Sustavno istraživanje filozofije mladoga Hegela i teologije ranoga Moltmanna opterećeno je brojnim preprekama koje se ponajviše odčitavaju u nedostatku sustavnoga bavljenja Hegelom u djelima ranoga Moltmanna. Te prepreke su utoliko snažnije izražene što Moltmann na nekoliko mjesta eksplicitno postavlja Hegelov spekulativni Veliki petak u središte svoje rane teologije. [Read more…]
Silazak u vražje krugove smrti
”Jürgen Moltmann – Teologija: silazak u vražje krugove smrti”, ur. Zoran Grozdanov, Ex libris, Rijeka 2014.
(Redakcija autografa i ovim osvrtom Zorana Grozdanova poziva na praćenje izuzetne teološke konferencije časopisa Concilium u Sarajevu, od 9. do 12. lipnja, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu).
Predgovor
Predmet istraživanja i tekstova u ovoj knjizi mogućnost je ozbiljenja i konkretiziranja u našoj regiji nekih temeljnih Moltmannovih uvida iz njegova djela Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije, izvorno napisanog 1972. godine. Objavljujemo ovaj svezak u želji da, s malim zakašnjenjem, obilježimo četrdesetu godišnjicu objavljivanja toga kapitalnog djela. U tu svrhu, pozvali smo nekolicinu mlađih teologa da sudjeluju u nečemu što bismo mogli nazvati, možda i preuzetno, ”stvaranjem (regionalne) kontekstualne teologije“. [Read more…]
Religija u javnosti
Više od četrdeset godina nakon objavljivanja knjige francuskoga personalista Emanuela Mouniera ‘‘Angažirana vjera“ (Kršćanska sadašnjost, 1972.) na hrvatskom smo jeziku dobili knjigu koja tematizira društvenu, ali i političku odgovornost vjernika i vjerskih institucija, kao i njihov društveni i politički angažman. Razlog tolikom jazu između 1972. i 2013. godine posve je neshvatljiv, posebno imajući u vidu ambivalentnost i krizu kršćanskoga govora u javnosti, i to ne samo u bivšoj Jugoslaviji već i u ovih naših dvadeset godina hrvatske samostalnosti.
Neobjavljivanje djela takve tematike u nas može ukazati samo na činjenicu da je vjerski govor u hrvatskoj javnosti samorazumljiva činjenica čija se narav ne treba dodatno preispitivati, dok se u jugoslavenskom slučaju nepostojanje religijskoga govora u javnosti taj govor pomirio sa svojom nevidljivošću i postao je puka ”religija srca“ i privatnosti.
Vjerski je govor u hrvatskoj javnosti samorazumljiva činjenica čija se narav ne treba dodatno preispitivati, dok se u jugoslavenskom slučaju nepostojanje religijskoga govora u javnosti taj govor pomirio sa svojom nevidljivošću i postao je puka ”religija srca“ i privatnosti
Na ovom primjeru neobjavljivanja naslova ove tematike (jer, ipak, izdavaštvo i knjige koje se (ne)objavljuju u velikoj mjeri ukazuju na probleme s kojima se susreće određeno društvo, a u našem hrvatskom slučaju najčešće na probleme koje se želi izbjegavati, pa je stoga i manjak mnogih knjiga koje će uputiti na drugačije razumijevanje problema) možemo ukazati i na dva pola unutar kojega se kreće knjiga Miroslava Volfa ‘‘Javna vjera: kršćani i opće dobro“, objavljena u riječkom Ex librisu 2013. godine.
Ta dva pola predstavljaju, s jedne strane potpunu privatizaciju religije, a s druge ono što, pozivajući se na ideološkog vođu Muslimanskog bratstva Sayida Qutba, Volf naziva ”totalitarnim zasićenjem“ religijske prisutnosti u javnosti.
S privatizacijom religije naše je društvo poprilično upoznato jer je jedan oblik takve religioznosti kojoj je bilo zapriječeno javno djelovanje bio prisutan u komunističkoj Jugoslaviji. Kako će fra Ivan Šarčević, čiji smo prikaz knjige imali prilike čitati na ovome portalu, u svom sjajnom pogovoru knjizi ”Kako preobraziti naš stari svijet?“ napisati o jugoslavenskom režimu: ”Bio je to represivni režim koji je više u javnosti, nego u svakodnevnom, običnom životu, nasilno ‘ušutkavao’ pluralnost i razlike… te isključivao religiju iz područja društvenog odlučivanja“.
Takav sustav religiju je ”potjerao“ u područje privatnosti, te u takvom sustavu kršćani, ali i pripadnici drugih vjerskih zajednica, nisu imali ni prava ni mogućnosti u ime svojega kršćanskog identiteta sudjelovati u društvenim i političkim procesima.
S privatizacijom religije naše je društvo poprilično upoznato jer je jedan oblik takve religioznosti kojoj je bilo zapriječeno javno djelovanje bio prisutan u komunističkoj Jugoslaviji. Kako će fra Ivan Šarčević, čiji smo prikaz knjige imali prilike čitati na ovome portalu, u svom sjajnom pogovoru knjizi ”Kako preobraziti naš stari svijet?“ napisati o jugoslavenskom režimu: ”Bio je to represivni režim koji je više u javnosti, nego u svakodnevnom, običnom životu, nasilno ‘ušutkavao’ pluralnost i razlike… te isključivao religiju iz područja društvenog odlučivanja“
Nastankom samostalnih država na tlu bivše Jugoslavije, kaže Šarčević, ”probuđene i povampirene nacionalne i konfesionalne razlike zanijekale su transcendentalni korijen ljudskoga postojanja kao i zajedničke biblijske korijene“.
Drugim riječima, konfesije su se na javnome prostoru pojavile ne samo kao čimbenici društvenih i političkih procesa nego vrlo često i kao ključni faktori u usmjeravanja političkih i društvenih procesa naših društava, toliko se baveći tim novostečenim privilegijama da su prečesto zaboravljale na svoje osnovno poslanje, onu proročku i kritičku dimenziju politike koju Volf toliko u knjizi naglašava.
U današnje vrijeme nalazimo se u posve drugačijoj situaciji. Svjedoci smo velike prisutnosti vjerskoga govora u javnosti i zagovaranja kršćanskih vrednota na posve drugačiji način no što je to bio slučaj devedesetih godina, kada se religija pojavila kao jedna od (ključnih!) nositeljica etničkoga i/ili nacionalnoga identiteta.
Ta razlika ponajprije se očituje u želji i odlučnosti vjerskih zajednica da utječu na društvene i zakonodavne procese, čemu smo imali prilike svjedočiti prošle godine u raspravama oko referenduma o brakovima pripadnika istoga spola, kao i u žučnim raspravama oko uvođenja zdravstvenog odgoja u obrazovni sustav.
U svim tim raspravama ukazala se sva bijeda koliko javnoga vjerskoga govora toliko i govora sekularnih medija o vjerskome identitetu i njegovome angažmanu. Upravo ta dihotomija, između, s jedne strane ”totalitarnog zasićenja“ religijom (koje se u našem hrvatskom slučaju više približilo zasićenju religijskim vrednotama američke religijske desnice, o kojoj Volf na nekoliko mjesta govori, a čiji program kao da su prepisali pripadnici udruga u Hrvatskoj koje zagovaraju nešto što uporno nazivaju kršćanskim vrednotama) i, s druge strane, ušutkavanja religijskoga glasa na javnome prostoru, što je bila želja mnogih pojedinaca i medija u tim raspravama, a bila je vrlo prisutna u našim nedavnim prijeporima.
Konfesije su se na javnome prostoru pojavile ne samo kao čimbenici društvenih i političkih procesa, nego vrlo često i kao ključni faktori u usmjeravanja političkih i društvenih procesa naših društava, toliko se baveći tim novostečenim privilegijama da su prečesto zaboravljale na svoje osnovno poslanje, onu proročku i kritičku dimenziju politike koju Volf toliko u knjizi naglašava
Mogućnost, ali i narav religijskoga govora u javnosti vrlo je složena tema koja ovisi o mnogim čimbenicima, primjerice, o političkome poretku, o političkoj kulturi, ali i, što je vrlo važno, o razumijevanju uloge vjerske zajednice unutar jednoga društva. Ta posljednja dimenzija posebno je bila problematična u našemu kontekstu.
Pozivajući se na većinu onih koji, barem nominalno, dijele kršćanska uvjerenja, rasprave su se u nas vodile oko obrane kršćanskih vrednota od nadolazeće globalizacije, liberalizma, a čuli smo tu i mnogo opasnije i grublje riječi od strane pripadnika i čelnika vjerskih institucija.
To svođenje religijskoga govora na obranu moralnih načela (i to vrlo konzervativnih) u Hrvatskoj je dovelo u pitanje samu narav kršćanskoga govora i stavova, vrednota za koje se kršćanstvo treba zauzimati. Također, dovelo je u pitanje i sam identitet kršćanstva koji se u javnoj percepciji u Hrvatskoj, s pravom, u potpunosti poistovjećuje s onim opcijama koje strastveno žele očuvati stare vrednote, tradicionalna uvjerenja, umjesto da stave ta uvjerenja na kocku zarad stvaranja društva i pojedinca koji će mijenjati postojeći društveni sustav imajući u vidu ono osnovno kršćansko poslanje, ono proročko, koje je uvijek usmjereno na kritiku postojećeg (i religijskog) stanja.
U ovom se nalazi stalna opasnost i kršćanskoga govora i identiteta. Opasnost od zatvaranja u svoje tradicionalne norme i vrednote ili od prilagođavanja postojećem društvu, čime se gubi ono suštinsko u kršćanskoj vjeri – da bude stalna kritika svih postojećih sustava moći, pa i onih religijskih. A ti religijski sustavi prečesto, napose u našim složenim i pluralnim društvima, ne uzimaju u obzir isto toliko složene i pluralne identitete pojedinaca, pripadnika društva unutar kojeg djeluju te vrše nad njima ”nasilje“ u ime vjerskih vrednota.
Strah od sve veće pluralizacije javnoga prostora, ali i ponajprije zbog nepoznavanja naravi pluralnih društava i vrednota koje ta pluralizacija sa sobom nosi, vjerske zajednice najčešće nagoni ili na ono što će Volf nazvati stvaranje alternativnog društva, ”Crkve kao alternativne države“, ili na snažan angažman vjernika i vjerskih institucija da se religijske vrednote obrane od poplave sve većeg broja svjetonazora koji utječu na pojedinca i društvo i mijenjaju tradicionalna uvjerenja i obrasce (i moralnog) ponašanja te ih, ponekad i radikalno, dovode u pitanje
Zanimljivo je primijetiti, što su učinili i mnogi prije ovoga teksta, da religijske institucije ni na koji problem u hrvatskom društvu nisu toliko snažno reagirale koliko na područje morala ili, još točnije, spolnoga morala i vrednota, želeći valjda stvoriti kršćansku moralnu oazu unutar ovoga bezbožnog i moralno izopačenog svijeta.
Strah od sve veće pluralizacije javnoga prostora, ali i ponajprije zbog nepoznavanja naravi pluralnih društava i vrednota koje ta pluralizacija sa sobom nosi, vjerske zajednice najčešće nagoni ili na ono što će Volf nazvati stvaranje alternativnog društva, ”Crkve kao alternativne države“, ili na snažan angažman vjernika i vjerskih institucija da se religijske vrednote obrane od poplave sve većeg broja svjetonazora koji utječu na pojedinca i društvo i mijenjaju tradicionalna uvjerenja i obrasce (i moralnog) ponašanja te ih, ponekad i radikalno, dovode u pitanje.
Budući da ovaj tekst služi kao uvod i najava okruglog stola koji će se održati u antikvarijatu Ex libris u Rijeci, 17. ožujka 2014. u 19 sati, želio sam samo dati ocrt onoga o čemu mislim da valja progovoriti u bilo kojoj iole ozbiljnijoj raspravi o naravi kršćanskoga identiteta i njegovome javnome angažmanu.
Javni angažman vjernika je nužan jer vjerski identitet nije samo ”privatna stvar“ već zahtijeva i cjelovito djelovanje, privatno, društveno i političko. Nijekanje te naravi identiteta je vršiti nasilje nad vjerskim identitetom, ali i obrnuto, čežnja za stvaranjem boljeg i pravednijeg društva, ”u ime Boga“, nauštrb uvjerenja onih koji ne dijele ta uvjerenja, također predstavlja nasilje nad njihovim identitetima.
O ovim i mnogim drugim pitanjima javnoga vjerskog govora na spomenutom će okruglom stolu govoriti:
fra Drago Bojić, bivši urednik Svjetla riječi iz Sarajeva
Željko Tanjić, rektor Katoličkog sveučilišta u Zagrebu
Neven Šantić, politolog, Rijeka
Zoran Grozdanov, urednik u Ex librisu
Izvrstan Ivankovićev okvir
Da je Željko Ivanković sjeo pisati knjigu eseja, pod pretpostavkom da oni nisu tek tekstovi izabrani iz više desetaka objavljenih eseja u rasponu od dvadeset i pet godina, zasigurno bi imao one nedoumice kakve je naveo u uvodu svoje, vjerojatno i najznačajnije, knjige, 700 dana opsade, gdje se dvoumio želi li pisati dnevnik poput Manna, Brandisa, Gombrowicza, Krleže…
Dilemu – pisati eseje strogoćom koja odlikuje znanstvene radove, pisati ih s naglašenim autorskim pečatom ili ih pisati poput kakvih promišljanja o suvremenim fenomenima? Dakle, pisati, opet, kao Mann, kao Edward Said, Geroge Orwell…
Gotovo je začudno kojim se rasponom tema, povijesnih razdoblja i likova, Željko Ivanković bavi u svojim esejima. I to, što je gotovo najvažnije, s vrlo velikom dozom opreznosti glede svojega znanja i spoznaja o tim temama. Bez obzira piše li o Ivi Andriću, toj nezaobilanoj temi bosanskohercegovačke povijesti, književnosti, društva, politike, A. B. Šimiću, franjevcima, Hansu Küngu, da nabrojimo samo neke predmete zanimanja našega autora, primjetan je dugotrajan rad, iščitavanje brojnih, glavnih i sekundarnih izvora.
Gotovo je začudno kojim se rasponom tema, povijesnih razdoblja i likova, Željko Ivanković bavi u svojim esejima. I to, što je gotovo najvažnije, s vrlo velikom dozom opreznosti glede svojega znanja i spoznaja o tim temama. Bez obzira piše li o Ivi Andriću, toj nezaobilanoj temi bosanskohercegovačke povijesti, književnosti, društva, politike, A. B. Šimiću, franjevcima, Hansu Küngu, da nabrojimo samo neke predmete zanimanja našega autora, primjetan je dugotrajan rad, iščitavanje brojnih, glavnih i sekundarnih izvora
Iako će autor sam za sebe često reći kako je prvenstveno pjesnik, a mogli bismo bez imalo zadrške napisati i prvenstveno pripovjedač, on se u ovim esejima pokazuje kao vrstan esejist jer svoje teme pokušava promišljati pomnim odabirom, bez površnog razmatranja, ishitrenih zaključaka te vrlo temeljito iščitanih brojnih stranica o temama kojih se dotiče.
Eseji skupljeni u ovoj knjizi obuhvaćaju tekstove koji su objavljivani od prve njegove knjige eseja, studija i kritika (D)ogledi iz 1987. godine pa sve do Tetoviranja identiteta iz 2007. godine, te neke poslije objavljene u periodici.
Izgleda da je, u najširoj javnosti, Željko Ivanković percipiran kao esejist upravo nakon ove posljednje knjige i to zbog teksta Fundamentalizam, koji je uvršten i u ovaj izbor. Taj esej na neki način obilježava područja Ivankovićevog interesa posljednjih dva desetljeća.
Iako je i u tom razdoblju on nastavio pisati, ponekad i sa znanstvenom strogoćom, o različitim aspektima bosanskohercegovačke povijesti, primjetno je pomicanje žarišta na društvenopolitičke teme. Radi li se tu o svođenju vjere na ideologiju, problemima jezika, odnosa pojedinca i vlasti, Ivanković u svemu tome pokazuje vrlo visok stupanj svjesnosti o pripadnosti određenom društvenopolitičkom kontekstu, onom bosanskohercegovačkom.
Moglo bi se, možda i prelako, zaključiti kako veliki dio eseja sakupljenih u ovom nevelikom svesku, nisu ono što se naziva ”bezvremenim” tekstovima, tekstovima koji svoju relevantnost pokazuju i godinama, možda i desetljećima nakon što su napisani. Možda.
Možda će, a to će svakako kotač vremena pokazati, mnogi od ovih tekstova naprosto biti pripisani ”duhu vremena”, tek dokumentu određenog vremena, refleksu na određena povijesna ili društvena zbivanja jer neke teme kojih se dotiče zaista jesu refleks na zbivanja koja će povijest možda baciti u svoju ropotarnicu.
Teme koje Ivankovića zaokupljaju također su i teme koje bismo mogli podvesti pod religijsko, teološko. U takvim tekstovima (o fundamentalizmu, Hansu Küngu i njegovoj borbi za istinu/slobodu, Isusu Kristu u književnosti) dade se iščitati ne samo svođenje onoga vjerskoga na ono ideološko nego i jasno naznačen Ivankovićev senzibilitet. Ne radi se tu o senzibilitetu za pitanja koja se možda tiču onoga vječnoga već o onim pitanjima koja u svojoj srži svaka religija ima – slobodu pojedinca, a to autor jako dobro prepoznaje
No ipak, supstanca svih tih tekstova nisu tek povijesno promjenjive teme već su, najčešće, pokazatelji onoga što bi Braudel nazvao ”procesima dugoga trajanja”, mentaliteta, fenomena, odnosa pojedinaca i mase, koji su ipak bezvremeniji i dugotrajniji od pukih povijesnih analiza koje možda netko drugi, upućeniji, stručniji može i bolje napisati. No, u pozadini se ipak nalazi nešto više od puke analize nekoga problema.
U tome se Željko Ivanković pokazuje kao iznimno dosljedan autor. Pomno čitanje, pa i kronološko, njegovih tekstova, ukazuje na vrlo visok stupanj kontinuiteta u stavu spram već navedenih problema. Vizura je jasna, različiti su samo akteri.
U ovome djelu ne nalazimo samo teme koje Ivankovića stavljaju u njegov jasno naznačeni društveni, povijesni i geografski okvir, gdje, pod tim okvirom, prije svega mislimo na teme koje se dotiču Bosne i Hercegovine, njezinoga kulturnoga prostora, jezika i politike. Mislimo tu i na nezaobilaznu temu svake bosanskohercegovačke povijesti, a to su franjevci i njihov utjecaj i na povijesna zbivanja, mentalitete i mnogo toga drugoga što je bitno oblikovalo bosanskohercegovački krajobraz.
Teme koje Ivankovića zaokupljaju također su i teme koje bismo mogli podvesti pod religijsko, teološko. U takvim tekstovima (o fundamentalizmu, Hansu Küngu i njegovoj borbi za istinu/slobodu, Isusu Kristu u književnosti) dade se iščitati ne samo svođenje onoga vjerskoga na ono ideološko nego i jasno naznačen Ivankovićev senzibilitet. Ne radi se tu o senzibilitetu za pitanja koja se možda tiču onoga vječnoga već o onim pitanjima koja u svojoj srži svaka religija ima – slobodu pojedinca, a to autor jako dobro prepoznaje.
I stoga ovaj izbor nije slučajan. U njemu se željelo pokazati kojim rasponom tema se Željko Ivanković u ovih dvadeset i pet godina intenzivno bavio, ali i pokazati ”crvenu nit” njegova razmišljanja i njegova odabira tema i osobnosti o kojima je pisao.
A pisao je o svemu tome s vrlo velikom dozom poštovanja prema predmetu, osobi o kojoj piše, svjestan ograničenosti svojega diskursa (jer on je ipak pjesnik i pripovjedač, ili?) i u tome se nalazi veličina ovih eseja. Pod krinkom skromnosti, napisane su stranice koje mogu služiti kao izvrstan okvir za buduća razmišljanja.