novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Iz pakla koji je širom arapskog svijeta, a naročito na Bliskom i Srednjem istoku, proizvela nezajažljiva američka žeđ za jeftinom naftom, ovih se mjeseci s dna devetog kruga pakla izdiže jedan veliki narod, za koji se još do jučer činilo da je osuđen na drugorazrednost, nepostojanje i polaganu smrt. [Read more…]
(Opaska uredništva: zbog godišnjeg odmora autorice ponavljamo raniju kolumnu).
Dok s ekrana trešti tupava saborska rasprava o ćirilici, ja pogledom pregledavam kućnu biblioteku. Nismo imali vikendice i bijesne automobile, ali na knjigama se nije štedjelo. Na policama su knjige koje su nabavljali i naši roditelji i njihovi preci. Ima starih i po stotinu i pedeset godina. U našoj su se kući knjige čuvale, i nepoćudne i poćudne, sve do njihova raspadanja. Nekih više nema jer su s bratom i sestrom otišle u njihove nove živote, neke su posuđene, pa nikad vraćene i sad kunjaju na nekim tuđim policama… [Read more…]
(Opaska uredništva: zbog godišnjeg odmora autorice ponavljamo raniju kolumnu).
Dok s ekrana trešti tupava saborska rasprava o ćirilici, ja pogledom pregledavam kućnu biblioteku. Nismo imali vikendice i bijesne automobile, ali na knjigama se nije štedjelo. Na policama su knjige koje su nabavljali i naši roditelji i njihovi preci. Ima starih i po stotinu i pedeset godina. U našoj su se kući knjige čuvale, i nepoćudne i poćudne, sve do njihova raspadanja. Nekih više nema jer su s bratom i sestrom otišle u njihove nove živote, neke su posuđene, pa nikad vraćene i sad kunjaju na nekim tuđim policama… [Read more…]
Dok s ekrana trešti tupava saborska rasprava o ćirilici, ja pogledom pregledavam kućnu biblioteku. Nismo imali vikendice i bijesne automobile, ali na knjigama se nije štedjelo. Na policama su knjige koje su nabavljali i naši roditelji i njihovi preci. Ima starih i po stotinu i pedeset godina. U našoj su se kući knjige čuvale, i nepoćudne i poćudne, sve do njihova raspadanja. Nekih više nema jer su s bratom i sestrom otišle u njihove nove živote, neke su posuđene, pa nikad vraćene i sad kunjaju na nekim tuđim policama… [Read more…]
(Opaska uredništva: Primili smo slijedeće pismo, ”Vidim da si se i Ti uhvatio našeg Blaženika i sveca in spe. Prije koji mjesec, premećući požutjele, prašnjave papire u podrumu naišao sam na pjesmu koju prilažem. Pisana je na staroj pisaćoj mašini kao underground, negdje u jesen 1943. Napisao ju je Žmigavec, pseudonim novinara koji je pisao prije rata (mislim Drugog) satirične pjesme u ‘Koprivama’ koje bi se mogle uzeti kao preteča Ferala. Inače čovjek se zvao Milan Dobrovoljac, rođen u Dugom selu, zaređen za svečenika 1901. Pjesma je autentični dokument nastao ‘in real time’ i čini mi se, interesantno povijesno svjedočenje.” Smatramo da je potrebno je objaviti na našemu portalu.). [Read more…]
Odvajkada je Tomislav Karamarko vapio za razgovorom. I ništa u čitavom svojemu mandatu predsjednika HDZ-a nije zagovarao tako ustrajno, bezpridržajno i nepokolebljivo kao što je zagovarao razgovor. Toliko je Karamarko bio opsjednut razgovorom, da se stekao dojam kako se s njime i nema o čemu razgovarati osim o razgovoru.
”Bahatost, arogancija, podcjenjivanje, vrijeđanje – i preko toga smo spremni prijeći i razgovarati za dobrobit Hrvatske. Ali, s kim razgovarati, s grupom ljudi koja ne zna što bi?” – izjadao se novinarima još u travnju prošle godine, uoči radnog sastanka stranačkoga vrha, održanog na Zagrebačkom velesajmu. [Read more…]
Mnogopoštovanoj gospođi X
Veleuvaženom gospodinu Y
Najdražem, cijenjenome drugu Z
Kao što vam je poznato, javio sam se na natječaj koji je HRT raspisao za (samo Bog i glavonje na Prisavlju znaju koliko ih kane uzeti, vratiti, uhljebiti, što li već) radno mjesto novinara-mentora i bio pozvan da se ljetos pojavim u tzv. Bloku 30 (Upravna zgrada) na prvome katu u sobi 115 radi ”psihotestiranja” znajući samo to da je tad i tad ”vaš termin, gospodine Pilsel”.
I pojavih se, nije mi žao što jesam, da potvrdimo što svi pametni znaju.
Pošto mi je već priređena jedna sačekuša i svinjarija, lani kada sam se javio na natječaj za poziciju šefa IMS-a (oliti glavnog za Informativni program), jer mi je tada neka uzorita, mnogopoštovana i veleučena gospođa za koju se zna manje-više samo ovo: da je sekundirala Smiljku Šagolju, pa joj dodatne preporuke nisu potrebne, postavila pitanje o razlici između BBC-ja i HTV-a, a ja sam rekao da je razlika jednostavna i da se sastoji od toga da se na BBC-ju radi, a na Prisavlju ne, odnosno da se, ako bi se prihvatilo da se na Prisavlju nešto i radi (svaka čast izuzetnima), to radi jako loše, ali da se na BBC-ju nikako ne može dogoditi da se loše radi, krenuo sam na novi susret s radnom jedinicom Ljudski potencijali da vidimo ima li granica toj njihovoj sposobnosti da pokvare.
I nema: samo im je nebo granica.
Ušlo je nas dvadesetak u tu sobu 115 i štrecnulo me vidjeti da će se, u tom izrugivanju zdravoj pameti, dati testirati jedan Tihomir Ladišić ili jedna Jasmina Popović.
Sjeo sam u prvi red da što bolje vidim spektakl, poslušao sam uvodne riječi psihologinje Dragice B., dobio testove i dok je Dragica B. pojašnjavala kako se rješava test (mislila je valjda gospođa da smo svi neupućeni i da ne znamo za tu američku izmišljotinu koja je uvezena prije desetljeće i pol kako bi Ljudski resursi pronašli pokorne, spremne da ih se bičuje i da ih se tretira kao zamorce onda kada firme potjeraju one koji nešto o poslu znaju) i negdje kod drugoga štopanja (prvo je bilo na tri, a drugo na četiri minute), odlučio sam sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo.
Napisao sam da ne želim u tome sudjelovati i da ne pristajem da mi bilo tko, ako se već traže novinari-mentori, nakon 35 godina bavljenja novinarstvom na uzoran način, često i jako dobro (to kažem jer ne volim da me se prca u mozak) određuje koliki mi je IQ.
Čak i da je IQ izmjeren Goranu Radmanu, a nije, čak i da je procijenjen IQ osobe koja se odlučila na ovakvu budalaštinu, prihvaćam da imam jako nizak IQ i da je moj CV čista izmišljotina (otprilike bi tako glasila naslovnica na portalu govno.ndh), jer je to časnije nego pristati na trikove korporacija koje izmišljaju načine da pronađu one spremne na pokornost i sluganstvo.
Nisam izazvao eksces, mada sam bio u iskušenju da prije odlaska iz sobe 115 dobacim očajnicima pusu i jedan ”pa-pa”, krenuo sam do ureda šefice Ljudskih resursa iliti potencijala, ostavio sam joj pismo u kojem svjedočim da je za mene ta predviđena procedura neprimjerena i ponižavajuća, a onda sam popio piće s kolegama koje sam sreo ”na trgu”, ispričao im dogodovštinu, a oni me gledaše kao što tele gleda u šarena vrata, pa sam se uputio do ureda kolege Tomislava Špoljara, šefa Informativno-medijskog servisa (IMS-a), da mu najavim ovo što čitate.
Stvar izgleda možda komplicirana, ali nije: ja sam tolika budala da sam devedesetih pomogao spasiti Hrvatsko novinarsko društvo i ono malo stručnosti i poštenja kojeg je tada bilo među hrvatskim novinarima.
Usput, HND je dva puta kazao da sam napisao najbolju vijest, odnosno izvještaj, pa me nagradilo iliti nagrdilo plaketom ”Marija Jurić Zagorka”. Ispunio sam neke obaveze prema domovini i prema civilnom društvu, našoj demokraciji ako želite. Pokrenuo sam nekoliko škola novinarstva, uredio par teoloških naslova, napisao i jednu dobru knjigu (o Papi Franji) i drugu (ne puno lošiju) koja se pokazala publicističkim hitom. Kada sjednem pred kamere, imam jak kontakt s gledateljima: tko me ne mrzi, tko u sebi nema neku patologiju, taj mi vjeruje.
Jednom sam popustio odluci da se na Prisavlju više ne pojavim dokle god se HTV ne ispriča za potjernicu koju su za mnom ili za mojom glavom objavili Hloverka Novak Sržić i Obrad Kosovac (tada su se stale množiti moje nevolje), pa sam, ali samo zato što je bila važnija kultura ljudskih prava, pristao gostovati u ”Latinici”, te se to onda nastavilo: čak tri puta u ”Nedjeljom u 2”, više puta u ”Dnevniku 3”, te u ponajboljoj informativnoj emisiji HTV-a – ”Hrvatska uživo”, to jest u posljednjoj emisiji koja u toj kuću duhova liči na novinarstvo, a koja će biti eutanazirana prebaci li se na Četvrti program.
Gospođi X, gospodinu Y, a napose kolegi Z, te ravnatelju HRT-a Goranu Radmanu i svima ostalima, znao im se IQ ili ne, poručujem: ukoliko mi se ne odgovori i ne dozvoli da, u prilikama koje će biti korektne, pokažem i dokažem da sam dorastao poslu novinara i mentora, na Prisavlju me više nećete vidjeti osim ako kamera HTV-a ne dođe na Mirogoj onoga dana, slutim da nije dalek, kada me Stvoritelj preseli na onaj svijet.
Nakon debakla Informativnog programa pokazanog one nedjelje kada su uhićeni Milan Bandić i suradnici u Gradskom poglavarstvu i Holdingu mene nitko više ne može uvjeriti da HTV-u nisu potrebni novinari i urednici od formata. Jasno je kao pekmez da se pogreške nisu dogodile samo zato jer se sustav urušio, na što upozoravam otkako sam vodio Forum 21, zajedno s kolegicama i kolegama s HTV-a koji su nas iz prve ruke izvještavali o problemima koji se godinama nisu rješavali (naprotiv, situacija je bivala sve gora) i koji su se sada pokazali evidentnima.
HTV-u trebaju jaki ljudi, jer je ugled te kuće temeljito srozan. Trebaju mu ljudi s kredibilitetom i znanjem.
Jesam li i ja taj? Da, jesam.
Da li bih pisao ovo ”otvoreno pismo” i da se nisam javio na gore navedeni natječaj? Možda i ne bih.
Ali očito nemam drugog načina da još jednom zatražim odgovor na pitanja koja sam postavio Goranu Radmanu, sada već smijenjenom uredniku Špoljaru i ovo ljeto Saši Runjiću, novom Ravnatelju programa HRT-a, koji mi je rekao da je sramota da za osobu poput mene nema mjesta na javnom radiju i televiziji, nego da to učinim javnim putem.
”Nisam zadovoljan kako smo to u nedjelju popratili. Bilo je to traljavo i trećerazredno. No, već sljedeći dan odradili smo to visoko profesionalno, izvanredno i besprijekorno, što znači da imamo ljude i znanja, ali nam ne funkcionira sustav upravljanja i organiziranja. Zato ćemo povući određene poteze i ubrzati neke promjene.” Tim nam je riječima ravnatelj programa HRT-a Saša Runjić prokomentirao način na koji je HTV u nedjelju 19. listopada odradio izvještavanje o uhićenju zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i ostalih osumnjičenih, kako to prenosi Večernji list.
Ja se s gospodinom Runjićem ne slažem u smislu da HTV puca po šavovima radi kvalitete novinara i urednika (da se pred tim kvalitetama, naime, imaju od srama sakriti jedan BBC, jedna Al Jazeera ili jedna Bavarska televizija za koju sam upravo odradio mali, ali važan poslić (http://www.br.de/mediathek/video/sendungen/quer/141023-quer-hgaa-102.html), te da je problem samo ”u sustavu upravljanja i organiziranja”, kojem je gospodin Runjić, by the way, na čelu.
Mislim da problem, naravno, nije u stupidnoj odluci da se dokazanim novinarima izmjeri IQ, već da se podrazumijeva da taj test nisu dužni položiti šefovi. Upravo svi oni koji su prihvatili uzuse i gabarite dr. Smiljka Šagolja, Obrada Kosovca, Hloverke Novak Srzić i onih koji razvlače sustav na Prisavlju onako kako odgovara ”našima” i ”njihovima”, ovisno o raspoloženju stanara u Banskim dvorima, umjesto da se pokuša spasiti što se spasiti može.
Mislim da je problem to što odjednom svi padnu na guzicu od iznenađenja, iako ih punih petnaest godina upozoravamo da će pasti na guzicu.
Ovih oktobarskih dana jedno pismo kruži internetom. Upućeno je iz Sjedinjenih Američkih Država srpskom dnevnom listu Politika. Politika ga do sada nije objavila, a po svemu sudeći ni ubuduće nema nameru da ga objavi.
Pismo glasi:
Poštovana gospođo urednice,
Živim u Americi. u Njujorku. Dugo godina sam bio funkcioner Ujedinjenih nacija. Sada sam penzioner. Pažljivo i redovno pratim zbivanja u našoj zemlji Srbiji uglavnom preko Interneta (dnevna štampa, nedeljnici, RTS …). Svakog leta provedemo po mesec do dva dana u Srbiji. Ovdašnja srpska dijaspora je upoznata sa teškom finansijsko-ekonomskom situacijom Srbije i merama koje sadašnja vlada preduzima ili ima nameru da preduzme zarad uštede budžetskih rashoda – smanjenje penzija, plata i sl. Ovih dana je bilo zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. U našoj dijaspori se zna da je delegaciju Republike Srbije predvodio Predsednik Tomislav Nikolić kao i da je delegacija gospodina Nikolića odsela u Hotelu Star Wood na Lexington Aveniji.
U tom hotelu je odselo 50, i slovima pedeset, članova delegacije uključujući Predsednika i njegovu suprugu Dragicu. Bilo je sedam članova bezbednosti. Dvokrevetna soba u hotelu Star Wood košta 600 do 800 dolara na noć. Gospođa Dragica Nikolić je navodno došla na konferenciju o autističnoj deci. Ona je predsednik tog zaštitnog udruženja u Srbiji. Sa njom je bila i njihova snaja koja je blagajnik tog udruženja. Usput su išle i u kupovinu i to baš u radnju Victoria Secrets gde se prodaje ekskluzivni ženstveni donji veš. Apartman hotela Star Wood u kojem je odsela porodica Nikolić košta bar par hiljada dolara za noć.
Istovremeno je drugi deo delegacije na čelu sa gospodinom Ivicom Dačićem, Ministrom spoljnih poslova, odseo u hotelu Kimberli (50. ulica i Medison avenija). Njih je bilo, kažu, 20, i slovima dvadeset. Radi opsluživanja sedamdesetočlane delegacije Republike Srbije angažovani su ne samo Stalna misija pri UN (što je prirodno) već i Generalni konzulat u Njujorku, Ambasada RS u Vašingtonu, generalni konzulati iz Čikaga i Kanade.
Trebalo je obezbediti automobile, vozače, prevodioce, pratioce u šetnji i kupovini, plaćanje računa u restornima itd., itd. Pre neki dan je istim povodom (Gen. skupština UN) u Njujorku boravio Ministar spoljnih poslova Ruske Federacije, gospodin Sergej Lavrov.
Sa njim je došlo još sedam saradnika (provereno u Stalnoj misiji Ruske Federacije pri UN). Jedan iz obezbeđenja, zamenik njegovog šefa kabineta, predstavnik za štampu i nekolicina stručnjaka – Ukrajina, Sirija i sl. Pitanje: Koliko je stotina i stotina hiljada evra koštala ekskurzija sedamdesetočlane delegacije siromašne Republike Srbije u Njujork i koliko je tu penzija, plata ili doprinosa žrtvama nedavnih poplava otišlo.
Da li ti vaši/naši lideri imaju obraza. Znaju li da STANU? Ovo sam pismo poslao urednici rubrike ”Među nama” u Politici. Ne verujem da će da objave. Svejedno, vi možete da ga širite dalje. Neka vide domaći primitivci za koga su glasali. Možda im sledeći put zadrhti ruka!
Sa poštovanjem Dusan Dragić 111 Harvard Drive Hartsdale, NY 120530 U.S.A.
Treba li još jednom spomenuti da se putovanje Predsednika Srbije i Ministra spoljnih poslova sa njihovim svitama događalo u vreme pripreme rebalansa budžeta i najavljenih velikih mera štednje koje uključuju smanjivanje plata i penzija, najavljeno otpuštanje prekobrojnih zaposlenika u javnim službama. Istovremeno, naočigled, državna administracija se ponaša rasipnički, uveliko kompromitujući sve reformske ideje, pokazujući svojim lošim primerom da su oni, koji bi prvi morali pokazati da poštuju drastične mere štednje, upravo ti koji takve mere krše i izlažu podsmehu.
Zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija ni po čemu nije bilo posebno ni naročito značajno. Nisu se donosile neke važne odluke, niti se razgovaralo o Srbiji. Po svemu, bilo je dovoljno prisustvo stalnog srpskog predstavnika u UN i možda, više reda radi, nekog od vodećih ljudi iz srpskog političkog establišmenta.
Suočavamo se, po ko zna koji put, sa licemerjem vlasti koja jedne aršine ima za sebe, a sasvim druge za svoje podanike. Ova glamurozna poseta Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim nacijama dolazi u vreme kada se u mnogim delovima Srbije ukidaju kuhinje za siromašne gde se deli besplatna hrana. Prestaju sa radom zbog nedostatka novca za njihovo održavanje. A sve je više gladnih porodica čiji opstanak zavisi od ovakvih kuhinja.
Svakodnevni su štrajkovi onih koji u propalim ili polupropalim preduzećima i fabrikama mesecima ne primaju plate, nemaju zdravstveno osiguranje niti dobijaju socijalnu pomoć.
Hiljade mladih ljudi traže bilo kakav posao, a državi preti bankrot.
Zbog svega toga ovaj događaj, prisustvo gargantuovsko – pantagruelovske delegacije na zasedanju Generalne skupštine UN-a, posebno privlači pažnju kao dokaz savršene nebrige i nepoštovanja sopstvenih odluka o beskompromisnoj štednji, svuda i na svakom mestu. Istina je, ova tragikomična državna poseta neće dokrajčiti državni budžet, on je već u velikom minusu. Dokrajčen je još ranije. Ali nepošteno je, drsko i osiono ponašati se na taj način u vreme velike krize države, njenih institucija i njenih finansija.
A nepošteno je i od Politike što pismo gospodina Dušana Dragića ne želi da objavi.
Dragi Jonathane,
Srce mi leti za tobom dok boraviš u toj dalekoj zemlji Transilvaniji. Tražila sam je na karti i čini se da uz Vlašku, ali ne više i Moldaviju, ona tvori današnju Rumunjsku, članicu ove EU. Jedva čekam vidjeti taj novi film o njezinom najslavnijem junaku Vladu, navodno zvanom Nabijač.
Ne bi bilo damski od mene da tražim pojašnjenje dotičnog nadimka, a budući da ti ovo pišem nalivperom, za koje još nisu izmislili tipku Delete, zaboravi da sam išta spomenula. Crvenim.
Vječno i jedino tvoja,
Mina
Draga Mina,
Srce ti je, nažalost, odletjelo u potpuno pogrešnom smjeru. Priča o Vladu III. Țepeșu, što na rumunjskom znači Nabijač, zbivala se odista u Rumunjskoj, ali premda ta zemlja, kao i mnoge okolne, ima razvijenu koprodukcijsku industriju, producenti su odlučili snimati film u Sjevernoj Irskoj. Vjerojatno zato što se tu snima ”Igra prijestolja”. Uzeli su i nekoliko glumaca iz te serije, jer se tako danas radi. Imamo i Barda iz ”Hobita” u ulozi Vlada!
No ne daj da te njegov nadimak navede na krivi trag, mila, kao što te već navela njegova adresa. Da nisi luče moje tankoćutno, savjetovao bih ti da pročitaš roman ”The Bridge on the Drina” jednog pisca iz Transilvaniji bliskih krajeva, gdje se potanko opisuje dotično nabijanje. Riječ je o nimalo ugodnom postupku.
Užurbano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Sva sreća da nisu izmislili Instant Messaging za naša pisma! Pri čekanju na dolazak tvoje iduće poruke dohvatila sam roman koji si mi preporučio, pročitala ga od korica do korica, pače višekratno – i mogu ti reći da uistinu nisam očekivala to što sam ondje zatekla. Uistinu, ženska mašta kadikad zabludi. Ipak, pričaj mi još malo o dotičnom Vladu. Nije li se on borio protiv tih Turaka koji su nabijali ljude na kolac? Zašto je onda nazvan po nabijanju na kolac? Također, ima li on kakve veze s fenomenom zvanim vampirizam? Noćima ne spavam pri pomisli na to. Na svu sreću, Lucy Westenra je tu da mi besane noći toplije prođu.
Uvijek umilno tvoja,
Mina
Draga Mina,
Ne mogu ti reći koliko mi je žao što još nisu izmislili Instant Photo Messaging kad pomislim na tebe i ljupku Lucy zajedno u postelji! Ipak, snimanje je dovoljno naporno da svake noći zaspim bez imalo nespokoja. Znaš, ovaj Vlad stvarno nema ništa naročito slično s onim Drakulom iz romana Brama Stokera, onim koji je sijao strah i trepet Engleskom kao nositelj pošasti iz tamnih vilajeta brdovitog Balkana. (Ne, taj Drakula je danas babaroga UKIP-a i cijele Farrageove bratije s glogovim kolcima.)
Ovaj naš Vlad je divan obiteljski čovjek s ljepoticom ženom (glumi je Sarah Gadon, Kanađanka s inače izvrsnim smislom za odabir uloga) i divnim sinčićem (Rickonom iz ”Igre prijestolja”, o čijem je liku GRRM prestao pisati, pa mali do daljnjega ima vremena). Vlad je, istini za volju, nekoć iz svojih razloga nabijao ljude na kolac (ne znam zašto podcrtavaš tu riječ, mila; ta zar se može nabiti drugačije nego na kolac?), ali sada je prava duša od čovjeka.
Marljivo tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
U privitku ti šaljem serigrafiju sebe i moje tople družice Lucy, djelo našeg znamenitog umjetnika Renfielda, uz kojeg noći zanimljivije prođu. Žao mi je što nam tehnologija ne omogućuje podatnije prikaze. Renfield priča tako zanimljive priče o Vladu III. Nabijaču! Navodno je jednom prilikom dao da se turskom poslanstvu, koje na audijenciji nije skinulo turbane, ti turbani čavlima zabiju u glave. Sad shvaćam, borio se protiv neprijatelja njegovim oružjem. Svejedno, još mi nije jasno kako je zbog toga postao vampir. Ta vampiri navodno žive od krvi koju piju! Lucy to drži izuzetno zanimljivim, Renfield je svesrdno potiče u tome, ali još uvijek ne znam kakvo bi zadovoljstvo ijedna žena mogla pronaći u oralnom uzimanju tjelesnih tekućina.
Predano i podano tvoja,
Mina
Draga Mina,
Prije svega, jedva čekam da po mom povratku s ovog posla stupimo u brak, kako bih ti mogao objasniti neke zanimljivosti o pticama i pčelama koje ti, ovako nevinoj, još nisu jasne. Ali ima za to još vremena. Pričajmo, stoga, o šišmišima! Iako se Gary Shore, Irac kojeg je studio angažirao kao redatelja (da ne mora i njemu plaćati kočiju), baš i ne snalazi ni u jednom svakodnevnom aspektu svoje struke – likovi su mu tanji od papira na kojem ovo pišemo, a tvrdi da je izgubio skriptu iz povijesti rumunjsko-turskih ratova, pa nikad nije siguran bori li se njegov Vlad za svoju obitelj ili za svoj narod, kao ni koja je točna razlika između ta dva pojma – ipak ima jednu odličnu ideju!
Vidiš, naš Vlad u ovoj priči popije krv starog rimskog cara Kaligule, toliko ogrezlog u krv da je i sâm postao vampir (mislim da su činjenicu da je riječ o Kaliguli izbacili iz filma, kao i još štošta što smo danima predano snimali – ali, hej, ipak ga glumi Charles Dance, jer vidjela si što je bilo s njegovim likom na kraju četvrte sezone ”GoT-a”). I onda stekne sposobnost da se pretvara u šišmiše! Po volji! I onda ti šišmiši čuda čine. Kao čvorci, samo ubojitiji.
Fascinirano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Iskreno rečeno, ubojiti čvorci mi ne zvuče fascinantno, ali hej, ako ti kažeš. Siroti Renfield cijelo vrijeme tvrdi meni i mojoj Lucy da je šteta što živimo u vrijeme prije kućnog videa, pa nam ne može pokazati ono što on naziva “kinematografskom poviješću Gospodara”. Meni stoga ovo što ti radiš zvuči kao loše šapirografirana kopija ”Gospodara prstenova”. Tamo su imali ubojite orlove, zar ne? I ubojito drveće? Što je sljedeće, najezda ubojitih hrušteva? Svejedno, Renfield se trudi dočarati nam dotične filmove u okruženju ložnice projiciranjem sjene svojih prstiju na zid. Usuđujem se reći da je njegovo umijeće baratanja prstima istinska umjetnost.
Željna širenja umjetničkih nazora,
Mina
Draga Mina,
Više nitko u ekipi ne gaji poštovanje prema ovom filmu. Studio Universal, koji stalno tupi da mu je Drakula zlatna koka već osamdesetak godina, neprestano nam se miješa u posao. Prošlog tjedna su iz filma izbacili Babu Jagu, sad su nas pak natjerali da potpuno promijenimo kraj ne bi li se uklopio u nešto što nazivaju “Universal Monsterverse”.
Shvaćaš, sve je to nadahnuto onime što rade Marvel i DC – snimiti niz filmova o pojedinačnim superjunacima, pa ih sve s vremenom spojiti u franšizu – ali Universalov Monstrumverzum trebao je započeti tek novom ”Mumijom”, a ovo nikad nije trebao biti dio te balade. K tomu, monstrumi nisu superjunaci. Nego, nije li se njihov prethodni pokušaj stvaranja franšize od ”Mumije” temeljio na ubojitim hruštevima?
Rezignirano tvoj,
Jonathan
Dragi Jonathane,
Ne samo da sam izgubila želju za gledanjem tog tvog filma, nego ti mogu reći da sam u noćima provedenim uz Lucy i Renfielda izgubila želju za monogamnom vezom, a pogotovo onakvom kakvu sam kanila sklopiti s tobom, ti, kuhana nogo od muške karizme.
Nas troje se selimo u ustanovu doktora Sewarda i živjet ćemo od prodaje rukotvorina nadahnutih filmom ”Drakula Brama Stokera”, iako to nije film Brama Stokera, nego Francisa Forda Coppole. Sudeći prema onome što nam je Renfield pokazao prstima, taj film je u uvodnih pet minuta suvislije spojio povijesnu priču o Vladu s književnom pričom o Drakuli nego ovaj tvoj film u devedeset.
Nikad više tvoja,
Mina
Draga Mina,
Nadam se da će ti tvoj novi život u cijelosti dočarati puno značenje izraza “nabijem te”. Gary Shore je to već učinio sa svim potencijalom priče ovog filma. Barem u tome se slažemo. Ako ništa drugo, sada ti barem mogu priznati da sam cijelo ovo vrijeme oštrio kolce s povijesnim konzultantom filma, izvjesnim doktorom Van Helsingom. Nije da čovjek zna razliku između pravoslavlja i katoličanstva, kao ni bilo što drugo korisno što se povijesti tiče, na uštrb filma. Ali bar izgleda kao Hugh Jackman, do posljednje pločice na trbuhu. Izjedi se od jala.
Nikad više tvoj,
Jonathan
Martina Dalić, bivša ministrica financija, donijela je odluku o napuštanju HDZ-a. Pošto je ova odluka vrlo značajna jer otkriva istinu u redovima najjaće oporbene stranke, koje je kaotično, a što će se sasvim sigurno odraziti na predsjedničke izbore, njeno pismo donosimo u cjelosti kako je objavljeno na portalu Večernjeg lista:
“Ovu sam odluku donijela teško i vagala sam dugo. Međutim, u proteklom sam se razdoblju previše puta uvjerila da se vodstvo HDZ-a nije spremno jasno odrediti prema svojoj ekonomskoj platformi i odlučno graditi ekonomska rješenja kakva zahtijeva dubina i duljina krize.
Puno je retorike, stvaranja dojma i percepcije u javnosti, a stvarni sadržaj, posebno suočavanje sa složenošću i težinom mjera potrebnom za izvlačenje zemlje iz krize manje je važan ili u najboljem slučaju sekundaran. Za mene je daljnje sudjelovanje u takvom okruženju nemoguće jer sam danas potpuno uvjerena da se stvari neće promijeniti.
Nema, po meni, ni dovoljno snage ni odlučnosti iskoračiti izvan ustaljenih političkih obrazaca koji se svode na puko ponavljanje da je Vlada nesposobna, dnevno političko kritizerstvo i bavljenje prošlošću.
Pokušala sam svojim radom pronaći način za usklađivanje posebnosti političkog djelovanja i obraćanja s grubim zahtjevima naše ekonomske stvarnosti kako bi HDZ pripremio sebe, a i narod, na provođenje reformi i drugih ekonomskih mjera koje su nužan preduvjet ekonomskog oporavka i bez kojih će Hrvatska još dugo stagnirati.
Samo jedan primjer. Predložila sam vodstvu HDZ-a i pripremila u formi prijedloga zakona inicijativu za depolitizaciju državne i javne uprave i reformu sustava plaća na načelima stručnosti i rezultata rada. Ta je inicijativa ostala u ladici. Nisam dobila podršku za podnošenje tih zakona u saborsku proceduru. Iz toga zaključujem da unatoč retorici, stvarne spremnosti za pripremanje reformi, njihovog javnog tumačenja i kasnijeg provođenja u stvari nema.
Stručnjaci koji se u HDZ-u bave ekonomijom zastupaju vrlo različite ideje, često međusobno suprotne i nespojive ideje, zbog čega je jasno da sve one ne mogu istodobno zaživjeti. Ne mogu svi biti u pravu posebno stoga što je naša ekonomska situacija toliko teška da iduća Vlada neće imati nimalo slobode.
Ako bude željela stvoriti ikakvu šansu za oporavak Hrvatske, tada će morati raditi ono što se mora i ono što zahtijevaju objektivna ograničenja. Međutim, u ekonomskom timu HDZ-a nema koordinacije, nema vodstva, nema jasnog smjera i konkretnog bavljenja stvarnim uzrocima ove dugotrajne krize. Taj je tim potpuno nefunkcionalan i bojim se da će s obzirom na način njegova (ne)vođenja takav i ostati.
Svi ti primjeri pokazuju mi da tzv. pripreme za preuzimanje vlasti nisu i neće biti ni dovoljno odlučne ni dovoljno fokusirane da rezultiraju potpunom spremnošću rukovodstva HDZ-a za provođenje reformi i poduzimanje svih onih mjera nužnih za izlazak iz krize – bez obzira na to koliko te reforme i mjere bile složne i teške. A Hrvatska ne može podnijeti još jednu nepripremljenu Vladu koja se bavi sama sobom i zadržava samo na površini problema.
Napori koje sam činila da pridonesem promjeni takvog stanja nisu zaživjeli u stranci i zaključujem da ona, a konkretno njezin predsjednik, i dalje namjerava držati sve opcije otvorenima i stvarati dojam da su sve moguće ideje relevantne i da su svi njihovi zagovornici u pravu. Ne vidim da išta više tu mogu napraviti, a nije da nisam pokušala, i zato istupam iz HDZ-a.
Nastavit ću svoj rad u Saboru kao nezavisan zastupnik sukladno svom najboljem znaju i oslobođena bilo kakvih ograničenja i pritiska nužnosti dobivanja izbora”, poručila je Martina Dalić.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
