Kad sam 1972. emigrirao u Austriju, odahnuo sam: došao sam u slobodnu zemlju. Kad sam 1973. preselio u Britaniju, odahnuo sam od Austrije: tu jedva vidiš policiju, birokracija ima povjerenja u tvoju riječ. Kao nove susjede u ulici Englezi nas pozdravljaju i nude svaku pomoć. [Read more…]
Imamo pravo znati!
Ponekad u udarnom terminu televizije pokazuju razgovore s vodećim političarima. Scenografija je obično krajnje neinventivna. Neudoban stilski namještaj, zastava, grb i plava zastava sa zvjezdicama. Za tu priliku novinarke urede frizuru, a novinari obuku odijelo i kravatu. Svi su zadovoljni. Urednici imaju ekskluzivan prilog, [Read more…]
Betlehemske po(r)uke
Goloruki, zamaskirana lica, mladi Palestinci, poput biblijskog Davida kamenjem jurišaju na do zuba naoružanog Golijata, izraelsku policiju koja ih rastjeruje pucnjavom, pendrecima i suzavcem. Satima ne smijemo izlaziti na ulicu iako sve to s velikim zanimanjem i ne malom zabrinutošću pratimo s prozora, a hrabriji i s balkona hotela Intercontinental u središtu Betlehema.
To je samo jedan isječak iz mnogo veće drame koja je povod i pratilja petodnevne međunarodne konferencije Krist na kontrolnoj točki na kojoj sudjelujem. Organizirali su je vodeći palestinski kršćani s ciljem da svijet upoznaju sa svojim patnjama ali i da pokrenu djelotvorniji dijalog zaraćenih strana i triju abrahamskih religija u ovoj najeksplozivnijoj regiji svijeta. Uzbuđenju je pridonijela i kratka posjeta britanskog premijera Camerona.
Petnaestak analitičkih referata i šest uzbudljivih panela prate interdisciplinarne rasprave i burne diskusije o tragičnim posljedicama sada već trogodišnjeg rata u susjednoj Siriji: o nesposobnosti međunarodne zajednice da zaustavi nasilje, o političkim promjenama i posljedicama takozvanog Arapskog proljeća, o stanju ljudskih prava i religijskim (ne)slobodama u regiji i šire u svijetu.
Ponajviše slušamo i analiziramo poteškoće i frustracije naših domaćina, muslimana i kršćana, pod okupacijom. Od kada je podignut zlokobni zid i nametnut režim kontrolnih točaka, Palestinci žive u labirintu zabrana, ograničenja i svakodnevnih ponižavanja. Izraelska okupacija, prisilne deportacije i druga svakodnevna mučenja prati vidljivi rast siromaštva i nezaposlenosti na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu
Duboki dojam ostavljaju nastupi međunarodnih govornika sa svih kontinenata. Tako koptski biskup Angaelos, ranije tajnik pokojnog pape Shenude, govori o odnosima Islama i koptskih kršćana u Egiptu, političkim turbulencijama u njegovoj zemlji kao i o nedavnim progonstvima kršćana i ekumenskim inicijativama za pomirenje.
Grace Mathews je vodeća kršćanka Indije i jedina žena govornica na ovoj konferenciji. Ona progovara o Hindu nacionalizmu i progonstvu kršćana u njezinoj zemlji, o žilavosti nepravednog kastinskog sustava i o velikoj kampanji protiv korupcije u kojoj crkve nisu imale kredibilitet jer se korupcija uvukla i u njihove redove.
Moss Ntlha, poznati crnački južnoafrički pastor, koji se istakao kao jedan od evangeličkih predvodnika tamošnje borbe protiv rasizma dijagnostikom preciznošću uspoređuje situaciju svoje domovine prije nego što je Mandela pušten iz zatvora sa sadašnjom u Svetoj zemlji te uvjerljivo zaključuje da izraelska politika prema Palestincima ima sve elemente aparthejda. Njegova analitička prezentacija naljutila je neke židovske sudionike koji opravdavaju podizanje zida i uvođenje kontrolnih točaka kao neizbježnu mjeru Izraela da se zaštiti od palestinskih bombaša samoubojica.
Zapadni sudionici i moja malenkost pokušavamo napete trenutke nabijene polemičkim tonovima usmjeriti u pravcu svestrano otvorenog dijaloga o kršenju elementarnih ljudskih prava i nužnosti praštanja i pomirenja.
Ponajviše slušamo i analiziramo poteškoće i frustracije naših domaćina, muslimana i kršćana, pod okupacijom. Od kada je podignut zlokobni zid i nametnut režim kontrolnih točaka Palestinci žive u labirintu zabrana, ograničenja i svakodnevnih ponižavanja. Izraelska okupacija, prisilne deportacije i druga svakodnevna mučenja prati vidljivi rast siromaštva i nezaposlenosti na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu.
Nitko nema ekskluzivno pravo na biblijsku zemlju te stoga treba izbjegavati i osporavati pokušaje da se u ime Božje poziva na selektirane svetopisamske tekstove, traži monopol na terenu ili pod krinkom religije opravdava sekularna politika. Teologija ne smije postati ideologija niti instrument političara za ostvarenje svojih ciljeva. Nacionalnost i religija sami po sebi ne jamče prednost i ne dopuštaju isključivost. Polaganje prava na biblijsku zemlju u ime Boga nije u skladu s učenjem Pisma
Većinu od oko 600 sudionika najviše se dojmilo svjedočenje najpoznatijeg palestinskog liječnika i poznatog borca za ljudska prava, promotora ravnopravnosti spolova kao i zdravstvenih i obrazovnih prilika za žene i djevojke. Dr. Izzeldin Abuelaish izgubio je tri kćeri i nećakinju od izraelskog bombardiranja Gaze 2009. godine.
Njegova je autobiografska knjiga I Shall Not Hate (Neću mrziti) prevedena na dvadesetak jezika i spada među najviše cijenjene svjetske bestselere, a autor se prema svim relevantnim istraživanjima nalazi među najutjecajnijim muslimanima i najuglednijim Arapima svijeta. Njegova plemenita osobna etika i humanistička vizija boljeg i pravednijeg svijeta duboko su ukorijenjeni u duhovnost ljubavi koja gradi mostove razumijevanja između muslimana i kršćana i nadahnjuje se učenjem i primjerom Isusa iz Nazareta.
U našim betlehemskim raspravama o problemima sadašnjice nikako se ne uspijevamo odmaknuti od traumatičnih događaja iz povijesti sukobljenih naroda. Nakba je arapska riječ za “katastrofu” koju Palestinci rabe vrlo često kako bi opisali nasilne transfere stanovništva nakon osnutka države Izrael, kada je više od 750.000 Palestinaca prisilno deportirano sa svojih ognjišta. Osim toga, tada je oko 500 sela etnički očišćeno u jednom bezobzirno grubom procesu u kojemu su mnogi nevini ljudi izgubili svoje živote.
Židovski predstavnici vraćaju se na argumentaciju da je uspostava države Izrael bila ne samo ispunjenje tisućljetnog sna nego i posljedica holokausta, najveće tragedije u povijesti njihova naroda. Neugodno im je kada čuju o nasilju protiv dotadašnjih vlasnika zemlje i o suvremenoj okupaciji i deportacijama, ali uvijek iznova govore o legitimnim pokušajima države Izrael da osigura sigurnost za svoje građane.
Kažu da statistike govore u prilog zida i kontrolnih točaka jer između 2000. i 2005. bombaši samoubojice ubili su oko 1200 Izraelaca, uglavnom žena i djece, a od kada je zid podignut taj broj je radikalno smanjen. Pokušavam ih razumjeti, ali njihova apologetika nema uvjerljivog odgovora na prigovore o gaženju temeljnih ljudskih prava Palestinaca, o bespravnom otimanju zemlje i vode, o sukobu izraelske vlade s međunarodnom zajednicom, ignoriranju rezolucija UN-a i apela Međunarodnog suda pravde.
Na palestinskom području događaju se stvarne nepravde i patnja palestinskog naroda se više ne može ignorirati. S druge strane, palestinski kršćani ne smiju izgubiti sposobnost za samokritiku, ako žele ostati proročki autentični i uvjerljivi. Ne moramo se slagati po sekundarnim pitanjima teologije, ali Isusovo evanđelje kao dobra vijest za sve narode i njegov etički nauk ostaju mjerodavni i smjerodavni u traženju rješenja i gradnji zajedničke budućnosti u mirnom suživotu
Bilježim neke od važnijih teološki utemeljenih političkih po(r)uka s naše konferencije. Kraljevstvo Božje je inaugurirano Kristovim dolaskom te stoga kršćanske crkve moraju naviještati Isusovo evanđelje ljubavi, praštanja i nade zajedno s vršenjem proročke uloge u donošenju mira, pravde i pomirenja u Palestini i Izraelu. Pomirenje prepoznaje sliku Božju u drugome. Nema mira bez pravde i poštivanja svih bez obzira na nacionalnost i religiju.
Nitko nema ekskluzivno pravo na biblijsku zemlju te stoga treba izbjegavati i osporavati pokušaje da se u ime Božje poziva na selektirane svetopisamske tekstove, traži monopol na terenu ili pod krinkom religije opravdava sekularna politika. Teologija ne smije postati ideologija niti instrument političara za ostvarenje svojih ciljeva. Nacionalnost i religija sami po sebi ne jamče prednost i ne dopuštaju isključivost. Polaganje prava na biblijsku zemlju u ime Boga nije u skladu s učenjem Pisma.
Nužan je nastavak intenzivnog i iskrenog dijaloga svih predstavnika abrahamskih religija. Kritika Izraela i okupacija ne smiju se brkati s antisemitizmom i delegalizacijom države Izrael, a mora se prestati i s demonizacijom muslimana jer islam nije religija nasilja. Kršćani i Židovi, kao i njihovi moćni saveznici na Zapadu, moraju razumjeti globalni kontekst za uspon ekstremnog islama.
Svi oblici nasilja, državnog, manjinskog i religijski motiviranog, moraju biti nedvosmisleno osuđeni i zaustavljeni. Svako rješenje mora poštivati jednakost i prava izraelskih i palestinskih zajednica.
Na palestinskom području događaju se stvarne nepravde i patnja palestinskog naroda se više ne može ignorirati. S druge strane, palestinski kršćani ne smiju izgubiti sposobnost za samokritiku, ako žele ostati proročki autentični i uvjerljivi.
Ne moramo se slagati po sekundarnim pitanjima teologije, ali Isusovo evanđelje kao dobra vijest za sve narode i njegov etički nauk ostaju mjerodavni i smjerodavni u traženju rješenja i gradnji zajedničke budućnosti u mirnom suživotu.
Obama, plavuša i selfie
Izgleda da se Barack Hussein Obama odlično proveo na komemoraciji Nelsonu Mandeli, uprkos dvema bitno otežavajućim okolnostima: komemoracije umrlima obično nisu baš najbolji provod u gradu, a osim toga, tu je bila prisutna i Michelle Obama – a ko se još igde dobro proveo u prisustvu sopstvenog supružnika? Brak i braku slični oblici življenja namenjeni su, naprotiv, sistematskom, štaviše preventivnom iskorenjivanju i brutalnom zatiranju bilo kakve mogućnosti za najavu, kamoli pojavu nekakve joie de vivre.
Obama je, međutim, svejedno sjajno zadetinjario u društvu britanskog premijera Camerona (nevažno) i danske premijerke Helle Thorning-Schmidt (važno), jedne zgodnjikave plavuše u kratkoj haljini, što je pojava koja u sredovečnog heteroseksualnog muškarca – pa neka je on po zanimanju i predsednik USA – nužno upumpava izvesnu dozu adrenalina i tera ga na neobičnu i lakomislenu živahnost, čak i ako Michelle O. sedi trideset santimetara dalje i nadureno gleda preda se, možda razmišljajući da se mogla i bolje udati da je bila strpljivija.
Kako god bilo, sada su najednom svi živi napali državnički trio da se u jednoj tužnoj i dostojanstvenoj prigodi poneo nekako nedostojno i nezrelo, jer su eto ćeretali, cerekali se i podgurkivali, a sve to dok ih je Dankinja krupno kadrirala kamerom svog mobitela (bajdvej, pitam se da li je Barackova NSA rutinski kopala i po tom njenom uređaju?). U toj oceni, međutim, ima podosta nepravednosti, i ne manje od 16 tona čistog licemerja. Jer, šta su to njih troje činili nego se naprosto ponašali kao zakonita deca svoje epohe, ogledalo svojih birača, ljudi koji su isti kao i mi ostali, što valjda i dolikuje demokratski izabranim liderima, nimalo božanskim, lako biranim i još lakše smenjivim?
Ali, šta će ljudima uopšte tolika količina samih sebe? Zar se boje da će zaboraviti sopstveno lice? Zar nema toliko drugih stvari u dunjaluku, zanimljivijih za ovekovečivanje? Odgovora ne znam ni u naslutu, ali verovatno već samo pitanje otkriva da sam beznadežno zastareo. Nisu selfie niti ”selfisti” po sebi ništa posebno krivi i dužni, to je samo još jedna mala nuspojava duha vremena. Živimo u narcističkoj kulturi
Helle Thorning-Schmidt je naprosto htela da napravi jedan selfie u toj izuzetnoj prigodi u kojoj se našla i o kojoj će jednom pripovedati svojim unucima koji će se dosađivati; to što su joj u kadar uleteli Cameron i Obama selfiju samo podiže vrednost. Molim, ne znate šta je selfie!? Pa, gde vi živite, ili da radije pitam: kada vi živite? Jer, reč selfie je evo na nekom već autoritativnom mestu – srećno sam zaboravio kojem, neka ga izgoogla onaj koga to baš zanima – proglašena za novu reč godine u svetu, ili bar na engleskom jeziku (ako to nije već jedno te isto, whatever). Što je po svoj prilici sasvim OK, jer ta reč i ova epoha sjajno pristaju jedno drugome.
Selfie je, dakle, autoportret koji napravite kamerom svog mobitela. A to autopoziranje polako postaje omiljena aktivnost sve dece ove epohe – gde god mrdneš, neko se evo baš selfira svojom kamerom, sam ili u društvu još nekih razdraganih faca koje se gužvaju u kadru. Ali, šta će ljudima uopšte tolika količina samih sebe? Zar se boje da će zaboraviti sopstveno lice? Zar nema toliko drugih stvari u dunjaluku, zanimljivijih za ovekovečivanje? Odgovora ne znam ni u naslutu, ali verovatno već samo pitanje otkriva da sam beznadežno zastareo.
Nisu selfie niti ”selfisti” po sebi ništa posebno krivi i dužni, to je samo još jedna mala nuspojava duha vremena. Živimo u narcističkoj kulturi koja podrazumeva ne tek samoobožavanje (toga je bar oduvek bilo) koje se više ionako ne tretira kao smrtni greh taštine, nego bogme i nešto što bismo mogli nazvati neprestano samoemitovanje. Od nas se očekuje da budemo odašiljači-samih-sebe u ostatak sveta, neka vrsta sopstvenih PR agenata koji će danonoćno vrebati priliku da promovišu svog doživotnog klijenta, to jest – nas same. I to se već podrazumeva kao standard pristojnog ponašanja u boljem društvu, naročito ako se bavite nekim poslom koji implicira pojačanu ”javnost” vaše pojave.
Znam to po sebi: malo-malo pa mi neko zatraži, čak i najbanalnijim povodom, da mu napišem svoj jebeni CV, kao da konkurišem za posao stažiste u javnom komunalnom preduzeću. To me stavlja na muke, jer držim da ionako nemam biografiju (te vrste), niti znam kako se takva sranja pišu, niti bih bio voljan da naučim.
A šta ako, poput mene, uopšte ne želite da komunicirate, ako se upravo grozite faking ”komuniciranja”, naročito s osobama koje ne-po-zna-je-te, i uopšte bilo kakvog interferiranja osim u strogo ograničenom i fokusiranom vidu plaćenog posla (autorski rad za honorar) ili pak potpune, offline privatnosti?
Ima nešto i gore od toga: to je ono kad vas ljubazno zamole da im pošaljete svoju fotografiju. Nekada su se ”slike” držale u porodičnim foto albumima ili naprosto u kutijama za cipele, i pokazivale se jedino bližnjima, u trenucima dokolice posle obilnog ručka sa starom babatetkom, dok napolju sitno veje februarski pršić. A ako ste baš nekakva ”javna faca”, onda bi vas kakav fotograferski profesionalac uslikao u nekoj javnoj prigodi, a drugi profesionalac bi to posle držao u dokumentaciji, iz koje bi se prizor vaše njuške vadio po potrebi – u svakom slučaju, nije se od vas očekivalo da udeljujete okolo sopstvene portrete. Sada mi se čude kad im, ne susprežući iritaciju, kažem da nemam svoje fotografije i da me uopšte ne zanima šta će, i odakle, da nađu… Ne biti voljan da radiš full time job kao sopstveni PR agent, u svakom trenutku adekvatno opremljen ”propagandnim materijalom” – to se danas već tretira kao vrsta nadrkanog osobenjaštva, u najboljem slučaju.
Samoemitovanje, to je zapovest vremena: nalog na Twitteru (nemam); status na Facebooku (nemam). Ili je status na Twitteru i nalog na Facebooku, ili kako već? Onda, svoj blog na kojem ću urbi et orbi obznanjivati Strašno Zanimljive izveštaje kada sam piškio, a kada kakio (nemam). Dalje, sopstveni website za ”javne ličnosti”, u mom slučaju recimo teofilpancic.com ili tako nešto (nemam). Šta još? Nemam pojma, bilo šta preko čega možete da neograničeno dilujete svoj lik i svoj život (instagram, flickr, linkedin, bla-bla), da ih sherujete sa bilo kojim slučajnim cyber prolaznikom; tačnije, da nahvatavate sajber-prolaznike onako kako u primorskim gradovima konobari stoje pred restoranima i slatkorečivim hvalisanjem nahvatavaju potencijalne mušterije. Ukratko, da neprestano samooglašavate svoje Prisustvo i Postojanje. I da komunicirate, naravno: ”komunikacija” i interaktivnost su imperativi vremena.
A šta ako, poput mene, uopšte ne želite da komunicirate, ako se upravo grozite faking ”komuniciranja”, naročito s osobama koje ne-po-zna-je-te, i uopšte bilo kakvog interferiranja osim u strogo ograničenom i fokusiranom vidu plaćenog posla (autorski rad za honorar) ili pak potpune, offline privatnosti?
I onda vam je za nešto kriv Barack Obama, ili ona zgodna Dankinja?! A zašto bi se oni imali ponašati drugačije od nas ostalih? Pustite ljude na miru, to što rade od vas su videli. Sve što oni žele je da pošalju poruku da su isti kao i vi.