William P. Young, ”Koliba – Gdje se tragedija ogleda s vječnošću”, Ljevak, Zagreb, 2008. i 2014., 267 str.

 

Je li nužno pročitati sve što se objavljuje kao ”obavezna lektira”? Naravno da nije. Riječ je o preporukama, iskrenim i toplim preporukama i o manje-više pogođenom štosu u naslovu rubrike.

 

Tako će biti i s knjigom Williama Paula Younga ”Koliba” koja je u nas objavljena 2008. kao vrlo dobar i do sada najbolji ili najučinkovitiji urednički i marketinški potez izdavačke kuće Ljevak, a koja je opet aktualna jer nas je autor počastio lijepim i poticajnim riječima na susretima u Zagrebu i u Dubrovniku.

 

Kao što se čitatelji i nazovi čitatelji razlikuju kada govore o Paulu Coelhu (meni je taj Brazilac silno zanimljiv, ali preferiram original iz kojega Coelho ”crpi mudrost” i ideje za svoje knjige, naime, više volim Libanonca Halila Džubrana i njegovo najpoznatije djelo ”Prorok”), tako će se mnogi međusobno suprotstaviti kada je riječ o W. P. Youngu, čak se i žestoko posvaditi.

Mnogi će se međusobno suprotstaviti kada je riječ o W. P. Youngu, čak se i žestoko posvaditi. Najjednostavnija razdioba odvaja one koji su ”jako zadovoljni” knjigom i one koji ”drže do svojih visokih kriterija” u ocjenjivanju što je za njih i što je uopće ”dobra književnost”

 

Prva, najjednostavnija razdioba odvaja one koji su ”jako zadovoljni” knjigom i one koji ”drže do svojih visokih kriterija” u ocjenjivanju što je za njih i što je uopće ”dobra književnost”.

 

Zatim se koplja lome između protestantskih kršćana i drugih fundamentalista koji ”Kolibu” odbijaju jer Young ne prikazuje Isusa i Sveto Trojstvo kako ih prikazuje Biblija te onih kojima je to nebitno, jer čak i da nisu sposobni uloviti različite stupnjeve Youngovih metafora (ti sasvim sigurno nisu sposobni razumjeti genijalne pisce kao što su Chesterton ili C. S. Lewis sa svojim glasovitim i ekraniziranim ”Kronikama iz Narnije”), smatraju da im je knjiga važna jer im je pomogla prebroditi neku ”Veliki tugu” (kako ju Young naziva) ili jer knjiga ima u sebi snagu tu pomoć dati mnogima.

 

Postoje i druge vrste podjele, ali kako ovo nije književni ili teološki traktat već, rekosmo, preporuka, iskrena i topla, spomenut ću ovu najnoviju podjelu između onih koji Younga, ”Kolibu” i njegovu drugu knjigu ”Prekretnica” mrze jer se usudio progovoriti o pedofiliji i drugim vrstama zlostavljanja u redovima protestantizma (o, da, itekako je ima).

 

Oni ga zasipaju majlovima punih mržnje te Young doživljava navalu silnog broja budala, kukavica, kunktatora i fanatika plus nemalog broja onih koji su odgojeni u okviru krivog shvaćanja pojma poniznosti, poslušnosti i pobožnosti s jedne strane. S druge su strane oni koji, kao moja supruga Claudia, jer su djeca misionara odrasla u prašumama jugoistoka Azije (kao i W. P. Young), shvaćaju koliko je važan princip nulte tolerancije prema zlostavljačima (usvojen za pontifikata Benedikta XVI.) i, još više, koliko je važan proces samooslobađanja i ostvarenja cijelog potencijala koji u sebi imamo. Oni stoga smatraju autora važnom pojavom.

 

Zahvaljujući činjenici da sam u braku s Claudijom, mogu W. P. Younga puno bolje razumjeti nego osoba koja će reći, na primjer: pročitao sam ”Kolibu”, dobra je to knjiga, ali nisam ništa osobito iz nje zapamtio, a strašno pamtim neke Andrićeve slike i rečenice pročitane prije pola stoljeća.

Nije on frustiran što neće u povijest ući kao Hemingway, E. A. Poe ili Dostojevski jer je ”Koliba” bila zamišljena kao osobni dar supruzi, djeci (ima ih šestero) i nekolicini prijatelja. Naime, preko dvadeset milijuna prodanih primjeraka ”Kolibe” jesu rezultat dobrog marketinga i negativne propagande fundamentalističkih, kako protestantskih tako, u manjoj mjeri, katoličkih krugova, dakako, i vrlo važne usmene predaje, ali su dokaz, žao mi je ako se na koncu nećete samom složiti, velikog pripovjedačkog dara čovjeka koji je u životu bio propao, financijski i moralno

 

Osim toga, iznadprosječno sam informirana, a možda i privilegirana osoba jer sam bio u poziciji da se privatno družim s autorom i da ga sagledam u sasvim ljudskim situacijama, kao na primjer kada nam je pripovijedao o tomu kako se pripremao, što se sve naravno (a možda i nadnaravno) dogodilo te kako je dobio 250.000 dolara u američkoj verziji kviza ”Miljunaš”. Jer mada sam i ja bio u nekim drugim filmovima, fratarskima, itekako bih se uzbudio da mogu odjednom sanirati sve svoje financijske dugove, pogotovo ako usput dobijem i dobru priču.

 

I tu smo, dakle, dragi čitatelji i ne manje drage čitateljice: W. P. Young je čovjek koji nam je ispričao jednu jako dobru i poučnu priču.

 

Nije on frustiran što neće u povijesti ući kao Hemingway, E. A. Poe ili Dostojevski jer je ”Koliba” bila zamišljena kao osobni dar supruzi, djeci (ima ih šestero) i nekolicini prijatelja.

 

Naime, preko dvadeset milijuna prodanih primjeraka ”Kolibe” jesu rezultat dobrog marketinga i negativne propagande fundamentalističkih, kako protestantskih tako, u manjoj mjeri, katoličkih krugova, dakako, i vrlo važne usmene predaje, ali su dokaz, žao mi je ako se na koncu nećete samom složiti, velikog pripovjedačkog dara čovjeka koji je u životu bio propao, financijski i moralno (prevario je suprugu i na koljenima je molio oprost, a onda se jedanaest godina hrvao sa samim sobom), pa je s pozicije čovjeka bez osobita školovanja i portira hotela u američkoj provinciji dospio do statusa autora čija se knjiga jako, ali jako dugo zadržala na vrhu liste bestsellera New York Timesa.

 

Nemojte biti toliko umišljeni jer se to ne postiže tako lako (što znam iz osobnog iskustva jer trenutno imam jedan, u hrvatskim relacijama, molit ću lijepo, ipak bestseller).

 

Young je rođen u Grande Prairie u Alberti u Kanadi 1955. kao najstariji od četverice braće i vidio je dosta svijeta. Kao desetomjesečna beba je odveden u Novu Gvineju, u prašumu, među pleme Dani, pa se na pragu odlaska u osnovnu školu, u internat, čak i osjećao kao dio toga plemena. Uvijek je nešto piskarao: pjesme, kratke priče i slično, te je mislio da roman “Koliba” nikad neće biti objavljen jer ga je na nagovor supruge pisao samo za svoje šestero djece. ”Žena je mislila da ću napisati priču od 3-5 stranica”, rekao nam je dodavši kako je roman pisao putujući vlakom.

U knjizi se tematizira pitanje Boga ”koji dopušta zlo u svijetu”, pa autor kaže: ”Roman je dio moje prošlosti i tužnoga odrastanja u strogoj ortodoksnoj protestantskoj obitelji”. Odnos s ocem nije bio idiličan. ”U knjizi sam želio ponuditi sliku Boga drukčijega od slike svojega oca, a na takvo razmišljanje potaknut sam muškom i ženskom slikom Boga koja postoji u protestantizmu, iako je njegov pogled na Boga drukčiji od Boga o kojem govore vjerske institucije”

 

Nakon što je dovršio prvu verziju tekst je umnožio u 15 primjeraka i raspodijelio ga djeci i svojim prijateljima. Tek se na njihov nagovor odlučio tiskati knjigu koja je na kraju postala svjetskom uspješnicom.

 

U radnji romana, najmlađa kći Macka Mackenzija Missy oteta je za vrijeme obiteljskog ljetovanja. Dokaz da je brutalno ubijena pronađen je u nekoj napuštenoj kolibi u divljini Oregona. Četiri godine kasnije ožalošćeni Mack prima nevjerojatnu poruku kojom ga se poziva da posjeti onu istu kolibu. Unatoč svojim dvojbama Mack jedno zimsko prijepodne odlazi tamo i doživljava najmračniju moru. Ono što će pronaći u kolibi zauvijek će promijenit njegov život.

 

Tko ne bi bio sumnjičav kada bi mu netko ustvrdio da je cijeli vikend proveo s Bogom i to baš u nekakvoj kolibi? A to nije bila bilo kakva koliba.

 

U knjizi se tematizira pitanje Boga ”koji dopušta zlo u svijetu”, pa autor kaže: ”Roman je dio moje prošlosti i tužnoga odrastanja u strogoj ortodoksnoj protestantskoj obitelji”. Odnos sa ocem nije bio idiličan. ”U knjizi sam želio ponuditi sliku Boga drukčijega od slike svojega oca, a na takvo razmišljanje potaknut sam muškom i ženskom slikom Boga koja postoji u protestantizmu iako je njegov pogled na Boga drukčiji od Boga o kojem govore vjerske institucije.”

 

Knjiga se bavi jednim za svijet kontroverznim pitanjem – gdje je Bog u trenucima ljudske patnje? Mnogi su, pred strašnim okolnostima poput života u nacističkom logoru, kao što se dogodilo našem sugrađaninu, oskarovcu Branku Lustigu, na to pitanje odgovorili kratko i jasno: Boga nema jer Bog, ako je istina da je dobar, ne bi mogao dopustiti takvu količini i takav intenzitet zla i patnje.

 

Young misli drugačije.

 

Glavni lik ”Kolibe” suočen je s brutalnim ubojstvom kćeri. Četiri godine nakon toga doživi susret s Bogom ili, točnije, sa Svetim Trojstvom prikazanim u liku krupne vesele crnkinje Elousie (Otac), fizički ne osobito privlačnog nižeg muškarca arapskih crta lica (Sin) i nježne Azijke Sarayu (Duh Sveti). Nakon što dobije odgovore na mnoga vječna pitanja, Mack se miri s Bogom kojemu je, otkako mu je ubijena kći, gotovo okrenuo leđa.

”Koliba” je, međutim, mala doza heretičke misli koja je svakom vremenu potrebna baš kao što je bila potrebna i ostala Isusova hereza da je ”dozvoljeno pomagati i liječiti subotom”, što je skandaliziralo farizeje i hramsko vodstvo. Je li potrebno Boga iznova ”dizajnirati” i mijenjati ”zastarjele” metode evangelizacije? Ja mislim da je potrebno, ali, opet, oni koji u Youngovoj knjizi vide tu ili te intencije – griješe

 

Jedan kolega je svojedobno napisao da knjiga počinje kao film Clinta Eastwooda ”Mistična rijeka”, s obiteljskim čovjekom kojemu kći nestane. Ubrzano s policijom kreće u potragu, ali sve govori da je otmičar serijski ubojica kojega dugo traže i koji za sobom sije žrtve. Otac pada u razumljiv očaj. No to je samo romaneskna predigra za drugi, duhovni dio. Ucviljeni otac tada odlazi u kolibu, gdje doživi ukazanje božanskih bića s kojima stupa u dijalog.

 

Ali se ne slažem s konstatacijom da je taj razgovor često poprilično naivan i pisan u duhu priručnika ”Bog za neznalice” ili ”Isus za nevjernike” niti da je umjesno primijetiti ”kako knjiga ne bi ni nastala da je pisac na vrijeme pohađao satove vjeronauka”. Pogotovo ne da Young, kao pravi Amer iz stereotipa, ”o svemu premalo zna, ali želi puno naučiti” ili da bi se Younga trebalo staviti uz bok vidiocima iz Međugorja. Ja mislim da je sve to uvredljivo.

 

Uostalom, ako se nekom nerealiziranom doktoru teologije knjiga ne sviđa, može li ta kritika biti uvjerljivija od osjećaja zahvalnosti i spokojnosti milijuna čitatelja ”Kolibe”?

 

Osim toga, temeljni je promašaj ”Kolibu” promatrati kao ”kršćanski roman”. Jer ona to nije budući da Young jasno kaže da se smatra produhovljenom, ali ne i religioznom osobom.

 

Vrlo često mu se iz fundamentalističkih krugova predbacuje da bi se ”kršćanski romani trebali držati dvaju bitnih pravila: da bi trebali prikazivati Boga u skladu s Biblijom te da fiktivna djela nikada ne smiju postati zamjenom za Bibliju ili nečim što znatno utječe na duhovni život, već uvijek trebaju ostati u granicama razonode.” Naime, jer da je Biblija, a ne ”Koliba”, ”najistinitija priča ikad napisana.”

 

”Koliba” je, međutim, mala doza heretičke misli koja je svakom vremenu potrebna baš kao što je bila potrebna i ostala Isusova hereza da je ”dozvoljeno pomagati i liječiti subotom”, što je skandaliziralo farizeje i hramsko vodstvo.

Ali knjigu preporučujem i zato što mislim da znam prepoznati dobru metaforu i zato što, kao i Paul, vjerujem da nas smrt ne može rastaviti od Božje ljubavi (Rimljanima 8, 38-39). Svi ćemo stati pred Njega, koji nas najbolje poznaje i najviše voli. Ne vjerujem, kao ni on, u Boga koji je osvetoljubiv i kažnjava (djelomično i stoga što ne vjerujem da kazna poništava zlo ili donosi stvarnu pravdu). Vjerujem da je Bog ljubav i da je ta ljubav ispravan odgovor na zlo i nepravdu

 

Je li potrebno Boga iznova ”dizajnirati” i mijenjati ”zastarjele” metode evangelizacije? Ja mislim da je potrebno, ali, opet, oni koji u Youngovoj knjizi vide tu ili te intencije – griješe. Paul (autor voli da ga se tako zove) želi kazati vlastitoj djeci da ih voli kao što on misli da Bog voli njega. Govori to u metaforama (pa, hej, Isus je sebe vidio i kao kokoš koja skuplja svoje piliće, zar ne? Vidi u Mt 23, 37 i Lk 13, 24). I to se prodalo u 20 milijuna primjeraka. Ja ne vidim u tome problem ako to čini dobro ljudima, pa i financijski etabliranom gospodinu Youngu i njegovoj obitelji.

 

Ponovimo, ”Koliba” je duboko autobiografski roman, ali ljudima radije kaže da je priča, iako nije stvarna, ipak istinita. Kreativna fikcija omogućuje da preformuliramo naše iskustvo da bi bilo i drugima razumljivo, kaže autor, koji je o svojim traumama i strahovima iz djetinjstva progovorio iz perspektive junaka romana. ”Koliba” je zapravo metafora za bol, tugu i frustracije koje svatko od nas skuplja tijekom života. Zašto Bog dopušta da se događa zlo? Gdje je kad proživljavamo najveću bol? Koja je uopće njegova uloga u našoj svakodnevici?

 

Djetinjstvo mu je bilo tužno. Godinama su ga seksualno zlostavljali. Počelo je kad su mu bile četiri godine, još u plemenu. Roditelji su mu bili stalno zaposleni. Otac mu je bio strog, pa i nije želio provoditi mnogo vremena blizu njega jer je puno gnjeva istresao.

 

”Često sam sanjao da me pokapaju, da je moj sprovod i da nitko ne plače, da nikome nije stalo do mene. To te natjera da se uvučeš u sebe i umreš ili da pokušaš udovoljiti svima oko sebe. Tako sam ja postao onaj koji hoće zadovoljiti svakoga. Glumac. Kad sam navršio šest godina, roditelji su me poslali u internat. Tamo su me opet zlostavljali”, rekao je Young u jednom od brojnih intervjua koji je dao u Zagrebu. Kako kaže, godinama je ”lutao” nakon tih monstruoznih iskustava.

 

U međuvremenu se zaljubio i oženio Kim, s kojom je dobio šestoro djece. Nedugo nakon toga Youngu su ”demoni” opet zakucali na vrata. Suprugu je prevario s njezinom najboljom prijateljicom. Afera je trajala tri mjeseca, a Younga je na kraju razorilo grizodušje. Razmišljao je o samoubojstvu jer nije imao hrabrosti priznati Kim što je učinio. Ipak, odlučio se na potonje, a iz te borbe sa samim sobom nastala je ”Koliba”.

Tijekom jednoga razgovora, kada nam je govorio o tumoru koji je nađen u mozgu jedne od njegovih dviju kćeri, u Paulovim očima sam vidio iskru milosti: to je ta snaga ili treptaj duše koja nam govori priču koja se iščitava poput molitve – i to najvrednije molitve, one ispunjene znojem i očuđenjem, jasnoćom i udivljenjem, strahom i iščekivanjem, mirom i zahvalnošću

 

Prva knjiga donijela mu je slavu preko noći. Put je ipak bio dug i trnovit. Čak 23 izdavačke kuće odbile su je objaviti, pa su njegovi prijatelji, dvojica pastora – Wayne Jacobsen i Brad Cummings – osnovali posebnu tvrtku Windblown Media i objavili knjigu. Nakon što je prodan prvi milijun primjeraka, knjigu je primijetio i izdavač FaithWords i odlučio otvoriti izdavačku kuću samo kako bi objavio tu knjigu. Čim se pojavila u knjižarama, reklama više nije bila potrebna jer je usmena predaja bila najmoćniji marketing, a uspjeh knjige zaprepastio je i samog autora.

 

Dosta smo razgovarali s Kim i ona nam kaže da je Paulu onemogućeno da bude ”celebrity” u vlastitome domu. Mora prati, čistiti i peglati i sve ostalo što radi odgovoran muškarac u braku ili u vezi. Pisanje te knjige mu ”nije donijelo ništa u pogledu identiteta, sigurnosti, dostojanstva, značaja, važnosti, svrhe, sudbine ljubavi, zbiljâ naših života koje su uistinu važne”. Ono mu daje veliku slobodu glede toga što će se dogoditi s onim što napiše. ”Napisano može ostati nesputano, slobodno i temeljiti se na talentu”, kaže Young.

 

Zašto knjigu toplo i iskreno preporučujem, pa i na ponovljeno čitanje ako ste je uzeli kada se pojavila prvi puta? Zato što mi je Paul simpatičan i drag, zato što mi prija njegova osobna hrabrost? Da. Zašto bi to bio nevaljali kriterij?

 

Ali knjigu preporučujem i zato što mislim da znam prepoznati dobru metaforu i zato što, kao i Paul, vjerujem da nas smrt ne može rastaviti od Božje ljubavi (Rimljanima 8, 38-39). Svi ćemo stati pred Njega, koji nas najbolje poznaje i najviše voli. Ne vjerujem, kao ni on, u Boga koji je osvetoljubiv i kažnjava (djelomično i stoga što ne vjerujem da kazna poništava zlo ili donosi stvarnu pravdu). Vjerujem da je Bog ljubav i da je ta ljubav ispravan odgovor na zlo i nepravdu.

 

Možda se i upustim u malo veći i ozbilniji zahvat te dadnem teološku lekturu ”Kolibe” u rubrici ”Ex libris”. Pričekat ću intervju koji Claudia radi s Paulom, koji bi trebao pokazati da knjigu ne preporučujem zato što radim uslugu čovjeku ili izdavaču koji ”sasvim solidno mlati pare”, kako se može tu i tamo čitati u komentarima, već zato jer sam tijekom jednoga razgovora, kada nam je govorio o tumoru koji je nedavno nađen u mozgu jedne od njegovih dviju kćeri, u Paulovim očima vidio iskru milosti: to je ta snaga ili treptaj duše koja nam govori priču koja se iščitava poput molitve – i to najvrednije molitve, one ispunjene znojem i očuđenjem, jasnoćom i udivljenjem, strahom i iščekivanjem, mirom i zahvalnošću.