novinarstvo s potpisom
Sofija Kordić
”Maramu mogu skinuti s glave, ali tamnu kožu ne mogu. Što bi bio sljedeći korak za integraciju?” To su riječi Eman Ghaleb, devetnaestogodišnje češke studentice jemenskog porijekla, iz nedavnog razgovora za jedne dnevne novine. [Read more…]
José Saramago, ”Svjetlarnik”, VBZ (edicija Europom u 30 knjiga), Zagreb, 2015.
Svoj prvi roman “Svjetlarnik” José Saramago završio je još godine 1953, poslao nakladniku i naletio na zid šutnje. Nakladnik se nije uopće udostojio odgovoriti mu čak ni da je rukopis zapremljen.
Za pisca na početku karijere vjerojatno ne postoji gora situacija: što god on u tim godinama misli o sebi i svojim spisateljskim sposobnostima, njegovo je samopouzdanje na velikom ispitu. Čak i najgori narcis, ili možda baš prvi on, pomislit će da je napisao tako grozan roman da urednik nije našao za shodno da mu objasni zašto roman neće bit objavljen. Mnogi su u sličnoj situaciji posumnjali u svoj talent i naprosto odustali.
Saramago je napisao “Svjetlarnik” kao tridesetogodišnjak, dakle na početku književne karijere, kad je na vlasti u Portugalu bio Salazar, što u ovom slučaju nije nevažan podatak. Za Saramaga je slučaj “Svjetlarnik” bio tako traumatičan da u sljedećih dvadeset godina nije ni pomislio da bi mogao napisati neki novi roman.
Dugo se mislilo da je rukopis izgubljen, a kad je napokon, godine 1989, slučajno pronađen, José Saramago – valjda još traumatiziran – ne samo da ga nije želio ponovno pročitati već je odlučio da “Svjetlarnik” može biti objavljen tek nakon njegove smrti. I tako je roman čekao gotovo punih šezdeset godina na objavljivanje – premijerno je tiskan tek 2011. godine.
Romani poput “Svjetlarnika” često imaju status robe s greškom, često stoje izvan regularnog opusa koji je pisca učinio poznatim i slavnim – a Saramaga usput i nobelovcem. Čitatelj – pogotovo ako je piščev fan – ima naravno pravo na sumnju – je li “Svjetlarnik” punokrvni roman ili možda ipak samo neka literarna vježba koja ima tek dokumentarno-bibliografsku vrijednost?
Sumnjičavosti u ovom slučaju nema mjesta. “Svjetlarnik” je neočekivano svježe štivo: mladi Saramago je odličan pripovjedač i profinjeni stilist koji zna stvoriti krasnu romanesknu atmosferu. “Svjetlarnik” je svakako njegov najkonvencionalniji roman, no nikoga ne treba posebno zabrinuti što je napisan u balzakovskoj pseudonaturalističkoj maniri, jer Saramago ima laku pripovjednu ruku, što zapravo spašava roman.
Naime, nametnuo je težak koncept: roman se zbiva u jednoj zgradi krajem četrdesetih. Na prvih desetak stranica uveo je čak petnaestak likova, no potencijalno težak tehnički problem umješno je riješio – čitatelj će s lakoćom popamtiti sve likove i njihove sudbine.
Veći je problem što nisu svi likovi podjednako zanimljivi, niti se autor stiže u romanu, kraćem od 300 stranica, primjereno pozabaviti baš svima. Primjerice, prati život čak tri bračna para od kojih niti jedan nije baš pretjerano zanimljiv. Neki likovi su naprosto dosadni.
Kako je “Svjetlarnik” zapravo roman likova, spašavaju ga likovi koji su ekstremniji i kompleksniji: daleko je zanimljiviji mračni razvratnik, nasilni Caetano Cunha, silovatelj i obiteljski nasilnik, i njegova supruga Justina, ružna dijabetičarka, ali intelektualno superiornija i produhovljena. Izniman je lik “sponzoruše” done Lidije za koju je Saramago pronašao puno razumijevanja i empatije.
Strašno je zanimljiv i incestuozni sestrinski lezbijski odnos Adriane i Saute, koji je jedva dotaknu, no lako je moguće da su salazarovski cenzori baš zbog toga bacili roman u koš.
Najproblematičniji je lik, u kojeg Saramago uložio najviše – postolar-intelektualac Silvester koji naprosto bazdi po socrealizmu i nikakve mu stilizacije ne mogu pomoći. Njegov je intelektualni partner, ujedno u romanu njegov podstanar, sam Saramago sakriven u obličju mlađahnoga Abela. Njih dvojica vode duge i pomalo isprazne filozofske razgovore, anakrone u svojoj didaktici.
Saramago je u “Svjetlarniku” namjestio sve nišanske spravi – svi njegovi aduti su na svojem mjestu: Dostojevski, Pessoa i Diderot su mu nesumnjivo glavni poetički uzori. “Svjetlarnik” je najbolji ondje gdje načinje tabu temu spolnosti i nasilja u obitelji, a najslabiji u svojoj ideološkoj dimenziji.
Neobično je da je ovakav roman, iz današnje perspektive benigan, za salazarovsko društvo vjerojatno bio preprovokativan i moguće da je baš salazarovska cenzura Saramagu zapravo napravila uslugu: dvadeset godina kasnije, kad se vrati romanu, pojavit će se kao moćan, kompletan, nezaustavljiv autor.
Možda bi Saramagova karijera išla nekim mnogo konvencionalnijim smjerom da je “Svjetlarnik” objavljen u svoje vrijeme i možda bi naposljetku onog Nobela dobio netko sasvim drugi.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Jovan Ćulibrk
Foto: Igor Pavićević
Episkop Jovan (Ćulibrk) je rođen 16. travnja 1965. godine u Zenici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u (Bosanskoj) Gradišci. Južnoslovenske jezike i književnosti studirao na sveučilištima u Banjoj Luci i Zagrebu, gdje je diplomirao na Katedri za stilistiku radom o Milošu Crnjanskom, za što je dobio ”Brankovu nagradu” Matice srpske 1991. godine [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Prije nekoliko dana izbjegao sam čuti ukrajinskog pisca, prozaista, vrlo modernih stilskih nazora, koji je objedinio književni nastup i nastup bijesa, te je zagrmio protiv Svetlane Aleksijevič, rugao se Nobelovoj nagradi za književnost i Bjeloruskinju optužio za aroganciju, jer piše ruskim jezikom. Njemu je ruski jezik arogancije. Takav stav ne brani racionalnim, filološkim niti književnim argumentima, nego onom odavno poznatom rečenicom: [Read more…]
Zašto pisci, novinari, profesori književnosti, rado stvaraju liste najboljih knjiga u svim smerovima, žanrovima, po epohama, pa i po godinama? Očigledno da to potiče pre svega iz unutrašnje potrebe da se odrede vrednosni reperi za sebe, kako bi se iz nepregledne reke novih izdanja i nametnutih, inovativnih (!) trendova izdvojilo ono što preostaje kad se ukloni talog osrednjosti, ono što je veliki Pound nazivao šljakom.
Pre nailaska Gutenbergovog izuma bilo je nemoguće očekivati od retkih znalaca književnih i umetničkih veština da prave preglede najboljih dela. Nisu imali početne pretpostavke, svet je za njih bio mali. Sve do pojave moderne štampe (17. vek, kad je veliki engleski enciklopedista Samuel Johnson pokrenuo svoj privatni list The Rambler), pisci i mudraci su se kretali u klasičnom referencijalnom ključu. Kad se pažljivo čitaju ”Eseji” Michela de Montaignea (1533.-1592.), Shakespeareovog savremenika, moglo bi se naslutiti šta bi on poneo na pusto ostrvo. Ali on nije morao nikamo da ode, njegovo pusto ostrvo bilo je njegov porodični zamak u blizini Bordeauxa, u kojem se okružio dragim knjigama, ponajviše iz klasične helenske i rimske književnosti.
U prošlom veku dva velika tumača književnosti načinila su dva velika kanona. Engleski profesor i kritičar David Daiches, samo u okviru engleske književnosti, i američki profesor Harold Bloom, koji je ambiciozno osmislio Zapadni kanon, pregled velikih dela američke i zapadnih književnosti u rasponu od 14. veka do maltene objavljivanja ovog grandioznog dela 1994. Oba poduhvata izazvala su žestoke polemike i sporenja, ponekad sa nepravednim polemičkim osporavanjima.No uvek je za duh književnosti plodno kad se ukrste sudovi sa relativno relevantnim podlogama.
Uvek me je zanimalo kako izgledaju liste koje sastavljaju ljudi koje izuzetno cenim. Dva najznačajnija među kritičarima, obojica profesori, George Steiner i Clive James rado su sastavljali liste u raznim povodima i iz različitih uglova. Nažalost, njihovi zamašni opusi su u velikom luku zaobiđeni: od Steinera je prevedena manje značajna knjiga ”Tolstoj ili Dostojevski” (KZ, Novi Sad), kapitalna studija ”Smrt tragedije” (davnašnje izdanje zagrebačkog časopisa Razlog) i zbirka eseja ”U dvorcu Plavobradog” (Alef, Gradac, Čačak), dok od Clivea Jamesa, koji uživa ugled Montaignea našeg doba (prema eseju koji je pre nekoliko godina objavio londonski The Guardian) u nas nije preneseno ni slovo.
Steiner, profesor Ženevskog univerziteta i dobitnik najznačajnijih međunarodnih priznanja, je objavio nekoliko lista (sa 10, 50, 100) najznačajnijih knjiga naše civilizacije. Uvek je u vrhu Sofoklova ”Antigona”, kojoj je posvetio fascinantnu studiju ”The Antigones – The Antigone myth in Western literature, art and thought” (316 str., Clarendon Press London, 1984.). U opsežnom prikazu ove knjige u listu Times Literary Supplement profesor Oswyn Murray podvukao je: ”Stajner je bez premca najučeniji i najizazovniji vodič kojeg bi neko mogao da poželi”.
Drugi pomenuti Clive James (1939.) je polihistor, poliglota (nedavno je objavio svoj prepev Danteove ”Komedije”!). Počeo kao tv-kritičar londonskog Observera, potom pisao putopise, pravio tv-razglednice (koje se pamte i prepričavaju), objavio više knjiga eseja i studija. Često je sastavljao liste svega i svačega, a onda je rešio da pokaže kako vidi celokupno stvaralaštvo našeg doba i objavio fenomenalnu knjigu ”The Cultural Amnesia – Notes in the Margin on my Time” (878 str., Picador, London 1987.).
U njoj su, uz opsežne portrete velikana poput Heinea, Chaplina i Kolakovskog, od naših zastupljene dve žene (muškarci nek crknu!) – Zinka Milanov i Dubravka Ugrešić. Nobelovac J. M. Coetzee napisao je o ovoj knjizi: ”Aforistično i oštro provokativno: munjevit prodor u civilizaciju”.
Od naših pisaca bilo je malo onih čije bi me mišljenje (sorry!) zanimalo. Bilo je onih koje bih pitao, ali mi nisu bili dostupni. Sredinom osamdesetih, kad još nismo znali da se smrt primiče, zamolio sam Danila Kiša da mi izdvoji najznačajnije. Odmah je naređao: Borhes, Lautreamont, De Sade, Proust… A od naših pisaca? Kao iz topa je opalio: Samo tri. Koja tri? Krleža, Krleža, Krleža! Ima li još neko, hteo sam da vidim nastavak priče. Kiš reče: Naš pisac iz Subotice Deže Kostolanji (tada još nepoznat, jer je pisao na mađarskom i bio nepreveden), Bora Stanković zbog ”Nečiste krvi” i prva knjiga ”Seoba” Miloša Crnjanskog. Bilo je još priče unaokolo, ali nije pristojno citirati pisca koji to više ne može da potvrdi.
Dobro, složili smo se, pusta ostrva nisu postojala ni u doba kad je Robinson Crusoe isplivao na obalu, jer ga je tamo sačekao domaćin Petko. A uzgred, pošto je posle brodoloma spasavao živu glavu, poslednje što mu je moglo pasti na pamet je knjiga kao ”gartlic za čas kratiti” (profesori književnosti mogu da pogađaju od koga sam ovu sintagmu pozajmio, jedan će biti nagrađen).
A moje ostrvo je prostor koji osvetljava moja noćna svetiljka i gomila knjiga koja mi je uvek pri ruci kako bih lakše podneo dugogodišnju pratilju, vernu kao ljuba iz narodne epike, gospođicu Insomniu.
A na to imaginarno ostrvo najradije nosim ovaj izbor knjiga (ako spisak nekog ne zanima, neka ga preskoči, ali zašto je onda dođavola stigao do ove stranice!):
1. Moby Dick (1851.), Herman Melville. – Od prve rečenice ”Ime mi je Išmael” ova velika poema o životu na moru, o lovu na kitove, o kapetanu Ahabu kojem je Beli kit otkinuo nogu, pa se brod ”Pequod” valja po morima ne bi li se Ahab osvetio, čita se sa jezom i ushićenjem.
2. Tristram Shandy (1759.-1767.), Laurence Sterne. – Roman urnebesno ispremeštane strukture, sa rojevima uzgrednih anegdota i pošalica. Mladi Tristram prati hromog strica Tobija koji neprekidno nekamo kreće i nikud ne stiže, unutar dvorišta! Dva stoleća pre nego što je postmodernizam lansirao model razbijanja klasične narativne strukture, ironičnog oneobičavanja likova i njihovog udela u razlomljenom svetu, sve to je fascinantno izveo Laurence Sterne izbegavajući sterilnost profesorskih vratolomija svojih okasnelih naslednika.
3. Gargantua i Pantagruel (1532.-1564.), Francois Rabelais. – Ovo neverovatno petoknjižje, oda prekomernom hedonizmu i svim radostima zemnog, grešnog života, rodilo se iz pera doktora teologije i helenskih nauka, koji se do kraja života krio iza anagrama koji crkva nije umela da dešifruje. Dva džina su ujedno i parodija epske tradicije, beskrajna zabava u preterivanjima, koja se okončava zgodama iz Telemske opatije, utopijske tvorevine koja greje srca i kad znamo da je to samo san.
4. Mrtve duše (1842.), Nikolaj Gogolj. – Velika satirična poema o ruskom društvu utonulom u primitivizam i korupciju svake vrste (da li se nešto bitno promenilo?) Državni službenik Čilikov juri na saonicama, obilazi sela i zabiti, susreće ljude koji nas razoružavaju svojom neskrivenom amoralnošću. Gogolj je kažu spalio drugi tom ove knjige i potom poludeo, ali nešto sumnjam da je posle prvog toma imalo šta da se doda.
5. Buvar i Pekiše (1981.), Gustave Flaubert. – Objavljena godinu dana posle piščeve smrti, ova knjiga prati doživotno prijateljstvo dva čovečuljka, koji ulažu natčovečanske napore da načine sintezu svih znanja te epohe. To je poruga prosvetiteljskom optimizmu, velika šala o mediokritetima koji žele da pomognu čovečanstvu u razvoju. Na kraju knjige je Rečnik otrcanih misli, predskazanje šta će se dogoditi kad zavlada estradizacija moderne kulture.
6. Uliks (1922.), James Joyce. – Veliki modernistički roman koji je uspeo u nemogućem: da na matrici Homerove Odiseje utisne parodičnu tapiseriju čudnih i banalnih događaja, smeštenih u ciglo jedan dan, 16. juni 1904., koristeći topografiju Dublina i obilje lokalnih mitema koji nas svojom nepredvidljivošću i jezičkom virtuoznošču razgaljuju. Mali čovek osrednjih sposobnosti Leopold Bloom kreće se, od jutra do večeri, gradom, a pisac ga neverovatnom parodičnošću provlači kroz smešne i ponekad ponižavajuće situacije, lišene mitskog patosa njegovog dalekog pretka.
7. Molloy (1955.), Samuel Beckett. – Najpoznatije prozno Beckettovo delo sastoji se iz dva dela: u prvom, junak koji se kreće na štakama, neprekidno na ivici amnezije, traje u prostoru i ostavlja nas u velikim nedoumicama. Drugi deo uvodi inspektora Morana koji treba da istraži šta se zbiva sa Molloyom. I na kraju, razrešenja nema, ali ostaje proza koja nas suočava sa egzistencijom, neprozirnom i lišenom nekog nadređenog smisla.
8. Hadrijanovi memoari (1955.), Marguerite Yourcenar. – Rimski imperator Hadrijan na kraju svog života, bolestan, piše pismo svom mogućem nasledniku prisećajući se svoje mladosti, beskrajnih ratnih pohoda, sklonosti prema lepim mladićima…To je vreme kad nestaje vera u rimske bogove, a hrišćanstvo se još nije uspostavilo kao ubedljiva vera. Yourcenarova veličanstvenim stilom iznosi meditacije o smrtnosti, ljubavi, prijateljstvu i izdajama, o svetu koji će ubrzo nestati pod najezdama varvara.
9. Vergilijeva smrt (1945.), Hermann Broch. – Austrijski pisac Broch nadmoćno dočarava poslednje časove života velikog rimskog pesnika Vergilija, koji ponovo postavlja pitanja o ljudskoj egzistenciji, o odnosu dobra i zla. Smlavljen sumnjom da je u žudnji za lepotom izneverio neke suštinskije istine života, pesnik pokušava da spali svoje životno delo ”Eneidu”, ali mu rimski car to ne dozvoljava.
10. Lolita (1955.) Vladimir Nabokov. – Veliki tragikomični roman o nemogućoj ljubavi 38-godišnjeg profesora Humberta i 12-godišnje devojčice Dolores Haze, Lolite. Iskazan kao zatvorska ispovest profesora, pred smrt, ovaj oštar prikaz Amerike i njenih navika nadvija se nad zabranjena osećanja, zbog kojih će Nabokov rukopis baciti u vatru. Njegova žena Vera Nabokov je u magnovenju izvukla nagorele papire i sve učinila da piscu donese neverovatan uspeh kod čitalaca i najprobranijih akademskih tumača.
11. Lovac u žitu (1951.), D. J. Salinger. – Sjajan roman o mladom Holdenu Caulfieldu, 16-godišnjaku koji ne uspeva da se uklopi u norme američkog koledža, kreće ka njujorškom domu, tri dana lunja ulicama i prolazi kroz očekivano neobične situacije. Salinger govori žargonom mladog junaka, a knjiga će sledećih dvadeset godina biti neprekidno u vrhu najprodavanijih knjiga svih vremena. I onda dolazi ”Proza u trapericama” koju jed sjajno obradio profesor Aleksandar Flaker.
12. Floberov papagaj (1984.), Julian Barnes. – Jedna od najduhovitijih knjiga u mom životu. Barnes nam priča o profesoru Braithwaitu, koji istražuje život velikog pisca opsednut mišlju da je glavnu inspiricaju dobijao od omiljenog papagaja (punjena ptica). Beskrajno uspešna parodija mnogih akademskih knjižurina koje se umesto analizom dela bave svim i svačim iz piščevog svakodnevnog života.
13. Gubitnik (1983.), Thomas Bernhard. – Dva mlada čoveka su 1953. slušala kako kanadski genije klavira Glenn Gould izvodi Bachove ”Goldberg varijacije”. Jedan od njih, i sam talentovan pijanista, Wertheimer biva opsednut strahom da nikad neće moći da dosegne taj stepen savršenstva u izvođenju. Njegovu tragičnu sudbinu priča treći član ove trojke i sad dolazi ono što je neponovljivo čudo Bernhardove proze: njegov iskaz sa povremenim repeticijama i varijacijama životnih motiva postiže snagu ekvivalenta Bachovih fuga!
Kad sam ovu listu saopštio jednom mom cenjenom prijatelju, vrsnom poznavaocu književnosti, odmah je kresnuo: ”A gde ti je tu ‘Don Kihot’, ‘Rat i mir’, ‘Zločin i kazna’…?“ Ja mu rekoh: ”Dragi moj, evo rezervne: ‘Portret jedne ledi’ Henryja Jamesa, ‘Pickwickov klub’ Charlesa Dickensa, ‘Vek prosvećenosti’ Aleja Carpentiera, ‘Godina smrti Rikarda Reiša’ Josea Saramaga, ‘Pad’ Alberta Camusa, ‘Čarobni breg’ Thomasa Manna, ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ Danila Kiša… Kad stigosmo do stotke, promenismo temu.
Pa ipak najčudniju listu sam dobio od profesora Božidara Kovačevića (1902.-1990.), jednog od istaknutih pisaca između dva rata, heleniste, prevodioca, antologičara, poslednjeg urednika legendarnog časopisa Srpski književni glasnik. Onog jutra, 6. aprila 1941., kad je Beograd zasut nemačkim bombama, gospodin Kovačević je upravo ugurao u redakciju najnoviji i poslednji broj, zatim zaključao bravu – i nestao pod okupacijom. Odmah posle rata, pošto se nije ukaljao saradnjom sa domaćim kvislinzima (V.Velmar Janković, S. Stefanović, između ostalih), potpisao je kao urednik časopis Naša književnost sa Dušanom Matićem i Elijem Fincijem. Potom je decenijama bio upravnik biblioteke SANU.
Ovaj prilično zaboravljeni intelektualac, bez dara za guranje u redove nove lumpen-elite, svraćao je početkom osamdesetih u moju redakcijsku sobu da proćaskamo. Ugledao bi gomile knjiga koje stižu od raznih skribomana, a svi ih zaobilaze, i pitao bi me – mogu li nešto da proberem. Nosio je uglavnom sve. Često bi me ljudi sa portirnice (iz obezbeđenja) zvali telefonom prijavljujući da se neki čudan starac sa naramkom knjiga nalazi pored njih. Sumnjiv. Onda bi ga pustili.
Jednom sam mu naručio kafu i upitao šta u novije vreme čita. Rekao mi: ”Nekoliko knjiga”. Zanimali me naslovi. ”E, mladi gospodine, čitam samo knjige od pre Hrista.” Priznajem da me zbunio, a on dodade: ”Znate da je to Biblija, antička književnost, od Eshila do Vergilija”. Upitah: ”A šta upravo ovih dana?” ”Vergilijevu ‘Eneidu’.” Setih se da je Vergilije ovu poemu pisao u godinama pred smrt, od 29. do 19. godine stare ere, ali neoprezno upitah: ”Da li je reč o prepevu Kolomana Raca?” Profesor me blago pogleda: ”Samo u originalu, zaboravili ste da sam preveo desetine knjiga sa starogrčkog i latinskog.” Zanemeo sam od stida.
Kasnije sam doznao da je poslednji put usnio sa knjigom u ruci. Ako ima onog sveta (ovo pitanje postavlja neko ko je agnostik), hoću da verujem da u nekom boljem svetu, lišenom nemaštine i drugih poniženja našeg doba, stari profesor razmenjuje misli sa Vergilijem i njihovim zajedničkim junakom Enejom. Za njih je vreme stalo, a ni mi, ovde dole, nismo daleko od toga.
(30. septembra 2014.)
William P. Young, ”Koliba – Gdje se tragedija ogleda s vječnošću”, Ljevak, Zagreb, 2008. i 2014., 267 str.
Je li nužno pročitati sve što se objavljuje kao ”obavezna lektira”? Naravno da nije. Riječ je o preporukama, iskrenim i toplim preporukama i o manje-više pogođenom štosu u naslovu rubrike.
Tako će biti i s knjigom Williama Paula Younga ”Koliba” koja je u nas objavljena 2008. kao vrlo dobar i do sada najbolji ili najučinkovitiji urednički i marketinški potez izdavačke kuće Ljevak, a koja je opet aktualna jer nas je autor počastio lijepim i poticajnim riječima na susretima u Zagrebu i u Dubrovniku.
Kao što se čitatelji i nazovi čitatelji razlikuju kada govore o Paulu Coelhu (meni je taj Brazilac silno zanimljiv, ali preferiram original iz kojega Coelho ”crpi mudrost” i ideje za svoje knjige, naime, više volim Libanonca Halila Džubrana i njegovo najpoznatije djelo ”Prorok”), tako će se mnogi međusobno suprotstaviti kada je riječ o W. P. Youngu, čak se i žestoko posvaditi.
Prva, najjednostavnija razdioba odvaja one koji su ”jako zadovoljni” knjigom i one koji ”drže do svojih visokih kriterija” u ocjenjivanju što je za njih i što je uopće ”dobra književnost”.
Zatim se koplja lome između protestantskih kršćana i drugih fundamentalista koji ”Kolibu” odbijaju jer Young ne prikazuje Isusa i Sveto Trojstvo kako ih prikazuje Biblija te onih kojima je to nebitno, jer čak i da nisu sposobni uloviti različite stupnjeve Youngovih metafora (ti sasvim sigurno nisu sposobni razumjeti genijalne pisce kao što su Chesterton ili C. S. Lewis sa svojim glasovitim i ekraniziranim ”Kronikama iz Narnije”), smatraju da im je knjiga važna jer im je pomogla prebroditi neku ”Veliki tugu” (kako ju Young naziva) ili jer knjiga ima u sebi snagu tu pomoć dati mnogima.
Postoje i druge vrste podjele, ali kako ovo nije književni ili teološki traktat već, rekosmo, preporuka, iskrena i topla, spomenut ću ovu najnoviju podjelu između onih koji Younga, ”Kolibu” i njegovu drugu knjigu ”Prekretnica” mrze jer se usudio progovoriti o pedofiliji i drugim vrstama zlostavljanja u redovima protestantizma (o, da, itekako je ima).
Oni ga zasipaju majlovima punih mržnje te Young doživljava navalu silnog broja budala, kukavica, kunktatora i fanatika plus nemalog broja onih koji su odgojeni u okviru krivog shvaćanja pojma poniznosti, poslušnosti i pobožnosti s jedne strane. S druge su strane oni koji, kao moja supruga Claudia, jer su djeca misionara odrasla u prašumama jugoistoka Azije (kao i W. P. Young), shvaćaju koliko je važan princip nulte tolerancije prema zlostavljačima (usvojen za pontifikata Benedikta XVI.) i, još više, koliko je važan proces samooslobađanja i ostvarenja cijelog potencijala koji u sebi imamo. Oni stoga smatraju autora važnom pojavom.
Zahvaljujući činjenici da sam u braku s Claudijom, mogu W. P. Younga puno bolje razumjeti nego osoba koja će reći, na primjer: pročitao sam ”Kolibu”, dobra je to knjiga, ali nisam ništa osobito iz nje zapamtio, a strašno pamtim neke Andrićeve slike i rečenice pročitane prije pola stoljeća.
Osim toga, iznadprosječno sam informirana, a možda i privilegirana osoba jer sam bio u poziciji da se privatno družim s autorom i da ga sagledam u sasvim ljudskim situacijama, kao na primjer kada nam je pripovijedao o tomu kako se pripremao, što se sve naravno (a možda i nadnaravno) dogodilo te kako je dobio 250.000 dolara u američkoj verziji kviza ”Miljunaš”. Jer mada sam i ja bio u nekim drugim filmovima, fratarskima, itekako bih se uzbudio da mogu odjednom sanirati sve svoje financijske dugove, pogotovo ako usput dobijem i dobru priču.
I tu smo, dakle, dragi čitatelji i ne manje drage čitateljice: W. P. Young je čovjek koji nam je ispričao jednu jako dobru i poučnu priču.
Nije on frustiran što neće u povijesti ući kao Hemingway, E. A. Poe ili Dostojevski jer je ”Koliba” bila zamišljena kao osobni dar supruzi, djeci (ima ih šestero) i nekolicini prijatelja.
Naime, preko dvadeset milijuna prodanih primjeraka ”Kolibe” jesu rezultat dobrog marketinga i negativne propagande fundamentalističkih, kako protestantskih tako, u manjoj mjeri, katoličkih krugova, dakako, i vrlo važne usmene predaje, ali su dokaz, žao mi je ako se na koncu nećete samom složiti, velikog pripovjedačkog dara čovjeka koji je u životu bio propao, financijski i moralno (prevario je suprugu i na koljenima je molio oprost, a onda se jedanaest godina hrvao sa samim sobom), pa je s pozicije čovjeka bez osobita školovanja i portira hotela u američkoj provinciji dospio do statusa autora čija se knjiga jako, ali jako dugo zadržala na vrhu liste bestsellera New York Timesa.
Nemojte biti toliko umišljeni jer se to ne postiže tako lako (što znam iz osobnog iskustva jer trenutno imam jedan, u hrvatskim relacijama, molit ću lijepo, ipak bestseller).
Young je rođen u Grande Prairie u Alberti u Kanadi 1955. kao najstariji od četverice braće i vidio je dosta svijeta. Kao desetomjesečna beba je odveden u Novu Gvineju, u prašumu, među pleme Dani, pa se na pragu odlaska u osnovnu školu, u internat, čak i osjećao kao dio toga plemena. Uvijek je nešto piskarao: pjesme, kratke priče i slično, te je mislio da roman “Koliba” nikad neće biti objavljen jer ga je na nagovor supruge pisao samo za svoje šestero djece. ”Žena je mislila da ću napisati priču od 3-5 stranica”, rekao nam je dodavši kako je roman pisao putujući vlakom.
Nakon što je dovršio prvu verziju tekst je umnožio u 15 primjeraka i raspodijelio ga djeci i svojim prijateljima. Tek se na njihov nagovor odlučio tiskati knjigu koja je na kraju postala svjetskom uspješnicom.
U radnji romana, najmlađa kći Macka Mackenzija Missy oteta je za vrijeme obiteljskog ljetovanja. Dokaz da je brutalno ubijena pronađen je u nekoj napuštenoj kolibi u divljini Oregona. Četiri godine kasnije ožalošćeni Mack prima nevjerojatnu poruku kojom ga se poziva da posjeti onu istu kolibu. Unatoč svojim dvojbama Mack jedno zimsko prijepodne odlazi tamo i doživljava najmračniju moru. Ono što će pronaći u kolibi zauvijek će promijenit njegov život.
Tko ne bi bio sumnjičav kada bi mu netko ustvrdio da je cijeli vikend proveo s Bogom i to baš u nekakvoj kolibi? A to nije bila bilo kakva koliba.
U knjizi se tematizira pitanje Boga ”koji dopušta zlo u svijetu”, pa autor kaže: ”Roman je dio moje prošlosti i tužnoga odrastanja u strogoj ortodoksnoj protestantskoj obitelji”. Odnos sa ocem nije bio idiličan. ”U knjizi sam želio ponuditi sliku Boga drukčijega od slike svojega oca, a na takvo razmišljanje potaknut sam muškom i ženskom slikom Boga koja postoji u protestantizmu iako je njegov pogled na Boga drukčiji od Boga o kojem govore vjerske institucije.”
Knjiga se bavi jednim za svijet kontroverznim pitanjem – gdje je Bog u trenucima ljudske patnje? Mnogi su, pred strašnim okolnostima poput života u nacističkom logoru, kao što se dogodilo našem sugrađaninu, oskarovcu Branku Lustigu, na to pitanje odgovorili kratko i jasno: Boga nema jer Bog, ako je istina da je dobar, ne bi mogao dopustiti takvu količini i takav intenzitet zla i patnje.
Young misli drugačije.
Glavni lik ”Kolibe” suočen je s brutalnim ubojstvom kćeri. Četiri godine nakon toga doživi susret s Bogom ili, točnije, sa Svetim Trojstvom prikazanim u liku krupne vesele crnkinje Elousie (Otac), fizički ne osobito privlačnog nižeg muškarca arapskih crta lica (Sin) i nježne Azijke Sarayu (Duh Sveti). Nakon što dobije odgovore na mnoga vječna pitanja, Mack se miri s Bogom kojemu je, otkako mu je ubijena kći, gotovo okrenuo leđa.
Jedan kolega je svojedobno napisao da knjiga počinje kao film Clinta Eastwooda ”Mistična rijeka”, s obiteljskim čovjekom kojemu kći nestane. Ubrzano s policijom kreće u potragu, ali sve govori da je otmičar serijski ubojica kojega dugo traže i koji za sobom sije žrtve. Otac pada u razumljiv očaj. No to je samo romaneskna predigra za drugi, duhovni dio. Ucviljeni otac tada odlazi u kolibu, gdje doživi ukazanje božanskih bića s kojima stupa u dijalog.
Ali se ne slažem s konstatacijom da je taj razgovor često poprilično naivan i pisan u duhu priručnika ”Bog za neznalice” ili ”Isus za nevjernike” niti da je umjesno primijetiti ”kako knjiga ne bi ni nastala da je pisac na vrijeme pohađao satove vjeronauka”. Pogotovo ne da Young, kao pravi Amer iz stereotipa, ”o svemu premalo zna, ali želi puno naučiti” ili da bi se Younga trebalo staviti uz bok vidiocima iz Međugorja. Ja mislim da je sve to uvredljivo.
Uostalom, ako se nekom nerealiziranom doktoru teologije knjiga ne sviđa, može li ta kritika biti uvjerljivija od osjećaja zahvalnosti i spokojnosti milijuna čitatelja ”Kolibe”?
Osim toga, temeljni je promašaj ”Kolibu” promatrati kao ”kršćanski roman”. Jer ona to nije budući da Young jasno kaže da se smatra produhovljenom, ali ne i religioznom osobom.
Vrlo često mu se iz fundamentalističkih krugova predbacuje da bi se ”kršćanski romani trebali držati dvaju bitnih pravila: da bi trebali prikazivati Boga u skladu s Biblijom te da fiktivna djela nikada ne smiju postati zamjenom za Bibliju ili nečim što znatno utječe na duhovni život, već uvijek trebaju ostati u granicama razonode.” Naime, jer da je Biblija, a ne ”Koliba”, ”najistinitija priča ikad napisana.”
”Koliba” je, međutim, mala doza heretičke misli koja je svakom vremenu potrebna baš kao što je bila potrebna i ostala Isusova hereza da je ”dozvoljeno pomagati i liječiti subotom”, što je skandaliziralo farizeje i hramsko vodstvo.
Je li potrebno Boga iznova ”dizajnirati” i mijenjati ”zastarjele” metode evangelizacije? Ja mislim da je potrebno, ali, opet, oni koji u Youngovoj knjizi vide tu ili te intencije – griješe. Paul (autor voli da ga se tako zove) želi kazati vlastitoj djeci da ih voli kao što on misli da Bog voli njega. Govori to u metaforama (pa, hej, Isus je sebe vidio i kao kokoš koja skuplja svoje piliće, zar ne? Vidi u Mt 23, 37 i Lk 13, 24). I to se prodalo u 20 milijuna primjeraka. Ja ne vidim u tome problem ako to čini dobro ljudima, pa i financijski etabliranom gospodinu Youngu i njegovoj obitelji.
Ponovimo, ”Koliba” je duboko autobiografski roman, ali ljudima radije kaže da je priča, iako nije stvarna, ipak istinita. Kreativna fikcija omogućuje da preformuliramo naše iskustvo da bi bilo i drugima razumljivo, kaže autor, koji je o svojim traumama i strahovima iz djetinjstva progovorio iz perspektive junaka romana. ”Koliba” je zapravo metafora za bol, tugu i frustracije koje svatko od nas skuplja tijekom života. Zašto Bog dopušta da se događa zlo? Gdje je kad proživljavamo najveću bol? Koja je uopće njegova uloga u našoj svakodnevici?
Djetinjstvo mu je bilo tužno. Godinama su ga seksualno zlostavljali. Počelo je kad su mu bile četiri godine, još u plemenu. Roditelji su mu bili stalno zaposleni. Otac mu je bio strog, pa i nije želio provoditi mnogo vremena blizu njega jer je puno gnjeva istresao.
”Često sam sanjao da me pokapaju, da je moj sprovod i da nitko ne plače, da nikome nije stalo do mene. To te natjera da se uvučeš u sebe i umreš ili da pokušaš udovoljiti svima oko sebe. Tako sam ja postao onaj koji hoće zadovoljiti svakoga. Glumac. Kad sam navršio šest godina, roditelji su me poslali u internat. Tamo su me opet zlostavljali”, rekao je Young u jednom od brojnih intervjua koji je dao u Zagrebu. Kako kaže, godinama je ”lutao” nakon tih monstruoznih iskustava.
U međuvremenu se zaljubio i oženio Kim, s kojom je dobio šestoro djece. Nedugo nakon toga Youngu su ”demoni” opet zakucali na vrata. Suprugu je prevario s njezinom najboljom prijateljicom. Afera je trajala tri mjeseca, a Younga je na kraju razorilo grizodušje. Razmišljao je o samoubojstvu jer nije imao hrabrosti priznati Kim što je učinio. Ipak, odlučio se na potonje, a iz te borbe sa samim sobom nastala je ”Koliba”.
Prva knjiga donijela mu je slavu preko noći. Put je ipak bio dug i trnovit. Čak 23 izdavačke kuće odbile su je objaviti, pa su njegovi prijatelji, dvojica pastora – Wayne Jacobsen i Brad Cummings – osnovali posebnu tvrtku Windblown Media i objavili knjigu. Nakon što je prodan prvi milijun primjeraka, knjigu je primijetio i izdavač FaithWords i odlučio otvoriti izdavačku kuću samo kako bi objavio tu knjigu. Čim se pojavila u knjižarama, reklama više nije bila potrebna jer je usmena predaja bila najmoćniji marketing, a uspjeh knjige zaprepastio je i samog autora.
Dosta smo razgovarali s Kim i ona nam kaže da je Paulu onemogućeno da bude ”celebrity” u vlastitome domu. Mora prati, čistiti i peglati i sve ostalo što radi odgovoran muškarac u braku ili u vezi. Pisanje te knjige mu ”nije donijelo ništa u pogledu identiteta, sigurnosti, dostojanstva, značaja, važnosti, svrhe, sudbine ljubavi, zbiljâ naših života koje su uistinu važne”. Ono mu daje veliku slobodu glede toga što će se dogoditi s onim što napiše. ”Napisano može ostati nesputano, slobodno i temeljiti se na talentu”, kaže Young.
Zašto knjigu toplo i iskreno preporučujem, pa i na ponovljeno čitanje ako ste je uzeli kada se pojavila prvi puta? Zato što mi je Paul simpatičan i drag, zato što mi prija njegova osobna hrabrost? Da. Zašto bi to bio nevaljali kriterij?
Ali knjigu preporučujem i zato što mislim da znam prepoznati dobru metaforu i zato što, kao i Paul, vjerujem da nas smrt ne može rastaviti od Božje ljubavi (Rimljanima 8, 38-39). Svi ćemo stati pred Njega, koji nas najbolje poznaje i najviše voli. Ne vjerujem, kao ni on, u Boga koji je osvetoljubiv i kažnjava (djelomično i stoga što ne vjerujem da kazna poništava zlo ili donosi stvarnu pravdu). Vjerujem da je Bog ljubav i da je ta ljubav ispravan odgovor na zlo i nepravdu.
Možda se i upustim u malo veći i ozbilniji zahvat te dadnem teološku lekturu ”Kolibe” u rubrici ”Ex libris”. Pričekat ću intervju koji Claudia radi s Paulom, koji bi trebao pokazati da knjigu ne preporučujem zato što radim uslugu čovjeku ili izdavaču koji ”sasvim solidno mlati pare”, kako se može tu i tamo čitati u komentarima, već zato jer sam tijekom jednoga razgovora, kada nam je govorio o tumoru koji je nedavno nađen u mozgu jedne od njegovih dviju kćeri, u Paulovim očima vidio iskru milosti: to je ta snaga ili treptaj duše koja nam govori priču koja se iščitava poput molitve – i to najvrednije molitve, one ispunjene znojem i očuđenjem, jasnoćom i udivljenjem, strahom i iščekivanjem, mirom i zahvalnošću.
O Dobrici Ćosiću nisam pisao iz barem dva razloga. Umro je predsjednik jedne nestale države, koja je 1992. i 1993. sipala granate i mine u mojoj neposrednoj blizini, na grad u kojemu sam živio tokom cijeloga njegova mandata. I umro je pisac koji me se, kao čitatelja, nije ticao, premda sam pročitao baš svaki redak njegove romaneskne fikcije, sve provjeravajući hoće li me se već jednom dotaknuti. I nije. Neka pišu oni kojih se pisac doticao i oni koji mu se mrtvom žele narugati. Ja mu se neću rugati. Možda i bih, da živim u Srbiji.
Kao i sve zlosretne, male i nedovršene nacije, Srbi su u posljednjih dvjestotinjak godina više svojih istaknutih muževa proglasili nacionalnim očevima. Hrvati se od Srba u tome razlikuju što su brojem barem dvostruko manji, čime im je zla sreća, naravno, dvostruko veća. Tako da su, vjerojatno, imali duplo više očeva nego Srbi, ali sjetimo se dvojice najistaknutijih: Ante Starčevića i Franje Tuđmana.
Starčević se u svoje hrvatsko sinovlje i kćerovlje gorko razočarao, i odrekao ga se tako što je oporučno zabranio da mu se grade spomenici, da se išta u Hrvatskoj zove njegovim imenom i da ga se sahranjuje na Mirogoju. Umro je, takorekuć, kao hrvatski Thomas Bernhard. Kako je i Starčević bio žestoki antiklerikalac, izrazito neraspoložen prema Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi i njezinim hrvatskim dužnosnicima, što je također veza s Bernhardom, Starčevićevo odricanje od Hrvata bilo je kolosalno, ali i pomalo tolstojevsko. Gubitničko. Znao je da će im nakon smrti postati zlatni telac. I da će mu graditi spomenike i svoje zapišane sokake nazivati po njemu.
Ali čitao o njegovoj smrti jesam. Pisanje nekrologa korisna je vježba svakomu piscu. Po nekrolozima vidimo kakav je u kojega dar. I ima li pisac dara. Na sprovode ne idem, ali nekrologe čitam, čak i kada me se jednako ne tiče pokojnik, kao ni oni što pristigoše na sažaljenje, kondolirung, karmine…
Ono što je zajedničko Ćosićevim sažaliteljima i izrugavateljima jest da im je svima umro Otac. Jednima, Dobrica Ćosić je “otac srpske savremene književnosti” ili “otac moderne srpske nacije”, drugima, on je “otac postmodernoga srpskog nacionalizma”… Mnogi su, da li od jednih ili od drugih, napisali i to da je Dobrica Ćosić “otac nacije”. Naravno srpske.
Bogdan Bogdanović, inače Ćosićev ispisnik, vršnjak, rođendan su slavili u nekoliko mjeseci razlike, gorko je jednom ustvrdio da je Dobrica Ćosić “otac srpske nepismenosti”. Prije nekoliko su dana tu izjavu krivo pripisali Latinki Perović.
Franjo Tuđman, još jedan Ćosićev vršnjak i kolega po očinstvu, tek pet mjeseci od Ćosića mlađi, stigao je kao demodirana, starodrevna očinska varijanta. Nema sumnje da je Starčević bio moderniji i liberalniji otac od Tuđmana. Vjerojatno i zato što nije imao konkurenciju. Tuđman je prizvao i tajnoga oca nacije ili oca domovine – poglavnika Antu Pavelića. S njegovim se očinstvom Hrvati nisu obračunali, niti su ga se odrekli. Osim antifašista, naravno, ali oni su, barem među Hrvatima, oduvijek bili bez zajedničkoga oca i matere, sve uz “najvećega sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita. U tom neodricanju leži i glavni uzrok Pavelićevom povampirenju do kojeg je došlo nakon 1. srpnja 2013.
Osim brojnih očeva, Srbi su imali i barem jednu majku. “Srpska majka” bio je okupacijski guverner Srbije, ratni junak iz Prvoga svjetskog rata, đeneral Milan Nedić. On je, biva, svojim kvislinškim djelovanjem, sudjelovanjem u borbi protiv komunista, hvatanjem ilegalaca po Beogradu i pripomaganjem u provođenju rasnih zakona i holokausta, spasio Srbe od veće nevolje. Posljedice Nedićeva majčinstva bile su strašne, a Srbi se sa “srpskom majkom” nisu stigli obračunati. Osim antifašista, naravno, ali oni su, barem među Srbima, oduvijek bili bez zajedničkoga oca i matere, sve uz “najvećega sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita.
Taj sin nije bio bezgrešan. Rat, mržnja, bijeda i fašizam, koji su, sukcesivno, poput neke grandiozne epidemije, nastupili poslije Titove smrti, posljedica su i njegove vladavine.
Nesvikli na slobodu, Hrvati i Srbi su nakon smrti svoga najvećeg sina nastavili tražiti očeve, prepoznajući ih oko sebe, uglavnom u vampirskim figurama pokojnika koji su ih već unesrećili. Ili u ponekom mladom vođi, koji još, istina, nije stasao do oca – ili je toliko mlad da mu je sinovlje i kćerovlje mahom predškolske dobi, dakle upišano i nepismeno – ali narod će i takvoga, mladog oca, sačekati, ako treba i dvadeset godina, sve dok ne sazri u kućnog patrijarha.
U srpskim je novinama objavljena posljednja volja Dobrice Ćosića. Premda je tokom života, ali i u svojim romanima, bio dosljedan ateist, od svoje rođene kćeri zatražio je da ga pokopa po hrišćanskome obredu, “sa dva sveštenika kako je sahranjen moj deda Jefimije, moja majka Milka, moj otac Žika, brat Radoslav, moji vršnjaci i Drenovci, moji prijatelji…”
“Hristos je bio moj Bog”, povjerio se kćeri i rekao da žali što nije stigao napisati roman o Isusovu ulasku u Jeruzalem. “Mojim tumačenjem Hristove sudbine možda sam mogao nekom rečju da dopunim Dostojevskog. O tom nenapisanom romanu, Hristu i njegovoj religiji govorim zato što svojom sahranom po pravoslavnom crkvenom običaju želim da potvrdim svoju pripadnost hrišćanstvu, svojim precima, roditeljima, svojim književnim junacima i čitaocima.”
I tako, eto, umiru bivši ateisti, partizani i komunisti, ostavljajući nas opustošene i bez Boga. Ćosićevo srpstvo se u zadnjemu času svelo na kršćanstvo. Tako to biva u očinskome konceptu nacije. Tako biva i s nacionalizmom. A tako biva i sa čovjekom koji se, unatoč svemu, našao sam pred smrću. Tu bi mi Dobrica Ćosić, možda, mogao biti i blizak, eh da nije i na tom mjestu uvjeren da je mogao “nekom rečju” da dopuni Dostojevskog. Možda i jest, ali bio bi to neki posve drugi život.
Nekrolozi Dobrici Ćosiću, bilo da su se pisci u njima ružno cerili i rugali, bilo da su pustili prigodnu suzicu, halaleći pokojniku i ono što se ne bi smjelo tek tako halaliti, povod su mi da kažem kako su mi, bez obzira na to što sam jedinac, ili možda upravo zato, uvijek bili bliži koncepti bratstva i sestrinstva.
Očevi i majke mračne su, hereditarnim traumama opterećene figure, koje bi, uvijek, trebalo ostaviti u privatnoj sferi. Ne bismo smjeli imati zajedničkih roditelja, kao ni zajedničkih sinova i kćeri. Ili kako kaže europska himnica, koju Hrvati zbog nečega odlučno pjevaju samo na njemačkom: “Svi će ljudi braća biti, kćeri iz Elizija…”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Psiholozi i proučavaoci književnosti poručuju da bi najbolje i omiljene knjige čitaoci morali da čitaju svake pete godine ponovo. Ne samo zato što postoji neumitan proces zaboravljanja, već i zbog toga što čovek posle izvesnih godina drugim očima i sa novom zrelošću upoznaje svoja omiljena dela.
Znamo da su nas u obaveznom školovanju primoravali da čitamo klasike. Kako su nas nastavnici upućivali u lepote književnog dela, velika je sreća da nam nisu ubili želju da čitamo i u poodmaklom dobu. Ali nije isto čitati ’’Zločin i kaznu“ F. Dostojevskog u šesnaestoj godini, i desetak godina kasnije.
Naravno, čak i za profesionalne čitače i univerzitetske profesore često je ovaj izazov nepremostiv ako stalno prate noviju književnu produkciju, izmenjene modele tumačenja književnih dela, da ne bi zaostali u percepciji umetnosti koja sa vremenom dobija drugačije reference. T. S. Eliot je pre stotinak godina na vreme upozorio da svako novo umetničko delo pomera razumevanje onoga što smatramo tradicijom (ona dobija status neizmenjivih vrednosti samo tamo gde se sa tradicijom instrumentalizuje poimanje prošlih vremena i ondašnjih vrednosnih sistema).
Ostavljam po strani jedan sloj nametljivih sveznalica koji o svemu donose lake i teške sudove, što u poremećenim kulturama poput srpske lako prolazi, ali ostavlja neprijatne tragove. Od takvih ćete na svakom koraku čuti kako je savremena srpska poezija na nivou (svetske!), premda lako doznajete da oni ne poznaju nijedan važniji jezik sem svog zavičajnog.
Sa sličnom namenošću se govori o novoj srpskoj prozi, premda lako vidimo da je vreme moćnih pisaca poput Kiša, Pekića, Aleksandra Tišme, Konstantinovića, Mirka Kovača iza nas. I onda se čudimo što se sužava krug ozbiljnih čitača, a širi onaj koji ispunjava treš-literatura voditeljskih zvezda, porno-starleta i diva sa dunavskih splavova.
Nešto slično važi i za filmsku umetnost. Promiču mnogi filmovi i većina ubrzo pada u zaborav (najčešće zasluženo). No neki filmovi, koji polože ispit vremena, postaju sve bolji i dragoceniji za naše razumevanje života i čovekove sudbine.
Svako ima pravo da kaže da mu je dovoljno što je nekad davno video Hitchcockovu ‘‘Vrtoglavicu“ ili ‘‘Rubljova“ Andreja Tarkovskog, ali znam mnogo ljudi koji kao i ja uvek sa novim uzbuđenjem ponovo pogledaju klasična i neka novija filmska dela.
Zato se i prave liste najboljih filmova na kraju godine, decenije i stoleća. Nema konačnog i neprikosnovenog izbora, što se najbolje vidi iz liste najboljih filmova u istoriji, koju svakih desetak godina objavljuje najpoznatiji filmski časopis na svetu, londonski Sight and Sound. Svako novo glasanje dovodi do pomeranja na listi (koja se sastavlja glasanjem nekoliko stotina uglednih filmskih kritičara). Neki filmovi koji su bili pri vrhu pre dvadesetak godina su nestali, a iskrsli su drugi filmovi (ne uvek novi po datumu snimanja). Vreme utiče na ukuse, na percepciju filmova. Neki filmovi naprosto ‘‘izblede“, drugi isplivaju iz pozadine.
Posebno je opasno ako se, u vremenima opšte ekspanzije novih tehnologija, filmovi u prvoj recepciji doživljavaju na malim ekranima (TV) i na sve moćnijoj internet ponudi. Time se gubi onaj poslednji trag zamračene dvorane, doživljaj koji u bioskopskoj tami približava gledaoca oniričkoj komponenti filma kao medija. Zato nije čudo kad neki mlađi aficionadosi filmskog medija odbacuju čitave decenije filmske umetnosti u potrazi za pomodnom pulp-percepcijom sveta.
Na kraju prošle decenije sastavljene su mnoge liste najboljih filmova prve decenije trećeg milenija. One se razlikuju od kritičara do kritičara, što samo govori da se imalo šta odabrati.
Evo deset filmova koje sam ja odabrao za preporuku: ‘‘Bela traka“ Mihaela Hanekea, ‘‘Panov lavirint“ Guillerma del Toroa, ‘‘Holivudski bulevar“ (Mulholland Drive) Davida Lyncha, ‘‘Sve o mojoj majci“ Pedra Almodovara, ‘‘Tamni vitez“ Cristophera Nolana, ‘‘Pisac iz senke“ Romana Polanskog, ‘‘Prorok“ Jacquesa Audiarda, ‘‘Ostrvo“ Pavela Lungina, ‘‘Udaljenost“ Nuria Bilge Cejlana i ‘‘Velika lepota (La grande bellezza) Paola Sorentina.
To su filmovi koji su inače osvajali Oskare ili neke druge važne nagrade, ali to nije najbitnije, jer postoje filmovi sa sličnim javnim priznanjima koji su potonuli u priličnu senku (često, vrlo opravdano). U njima se očituje ono najbolje po čemu film opstaje kao umetnost pokretnih slika, sa uznemirujućim porukama i doživljajem koji dugo opstaje u gledaočevoj svesti.
Oni koji vole film i ne gledaju ga samo kao deo dokolice i razbibrige vratiće se ovim i drugim naslovima. Da budem iskren, jedan od ovih filmova (neću da otkrijem koji, to sad nije bitno) pri prvom gledanju me je ostavio u priličnoj ravnodušnosti. Kad sam ga ponovo pogledao, on mi se ‘‘otvorio“. Ništa čudno. To su događa i sa knjigama: krenete sa čitanjem, osetite neki otpor, ostavite knjigu, ali posle nekog vremena, sve izgleda drugačije.
Ako već dosad niste stekli naviku da u kućnoj kolekciji čuvate DVD snimke probranih filmova, počnite sa ovim naslovima. Ima ih na ćoškovima (priče o pirateriji ostavite onima koji nas sprečavaju da uđemo u Evropu mnogo efikasnije), imaju ih vaši prijatelji, razmenite snimke, to se u celom svetu radi (i nigde nije kažnjivo).
Nećete se pokajati ako sa predložene liste, ili neke druge, proberete nešto za kasnije gledanje. Ako smem da vam poverim, neke filmove sam video i desetak puta, poput neverovatnog, mističnog ‘‘Ostrva“ ruskog genija Pavela Lungina. Zato su ljudi i u mnogo težim vremenina čitali Rabelaisalea i Cervantesa, slušali Bacha i Mozarta. Tako je lakše i lepše.
Bio nekoć prije rata u Sarajevu jedan taksist. Drukčiji od ostalih, neobičan, osebujan. Čovjek očito zalutao među taksiste. Sjedio bi na štandu u autu, čekao svoj red i čitao Dostojevskog. Kad bi došao red na njega i mušterija uhvatila rukom za kvaku vozila, pogledao bi je preko naočala, i ako mu se nije sviđala, odbijao ju je jednostavno, hladno, gotovo neljubazno: ‘‘Oprostite, ne vozim dok ne pročitam ovo poglavlje“.
Ako bi svojim pronicavim pogledom, a vjerovao je da odmah, od prve zna ocijeniti čovjeka, procijenio da ima zanimljivu mušteriju, spuštao bi knjigu i bez riječi palio auto, uključivao taksimetar i otpočinjao vožnju i priču. Nama koji smo tada tek počinjali pisati i nismo baš imali novaca voziti se taksijem i bolje ga upoznati, bio je rijetko zanimljiv lik i više smo o njemu slušali od drugih nego ga susretali ili osobno znali. No, već ga je mnogi od nas vidio kao junaka neke svoje buduće priče. Em je čitao Dostojevskog, em je bio neviđen ters, em ga je manje zanimala zarada od vlastitog hira, em je bio čitatelj kakvih se nije baš moglo naći ni među piscima…
Tko je bio taj čovjek i kamo je nestao mislim da više gotovo nitko i ne zna. Osim ako nije izmišljen i vezan, kao i toliko toga, za neka bolja i gotovo nestvarna bivša sarajevska vremena. Nestvarna i nedostižna pogotovu za današnje beskrajno banalno Sarajevo. Danas takvoga taksista nema, osim možda jedan koji mu se donekle približio. Zapravo, točnije bi bilo reći da se toliko udaljio od svojh kolega taksista, pa samo podjeća na tog osebujnog davnašnjeg predratnog taksista.
Kako? Čime? Ma, jednostavno, dok svi drugi taksisti stoje pored svojih auta i razgovaraju o sportu, ženama i politici, a u najboljem slučaju čitaju dnevne novine, on kao vuk samotnjak sjedi u autu i uporno, ustrajno rješava križaljke i to po mogućnosti što kompliciranije, one hrvatske. Sanja o tome da jednom dođe na kviz i pokaže što sve i koliko zna, žali se kako naše televizije ne znaju ni najobičniji kviz napraviti. A ako prihvatite razgovor s njim i pokažete da znate neke pojmove u križaljci na kojima je on zapeo, zbog kojih je zadnjih pola sata razbijao glavu, zaboravit će upaliti taksimetar i na kraju sav ljubazan reći cijenu: ‘‘Ma, dajte otprilike. Jel’ vam puno: dvije-tri marke?“
Da, hoće on progovoriti i o politici, ali ne kao njegovi kolege koji se odmah uhvate konkretnih imena, tračeva o njima, njihovim ženama i ljubavnicama i ‘‘istinama“ koje su sinoć vidjeli na televiziji ili jutros pročitali u novinama. On, pak, voli, kako sâm kaže, malo dublje ‘‘dumati“ o tome. Istina je malo dublje skrivena, pa ni ribe ne plivaju po površini, govori on neke svoje mudrosne spoznaje koje, i kad nisu zanimljive, postaju to načinom na koji ih on izgovara.
Uđem u taksi i kažem tek da nešto kažem: Pa, otkud ovoliki psi i pred glavnim ulazom u glavnu bolnicu, u najveću bolnicu u državi… Devet ih je, deset, ni auti od njih ne mogu proći, a kamoli pješaci…
Da vi vidite, spremno prihvati, kad oni u dva, u tri noću zarate oko plijena, pseća banda s gornje strane bolnice, protiv ove s donje. Ne znam kako svijet uopće tu može spavati od cike, laveža… Borba za kontrolu teritorija, za kontejnere, za hranu u njima, za otpad iz bolnice…
Njegova je teorija, koju ovdje želim prezentirati kao njegovu kratku povijest zadnjih dvadeset godina sarajevskog življenja, da živimo u pasjim vremenima, u kojima, međutim, obični narod živi psećim životom. Malo komplicirano? Ma, spreman je on to elaborirati tako spretno da bi to mogao biti sjajan monolog u nekoj političkoj emisiji kakvu tzv. ozbiljni bh. televizijski kanali daju navečer odmah iza središnje informativne emisije, iza dnevnika.
Dakako, kad bi ga tkogod pozvao. I ako ta njegova teorija, mislim se, ne bi bila najbolja, svakako bi bila najoriginalnija s obzirom na to što se sve u tim emisijama može čuti… I, posve sigurno, njegov nastup ne bi bolovao od poštapalica kakve u svakoj rečenici po dva-tri puta spominju tzv. intelektualci čim im se pred očima upale tv-kamere. Ma, ne znaju ti oni biti pametni ako bar tri puta u jednoj rečenici ne kažu ‘‘dakle“!
U ratu sam prvi put čuo, priča on, za pse rata. Da se tako zovu. Čuj, psi rata!? Ovdje su došli, dovedeni i poslani, da naše male ili velike, svejedno, nesporazume pretvore u mržnje, u dugotrajno, nepremostivo zlo. Nažalost, mnogi su od njih ostali ovdje i nalégli svoja pseća legla. Za njima su išli psi pljačke. Strvinari. Sve što sami u životu nisu uspjeli stvoriti, zaraditi oteli su od onih koji su čestito, često generacijama dugo stvarali.
Potom su došli psi privatizacije. Raščupali su, ko gladna paščad sve što je ovaj narod stvarao svojim rukama više od četrdeset godina. Ono što smo zvali državno, društveno sad je njihovo. I dan danas glođu tuđe, šta tuđe – naše, narodne kosti. Oglodali su narod do gole kosti. Ti su gori i od pasa rata i od pasa pljačke.
Psi rata su ubijali, jednokratno i po kratkom postupku. Psi pljačke te nasilno ‘‘oslobode“ svega što si imao. A ovi grizu, dave, kolju, mrcvare godinama… Za njima su došli psi čuvari političkih moćnika. Uh, koja je tek to sorta: sve ulizice, puzavci, dupeuvlakači, laskavci… Oni koji gazdama ližu ruke, a one od kojih su zeru jači, moćniji, od kojih su za stepenicu više, grizu, ujedaju, prave im psine… Evo, i ta je riječ postala od riječi ‘‘pas“…
A onda su došli ovi psi. Ovi o kojima ste vi počeli. Puno ih Sarajevo. Nikad ovaj grad nije imao toliko pasa. Sami vidite: čopori pasa oko bolnice, čopori šeću glavnom ulicom, kao da smo u zoološkom vrtu, a ne u glavnom gradu; čopori su po parkovima gdje bi se djeca trebala igrati, oko škola… Grad je zaprljan od njihova razvlačenja smeća iz kontejnera, grad je zaprljan od njihovih govana, grad… Ma šta da vam pričam… kakav grad!
A sad ono glavno: sve te pse, sve… Od pasa rata do ovih po sarajevskim ulicama doveli su ili skrivili stranci… Ma, gledajte ove pse. Njih ne smijete mrko ni pogledati da vas ne vide oni zaduženi za zaštitu životinja, a demonstrante smijete ispendrečiti do mile volje.
Romi na Gorici ili sarajevska sirotinja stanuje po ćumezima, a stranci traže da se za pse grade azili od nekoliko milijuna maraka… I gledajte, evo se i nas dvojica bavimo ovim psima od kojih se ne smije slobodno hodati… Sve zato da se ne bismo bavili psima rata koji su nas napadali ili, eto, branili, pa sad ovdje regrutiraju druge pse rata za Siriju; da se ne bismo bavili psima pljačke i privatizacije koji su navukli u svoje jazbine imovinu kakvu nemaju Rockefellerovi, a sve nam pričajući o vjeri i naciji, da se ne bismo bavili…
E, moj gospodine… I još bi i da mi prodaju svoje novine i svoju istinu u njima… Kao da sam ja malouman…
Vjerujte, najbolje se osjećam kad ispunjavam križaljke… I da nema ovoliko ilegalnih taksista po gradu i da svijet nije ovoliko osiromašio, pa nema baš posla ko nekad, ma najradije bih i pola svojih mušterija otjerao… Ma ne bih im dao ući u vozilo… Oni odmah o skupoći, o malim primanjima, a neće da vide da su sami krivi. Sami za sve krivi… Koji smo mi narod… Ma, mi i jesmo za torove, znaju to ovi gore, znaju, zato i jesmo sa svih strana u tim torovima okruženi psima…
I vidite, zbog svih tih pasa svih ovih godina, koji paradoks, mi, jedino mi danas živimo psećim životom, a oni, oni koje ja zovem psima, zaštićeni su ko svete krave u Indiji.
I dok slušam tu gorku pseću povijest posljednjih sarajevskih 20-ak godina, priču iz neke njegove ‘‘Životinjske farme“ i na ne baš dugoj relaciji, taksist koji me dotad persirao reče: ‘‘Ovdje ćeš? E, jebiga, jarane, ja zaboravio uključiti taksimetar. A nije namjerno, nije, Alaha mi… Hajde, daj dvije-tri marke. Nit ti na gubitku, nit ja na dobitku. I izvini.“
Glasoviti romanopisac, pjesnik, dramatičar, esejist, aktivist… Victor Hugo, jedan od najvećih Francuza i ne samo svojega doba. Uz “Jadnike” i “Zvonara crkve Notre-dame”, značajno mjesto u njegovu iznimnom opusu zauzima i fiktivni dnevnik mladog pogubljenika “Posljednji dan na smrt osuđenoga” (1829).
Uputivši ga “svakomu tko sudi”, autor u njemu otvoreno zagovara ukinuće smrtne kazne, pitajući svoje suvremenike: “Zar u Francuskoj nema dovoljno zraka da svatko može disati?” Potresne stranice ovoga omalenog bisera svjetske književnosti, po vlastitu su priznanju, izvršile dubok utjecaj na književne veličine kao što su Camus, Dickens i Dostojevski, a potonji ga je ocijenio kao “Hugoovo remek-djelo”.
“Ono što pišem možda neće biti nekorisno”, povjerava se i preispituje na smrt osuđeni, “taj dnevnik mojih patnji, iz sata u sat, iz minute u minutu, muka za mukom, budem li imao snage voditi ga do trenutka kad će mi fizički biti nemoguće nastaviti; ta priča, nužno nezavršena, ali u najvećoj mogućoj mjeri potpuna, o mojim osjećajima, zar neće sa sobom donijeti veliku i duboku pouku?”
Potresne stranice ispunjene su omašnim strahom i stravom pred nemilosrdnom neminovnošću, ali i dubokom plemenitošću i samilošću.
Naslov: Posljednji dan na smrt osuđenoga
Autor: Victor Hugo
Preveo: Mate Maras
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 176
Uvez: meki
ISBN 9789533200644
Izdavač: Šareni dućan
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
