Piše: Dragan Markovina

Goran Babić (Vis 1944.), Dalmatinac, Mostarac, Hrvat, Jugoslaven, svakako je veliko ime hrvatske kulture. Čovjek za kojega je Slobodan Prosperov Novak, u svojoj klasičnoj ostrašćenosti, u ”Povijesti hrvatske književnosti” ustvrdio kako je riječ o himeri hrvatske politike, dok mu je Veselko Tenžera pripisavao totalitanu svijest, uvijek je bio dosljedan i svoj, na braniku ljevice i jugoslavenstva. To ga je, još u drugoj polovici osamdesetih koštalo i posla i društvenog statusa, ali ničim nije omelo stavove koje je javno iskazivao.

Teško se odlučiti je li riječ o većem pjesniku ili polemičaru, no posve je neupitno da će se u nekoj dalekoj budućnosti, neopterećenoj političkim razmiricama i društvenim rascjepima njegove polemičke knjige izdvojiti kao literarni vrhunci polemičke književnosti na ovim prostorima. Nezaboravne su njegove polemike s Igorom Mandićem i Predragom Matvejevićem, kao i pisma koja je javno slao Ivici Račanu 1988. godine. Bio je dugogodišnji glavni urednik časopisa za kulturu ”Oko”, suradnik Stipe Šuvara i pripadnik de facto poražene lijeve partijske frakcije u SKH. Babić je ujedno jedini istinski politički emigrant suvremene Hrvatske, koji je otišao da se nikad ne vrati. K tome je otišao u Beograd, što su mu brojni ljudi u Hrvatskoj zamjerili.

Hrvatski je sabor na svom zasjedanju u jesen 1990. godine aklamacijom prihvatio izjavu tadašnjeg HDZ-ovog zastupnika Damira Mejovšeka prema kojoj sam ja, po imenu i prezimenu, ”isprdak ljudskog roda” i od te se ocjene nikad nije ogradio niti zamolio za ispriku. Zašto bih preko toga prelazio? Ako ja nisam potreban Hrvatskoj, zašto bi ona ovakva bila potrebna meni?

O okolnostima njegovog odlaska, svojevremeno je svjedočio Pero Kvesić, u intervjuu za Jutarnji list, u lipnju 2000. godine, rekavši: ”Ja slučajno znam kako se to dogodilo. Te večeri Tuđman je objavio da prekida sve razgovore s Beogradom i nastupila je jedna strašna noć, u kojoj je čovjek mogao očekivati samo rat, osobnu katastrofu, smrt. Okolo je bilo svakakvih ljudi, a lista lokalnih neprijatelja započinjala je sa Šuvarovim i nastavljala se s Babićevim imenom. Istina, već sutra su se pregovori s Beogradom nastavili, rat je bio malo odgođen, ali Babić je s obitelji već bio na željezničkom kolodvoru i čekao je prvi vlak. U inozemstvo nije mogao jer nije znao strane jezike, u Ljubljanu nije mogao jer je za Slovence bio isto što i za Hrvate. Mogao je u Sarajevo ili u Beograd, a vlak za Beograd bio je prvi. Da je otišao u Sarajevo, mislim da bi u današnjem Zagrebu bio neka vrsta hrvatskog junaka.”

Goran Babić otišao je u Beograd, 21. siječnja 1991. godine, a činjenica da mu je jedna kćer rođena u Mostaru, druga u Zagrebu, a treća u Beogradu, jasno govori o njegovom životnom putu. Do danas je objavio više desetaka knjiga (pjesama, polemika, eseja, drama, ali i historiografskih rasprava), pri čemu su od onih iz novijeg vremena posebno zanimljive njegove historiografske rasprave i objavljeni dokumenti na temu hrvatskog nacionalizma i društvenog ambijenta u socijalističkoj Jugoslaviji. Ovo je prvi Babićev istup za vodeće hrvatske medije, od odlaska u Beograd, ne računajući veliki intervju u Prosvjeti od prije par godina, koji je našao put do malog broja čitatelja.

U jednom od nekoliko svojih tekstova posvećenih Vama Miljenko Jergović je osvrćući se na Vašu antologiju jugoslavenskog pjesništva ”Žeženo zlato moga jezika“ iznenađen pojavom pjesme Željka Sabola ”Kad izgovorim tvoje ime Hrvatska“ iz 1971. Citirajući stihove te pjesme … upitao se što li Goran Babić danas osjeća dok čita Sabolove stihove?

Nakon 40 i više godina osjećam ono isto što sam osjećao i kad sam je prvi put čitao. Pjesma je tada (1971) u političkim krugovima bila ocijenjena kao nacionalistička i pjesniku je zaprijetio progon, pogotovo stoga što je živio u provinciji čiji su zakoni i praksa nemilosrdniji nego u prijestolnici. Imao sam nekog utjecaja na razumniji dio tadašnjeg hrvatskog rukovodstva pa sam uspio da koliko-toliko otklonim opasnost. Sabol i ja, inače, nismo bili prijatelji, ali smo bili kolege i dobri znanci pa sam znao da je on pošten čovjek, koji nikome ne nanosi zlo. Nekoliko decenija kasnije uvrstio sam iz mnogo razloga te stihove u svoju antologiju i danas mislim da nisam ništa loše uradio. Da je Željko živ, vjerojatno bi mu bilo drago.

Možda nije zgorega podsjetiti da sam bio jedan od osnivača Socijalističke partije Hrvatske, a što sam govorio može se vidjeti u mojoj knjizi ”O čemu razmišlja mrtvac”. Uostalom, u to vrijeme ako i jesam eventualno bio glavni neprijatelj desnice, svakako nisam bio glavni čovjek hrvatske ljevice. To je nesumnjivo bio Stipe Šuvar. Nažalost ni Šuvar nije bio mnogo bolje sreće

Iz Hrvatske ste u Beograd otišli 1991. godine, rekavši u jednom razgovoru s Radom Dragojevićem kako ste otišli da se više nikad ne vratite. Imate li namjeru ikad više doći do Zagreba?

Nemam takve namjere, a držim da nema ni smisla otvarati stare rane. Hrvatski je sabor na svom zasjedanju u jesen 1990. godine aklamacijom prihvatio izjavu tadašnjeg HDZ-ovog zastupnika Damira Mejovšeka prema kojoj sam ja, po imenu i prezimenu, ”isprdak ljudskog roda“ i od te se ocjene nikad nije ogradio niti zamolio za ispriku. Zašto bih preko toga prelazio? Ako ja nisam potreban Hrvatskoj, zašto bi ona ovakva bila potrebna meni? Pogotovo što je spomenuta uvreda tek jedna iz mnoštva najnevjerojatnijih blasfemija upućenih na moj račun kroz proteklih 25 godina. Nema valjda nijednog hrvatskog idiota, koji nije našao za shodno da tu i tamo ne pljucne po meni, od akademika kakav je Slobodan Novak, vidjeti ”Protimbe“, šesta knjiga, gdje sam, navodno, ”uvrjeda za Gospoda“ i od niske pogrde pokojnog Branimira Donata u ”Vjesniku“ do bolesnika na fejsbuku kakvi su Gavrilović i Grakalić. Ne, u takvu se Hrvatsku ne vraćam, ne letim iznad kukavičjeg gnijezda.

Ako je nešto u Vašem javnom djelovanju bilo konstanta, koju uostalom nikad niste skrivali, to je bila uvjerena pripadnost ljevici. Zašto ste, promatrano iz te perspektive, izabrali odlazak, umjesto aktivnog unutarnjeg otpora protiv Tuđmanove politike, čime biste se naslonili na tradiciju revolucionarne ljevice?

Pa pokušavao sam ponešto učiniti tih godina upravo na tragu te ”revolucionarne ljevice“, ali nije išlo. Možda nije zgorega podsjetiti da sam bio jedan od osnivača Socijalističke partije Hrvatske, a što sam govorio može se vidjeti u mojoj knjizi ”O čemu razmišlja mrtvac“. Uostalom, u to vrijeme ako i jesam eventualno bio glavni neprijatelj desnice, svakako nisam bio glavni čovjek hrvatske ljevice. To je nesumnjivo bio Stipe Šuvar. Nažalost ni Šuvar nije bio mnogo bolje sreće. Zar nije njegova Socijalistička radnička partija Hrvatske na izborima dobila svega 18 000 glasova? Zar nije na njega pokušan i atentat? Zar se njemu išta loše moglo pripisati? Zar nije učinio za stvar hrvatske kulture i školstva više nego ijedan od njegovih preteča i nasljednika? Zar nije bio ”dobar Hrvat“, koji nije otišao u Beograd? Svejedno mu ništa nije pomoglo. Mase su, opijene Tuđmanom i Kaptolom, glasale protiv ”revolucionarne ljevice“ te tu hrvatsku novovjeku sramotu nipošto ne treba zaboraviti.

Predložio bih da se kao ilustracija držanja i uloge cjelokupne te, Račanove, ”ljevice” upotrebi slučaj Zdravka Tomca jer takav primjer nije zabilježen u novijoj evropskoj povijesti. Sa dotičnom personom ja sam, naime, imao ne malih problema još dok je radio u kabinetu Jakova Blaževića, ali je njegov potonji dolazak na mjesto potpredsjednika SDP-a ipak senzacija, do danas neodgonetnuta, ravna Letičinom mjestu Tuđmanovog savjetnika, njegove dvorske lude

Mislite li da je beogradska atmosfera ranih devedesetih godina bila išta manje nacionalistička u odnosu na zagrebačku?

Ponekad i ponegdje se te ”paralele“ mogu povlačiti, a ponekad i ponegdje baš i ne. U ovom slučaju je to dosta teško ocijeniti budući da tada u Beogradu po mom mišljenju i iskustvu još nisu preovlađivale otvorene, odnosno ogoljene i drastične separatističke parole i trendovi do čega je došlo kasnije. To se najbolje moglo vidjeti na primjeru izmjene naziva ulica i trgova. U Zagrebu se ime Trga žrtava fašizma ukinulo dobre dvije godine, ako ne i više, prije nego što su svoje ulice u Beogradu na osnovu slične nacionalističke platforme kojoj sam se također tih godina suprotstavljao izgubili Adžija, Lola, Rozman, Pavle Pap i drugovi. U Zagrebu je to obavila Hrvatska demokratska zajednica, a u Beogradu nažalost Demokratska stranka. Prošlost je definitivno pobijedila i iz tog bunara zadugo nećemo izaći jer se sa dna, na kojemu smo, nikakva svjetlost ne ukazuje i ne nazire.

U hrvatskoj javnosti, naravno onoj politički upućenoj, vlada jedna ukorijenjena percepcija o Vama kao o čovjeku, koji je aktivno podupirao Miloševićevu politiku početkom rata. Da li je to točno i koji su bili Vaši razlozi za to?

Poučen poraznim iskustvom svog bavljenja politikom u Hrvatskoj, čvrsto sam bio odlučio da se po prelasku u Srbiju tim poslom više ne bavim i u toj sam odluci izdržao evo kroz sve ovo vrijeme, a ne jednom sam javno kazao kako u najmanju ruku nije pristojno miješati se domaćinu u posao u njegovoj kući. Upravo to me je, uostalom, na neki način i održalo u životu. Da sam se u Srbiji u bilo kom vidu i u bilo kojem trenutku politički angažirao, tj. da sam pristupio nekoj stranci, partiji ili pokretu, automatski bih se opredijelio protiv neke druge, treće ili četvrte, a mene ovdje nisu prihvatile stranke već sredina, mnoge meni naklonjene osobe. Jedino na šta sam pristao jest angažman u Društvu za istinu o NOB-u i Jugoslaviji jer mislim da na taj način nastavljam zavjet svojih roditelja. No ovdje bih ubacio jednu kratku digresiju. Ako i zanemarimo neshvatljivu potrebu , tako vidljivu u hrvatskoj javnosti da u svakom trenutku viri preko ograde u srpsko dvorište, još manje je jasno kako isti znatiželjnici ne vide da ovdje u Srbiji čak ni tada, ”ranih devedesetih“, nije postojao samo Milošević, nego da su tada ovdje živjeli i djelovali i Dragiša – Buca Pavlović, Bogdan Bogdanović, Radomir – Rade Konstantinović, Ivan Stambolić, Ivan Đurić, Miloš Minić i bezbrojni drugi hrabri i čestiti ljudi, koji se nikako ne mogu povezati sa SPS-om. A što se Slobodana Miloševića lično tiče, istina je da smo se jednom sreli, na Vukovom saboru u Tršiću 1988. godine, kad smo Desanka Maksimović, Oskar Davičo i ja bili gosti manifestacije, a on neka vrsta domaćina. Tad smo se rukovali i više se nismo vidjeli u životu.

Poučen poraznim iskustvom svog bavljenja politikom u Hrvatskoj, čvrsto sam bio odlučio da se po prelasku u Srbiju tim poslom više ne bavim i u toj sam odluci izdržao evo kroz sve ovo vrijeme, a ne jednom sam javno kazao kako u najmanju ruku nije pristojno miješati se domaćinu u posao u njegovoj kući. Upravo to me je, uostalom, na neki način i održalo u životu

Mislite li da je činjenica kako Jugoslavenska narodna armija granatira i ubija vlastite građane i gradove, poput Vukovara, Sarajeva, Mostara i Dubrovnika duboko porazila ljude sa istinskim jugoslavenskim osjećajem, u tim gradovima, a i na cijelom jugoslavenskom prostoru?

To je nesumnjivo tako bilo i samo budala može osporiti notorno. Uostalom, Perišićeva granata u Mostaru je oštetila i grob mog oca Mate na groblju ”Masline“, ali ta čitava tragična i žalosna priča ne počinje tada, nego znatno, znatno ranije. Ne pada mi na pamet da branim silne gluposti i zločine koje je JNA svjesno i nesvjesno počinila, izgubljena podjednako u svojoj doktrini i u svojoj praksi, ali bih svejedno upitao gdje su bili ti silni razočarani a projugoslavenski orjentirani građani kad su se tri godine ranije po Zagrebu počele pojavljivati huškačke parole protiv Srba? Sjećamo li se možda onog vojnika, Makedonca, koga je na tenku na rivi golim rukama davio jedan zabrinuti splitski građanin u času dok Armija još nije bila ispalila ni metka ni granate? Pitomci su sa splitske rive letjeli u more, koliko se sjećam, još 1985. godine!

Kako tumačite impotentnost hrvatske ljevice i uopće politiku Ivice Račana, koja je malo toga napravila da se prvo suprotstavi, a zatim i razgradi nacionalističku politiku Franje Tuđmana?

Predložio bih da se kao ilustracija držanja i uloge cjelokupne te, Račanove, ”ljevice“ upotrebi slučaj Zdravka Tomca jer takav primjer nije zabilježen u novijoj evropskoj povijesti. Sa dotičnom personom ja sam, naime, imao ne malih problema još dok je radio u kabinetu Jakova Blaževića, ali je njegov potonji dolazak na mjesto potpredsjednika SDP-a ipak senzacija, do danas neodgonetnuta, ravna Letičinom mjestu Tuđmanovog savjetnika, njegove dvorske lude. Ali, rekao bih,da je mnogo veći problem ono mnoštvo, koje je u jednom vremenu za takvu politiku glasalo. Takvi su nesretnici podržavali ubojice porodice Zec, Loru i Pakračku poljanu, mučilišta u Gospiću i Sisku, Paulin Dvor, Velesajam i sva druga strašna mjesta. Nedostatak spoznaje o sebi i nedostatak bilo kakvog stida jest taj prtljag i bagaža, koje će ova generacija ”hrvatskih ljudi“ ostaviti svom potomstvu, a ljevica se u tom užasu, takva kakva je bila (sa Domitrovićima, Sardelićima, Ivaniševićima itd), ne samo da nije snašla već je često i sudjelovala u katastrofi.

S obzirom da ste bili jedan od uglednijih članova Partije te da ste i sami sudjelovali u unutarpartijskim procesima u desetljećima prije rata, kako objašnjavate takav povijesni i politički poraz nakon 45 – godišnje vladavine?

Ovo je vrlo dobro pitanje na koje uopće nije lako odgovoriti jer čovjek ne zna otkud bi počeo. Znamo kako je sve završilo, a ne znamo kako je počelo i ne vjerujem da će našem neznanju pomoći ni otvaranje mogućih arhiva. No ako nam već ne može pomoći historiografija, može realnost. Ne treba, naime, nikako zaboraviti da je za vrijeme Tuđmana postojala i djelovala Lora, a ne može se poreći strašna i sramotna činjenica da je Lora najveća neizbrisiva mrlja na sveukupnoj historiji grada pod Marjanom. Često se nađe pero da me priupita zašto se podjednako ne pozabavim sličnim strahotama sa srpske strane, a ja kažem tom percetu da sam i to činio u mjeri u kojoj je to s moje strane bilo pristojno, ali da je svakako najlogičnije da svako mete ispred svoje kuće, a moja je kuća dična Dalmacija u kojoj sam rođen. Vis i Opuzen u čijim se matičnim knjigama moje ime vodi. Kako je, dakle, došlo do toga da taj Split, Split Bajamontija i Smodlake, Tina Ujevića, Ivana Rendića, Ivice Kukoča, Baje Jurjevića, Jure Pločara, Živka Jeličića, Silvija Bombardelija, Miljenka Smoje, Srđana Vrcana, Bernarda Vukasa, Vladimira Beare, Veljka Rogošića i tolikih drugih velikana postane leglo najcrnje ustašije, biskupa Barišića i suca Lozine? A kad smo već kod Barišića, prije njega Franića, a nije drugojačije ni u slučaju Bogovića, Srakića, Jezerinca i družine, zar je moguće da nadležni biskup ne zna što se pod njegovim nosom događalo u Lori ili na Velebitu itd? Pa biskup zna, dojave mu, i kad muha prdne, a nekmoli kad mjesecima urla sprženi, sažeženi sužanj, zarobljenik u vojnom kazamatu! Ali kako da čemerni Lozina sudi svojim biskupima? Ne znam kako da odgovorim na jezivo pitanje o preobrazbi Splita i Dalmacije općenito No, možda se najkraći odgovor na Vaše pitanje krije u postupnom napuštanju, od strane rukovodstva SKH, partizanske linije i tradicije i postupnog prelaska na pozicije neke vrste socijaldemokracije, potpuno nemoćne da se nosi s nacionalizmom.

U usporedbi sa nevjerojatnim gubicima moje majke, moja je sudbina neusporedivo lakša, ali to ne znači da ne zapažam ono što ide ka rehabilitaciji Hitlerove ideologije i prakse. Teško da ću, recimo, zaboraviti onu Glavaševu dreku kad je pri razmjeni zarobljenika devedesetih tjerao oslobođene da se izjasne kao ustaše

Budući da Vam je dobar dio obitelji stradao u ustaškim logorima, kako se odnosite prema činjenici svojevrsne rehabilitacije ustaške države u Hrvatskoj devedesetih godina, posebno u svjetlu činjenice da je predsjednik te zemlje bio partizan i Titov general?

U usporedbi sa nevjerojatnim gubicima moje majke, moja je sudbina neusporedivo lakša, ali to ne znači da ne zapažam ono što ide ka rehabilitaciji Hitlerove ideologije i prakse. Teško da ću, recimo, zaboraviti onu Glavaševu dreku kad je pri razmjeni zarobljenika devedesetih tjerao oslobođene da se izjasne kao ustaše. Da je u tome uloga Tuđmana od presudne važnosti nije uopće sporno, ali mene mnogo više čudi da to pronicljivi Krleža nije na vrijeme uočio, u danima i noćima kad je sa Ksaverijem (Tuđmanov nadimak) šahirao na Gvozdu. Doduše, Tuđman je bio nevjerojatno lukav čovjek, što je davno zapazio Pero Morača, ali nažalost u Hrvatskoj jedino Anka Berus, pa se ni Krleži to ne treba zamjerati. Uostalom, kako starost napreduje čovjek je sve manje imun na laskanje, a general, vojni kadrovik, je i u tom pogledu bio velemajstor. Kako ovo, međutim, ne bi ostalo prazno slovo evo nepoznate ilustracije. Kad sam devedesetih radio na knjizi o njegovim glasovitim ”Bespućima povijesne zbiljnosti“ zapazio sam između ostalog i mjesto gdje on govori kako je Aleksandar Ranković spriječio preko Krajačića njegov izbor u Akademiju, iako je, navodno, na inicijalnom glasanju akademijinog razreda bio jednoglasno izabran. Moj nekadašnji profesor na ekonomskom fakultetu u Zagrebu akademik Jakov Sirotković bio je u vrijeme kad sam radio na tom rukopisu posljednji još živi član tog akademijinog tijela, koje je navodno jednoglasno podržalo njegov izbor. Zamolio sam ga da mi nešto više kaže o tom izboru, a Jakica se blago nasmijao rekavši da u Tuđmanovim riječima ima trunka istine jer da je zaista tada bio dobio ”jedan glas“, koji mu je udijelio njegov mentor iz skandala sa zadarskim doktoratom Vasa Bogdanov. U Tuđmanovoj interpretaciji se naravno taj ”jedan glas“ pretvorio u jednoglasni izbor, ali se storija ni tu ne okončava jer sam nakon toga zamolio svog tadašnjeg znanca i prijatelja, a sadašnjeg akademika Petra Strčića, upravo postavljenog na mjesto šefa akademijinog arhiva, da potraži zapisnik sa te sjednice odbora na kojoj je vršen taj nesvakidašnji izbor, ali je pošteni Strčić na svoje veliko čuđenje našao da je u sto i dvadeset godina dugoj tadašnjoj historiji akademije netragom nestao taj jedan jedini zapisnik.

U Mostaru se mnogo toga posve izmijenilo tako da fragmente svoje mladosti tek tu i tamo prepoznajem. Andrić je na jednom mjestu kazao kako ga u Mostaru fascinira svjetlost, dok je u mom slučaju to godinama bio miris, miris mnogobrojnih bašči, zelenila i vode

Široj javnosti je nepoznata činjenica da ste vi zapravo Mostarac. Dolazite li u svoj grad i što mislite o njemu danas, nakon svega?

Povremeno dolazim, bio sam i sad za Novu godinu jer se upravo navršilo pedeset godina od prerane očeve smrti pa se čitava porodica okupila na groblju. Međutim, u Mostaru se mnogo toga posve izmijenilo tako da fragmente svoje mladosti tek tu i tamo prepoznajem. Andrić je na jednom mjestu kazao kako ga u Mostaru fascinira svjetlost, dok je u mom slučaju to godinama bio miris, miris mnogobrojnih bašči, zelenila i vode. Možda je u neku ruku Radobolja bila važnija od Neretve, ali sad su bašče uglavnom nestale i primitivni je prvobitni kapitalizam uništio pluća grada. Sad tamo više ništa ne miriše, a i mnogi su moji znanci već pomrli tako da onu glupu križinu na Humu ne mogu razumjeti drukčije do kao neku žalosnu karikaturu što kao zlokobna ptičurina natkriljuje moje uspomene. Ne znam koje je govno tu skalameriju gore podiglo i postavilo da ruži i ono malo ljepote što je još tamo preostalo. Pripadam Mostaru Alekse Šantića, Avde Huma i Ilije Jakovljevića, a škutorija me nikad nije zanimala

Čime objašnjavate onako ratno djelovanje Vašeg nekadašnjeg prijatelja Slobodana Praljka u Mostaru?

Neka se pitanja i problemi teško mogu valjano objasniti u jednom razgovoru za novine, a napose kad je riječ o temi tako složenoj kao što je ova. No bilo kako bilo, groblja su po mostarskim parkovima prepuna nekih mladih imena i to je najvažnija činjenica, dok je sve ostalo stvar ovog svijeta. Negdje sam već kazao kako današnja evropska civilizacija ima dva toponima koji će odrediti njenu sudbinu. To su Lampeduza i Mostar. Lampeduza je, kao metafora, ono malo kopno, otočić, na koje se svake noći iskrca poneki afrički ili azijski Odisej na svom bijegu iz bijede u zamišljeno carstvo izobilja. Mostar je s druge strane tačka u kojoj se susreću i prožimaju tri velike evropske religije (islam, katoličanstvo i pravoslavlje) te mira i suživota u Evropi ne može biti dok se red i sklad ne postignu najprvo tamo gdje tog reda i sklada danas ima najmanje, tj. u Mostaru. Zar bilo koji pametnjaković može pomisliti da će ovakvo postojeće stanje potrajati do sudnjega dana? Barbarogeniji doduše svako malo pomisle kako su upravo oni zaduženi i ovlašteni da uređuju historiju, ali oni i jesu barbarogeniji stoga što nisu geniji. Loše kopije se oduvijek ukrcavaju među originale, kako u muzejima tako i u životu. Što se tiče Praljka i naših odnosa i oni su stariji od nas. Naime, njegovi roditelji Filomena i Mirko su bili prijatelji mojih roditelja još iz Drugog svjetskog rata. Danas djeluje gotovo nestvarno, ali je upravo Mirko Praljak, kao žandarm, po nalogu Partije, onako golem i naoružan sprovodio 1941. godine mog oca iz dubrovačkog u mostarski zatvor i uspio da se othrva ustašiji u Šurmancima, skupini ubojica koja je na svaki način htjela da zarobljenog partizana odvede nad jamu. Jasno je da mene ne bi bilo da se tada tako nije dogodilo, a sve ostalo neka ostane dio naše privatnosti.

I prije Tuđmana praktičnu vlast u Zagrebu i okolo njega u svojim šakama čvrsto je držao Kaptol, ali da to toliki naivni, poškropljeni svetom vodicom, nisu vidjeli ni tada kao što ne vide ni sada. Svatko od nas može imati o sebi najbolje mišljenje i smatrati da je njegov doprinos u borbi protiv neprijateljske ideologije ne znam kako velik i značajan, ali jedino desnica zna otkud joj prijeti opasnost

U kulturnoj javnosti ste ostali poznati po svojim žestokim polemikama na razne teme, pri čemu su Vas mnogi optuživali za staljinističke metode progona dok ste djelovali u ”Oku“. Kako ocjenjujete to razdoblje i držite li takva razmišljanja opravdanim?

Pa ako se i u jednom listu godinama njegovala polemika, bilo je to u ”Oku“, a polemika svakako nije monološka već isključivo dijaloška forma. Sjećam se jedne svoje svađe s Danilom Kišom, koji mi je zamjerio što sam objavio tekst onog Pižona Golubovića protiv njegove knjige, a ja sam ga upitao otkad tako prononsirani demokrati predlažu zabranu bilo čijeg teksta. Koristim priliku da mlađi svijet našeg jezika upoznam sa fragmentima jednog već davnog dopisa, koji će unekoliko objasniti pravu pozadinu ovog odnosa o kojemu vaše pitanje govori. Naime, uskoro će se navršiti punih 35 godina otkako je tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uputio hrvatskoj vladi, tj. njenoj ”Komisiji za vjerske poslove“, jedno pismo iz kojeg ću citirati kraći ulomak. Dakle vrhovni poglavar takozvane Crkve u Hrvata piše još daleke 1980. godine slijedeće: ”Još veći napad na Društvo sv. Ćirila i Metoda objavljen je u ”OKU“ dne 24. siječnja 1980. gdje je izašao članak glavnog urednika Gorana Babića pod naslovom ”Falanga u ime oca i sina i duha svetoga“. Taj članak već je samim naslovom teška uvreda katoličkog uvjerenja. K tome je članak pun uvreda, netočnosti, zlonamjernih insinuacija, gdje se ”sveto i književno društvo“ sv. Ćirila i Metoda te revija ”Marulić“ i suradnici Društva proglašuju ”društvancem od zla oca i gore matere“, gdje se krivo ”dešifriraju“ neki pseudonimi, neki pasusi tumače sasvim denuncijantski u smislu nacionalne mržnje i netrpeljivosti, a o suradnicima se na kraju članka kaže (str. 5) doslovno: ’Ova družba vrlo pažljivo prati i analizira zbivanja u našem kulturnom životu, i ako već nije sposobna za neki kreativni posao ili čin, za izricanje smrtnih presuda se polako priprema. Sad, dok je vrijeme, može se, mislim, na to ukazati’. Što to zapravo znači? Čitavo Društvo i njegovi članovi unaprijed se proglašuju – i to paušalno bez trunka odgovornosti – budućim koljačima.

Često neki pitaju zašto sam od svih mjesta na svijetu tada izabrao baš Beograd da se u njemu sklonim. Moja rusa glava je tih godina bila u ozbiljnoj opasnosti, koja sve do danas nije nestala pa stoga i ne prelazim hrvatsku granicu, iako u ovim godinama zaista ne predstavljam nikakav remetilački faktor. Na kraju se kao jedino spasonosno mjesto na planeti ukazao Beograd u kojem, jedinom, tadašnji Tuđmanovi kadrovi nadležni za ubijanje nisu imali pogodno tlo

I to piše isti onaj Goran Babić koji je još nedavno pisao, sasvim neobjektivno i nepošteno, o ”koljaštvu“ časnih sestara u Jastrebarskom za vrijeme drugog svjetskog rata. Ni pola brige, da taj Goran Babić ne zauzima vidno mjesto ne samo u ”Oku“, časopisu za kulturu, nego i na ljestvici postojećih društvenih institucija.“ Osam godina nakon Kuharićevog pisma tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, pokojni Stanko Stojčević 1.8.1988. godine šalje svoje pismo adresirano na petnaestak tad relevantnih imena u Hrvatskoj i u tom svom pismu između ostalog kaže: ”Već skoro dvije godine dana tražim da se na odgovarajući način i primjereno iznađe rješenje uposlenja druga Gorana Babića i njegove supruge….. U nekoliko navrata usmeno sam obaviješten da je za to nađeno adekvatno rješenje. Ne ulazeći u uzroke, ali je činjenica da to rješenje nije nađeno.“ Šta današnjem čitaocu kazuju ova dva pisma? Ništa drugo do da je i prije Tuđmana praktičnu vlast u Zagrebu i okolo njega u svojim šakama čvrsto držao Kaptol, ali da to toliki naivni, poškropljeni svetom vodicom, nisu vidjeli ni tada kao što ne vide ni sada. Svatko od nas može imati o sebi najbolje mišljenje i smatrati da je njegov doprinos u borbi protiv neprijateljske ideologije ne znam kako velik i značajan, ali jedino desnica zna otkud joj prijeti opasnost. A kao što se iz Kuharićevih riječi vidi, on, neosporno sve do smrti glavni čovjek desnice u Hrvata, kao svog stvarnog protivnika označava ovo moje neznatno ime, dok tolike nabijeđene ljevičare ne spominje ni tada ni ikada.

Vaš sumještanin Predrag Matvejević davno je opisao kako se u emigraciji osjećao ”između azila i egzila“. Kako se Vi osjećate u Beogradu?

Često neki pitaju zašto sam od svih mjesta na svijetu tada izabrao baš Beograd da se u njemu sklonim. Moja rusa glava je tih godina bila u ozbiljnoj opasnosti, koja sve do danas nije nestala pa stoga i ne prelazim hrvatsku granicu, iako u ovim godinama zaista ne predstavljam nikakav remetilački faktor. Na kraju se kao jedino spasonosno mjesto na planeti ukazao Beograd u kojem, jedinom, tadašnji Tuđmanovi kadrovi nadležni za ubijanje nisu imali pogodno tlo.

U novouspostavljenom balkanskom ambijentu danas se masovno grade isključivo tornji katoličkih katedrala, minareti džamija i kupole manastirske. Ne postoji društvena institucija iz koje ne viri neki pop, mantija i hostija tako da smo se svi zajedno vratili za najmanje jedno stoljeće unatrag te se o ovim novim državama (državicama) više ne može govoriti kao o sekularnim društvima

Držite li da sve zemlje i društva nekadanje Jugoslavije čine jedinstven kulturni prostor i ako je tome tako koja je konceptualna razlika živjeti primjerice u Beogradu, a ne u Ljubljani, Zagrebu, Splitu ili Sarajevu?

Možemo se beskrajno natezati o pitanjima o kojima su naši stari prije stotinjak i više godina vodili mnogo ozbiljnije razgovore, ali ćemo za zapadnjake opet i uvijek biti tek divlji balkanski morlaci. Ja naravno o nama , svima zajedno, tako ne mislim, ali vidim da se ta građevina definitivno rasturila i da od jedinstva do daljnjega nema ništa. A inače, posve je jasno da mi u bivšoj Jugoslaviji, uz određene razlike i pomjeranja, uistinu predstavljamo taj ”jedinstveni kulturni prostor“. Doduše, sve se manje poznajemo, smanjujemo se, sve se više usitnjavamo i drobimo i kroz neko vrijeme od bilo čega krupnog, velikog i značajnog ovdje neće ostati ništa. Uostalom, jasno je da je do toga doveo rat,  pa je jedino logično da se danas pitamo o tome kome je taj rat donio korist. U ovim ratnim užasima, tj. po njihovom okončanju, u punom su sjaju zasjale sve naše crkve. U novouspostavljenom balkanskom ambijentu danas se masovno grade isključivo tornji katoličkih katedrala, minareti džamija i kupole manastirske. Ne postoji društvena institucija iz koje ne viri neki pop, mantija i hostija tako da smo se svi zajedno vratili za najmanje jedno stoljeće unatrag te se o ovim novim državama (državicama) više ne može govoriti kao o sekularnim društvima. Ima, naravno, među crkvenim ljudima sjajnih pojedinaca, poštenih i samoprijegornih ljudi, ima skromne i čestite čeljadi te mnogo izuzetno obrazovanih pojedinaca, ali ima i ratnih zločinaca. Zar bi Norac i Orešković ubijali ljude, uglavnom Srbe, po Velebitu, da su recimo računali na reakciju dobričine Mile Bogovića? Ovih dana će navodno novi Papa, ako ga u međuvremenu ne ubiju, poslati ličkog biskupa u mirovinu, ali to neće povratiti u život onog Đorđa Kalanja koga je predsjednik Hrvatskog sabora smijenio sa položaja tužioca u Gospiću jer ovaj desetak dana nije dolazio na posao. A nesretnik nije dolazio jer je mrtav i spaljen ležao na padini Velebita…

Zar bi Norac i Orešković ubijali ljude, uglavnom Srbe, po Velebitu, da su recimo računali na reakciju dobričine Mile Bogovića? Ovih dana će navodno novi Papa, ako ga u međuvremenu ne ubiju, poslati ličkog biskupa u mirovinu, ali to neće povratiti u život onog Đorđa Kalanja koga je predsjednik Hrvatskog sabora smijenio sa položaja tužioca u Gospiću jer ovaj desetak dana nije dolazio na posao. A nesretnik nije dolazio jer je mrtav i spaljen ležao na padini Velebita

Za proteklih nešto više od dvadeset godina izdali ste cijeli niz knjiga, od pjesničkih, preko esejističkih do historiografskih i izrazito političkih. Jeste li nakon svega zadovoljni svojim životom u tom razdoblju i biste li opet napravili isti izbor?

Koristim priliku da kažem nešto više o Beogradu i mom ovdašnjem životu. Kao prvo, u posljednjih gotovo hiljadu godina sva je hrvatska politika i sudbina nužno obilježena srpskim faktorom jer je to, uostalom, i logično budući da nas sve veže, a ništa, osim crkava, ne razdvaja. S tom činjenicom su baratala i računala sva velika hrvatska imena tako da to nije nikakva novotarija ili izum ovoga trenutka, nego konstanta prisutna na različite načine u svim prohujalim vijekovima. Čak bi se moglo reći kako se i cijela hrvatska povijest može podijeliti upravo tom razdjelnicom, tj. srpsko-hrvatskim odnosom. Jedni su, dakle, bili protiv hrvatsko-srpskog jedinstva i prijateljstva, a drugi su se zalagali upravo za jačanje i razvijanje tih veza. Među ovim potonjim nesumnjivo je najznačajniji Josip Broz Tito, najveća ličnost ovog podneblja, a uz njega bi se dala nabrojati golema niska odličnih pojedinaca čije opredjeljenja nikakva sadašnja praksa ne može pobiti. Ja sam, dakle, samo jedan od neznatnih baštinika takve ideje, koja trenutno nije dominantna ni validna što ne znači da jednog dana možda ponovo neće biti. Kao takvog, mnogi Srbi su me prihvatili kao svog druga, sina i brata te se tako kroz sve ovo vrijeme prema meni i drže, a ja opet nastojim da im se ne petljam u domaćinstvo, a naročito da im ne solim pamet u njihovoj rođenoj kući jer to u krajnjoj liniji nije ni pristojno. Moja najmlađa kćer je ovdje rođena, ovdje ću ja biti sahranjen, ovo je moja zemlja. Bio sam među njima i kad im je bilo najteže, kad ih je bombardirala američka neman. Onog dana 1999. godine kad je prva bomba pala na Srbiju, u kojoj su u toj ”humanoj“ intervenciji ubijene hiljade civila, ja sam izjavio da me se, kad je već smrt za mnom stigla, od tog časa ima smatrati srpskim piscem. Ne, ni u jednom trenu se nisam pokajao i kad bih ponovno živio ponovno bih isto učinio. Ne treba zaboraviti ni to da u nekim jamama u Jajincima na periferiji Beograda, pod Avalom, počivaju ostaci moje bake i djeda, majčinih roditelja, predratnih stanovnika Beograda čija negdašnja kuća u Kursulinoj 26, kod Kalinića pijace, više ne postoji.

(Ovo je cjelovita verzija razgovora. Intervju je izvorno objavljen u Jutarnjem listu, 22. veljače 2014.)