‘‘Naši se političari klanjaju onima koji su još pred 20 godina razarali ovu našu zemlju… Sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske.

 

Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti“. Tako je, prije neki dan, u sisačkoj katedrali, na svečanoj misi za domovinu govorio tamošnji biskup, Vlado Košić.

 

Hrvatski svećenici su zanimljiva prirodna pojava: oštrije nego što treba, ne dovoljno precizno, ali svakako ne predaleko od istine, progovaraju najhrabriji među njima ne razmišljajući o riziku i posljedicama. Posao im je, kažu, da svjedoče istinu, da je vladaru kazuju, ma koliko ih koštalo. Račune ionako planiraju sravniti tek na onome svijetu.

Hrvatski svećenici su zanimljiva prirodna pojava – oštrije nego što treba, ne dovoljno precizno, ali svakako ne predaleko od istine – progovaraju najhrabriji među njima ne razmišljajući o riziku i posljedicama. Posao im je, kažu, da svjedoče istinu, da je vladaru kazuju, ma koliko ih koštalo. Račune ionako planiraju sravniti tek na onome svijetu. To što sa istinom kasne malo više od dvadeset godina nije vrijedno pažnje. Jer, kao što reče nekadašnja izraelska premijerka Golda Meir: ‘‘Vrijeme ogoljava sve stvari i sve stvari se razotkrivaju vremenom. Vrijeme je otac istine.“

 

Da umjesto u 2014. živimo u 1991. godini, strahovali bismo hoće li biskupa sisačkog Vladu Košića progutati mrak ili će već u narednom broju ugledni list taj i taj objaviti niz pikantnih detalja o njegovoj sklonosti ženama, drogama, pornografiji i općenito neprimjerenom ponašanju.

 

Jer te 1991. predsjednik Hrvatske bio je Titov general Franjo Tuđman, sigurnosnim su se poslovima bavili dojučerašnji šefovi Službe državne sigurnosti – koju se uglavnom naziva starim imenom: Udba – Zdravko Mustač i Josip Perković, Uredom za zaštitu ustavnog poretka šefovao je Josip Manolić, nekadašnji, uz mnogo toga drugog, ministar unutarnjih poslova SFRJ, prvi hrvatski vojnici postrojavali su se ispred dojučerašnjeg zapovjednika Pete vojne oblasti JNA Martina Špegelja, dok su ih za bojište spremali ili tamo vodili njegove kolege iz iste Armije: Janko Bobetko, Petar Stipetić, Anton Tus, Imre Agotić, odnosno, da malo prođemo kroz vojnu hijerarhiju, Rahim Ademi, Agim Čeku i tako dalje, i tako dalje… Sve do Slobodana Praljka, sina Mirkovog, nekadašnjeg uposlenika jugoslavenskog sigurnosnog aparata.

 

E, sada, utuživo je kazati kako tu ima najgorih zločinaca, ali nije i da ima udbaša i ‘‘sinova udbaša koje sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi“. Vidimo, oni su ‘‘i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje“, pa ‘‘vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske“.

 

Ponovimo da se ne zaboravi: hrvatski svećenici su zanimljiva prirodna pojava – oštrije nego što treba, ne dovoljno precizno, ali svakako ne predaleko od istine -progovaraju najhrabriji među njima ne razmišljajući o riziku i posljedicama. Posao im je, kažu, da svjedoče istinu, da je vladaru kazuju, ma koliko ih koštalo. Račune ionako planiraju sravniti tek na onome svijetu. To što sa istinom kasne malo više od dvadeset godina nije vrijedno pažnje. Jer, kao što reče nekadašnja izraelska premijerka Golda Meir: ‘‘Vrijeme ogoljava sve stvari i sve stvari se razotkrivaju vremenom. Vrijeme je otac istine.“

 

Vrijeme je, znamo, i novac, a kriza je, pa ga čovjek nema dovoljno da se prepustima bespućima internetske zbiljnosti ili istraživanju novinskih arhiva, čisto da dokumentima potkrijepi ionako čvrstu tezu prema kojoj je broj ‘‘sinova udbaša i najgorih zločinaca na vlasti“ obrnuto proporcionalan broju HDZ-ovih članova na vlasti.

Da su i sadašnji predsjednik, i premijer, i svi ministri, plus saborski zastupnici većinskog bloka rođeni prekjučer, ma da su jučer došli iz iseljeništva u koje su im očevi otišli kao protivnici jugoslavenske zajednice i socijalističkog sustava, opet bi jednako bili ‘‘sinovi udbaša i najgori zločinci“. Baš kao što sinovi udbaša ili najgori zločinci to nisu ukoliko jesu u HDZ-u

 

Među hrvatskim svećenicima ne manjka onih što se ponašaju kao Marko Perković Thompson na crkvenoj službi. Primijetili ste, vjerujem, tu čudnu pojavu: heavy metal propovjednik iz Zagore uvijek ima nešto za poručiti kada Hrvatska demokratska zajednica izgubi izbore. Baš tada se on sjeti ugrožene domovine, izdajnika, komunista, antikrista, masona, ovih, onih, pa se posveti reguliranju prometa i signaliziranju obaveznog skretanja na desno. No, čim je HDZ na vlasti, njemu na pamet padaju samo stihovi u kojima se rimuju cvijeće i proljeće. U svemu ostalom naglo inspiracija ne stanuje, jer laž se, kako već reče biskup iz Siska, zakrilji i caruje, pa istinu nije moguće niti nazrijeti, a kamoli vidjeti.

 

Je li to sreća ili nesreća teško je reći, ali kod nas sadašnje ogoljava sve stvari. Ne treba, dakle, čekati da dođu neke druge godine, da se na kalendaru između broja tisućljeća i desetljeća pojavi još i neki drugi broj stoljeća, pa da se otkrije kako svećenici poput Košića nemaju nikakvih problema s biografijama pojedinaca, ali itekako imaju s vrijednostima koje zagovaraju njihove stranke.

 

Drugačije rečeno, da su i sadašnji predsjednik, i premijer, i svi ministri, plus saborski zastupnici većinskog bloka rođeni prekjučer, ma da su jučer došli iz iseljeništva u koje su im očevi otišli kao protivnici jugoslavenske zajednice i socijalističkog sustava, opet bi jednako bili ‘‘sinovi udbaša i najgori zločinci“. Baš kao što sinovi udbaša ili najgori zločinci to nisu ukoliko jesu u HDZ-u.

 

Stranačka potvrda o podobnosti je, dakle, dovoljna da sramota postane ponos, da se laž zakralji i caruje, pa mnogi naši ljudi – uhvaćeni u zamku zle kobi – ne znaju izići iz zagrljaja koji lomi, ne samo fizički, nego i duhovno – više ne vjeruju u budućnost Hrvatske. Međutim, tu je istinu moguće ne samo nazrijeti već i jasno vidjeti. Dovoljno je tek riječi poput Košićevih staviti u precizne okvire vremena, tog – oca istine.