okupacija

Tito – portret pobjednika

Autor: Tvrtko Jakovina / 14.05.2015. Leave a Comment

Gotovo dvije godine nakon što je Njemačka napala Poljsku 1939., Drugi svjetski rat dodirnuo je i Kraljevinu Jugoslaviju.

Za sukob nisu bile spremne ni političke elite, a ni vojska. Odlučnosti da se učini nešto imali su tek malobrojni, oni koji su željeli mijenjati kraljevski poredak, kojima je neprimjereno zvučala krilatica Vladka Mačeka, šefa HSS-a, da se mali skrivaju dok se veliki tuku, i politika krvavog revolucionara Ante Pavelića, koji je odmah usvojio rasne zakone i započeo s istrebljenjima u marionetskoj državi koja je ostala do samog kraja uz Nijemce. [Read more…]

Svjetski fašizam u novom ruhu

Autor: Zlatko Dizdarević / 10.05.2015. Leave a Comment

Ne tako davno činilo se da se o antifašizmu može razgovarati na svaki način lakše i, rekao bih, nekako “prirodnije”. Iz vrlo jednostavnog razloga. U svijetu je, uglavnom, postojao konsenzus o čemu se tu radi, odnosno šta je fašizam, šta je nacizam, šta su u tom kontekstu sile svekolike ljudske dekadencije. Oni koji su se pravili da ne znaju bili su u ogromnoj manjini. Ili su šutili. Bili su i kolektivno i individualno pobijeđeni. Ta je pobjeda bila planetarno priznata, obilježavala se i s razlogom slavila. [Read more…]

Voli susjeda svog (2)

Autor: Dan Bar Tal / 29.05.2014. Leave a Comment

Redakcijska napomena:

Daniel Bar Tal, kao istaknuti izraelski intelektualac, građanin države Izrael i Jevrej uputio je pismo svojim prijateljima u kojem izražava zabrinutost za budućnost Izraela zbog provođenja jedne vrste aparthejda koju naziva okupartheid. Pismo/esej objavljujemo u cijelosti jer redakcija portala autograf.hr smatra da je važno imati ovakav glas u kontekstu posjeta pape Franje Svetoj zemlji od 24. do 26. svibnja 2014.

Dragi prijatelji,

Ovo pismo pišem jer sam jako zabrinut za budućnost svog društva i izraelske države, vjerujući da ovdje iznesena gledišta odražavaju mišljenje najmanje nekoliko stotina hiljada Jevreja koji žive u Izraelu, a koji se ne slažu sa stajalištima i politikom izraelske vlade i koji vjeruju da ta stajališta i ta politika vode zemlju u propast.

U ovom pismu izražavam svoju duboku zabrinutost i uvjerenje da Izrael treba spasiti od puta kojim ide i koji je odabrala većina. Bez obzira na to što većina u društvu ima određena gledišta, to ne znači da su ta gledišta, kao i akcije koje iz njih proizlaze, ispravna, moralna ili pravedna. Stoga molim sve one koji dijele uvjerenja koja su izražena u ovom pismu da ne stoje po strani kao puki posmatrači nadolazeće i neminovne tragedije. Nijedan narod ne zaslužuje takvu sudbinu, čak i ako njegovi pripadnici boluju od kratkovidnosti…..

Dugotrajna okupacija ne može funkcionirati odvojeno od okupacijskog društva, koje se ne može ograditi i izolirati od okupacije i njenih učinaka. Ta veza postaje naročito izražena kada okupator ne samo da ulazi u prostor okupiranih teritorija nego se i naseljava na tim područjima, koja se smatraju produžetkom teritorija domovine, kao što je slučaj s Izraelom

(Nastavak – Drugi dio pisma/eseja)

…Izrael je jedina okupacijska država na svijetu u kojoj okupirani narod nema politička i ekonomska prava. Okupacija traje 47 godina, dvostruko duže od prijašnjeg postojanja izraelske države, koja je priznata od strane međunarodne zajednice unutar granica zelenih linija.

Dugotrajna okupacija ne može funkcionirati odvojeno od okupacijskog društva, koje se ne može ograditi i izolirati od okupacije i njenih učinaka. Ta veza postaje naročito izražena kada okupator ne samo da ulazi u prostor okupiranih teritorija, nego se i naseljava na tim područjima, koja se smatraju produžetkom teritorija domovine, kao što je slučaj s Izraelom.

Mora se znati da na tom okupiranom teritoriju, uključujući Istočni Jeruzalem, već ima oko 550.000 jevrejskih doseljenika (u Istočnom Jeruzalemu oko 200.000, a ostalo u 126 naselja i u 100 ispostava – oko 30% izgrađeno na palestinskoj zemlji u privatnom vlasništvu), zbog čega je trenutno praktički nemoguće podijeliti teritorij (čak i nakon početka mirovnih pregovora u julu 2013. godine; Izrael je promicao planove ili objavljivao tendere za 13.851 jevrejskih kuća, a u 2013. godini povećao svoju ekspanziju jevrejskih naselja za 123%).

Ovi procesi utiču i na izraelsko okupacijsko društvo, jer kad jednom počne okupacija, neminovno se događa višestruka i kontinuirana interakcija između okupatora i okupiranog društva, koja obično počinje s otporom prema okupaciji.

U takvim uslovima granice postaju nejasne i interaktivni proces se širi kroz obje teritorije, čime počinju dugoročne promjene u svakom aspektu života okupacijskog društva: novi ciljevi, interesi, potrebe, trendovi i događaji naizgled proširuju jevrejsko naseljavanje Zapadne Obale i eksploataciju njenih resursa; ali, prije svega postoji potreba da Palestinci budu pod kontrolom izraelskih institucija i organizacija kako bi se osiguralo da se isti ne odupiru okupaciji i kako bi se spriječile njihove nacionalne aspiracije (tako izraelska vojska, generalne sigurnosne snage i policija moraju provoditi svoje ovlasti i nadzor, što često i neminovno dovodi do povrede ljudskih prava).

Izrael provodi institucionaliziranu diskriminaciju arapskih/palestinskih građana Izraela, koji se praktički smatraju petom kolonom (ta diskriminacija ne samo da je institucionalizirana nego je postala i zakonita, jer je donesen niz zakona s konkretnim ciljem da se diskriminira to stanovništvo)

Javljaju se nove dogme da se opravda kontinuirana okupacija, uzimajući jevrejska vjerska stajališta, nacionalistička opredjeljenja i/ili sigurnost kao svjetonazore. Na scenu stupaju nove interesne grupe koje imaju za cilj zadržavanje Zapadne Obale pod jevrejskom okupacijom, čak i njenu aneksiju (jevrejski doseljenici).

Na sceni se javlja nova društvena struktura u kojoj jevrejski doseljenici dobivaju nečuvene subvencije, uticaj i odrješene ruke da provode svoju ideologiju (već decenijama se rezidenti područja između Sredozemnog mora i rijeke Jordan formalno svrstavaju u najmanje tri kategorije: građani Izraela, palestinski rezidenti Jeruzalema i palestinski rezidenti Zapadne Obale, s različitim građanskim pravima).

Razvijaju se nove norme, jezik i moralni standardi kao podrška okupaciji (na primjer, različit tretman jevrejskih i palestinskih stanovnika koji žive u istom području). Vrše se ekonomske investicije u jevrejskim naseljima (gruba procjena do sada je najmanje oko 30 milijardi dolara, ne računajući vojne potrebe koje nastaju kao posljedica tog naseljavanja i okupacije u cjelini). Javlja se želja da se otimaju i ekploatiraju resursi (vidi nedavnu presudu izraelskog Vrhovnog suda koja je dopustila tu eksploataciju, a istovremeno Izrael ne dopušta palestinski privredni razvoj i koristi jeftinu palestinsku radnu snagu).

Razvija se nova politička kultura kako bi se održala okupacija i oslabila demokratija (kultura koja zasljepljuje ljude korištenjem jezika iz Orwellove ”1984” – kultura koja podupire ideologiju i politiku države i tlači one koji im se odupiru, uvodeći zakone i provodeći druge mjere – kultura u kojoj država ograničava demokratiju korak po korak i sada pokušava pravno definirati Izrael kao jevrejsku državu s ozbiljnim implikacijama za nejevrejsku manjinu, koja čini 20% svih građana).

Procjenjuje se da je 700.000 Palestinaca zatvoreno u Izraelu između 1967. i 2007. godine; između 1990. i 2006. godine preko 150.000 Palestinaca je izvedeno pred izraelske vojne sudove; između 1.000 i 1.500 Palestinaca se sasluša od strane Shin Beta (sigurnosne službe) godišnje i 85% njih se podvrgne metodama koje spadaju u definiciju mučenja; samo u zadnjih 12 godina, procjenjuje se da je najmanje 7.500 djece u dobi između 12 i 17 godina privedeno, saslušavano i poslano u zatvor; preko 24.100 palestinskih kuća je uništeno između 1967. i 7. aprila 2009. godine, čime je 70.000 Palestinaca postalo beskućnicima, a nisam još ni spomenuo poginule ili ranjene civilne žrtve među Palestincima i izraelskim Jevrejima

Pojavljuju se nove sigurnosne potrebe i nove vojne strategije (izraelske sigurnosne snage imaju zadatak ne samo da održe okupaciju i spriječe i suzbiju otpor Palestinaca prema okupaciji nego i da čuvaju jevrejska naselja – te iste sigurnosne snage koje tako vješto suzbijaju skoro svaku namjeru da se povrijede Jevreji ne uspijevaju spriječiti ili, pak, riješiti postojeće nasilje koje se čini nad Palestincima od strane Jevreja).

Nastaju novi obrazovni obrasci propagirajući jednostranu priču i ograničena kritička gledišta. Razvijaju se nove pravne norme i sistem (na primjer, poseban pravni sistem za suđenje okupiranom stanovništvu i norme za nezakonite radnje Jevreja na okupiranim teritorijama). Javljaju se, napokon, nova trgovinska tržišta (izraelski izvoz na Zapadnu Obalu i kontrola nad palestinskom privredom); ali pojavljaju se grupe koje se protive okupaciji i vode političku borbu protiv nje odražavajući rastuću socijalno-političku polarizaciju.

Ova zadnja stvar ima posebne implikacije na demokratski karakter izraelske države zato što izraelska vlada, kao i neke političke stranke i nevladine organizacije, u svojim pokušajima da očuvaju zvaničnu politiku i zvaničnu izraelsku retoriku koriste sva sredstva koja im stoje na raspolaganju da spriječe iznošenje informacija koje mogu negirati propagirana gledišta.

Da ostvare taj cilj, oni koriste kažnjavanje, sankcije, zakonodavstvo i delegitimizaciju izvora (pojedinaca, grupa, nevladinih organizacija) i njihovih poruka.

Iako izraelski masovni mediji uživaju formalnu slobodu i postoje kritičke debate o smjeru kojim Izrael ide, država nastoji kontrolirati medije, koji se u vrijeme vojne napetosti i sami mobiliziraju da podrže zvaničnu politiku (Izrael je rangiran na 96. mjestu po pitanju slobode medija među 181 države).

Štoviše, Izrael provodi institucionaliziranu diskriminaciju nad arapskim/palestinskim građanima Izraela, koji se praktički smatraju petom kolonom (ova diskriminacija ne samo da je institucionalizirana nego je i postala zakonita, jer je donesen niz zakona s konkretnim ciljem da se diskriminira to stanovništvo).

Jevreji diljem svijeta trebaju obratiti pažnju na ovaj dvostruki aršin koji Izrael primjenjuje kad su u pitanju zahtjevi kako da se tretiraju jevrejske manjine i jevrejska svetišta u državama diljem svijeta i način na koji se tretiraju manjine i njihova svetišta u državi Izrael.

Postojeća okupacija i ekspanzija jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama krše osnovna ljudska i kolektivna prava Palestinaca i dovode do uništavanja demokratskog i moralnog tkiva izraelske države i društva. Sve zajedno predstavlja teško odstupanje od principa jednakosti, slobode, ljudskih prava i pravde koji bi trebali voditi svako društvo

Pored pomenutih diskriminatornih radnji nad manjinama u Izraelu, tu je i nehuman tretman afričkih izbjeglica koje su stigle u Izrael bježeći pred nasiljem, progonom i nesnosnim ekonomskim uslovima života; slučajevi zločina iz mržnje koje čine Jevreji postaju rasprostranjeni, bez odlučne masovne osude od strane države i njihove uspješne prevencije ili hapšenja počinitelja.

Teško je gledati u ogledalo zato što je okupacija po svojoj prirodi brutalna, diskriminatorna i opresivna. Pogledajmo samo neke informacije iz 2013. godine: jevrejska naselja su sagrađena u jedva nešto preko 1% teritorija Zapadne Obale, ali oni kontroliraju oko 43% Zapadne Obale u granicama svojih općina, kao i većinu vodenih i prirodnih resursa.

Procjenjuje se da je 700.000 Palestinaca zatvoreno u Izraelu između 1967. i 2007. godine; između 1990. i 2006. godine preko 150.000 Palestinaca je izvedeno pred izraelske vojne sudove; između 1.000 i 1.500 Palestinaca se sasluša od strane Shin Beta (sigurnosne službe) godišnje i 85% njih se podvrgne metodama koje spadaju u definiciju mučenja; samo u zadnjih 12 godina, procjenjuje se da je najmanje 7.500 djece u dobi između 12 i 17 godina privedeno, saslušavano i poslano u zatvor; preko 24.100 palestinskih kuća je uništeno između 1967. i 7. aprila 2009. godine, čime je 70.000 Palestinaca postalo beskućnicima, a nisam još ni spomenuo poginule ili ranjene civilne žrtve među Palestincima i izraelskim Jevrejima.

Pored toga, dok većina zemalja u svijetu njeguje demokratiju kao preferirani politički sistem, a Izrael se samoproglašava jednim od najjačih demokratskih društava, stvarnost je drugačija. Izrael se čvrstim korakom udaljava od granica demokratije. Taj put je obilježen bujicom zakona kojima se nastoji ograničiti kritiziranje vlade i države, ograničiti sloboda govora, legalizirati nezakonita politika, produbiti jevrejski karakter države na uštrb demokratije i naštetiti arapskoj manjini. Rasistička, nacionalistička i antidemokratska retorika i djela postali su dijelom normativnog života društva.

U tom kontekstu samooslikavanje države da ima najmoralniju vojsku i životnu demokratiju je za slijepu publiku. Sve dominantnija nacionalistička, ekspanzionistička i antidemokratska ideologija, ciljevi i politika prelaze zabranjene granice demokratskih normi i moralnih kodova.

Liu Xiaobo iz Kine, Wangari Muta Maathai iz Kenije ili Shirin Ebadi iz Irana (svi dobitnici Nobelove nagrade za mir) nikad nisu pitani od strane Jevreja zašto kritiziraju svoju zemlju; naprotiv, dobivali su aplauz zato što su riskirali. Ipak, postoje Jevreji u Izraelu i u mnogim drugim zemljama koji sami sebi nameću šutnju o tim kritičnim pitanjima jevrejskog društva i izraelske države. To je vjerovatno primjer hipokrizije u ljudskoj prirodi, želja da spriječi kritiziranje vlastite grupe, dok odobrava kritiziranje vanjskih grupa od strane svojih članova

Postojeća okupacija i ekspanzija jevrejskih naselja na okupiranim teritorijama krše osnovna ljudska i kolektivna prava Palestinaca i dovode do uništavanja demokratskog i moralnog tkiva izraelske države i društva. Sve zajedno predstavlja teško odstupanje od principa jednakosti, slobode, ljudskih prava i pravde koji bi trebali voditi svako društvo.

Mnogi ljudi se možda pitaju zašto se ne bavim i načinom na koji sami Palestinci rješavaju taj sukob, načinom na koji se Sirijci nose sa svojim sukobom ili Egipćani rješavaju svoje nesuglasice ili zašto se ne fokusiram na druga zlodjela u svijetu.

Razlog nije to što ne marim za njih, ali kao izraelski Jevrej koji voli svoju zemlju osjećam moralnu obavezu da udarim na sva zvona kako bi se spriječile opasnosti koje vidim na sadašnjem putu kojim izraelska vlada vodi jevrejski narod i u načinu na koji većina u izraelskom jevrejskom društvu to podržava.

Liu Xiaobo iz Kine, Wangari Muta Maathai iz Kenije ili Shirin Ebadi iz Irana (svi dobitnici Nobelove nagrade za mir) nikad nisu pitani od strane Jevreja zašto kritiziraju svoju zemlju; naprotiv, dobivali su aplauz zato što su riskirali. Ipak, postoje Jevreji u Izraelu i u mnogim drugim zemljama koji sami sebi nameću šutnju po tim kritičnim pitanjima jevrejskog društva i izraelske države. To je vjerovatno primjer hipokrizije u ljudskoj prirodi, želja da spriječi kritiziranje vlastite grupe, dok odobrava kritiziranje vanjskih grupa od strane svojih članova.

Duboko sam uvjeren da je krajnja obaveza i odgovornost ljudskih bića, prije svega da promatraju, prijave i bore se protiv nedjela vlastite države i društva. Da se to pravilo poštuje i provodi, svijet bi bio mnogo bolje mjesto za život.

Ono što je potrebno je kraj okupacije. Izneseni su različiti prijedlozi za njeno okončanje, počevši od jednostranog povlačenja, pregovora u skladu s Clintonovim parametrima ili, pak, okvir Arapske mirovne inicijative koji je pokrenut na Samitu Arapske lige u Bejrutu 2002. godine, zasnovan na uspostavljanju palestinske države na Zapadnoj Obali, u pojasu Gaze i Istočnom Jeruzalemu, duž izraelske države. Umjesto toga, naša vlada nastavlja sa svojom ekspanzionističkom politikom, koja će, ako se ubrzo ne zaustavi, uništiti bilo kakvu šansu za dvodržavnim rješenjem.

Jedan rabin u Izraelu mi je rekao da je nada bila ključni element koji je omogućio Jevrejima da prežive u mračnim istorijskim vremenima. Na isti način nada je ono što nam je sada preostalo, da vjerujemo da je sadašnja nepodnošljiva situacija samo privremenog karaktera i da će se uskoro pojaviti novi horizont, a s njim i novo sutra. Ciljevi nade se, međutim, ne mogu ostvariti bez djelovanja. Stoga je ovo pismo poziv svima da otvore oči i nađu bar jedan način da izraze potrebu za okončanjem sadašnje situacije. Napisano je u najboljoj jevrejskoj tradiciji Tikkun Olama koja izražava odgovornost za borbu za bolji svijet

Budućnost izgleda turobna. Iako je moguće da je svijet prihvatio izraelske povrede ljudskih prava i međunarodnog prava i da neće pokrenuti nikakve ozbiljne proteste u narednim godinama, ova situacija ne može trajati vječno. U konačnici, bure baruta će eksplodirati zbog akumulirane deprivacije, diskriminacije i opresije. Tada će ljudi na ovom području, kako Jevreji tako i Palestinci, platiti cijenu zbog nedjelovanja svojih lidera, društava, organizacija i pojedinaca. Sljedeća generacija će doživljavati previranja koja će imati ozbiljne posljedice za ljude koji žive na ovom području.

Izrael mora usvojiti demokratske, moralne i humanističke vrijednosti koje su osnova za bolji svijet. Iste moraju pratiti partikularističke vrijednosti jevrejskog identiteta i zajedno trebaju služiti kao kompas društvu. Ne smijemo zaboraviti da i jevrejsko nasljeđe nudi osnove za moralne i humanističke principe.

Ovo pismo je još jedan poziv za buđenje Jevrejima u svijetu, a naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, da shvate da je njihova bezrezervna podrška nemoralnoj politici štetna za dobrobit izraelske države. Oni moraju zaustaviti okupartheid zato što je, za mnoge od njih, isti u suprotnosti s njihovim osnovnim vrijednostima.

Nadalje, uvjeren sam da glasovi koji izražavaju moralne vrijednosti moraju odzvanjati stalno i glasno. Postoji značajna manjina Jevreja u Izraelu koji iznose slična vjerovanja kroz različita sredstva – komentari u medijima, filmovi, pozorišne drame, slike, knjige, aktivnosti nevladinih organizacija, čak i političke platforme i govori. Potrebna je hrabrost da se iznesu ovakva gledišta, ali se ista moraju iznijeti zato što ti glasovi pružaju odlučujući kompas za ostatak društva i znak nade za cijeli svijet. Opasnost se može spriječiti, iako je situacija teška. Vjerujem da to zavisi od nas. Ljudska bića su dovela do sadašnje pat pozicije, a drugi ljudi mogu promijeniti ovu ludoriju.

Jedan rabin u Izraelu mi je rekao da je nada bila ključni element koji je omogućio Jevrejima da prežive u mračnim istorijskim vremenima. Na isti način nada je ono što nam je sada preostalo, da vjerujemo da je sadašnja nepodnošljiva situacija samo privremenog karaktera i da će se uskoro pojaviti novi horizont, a s njim i novo sutra. Ciljevi nade se, međutim, ne mogu ostvariti bez djelovanja.

Stoga je ovo pismo poziv svima da otvore oči i nađu bar jedan način da izraze potrebu za okončanjem sadašnje situacije. Napisano je u najboljoj jevrejskoj tradiciji Tikkun Olama koja izražava odgovornost za borbu za bolji svijet.

(Kraj pisma/eseja)

O autoru

Daniel Bar-Tal je izraelski intelektualac, istaknuti politički psiholog, profesor na Sveučilištu u Tel Avivu. Do sada je objavio 20 knjiga i više 200 akademskih radova s polja političke psihologije, izgradnje mira i drugih srodnih oblasti. Za svoj rad dobio je brojna priznanja i nagrade; navedimo samo neka.

Nagradu ”Otto Klineberg” za interkulturne i internacionalne odnose dobio je 1991. za rad pod nazivom ”The Israeli-Palestinian Conflict; A Cognitive Analysis” (Izraelsko-palestinski konflikt; kognitivna analiza).

Njegovu knjigu ”Stereotypes and Prejudice in Conflict” (Stereotipi i predrasude u sukobima) Međunarodno društvo za političku psihologiju proglasilo je najboljom knjigom iz područja političke psihologije u 2006. godini.

Isto društvo dodijelilo mu je 2012. nagradu ”Nevitt Sanford” za angažman na praktičnoj primjeni principa političke psihologije.

Njegov rad nije zaobišao ni zemlje zapadnog Balkana. Član je Međunarodne komisije za dodjelu nagrade ”Duško Kondor” za građansku hrabrost koju dodjeljuje NVO Gariwo (koja je prevala pismo, pa ga objavljujemo bez jezičnih intervencija onako kako nam je stiglo iz Sarajeva).

Nakratko postajemo dobri

Autor: Miljenko Jergović / 22.05.2014. Leave a Comment

Na putu sam, nije mi knjiga pri ruci, pa mi vi recite: nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore.

Epizodu o “velikom povodnju” Ivo Andrić je dovršavao u Beogradu pod okupacijom, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, pedesetak godina nakon stvarnih velikih poplava koje su mu poslužile kao inspiracija. Imao je četiri godine kada se 1896. izlila Drina kod Višegrada, i toliko narasla da je prekrila most. Bila je to pod Drinom ćuprija, i nitko nije znao što će se dalje dogoditi, i što će ostati kada se voda povuče.

Tog proljeća voda je odnijela istočnobosansku kasabu Rudo. Kažu da od gradića nije ostalo ništa, pa je moralo biti podignuto novo Rudo. Poslije je, u sljedećih pedesetak godina, sve do 1942. kada pisac stavlja tačku na svoj silni roman, bilo poplava, Drina se izlijevala, voda je nosila kuće i ljude, konji su spašavali one koji su konjima vjerovali, ali nijedan se povodanj nije mogao mjeriti s onim iz 1896. Jedino taj je bio veliki povodanj.

Nije li ono konj Suljage Osmanagića predosjetio poplavu, i tako ljudima spasio glave? Zbilo se to u romanu “Na Drini ćuprija”, i u legendama iz kakvih ovakve priče nastaju i na kakvima se zasnivaju narodna sjećanja. Svakako, bilo je to u vrijeme kada su ljudi još uvijek vjerovali konjima, i razumjeli su što im domaće životinje govore

Bješe li to u prvom razredu gimnazije ili u drugom, kada smo za pismeni rad iz materinjeg jezika dobili temu: “Što simbolizira veliki povodanj u romanu Ive Andrića ‘Na Drini ćuprija’”.

Napisao sam da, po mom mišljenju, veliki povodanj ne simbolizira ništa, jer je poplava uvijek samo poplava, kao što je požar samo požar, a zemljotres samo zemljotres, i kako su ti događaji za one koji ih dožive toliko strašni da naprosto nema mjesta za bilo kakvu simboliku, ali da vjerujem kako bi profesorica mogla biti zadovoljna ako kažem da veliki povodanj simbolizira Drugi svjetski rat, kada su se naši narodi i narodnosti bratski okupili oko zajedničke nevolje.

Moj rad je ostao neocijenjen. Profesorica je napomenula da sam vrlo dobro obrazložio ono što ne mislim, ali da me ne može ocijeniti ako to ne mislim. Jer doista, ona je u velikom povodnju vidjela Drugi svjetski rat. A meni je govor o tome što simbolizira neka književna pripovijest bio poput pristajanja na teoriju zavjere. Proizvoljnost koja se uzdiže na razinu principa, vjere i legende.

U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna.

U Andrićevoj priči ljudi od svih vjera nađu se zajedno da čekaju kada će se voda povući. Samo tada vjeruju jedni drugima, razgovaraju, povjeravaju se, samo tada osjećaju između sebe neko više ljudsko zajedništvo. Ništa ih više ne razdvaja, jer je najednom tako veliko i moćno to što ih spaja. A ništa ljude općenito tako ne spoji i ne zbliži kao zajednička nesreća, pa još ako je neobjašnjiva, prirodna, nikakvim ljudskim djelovanjem izazvana nesreća, tada je njihova bliskost potpuna, bespogovorna, nezaboravna

Toga se kasnije sjećaju čak i s pomalo nostalgije i čežnje za onim rijetkim trenucima u životu kada su bili dobri i kada su bili okruženi samo dobrim ljudima. Da bi tako bilo, važno je znati da za poplavu, za potres i za požar nitko nije kriv. Naišla je stihija veća od čovjeka i ujedinila sve ljude. Je li ih ikakvo dobro tako moglo ujediniti? Nije.

Ovoga svibnja naišle su strašne poplave. Počelo je u Srbiji, nastavilo se po Bosni i stiglo do Hrvatske. Potopilo je Maglaj, Doboj, Obrenovac, potopilo istočnu Slavoniju.

Bit će onih koji će reći da odvodni kanali nisu održavani kako treba, da se ljudima osvetilo zatrpavanje rijeka krupnim i sitnim otpadom i da tko zna što još nisu učinili kako treba.

Drugi će propovijedati o globalnom zatopljenju, i govoriti o apokalipsi koja je, kao i svaka druga apokalipsa, zasnovana na nekoj neumoljivoj logici.

Treći će, pak, profesionalni vjernici i vjerski pastiri, u poplavi vidjeti Božju kaznu. Tražit će se krivac, a krivca neće biti. I to je dobro. Jer treba samo zamisliti kakav bi se nekontrolirani bijes sručio na onoga za koga bismo saznali da je kriv za ove poplave. Narodi unesrećenih, a onda i unesrećeni sami, snivali bi o velikoj osveti, i godinama bi se, pa i desetljećima, svako naše pokrenuto zlo opravdavalo poplavom koju su nam nanijeli oni.

I najednom, naše zlo više i ne bi bilo zlo, jer je manje od njihove poplave. Najednom bi naše zlo postalo dobro, koje bismo slavili, skandirali mu na nogometnim utakmicama, uzdizali ga do oltara i proglašavali svojim – identitetom.

Za poplavu, međutim, nitko nije kriv. Ona je poplavila sve koji su se zatekli u dolini, u podnožju, na obali. Pošteđeni su samo oni koji su ostali po brdima, ali i njih hvata strah, pošto ne znaju kakva će ih nesreća stići.

Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete

Potopljenim ljudima danas obećavaju pomoć. Obilazi ih nesposobni premijer, prikazujući se tako moralno superiornim u odnosu na svog suparnika, koji za to vrijeme drži govor na predizbornom skupu. Ali pomoći neće biti ni od jednoga ni od drugoga. Ne bi je bilo ni da su pametniji i sposobniji ljudi. Ne bi je bilo naprosto zato što se nepoplavljeni nikada neće suživjeti s poplavljenim, nepogoreni s pogorenim, nepotrešeni s potrešenim…

Mi ćemo na poplave brzo zaboraviti, čim nastupe suše i temperature od plus trideset, dok će oni koje je voda nosila dugo sušiti, popravljati i krpiti svoju sirotinju. Voda uništava strašnije nego i vatra. Nakon vode sve je smeće i sve prnja. Poplava ćemo se sjećati memorijom televizijske slike, a oni će se poplava sjećati lično. Glavom i srcem.

Važno je samo da nitko za ovo nije kriv. Ni globalno zatopljenje, ni ljudski nemar i nerad, ni država, ova ili ona. A iz činjenice da nitko nije kriv proizlazi i ona druga: poplava je bila vrijeme kada su ljudi jedni prema drugima nakratko bili dobri. Po tome će se, više nego po ičemu drugom, pamtiti ova nesreća.

Po svojoj prirodi ljudi nisu dobri, i ništa ih u nas i oko nas ne poziva na to da budu dobri. Umjesto da ih odgajaju i čine ih plemenitijima, samo im pomažu da zadivljaju, da se ukvare i istrunu. U tome im pomažu Crkva, Država, Novine, Televizija. A ljudima samim to zlo nije mrsko. Ono je u njima i oko njih, jednostavnije je zlome živjeti, u zloj državi, pokraj zlih pastira čovjeku je dobro i korisno biti zao.

Po svojoj izvornoj prirodi čovjek i jest zao. Ne treba velika pamet da bi se to znalo. Ali ima nešto u njemu što ga navede da žudi za dobrotom i da se sjeća toga kada je nekome bio dobar i kada su bili dobri njemu. Otud i nostalgija za velikim povodnjem. I naša ganutost kada, negdje kod Maglaja, helikopter iz starozavjetne vode spašava majku i dijete.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)

Voli susjeda svog (1)

Autor: Dan Bar Tal / 22.05.2014. Leave a Comment

Redakcijska napomena:

Daniel Bar Tal je kao istaknuti izraelski intelektualac, građanin države Izrael i Jevrej uputio pismo svojim prijateljima u kojem izražava zabrinutost za budućnost Izraela zbog provođenja jedne vrste aparthejda koju naziva okupartheid. Pismo/esej objavljujemo u cijelosti jer redakcija portala autograf.hr smatra da je važno imati ovakav glas u kontekstu posjeta pape Franje Svetoj Zemlji koji se odvija od 24. do 26. svibnja 2014.

Dragi prijatelji,

Izraelski Jevreji, koji već prakticiraju okupartheid (definiran kao diskriminacija među stanovništvom na osnovu etničkog porijekla kao rezultat dugotrajne okupacije koja uskraćuje politička i ekonomska prava okupiranom stanovništvu), neće biti u stanju vječno održavati ovaj sistem i naposlijetku će se suočiti s dilemom u kojoj će morati odabrati jednu od dvije jako različite opcije: da budu demokratsko društvo sa čistom jevrejskom većinom ili da budu prezrena, izolirana država koja zvanično provodi svojevrsni aparthejd

Nedavni događaji pokazuju kako je teško unijeti mir u ovu regiju toliko rastrganu sukobom, ali se mora imati na umu da neuspjeh mirovnog procesa može imati katastrofalne posljedice za obje uključene strane. Način na koji se baca krivica za ovaj neuspjeh odražava ista ona gledišta kojima smo svjedočili tokom protekle decenije: Vlada Izraela svu krivicu baca na Palestince, ne priznajući ni trunku odgovornosti, dok palestinske vlasti odražavaju potpuno suprotnu sliku.

No među učesnicima u pregovorima javljaju se i glasovi koji oslikavaju mnogo kompleksniju priču: tako je Martyn Indyk naveo pogubni učinak povećane aktivnosti naseljavanja Jevreja tokom pregovora kao glavni razlog njihove propasti. Jedna stvar je već jasna: neuspjeh i s njim povezani događaji trebali bi se smatrati glavnim istorijskim događajem i još jednom prekretnicom u izraelsko-palestinskom sukobu.

Obje strane su izgubile posljednje tračke povjerenja u drugu stranu kao partnera na putu ka potencijalnom mirovnom sporazumu. Shodno tome, odsustvo rješenja za izraelsko-palestinski sukob, s nastavkom dugotrajne okupacije, egzistencijalno šteti izraelskim Jevrejima i Palestincima.

Izraelski Jevreji, koji već prakticiraju okupartheid (definiran kao diskriminacija među stanovništvom na osnovu etničkog porijekla kao rezultat dugotrajne okupacije koja uskraćuje politička i ekonomska prava okupiranom stanovništvu), neće biti u stanju vječno održavati ovaj sistem i naposlijetku će se suočiti s dilemom u kojoj će morati odabrati jednu od dvije jako različite opcije: da budu demokratsko društvo sa čistom jevrejskom većinom ili da budu prezrena, izolirana država koja zvanično provodi svojevrsni aparthejd.

Štoviše, dugotrajna okupacija s jasnom etničkom diskriminacijom ima po izraelsku državu i društvo ozbiljne i štetne posljedice koje će biti teško popraviti. Ako ne okonča ovu kanceroznu okupaciju s kontinuiranim procesom ”judeizacije“ Zapadne obale, Izrael će biti osuđen na degeneraciju i izolaciju, uz mogućnost novog vala nasilja. Ako sadašnja situacija potraje, Palestince očekuje produženi period jada i patnje zbog nastavka izraelske okupacije te zbog društvene i ekonomske dezintegracije.

Dugotrajna okupacija s jasnom etničkom diskriminacijom ima po izraelsku državu i društvo ozbiljne i štetne posljedice koje će biti teško popraviti. Ako ne okonča ovu kanceroznu okupaciju s kontinuiranim procesom ”judeizacije” Zapadne obale, Izrael će biti osuđen na degeneraciju i izolaciju, uz mogućnost novog vala nasilja. Ako sadašnja situacija potraje, Palestince očekuje produženi period jada i patnje zbog nastavka izraelske okupacije te zbog društvene i ekonomske dezintegracije

Obje strane plaćaju i nastavit će plaćati jako veliku cijenu zbog nemogućnosti da se istinski započne put izgradnje mira. Odlukom da nastave sukob obje strane odustaju od zlatnog puta koji je koristan za oba društva koja nisu nikad iskusila blagodati mira.

U ovakvoj hitnoj situaciji od ključne je važnosti da niko od nas – Jevreji, Palestinci i drugi građani svijeta – ne stoje po strani kao pasivni posmatrači! Svi moraju aktivno djelovati kako bi se mirovni proces vratio na pravi put. Ovo nije puka moralna zapovijed: zaustavljanje postojeće nenormalne situacije je duboko u interesu oba društva i međunarodne zajednice.

Teško je reći gdje je dno bačve, jer se pad izraelskog društva nastavlja uprkos ranijim osjećajima da smo već bili dodirnuli dno. Vrlo je vjerovatno da je dno beskonačno, kako je pokazala istorija, i da nema granice srozavanja koje neki narod može iskusiti. Meni je jasno da će nemali broj ljudi reći kako ja uporno ponavljam isto, iznosim iste osjećaje i misli, a Izrael i dalje nastavlja svoj procvat. Ja sam potpuno uvjeren da se ovo nikako ne može nastaviti u nedogled, uprkos sadašnjem uspjehu. Ne zaboravite da je u priči o dječaku koji je stalno vikao ”Eto vuka“ – vuk ipak došao.

Budući da mi je stalo do moje zemlje i da je volim, želio bih se u ovom pismu više fokusirati na štetu i troškove po izraelsko jevrejsko društvo, jer ovo je zemlja u kojoj žive moja djeca, unučad i prijatelji sa svojim porodicama. Ja ih volim i bojim se da buduće generacije mogu platiti veliku cijenu za sljepilo sadašnjeg izraelskog vodstva.

Iako se mogu postavljati drugačija pitanja, zavisno od političkog opredjeljenja, ovaj put bih se prevashodno želio fokusirati na okupaciju i pitati kako je moguće da ova produžena okupacija traje 47 godina?

Nema nikakve sumnje da je slavna pobjeda u ratu 1967. godine bila prekretnica u društvenoj svijesti jevrejskog naroda, među kojima je velika većina gledala na okupaciju kao na oslobođenje i iskupljenje za naciju.

Većina jevrejskih Izraelaca gleda na postizanje mirovnog sporazuma kao na odricanje od dijela domovine. Stoga uprkos činjenici da većina Jevreja tvrdi da prihvaća (na vrlo općenit i neodređen način) ideju o dvije države za dva naroda kao svojevrstan slogan (kao premijer Benjamin Netanyahu), ne prihvaća podjelu na osnovu linija iz 1967. godine i druge uslove koji su neophodni da se uvede mir

To uvjerenje je još uvijek duboko ukorijenjeno u dominantnom etosu ako uzmemo u obzir da izraelski jevrejski narod prolazi kroz stalni i kontinuiran proces indoktrinacije kroz socijalizaciju u školama, u vojsci, pa čak i u medijima, gdje se navodi da je područje između Sredozemnog mora i rijeke Jordan ekskluzivna domovina Jevreja (vidi, na primjer, platforme svih vodećih jevrejskih partija u Izraelu od 1967. godine do danas ili izraelske mape u kojima nema zelene granične linije od prije 1967. godine).

Shodno tome većina jevrejskih Izraelaca gleda na postizanje mirovnog sporazuma kao na odricanje od dijela domovine. Stoga uprkos činjenici da većina Jevreja tvrdi da prihvaća (na vrlo općenit i neodređen način) ideju o dvije države za dva naroda kao svojevrstan slogan (kao premijer Benjamin Netanyahu), ne prihvaća podjelu na osnovu linija iz 1967. godine i druge uslove koji su neophodni da se uvede mir.

Jevrejsko izraelsko društvo, kako ankete pokazuju, postaje sve više nacionalističko, antidemokratsko, ksenofobično i rasističko. Nadalje, značajan dio društva (nedavna anketa je pokazala da više od 50% Jevreja u Izraelu sebe definira kao desničare, nekompromisne u uvjerenjima, dok je među mladima u dobi od 18 do 34 godine taj procenat blizu 60%), uključujući vrlo jake snage u državnoj upravi, odbija bilo kakvo rješenje koje uključuje podjelu zemlje, bilo zbog vjerske dogme, nacionalističke ideologije i/ili pitanja sigurnosti.

Nadalje, nakon godina ispiranja mozga, uz generalizirano oslikavanje palestinskih Arapa kao nasilnih ljudi koji ne zaslužuju povjerenje, izraelski lideri su uspješno usadili u mnoge Jevreje ideju da Palestinci, a naročito njihovi lideri, nisu partneri za mir i da je njihova jedina aspiracija da unište izraelsku državu.

Pored toga što je psihološki teško izvršiti podjelu zemlje, strah je najvažniji faktor koji paralizira jevrejski narod u Izraelu i u svijetu. Zaista, postoje mnoge indikacije koje ukazuju na opasnosti koje dolaze iz različitih dijelova regije, ali one su strahovito uvećane i zloupotrebljavane od strane izraelskog vrhovnog vodstva, koji prijetnje smatra fundamentalnim dijelom svoje ideologije.

Jevrejsko izraelsko društvo, kako ankete pokazuju, postaje sve više nacionalističko, antidemokratsko, ksenofobično i rasističko. Nadalje, značajan dio društva (nedavna anketa je pokazala da više od 50% Jevreja u Izraelu sebe definira kao desničare, nekompromisne u uvjerenjima, dok je među mladima u dobi od 18 do 34 godine taj procenat blizu 60%), uključujući i vrlo jake snage u državnoj upravi, odbija bilo kakvo rješenje koje uključuje podjelu zemlje bilo zbog vjerske dogme, nacionalističke ideologije i/ili pitanja sigurnosti

Takav pristup dovodi do potpunog nepovjerenja ne samo kod Arapa i Palestinaca, nego i kod ostatka svijeta, koji se dijeli na jednoj osnovi: da li podržava izraelsku stvar ili ne. Tako, ako neko ne prihvaća izraelsku logiku i praksu, isti se smatra protivnikom države i jevrejskog naroda. Taj strah se svjesno održava u vezi s genocidom nad Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata i holokaustom, koji se upotrebljavaju kao paralela s današnjom situacijom i kao lekcija da je svijet neprijateljski i antisemitski te da se nijednom narodu ne može vjerovati.

Moramo priznati da izraelsko jevrejsko društvo svjedoči demografskom i političkom porastu fundamentalističkih i/ili nacionalističkih spojlera koji vjeruju u viziju Velikog Izraela. Mnogi od njih imaju svjetonazore koji negiraju demokratski zakonik. Oni imaju ogromnu političku moć i značajne resurse da prošire jevrejska naselja, koja u velikoj mjeri podržavaju zvanične institucije i vlade i nalaze se izvan demokratske, normativne kontrole. Akcije koje poduzimaju spojleri, koji su i najjači dio vlade, ne samo da štete mirovnom procesu nego i ozbiljno ugrožavaju demokratski karakter izraelske države.

Još jedan razlog za produžetak okupacije jeste podrška koja se dobiva od organizirane jevrejske dijaspore, one koja je povezana s izraelskom vladom i bezuvjetno podržava državnu politiku, šalje znatne resurse desničarskim nacionalističkim snagama u Izraelu i vrši pritisak na države i medije diljem svijeta da izbjegavaju kritiziranje nemoralne izraelske politike (na primjer, vlasnik i finansijer najtiražnijih besplatnih dnevnih novina u Izraelu Israel Hayom, koje otvoreno podupiru politiku premijera Netanyahua, je Sheldon Adelson, američki poslovni magnat i pristalica premijera).

Strah kod stranih vlada i medija da ne budu žigosani kao antisemitski ih prosto paralizira, što omogućava Izraelu da ustraje u svojoj nemoralnoj politici i djelima protiv međunarodnog prava. I na kraju, jednako važno, situaciju održava na životu bezuslovna podrška supersile, Sjedinjenih Američkih Država, čiji je Kongres borbeniji i od izraelskog parlamenta. SAD su stavile veto na 42 rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 1972. do 2011. godine, od kojih su neke protivne i njenoj zvaničnoj politici koja jevrejska naselja smatra povredom međunarodnog prava.

Ako neko ne prihvaća izraelsku logiku i praksu, isti se smatra protivnikom države i jevrejskog naroda. Ovaj strah se svjesno održava u vezi s genocidom nad Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata i holokaustom, koji se upotrebljavaju kao paralela s današnjom situacijom i kao lekcija da je svijet neprijateljski i antisemitski te da se ni jednom narodu ne može vjerovati

Ne želim nipošto insinuirati da na sceni nisu prisutni i drugi glasovi, koji se hrabro bore za mir i bolje izraelsko društvo: snage kao što su JStreet ili JCall su svjetlo koje daje energiju našoj borbi za bolji Izrael.

Izrael je vitalna država s izvanrednim tehnološkim i naučnim dostignućima na mnogim područjima, uspješnom privredom i bogatim kulturnim ostvarenjima, čime može konkurirati bilo kojoj državi u svijetu. Izrael ima nevjerovatne arheološke iskopine, zanimljive i zabavne gradove, prelijepe plaže i pejzaže te odlične kafiće. Obavijeni etosom sukoba koji propagiraju zvanične institucije i komunikacijski kanali, ljudi mogu dobro živjeti, a da uopće ne pokušavaju znati što se događa deset kilometara prema istoku.

Jevrejima (i strancima) se prikazuju postignuća i uspjeh Izraela i serviraju traumatske slike događaja iz holokausta i/ili nasilna djela Palestinaca, što bi trebalo da opravda sadašnju politiku i djela izraelske vlade. Zaista, u Izraelu se može lijepo živjeti s potpunom distancom od okupacijske stvarnosti i njenih teških posljedica.

Ja na ovaj fenomen gledam s užasom, jer isti pokazuje kako ljudska bića mogu dopustiti činjenje najtežih nehumanih djela pukim stajanjem po strani. To se događalo u prošlosti i to se događa danas, čak i među Jevrejima, koji su i sami bili žrtve ravnodušnosti i represije. Ali nekima od nas je vrlo teško prihvatiti takvu moralnu degradaciju, jer sadašnja izraelska situacija negira naše fundamentalne principe demokratije i morala.

(Drugi dio Pisma/eseja objavljujemo idući četvrtak, 29. svibnja).

O autoru

Isto društvo dodijelilo mu je 2012. nagradu ”Nevitt Sanford” za angažman na praktičnoj primjeni principa političke psihologije.

Lordan Zafranović: ”Hrvatski film je močvara. Ali ne odustajem”

Autor: Ivan Živković / 22.03.2014. 1 Comment

Piše: Ivan Živković

Lordan Zafranović by Radio slobodna Europa

Foto: Radio slobodna Europa

S redateljem Lordanom Zafranovićem našao sam se u Pragu par dana nakon što je na ZagrebDox-u prikazan dokumentarni film Pava Marinkovića “Okupacija 27. slika”, koji se bavi Zafranovićevim likom, odnosno njegovim filmom “Okupacija u 26 slika”. Dočekao me u kafiću “Paris” u centru Praga, samo nekoliko brojeva dalje od stana u kojem živi sa suprugom i dvoje djece, malodobnim blizancima. Sedamdeset mu je, ali potpuno je vitalan, zajebantski raspoložen, eros još dominira njegovim bićem. Puši jednu za drugom i jeftinim štosovima zadirkuje konobara Kineza: “Nek kava bude do jaja, Chi!”. “Do ja-ja, do ja-ja”, smijući se, ponavljao je Chi.

Prošla je tek koja manje od pola vijeka od onog dana kada je Zafranović na Zvončacu bacio zadnju banjadu tog ljeta, ili prije da je već bila rana jesen, pa se ukrcao na vlak da bi se idućeg dana, ili čak onog iza, s kolegom brucošem Rajkom Grlićem iskrcao u praškoj magli. “Bila je kao mlijeko”, sjajno ju je opisao. U tih pedeset godina živio je i muvao se po mnogim europskim metropolama, družio s učenim i kulturnim ljudima, kretao se po važnim mjestima… Ali se formacijski sve to vrijeme zapravo ni milimetra nije pomaknuo od onog splitskog Lordana kojeg je nepovratno odredilo oporo dalmatinsko podjebavanje, kurvinog sina, kako se dolje prestižno tituliraju najuspješniji frajeri koji uspiju u svemu čega se prihvate, u čijem je gardu i riječima stalno prisutna doza prepotencije.

Kivan sam na sistem koji nije dobar. Taj sistem u svojoj osnovi propagira kvantitetu, propagira što više autora s manje love. Sve su to manje-više siromašni i poluamaterski filmovi koji imaju vrlo malen broj gledatelja. Postoji potreba da se napravi neki malo veći film kakvi su se nekad u Hrvatskoj radili. “Karuzo” je takav film

Nije Zafranović tu prepotenciju stekao za vrijeme svoje karijere u ovih posljednjih pola stoljeća života po Europi. On se s njom ukrcao na vlak na splitskom kolodvoru i zapravo bi bila dio njega i da ni u čemu u životu nije uspio. Zavaljen onako u praškom cafeu s cigarom koju stalno melje u ustima i držanjem potentnog splitskog galeba izgleda kako čovjek od filma treba izgledati – pomalo nadrealno i potpuno teatralno. Prošlo je već gotovo dvadeset godina otkad je snimio svoj zadnji film. Nekoliko je puta bilo kao sa seksom u mladim danima – zamalo. Spektakl o splitskom redikulu Karuzu i dalje doživljava masterpieceom od kojeg, ni nakon što ga je HAVC odbio na zadnjem natječaju, ne odustaje.

“Oko Karuza pletem već toliko godina, jebiga. I uspjeli smo zaintrigirati cijelu regiju. Dobili smo neka pisma namjere i podršku češke televizije, međutim sad na natječaju HAVC- a nismo prošli. Dobili smo i podršku Splita, gdje bi se film snimao, ali su ovi gore u Zagrebu zaustavili stvar. Navodno nemaju love. Bio sam vrlo razočaran time jer smo u taj projekt uložili golemu energiju. Nadam se da ćemo proći idući put, ali malo se stvar zaustavila”, kaže.

Je li moguće takav film snimiti i bez HAVC-a?

Pa i nije baš, jer europski fondovi uvjetuju da u produkciji sudjeluju bar dvije zemlje i to tvoja zemlja i još neka, tako da je nužno da Hrvatska sudjeluje. Na početku smo dobili neka sredstva, prije pet-šest godina, ali su bila minimalna. To je bilo toliko malo da smo vratili novac i sada opet otišli na natječaj. Ali, eto, nismo prošli.

Njegova se radnja događa 1939. i 1940. u Splitu i za takav su film potrebna velika sredstva, jer je to film s kočijama, s kostimima… Grad se mora pripremiti za snimanje, gomila je likova tu…To bi bila mediteranska komedija kakva od Felinijeva “Amarcorda” nije napravljena. Taj bismo film mogli jako široko distribuirati. Posebno zato što je naš francuski partner stupio u kontakt s Dannyjem DeVitom, koji je idealan za tog našeg Karuza

Jeste li kivni zbog toga?

Pa kivan sam na sistem koji nije dobar. Taj sistem u svojoj osnovi propagira kvantitetu, propagira što više autora s manje love. Sve su to manje-više siromašni i poluamaterski filmovi koji imaju vrlo malen broj gledatelja. Postoji potreba da se napravi neki malo veći film kakvi su se nekad u Hrvatskoj radili. “Karuzo” je takav film. Njegova se radnja događa 1939. i 1940. u Splitu i za takav su film potrebna velika sredstva, jer je to film s kočijama, s kostimima… Grad se mora pripremiti za snimanje, gomila je likova tu…To bi bila mediteranska komedija kakva od Felinijeva “Amarcorda” nije napravljena. Taj bismo film mogli jako široko distribuirati. Posebno zato što je naš francuski partner stupio u kontakt s Dannyjem DeVitom, koji je idealan za tog našeg Karuza.

Pa bi ga onda sinkronizirano prevodili kao Yula Brynnera u Neretvi?

Splitski Karuzo je bio realan lik i duh pravoga Karuza je prodro u njega, tako da je i on u to vrijeme govorio talijanski. Danny DeVito je podrijetlom Talijan i tu nema problema. Ali on u filmu zapravo ima malo dijaloga i uglavnom pjeva.

Lordan Zafranović by arhiva tjednika Nacional

Foto: arhiva tjednika Nacional

Jeste li u natječajnoj dokumentaciji naveli da će DeVito igrati Karuza?

Naveli smo, naravno. Oni smatraju da se tako velik film u Hrvatskoj više ne može napraviti. To je teza da Hrvatska to ne može izdržati, no to je vrlo glupo jer smatram da bi bilo bolje da se snimaju dva ili tri prava filma, pa da se autori u nekoliko godina izmjenjuju, ali da to budu zbilja ozbiljni filmovi za pravu distribuciju. Moja filozofija kina je takva da iz njega moraš izaći s osjećajem da si više dobio nego što si platio. To je suština filma otkad on postoji. Film za široku publiku mora dati nešto što je sjajno. Moja poruka HAVC-u je da pokuša napraviti skuplje filmove i da se vratimo u ono vrijeme kad su se naši filmovi distribuirali. “Okupacija” je išla u gotovo 50 zemalja, “Pad Italije” u 30.

Budžet novog srpskog filma “Montevideo, vidimo se” negdje je oko 8 milijuna eura. Koliki je predviđeni budžet za ‘‘Karuza“ i koliko ste tražili od HAVC-a?

Oko 2,5 milijuna eura je cijeli budžet. Od HAVC- a smo tražili pet milijuna kuna. To je negdje 30 posto. Ostalo bismo skupili okolo, a imali smo obećanja za to i pisma namjere. Ali oni su sve skupa, za sve filmove, dali šest milijuna, čini mi se. Nadam se da će biti prostora u idućem natječaju. Što drugo mogu? Bez Hrvatske ne mogu napraviti taj film!

Moja filozofija kina je takva da iz njega moraš izaći s osjećajem da si više dobio nego što si platio. To je suština filma otkad on postoji. Film za široku publiku mora dati nešto što je sjajno. Moja poruka HAVC-u je da pokuša napraviti skuplje filmove i da se vratimo u ono vrijeme kad su se naši filmovi distribuirali. “Okupacija” je išla u gotovo 50 zemalja, “Pad Italije” u 30

Prošlo je već jako puno od vašeg zadnjeg igranog filma, gotovo 20 godina. Bila je još 1995. kad ste u Češkoj snimili “Osveta je moja”. Kako to?

Točno. Jednostavno se dogodilo da neki filmovi nisu išli. Slično kao i s ‘‘Karuzom“, za kojeg ipak vjerujem da će na kraju proći. Pripremao sam “Ostrvo Balkan” pet godina. To je golem film o ratu u Sarajevu. Isto tako je bio internacionalni. Bili smo već pred početak snimanja dolje u Bitoli u Makedoniji. Bitola je trebala glumiti Sarajevo. Sve je bilo pred snimanjem, ali je onda jedne noći naš glavni sponzor Filip Zepter na američkoj burzi pao nekih stotinu milijuna dolara i film se zaustavio. Dolje je već bilo dvjesto ljudi koji su spremali kulise. Onda nas je prebacilo kod nekog drugog producenta koji je ovom dugovao neku lovu, pa se to još neko vrijeme odugovlačilo, ali na kraju je film pao. Silna energija je tu bila potrošena. Onda sam spremao “Miss Sarajevo” s novosadskim producentom i češkom televizijom. Ali je onda to palo u Novom Sadu jer je prošao Balašević. Onda sam pripremao film “Sestre” po Simi Miličiću s Hvara. To je priča o sestrama i njihovim ljubavima iz 1900. Ni to nije prošlo. Dakle, nikako nije došlo do snimanja, a razlog tome je upravo taj što sam uvijek tražio vrhunske profesionalne uvjete. Bila je to uvijek jedna široka potraga za producentima diljem Europe, ali nije išlo ili se dogodilo da bi išlo, al’ se onda ispriječila neka viša sila… I to je jednostavno tako. Radio sam dokumentarnu seriju o Titu. Upravo se prikazuje i ovdje na češkoj televiziji. To mi je odnijelo skoro pet godina.

Našao sam se s Denisom Kuljišem i rekao sam mu da bih rado napravio jedan politički film kao što su nekad radili Talijani, da malo okrenemo želudac tom društvu. Onda mi je on sugerirao tu temu Sanadera i ja sam je prihvatio. To je sada na početku. Tražit će se sredstva da se okupi scenaristički tim i da se počne pisati. Sad imamo i lik Nadana Vidoševića. Trebamo vidjeti kako ćemo razraditi te likove i kako ćemo doći do drame koja je nužna unutar svega

Čujem da spremate film o Ivi Sanaderu?

Našao sam se s Denisom Kuljišem i rekao sam mu da bih rado napravio jedan politički film kao što su nekad radili Talijani, da malo okrenemo želudac tom društvu. Onda mi je on sugerirao tu temu Sanadera i ja sam je prihvatio. To je sada na početku. Tražit će se sredstva da se okupi scenaristički tim i da se počne pisati. Sad imamo i lik Nadana Vidoševića. Trebamo vidjeti kako ćemo razraditi te likove i kako ćemo doći do drame koja je nužna unutar svega. I želim da se ta priča ne odnosi samo na Hrvatsku, nego na kompletnu istočnu Europu, koja je u pretvorbi doživljavala slične stvari.

Tko bi mogao igrati Sanadera?

Pa ne znam. Ta slatka faza kad se biraju glumci je još daleko.

Foto: Manuel Angelini

Koliko biste u takvom filmu išli daleko? Biste li se bavili i nekim pikanterijama iz privatnog života koje izlaze na vidjelo?

Naravno da bismo istražili i koristili svu dokumentaristiku oko te dvije ličnosti, ali u konačnici bi tu bilo i dosta fikcije. Sve bismo to onda podredili nekom općem liku. On se ne bi zvao Sanader ili Vidošević. To se zove licentia poetica. Film koji se bazira na istinitom događaju, ali se povremeno udaljava od njega.

Poznajete Sanadera?

Upoznali smo se u Pragu na promociji Vrančićeva dvojezičnog rječnika i razgovarali nekih desetak minuta. Bio je jako prijatan. Nema nikakvih negativnih situacija u našem odnosu.

Kako izgleda vaš život u Pragu? Predajete na glasovitoj Akademiji?

Predajem kao gost jer je u ovim mojim čestim putovanjima nemoguće prihvatiti veći angažman, a nudili su mi i da budem šef katedre. A i plaća je malena za tako velike obaveze. Kao gost, osim na FAMU, predajem i na nekim drugim školama. Uglavnom predajem formu filma.

Naravno da bismo istražili i koristili svu dokumentaristiku oko te dvije ličnosti, ali u konačnici bi tu bilo i dosta fikcije. Sve bismo to onda podredili nekom općem liku. On se ne bi zvao Sanader ili Vidošević. To se zove licentia poetica. Film koji se bazira na istinitom događaju, ali se povremeno udaljava od njega

Dolaze li još studenti s područja bivše Jugoslavije studirati na FAMU?

Koliko znam – da, jer me često nazivaju i traže upute. Premda, to više nije ona Akademija na kojoj je moja generacija studirala. Tada je to bila prva akademija na svijetu, a danas više nije. Pala je razina profesora, nema više tih velikih ličnosti češkog filma. Ali ostalo je jedno veliko ime i studenti dolaze.

A gdje su onda ljudi iz Hrvatske koji su završili FAMU?

Nemam pojma. Isto tako se može i pitati gdje su ti ljudi sa zagrebačke Akademije. Puno je na tržištu ljudi koji dolaze s akademija. Jedno vrijeme je na FAMU bila ideja da svake druge godine upisuju domaće studente jer nemaju posla. S akademijom tako postaješ socijalni slučaj. Tako je i u Zagrebu: previše ih se proizvodi na malo love koju kasnije imaš za film, tako da je to jedna dosta tužna situacija. Jednostavno, mladi ljudi koji su željni da nakon akademije naprave svoj prvi film vrlo teško to i naprave.

Kako ste vi došli studirati u Prag?

Mene i Rajka Grlića je Ministarstvo kulture zamolilo da idemo studirati u Prag. Meni je u Split došao čovjek iz Ministarstva i pitao me bih li studirao u Pragu. Ja sam se nećkao. Tada sam već bio afirmirani kinoamater. Mislio sam: filmom ću se baviti ovako, a radit ću nešto drugo. U to sam vrijeme završio slikarstvo na Pedagoškoj akademiji u Splitu, tako da sam se mislio baviti slikarstvom. Film je bio nešto potpuno drugo. Ali, onda sam ipak otišao da vidim što je to. Uvijek prepričavam tu scenu kad smo se Grlić i ja iskrcali iz vlaka u Pragu: bilo je šest ujutro i velika magla. Nisi mogao vidjeti prst pred okom. Čim smo sišli s vlaka, izgubio sam u toj magli Grlića. Magla je bila kao mlijeko. Odmah sam rekao Grliću: “U p… materinu, ja ovo neću izdržati, ja se vraćam, ne mogu ovu klimu”. Ali ostao sam.

Uvijek prepričavam tu scenu kad smo se Grlić i ja iskrcali iz vlaka u Pragu: bilo je šest ujutro i velika magla. Nisi mogao vidjeti prst pred okom. Čim smo sišli s vlaka, izgubio sam u toj magli Grlića. Magla je bila kao mlijeko. Odmah sam rekao Grliću: “U p… materinu, ja ovo neću izdržati, ja se vraćam, ne mogu ovu klimu”. Ali ostao sam

Kako vam se dopao dokumentarac o vama?

Dobro, svaki bi autor to radio na neki svoj način. Pavo i ja smo se upoznali u Pragu, on je tu jedno vrijeme i živio. Ta tema ga je zanimala.

U dokumentarcu ste vi i kritičar Nenad Polimac ponovo izmijenili par uvredljivih. Ni toliko godina od loše Polimčeve kritike na film “Okupacija u 26 slika” u ondašnjem Poletu nemir među vama se nije primirio?

Ma Polimac je jedna nesretna osobnost koja se vezala uz taj film. U ono su vrijeme oni napali taj veliki film da bi svratili pozornost na sebe. Jedino su tako mogli izaći iz anonimnosti. A onda je to prihvatila i ova druga, partijska linija, koja je navalila na njih. Na tome je Polimac napravio karijeru.

Smeta li vam da se, kada se govori o tom filmu, uvijek više govori o njegovu političkom aspektu nego o njegovoj estetici?

Svi su se ukopali oko jedne notorne činjenice i toga je li se ona dogodila ili nije. Ona se dogodila, nažalost. Svi dokumenti iz Muzeja grada i svi svjedoci govore tome u prilog. Taj autobus je jednostavno činjenica. Strašno je da je u tako jednom prelijepom gradu s prelijepim ljudima kad je došlo vrijeme, to zlo i tamo zavladalo. I to zlo ondje ima drastičan izgled jer je golem kontrast između ljepote Dubrovnika i tog autobusa. Na tom sam kontrastu i radio taj film, čime sam želio dati svoju poruku u borbi protiv zla. Kad sam prvi put bio u Jasenovcu, zgrozio sam se.

Svi su se ukopali oko jedne notorne činjenice i toga je li se ona dogodila ili nije. Ona se dogodila, nažalost. Svi dokumenti iz Muzeja grada i svi svjedoci govore tome u prilog. Taj autobus je jednostavno činjenica. Strašno je da je u tako jednom prelijepom gradu s prelijepim ljudima kad je došlo vrijeme, to zlo i tamo zavladalo. I to zlo ondje ima drastičan izgled jer je golem kontrast između ljepote Dubrovnika i tog autobusa. Na tom sam kontrastu i radio taj film, čime sam želio dati svoju poruku u borbi protiv zla

Užasno je što su mali, obični ljudi u to vrijeme pristajali na egzekucije, činili ta smaknuća. To mi je do te mjere bilo gnjusno da sam film stavio u funkciju. Ja sam Hrvat, ali ne pripadam tom miljeu i tim filmom sam želio skinuti tu sjenu sa sebe. Ja to nisam. Ne samo što ja nisam, nego velika većina hrvatskog naroda to nije. A stalno nas prati kao sjena. I stalno će nas pratiti dok god to ne riješimo. Dok god ne kažemo da je to bilo zlo. Danas ti mladići od 20 godina dižu ruke. Nemaju pojma u koje ih ime dižu i što to znači! Nemaju pojma koliko je ispod te ruke bilo mrtvih! To moja glava ne može shvatiti! Pa što te desnice znače, da se to ponovo može dogoditi i to još u drastičnijem obliku. Filip David, Mirko Kovač i ja smo mislili da smo s “Okupacijom” dali neku poruku, međutim, vidjeli smo, ’91., ’92., ’93., nikakva poruka nije uspjela – sve se ponovilo. Hrvatska televizija ni do danas nije prikazala moj film “Testament” na koji je kao koproducent imala pravo i besplatno ga prikazati. Pisao sam i Goranu Radmanu da bi bilo dobro da se prikaže, ali do toga još nije došlo.

Te 1991. ste napustili Hrvatsku. U nekom intervjuu za neke crnogorske ili srpske novine izjavili ste da je tada bilo planirano i vaše ubojstvo.

Tada sam na Televiziji radio “Testament”, film o suđenju Andriji Artukoviću. S tim promjenama u Hrvatsku je došao i jedan ustaški vjetar i zahvatio sve pore, a HTV posebno. Montirao sam film u montaži kada je upao Karamba Krstulović, koji je bio kadrovik na Televiziji. Rekao mi je da moram napustiti HTV u roku 24 sata, a ako to ne učinim, da će me on izbaciti s policijom. To je već bio znak da se taj film, na koji sam potrošio pet godina, na HTV-u neće nikad završiti. Ja sam bio producent tog filma, oni koproducenti. Uzeo sam negativ, stavio ga u auto i otišao za Ljubljanu, poslije iz Ljubljane za Beč, poslije iz Beča za Pariz, poslije iz Pariza za Prag i tako sam ga u Pragu završio. Prikazao sam ga po festivalima u Beču, Berlinu, Los Angelesu, Moskvi… Gotovo da nema festivala na kojem taj film nije igrao. Onda sam pisao i nekoliko pisama Tuđmanu u kojima sam mu rekao da bi bilo dobro da se prikaže i u Hrvatskoj. Dobio sam odgovor od njegove tajnice koja je napisala da pošaljem film, pa da će Tuđman to pogledati s nekim svojim užim krugom. Nekoliko godina nakon toga me na Pula film festival zvao Zlatko Vitez, koji je tada bio ministar kulture.

Formula je uglavnom ta da redatelj i njegova žena otvore neku firmicu, pa dobiju neku sitnu lovu, onda od toga pola ostave za sebe, a od polovice nešto snime, pa nemaju za postprodukciju, pa onda uleti, recimo, Pulski festival, pa plati tu postprodukciju da bi, eto, bilo više filmova i da imaju što prikazati. To je nešto toliko bizarno da treba kazati da ta kinematografija ne postoji

Onda je u Večernjem listu izašao naslov: “Zločinački film Lordana Zafranovića u Areni”. Obavijestili su me da će film igrati u 11 sati ujutro u kinu, a ne Areni. Naravno da sam rekao da to ne dolazi u obzir, da ja nisam radio film za par ljudi koji će razvaliti kino, tako da ga ipak nisam dao i tako je ostalo do današnjeg dana. Demokracija je donijela zabranu koja i dalje traje. Mogu shvatiti zabranu za vrijeme Tuđmana, ovu danas mi je teže razumjeti. Tuđman me u toj svojoj knjizi “Zbilja” ili kako se već zove proglasio izdajicom hrvatskog naroda i to je značilo stavljanje na listu za odstrel. To je bilo tako, ta knjiga je bila Biblija. U Split sam u posjet ocu i majci odlazio potpuno tajno. Uvijek je postojala opasnost. Onda su mi upali neki gardisti u atelje u Zagrebu, u Zapruđu, gdje sam jedno vrijeme stanovao i gdje sam si uredio atelje s mojom arhivom. Oni su to sve razrušili. Glumac Zvonko Rajčić ih je pokušao zaustaviti, ali nije uspio. Sve je bilo razvaljeno i pobacano po hodniku. Jednostavno je bilo vrlo, vrlo opasno. Na nekim festivalima sam imao i tjelohranitelje. Bilo je prijetnji, što da vam kažem.

Kako danas doživljavate društvenu situaciju u Hrvatskoj?

Danas je to jedna siva zona u kojoj kamo god idete, nailazite na golemu administraciju i golemu, neviđenu sporost. U filmu je to totalna močvarna situacija u kojoj jedan drugome guraju neku sitnu lovu i tu se prave neki filmovi u kućnoj radinosti. Formula je uglavnom ta da redatelj i njegova žena otvore neku firmicu, pa dobiju neku sitnu lovu, onda od toga pola ostave za sebe, a od polovice nešto snime, pa nemaju za postprodukciju, pa onda uleti, recimo, Pulski festival, pa plati tu postprodukciju da bi, eto, bilo više filmova i da imaju što prikazati. To je nešto toliko bizarno da treba kazati da ta kinematografija ne postoji. Naš donkihotovski pokušaj da u takvoj situaciji napravimo film koji će biti europske kvalitete teško prolazi.

(Prenosimo s portala forum.tm)

Betlehemske po(r)uke

Autor: Peter Kuzmič / 17.03.2014. Leave a Comment

Goloruki, zamaskirana lica, mladi Palestinci, poput biblijskog Davida kamenjem jurišaju na do zuba naoružanog Golijata, izraelsku policiju koja ih rastjeruje pucnjavom, pendrecima i suzavcem. Satima ne smijemo izlaziti na ulicu iako sve to s velikim zanimanjem i ne malom zabrinutošću pratimo s prozora, a hrabriji i s balkona hotela Intercontinental u središtu Betlehema.

To je samo jedan isječak iz mnogo veće drame koja je povod i pratilja petodnevne međunarodne konferencije Krist na kontrolnoj točki na kojoj sudjelujem. Organizirali su je vodeći palestinski kršćani s ciljem da svijet upoznaju sa svojim patnjama ali i da pokrenu djelotvorniji dijalog zaraćenih strana i triju abrahamskih religija u ovoj najeksplozivnijoj regiji svijeta. Uzbuđenju je pridonijela i kratka posjeta britanskog premijera Camerona.

Petnaestak analitičkih referata i šest uzbudljivih panela prate interdisciplinarne rasprave i burne diskusije o tragičnim posljedicama sada već trogodišnjeg rata u susjednoj Siriji: o nesposobnosti međunarodne zajednice da zaustavi nasilje, o političkim promjenama i posljedicama takozvanog Arapskog proljeća, o stanju ljudskih prava i religijskim (ne)slobodama u regiji i šire u svijetu.

Ponajviše slušamo i analiziramo poteškoće i frustracije naših domaćina, muslimana i kršćana, pod okupacijom. Od kada je podignut zlokobni zid i nametnut režim kontrolnih točaka, Palestinci žive u labirintu zabrana, ograničenja i svakodnevnih ponižavanja. Izraelska okupacija, prisilne deportacije i druga svakodnevna mučenja prati vidljivi rast siromaštva i nezaposlenosti na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu

Duboki dojam ostavljaju nastupi međunarodnih govornika sa svih kontinenata. Tako koptski biskup Angaelos, ranije tajnik pokojnog pape Shenude, govori o odnosima Islama i koptskih kršćana u Egiptu, političkim turbulencijama u njegovoj zemlji kao i o nedavnim progonstvima kršćana i ekumenskim inicijativama za pomirenje.

Grace Mathews je vodeća kršćanka Indije i jedina žena govornica na ovoj konferenciji. Ona progovara o Hindu nacionalizmu i progonstvu kršćana u njezinoj zemlji, o žilavosti nepravednog kastinskog sustava i o velikoj kampanji protiv korupcije u kojoj crkve nisu imale kredibilitet jer se korupcija uvukla i u njihove redove.

Moss Ntlha, poznati crnački južnoafrički pastor, koji se istakao kao jedan od evangeličkih predvodnika tamošnje borbe protiv rasizma dijagnostikom preciznošću uspoređuje situaciju svoje domovine prije nego što je Mandela pušten iz zatvora sa sadašnjom u Svetoj zemlji te uvjerljivo zaključuje da izraelska politika prema Palestincima ima sve elemente aparthejda. Njegova analitička prezentacija naljutila je neke židovske sudionike koji opravdavaju podizanje zida i uvođenje kontrolnih točaka kao neizbježnu mjeru Izraela da se zaštiti od palestinskih bombaša samoubojica.

Zapadni sudionici i moja malenkost pokušavamo napete trenutke nabijene polemičkim tonovima usmjeriti u pravcu svestrano otvorenog dijaloga o kršenju elementarnih ljudskih prava i nužnosti praštanja i pomirenja.

Ponajviše slušamo i analiziramo poteškoće i frustracije naših domaćina, muslimana i kršćana, pod okupacijom. Od kada je podignut zlokobni zid i nametnut režim kontrolnih točaka Palestinci žive u labirintu zabrana, ograničenja i svakodnevnih ponižavanja. Izraelska okupacija, prisilne deportacije i druga svakodnevna mučenja prati vidljivi rast siromaštva i nezaposlenosti na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu.

Nitko nema ekskluzivno pravo na biblijsku zemlju te stoga treba izbjegavati i osporavati pokušaje da se u ime Božje poziva na selektirane svetopisamske tekstove, traži monopol na terenu ili pod krinkom religije opravdava sekularna politika. Teologija ne smije postati ideologija niti instrument političara za ostvarenje svojih ciljeva. Nacionalnost i religija sami po sebi ne jamče prednost i ne dopuštaju isključivost. Polaganje prava na biblijsku zemlju u ime Boga nije u skladu s učenjem Pisma

Većinu od oko 600 sudionika najviše se dojmilo svjedočenje najpoznatijeg palestinskog liječnika i poznatog borca za ljudska prava, promotora ravnopravnosti spolova kao i zdravstvenih i obrazovnih prilika za žene i djevojke. Dr. Izzeldin Abuelaish izgubio je tri kćeri i nećakinju od izraelskog bombardiranja Gaze 2009. godine.

Njegova je autobiografska knjiga I Shall Not Hate (Neću mrziti) prevedena na dvadesetak jezika i spada među najviše cijenjene svjetske bestselere, a autor se prema svim relevantnim istraživanjima nalazi među najutjecajnijim muslimanima i najuglednijim Arapima svijeta. Njegova plemenita osobna etika i humanistička vizija boljeg i pravednijeg svijeta duboko su ukorijenjeni u duhovnost ljubavi koja gradi mostove razumijevanja između muslimana i kršćana i nadahnjuje se učenjem i primjerom Isusa iz Nazareta.

U našim betlehemskim raspravama o problemima sadašnjice nikako se ne uspijevamo odmaknuti od traumatičnih događaja iz povijesti sukobljenih naroda. Nakba je arapska riječ za “katastrofu” koju Palestinci rabe vrlo često kako bi opisali nasilne transfere stanovništva nakon osnutka države Izrael, kada je više od 750.000 Palestinaca prisilno deportirano sa svojih ognjišta. Osim toga, tada je oko 500 sela etnički očišćeno u jednom bezobzirno grubom procesu u kojemu su mnogi nevini ljudi izgubili svoje živote.

Židovski predstavnici vraćaju se na argumentaciju da je uspostava države Izrael bila ne samo ispunjenje tisućljetnog sna nego i posljedica holokausta, najveće tragedije u povijesti njihova naroda. Neugodno im je kada čuju o nasilju protiv dotadašnjih vlasnika zemlje i o suvremenoj okupaciji i deportacijama, ali uvijek iznova govore o legitimnim pokušajima države Izrael da osigura sigurnost za svoje građane.

Kažu da statistike govore u prilog zida i kontrolnih točaka jer između 2000. i 2005. bombaši samoubojice ubili su oko 1200 Izraelaca, uglavnom žena i djece, a od kada je zid podignut taj broj je radikalno smanjen. Pokušavam ih razumjeti, ali njihova apologetika nema uvjerljivog odgovora na prigovore o gaženju temeljnih ljudskih prava Palestinaca, o bespravnom otimanju zemlje i vode, o sukobu izraelske vlade s međunarodnom zajednicom, ignoriranju rezolucija UN-a i apela Međunarodnog suda pravde.

Na palestinskom području događaju se stvarne nepravde i patnja palestinskog naroda se više ne može ignorirati. S druge strane, palestinski kršćani ne smiju izgubiti sposobnost za samokritiku, ako žele ostati proročki autentični i uvjerljivi. Ne moramo se slagati po sekundarnim pitanjima teologije, ali Isusovo evanđelje kao dobra vijest za sve narode i njegov etički nauk ostaju mjerodavni i smjerodavni u traženju rješenja i gradnji zajedničke budućnosti u mirnom suživotu

Bilježim neke od važnijih teološki utemeljenih političkih po(r)uka s naše konferencije. Kraljevstvo Božje je inaugurirano Kristovim dolaskom te stoga kršćanske crkve moraju naviještati Isusovo evanđelje ljubavi, praštanja i nade zajedno s vršenjem proročke uloge u donošenju mira, pravde i pomirenja u Palestini i Izraelu. Pomirenje prepoznaje sliku Božju u drugome. Nema mira bez pravde i poštivanja svih bez obzira na nacionalnost i religiju.

Nitko nema ekskluzivno pravo na biblijsku zemlju te stoga treba izbjegavati i osporavati pokušaje da se u ime Božje poziva na selektirane svetopisamske tekstove, traži monopol na terenu ili pod krinkom religije opravdava sekularna politika. Teologija ne smije postati ideologija niti instrument političara za ostvarenje svojih ciljeva. Nacionalnost i religija sami po sebi ne jamče prednost i ne dopuštaju isključivost. Polaganje prava na biblijsku zemlju u ime Boga nije u skladu s učenjem Pisma.

Nužan je nastavak intenzivnog i iskrenog dijaloga svih predstavnika abrahamskih religija. Kritika Izraela i okupacija ne smiju se brkati s antisemitizmom i delegalizacijom države Izrael, a mora se prestati i s demonizacijom muslimana jer islam nije religija nasilja. Kršćani i Židovi, kao i njihovi moćni saveznici na Zapadu, moraju razumjeti globalni kontekst za uspon ekstremnog islama.

Svi oblici nasilja, državnog, manjinskog i religijski motiviranog, moraju biti nedvosmisleno osuđeni i zaustavljeni. Svako rješenje mora poštivati jednakost i prava izraelskih i palestinskih zajednica.

Na palestinskom području događaju se stvarne nepravde i patnja palestinskog naroda se više ne može ignorirati. S druge strane, palestinski kršćani ne smiju izgubiti sposobnost za samokritiku, ako žele ostati proročki autentični i uvjerljivi.

Ne moramo se slagati po sekundarnim pitanjima teologije, ali Isusovo evanđelje kao dobra vijest za sve narode i njegov etički nauk ostaju mjerodavni i smjerodavni u traženju rješenja i gradnji zajedničke budućnosti u mirnom suživotu.

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!