novinarstvo s potpisom
Tvrtko Jakovina
Foto: Telegram.hr
Država ili elite koje nekom državom upravljaju imaju mehanizme odrediti što će biti vrijednosti i poželjno ponašanje u nekom društvu. Elite mogu nametnuti teme o kojima će se raspravljati, mogu forsirati ili zaustavljati reforme, mogu nametnuti ono što će se smatrati državnim interesom. [Read more…]
Gdje li je nestao Igor Štimac? Donedavno izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, glasan i sveprisutan, bio je nezaobilaznim gostom mnogih društvenih kronika te ga se redovito pozivalo da govori o svemu, a danas ga više nitko ne zove ni da govori o nogometu. Nogoloptačka djelatnost posebna je u cijelome svijetu, a u nas je Hrvata još posebnija jer nikako ne uspijevamo – ni zakonski ni ljudski dostojno i civilizirano – urediti sve katove i zakutke svoje kuće zvane domovina.
Stoga i ne čudi da je upravo Štimac, premda bez značajnijih trenerskih referenci i s vrlo malo iskustva – ali s najvišim pokroviteljstvom – još do prekjučer stolovao na najprestižnijem i najvažnijem mjestu u nogometu, izborničkom, ali ni to da ga se danas, kao što smo istaknuli, malo tko sjeti priupitati imali li štogod reći o svojoj dojučerašnjoj momčadi, o dečkima, Luki, Srni, Pleti, Mandži… Naposljetku, i o nastupu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, jer u konačnici Štimac je pregrmio cijeli kvalifikacijski ciklus. Uz mnogo nedosljednosti i lutanja reprezentaciju je ipak doveo do razigravanja, ali ju je zbog narušene igre, rezultata i odnosa unutar svlačionice morao predati u ruke Nike Kovača i otad mu se gubi svaki trag u javnosti. Zlobnici bi rekli, tako to završava kad imaš višak pokroviteljstva, a manjak autoriteta.
Ni Niko Kovač nema ništa više trenerskoga iskustva od Štimca, ili svojedobno Slavena Bilića, ali on se, baš kao i Bilić, za razliku od Štimca, opredijelio ozbiljno za trenersku profesiju kao za svoj poziv te mu je, učeći, posvetio sve svoje vrijeme posljednjih nekoliko godina, ne gurajući se ni u jednoj prilici u prvi plan. Opet, za razliku od Štimca, koji je bio spreman – o čemu je javno govorio – i već u niskome startu preuzeti hrvatsku reprezentaciju od Bilića u jesen 2011. nakon poraza od Grčke u završnici kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Niko Kovač tada je na spomen svoga imena u kontekstu mogućeg Bilićeva nasljednika rekao: ”Lijepo je što se lijepo priča o meni, ali smatram da još nikako nije došlo moje vrijeme za izbornika.
Ispred mene ima mnogo većih trenera sa zapaženim rezultatima i na njih je red. Prvi mi je cilj sada što više naučiti u Salzburgu i biti prvi trener u klubu.” Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i hrvatskoj javnosti, Kovač je sam otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao. Naime, ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener. Međutim, mnogi se u Hrvatskoj nisu libili preuzeti nacionalne momčadi bez dovoljno znanja, autoriteta i iskustva, bilo da je riječ o rukometu (Slavko Goluža), košarci (Josip Vranković) i dakako nogometu.
Rođen i odrastao u Berlinu, što ga je, priznaje, presudno odredilo, uvježban i fizički i mentalno kao Nijemac, Niko Kovač tih mi je jesenskih dana 2011. na upit zašto ne stane u red za Bilićeva nasljednika rekao: ”Sve što sam u svome životu postigao kao čovjek, otac, igrač i sad kao trener, sve je to možda malo duže trajalo, ali sam zato postavio pravi temelj i na njemu se može graditi kuća. Za mene nije bilo ponižavajuće biti trener druge momčadi Salzburga, jer sam bio svjestan da moram uložiti prvo u svoje školovanje i znanje koje će mi pomoći da ubirem plodove kad dođem na poziciju. Smatram da je moj put ispravan. Svakom mladom treneru preporučujem da se školuje s mlađim kategorijama i u manjim klubovima jer će tako lakše doći do vrha. Svi bismo odmah voljeli biti treneri Barcelone, ali i Guardiola se dugo pripremao za prvog trenera u mlađima selekcijama i u drugoj momčadi”, rekao je Kovač, zaključivši: ”Jadna je majka treneru kojeg igrači provale da ne zna svoj posao!”
A onda se realnom, razboritom i vrijednom čovjeku Niki, vjerojatno pomalo i na vlastiti užas, suprotno njegovu životnom postulatu – ništa prije ili preko reda – ipak preko noći ”dogodila” hrvatska nogometna reprezentacija. Pomalo i emocionalno ucijenjen, jer tko bi osim izdajnika mogao odbiti nacionalnu nogometnu reprezentaciju, Kovač je preuzeo uzde zlatne kočije. U dvije nokaut utakmice, u 180 biti ili ne biti minuta za odlazak na SP mladi se, potentni, ali neiskusni trener morao suprotstaviti švedskom strategu Larsu Lagerbäcku, koji je dotad već vodio 139 utakmica reprezentacija Švedske, Nigerije i Islanda. Znao je Kovač i te kako da je upravo iskusni izbornik najjača karika Islanda. Tvrdio je to i prije dvije godine, kada je u doigravanju za odlazak na Euro Hrvatsku i Bilića za kormilom Turske čekao veliki nizozemski strateg Guus Hiddink.
”Sjećam se da je 2006. na Svjetskom prvenstvu u odlučujućoj utakmici s Australijom za prolazak skupine upravo Guus Hiddink, koji je tada bio izbornik Australaca, izvukao bod vodeći izvanredno dvoboj protiv nas. Mi tog dana nismo znali kako parirati Australcima, za što je najzaslužniji bio upravo Hiddink”, rekao je Kovač.
No, onoliko koliko igrači ovise o treneru, toliko, u najmanju ruku, trener ovisi o igračima. Mogao je Lagerbäck voditi u međuvremenu i 500 utakmica, pa i Messija ili Ronalda, ali s islandskom družinom protiv moćnije i nogometno vrednije momčadi Hrvatske nije imao previše izgleda. Što naravno ne znači, a to Kovač i ne umišlja, da je nakon eliminacije Islanda i odlaska s Hrvatskom na SP preko noći postao veći i bolji trener od Lagerbäcka.
Niku Kovača kao trenera i izbornika sasvim sigurno nitko razborit neće procjenjivati na osnovi 180 minuta loptanja s ipak nedoraslom reprezentacijom zemlje koja ima manje stanovnika od Novog Zagreba, no i nekoliko Kovačevih izborničkih istupa bilo je dovoljno da zaključimo da je hrvatski nogomet dobio čovjeka koji čvrsto stoji na zemlji kao malo tko u našem sportskom miljeu. Ne podliježući euforiji, staloženo je komentirao da se Hrvatska u skupini s Brazilom, Kamerunom i Meksikom ne može smatrati favoritom za prolazak dalje, te dodao: ”U nogometu se pobjeda i uspjeh ne mogu planirati jer onda bi bilo sve prejednostavno i dosadno. Ne može se planirati crveni karton, autogol, previd suca… Ali se može planirati sprema, jer na spremnost se može utjecati.“
Nogometaš koji je postao kapetan reprezentacije u 34. godini izazivao je svojim pristupom i doprinosom strahopoštovanje među suigračima i tek kad se povukao sa scene shvatilo se da je bio nenadomjestiv lider.
”Okej, bio sam lider, ali nisam bio diktator. Bio sam kapetan koji je cijenio druge. Nisam mogao biti narednik a da me pritom nije bilo briga što drugi o meni misle. Ne. Uvijek sam nastojao da naši međusobni odnosi budu odlični, i bili su odlični. Ali, znalo se tko odlučuje na terenu, jer netko mora biti vođa!”
Silaskom Igora Štimca i usponom Nike Kovača hrvatska reprezentacija dobila je lidera kojeg cijene svlačionica, publika i mediji. Ne nastupa silovito, nego autoritativno, a opet blago, ne melje u prazno, nego svakom rečenicom šalje poruku, pa završimo jednom od njih: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”
Da, to je Niko Kovač, čovjek na zemlji, lider kojeg svi vole.
Mora li cijela Hrvatska strepiti od jednog čovjeka koji, kada mu se digne šećer ili približe istražni organi, tjera sve oko sebe da savijaju kičmu i da od sebe prave karikature?!
Jer, to se jučer dogodilo s glavnim urednikom Jutarnjeg lista Viktorom Vresnikom, čovjekom koji je uživao ugled korektnog novinara, i svima onima koje je Vresnik prisilio da se potpišu kao ”uredništvo” (na portalu Jutarnjeg) ispod vandalskog napada na našu kolumnisticu Romanu Eibl, koja je od svojih dojučerašnjih kolega u Jutarnjem listu ”premlaćena”, i to baš na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Vresnik na drugoj stranici lista jučer, osim toga, sugerira da Romana Eibl (uz Maju Sever i Aleksandra Stankovića) štiti strukture podzemlja. Oprema članka kojim Vresnik i Jutarnji cipelare Romanu čak je strašnija od samih optužbi iznesenih na portalu i u tiskanom izdanju da je naša kolegica ”neradnica”, ”nesavjesna u poslu”, ”osoba koja samo donosi štetu redakciji”, ”koja nije obavljala radne zadatke”, ”koja ne poznaje teren”, ”lažljivica”, ”kontroverzna”, ”skandalozna”, ”smiješna”, ”šokantna”, ”netočna”, ”maliciozna”, ”apsurdna”, ”nebulozna”, ”osobno isfrustrirana”, ”netko tko krije istinu o vlastitom neradu”, ”niškorist koja nikada nije napisala niti jedan pravi istraživački tekst o Zdravku Mamiću, Dinamu ili mafiji u hrvatskom nogometu”, ”što svaki čitatelj Jutarnjeg može provjeriti”, itd.
Optužiti za takvo što jedinu ženu koja se sama samcata suprotstavila neprikosnovenom vladaru hrvatskog nogometa, koji by the way nije neko oličenje pristojnosti i morala, jest abnormalno uvrnuta i degutantna stvar.
Bezobrazluk Viktora Vresnika veći je ako se uzme u obzir da je za nesavjesno i neodgovorno, pače kukavično novinarstvo teretio Maju Sever i Aleksandra Stankovića, kolege s HTV-a. Ne pamtimo da je Vresnik raskrinkavao mafiju (pamtimo, oh da, da je urednički ”svršavao” nad imovinom i bogatstvom svjetskih milijardera). Pamtimo jako puno emisija gdje su Sever i Stanković to radili, raskrinkavali nemoral i korupciju. Nemamo pred sobom sliku Viktora Vresnika kako svjedoči protiv korupcije u Saboru. Vidimo, pak, Maju i Aleksandra kako to rade, jer su branili našu profesiju.
Zagovara Vresnik potrebu da Stankovića i Sever, te ostale urednike i novinare Hrvatske uživo, ”proračunske” nametnike, HTV potjera na ulicu. Neće, vidimo i to, imati Viktor milosti, ili će je odglumiti, baš kao što je, kada je koncem lipnja saznao da je Romana Eibl bestijalno najurena iz redakcije, očinski obećao pomoć i kolegijalnu podršku. Dobro da je Romana tada, pred svjedocima, to čula i da se zahvalila Vresniku kazavši mu da se ne treba opterećivati njenin problemima i da bi bilo bolje da se brine o svom novom položaju. Jer, zamislite da se Viktor Vresnik tada pokazao solidarnim, kavalirom, hrabrim, ako baš želite, tko bi sada puzao i gimnasticirao kičmom pred velikim šefom sa sedmog kata EPH?
Tepa si Vresnik da predvodi najbolje i najmoralnije, najproduktivnije novinare. Pa ponižava našu kolegicu Eibl objavivši iznos njene ”nezaslužene” plaće (koja je navedena, a da se to ne pojasni, u bruto iznosu i s PDV-om). O. K., prihvaćamo tu igru: ima li petlje Viktor Vresnik objaviti plaću svojeg hipervažnog i hiperproduktivnog novinara i urednika Davora Butkovića, čovjeka koji na vrlo moralan način eskivira milijunske obaveze pred Ministarstvom financija? Ako se Vresnik poziva na Orlandu Obad i njeno raskrinkavanje tajnih računa bračnog para Tuđman, može li se pozvati na izmišljen intervju rečenog Butkovića s njegovim tadašnjim prijateljem i partnerom na žderačinama Ivom Sanaderom? Kužite sistem? Butković je O. K., njega se neće otarasiti nakon neviđenih skandala. Eibl nije O. K.
Hoćemo kazati: Viktore Vresniku, zašuti, kukavico! Takneš li našu kolumnisticu, nastaviš li s prekomjernim granatiranjem te krhke žene, imat ćeš posla s nama (kako bi se ono reklo, be my guest). Možda te boli ćošak, možda si nekarakterna osoba, možda si seronja, nama je svejedno kakav si, ali autograf.hr i naše autore nećeš vrijeđati.
A to Vresnik čini: jer ako tvrdi da je Romana Eibl sve drugo osim vrlo kvalitetne novinarke (kaže Vresnik: ”cijenio sam kolegicu Romanu Eibl”, ali je ne cijeni više), onda smo mi idioti jer smo zaposlili propalitet.
Mi idioti nismo. Niti se savijamo. Ni pred kim. A Romanu Eibl smo angažirali iz istih razloga zbog kojih su je kolege sportski novinari dva puta izabrali kao najbolju u struci, jer vrhunski radi svoj posao.
Koliko je lažno da kolegica Eibl ne ”poznaje teren”, govori podatak da je neposredno prije utakmice s Turskom u jesen 2011. kada se govorilo da ide smjena Slavena Bilića, Romana jedina dobila Bilića od svih sportskih novinara i intervju s Bilićem objavljen je na 3 stranice priloga Jutarnjeg lista Magazin (subotom). Nino Pavić tada je ”neradnicom” Eibl bio toliko oduševljen da se spustio sa sedmog kata da osobno opremi tu ekskluzivnu ”robu” uz tapšanje ”izvrsno, mala”.
Nasuprot Vresnikovu nečuvenom vrijeđanju jedne kolegice mi želimo istaknuti, možebitnim neupućenim čitateljima, i onima koji bi, ako čitaju Jutarnji list, mogli/trebali potvrditi da ”nije otkrila ni jednu novu informaciju” ili ”pokrenula bilo kakvu istragu”, tko je Romana Eibl.
Rođena je u Zagrebu 21. srpnja 1966. U Vjesnik ju je doveo njen doživotni mentor Žarko Susić, koji joj je predavao u srednjoj školi u Centru za kulturu i umjetnost predmet koji se zvao oblici novinarstva i u dvije godine usadio joj je ne samo novinske temelje, u tehničkom smislu, kako se što piše, nego ju je učio odgovornosti u poslu, čestitosti, dosljednosti, distanciranosti. Učio ju je ne samo biti poštena i odgovorna novinarka i spram javnosti, i spram sugovornika, i spram suparnika. Više od svega, Susić ju je učio biti i ostati uspravnim čovjekom.
S obzirom na to da je bila i vrlo dobra sportašica u svojoj dobi: pionirska prvakinja Jugoslavije te višestruka pionirska i juniorska prvakinja Hrvatske u stolnom tenisu, i da je opsesivno cijeli život uz oca (koji je preminuo kada je Romana imala 16 godina) pratila sve moguće tada im dostupne sportove, Žarko Susić odveo ju je sa 18 godina u sportsku rubriku Vjesnika.
U Vjesniku je bila u honorarnom statusu od 1984. do 1991. i već u to vrijeme zapale su je i neke velike teme i velike priredbe. Intenzivno je pratila Univerzijadu 1987. i jedina napravila intervju s najvećom zvijezdom tada u Zagrebu, kineskom gimnastičkom legendom Li Ningom. Pisala je tih ranih godina i o onom glasovitom Šajberovu poništavanju prvenstva Jugoslavije u nogometu i sudovanju uslijed svega.
Godine 1991. dobila je radni odnos u Vjesniku, a 1992. postala jedna od najmlađih, a možda i najmlađa urednica neke rubrike od osnutka Vjesnika, rubrike Sport.
Na mjestu urednice ostala je sve do 2004., kad je samovoljno otišla iz Vjesnika zbog drastičnog urušavanja lista u svakom smislu, i financijskom i tiražnom i profesionalnom, a dijelom i da zbog zdravstvenih razloga predahne od razornog ritma dnevnog novinarstva. Od listopada 2004. do 2006. bila je urednica i novinarka u ženskom magazinu Viva, izdavača Sanoma. Lijepo razdoblje u kojem je bila kolumnistica i intervjuirala književnice, glumice, redateljice, i druge vrijedne ljude iz javnoga života.
Viva se 1. siječnja 2006. gasi, radi honorarno na više strana, a u svibnju i lipnju angažirala ju je kao autoricu novinarskih priloga i pripreme njezinih voditeljica Hrvatska televizija na golemom projektu Goleo, koji se emitirao mjesec dana za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu u Njemačkoj. Ostala je još godinu dana surađivati za HTV-ovu sportsku tjednu emisiju Arena sa zapaženim prilozima.
Od rujna 2006. do svibnja 2009. pomoćnica je urednika sporta u listu 24 sata, gdje je došla na poziv tadašnjega glavnog urednika Borisa Trupčevića. Na poziv Nine Pavića, osobno, preuzima mjesto urednice sportske rubrike Jutarnjega lista od 1. srpnja 2009. i to formalno ostaje do otkaza krajem lipnja 2013. De facto, smijenili su je s mjesta urednice u kolovozu 2011. netom nakon što je od 1. srpnja 2011. potpisala novi dvogodišnji aneks ugovora kao urednica rubrike.
Izvještavala je među ostalim s Olimpijskih igara u Atlanti 1996., iz Sydneya 2000., te Pekinga 2008. Nažalost, Olimpijske igre u Ateni u zadnji čas morala je otkazati jer se razboljela (štitnjača, slično kao Janica Kostelić). Izvještavala je s brojnih europskih i svjetskih prvenstava u košarci, skijanju, odbojci, veslanju, stolnom tenisu, pa i nogometu. Pisala je vrlo intenzivno i s terena o čudesnoj obitelji Kostelić i prije nego je postala planetarno poznata i pratila je Janicu do kraja njene karijere.
Struka je upravo Romanu Eibl izabrala da Janici Kostelić na velikoj svečanosti u novoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici preda nagradu za najbolju sportašicu svijeta u izboru svjetskih novinara. Hrvatski zbor sportskih novinara proglasio ju je 1998. novinarkom godine u pisanim medijima, a 2002. Hrvatski zbor sportskih novinara izabrao ju je za urednicu sportske rubrike godine.
I na kraju, bila je i pedagog jer je novinarski podigla i podupirala dosta mladih ljudi od kojih su neki bili i njeni vršnjaci. Neki su danas u Hini, neki u Dinamu, neki u Jutarnjem listu, neki u Večernjem listu, a neki, nažalost, kao i ona, na cesti.
Nama sve ovo nije bilo potrebno istaknuti kada smo je angažirali, ali sada smo prisiljeni navesti da odgovorimo ružnim uvredama i klevetama koje stižu iz njene bivše redakcije. Klevete i uvrede koje doživljavamo osobno i preko kojih nećemo olako prijeći.
Mi jesmo mladi i mali portal i strepimo, jer su vremena teška i jer nije lako preživjeti. Ali sagibati se nećemo. I još nešto, da kojim slučajem imamo financijsku, političku i medijsku moć tajkuna Ninoslava Pavića (neka nam se osuši ruka ako si takvo što ikad dozvolimo), prvo bismo se obratili radnicama Kamenskog, a donedavnog urednika Forbesa pustili bismo da i dalje melje o bogatstvu jer on i ostali huligani iz Jutarnjeg lista, koji ga podržavaju, nisu dostojni Romane Eibl. Mi jesmo.
