Na kraju pameti

Kako pamtiti Milanovića

Autor: Emir Imamović Pirke / 30.04.2014. 1 Comment

Ako, točnije, kada jednoga dana Hrvatska dobije svoju Syrizu, Die Linke, neku beskompromisnu, novu, istinsku socijalističku stranku ili koaliciju takvih, velike će zasluge pripadati i sadašnjem premijeru Zoranu Milanoviću.

Ostat će, istina, zaboravljeni svi oni čiji je angažman nesebičan, ali to uvijek tako biva: pamte se generali, dok se vojnika sjeća samo najuža obitelj.

On, Zoran Milanović, će dakle pokupiti zasluge za posljedice združene akcije pražnjenja hrvatske socijaldemokracije od svoje suštine i pretvaranje SDP-a u nenacionalističko krilo brutalnog kapitalizma garniranog kolosalnim političkim diletantizmom.

On, Zoran Milanović, će dakle pokupiti zasluge za posljedice združene akcije pražnjenja hrvatske socijaldemokracije od svoje suštine i pretvaranje SDP-a u nenacionalističko krilo brutalnog kapitalizma garniranog kolosalnim političkim diletantizmom

Prepoznale su to čak i vođe hrvatskih sindikata, profesionalni nezadovoljnici koji su se na vrijeme, s dvadeset i kojom godinom zakašnjenja sjetili ideje o tri osmice, ali su opet zaboravili da su akteri vlasti daleko manji problem od sustava.

Da, aktualna Vlada jest neopjevano loša, samo što nije ništa gora od prethodne, niti će se ispostaviti kako će je zamijeniti bolja. Zapravo, pakleni je to trokut – vlada-oporba-sindikati – koji funkcionira kao okvir u kojem se čuva sve što su naivni očekivali da će barem biti okrznuto pobjedom Kukuriku koalicije. Naravno, nikakvo to opravdanje nije, a još je manje razlog da ispunimo želju prvog ministra i s njim na čelu kolone propatimo još oko deset godina; samo što se ne treba nadati da će isto to desetljeće s nekim drugim službenicima oligarhije biti podnošljivije.

Zoran Milanović, po svemu sudeći, još nije shvatio zbog čega je uopće došao na vlast. Jedino zbog čega nije je zato što ima lijepe oči i (kao) čvrsto prijateljstvo s Emilom Tedeschijem. Pobijedila je, čisto da se podsjetimo, Kukuriku koalicija zato što je trećina njenih glasača, jednostavno, prirodno orijentirana, prije svega, prema SDP-u, dok je druga trećina samo željela pad HDZ-a, a posljednja povjerovala kako socijaldemokrati to zbilja i jesu. U toj podjeli bliski su više nego što žele priznati prvi i posljednji: neizlječivi SDP-ovci su, recimo tako, vjernici ideja, istih onih zbog čijeg su odbacivanja kojem svjedočimo na antidepresivima ovi treći.

Da je SDP stranka koja je u rekordnom roku iznevjerila najmanje trećinu svojih birača, vijest je koliko i informacija su se Beatlesi raspali. No, to ne znači i kako je ista ta stranka te svoje očajne birače navela na odluku o trajnoj apstinenciji od bilo kakva sudjelovanja na izborima. Moguće je tek da će propustiti prve iduće, potpuno nezainteresirani za njihov ishod.

Zoran Milanović, po svemu sudeći, još nije shvatio zbog čega je uopće došao na vlast. Jedino zbog čega nije je zato što ima lijepe oči i (kao) čvrsto prijateljstvo s Emilom Tedeschijem

Sve, naime, i da Socijaldemokratska partija preživi onaj dan u kojem se Mislav Bago javlja ispred glasačkih mjesta, ideja socijalne pravde u njoj neće. Točnije, živa izbore ne može dočekati, s obzirom na to da je preminula neposredno nakon ovih posljednjih.

Upravo je to rezultat po kojem ćemo pamtiti Zorana Milanovića: setom grunfovskih odluka – o kojima se i govori i razmišlja poput lika iz kultnog stripa – SDP se legitimirala kao stranka u kojoj forma veze nema sa suštinom, kao Socijaldemokratska partija koja, možda, ne prezire demokraciju, samo možda, ali je socijalno osjetljiva kao Broj 1.

Za ovog mandata SDP je praznim ostavio, nazovimo ga, svoj prirodni prostor, pokazavši, uz sve ostalo, kako se kod nas najbolje prima sve najgore iz Europske unije, u kojoj je socijaldemokracija kao takva odavno pala nekoj stvari za uši i postala ukras parlamentarizma kao oblika zaštite kapitala i njegovog interesa o kojem postoji svestranački konsenzus.

Nisu u istoj toj EU, kao ni drugdje, nove lijeve stranke i pokreti nastali zato da se istinski ljevičari mogu zajedno diviti Marxu ili svađati oko toga je li Messi bolji od Ronalda, već su te nove lijeve stranke i pokreti posljedica neuspjeha socijaldemokrata, njihova umjerenjaštva, kompromiserstva i, u konačnici, religijskog pristupanja kapitalizmu.

Kada je umjesto reanimiranja izvornih ideja socijaldemokracije Milanović odabrao koncept njihova eutanaziranja, nesvjesno je započeo proces kreiranja klime koja, na kraju, jednostavno mora rezultirati novom ljevicom

No, umjesto da shvati kako je blairovski koncept – u kojem se Laburisti od oponenata razlikuju po stupnju socijalne osjetljivosti, a ne suštinskom odnosu spram tačerizma – spektakularno propao, ovaj naš mučenik je pokazao da se od lošeg može biti gori. Nije, što valjda ne treba naglašavati, ni jednom svojom odlukom ova Vlada ugrozila anđele tranzicije, već isključivo njene žrtve, pokazujući pri tome kao svemir veliko nerazumijevanje za nezadovoljstvo građana i istu toliku nespremnost na, prvo drugarsku, a kasnije i onu kritiku koja zvuči kao krik očajnika.

Kako je ispražnjen od suštine, SDP je poput balona odletio u onu sivu političku zonu u kojoj svaka promjena ima jedan cilj: da radikalnoj manjini bude i dalje, a i to u najgorem slučaju, jednako ugodno bez obzira na cijenu koju većina mora platiti. Tako je, ali sigurno, SDP ostao bez one svoje zadnje trećine birača, zadržavši eventualno većinu iz prve, ali ne zato što nema alternative, već zato što je još nema.

Dok je postojala makar i naivna nada da socijaldemokracija nije propala, istinske lijeve stranke, one što ih trendovski, slučajni socijalisti nazivaju radikalnim, nisu iz stotinu i jednog razloga imale naročite šanse. Danas, međutim, imaju samo jedan razlog nastanka: neuspjeh SDP-a ili kako se već socijaldemokrati zovu na stranim jezicima.

Kada je umjesto reanimiranja izvornih ideja socijaldemokracije Milanović odabrao koncept njihova eutanaziranja, nesvjesno je započeo proces kreiranja klime koja, na kraju, jednostavno mora rezultirati novom ljevicom. Kada nastane i artikulira se na političkoj sceni, imat ćemo, eto, jedan razlog da ga pamtimo po dobrom, ma koliko se danas osjećali prevarenima.

(Kolega Emir Imamović oprašta se od portala autograf.hr. Njegovu fotografiju iz tehničkih razloga objavljujemo još ovaj tjedan, a kolumnu prenosimo s portala forum.tm)

Nije kriva Vlada, već mi

Autor: Emir Imamović Pirke / 23.04.2014. Leave a Comment

Novi val poskupljenja ne stiže – već nas je sustigao i prestigao nakon povećanja cijena goriva. Vlada Republike Hrvatske nadljudskim naporima ubija i ono malo nade da ćemo u skoroj, pa i daljoj budućnosti, proizvoditi nešto veće, složenije i kvalitetnije od čačkalica: njezin namještenik Alain Khan poručio je, primjera radi, radnicima brodogradilišta ”Nauta Lamjana”, kojeg je umalo od smrti spasio odvjetnik i bivši stečajni upravitelj Ivan Rude, da mogu raditi što god hoće, samo to neće raditi tu i u tvrtki planiranoj za likvidaciju.

Siniša Hajdaš Dončić, još jedan od bezveznih tipova izniklih ispod Milanovićeva šinjela, najavljuje privatiziranje praktički cijelog prometnog sustava u Hrvatskoj, a i to za početak. Za kraj neće ostati ništa: bit će već rasprodano.

Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ‘‘Plan 21“, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe

Ivan Klarin, mladi dalmatinski političar u ničim izazvanom usponu, pri zdravoj pameti i čistoj svijesti kaže kako je njegov uzor nekadašnja britanska premijerka i majka neoliberalizma Margaret Thatcher, dok mu nekoliko kilometara od kuće građani tijelima brane jednu, kreditima skoro umorenu, obitelj od deložacije.

Ministar financija Slavko Linić ne krije kako će državni dug i dalje rasti, dok premijer građanima poručuje da se, u najkraćem, još malo stisnu, da izdrže još malo, jer svakako, što naravno nije rekao, neće još dugo.

Godina je, da se podsjetimo, 2014., ona u kojoj nam je, tako su rekli, trebalo biti bar malo bolje. Hvala na pitanju, ako ga je netko postavio, osjećamo se gore i znamo da oporavka nema. Nada je umrla posljednji put i to poodavno, samo što smo se pravili budale, pa čekali da nam mrtvozornik kaže ono što smo izbjegavali vidjeti kraj zdravih očiju.

”Vlada ima nizak rejting zbog loše komunikacije s javnošću”, rekao je nedavno, nekom zgodnom prilikom, Ivan Vrdoljak, ministar ničega. Dobro, formalno to stoji malo drugačije: ušminkani liberal i nasljednik bahatog Radimira Čačića plaću prima kao ministar gospodarstva, no kako mi to nemamo, tako on ima nepostojeći resor.

Treba, međutim, biti pošten, pa kazati da ima pravo: Vlada i javnost ne da imaju šumove u komunikaciji, već tu osim šuma ničega drugog nema. Problem, međutim, nije od jučer ili od prije tri mjeseca. Nesporazum između sadašnje vlasti i dobrog dijela onih koji su joj omogućili da to bude star je koliko i famozni ”Plan 21”, ako ne i stariji, samo što za njega, taj problem, ni najmanje nisu krivi Zoran Milanović i ekipa. Krivi smo, naime, mi, građani pokorni, koji smo u svom očaju povjerovali u takvu glupost da je dovoljno imati poštenu vlast, pa će se ostalo srediti valjda samo od sebe.

Nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele ravno u opću propast

I to sa poštenjem koje se, umjesto da se podrazumijeva, smatra rijetkom vrlinom pokazalo se pogrešnim – dovoljno se sjetiti slučaja Šengon ili Kleopatre iz Siska, da sada ne idemo dalje – dok je sve poslije bio usiljeni marš u katastrofu, parada iznevjerenih očekivanja za koje zapravo nismo imali nikakva razloga.

Mi smo, dakle, očekivali što? Socijalno osjetljivu vlast? Zavođenje stvarnog, a ne partitokratskog reda u javnu upravu? Veću brigu o javnim dobrima? Zastupanje općih umjesto interesa kapitala? Povratak države kao servisa građana umjesto one u vlasništvu banaka? Privatizaciju u granicama neophodnog umjesto rasprodaje?

Racionalizaciju javne potrošnje u kojoj nagomilane dugove države neće otplaćivati i pod njima izdisati oni koji u njihovu stvaranju nisu sudjelovali? Vladu koja će između nezajažljivih kapitalista iz kula od kamata i obespravljenih radnika – birati druge? Kraj prakse zapošljavanja u kojoj svako znanje i vještina imaju manji značaj od potvrde o podobnosti? Principijelnost čiji rok trajanja nije do prvog ličnog, stranačkog ili koalicijskog interesa?

E pa, ma koliko bili (i) nerealni, jesmo, to smo očekivali. Dobili smo, međutim, one koje od prethodnika razlikuje to što jesu antifašisti, nisu zadrigli, primitivni – drugih svakako i nema – nacionalisti, sasvim suprotno, i… Eh, da se sjetiti još nečega.

Ispalo je, u najkraćem, kako je naš vrhunac promjena na bolje u onome od čega se u civiliziranom svijetu polazi i što se podrazumijeva kao i, recimo, pranje zuba.

Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu

Naravno, sada se možemo utješiti time što je socijaldemokracija drugdje, odnosno svugdje, pala nekoj stvari za uši, pretvorivši se u ukras parlamentarizma kao tek još jednog od načina zaštite neupitnih interesa kapitala koji socijalnu državu dopušta sve dok se zna granica koja se ne smije prijeći, pri čemu je, točno kako je i rekao još jedan bivši britanski premijer Tony Blair, a već spomenuti Ivan Klarin pogrešno protumačio, ”tačerizam” konstanta, a sve ostalo promjenljivo toliko da ostane isto.

Ne pomaže nam, međutim, to u suočavanju s vlastitom pogreškom. Ostaje, dakle, nakon maloprijašnjeg seta, još samo jedno pitanje: na osnovu čega smo to uopće pomislili kako bi oni koje smo birali umjesto kleptomana i štetočina iz HDZ-a mogli ispuniti barem dio naših (naivnih) očekivanja?

Zbilja, nikada i ničim, niti riječima, a djelima još dva-tri puta manje, oni što su sada na vlasti nisu pokazali da razmišljaju o istoj toj vlasti kao o sredstvu, a ne cilju, kao o mogućnosti da reanimiraju i koliko god je izvodivo u praski primijene ideje suprotne neoliberalnim i brutalno kapitalističkim, ideje radikalno drugačije od onih koje su Hrvatsku i odvele pravo u opću propast. Pri tome su, što smo se, također, pravili da ne vidimo, vrh SDP-a zauzeli i ne puštaju ga oni koji se ne bore protiv nametnutog koncepta, ali ne zato što nemaju snage, već zato što ga uopće ne smatraju problematičnim.

Nije, da prevedemo i objasnimo na primjeru, Siniša Hajdaš Dončić natjeran da kaže kako je za privatizaciju svega osim školstva i zdravstva, nego je uvjeren kako ništa bolje na ovom svijetu ne postoji; baš kao što dobar dio mladih Milanovićevih jurišnika nije u toj stranci iz ideala i jasnog ljevičarskog opredjeljenja, već zato što im je HDZ bio i ostao previše konzervativan, kleronacionalistički i malo sirov. Sa svim ostalim, čega bi se trebali groziti, oni se, zapravo, slažu.

Zato je, na kraju, Ivan Vrdoljak u pravu: Vlada ima problema u komunikaciji s građanima koji su sve, ali sve krivo razumjeli još tamo prije tri-četiri godine, pa se danas osjećaju iznevjerenim, iako su dobili točno ono što im je i ponudila stranka koju vode ”slučajni” socijaldemokrati, samo dobro upakirano i skriveno iza vještih marketinških slogana i prateće verbalne akrobacije izvedene za potrebe predizborne kampanje.

Boli ministra neka stvar

Autor: Emir Imamović Pirke / 16.04.2014. 1 Comment

Nekoliko bosanskohercegovačkih medija objavilo je ekskluzivnu vijest staru skoro pune četiri godine. A ona glasi: Darko Šarić, svježe uhapšeni balkanski kralj kokaina, krio se 2010. godine u Sarajevu i okolini, pored ostalih mjesta i u hotelu “Radon Plaza”, čiji su vlasnici bili Fahrudin Radončić i Naser Keljmendi. O svemu tome je Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), uredno izvijestio Tužilaštvo BiH 29. travnja 2010. godine.

Tamo negdje, na onim mjestima na koja mislimo kada kažemo da je neka država normalna, bio bi to prvorazredni skandal. Treslo bi se što se tresti ima: od Tužilaštva, gdje su se, očito, pravili blesavi ako već nisu bili korumpirani, pa nadalje. Nešto bliže Bosni, na onim mjestima na koja neupućeni misle kada kažu da je neka država normalna, policija bi u roku odmah barem saslušala Fahrudina Radončića i zatražila od kosovskih kolega razgovor sa Naserom Keljmendijem, veletrgovcem heroinom, zatvorenim u Peći nakon nestanka iz Sarajeva i višegodišnjeg bijega.

U Bosni i Hercegovini, međutim, postoji problem sa bilo kakvom ozbiljnijom akcijom iniciranom starom, tajnom informacijom o sarajevskom proljeću Darka Šarića i njegovih suradnika, 2010. viđanih na Jahorini, pa u Sarajevu, na, je li, poslovnim sastancima. Kokain, naime, ne može da trpi zbog policijske potjere koja, svakako, i nije bila nešto efikasna. Fahrudin Radončić je, da podsjetimo, još uvijek ministar sigurnosti BiH

U Bosni i Hercegovini, međutim, postoji problem sa bilo kakvom ozbiljnijom akcijom iniciranom starom, tajnom informacijom o sarajevskom proljeću Darka Šarića i njegovih suradnika, 2010. viđanih na Jahorini, pa u Sarajevu, na, je li, poslovnim sastancima. Kokain, naime, ne može da trpi zbog policijske potjere koja, svakako, i nije bila nešto efikasna.

Fahrudin Radončić je, da podsjetimo, još uvijek ministar sigurnosti BiH, jer odluka Parlamentarne skupštine BiH o njegovoj smjeni nije potvrđena u Domu naroda! Naravno, jedini razlog zbog kojeg nije, recimo tako, djelimično smijenjen taj je što je bio domaćin Darku Šariću i pratnji. Skandalozno? Ni najmanje…

Kada je prije nekih godinu i pol Fahrudin Radončić imenovan za ministra sigurnosti, Naser Keljmendi je, navodno, bio pod nadzorom američke DEA-e, Darko Šarić je, kažu, lutao Latinskom Amerikom, a SIPA i Tužilaštvo su, vidimo, imali informaciju o vezi čelnika Saveza za bolju budućnost i crnogorsko-kosovskog dvojca. Zapravo, znali su daleko više nego se pretpostavljalo i o čemu se u rijetkim, neovisnim bosanskim medijima govorilo. Izvan obavještajnog svijeta je tek bilo poznato kako je Keljmendi sina oženio upravo u “Radon Plazi”, ali i da je Dnevnom avazu, odnosno njegovom vlasniku Radončiću, prodao blindirani automobil.

Novi ministar se od optužbi branio tako da je bilo jasno kako ga živo zaboli međunožje za njih. Rekao je tek nešto o tome kako kupovinu automobila nije vodio on, već direktor jedne od tvrtki u njegovoj imperiji, dok Šarića ni riječju spomenuo nije.

Krajem 2012. godine Radončić je bio poželjan politički partner, dakle neko ko se ne pita ništa što bi ga moglo naljutiti, pa je onaj dopis iz SIPA-e sklonjen iz vidnog polja rijetkih kojima bi, možda, palo na pamet da ga pročitaju i postupe po pravilima službe.

Nesreća očajnika koji doživljavaju orgazmičke trenutke prateći vijesti o vezi Radončić – Šarić – Keljmendi, uzdajući se u pamet birača i vjerujući kako, eto, oni neće glasati za nekoga ko Šarića nije viđao samo na potjernici, a Keljmendija u prolazu kroz Ilidžu (gdje je imao hotel talijanskog imena), u tome je što su ili stvorili moćnog Fahrudina Radončića ili izveli završne radove na izgradnji njegovog puta do vrha piramide moći

“Prema izvoru informacija, Darko Šarić je boravio i u hotelu Radon Plaza u Sarajevu, suvlasništva Nasera Keljmendija i njegovog sina Elvisa Keljmendija. Prema trenutno raspoloživim operativnim saznanjima, Darko Šarić se i dalje nalazi u BiH, te se s njemu poznatim licima nastavio baviti neovlaštenom nabavkom i transportom opojnih droga do krajnje destinacije, radi međunarodne prodaje”, pisalo je u dokumentu koji je Tužilaštvu poslao bivši direktor SIPA-e Mirko Lujić.

Isto, vidimo, piše i danas, samo što se na više adresa naglo probudila čitateljska strast, praćena kopiranjem i distribuiranjem podataka na koje se žilavi ministar i ne osvrće. Fahrudin Radončić je, naime, jači nego ikada i vrlo utemeljeno čeka da postane novi bošnjački lider nakon izbora najavljenih za jesen ove godine.

Nesreća očajnika koji doživljavaju orgazmičke trenutke prateći vijesti o vezi Radončić – Šarić – Keljmendi, uzdajući se u pamet birača i vjerujući kako, eto, oni neće glasati za nekoga ko Šarića nije viđao samo na potjernici, a Keljmendija u prolazu kroz Ilidžu (gdje je imao hotel talijanskog imena), u tome je što su ili stvorili moćnog Fahrudina Radončića ili izveli završne radove na izgradnji njegovog puta do vrha piramide moći.

Lista njegovih današnjih neprijatelja – ne političkih protivnika, već baš neprijatelja – ujedno je i who is who u stvaranju bošnjačkog Berlusconija kojem je inicijalni kapital i stotinu i jednu privilegiju za Dnevni avaz dala Stranka demokratske akcije, da bi ga Socijaldemokratska partija montirala za ministra sigurnosti, očekujući ko zna šta, a dobivši državnog službenika kojem ministarstvo služi isključivo za samopromociju.

Kako drugi nisu htjeli učiti od prvih, tako su na poprilično bolan način shvatili da ih je Radončić napravio megabudalama, pa im i nije ostalo ništa drugo nego da dilaju službene spise i nadaju se da će od toga biti neke koristi. To što je šteta koja je učinjena igrama moći sa Radončićem tolika da se ne može značajno umanjiti, nije nešto o čemu imaju volje, želje i snage razmišljati

Kako drugi nisu htjeli učiti od prvih, tako su na poprilično bolan način shvatili da ih je Radončić napravio megabudalama, pa im i nije ostalo ništa drugo nego da dilaju službene spise i nadaju se da će od toga biti neke koristi. To što je šteta koja je učinjena igrama moći sa Radončićem tolika da se ne može značajno umanjiti, nije nešto o čemu imaju volje, želje i snage razmišljati.

Nije nemoguće, sasvim suprotno, kako je Zlatko Lagumdžija, kada je ono proizvodio novog ministra sigurnosti, znao šta je SIPA pisala Tužilaštvu, ali je, valjda, računao kako su mu se konačno zvijezde poklopile: da će dobiti pouzdanog partnera kojeg će, kada ovaj poželi da zamijene mjesta u vlasti, primiriti licitiranjem imena sa crne liste State Departmenta, na kojoj je, uz ostale, Keljmendi bio izuzetno dobro plasiran. U pričuvi je pak trebao biti i Darko Šarić, tadašnji bjegunac, čije sarajevsko proljeće kompromitira svakog ko ga je na putu sreo one 2010. godine. Samo…

Samo što je mjesto radnje trilera bez pozitivnih karaktera Bosna i Hercegovina, dok je jedan od glavnih junaka čovjek koji je za četvrt stoljeća prešao dug put od izdavača sandžačkih narodnih priča do najozbiljnijeg kandidata za lidera najbrojnijeg naroda u BiH.

Nakon što ga je stvorio Izetbegović stariji, Radončiću je dosadilo da proizvodi njegove nasljednike kada već u ogledalu, dok se brije svakog jutra, vidi idealnog kandidata, a nije da nema kako i čime doći do cilja. Pokušaj da mu se on, taj put, barem učini težim, kasni skoro četiri godine. Dovoljno da informacije koje, inače i drugdje, vode u pritvor, ostanu tek posljednja nada sigurnim gubitnicima.

(Zbog spriječenosti autora tekst prenosimo s portala tjednika Novosti).

Ustaški emocionalni naboj

Autor: Emir Imamović Pirke / 09.04.2014. Leave a Comment

Sreća što je Darijo Srna odabrao nogomet! Da je, nekim čudom, umjesto lopte zavolio knjigu, pa izabrao pravo i postao, recimo, sudac, hrvatski zatvori bi postojali reda radi, dok bi sudovi izdavali potvrde o emocionalnim poremećajima.

U praksi bi to moglo izgledati ovako: dođe gospodin X doma, supruga, gospođa Y, ga zamoli da razgovaraju, sjednu za stol, on zapali cigaretu, ona nađe nešto da vrti među prstima, uzdahne i prizna mu da se zaljubila u drugog muškarca, da želi razvod, zamoli ga da joj oprosti i sve što već ide. Tada gospodina X, kako se to kaže, ponesu emocije, spusti cigaretu u pepeljaru, ustane i prebije gospođu Y kao mačku ili magarca, što je kome draže.

Da je sve kao što nije (…) da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA

Nešto kasnije, nakon što je spomenutoj gospođi Y zarasla slomljena vilica, splasnuo otok s lica i zacijelila slomljena desna ruka, sudac Srna izriče nepravomoćnu presudu za obiteljsko nasilje. Tuženi je, je li, gospodin X. Nesuđeni nogometaš, Dario sa slovnom greškom, dakle Darijo, otpije malo vode, lagano se zakašlje da pročisti grlo, nagne se prema mikrofonu i kaže kako je sud uvažio sve činjenice, te da na osnovu njih oslobađa tuženog s obzirom na to da su ga u vrijeme batinanja nesretne žene – ‘‘ponijele emocije“. Da nisu, ne bi on nju niti dotakao, ali, jebi ga, gospodin X je u svoju suprugu još uvijek zaljubljen, voli je točno onoliko koliko ona sada voli nekog drugog, ne može zamisliti krevet bez nje pored sebe, niti jutro u kojem će sam kao Mjesec piti kavu.

Tko god ima iskustvo nekog bolnog prekida, obrazlaže sudac odluku, zna koliko je težak period navikavanja na samoću: ostanak bez voljene osobe može se usporediti s gubitkom dijela tijela, ruke ili noge, u nekim slučajevima čak i kao gubitak vida ili sluha, pa praktički možemo govoriti o bolnom učenju novog života.

Vergla, sve u svemu, ugledni pravnik Srna, ona nesretnica se znoji, ruke joj se tresu od straha, u stomaku kao da ima kilogram leda, trnci joj se penju uz kičmu i ne pomaže joj ni to što je novi partner čvrsto grli. Nasuprot njima, gospodin X sluša Srnu, a osjeća se kao tigar ili kakva slična grabežljivica: srce mu puca dok gleda svoju, halo!, svoju ženu, uz tog nekog idiota i, sav emotivno nabijen, jedva čeka da izađu iz zgrade Županijskog suda u nevažno gdje, pa da njoj obnovi, a njemu nanese teže tjelesne ozljede.

Tko gubi, znamo, ima se pravo ljutiti, te skladu s tim i reagirati. Baš kao i onaj što dobiva.

Hrvatska je, sjećamo se, bio je 19. studenog prošle godine, na Maksimiru dobila nacionalnu selekciju Islanda – državice koja je nedavno i preko reda dala državljanstvo dvojici punoljetnih, zdravih muškaraca, samo da za naredne kvalifikacije može prijaviti šesnaest igrača – i time ostvarila plasman na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Brazilu.

Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“

Te su noći Josipa Šimunića, kako i neće, ponijele emocije. Uzeo je Joe mikrofon, pa uzviknuo: ‘‘Za dom!“. Tridesetak tisuća ljubitelja sporta i fair playa mu je odgovorilo: ‘‘Spremni!!!“ I tako, spontano, nošeni emocijama, nekoliko puta.

Međunarodne nogometne institucije su koji dan kasnije rekle kako Josip Šimunić naredno Svjetsko prvenstvo može gledati kod svoje kuće ili kod prijatelja, od volje mu. U Brazil može, ali na plažu. Nemaju, vidimo, birokrate iz FIFA-e i UEFA-e nimalo razumijevanja za specifično emotivno stanje u kojem gospodin X prebije suprugu, a gospodin Šimunić frenetičnu publiku pozdravi ustaškim, fašističkim, kako je kome draže – svakako znači isto – pozdravom.

“Jednostavno emocije su ga ponijele. Razgovarao sam s njim 100 puta i on ima odvjetnike koji ga uvjeravaju u dobitak tog slučaja. Ajmo onda pričekati ishod te priče. Što se tiče reprezentativaca svi smo na njegovoj strani”, kazao je kapetan nogometne reprezentacije Hrvatske odgovarajući na pitanje novinara Indexa o tome kako vidi ‘‘slučaj Šimunić“.

Da je sve kao što nije, da dvadeset i sedmo slovo abecede, samo klempavo, nije uobičajeni dekor fasada i čest znak pored puta, da novine ne objavljuju srceparajuće priče o vojnicima NDH-a koji, nakon što su ubijali djecu po Kozari, sanjaju žrtve Bleiburga – onaj tko se ne kaje za počinjeni zločin nema pravo javno cviliti zbog svjedočenja drugom zločinu u kojem nije bio na strani jačeg – da predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza nema sliku sebe i groba Ante Pavelića, da dobar dio hrvatske političke elite, trenutno u oporbi, antifašizam ne doživljava kao spolnu bolest, ne bi Srni trebale ni FIFA ni UEFA. Netko bi mu na hrvatskom jeziku javio da Svjetsko prvenstvo u Brazilu može pratiti zajedno sa Šimunićem.

U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo. Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom. Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac…

Tko će biti domaćin i ispred čijeg će se televizora nervirati, neka sami odluče. E, taj bi netko zatim lijepo pitao sve reprezentativce na čijoj su strani: moderne, neovisne, antifašističke, europske, civilizacijske Hrvatske ili Šimunićevoj, pa u skladu s odgovorima izborniku Niki Kovaču malo prepravio spisak igrača.

No, da je sve kao što nije, Šimunić s mikrofonom se ne bi desio, a ako bi, ipak, nekim čudom javno ispao budala, bježali bi od Joea i navijači i suigrači kao da je šugav. Novinari, naravno, ne bi nikoga pitali za mišljenje o njegovu slučaju jer se tu nema što misliti.

Hrvatska stvarnost je, znamo, malo drugačija, puno gora, takva da je jedan Miladin u osobnoj karti postao Dado. Nije baš ugodno tako se zvati, Miladin dakle, otpjevati ‘‘Lijepu našu“ držeći desnu ruku na lijevoj strani dresa reprezentacija, pa trčati gore i dolje dok publika s jedne tribine izvikuje isto što i Šimunić, a ona s druge odgovara: ‘‘Spremni!!!“

U Hrvatskoj u kojoj bi se tako nekažnjeno pozdravljalo Miladin, neki Miladin, ne bi mogao birati broj na dresu, već, i to igrom slučaja, Jasenovac ili Staru Gradišku. Kako bi tamo skončao, nije teško pretpostaviti: i logorske čuvare znaju ponijeti emocije. I nosile su, nije davno bilo.

Darijo Srna o tome ili ne želi znati ili zaista umjesto glavom misli nogom.

Sreća, rekosmo, da nije izabrao knjigu, upisao pravo i završio kao sudac… A da jest, bio bi važno pojačanje onima što su za ratne zločine počinjene pod ‘‘emotivnim nabojem“ sudili sve dok optuženi ne bi umro prirodnom smrću u dubokoj starosti.

Ante Gotovina & SUBNOR

Autor: Emir Imamović Pirke / 02.04.2014. Leave a Comment

Dinko Cvitan, novi državni tužitelj, rekao je nekom zgodnom prilikom kako su ‘‘lokalni šerifi daleko opasniji nego što to izgleda“. Tko mu ne vjeruje neka odvoji malo vremena za vijesti iz provincije, provincija točnije, županija i gradova u kojima je ono što skandalizira Zagreb, medije sa uredništvima u njemu i, posljedično, javnost – uobičajeni način ponašanja. Možda ne prihvatljiv, ali toliko duboko ukorijenjen da je čudo tek kada mu se netko čudi. A čude se najčešće oni koji na vlastitoj koži osjete kako sustav funkcionira i kako je u njemu ono što se naziva javnim interesom, općim dobrom, kako li, posljednja stvar vrijedna pažnje.

E, u takve odnedavno spadaju žitelji Murtera, malog mjesta kod Šibenika, blizu Kornata, niza otočića kojima izgleda valja platiti zasluge za oslobođenje domovine u ratu i njenu obranu u miru, kako se već naziva presuda generalu Anti Gotovini izrečena pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

Nakon što je dobio službenu potvrdu da je nevin, umirovljeni general je odlučio uzgajati tune (…) Kako je on poželio, tako su ka ispunjenju želja potrčali, uz ostale, i dužnosnici iz one stranke koja ga je, kako ono, aha, locirala, uhitila i transferirala i to nakon što je natjeran u besmisleni, višegodišnji, za sud otežavajući bijeg. Murterine, međutim, nije sunce sreće obasjalo (…) Još, naime, nije nađena budala koja bi se kupala u onome što će biti nakon što general započne posao

Nakon što je dobio službenu potvrdu da je nevin, umirovljeni general je odlučio uzgajati tune i kao idealno mjesto za posao nanišanio područje fascinantne ljepote i iste takve čistoće mora. Kako je on poželio, tako su ka ispunjenju želja potrčali, uz ostale, i dužnosnici iz one stranke koja ga je, kako ono, aha, locirala, uhitila i transferirala i to nakon što je natjeran u besmisleni, višegodišnji, za sud otežavajući bijeg.

Murterine, međutim, nije sunce sreće obasjalo: uzgoj tuna, kažu, a znaju o čemu govore, nije nimalo čist posao; prlja se more i, naravno, tjeraju turisti. Još, naime, nije nađena budala koja bi se kupala u onome što će biti nakon što general započne posao. Tako su se, da skratimo, u Općini Murter usprotivili novom prostornom planu u kojem je predviđeno tunogojilište, ali svoje protivljenje mogu zadjenuti za šešir, okačiti mačku o rep ili nabiti na neku stvar. Svejedno je, svakako ih više nitko ne pita – niti im pomaže što je jedanaest zastupnika u Skupštini Šibensko-kninske županije glasalo protiv izmjena tog nekakvog plana i zauzimanja komada javnog dobra za dobar poslovni start generala Gotovine.

Uzgred, ista ta Županija tek treba ponuditi dio akvatorija u koncesiju, no teško je naći nekoga, makar i skromnije pameti, tko ne vjeruje kako će cijela ta zakonska procedura ličiti na onaj natječaj za Svetice, raspisan da se zadovolji forma, a pobijedi Hrvatski nogometni savez.

Dvojica županijskih zastupnika, SDP-ov Krešimir Šakić i neovisni, blago rečeno zanimljivi načelnik Općine Primošten Stipe Petrina, upozorili su kako je Skupština, na kraju, jednostavno odlučila ignorirati stav dijela građana – i to onih koji će najviše štete imati od generalovih riba. Odgovorio im je lično župan, HDZ-ov Goran Pauk, enciklopedijski primjer lokalnog – dobro, regionalnog, županijskog, kako god – šerifa koji se, kao svaki stari član Saveza komunista, čvrsto drži Titove maksime da se ne treba ‘‘držati zakona kao pijan plota“.

Tekovine revolucije i narodnooslobodilačke borbe, znamo iz iskustva, ponekad treba čuvati od onih u čije ime je ta borba vođena, pa je u igru ušao bivši nogometaš ‘‘Šibenika“ Goran Pauk da na vrijeme upozori kako, eto, još ima onih kojima ‘‘smeta ime našeg generala“, a to je, znamo, tek blaže izrečena optužba za izdaju, etiketa mrzitelja svega hrvatskog, računajući i onu prljavštinu što pliva po moru u kojem se uzgajaju tune

‘‘Kad se priča počela razvijati, počelo se i s politizacijom, a možda nekom smeta ime našeg generala“, rekao je Pauk, demagoški upozoravajući kako neprijatelj, osim što boluje od insomnije, tekovinama revolucije pretpostavlja neko glupo čisto more i misli da je javni interes ispred interesa narodnih heroja, komada jedan.

U ona davna vremena, u tamnici naroda u kojoj je milijun i pol pripadnika hrvatskog naroda dobilo stan, postojao je i Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, znameniti SUBNOR, udruga veterana koji nisu u dokolici igrali šah, čitali novine, razmjenjivali recepte i jedni drugima tumačili dijagnoze, već su, prije svega, čuvali tekovine revolucije od onih kojima je smetalo svašta, računajući i čudne želje umirovljenih generala.

Ako bi represivni aparat nekim čudom zakazao, a sustav propustio da na vrijeme spriječi devijantno ponašanje pojedinaca i grupa, tu je bio SUBNOR da upozori, izrazi oštro neslaganje, zatraži adekvatnu reakciju i, općenito, učini sve da pokaže kako su u društvu jednakih neki, ipak, jednakiji od drugih. Moglo se, dakle, među vremešnim, bivšim ratnicima naći i narodnih heroja što su u miru bili naporni onoliko koliko su bili hrabri u partizanima, potežući svoje i tuđe zasluge kada bi nekome palo na pamet da se, ipak, zakona drži kao onog plota, a opći interes ocijeni većim od pojedinačnog.

Tada, tih nekih davno prošlih godina, lokalni šerifi – koji kod nas uspijevaju bez obzira na vrijeme – znali su što SUBNOR misli, a ako bi slučajno zaboravili, kratko podsjećanje je bilo dovoljno da ne skrenu s jedinog ispravnog puta očuvanja privilegija onih bez kojih ne bi bilo… Ma znate već kako to ide, ako se ne sjećate kako je išlo.

Ako Cvitan nije opisivao demagoge opasnih namjera kada je govorio kako su ‘‘lokalni šerifi daleko opasniji nego što to izgleda“ i njihovu spremnost da bez zadrške pogoduju probranima, onda bi najbolje bilo da je šutio. Osim ako i on ne čeka da mu neki sadašnji SUBNOR kaže na što je i koga točno mislio…

Kada se Ante Gotovina sjetio riba, započelo je otvoreno prvenstvo u izlasku u susret generalu i trajalo je u fer i korektnoj atmosferi općeg podilaženja heroju, sve dok neki čudan svijet s Murtera nije od onoga što sada ima oduzeo ono što bi se oko Kornata trebalo pojaviti, pa otkrio kako je više onih u minusu od onih u poslovnom plusu.

Tekovine revolucije i narodnooslobodilačke borbe, znamo iz iskustva, ponekad treba čuvati od onih u čije ime je ta borba vođena, pa je u igru ušao bivši nogometaš ‘‘Šibenika“ Goran Pauk da na vrijeme upozori kako, eto, još ima onih kojima ‘‘smeta ime našeg generala“, a to je, znamo, tek blaže izrečena optužba za izdaju, etiketa mrzitelja svega hrvatskog, računajući i onu prljavštinu što pliva po moru u kojem se uzgajaju tune.

Predugo je Pauk društveno-politički radnik da bi čekao da ga neki ovovremeni SUBNOR, neka udruga za zaštitu lika i djela generala Ante Gotovine, upozori, izrazi oštro neslaganje, zatraži adekvatnu reakciju i, općenito, učini sve da pokaže kako su u društvu jednakih neki, ipak, jednakiji od drugih, a zakon i nije nešto čega bi se, je li, trebalo držati kao pijan plota.

Nije, uostalom, posao lokalnog šerifa ništa drugo nego da svakom općem pretpostavi pojedinačni interes, naročito kada je pojedinac i narodni heroj zaštićen kao čovječja ribica, sa ambicijom da živi od znatno krupnijih riba.

Ako Cvitan nije opisivao demagoge opasnih namjera kada je govorio kako su ‘‘lokalni šerifi daleko opasniji nego što to izgleda“ i njihovu spremnost da bez zadrške pogoduju probranima, onda bi najbolje bilo da je šutio. Osim ako i on ne čeka da mu neki sadašnji SUBNOR kaže na što je i koga točno mislio…

Socijalizam s licem HDZ-a

Autor: Emir Imamović Pirke / 26.03.2014. Leave a Comment

Novine su ovih dana zabilježile tužnu sudbinu Željka Šimunca, diplomiranog inženjera prometa sa dvadeset i dvije godine radnog iskustva i skoro četiri mjeseca života sa naknadom od Zavoda za zapošljavanje.

Zbilja, nevesela je Šimunčeva pozicija: sa 1917 kuna mjesečno, koliko dobiva kao nezaposlen, može se preživjeti i desetak dana, uz veliku štedljivost i reduciranje svih potreba osim onih da se nešto – i to malo, jako malo – svakoga dana pojede. Naravno, Željko Šimunac nije sam: još oko 380.000 građana Hrvatske živi poput njega ili gore, nadajući se, najčešće uzalud, danu koji neće biti barem gori od prethodnog.

No, zašto su novine odabrale Željka Šimunca da o njemu pišu, a nisu nekog drugog Željka ili nekog drugog Šimunca od onih 380.000 nesretnika iz evidencije Zavoda za zapošljavanje?

Beskrajan je, kažu, svemir, ljudska glupost jeste sigurno, ali se ništa ne može usporediti sa HDZ-ovim licemjerjem! Manje od četiri mjeseca je jedan stranački, provincijski aparatčik dijelio sudbinu stotina tisuća građana čija je nesreća proporcionalna duljini vladavine Hrvatske demokratske zajednice – i eto razloga za opću kuknjavu i najavu hitnog rješavanja problema tako što će lično župan tražiti da se raspiše natječaj…

E, Željko Šimunac je bivši dožupan Šibensko-kninske županije, jednako bivši gradski vijećnik u Kninu i predsjednik tamošnjeg Gradskog vijeća, dugogodišnji član Županijske organizacije HDZ-a i nekadašnji vijećnik u županijskoj skupštini.

‘‘Dao sam što sam mogao, djeca mi rastu i želio bih se više posvetiti obitelji. Želim samo posao, ali nikoga nisam vukao za rukav i valjda sam zato ostao ‘na ulici’…“, kazao je Šimunac u potresnoj ispovijesti, u kojoj je otkrio kako on samo traži posao, što bi valjda trebalo značiti da onih 380.000 Hrvata na burzi rada traži – tetku.

‘‘Treba raspisati natječaj i omogućiti Željku da se kao i svatko natječe za posao. Bit ću prvi, to vam mogu obećati, koji će se zauzeti za to da se njegov problem riješi. Jer, kakvu to poruku šaljemo ostalima ovim primjerom: da bježe od politike glavom bez obzira, jer kad ih politika potroši, mogu lako završiti na ulici! To ne smijemo dopustiti“, kazao je, suzdržavajući se da ne zaplače, župan i donedavni Šimunčev nadređeni Goran Pauk.

Nije rekao planira li se, nakon rješavanja ovoga, zauzeti da se riješi problem još oko devet tisuća građana Šibensko-kninske županije, koliko ih je posljednjeg dana prošle godine na burzi rada tražilo ‘‘samo posao“, kako bi to rekao bivši dožupan. (Uzgred, što uopće rade ti dožupani, kada su i župani kao muške sise: niti na nešto liče, niti čemu služe?)

Beskrajan je, kažu, svemir, ljudska glupost jeste sigurno, ali se ništa ne može usporediti sa HDZ-ovim licemjerjem! Manje od četiri mjeseca je jedan stranački, provincijski aparatčik dijelio sudbinu stotina tisuća građana čija je nesreća proporcionalna duljini vladavine Hrvatske demokratske zajednice – i eto razloga za opću kuknjavu i najavu hitnog rješavanja problema tako što će lično župan tražiti da se raspiše natječaj na kojem će, nema sumnje, inženjer prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva u struci, konkurirati za posao u, normalno, javnoj službi.

Ne treba likovati nad time što se, eto, jedan iole viđeniji – viđeniji u užem, jako uskom zavičaju – član HDZ-a našao u poziciju u kakvu je njegova stranka dovela stotine tisuća ljudi preko čije je muke gradila svoj vrli, novi svijet klijentelizma, kapilarne korupcije, opće pljačke i bahatog rasipništva

Uostalom, i ne može drugdje: u onome što se naziva realnim sektorom posla svakako nema za još gotovo četiri stotine tisuća onih kojima djeca rastu od zraka i socijalne pomoći.

Tužna priča iz političke pripizdine vrijedna je kao ilustracija sličnosti i razlika HDZ-a sa strankom čije je kadrove naslijedila. I HDZ se, baš kao nekada SKH, zalaže za socijalizam, s tim što su ga drugi bili namijenili svima, po potrebama i zaslugama, a prvi samo nekima, isto tako prema potrebama i zaslugama. Šimunac, eto, nije imao tu sreću da nekome treba, a sa zaslugama, očito, ne stoji najbolje.

Uhljebi li ga partija negdje, a može samo ako hoće – tko će, uostalom, primijetiti dvadeset i osmog pomoćnika u agenciji za strateško zalijevanje školjki ili tako nečemu – dobit ćemo još jedan dokaz postojanja paralelne hrvatske stvarnosti, ugodne za odabrane po, naravno, podobnosti.

Kada je s početka devedesetih demontiran socijalizam, većini građana je namijenjen najsuroviji, najprimitivniji i najbeskrupulozniji oblik kapitalizma, u kojem je tek neugrozivo njihovo pravo da se pomire sa sudbinom, kakva god bila. Manjina je, s druge strane, rekonstruirala neki svoj socijalizam za privilegirane, izgradivši sustav u kojem vrijede druga, humanija pravila, pa je svako ispadanje iz njega incident vrijedan pažnje i brige.

Teško je, međutim, ne kazati kako je jedan od uzročnika stanja u kojem je perspektiva diplomiranih inženjera prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva gora od očajne upravo vladavina stranke nad čijom se nebrigom čudi Željko Šimunac: bivši dožupan iz provincije, izgubljen u žestokom sudaru s hrvatskom stvarnošću, s postapokaliptičnim društvom u kojem većina skapava u ime komoda manjine, odabrane po onim kriterijima po kojima su akteri ove priče uopće izmigoljili iz blažene anonimnosti

U tom socijalizmu s licem HDZ-a opće dobro se redistribuira gotov pravedno, ali samo među odabranim, brutalnost tržišta rada amortizira se javnim sektorom, a temeljna prava, poput onoga na rad, tumače se kao prava na zajamčeni dohodak prominentnih članova, naravno, jedne, baš te stranke.

U takvom sustavu Željko Šimunac, diplomirani inženjer prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva, je incident, gruba administrativna pogreška, pa se s pravom čudi i kuka, jer zna, vidi, kako surova hrvatska stvarnost nije namijenjena HDZ-ovoj eliti na bilo kojem nivou, a on je u tom istom HDZ-u godinama kružio po funkcijama kao glupost u prirodi i sada od njega netko očekuje da bude – građanin obični; jedan od oko tri stotine i osamdeset tisuća nezaposlenih Hrvata!

O devijacijama tog sustava, socijalizma za odabrane i podobne, govori Goran Pauk zgražajući se nad mogućnosti – vidimo i praktičnoj – da netko, pa čak i njegov dojučerašnji dožupan, doživi sudbinu nekakvog običnog građanina za čijim zvanjem i znanjem više, jednostavno, ne postoji potreba, baš kao što ne postoji ni za radom onih 380.000 građana kojima nije pomoglo ni to što su minimizirali svoja očekivanja od života, pa samo ‘‘žele posao“.

Ne treba likovati nad time što se, eto, jedan iole viđeniji – viđeniji u užem, jako uskom zavičaju – član HDZ-a našao u poziciju u kakvu je njegova stranka dovela stotine tisuća ljudi preko čije je muke gradila svoj vrli, novi svijet klijentelizma, kapilarne korupcije, opće pljačke i bahatog rasipništva.

Teško je, međutim, ne kazati kako je jedan od uzročnika stanja u kojem je perspektiva diplomiranih inženjera prometa sa dvadeset i dvije godine iskustva gora od očajne upravo vladavina stranke nad čijom se nebrigom čudi Željko Šimunac: bivši dožupan iz provincije, izgubljen u žestokom sudaru s hrvatskom stvarnošću, sa postapokaliptičnim društvom u kojem većina skapava u ime komoda manjine, odabrane po onim kriterijima po kojima su akteri ove priče uopće izmigoljili iz blažene anonimnosti, da bi pri zasluženom povratku u istu jedan od njih na vlastitoj koži otkrio što je od Hrvatske ostalo nakon HDZ-ovog tzunamija. A nije ostalo više ništa.

Je li Vučić srpski Sanader?

Autor: Emir Imamović Pirke / 19.03.2014. Leave a Comment

Nizozemski pisac Gert Maak u sjajnoj knjizi ‘‘U Europi: putovanje kroz dvadeseto stoljeće“, na jednom mjestu piše o ‘‘herojima povlačenja“, liderima koji su u određenom trenutku počeli zagovarati i provoditi politiku suprotnu onoj koja ih je učinila moćnim, naravno dijametralnu većinskom rasploženju. Takvi su, prema Maaku, odabirom, nazovimo to tako, kapitulacije – uspijevali izvršiti dubinske, trajne promjene na bolje i takvi, tvrdi ovaj sjajni pisac, mogu doći samo sa, recimo današnjim jezikom, desnice: s one strane političkog spektra na koju nikada nisu bile adresirane optužbe za izdaju.

Nasuprot njima su, znamo, istinski reformatori, ali etiketrani kao izdajnici, pa se svaka njihova namjera tumači u istom ključu: kao rasprodaja nacionalnih interesa.

Primjera koji ilustriraju i potvrđuju Maakovu tezu u povijesti je bezbroj, a oko nas – i pri tome svježih – barem isto toliko. Da bismo ih pronašli ne trebamo ići drugamo osim u svoju blisku prošlost, toliko blisku da ni stoljeće nećemo promijeniti.

Ivo Sanader, naravno, nije morao strahovati od državnog udara, vanrednih izbora ili juriša ratnih veterana na Markov trg: ono što je bilo izdaja za Račanovog mandata, za njegovog je jednostavno bilo prihvatljivo. Iza danas utamničenog premijera stajala je stranka koju se, gledano iz kuta njenih glasača i simpatizera, Crkve i braniteljskih udruga, može optužiti za sve osim za – izdaju

Kada je pokojni Ivica Račan kao premijer pokušavao provoditi međunarodne i ustavne obveze Hrvatske, činilo se kako državni udar može biti spriječen tek vanrednim izborima na koje, radi mira u kući, lijeva koalicija neće ni izaći.

Smrt Janka Bobetka, pamtimo valjda te godine, vremešnog je generala spasila od suda u Den Haagu, a pokojnog prvog ministra od juriša razjarenih desničara na Markov trg. Račanu, jer on nije bio nimalo glup, nije padalo na pamet da u takvoj klimi poduzima neke druge, nazovimo ih, deratizacijske mjere: da Hrvatsku očisti od obilježja neoustašstva, niklih u devedesetim godinama 20. stoljeća. Dirnuti u kakav kamen podignut u spomen na Juru Francetića, Rafaela Bobana, Maksa Luburića i ostale manijake iz vremena NDH-a značilo je zaliti požar većom količinom benzina.

Sve što nije mogao Ivica, mogao je Ivo: Sanaderov HDZ s Haagom je surađivao bolje nego s Kaptolom, deustašizacija i detuđmanizacija provođene su preko noći – često bukvalno: ustaški spomenici koji bi postojali u sumrak zoru su dočekivali usitnjeni dok je čuveno ‘‘Hristos se rodi“ bio znak da HDZ-u nije isključivo bitno ima li u Hrvatskoj, kako je Tuđman pitao Milorada Pupovca nakon ‘‘Oluje“, podnošljivih tri ili malo manje podnošljivih pet posto Srba.

Ivo Sanader, naravno, nije morao strahovati od državnog udara, vanrednih izbora ili juriša ratnih veterana na Markov trg: ono što je bilo izdaja za Račanovog mandata, za njegovog je jednostavno bilo prihvatljivo. Iza danas utamničenog premijera stajala je stranka koju se, gledano iz kuta njenih glasača i simpatizera, Crkve i braniteljskih udruga, može optužiti za sve osim za – izdaju.

Od 2012. i posljednjih redovnih pa do ovih vanrednih izbora Aleksandar Vučić se pokazao kao najozbiljniji kandidat za ‘‘heroja povlačenja“. Bivši srpski radikal, sljedbenik Vojislava Šešelja i Miloševićev ministar, zagovornik najveće Srbije u poznatom dijelu svemira učinio je ono što bi njegovog prethodnika Borisa Tadića dovelo u poziciju u kakvoj je bio Račan prije Sanadera. Srbija, možda, nije priznala neovisnost Kosova, ali sigurno više ne živi u iluziji da na njemu stanuje

Na kraju, a i to znamo, bilo prije neki, Sanader karijeru nije okončao zbog ‘‘herojskog povlačenja“, već iz sasvim drugih, puno prizemnijih razloga koje je moguće izraziti u domaćoj i stranoj valuti i u milijunskim iznosima.

Na portalu e-novine pojavio se prije izvjesnog vremena tekst u kojem su uspoređene izjave pokojnog, reformskog srpskog premijera Zorana Đinđića sa novim, ovovremenim Aleksandra Vučića. Rečenične konstrukcije su različite, niti sve riječi nisu iste, ali značenje uglavnom – jeste.

Zoran Đinđić je, da se podsjetimo, na vlast došao jedva, postao je premijer nakon pobjede velike antimiloševićevske koalicije koja se većinskom biračkom tijelu dodvoravala kandidaturom notornog Vojislava Koštunice za predsjednika ondašnje Jugoslavije, dok se novi premijer nikako nije mogao pohvaliti nekom većom podrškom i popularnošću. Energični njemački đak, prosvijećeni, karizmatični, prozapadni lider, Đinđić dakle, bio je jednostavno označen kao izdajnik. Vladao je kratko: ubijen je 12. ožujka 2003. godine.

Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima održanim u Srbiji, u nedjelju, 16. ožujka, nije ostvarila pobjedu već trijumf. Donedavni prvi potpredsjednik Vlade, a budući premijer, više ne treba nikoga za upravljanje Srbijom: s oko pedeset posto biračke podrške Vučić je i formalno postao najmoćniji Srbin, vladar čiju poziciju ne može ugroziti nitko drugi do on sam.

Od 2012. i posljednjih redovnih pa do ovih vanrednih izbora Aleksandar Vučić se pokazao kao najozbiljniji kandidat za ‘‘heroja povlačenja“. Bivši srpski radikal, sljedbenik Vojislava Šešelja i Miloševićev ministar, zagovornik najveće Srbije u poznatom dijelu svemira učinio je ono što bi njegovog prethodnika Borisa Tadića dovelo u poziciju u kakvoj je bio Račan prije Sanadera. Srbija, možda, nije priznala neovisnost Kosova, ali sigurno više ne živi u iluziji da na njemu stanuje.

Pokaže li se da je Saša Radulović iz sada već bivše vlade izbačen zato što njegov prijedlog reformi nije valjao ili zato što je bilo boljih, Aleksandar Vučić će imati rezervirano mjesto u Aleji velikana u Beogradu. U drugom slučaju Srbi bi mogli dobiti svoju Fimi Mediju, a reformski lider završiti kao i onaj naočiti splitski doktor. Ne, naravno, u Remetincu, već u Zabeli pored Požarevca, u mjestu koje se naziva srpskim Alcatrazom

No, to što Vučić zvuči kao Đinđić ne znači da ipak više ne liči na Sanadera: dolazi s desnice, s one strane političkog spektra kamo se nisu slale optužbe za izdaju, ono što radi drugačije je, i to radikalno, od onoga što je govorio i… I iza toga ‘‘i“ je ono što bi ga, ukoliko se povijest zbilja odluči reprizirati, moglo do kraja izjednačiti s bivšim hrvatskim premijerom.

Malo prije ovih izbora Vlada Srbije je odbacila set prijedloga reformskih zakona tadašnjeg ministra privrede Saše Radulovića pravdajući se neprihvatljivošću njegovih izmjena Zakona o radu. Radulović je, međutim, tražio još nešto: potpunu depolitizaciju javnih tvrtki, racionaliziranje broja uposlenih u njima i upravljanje koje će biti vođeno isključivo ekonomskim interesima. U prijevodu: pokušao ih je ustrojiti tako da ne budu utočište za odane stranačke vojnike i kasica za potrebe vladajućih partija. Doveden kao spasitelj srpske ekonomije, Radulović je iz Vlade ispraćen kao elementarna nepogoda.

Aleksandar Vučić je za manje od dvije godine, koliko je prošlo otkako je 2012. postao prvi potpredsjednik Vlade, marginalizirao radikalne desničarske pokrete u Srbiji, započeo europeizaciju Srbije, njenu politiku izveo iz sfere nebeskog i spustio u ovozemaljsko, liberalizirao tamošnje društvo, suočio ga s makar jednim dijelom mračne prošlosti i, sve u svemu, pokazao se kao lider velikih kapaciteta. Je li, dakle, on otjelotvorenje onoga na što je Maak mislio pišući o ‘‘herojima povlačenja“ ili će, kao u Sanaderovom slučaju, njegovo ‘‘herojstvo“ na kraju biti proporcionalno ličnoj materijalnoj koristi?

Za odgovor na ovo pitanje morat ćemo malo pričekati. Pokaže li se da je Saša Radulović iz sada već bivše vlade izbačen zato što njegov prijedlog reformi nije valjao ili zato što je bilo boljih, Aleksandar Vučić će imati rezervirano mjesto u Aleji velikana u Beogradu. U drugom slučaju, Srbi bi mogli dobiti svoju Fimi Mediju, a reformski lider završiti kao i onaj naočiti splitski doktor. Ne, naravno, u Remetincu, već u Zabeli pored Požarevca, u mjestu koje se naziva srpskim Alcatrazom.

Novi srpski vladar do sada je bio dovoljno pametan da se odrekne vlastitih gluposti iz mladosti. Ne želi li predvidljiv kraj, ostaje mu i da ne ponavlja tuđe, one poput Sanaderovih. Imao je, uostalom, dovoljno vremena da ih prouči i upozna se sa posljedicama.

Sanaderov osjećaj nevinosti

Autor: Emir Imamović Pirke / 12.03.2014. Leave a Comment

Ivo Sanader i Hrvatska demokratska zajednica proglašeni su krivim za izvlačenje novca iz državnih tvrtki, te njegovo prebacivanje na privatne račune i u stranački fond. Tako, u najkraćem, glasi, nepravomoćna presuda Županijskog suda u Zagrebu u procesu poznatom kao afera Fimi Media.

Ivo Sanader je uvjeren da je nevin zaključili su u emisiji ‘‘Nedjeljom u dva“ (9. 3. 2014.) voditelj Aleksandar Stanković i njegov gost, pisac i novinar Ante Tomić. Obojica su imala priliku razgovarati s bivšim hrvatskim premijerom kada to više nije bio, dakle nakon ostavke, neuspjela povratka na čelo HDZ-a i malo prije početka onoga što će postati proces desetljeća u Hrvatskoj. Stanković je, podsjećanja radi, Sanadera ugostio u studiju HTV-a, dok ga je Tomić, o čemu je i pisao i govorio, posjetio u zatvoru, pa dobro znaju o čemu govore.

Nisu, naravno, ni Stanković ni Tomić iskoristili sat vremena na nacionalnoj televiziji da brane bivšeg prvog ministra, ali jesu, pričajući o njegovom uvjerenju – Srbi imaju bolju, precizniju riječ: nabeđenosti – zapravo govorili o kontrarevoluciji s početka devedesetih godina prošlog stoljeća i o izgradnji sustava u kojem Sanader nije bio nikakav incident, već pravilo.

U svijetu u kojem je živio od povratka iz Austrije do odlaska u zatvor, za sve one godine od pobjede na Saboru HDZ-a, pa do pada pod istim, jednako oštrim kutom pod kojim se uspinjao, utamničeni bivši premijer nije učinio ništa neuobičajeno. Tek je, a i to možda, pretjerao, zaboravio na podjelu plijena ili pomislio kako je dugove za dolazak na vlast platio time što nije poizbacivao iz HDZ-a baš sve one što su ga do vlasti i doveli, već je stao na notornom Branimiru Glavašu

On se, baš kako u slobodnom prijevodu glasi presuda u aferi Fimi Media, tek savršeno uklopio u okolinu, u ono što ta riječ i znači: ‘‘društvo u kojemu se tko kreće; uvjete kojima je okružen u životu i radu“.

Za razliku od uličnog, sitnog, nasilnog, prljavog i lako vidljivog kriminala, onaj organizirani je ozbiljan posao i traži iste takve ljude, čvrstu strukturu, veze, partnere…svašta nešto. I okolinu u kojoj se ne troši vrijeme na priče o zabranjenom i dopuštenom, o moralnom i onome s druge strane, o bilo čemu osim o što većem profitu sa što manje rizika, čije posljedice, kada ih ima, obično snose posljednji iz hranidbenog lanca. (Povremeno, međutim, stradaju i oni sa vrha, ali nakon što postanu pohlepni i ostanu izolirani od najbližih suradnika. Kao, recimo, Ivo Sanader.)

Dva primjera su dovoljna za objašnjenje, ukoliko je uopće potrebno.

Možda, zbilja, postoji netko, neki, recimo, oftalmolog iz Velike Gorice kojem je dosadilo da mašta. Svaki pokušaj ostvarenja želja – kuće, brodovi, avioni, kamioni, zlato, skupe slike i malo jeftinija odijela… – zapeo je već na tekućem računu na kojem je minus sibirski.

Tko ne riskira, ne profitira, zaključuje naš junak, pa kreće u brzo bogaćenje: posuđuje od punca nešto stotina tisuća eura, u Kolumbiji pronalazi proizvođača, u Ukrajini avion za transport, u Hrvatskoj pomoćnike za maloprodaju i dok si rekao ovrha, odlazi iz dvosobnog stana kupljenog na doživotni kredit u vilu kupljenu za keš; umjesto kod rođaka u Tisnom ljetuje u Španjolskoj, budilica mu ne treba – uz ostalo, može si priuštiti i prirodno buđenje… ‘‘Odlično je baviti se kriminalom“, naslov je knjige Nenada Stipanića, a oftalmolog iz Velike Gorice zna da zbilja i jest.

Bit će da je imao sreće: proizvođače kokaina je pronašao na Facebooku, piloti za ilegalne letove sa istim takvim teretom su prihvatili njegov poziv za prijateljstvo na društvenoj mreži, dok su mu se dileri javili nakon što su u frizerskom salonu čuli da se traže trgovci, a znanje stranog jezika, rad na računalu i najmanje tri godine iskustva na sličnim poslovima nisu uvjet za posao.

Sanaderova nabeđenost proizlazi iz bogatstva obitelji Tuđman, iz dvoraca i novaca novih, postratnih bogataša, anđela tranzicije kojima je bilo dopušteno sve što je bilo zabranjeno ostalima, nama volovima

Primjer nije baš najbolji? Moguće… Slijedi drugi.

Autor knjige pod naslovom ‘‘I ružičasto je crno“ nakon nekoliko godina lutanja po raznim državnim uredima izabran je za predsjednika velike stranke. Poznaje on sve te ljude imenom i prezimenom, s nekima je već pio kavu, s drugima surađivao na poslovima koje je obavljao, čuo je o nekima svašta lošeg, o rijetkima malo dobrog, čitao u novinama da imaju sve što se i njemu sviđa samo što si to ne može priuštiti. Novac je, međutim, gdje god se okrene: u javnim poduzećima, u građevinskim tvrtkama što se javljaju na natječaje za gradnju putova i tunela, u stranačkom sefu čiji se sadržaj ne prijavljuje, u bankama iz austrijske provincije koje su balkanski ratovi učinili velikim, u domaćoj naftnoj kompaniji…

Ne može, međutim, predsjednik, pa još i premijer, ići okolo, kucati, predlagati da se neki od tokova novca preusmjere kao rijeka, nema garancije da ga netko, neki šef ovoga i direktor onoga neće prijaviti ili sve ispričati medijima. Opet, gdje da nađe dovoljno pouzdanih za sva ta mjesta s kojih bi trebalo povući neke milijune?

Na posljednje pitanje odgovor ne treba. U njemu, tom pitanju se, međutim, krije korijen Sanaderove čvrste vjere da je nevin. U svijetu u kojem je živio od povratka iz Austrije do odlaska u zatvor, za sve one godine od pobjede na Saboru HDZ-a, pa do pada pod istim, jednako oštrim kutom pod kojim se uspinjao, utamničeni bivši premijer nije učinio ništa neuobičajeno.

Nepravomoćna presuda zagrebačkog Županijskog suda, da ponovimo, glasi: krivi su. Ne on, već i oni. Okruženje u kojem se Ivo Sanader ponašao prirodno i u njemu ostao dovoljno dugo da više nikako ne može shvatiti za što ga se točno tereti

Tek je, a i to možda, pretjerao, zaboravio na podjelu plijena ili pomislio kako je dugove za dolazak na vlast platio time što nije poizbacivao iz HDZ-a baš sve one što su ga do vlasti i doveli, već je stao na notornom Branimiru Glavašu.

Sanaderova nabeđenost proizlazi iz bogatstva obitelji Tuđman, iz dvoraca i novaca novih, postratnih bogataša, anđela tranzicije kojima je bilo dopušteno sve što je bilo zabranjeno ostalima, nama volovima.

Nije, dakle, kako su pretpostavili Stanković i Tomić, bivši hrvatski premijer sjajan glumac, niti mu gard ‘‘direktora svemira“ (Tomić) pomaže da sačuva zdravu pamet iza zatvorskih rešetaka. Za dvadesetak godina u HDZ-u i hrvatskoj politici on se toliko odrodio od stvarnosti jedne unesrećene zemlje da više i ne zna kako postoji neki drugi svijet od onoga u kojem se milijuni nose u kožnim torbama bez suvišnih zašto i niti jednog kako, a uspon do vrha piramide moći podrazumijeva i kontrolu nad korupcijskim mehanizmom.

Viktor Ivančić je još tamo na početku progona Ive Sanadera napisao kako HDZ-ova borba protiv korupcije nema za cilj njeno iskorjenjivanje, već dalje nesmetano odvijanje. Grijeh Ive Sanadera bio je tek u tome što je loše procijenio apetite ‘‘društva u kojemu se kretao“. ‘‘Uvjete kojima je okružen u životu i radu“ koristio je, je li, bez mjere, vjerujući valjda kako se okruženje već zadovoljilo. Kada je shvatio da, ipak, nije – ruke su mu, ali bukvalno, bile vezane.

Nepravomoćna presuda zagrebačkog Županijskog suda, da ponovimo, glasi: krivi su. Ne on, već i oni. Okruženje u kojem se Ivo Sanader ponašao prirodno i u njemu ostao dovoljno dugo da više nikako ne može shvatiti za što ga se točno tereti.

Biskupsko carstvo laži

Autor: Emir Imamović Pirke / 05.03.2014. Leave a Comment

‘‘Naši se političari klanjaju onima koji su još pred 20 godina razarali ovu našu zemlju… Sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske.

Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti“. Tako je, prije neki dan, u sisačkoj katedrali, na svečanoj misi za domovinu govorio tamošnji biskup, Vlado Košić.

Hrvatski svećenici su zanimljiva prirodna pojava: oštrije nego što treba, ne dovoljno precizno, ali svakako ne predaleko od istine, progovaraju najhrabriji među njima ne razmišljajući o riziku i posljedicama. Posao im je, kažu, da svjedoče istinu, da je vladaru kazuju, ma koliko ih koštalo. Račune ionako planiraju sravniti tek na onome svijetu.

Hrvatski svećenici su zanimljiva prirodna pojava – oštrije nego što treba, ne dovoljno precizno, ali svakako ne predaleko od istine – progovaraju najhrabriji među njima ne razmišljajući o riziku i posljedicama. Posao im je, kažu, da svjedoče istinu, da je vladaru kazuju, ma koliko ih koštalo. Račune ionako planiraju sravniti tek na onome svijetu. To što sa istinom kasne malo više od dvadeset godina nije vrijedno pažnje. Jer, kao što reče nekadašnja izraelska premijerka Golda Meir: ‘‘Vrijeme ogoljava sve stvari i sve stvari se razotkrivaju vremenom. Vrijeme je otac istine.“

Da umjesto u 2014. živimo u 1991. godini, strahovali bismo hoće li biskupa sisačkog Vladu Košića progutati mrak ili će već u narednom broju ugledni list taj i taj objaviti niz pikantnih detalja o njegovoj sklonosti ženama, drogama, pornografiji i općenito neprimjerenom ponašanju.

Jer te 1991. predsjednik Hrvatske bio je Titov general Franjo Tuđman, sigurnosnim su se poslovima bavili dojučerašnji šefovi Službe državne sigurnosti – koju se uglavnom naziva starim imenom: Udba – Zdravko Mustač i Josip Perković, Uredom za zaštitu ustavnog poretka šefovao je Josip Manolić, nekadašnji, uz mnogo toga drugog, ministar unutarnjih poslova SFRJ, prvi hrvatski vojnici postrojavali su se ispred dojučerašnjeg zapovjednika Pete vojne oblasti JNA Martina Špegelja, dok su ih za bojište spremali ili tamo vodili njegove kolege iz iste Armije: Janko Bobetko, Petar Stipetić, Anton Tus, Imre Agotić, odnosno, da malo prođemo kroz vojnu hijerarhiju, Rahim Ademi, Agim Čeku i tako dalje, i tako dalje… Sve do Slobodana Praljka, sina Mirkovog, nekadašnjeg uposlenika jugoslavenskog sigurnosnog aparata.

E, sada, utuživo je kazati kako tu ima najgorih zločinaca, ali nije i da ima udbaša i ‘‘sinova udbaša koje sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi“. Vidimo, oni su ‘‘i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje“, pa ‘‘vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske“.

Ponovimo da se ne zaboravi: hrvatski svećenici su zanimljiva prirodna pojava – oštrije nego što treba, ne dovoljno precizno, ali svakako ne predaleko od istine -progovaraju najhrabriji među njima ne razmišljajući o riziku i posljedicama. Posao im je, kažu, da svjedoče istinu, da je vladaru kazuju, ma koliko ih koštalo. Račune ionako planiraju sravniti tek na onome svijetu. To što sa istinom kasne malo više od dvadeset godina nije vrijedno pažnje. Jer, kao što reče nekadašnja izraelska premijerka Golda Meir: ‘‘Vrijeme ogoljava sve stvari i sve stvari se razotkrivaju vremenom. Vrijeme je otac istine.“

Vrijeme je, znamo, i novac, a kriza je, pa ga čovjek nema dovoljno da se prepustima bespućima internetske zbiljnosti ili istraživanju novinskih arhiva, čisto da dokumentima potkrijepi ionako čvrstu tezu prema kojoj je broj ‘‘sinova udbaša i najgorih zločinaca na vlasti“ obrnuto proporcionalan broju HDZ-ovih članova na vlasti.

Da su i sadašnji predsjednik, i premijer, i svi ministri, plus saborski zastupnici većinskog bloka rođeni prekjučer, ma da su jučer došli iz iseljeništva u koje su im očevi otišli kao protivnici jugoslavenske zajednice i socijalističkog sustava, opet bi jednako bili ‘‘sinovi udbaša i najgori zločinci“. Baš kao što sinovi udbaša ili najgori zločinci to nisu ukoliko jesu u HDZ-u

Među hrvatskim svećenicima ne manjka onih što se ponašaju kao Marko Perković Thompson na crkvenoj službi. Primijetili ste, vjerujem, tu čudnu pojavu: heavy metal propovjednik iz Zagore uvijek ima nešto za poručiti kada Hrvatska demokratska zajednica izgubi izbore. Baš tada se on sjeti ugrožene domovine, izdajnika, komunista, antikrista, masona, ovih, onih, pa se posveti reguliranju prometa i signaliziranju obaveznog skretanja na desno. No, čim je HDZ na vlasti, njemu na pamet padaju samo stihovi u kojima se rimuju cvijeće i proljeće. U svemu ostalom naglo inspiracija ne stanuje, jer laž se, kako već reče biskup iz Siska, zakrilji i caruje, pa istinu nije moguće niti nazrijeti, a kamoli vidjeti.

Je li to sreća ili nesreća teško je reći, ali kod nas sadašnje ogoljava sve stvari. Ne treba, dakle, čekati da dođu neke druge godine, da se na kalendaru između broja tisućljeća i desetljeća pojavi još i neki drugi broj stoljeća, pa da se otkrije kako svećenici poput Košića nemaju nikakvih problema s biografijama pojedinaca, ali itekako imaju s vrijednostima koje zagovaraju njihove stranke.

Drugačije rečeno, da su i sadašnji predsjednik, i premijer, i svi ministri, plus saborski zastupnici većinskog bloka rođeni prekjučer, ma da su jučer došli iz iseljeništva u koje su im očevi otišli kao protivnici jugoslavenske zajednice i socijalističkog sustava, opet bi jednako bili ‘‘sinovi udbaša i najgori zločinci“. Baš kao što sinovi udbaša ili najgori zločinci to nisu ukoliko jesu u HDZ-u.

Stranačka potvrda o podobnosti je, dakle, dovoljna da sramota postane ponos, da se laž zakralji i caruje, pa mnogi naši ljudi – uhvaćeni u zamku zle kobi – ne znaju izići iz zagrljaja koji lomi, ne samo fizički, nego i duhovno – više ne vjeruju u budućnost Hrvatske. Međutim, tu je istinu moguće ne samo nazrijeti već i jasno vidjeti. Dovoljno je tek riječi poput Košićevih staviti u precizne okvire vremena, tog – oca istine.

U ratu je spas

Autor: Emir Imamović Pirke / 26.02.2014. Leave a Comment

Povijest je, znamo, znanost, ali to nikome nikada nije smetalo da se sa njom igra. Evo, recimo, Quentin Tarantino je u ‘‘Nemilosrdnim gadovima“ ubio Adolfa Hitlera. Dobro, nije on, već židovski komandosi, ali to sada nama i u ovom slučaju nije uopće važno.

Poigrajmo se i mi s tom poviješću, vrag je odnio, kada je već imamo toliko po glavi stanovnika i kada je kod nas ona ne prošlo svršeno, već sadašnje vrijeme. Džabe su nama kalendari: silan novac potrošismo na njihovo tiskanje, dizajn i prigodne fotografije nacionalnih parkova i spomeničke baštine, a živimo malo u 1941., malo u 1945., s povremenim izletima u 1991.

Neka, konačno, igre počnu: zamislimo da nije bilo Drugog svjetskog rata ili kako ga, nekim čudom, spletom okolnosti, voljom povijesti, iz bilo kojeg razloga nije bilo u Hrvatskoj, pa je mali komad zemlje ostao pošteđen i danas u knjigama za osnovne i srednje škole, u poglavlju o Drugom svjetskom ratu i Hrvatskoj, ne piše ništa oko čega bi se vrijedilo posvađati. Ustvari, ne piše baš ništa, jer se i nema što napisati. Jesmo? Odlično.

Dvadesetak je godina njegova stranka bila na vlasti: od industrijalizirane Hrvatske ostala je zemlja gordih konobara i iscrpljenih prodavačica mješovite robe, što se moglo jamiti, kako već reče general dokazan na autobusnim manevrima Ljubo Ćesić Rojs, jamilo se, bivši predsjednik mu je u zatvoru, stranka pred sudom i pod optužbom za korupciju, nacionalna ekonomija pred slomom, a vlast, ta što joj je on oporba, uvijek, vrag je odnio, može reći da je naslijedila državu u kojoj bi bilo dobro kada bi mogli reći kako je situacija katastrofalna

Vrijeme je sadašnje, dan na obali ugodan, malo bure ne smeta, nebo se plavi, more miruje, u obližnjoj kladionici traje filozofska rasprava u drugoj finskoj ligi u kriketu, s radija svira neka sladunjava glazba, dok predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko tupo gleda u pepeljaru cafe bara engleskog imena. Glupa je ura, pet, šest poslijepodne, kafići su prazni, djeca u školi, odrasli čekaju niz epizoda serija u kojima ona njega voli, on je kreten, dok sve sile svijeta hoće da je udaju za onog krivog, beskrajno bogatog, naočitog, ali zlog.

Nije Tomica zabrinut zbog toga što će propustiti dvije-tri turske, jednu latinoameričku i osam hrvatskih sapunica. Uz malo sreće i bez nepredviđenih problema stići će, barem, na ‘‘Mamuticu“. Veće su, uh, puno veće njegove brige. Još malo vremena ima do početka proslave dvadeset i četvrtog rođendana ogranka HDZ-a u Omišu: on je, je li, najvažniji među zvanicama, od njega se očekuje da nešto kaže, da, kako ono, aha, podigne atmosferu, pošalje jasne poruke i otvori apetite slavljenicima prije nego što združenom akcijom napadnu švedski stol.

Bogat će biti, već su mu javili, domjenak: pršut domaći, sir isti takav, razne delicije od sitne ribe – tko će se mučiti s kostima – u prostoriju za odabrane unijet će, kada dođe vrijeme, cijelo, termički obrađeno janje; vina su vrhunska, garantirano bez glavobolje dan poslije… No, nije Karamarku ni do onog makijata pred njim. Ima pola sata kako ga je dobio, a još ni šećer nije stavio.

Dvadesetak je godina njegova stranka bila na vlasti: od industrijalizirane Hrvatske ostala je zemlja gordih konobara i iscrpljenih prodavačica mješovite robe, što se moglo jamiti, kako već reče general dokazan na autobusnim manevrima Ljubo Ćesić Rojs, jamilo se, bivši predsjednik mu je u zatvoru, stranka pred sudom i pod optužbom za korupciju, nacionalna ekonomija pred slomom, a vlast, ta što joj je on oporba, uvijek, vrag je odnio, može reći da je naslijedila državu u kojoj bi bilo dobro kada bi mogli reći kako je situacija katastrofalna.

Još je, da zlo bude veće, neka budala odlučila u ime HDZ-a tražiti odštetu od Ive Sanadera i to cijelih pedeset milijuna kuna, pa sada on, Karamarko, živ ne zna što će, kako će objasniti da su oni, ipak, ljuti na utamničenog šefa zato što je krao, a ne zato što i njima nije dao da se okoriste.

Bulji tako Tomica u pepeljaru i mašta: eh, da je njemu Drugi svjetski rat; ustaše i partizani; četnici u pričuvi; avet komunizma nad Europom; Bleiburg i Goli otok; Tito, Naser i Nehru umjesto Saše, Tina i Kedže…

Nema sada što da se priča o dvjesto obitelji, Sanaderovom samo usavršenom mehanizmu koji je, prije njega, od barakaša stvarao milijunaše, o cvjećarima u helikopterima i monterima klima-uređaja u dvorcima, o rasturenim tvornicama, o maloj zemlji za veliku krađu, o vremenu sadašnjem i onome što ga je učinilo tako groznim. Baš kao što Tomislav Karamarko reče na proslavi dvadeset i četvrte obljetnice osnutka ogranka HDZ-a u Omišu: ‘‘Osjećam da su nam se vratili ona energija i emocije s početka devedesetih“

Mogao bi, da mu je tog Drugog svjetskog rata, kazati: ‘‘Prvi ljudi ove države, ljudi koji vode hrvatsku Vladu, tu istu državu nikada nisu ni voljeli ni željeli. Oni su, sada je to jasno, Tuđmanovu pomirbu prihvatili samo kao način preživljavanja, a mi smo bili naivni, pa smo im povjerovali da su zaista stali na našu stranu“. Ili: ‘‘Neće nama četnički vojvode pregledavati naše udžbenike“. Istina, tu je uvijek kada zatreba i maloprije, prije pola sata završeni Domovinski rat… ‘‘Osjećam da su Bog i hrvatski narod ponovno uz HDZ, a čujem i onih 15.000 mrtvih prijatelja iz Domovinskog rata kako nas pitaju što ste im ovo dopustili da naprave od Hrvatske…“

Da, to dobro zvuči, ali što ako netko upita, neki zli antikrist i mason, komunista i jugoslaven, znači li to što je Bog opet uz HDZ, da je dotični neko vrijeme bio uz SDP ili HNS i brine li ga, ipak, malo to što mu se mrtvi javljaju, njih petnaest tisuća, s kojima je stigao prijateljevati; je li, možda, ipak, vrijeme da potraži stručnu pomoć? To s glasovima, naime, nije baš uobičajeno.

Eh, da je nama manje povijesti… Ili da se barem nekada završi. Ustao bi, da nije kako jeste, Tomislav Karamarko, spustio deset kuna kraj šalice netaknutog makijata, odmahnuo konobaru rukom ne brinući što ga ovaj ne vidi dok na teletekstu provjerava rezultate druge finske lige u kriketu, udahnuo duboko, otišao na tu proslavu dvadeset i četvrte obljetnice HDZ-a u Omišu, čeličnim pogledom toplih smeđih očiju pogledao u Vasu Brkića i prevalio preko usta da je stranka opasnih namjera upravo takva i bila.

Nas je sreća, znamo, zaobišla u širokom luku, pa kao što ‘‘Nemilosrdni gadovi“ nisu ubili Hitlera, tako se nama Drugi svjetski rat em dogodio, em, đavo ga odnio, traje li traje. U tri se godine vrtimo k’o blesavi: ako nije 1941., onda je 1945., s varijacijama iz 1991.

I nema sada što da se priča o dvjesto obitelji, Sanaderovom samo usavršenom mehanizmu koji je, prije njega, od barakaša stvarao milijunaše, o cvjećarima u helikopterima i monterima klima-uređaja u dvorcima, o rasturenim tvornicama, o maloj zemlji za veliku krađu, o vremenu sadašnjem i onome što ga je učinilo tako groznim. Baš kao što Tomislav Karamarko reče na proslavi dvadeset i četvrte obljetnice osnutka ogranka HDZ-a u Omišu: ‘‘Osjećam da su nam se vratili ona energija i emocije s početka devedesetih“.

Do izbora u Hrvatskoj je još malo manje od dvije godine. Dovoljno je to da se, ovim tempom, vrate energija i emocije s početka četrdesetih. Povijest, rekosmo, ovdje nije prošlo svršeno vrijeme. Osjeća to, itekako, Tomislav Karamarko, predsjednik starog kova za isto takvo vrijeme.

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!