novinarstvo s potpisom
Drago Pilsel
Srce Vladimira Pavlinića prestalo je kucati prošle nedjelje 25. rujna. Javio mi se iz bolnice, posljednji put, direktno. Govorio mi je da stvar nije dobra. Slutio je smrt. Potvrdio mi je to kada se vratio doma, preko sina (poruka poslana 10. rujna): ”Ovdje Daniel, Vladin sin. Jako je slab, doma leži i mi se brinemo za njega. Tata poručuje: više ne čitam niti pišem, jedva čekam kraj”. [Read more…]
Ivana Šojat
Na pamet mi je danas pao Momo Kapor. Zapravo, više jedna njegova rečenica koju sam sjećanjem iščupala iz nekog njegovog romana i ne znam je više locirati, smjestiti u romanesknu cjelinu, koju ne znam točno citirati, nego samo parafrazirati: ”Ja sam samome sebi, sopstvenim rukama iskopao put do dna.” [Read more…]
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Vijesti ovako govore: prije privremenog zatvaranja McDonald’sovih pečenjarnica u Moskvi, kojim američki demokratski režim kažnjava Rusiju zbog njezine krvave agresije na Ukrajinu, stvorili su se dugi redovi onih koji su još jednom poželjeli otići u McDonald’s. [Read more…]
Magdalena Maršavelski
Zbog pandemijskih restrikcija pretprošle je godine, bez velike pompe, s nekoliko koncerata na izmaku godine obilježena dvjesto pedeseta obljetnica smrti Beethovena. Skromno i skoro nezapaženo prošla je, iz istih razloga, i obljetnica Dostojevskog. [Read more…]
Suzana Kulović
Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL
Participacija građana u demokratskim procesima, što je jezgra demokracije, ovisi o njihovom razumijevanju tih procesa o čemu ih izvještavaju političari i osobe od velikog autoriteta u zajednici (na primjer, svećenici) svojim javnim priopćenjima i mediji.
Mediji prenose i interpretiraju izjave političara i istaknutih građana koji se pojave u javnom prostoru te dajući svoj kritički osvrt na sadržaje bitno doprinose formiranju javnog mnijenja i društvenih vrijednosti. [Read more…]
Sofija Kordić
”Maramu mogu skinuti s glave, ali tamnu kožu ne mogu. Što bi bio sljedeći korak za integraciju?” To su riječi Eman Ghaleb, devetnaestogodišnje češke studentice jemenskog porijekla, iz nedavnog razgovora za jedne dnevne novine. [Read more…]
José Saramago, ”Svjetlarnik”, VBZ (edicija Europom u 30 knjiga), Zagreb, 2015.
Svoj prvi roman “Svjetlarnik” José Saramago završio je još godine 1953, poslao nakladniku i naletio na zid šutnje. Nakladnik se nije uopće udostojio odgovoriti mu čak ni da je rukopis zapremljen.
Za pisca na početku karijere vjerojatno ne postoji gora situacija: što god on u tim godinama misli o sebi i svojim spisateljskim sposobnostima, njegovo je samopouzdanje na velikom ispitu. Čak i najgori narcis, ili možda baš prvi on, pomislit će da je napisao tako grozan roman da urednik nije našao za shodno da mu objasni zašto roman neće bit objavljen. Mnogi su u sličnoj situaciji posumnjali u svoj talent i naprosto odustali.
Saramago je napisao “Svjetlarnik” kao tridesetogodišnjak, dakle na početku književne karijere, kad je na vlasti u Portugalu bio Salazar, što u ovom slučaju nije nevažan podatak. Za Saramaga je slučaj “Svjetlarnik” bio tako traumatičan da u sljedećih dvadeset godina nije ni pomislio da bi mogao napisati neki novi roman.
Dugo se mislilo da je rukopis izgubljen, a kad je napokon, godine 1989, slučajno pronađen, José Saramago – valjda još traumatiziran – ne samo da ga nije želio ponovno pročitati već je odlučio da “Svjetlarnik” može biti objavljen tek nakon njegove smrti. I tako je roman čekao gotovo punih šezdeset godina na objavljivanje – premijerno je tiskan tek 2011. godine.
Romani poput “Svjetlarnika” često imaju status robe s greškom, često stoje izvan regularnog opusa koji je pisca učinio poznatim i slavnim – a Saramaga usput i nobelovcem. Čitatelj – pogotovo ako je piščev fan – ima naravno pravo na sumnju – je li “Svjetlarnik” punokrvni roman ili možda ipak samo neka literarna vježba koja ima tek dokumentarno-bibliografsku vrijednost?
Sumnjičavosti u ovom slučaju nema mjesta. “Svjetlarnik” je neočekivano svježe štivo: mladi Saramago je odličan pripovjedač i profinjeni stilist koji zna stvoriti krasnu romanesknu atmosferu. “Svjetlarnik” je svakako njegov najkonvencionalniji roman, no nikoga ne treba posebno zabrinuti što je napisan u balzakovskoj pseudonaturalističkoj maniri, jer Saramago ima laku pripovjednu ruku, što zapravo spašava roman.
Naime, nametnuo je težak koncept: roman se zbiva u jednoj zgradi krajem četrdesetih. Na prvih desetak stranica uveo je čak petnaestak likova, no potencijalno težak tehnički problem umješno je riješio – čitatelj će s lakoćom popamtiti sve likove i njihove sudbine.
Veći je problem što nisu svi likovi podjednako zanimljivi, niti se autor stiže u romanu, kraćem od 300 stranica, primjereno pozabaviti baš svima. Primjerice, prati život čak tri bračna para od kojih niti jedan nije baš pretjerano zanimljiv. Neki likovi su naprosto dosadni.
Kako je “Svjetlarnik” zapravo roman likova, spašavaju ga likovi koji su ekstremniji i kompleksniji: daleko je zanimljiviji mračni razvratnik, nasilni Caetano Cunha, silovatelj i obiteljski nasilnik, i njegova supruga Justina, ružna dijabetičarka, ali intelektualno superiornija i produhovljena. Izniman je lik “sponzoruše” done Lidije za koju je Saramago pronašao puno razumijevanja i empatije.
Strašno je zanimljiv i incestuozni sestrinski lezbijski odnos Adriane i Saute, koji je jedva dotaknu, no lako je moguće da su salazarovski cenzori baš zbog toga bacili roman u koš.
Najproblematičniji je lik, u kojeg Saramago uložio najviše – postolar-intelektualac Silvester koji naprosto bazdi po socrealizmu i nikakve mu stilizacije ne mogu pomoći. Njegov je intelektualni partner, ujedno u romanu njegov podstanar, sam Saramago sakriven u obličju mlađahnoga Abela. Njih dvojica vode duge i pomalo isprazne filozofske razgovore, anakrone u svojoj didaktici.
Saramago je u “Svjetlarniku” namjestio sve nišanske spravi – svi njegovi aduti su na svojem mjestu: Dostojevski, Pessoa i Diderot su mu nesumnjivo glavni poetički uzori. “Svjetlarnik” je najbolji ondje gdje načinje tabu temu spolnosti i nasilja u obitelji, a najslabiji u svojoj ideološkoj dimenziji.
Neobično je da je ovakav roman, iz današnje perspektive benigan, za salazarovsko društvo vjerojatno bio preprovokativan i moguće da je baš salazarovska cenzura Saramagu zapravo napravila uslugu: dvadeset godina kasnije, kad se vrati romanu, pojavit će se kao moćan, kompletan, nezaustavljiv autor.
Možda bi Saramagova karijera išla nekim mnogo konvencionalnijim smjerom da je “Svjetlarnik” objavljen u svoje vrijeme i možda bi naposljetku onog Nobela dobio netko sasvim drugi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Jovan Ćulibrk
Foto: Igor Pavićević
Episkop Jovan (Ćulibrk) je rođen 16. travnja 1965. godine u Zenici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u (Bosanskoj) Gradišci. Južnoslovenske jezike i književnosti studirao na sveučilištima u Banjoj Luci i Zagrebu, gdje je diplomirao na Katedri za stilistiku radom o Milošu Crnjanskom, za što je dobio ”Brankovu nagradu” Matice srpske 1991. godine [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Prije nekoliko dana izbjegao sam čuti ukrajinskog pisca, prozaista, vrlo modernih stilskih nazora, koji je objedinio književni nastup i nastup bijesa, te je zagrmio protiv Svetlane Aleksijevič, rugao se Nobelovoj nagradi za književnost i Bjeloruskinju optužio za aroganciju, jer piše ruskim jezikom. Njemu je ruski jezik arogancije. Takav stav ne brani racionalnim, filološkim niti književnim argumentima, nego onom odavno poznatom rečenicom: [Read more…]
Zašto pisci, novinari, profesori književnosti, rado stvaraju liste najboljih knjiga u svim smerovima, žanrovima, po epohama, pa i po godinama? Očigledno da to potiče pre svega iz unutrašnje potrebe da se odrede vrednosni reperi za sebe, kako bi se iz nepregledne reke novih izdanja i nametnutih, inovativnih (!) trendova izdvojilo ono što preostaje kad se ukloni talog osrednjosti, ono što je veliki Pound nazivao šljakom.
Pre nailaska Gutenbergovog izuma bilo je nemoguće očekivati od retkih znalaca književnih i umetničkih veština da prave preglede najboljih dela. Nisu imali početne pretpostavke, svet je za njih bio mali. Sve do pojave moderne štampe (17. vek, kad je veliki engleski enciklopedista Samuel Johnson pokrenuo svoj privatni list The Rambler), pisci i mudraci su se kretali u klasičnom referencijalnom ključu. Kad se pažljivo čitaju ”Eseji” Michela de Montaignea (1533.-1592.), Shakespeareovog savremenika, moglo bi se naslutiti šta bi on poneo na pusto ostrvo. Ali on nije morao nikamo da ode, njegovo pusto ostrvo bilo je njegov porodični zamak u blizini Bordeauxa, u kojem se okružio dragim knjigama, ponajviše iz klasične helenske i rimske književnosti.
U prošlom veku dva velika tumača književnosti načinila su dva velika kanona. Engleski profesor i kritičar David Daiches, samo u okviru engleske književnosti, i američki profesor Harold Bloom, koji je ambiciozno osmislio Zapadni kanon, pregled velikih dela američke i zapadnih književnosti u rasponu od 14. veka do maltene objavljivanja ovog grandioznog dela 1994. Oba poduhvata izazvala su žestoke polemike i sporenja, ponekad sa nepravednim polemičkim osporavanjima.No uvek je za duh književnosti plodno kad se ukrste sudovi sa relativno relevantnim podlogama.
Uvek me je zanimalo kako izgledaju liste koje sastavljaju ljudi koje izuzetno cenim. Dva najznačajnija među kritičarima, obojica profesori, George Steiner i Clive James rado su sastavljali liste u raznim povodima i iz različitih uglova. Nažalost, njihovi zamašni opusi su u velikom luku zaobiđeni: od Steinera je prevedena manje značajna knjiga ”Tolstoj ili Dostojevski” (KZ, Novi Sad), kapitalna studija ”Smrt tragedije” (davnašnje izdanje zagrebačkog časopisa Razlog) i zbirka eseja ”U dvorcu Plavobradog” (Alef, Gradac, Čačak), dok od Clivea Jamesa, koji uživa ugled Montaignea našeg doba (prema eseju koji je pre nekoliko godina objavio londonski The Guardian) u nas nije preneseno ni slovo.
Steiner, profesor Ženevskog univerziteta i dobitnik najznačajnijih međunarodnih priznanja, je objavio nekoliko lista (sa 10, 50, 100) najznačajnijih knjiga naše civilizacije. Uvek je u vrhu Sofoklova ”Antigona”, kojoj je posvetio fascinantnu studiju ”The Antigones – The Antigone myth in Western literature, art and thought” (316 str., Clarendon Press London, 1984.). U opsežnom prikazu ove knjige u listu Times Literary Supplement profesor Oswyn Murray podvukao je: ”Stajner je bez premca najučeniji i najizazovniji vodič kojeg bi neko mogao da poželi”.
Drugi pomenuti Clive James (1939.) je polihistor, poliglota (nedavno je objavio svoj prepev Danteove ”Komedije”!). Počeo kao tv-kritičar londonskog Observera, potom pisao putopise, pravio tv-razglednice (koje se pamte i prepričavaju), objavio više knjiga eseja i studija. Često je sastavljao liste svega i svačega, a onda je rešio da pokaže kako vidi celokupno stvaralaštvo našeg doba i objavio fenomenalnu knjigu ”The Cultural Amnesia – Notes in the Margin on my Time” (878 str., Picador, London 1987.).
U njoj su, uz opsežne portrete velikana poput Heinea, Chaplina i Kolakovskog, od naših zastupljene dve žene (muškarci nek crknu!) – Zinka Milanov i Dubravka Ugrešić. Nobelovac J. M. Coetzee napisao je o ovoj knjizi: ”Aforistično i oštro provokativno: munjevit prodor u civilizaciju”.
Od naših pisaca bilo je malo onih čije bi me mišljenje (sorry!) zanimalo. Bilo je onih koje bih pitao, ali mi nisu bili dostupni. Sredinom osamdesetih, kad još nismo znali da se smrt primiče, zamolio sam Danila Kiša da mi izdvoji najznačajnije. Odmah je naređao: Borhes, Lautreamont, De Sade, Proust… A od naših pisaca? Kao iz topa je opalio: Samo tri. Koja tri? Krleža, Krleža, Krleža! Ima li još neko, hteo sam da vidim nastavak priče. Kiš reče: Naš pisac iz Subotice Deže Kostolanji (tada još nepoznat, jer je pisao na mađarskom i bio nepreveden), Bora Stanković zbog ”Nečiste krvi” i prva knjiga ”Seoba” Miloša Crnjanskog. Bilo je još priče unaokolo, ali nije pristojno citirati pisca koji to više ne može da potvrdi.
Dobro, složili smo se, pusta ostrva nisu postojala ni u doba kad je Robinson Crusoe isplivao na obalu, jer ga je tamo sačekao domaćin Petko. A uzgred, pošto je posle brodoloma spasavao živu glavu, poslednje što mu je moglo pasti na pamet je knjiga kao ”gartlic za čas kratiti” (profesori književnosti mogu da pogađaju od koga sam ovu sintagmu pozajmio, jedan će biti nagrađen).
A moje ostrvo je prostor koji osvetljava moja noćna svetiljka i gomila knjiga koja mi je uvek pri ruci kako bih lakše podneo dugogodišnju pratilju, vernu kao ljuba iz narodne epike, gospođicu Insomniu.
A na to imaginarno ostrvo najradije nosim ovaj izbor knjiga (ako spisak nekog ne zanima, neka ga preskoči, ali zašto je onda dođavola stigao do ove stranice!):
1. Moby Dick (1851.), Herman Melville. – Od prve rečenice ”Ime mi je Išmael” ova velika poema o životu na moru, o lovu na kitove, o kapetanu Ahabu kojem je Beli kit otkinuo nogu, pa se brod ”Pequod” valja po morima ne bi li se Ahab osvetio, čita se sa jezom i ushićenjem.
2. Tristram Shandy (1759.-1767.), Laurence Sterne. – Roman urnebesno ispremeštane strukture, sa rojevima uzgrednih anegdota i pošalica. Mladi Tristram prati hromog strica Tobija koji neprekidno nekamo kreće i nikud ne stiže, unutar dvorišta! Dva stoleća pre nego što je postmodernizam lansirao model razbijanja klasične narativne strukture, ironičnog oneobičavanja likova i njihovog udela u razlomljenom svetu, sve to je fascinantno izveo Laurence Sterne izbegavajući sterilnost profesorskih vratolomija svojih okasnelih naslednika.
3. Gargantua i Pantagruel (1532.-1564.), Francois Rabelais. – Ovo neverovatno petoknjižje, oda prekomernom hedonizmu i svim radostima zemnog, grešnog života, rodilo se iz pera doktora teologije i helenskih nauka, koji se do kraja života krio iza anagrama koji crkva nije umela da dešifruje. Dva džina su ujedno i parodija epske tradicije, beskrajna zabava u preterivanjima, koja se okončava zgodama iz Telemske opatije, utopijske tvorevine koja greje srca i kad znamo da je to samo san.
4. Mrtve duše (1842.), Nikolaj Gogolj. – Velika satirična poema o ruskom društvu utonulom u primitivizam i korupciju svake vrste (da li se nešto bitno promenilo?) Državni službenik Čilikov juri na saonicama, obilazi sela i zabiti, susreće ljude koji nas razoružavaju svojom neskrivenom amoralnošću. Gogolj je kažu spalio drugi tom ove knjige i potom poludeo, ali nešto sumnjam da je posle prvog toma imalo šta da se doda.
5. Buvar i Pekiše (1981.), Gustave Flaubert. – Objavljena godinu dana posle piščeve smrti, ova knjiga prati doživotno prijateljstvo dva čovečuljka, koji ulažu natčovečanske napore da načine sintezu svih znanja te epohe. To je poruga prosvetiteljskom optimizmu, velika šala o mediokritetima koji žele da pomognu čovečanstvu u razvoju. Na kraju knjige je Rečnik otrcanih misli, predskazanje šta će se dogoditi kad zavlada estradizacija moderne kulture.
6. Uliks (1922.), James Joyce. – Veliki modernistički roman koji je uspeo u nemogućem: da na matrici Homerove Odiseje utisne parodičnu tapiseriju čudnih i banalnih događaja, smeštenih u ciglo jedan dan, 16. juni 1904., koristeći topografiju Dublina i obilje lokalnih mitema koji nas svojom nepredvidljivošću i jezičkom virtuoznošču razgaljuju. Mali čovek osrednjih sposobnosti Leopold Bloom kreće se, od jutra do večeri, gradom, a pisac ga neverovatnom parodičnošću provlači kroz smešne i ponekad ponižavajuće situacije, lišene mitskog patosa njegovog dalekog pretka.
7. Molloy (1955.), Samuel Beckett. – Najpoznatije prozno Beckettovo delo sastoji se iz dva dela: u prvom, junak koji se kreće na štakama, neprekidno na ivici amnezije, traje u prostoru i ostavlja nas u velikim nedoumicama. Drugi deo uvodi inspektora Morana koji treba da istraži šta se zbiva sa Molloyom. I na kraju, razrešenja nema, ali ostaje proza koja nas suočava sa egzistencijom, neprozirnom i lišenom nekog nadređenog smisla.
8. Hadrijanovi memoari (1955.), Marguerite Yourcenar. – Rimski imperator Hadrijan na kraju svog života, bolestan, piše pismo svom mogućem nasledniku prisećajući se svoje mladosti, beskrajnih ratnih pohoda, sklonosti prema lepim mladićima…To je vreme kad nestaje vera u rimske bogove, a hrišćanstvo se još nije uspostavilo kao ubedljiva vera. Yourcenarova veličanstvenim stilom iznosi meditacije o smrtnosti, ljubavi, prijateljstvu i izdajama, o svetu koji će ubrzo nestati pod najezdama varvara.
9. Vergilijeva smrt (1945.), Hermann Broch. – Austrijski pisac Broch nadmoćno dočarava poslednje časove života velikog rimskog pesnika Vergilija, koji ponovo postavlja pitanja o ljudskoj egzistenciji, o odnosu dobra i zla. Smlavljen sumnjom da je u žudnji za lepotom izneverio neke suštinskije istine života, pesnik pokušava da spali svoje životno delo ”Eneidu”, ali mu rimski car to ne dozvoljava.
10. Lolita (1955.) Vladimir Nabokov. – Veliki tragikomični roman o nemogućoj ljubavi 38-godišnjeg profesora Humberta i 12-godišnje devojčice Dolores Haze, Lolite. Iskazan kao zatvorska ispovest profesora, pred smrt, ovaj oštar prikaz Amerike i njenih navika nadvija se nad zabranjena osećanja, zbog kojih će Nabokov rukopis baciti u vatru. Njegova žena Vera Nabokov je u magnovenju izvukla nagorele papire i sve učinila da piscu donese neverovatan uspeh kod čitalaca i najprobranijih akademskih tumača.
11. Lovac u žitu (1951.), D. J. Salinger. – Sjajan roman o mladom Holdenu Caulfieldu, 16-godišnjaku koji ne uspeva da se uklopi u norme američkog koledža, kreće ka njujorškom domu, tri dana lunja ulicama i prolazi kroz očekivano neobične situacije. Salinger govori žargonom mladog junaka, a knjiga će sledećih dvadeset godina biti neprekidno u vrhu najprodavanijih knjiga svih vremena. I onda dolazi ”Proza u trapericama” koju jed sjajno obradio profesor Aleksandar Flaker.
12. Floberov papagaj (1984.), Julian Barnes. – Jedna od najduhovitijih knjiga u mom životu. Barnes nam priča o profesoru Braithwaitu, koji istražuje život velikog pisca opsednut mišlju da je glavnu inspiricaju dobijao od omiljenog papagaja (punjena ptica). Beskrajno uspešna parodija mnogih akademskih knjižurina koje se umesto analizom dela bave svim i svačim iz piščevog svakodnevnog života.
13. Gubitnik (1983.), Thomas Bernhard. – Dva mlada čoveka su 1953. slušala kako kanadski genije klavira Glenn Gould izvodi Bachove ”Goldberg varijacije”. Jedan od njih, i sam talentovan pijanista, Wertheimer biva opsednut strahom da nikad neće moći da dosegne taj stepen savršenstva u izvođenju. Njegovu tragičnu sudbinu priča treći član ove trojke i sad dolazi ono što je neponovljivo čudo Bernhardove proze: njegov iskaz sa povremenim repeticijama i varijacijama životnih motiva postiže snagu ekvivalenta Bachovih fuga!
Kad sam ovu listu saopštio jednom mom cenjenom prijatelju, vrsnom poznavaocu književnosti, odmah je kresnuo: ”A gde ti je tu ‘Don Kihot’, ‘Rat i mir’, ‘Zločin i kazna’…?“ Ja mu rekoh: ”Dragi moj, evo rezervne: ‘Portret jedne ledi’ Henryja Jamesa, ‘Pickwickov klub’ Charlesa Dickensa, ‘Vek prosvećenosti’ Aleja Carpentiera, ‘Godina smrti Rikarda Reiša’ Josea Saramaga, ‘Pad’ Alberta Camusa, ‘Čarobni breg’ Thomasa Manna, ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ Danila Kiša… Kad stigosmo do stotke, promenismo temu.
Pa ipak najčudniju listu sam dobio od profesora Božidara Kovačevića (1902.-1990.), jednog od istaknutih pisaca između dva rata, heleniste, prevodioca, antologičara, poslednjeg urednika legendarnog časopisa Srpski književni glasnik. Onog jutra, 6. aprila 1941., kad je Beograd zasut nemačkim bombama, gospodin Kovačević je upravo ugurao u redakciju najnoviji i poslednji broj, zatim zaključao bravu – i nestao pod okupacijom. Odmah posle rata, pošto se nije ukaljao saradnjom sa domaćim kvislinzima (V.Velmar Janković, S. Stefanović, između ostalih), potpisao je kao urednik časopis Naša književnost sa Dušanom Matićem i Elijem Fincijem. Potom je decenijama bio upravnik biblioteke SANU.
Ovaj prilično zaboravljeni intelektualac, bez dara za guranje u redove nove lumpen-elite, svraćao je početkom osamdesetih u moju redakcijsku sobu da proćaskamo. Ugledao bi gomile knjiga koje stižu od raznih skribomana, a svi ih zaobilaze, i pitao bi me – mogu li nešto da proberem. Nosio je uglavnom sve. Često bi me ljudi sa portirnice (iz obezbeđenja) zvali telefonom prijavljujući da se neki čudan starac sa naramkom knjiga nalazi pored njih. Sumnjiv. Onda bi ga pustili.
Jednom sam mu naručio kafu i upitao šta u novije vreme čita. Rekao mi: ”Nekoliko knjiga”. Zanimali me naslovi. ”E, mladi gospodine, čitam samo knjige od pre Hrista.” Priznajem da me zbunio, a on dodade: ”Znate da je to Biblija, antička književnost, od Eshila do Vergilija”. Upitah: ”A šta upravo ovih dana?” ”Vergilijevu ‘Eneidu’.” Setih se da je Vergilije ovu poemu pisao u godinama pred smrt, od 29. do 19. godine stare ere, ali neoprezno upitah: ”Da li je reč o prepevu Kolomana Raca?” Profesor me blago pogleda: ”Samo u originalu, zaboravili ste da sam preveo desetine knjiga sa starogrčkog i latinskog.” Zanemeo sam od stida.
Kasnije sam doznao da je poslednji put usnio sa knjigom u ruci. Ako ima onog sveta (ovo pitanje postavlja neko ko je agnostik), hoću da verujem da u nekom boljem svetu, lišenom nemaštine i drugih poniženja našeg doba, stari profesor razmenjuje misli sa Vergilijem i njihovim zajedničkim junakom Enejom. Za njih je vreme stalo, a ni mi, ovde dole, nismo daleko od toga.
(30. septembra 2014.)
