autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Svijet (a)moralno tone, a probudit će se kad stigne do dna

Autor: Ivana Šojat / 19.04.2022.

Ivana Šojat

Na pamet mi je danas pao Momo Kapor. Zapravo, više jedna njegova rečenica koju sam sjećanjem iščupala iz nekog njegovog romana i ne znam je više locirati, smjestiti u romanesknu cjelinu, koju ne znam točno citirati, nego samo parafrazirati: ”Ja sam samome sebi, sopstvenim rukama iskopao put do dna.” [Read more…]

Filed Under: BUDIMO PAMETNI Tagged With: Budimo pametni, Dostojevski, Ivana Šojat, Momo Kapor, Ukrajina

Molitva za žrtve posljednjega McDonald’sa u Moskvi

Autor: Miljenko Jergović / 20.03.2022.

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Vijesti ovako govore: prije privremenog zatvaranja McDonald’sovih pečenjarnica u Moskvi, kojim američki demokratski režim kažnjava Rusiju zbog njezine krvave agresije na Ukrajinu, stvorili su se dugi redovi onih koji su još jednom poželjeli otići u McDonald’s. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Boris Jeljcin, Dostojevski, Luka Safronov-Zatravkin, McDonald's, Miljenko Jergović, Moskva, Ukrajina, Vladimir Putin

I 700 godina nakon smrti Dante je ostao trajna inspiracija

Autor: Magdalena Maršavelski / 15.02.2022.

Magdalena Maršavelski

Zbog pandemijskih restrikcija pretprošle je godine, bez velike pompe, s nekoliko koncerata na izmaku godine obilježena dvjesto pedeseta obljetnica smrti Beethovena. Skromno i skoro nezapaženo prošla je, iz istih razloga, i obljetnica Dostojevskog. [Read more…]

Filed Under: PANDECTA Tagged With: Beethoven, Božanstvena komedija, Dante Alighieri, Dostojevski, Firenza, Magdalena Maršavelski, Pandecta

Nacionalna prošlost u kategorijama dobra i zla

Autor: Suzana Kulović / 25.06.2021. Leave a Comment

Suzana Kulović Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL

Suzana Kulović
Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL

Participacija građana u demokratskim procesima, što je jezgra demokracije, ovisi o njihovom razumijevanju tih procesa o čemu ih izvještavaju političari i osobe od velikog autoriteta u zajednici (na primjer, svećenici) svojim javnim priopćenjima i mediji.

Mediji prenose i interpretiraju izjave političara i istaknutih građana koji se pojave u javnom prostoru te dajući svoj kritički osvrt na sadržaje bitno doprinose formiranju javnog mnijenja i društvenih vrijednosti. [Read more…]

Filed Under: NEZDRAVO DRUŠTVO Tagged With: dobro, Dostojevski, nacionalna prošlost, NEZDRAVO DRUŠTVO, Nietzsche, Suzana Kulović, zlo

Pravo na višestruki identitet i apsurdi tzv. integracije

Autor: Sofija Kordić / 02.07.2019. Leave a Comment

Sofija Kordić

Sofija Kordić

”Maramu mogu skinuti s glave, ali tamnu kožu ne mogu. Što bi bio sljedeći korak za integraciju?” To su riječi Eman Ghaleb, devetnaestogodišnje češke studentice jemenskog porijekla, iz nedavnog razgovora za jedne dnevne novine. [Read more…]

Filed Under: PRAŠKA PRIZMA Tagged With: Amin Maluf, Baudelaire, Beethoven, Dostojevski, Eman Ghaleb, Giordano Bruno, hidžab, identitet, Isus Nazarećanin, Keith Richards, Libanon, Mick Jagger, Oscar Wilde, Praška prizma, Rimbaud, Sofija Kordić, Tea Tulić, Užice, Van Gogh, Vuk Perišić

Moćno, kompletno i nezaustavljivo Saramagovo djelo

Autor: Nenad Rizvanović / 24.03.2016. Leave a Comment

Svjetlarnik mali formatJosé Saramago, ”Svjetlarnik”, VBZ (edicija Europom u 30 knjiga), Zagreb, 2015.

Svoj prvi roman “Svjetlarnik” José Saramago završio je još godine 1953, poslao nakladniku i naletio na zid šutnje. Nakladnik se nije uopće udostojio odgovoriti mu čak ni da je rukopis zapremljen.

Za pisca na početku karijere vjerojatno ne postoji gora situacija: što god on u tim godinama misli o sebi i svojim spisateljskim sposobnostima, njegovo je samopouzdanje na velikom ispitu. Čak i najgori narcis, ili možda baš prvi on, pomislit će da je napisao tako grozan roman da urednik nije našao za shodno da mu objasni zašto roman neće bit objavljen. Mnogi su u sličnoj situaciji posumnjali u svoj talent i naprosto odustali.

Saramago je napisao “Svjetlarnik” kao tridesetogodišnjak, dakle na početku književne karijere, kad je na vlasti u Portugalu bio Salazar, što u ovom slučaju nije nevažan podatak. Za Saramaga je slučaj “Svjetlarnik” bio tako traumatičan da u sljedećih dvadeset godina nije ni pomislio da bi mogao napisati neki novi roman.

Dugo se mislilo da je rukopis izgubljen, a kad je napokon, godine 1989, slučajno pronađen, José Saramago – valjda još traumatiziran – ne samo da ga nije želio ponovno pročitati već je odlučio da “Svjetlarnik” može biti objavljen tek nakon njegove smrti. I tako je roman čekao gotovo punih šezdeset godina na objavljivanje – premijerno je tiskan tek 2011. godine.

Možda bi Saramagova karijera išla nekim mnogo konvencionalnijim smjerom da je “Svjetlarnik” objavljen u svoje vrijeme i možda bi naposljetku onog Nobela dobio netko sasvim drugi

Romani poput “Svjetlarnika” često imaju status robe s greškom, često stoje izvan regularnog opusa koji je pisca učinio poznatim i slavnim – a Saramaga usput i nobelovcem. Čitatelj – pogotovo ako je piščev fan – ima naravno pravo na sumnju – je li “Svjetlarnik” punokrvni roman ili možda ipak samo neka literarna vježba koja ima tek dokumentarno-bibliografsku vrijednost?

Sumnjičavosti u ovom slučaju nema mjesta. “Svjetlarnik” je neočekivano svježe štivo: mladi Saramago je odličan pripovjedač i profinjeni stilist koji zna stvoriti krasnu romanesknu atmosferu. “Svjetlarnik” je svakako njegov najkonvencionalniji roman, no nikoga ne treba posebno zabrinuti što je napisan u balzakovskoj pseudonaturalističkoj maniri, jer Saramago ima laku pripovjednu ruku, što zapravo spašava roman.

Naime, nametnuo je težak koncept: roman se zbiva u jednoj zgradi krajem četrdesetih. Na prvih desetak stranica uveo je čak petnaestak likova, no potencijalno težak tehnički problem umješno je riješio – čitatelj će s lakoćom popamtiti sve likove i njihove sudbine.

Veći je problem što nisu svi likovi podjednako zanimljivi, niti se autor stiže u romanu, kraćem od 300 stranica, primjereno pozabaviti baš svima. Primjerice, prati život čak tri bračna para od kojih niti jedan nije baš pretjerano zanimljiv. Neki likovi su naprosto dosadni.

Kako je “Svjetlarnik” zapravo roman likova, spašavaju ga likovi koji su ekstremniji i kompleksniji: daleko je zanimljiviji mračni razvratnik, nasilni Caetano Cunha, silovatelj i obiteljski nasilnik, i njegova supruga Justina, ružna dijabetičarka, ali intelektualno superiornija i produhovljena. Izniman je lik “sponzoruše” done Lidije za koju je Saramago pronašao puno razumijevanja i empatije.

Strašno je zanimljiv i incestuozni sestrinski lezbijski odnos Adriane i Saute, koji je jedva dotaknu, no lako je moguće da su salazarovski cenzori baš zbog toga bacili roman u koš.

Romani poput “Svjetlarnika” često imaju status robe s greškom, često stoje izvan regularnog opusa koji je pisca učinio poznatim i slavnim – a Saramaga usput i nobelovcem. Čitatelj – pogotovo ako je piščev fan – ima naravno pravo na sumnju – je li “Svjetlarnik” punokrvni roman ili možda ipak samo neka literarna vježba koja ima tek dokumentarno-bibliografsku vrijednost?

Najproblematičniji je lik, u kojeg Saramago uložio najviše – postolar-intelektualac Silvester koji naprosto bazdi po socrealizmu i nikakve mu stilizacije ne mogu pomoći. Njegov je intelektualni partner, ujedno u romanu njegov podstanar, sam Saramago sakriven u obličju mlađahnoga Abela. Njih dvojica vode duge i pomalo isprazne filozofske razgovore, anakrone u svojoj didaktici.

Saramago je u “Svjetlarniku” namjestio sve nišanske spravi – svi njegovi aduti su na svojem mjestu: Dostojevski, Pessoa i Diderot su mu nesumnjivo glavni poetički uzori. “Svjetlarnik” je najbolji ondje gdje načinje tabu temu spolnosti i nasilja u obitelji, a najslabiji u svojoj ideološkoj dimenziji.

Neobično je da je ovakav roman, iz današnje perspektive benigan, za salazarovsko društvo vjerojatno bio preprovokativan i moguće da je baš salazarovska cenzura Saramagu zapravo napravila uslugu: dvadeset godina kasnije, kad se vrati romanu, pojavit će se kao moćan, kompletan, nezaustavljiv autor.

Možda bi Saramagova karijera išla nekim mnogo konvencionalnijim smjerom da je “Svjetlarnik” objavljen u svoje vrijeme i možda bi naposljetku onog Nobela dobio netko sasvim drugi.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Diderot, Dostojevski, José Saramago, Nenad Rizvanović, Pessoa, Salazar, VBZ, Zagreb

Jovan Ćulibrk: ”O Stepincu ne sa stajališta komunističke optužnice”

Autor: Drago Pilsel / 28.02.2016. Leave a Comment

Jovan Ćulibrk Foto: Igor Pavićević

Jovan Ćulibrk
Foto: Igor Pavićević

Episkop Jovan (Ćulibrk) je rođen 16. travnja 1965. godine u Zenici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u (Bosanskoj) Gradišci. Južnoslovenske jezike i književnosti studirao na sveučilištima u Banjoj Luci i Zagrebu, gdje je diplomirao na Katedri za stilistiku radom o Milošu Crnjanskom, za što je dobio ”Brankovu nagradu” Matice srpske 1991. godine [Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Avraam, Bodegraj, Bučje, Dostojevski, Drago Pilsel, Golda Meir, Holokaust, Hristos, Irinej, Jad Vašem, Jadranka Brnčić, Jasenovac, Joanikije, Jovan Ćulibrk, Kirill, Macute, Mojsije, Muzej žrtava genocida, NDH, Pakrac, papa Franjo, Pavle, Petar, Petar Jeleč, Peter Kuzmič, Podgorica, Skenderbeg, Sloboština, SPC, Spomen-područje Jasenovac, Stepinac, Striježevica, Tarkovski, Velika, Virovitica

Ne zatajiti ni majku ni oca ni svoj jezik

Autor: Miljenko Jergović / 19.12.2015. Leave a Comment

Miljenko Jergović Foto: Ivan Posavec

Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec

Prije nekoliko dana izbjegao sam čuti ukrajinskog pisca, prozaista, vrlo modernih stilskih nazora, koji je objedinio književni nastup i nastup bijesa, te je zagrmio protiv Svetlane Aleksijevič, rugao se Nobelovoj nagradi za književnost i Bjeloruskinju optužio za aroganciju, jer piše ruskim jezikom. Njemu je ruski jezik arogancije. Takav stav ne brani racionalnim, filološkim niti književnim argumentima, nego onom odavno poznatom rečenicom: [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Antun Branko Šimić, Bjelorusija, Dostojevski, Jezik, književnost, Miljenko Jergović, pisac, Rusija, Sovjetski Savez, Svetlana Aleksijevič, Trst, Ukrajina, Via San Nicolò

Lektira za pusto ostrvo

Autor: Milan Vlajčić / 02.10.2014. Leave a Comment

Zašto pisci, novinari, profesori književnosti, rado stvaraju liste najboljih knjiga u svim smerovima, žanrovima, po epohama, pa i po godinama? Očigledno da to potiče pre svega iz unutrašnje potrebe da se odrede vrednosni reperi za sebe, kako bi se iz nepregledne reke novih izdanja i nametnutih, inovativnih (!) trendova izdvojilo ono što preostaje kad se ukloni talog osrednjosti, ono što je veliki Pound nazivao šljakom.

 

Pre nailaska Gutenbergovog izuma bilo je nemoguće očekivati od retkih znalaca književnih i umetničkih veština da prave preglede najboljih dela. Nisu imali početne pretpostavke, svet je za njih bio mali. Sve do pojave moderne štampe (17. vek, kad je veliki engleski enciklopedista Samuel Johnson pokrenuo svoj privatni list The Rambler), pisci i mudraci su se kretali u klasičnom referencijalnom ključu. Kad se pažljivo čitaju ”Eseji” Michela de Montaignea (1533.-1592.), Shakespeareovog savremenika, moglo bi se naslutiti šta bi on poneo na pusto ostrvo. Ali on nije morao nikamo da ode, njegovo pusto ostrvo bilo je njegov porodični zamak u blizini Bordeauxa, u kojem se okružio dragim knjigama, ponajviše iz klasične helenske i rimske književnosti.

 

U prošlom veku dva velika tumača književnosti načinila su dva velika kanona. Engleski profesor i kritičar David Daiches, samo u okviru engleske književnosti, i američki profesor Harold Bloom, koji je ambiciozno osmislio Zapadni kanon, pregled velikih dela američke i zapadnih književnosti u rasponu od 14. veka do maltene objavljivanja ovog grandioznog dela 1994. Oba poduhvata izazvala su žestoke polemike i sporenja, ponekad sa nepravednim polemičkim osporavanjima.No uvek je za duh književnosti plodno kad se ukrste sudovi sa relativno relevantnim podlogama.

Pre nailaska Gutenbergovog izuma bilo je nemoguće očekivati od retkih znalaca književnih i umetničkih veština da prave preglede najboljih dela. Nisu imali početne pretpostavke, svet je za njih bio mali. Sve do pojave moderne štampe (17. vek, kad je veliki engleski enciklopedista Samuel Johnson pokrenuo svoj privatni list The Rambler), pisci i mudraci su se kretali u klasičnom referencijalnom ključu. Kad se pažljivo čitaju ”Eseji” Michela de Montaignea (1533.-1592.), Shakespeareovog savremenika, moglo bi se naslutiti šta bi on poneo na pusto ostrvo. Ali on nije morao nikamo da ode, njegovo pusto ostrvo bilo je njegov porodični zamak u blizini Bordeauxa, u kojem se okružio dragim knjigama, ponajviše iz klasične helenske i rimske književnosti

 

Uvek me je zanimalo kako izgledaju liste koje sastavljaju ljudi koje izuzetno cenim. Dva najznačajnija među kritičarima, obojica profesori, George Steiner i Clive James rado su sastavljali liste u raznim povodima i iz različitih uglova. Nažalost, njihovi zamašni opusi su u velikom luku zaobiđeni: od Steinera je prevedena manje značajna knjiga ”Tolstoj ili Dostojevski” (KZ, Novi Sad), kapitalna studija ”Smrt tragedije” (davnašnje izdanje zagrebačkog časopisa Razlog) i zbirka eseja ”U dvorcu Plavobradog” (Alef, Gradac, Čačak), dok od Clivea Jamesa, koji uživa ugled Montaignea našeg doba (prema eseju koji je pre nekoliko godina objavio londonski The Guardian) u nas nije preneseno ni slovo.

 

Steiner, profesor Ženevskog univerziteta i dobitnik najznačajnijih međunarodnih priznanja, je objavio nekoliko lista (sa 10, 50, 100) najznačajnijih knjiga naše civilizacije. Uvek je u vrhu Sofoklova ”Antigona”, kojoj je posvetio fascinantnu studiju ”The Antigones – The Antigone myth in Western literature, art and thought” (316 str., Clarendon Press London, 1984.). U opsežnom prikazu ove knjige u listu Times Literary Supplement profesor Oswyn Murray podvukao je: ”Stajner je bez premca najučeniji i najizazovniji vodič kojeg bi neko mogao da poželi”.

 

Drugi pomenuti Clive James (1939.) je polihistor, poliglota (nedavno je objavio svoj prepev Danteove ”Komedije”!). Počeo kao tv-kritičar londonskog Observera, potom pisao putopise, pravio tv-razglednice (koje se pamte i prepričavaju), objavio više knjiga eseja i studija. Često je sastavljao liste svega i svačega, a onda je rešio da pokaže kako vidi celokupno stvaralaštvo našeg doba i objavio fenomenalnu knjigu ”The Cultural Amnesia – Notes in the Margin on my Time” (878 str., Picador, London 1987.).

 

U njoj su, uz opsežne portrete velikana poput Heinea, Chaplina i Kolakovskog, od naših zastupljene dve žene (muškarci nek crknu!) – Zinka Milanov i Dubravka Ugrešić. Nobelovac J. M. Coetzee napisao je o ovoj knjizi: ”Aforistično i oštro provokativno: munjevit prodor u civilizaciju”.

 

Od naših pisaca bilo je malo onih čije bi me mišljenje (sorry!) zanimalo. Bilo je onih koje bih pitao, ali mi nisu bili dostupni. Sredinom osamdesetih, kad još nismo znali da se smrt primiče, zamolio sam Danila Kiša da mi izdvoji najznačajnije. Odmah je naređao: Borhes, Lautreamont, De Sade, Proust… A od naših pisaca? Kao iz topa je opalio: Samo tri. Koja tri? Krleža, Krleža, Krleža! Ima li još neko, hteo sam da vidim nastavak priče. Kiš reče: Naš pisac iz Subotice Deže Kostolanji (tada još nepoznat, jer je pisao na mađarskom i bio nepreveden), Bora Stanković zbog ”Nečiste krvi” i prva knjiga ”Seoba” Miloša Crnjanskog. Bilo je još priče unaokolo, ali nije pristojno citirati pisca koji to više ne može da potvrdi.

 

Dobro, složili smo se, pusta ostrva nisu postojala ni u doba kad je Robinson Crusoe isplivao na obalu, jer ga je tamo sačekao domaćin Petko. A uzgred, pošto je posle brodoloma spasavao živu glavu, poslednje što mu je moglo pasti na pamet je knjiga kao ”gartlic za čas kratiti” (profesori književnosti mogu da pogađaju od koga sam ovu sintagmu pozajmio, jedan će biti nagrađen).

Uvek me je zanimalo kako izgledaju liste koje sastavljaju ljudi koje izuzetno cenim. Dva najznačajnija među kritičarima, obojica profesori, George Steiner i Clive James rado su sastavljali liste u raznim povodima i iz različitih uglova. Nažalost, njihovi zamašni opusi su u velikom luku zaobiđeni: od Steinera je prevedena manje značajna knjiga ”Tolstoj ili Dostojevski” (KZ, Novi Sad), kapitalna studija ”Smrt tragedije” (davnašnje izdanje zagrebačkog časopisa Razlog) i zbirka eseja ”U dvorcu Plavobradog” (Alef, Gradac, Čačak), dok od Clivea Jamesa, koji uživa ugled Montaignea našeg doba (prema eseju koji je pre nekoliko godina objavio londonski The Guardian) u nas nije preneseno ni slovo

 

A moje ostrvo je prostor koji osvetljava moja noćna svetiljka i gomila knjiga koja mi je uvek pri ruci kako bih lakše podneo dugogodišnju pratilju, vernu kao ljuba iz narodne epike, gospođicu Insomniu.

 

A na to imaginarno ostrvo najradije nosim ovaj izbor knjiga (ako spisak nekog ne zanima, neka ga preskoči, ali zašto je onda dođavola stigao do ove stranice!):

 

1. Moby Dick (1851.), Herman Melville. – Od prve rečenice ”Ime mi je Išmael” ova velika poema o životu na moru, o lovu na kitove, o kapetanu Ahabu kojem je Beli kit otkinuo nogu, pa se brod ”Pequod” valja po morima ne bi li se Ahab osvetio, čita se sa jezom i ushićenjem.

 

2. Tristram Shandy (1759.-1767.), Laurence Sterne. – Roman urnebesno ispremeštane strukture, sa rojevima uzgrednih anegdota i pošalica. Mladi Tristram prati hromog strica Tobija koji neprekidno nekamo kreće i nikud ne stiže, unutar dvorišta! Dva stoleća pre nego što je postmodernizam lansirao model razbijanja klasične narativne strukture, ironičnog oneobičavanja likova i njihovog udela u razlomljenom svetu, sve to je fascinantno izveo Laurence Sterne izbegavajući sterilnost profesorskih vratolomija svojih okasnelih naslednika.

 

3. Gargantua i Pantagruel (1532.-1564.), Francois Rabelais. – Ovo neverovatno petoknjižje, oda prekomernom hedonizmu i svim radostima zemnog, grešnog života, rodilo se iz pera doktora teologije i helenskih nauka, koji se do kraja života krio iza anagrama koji crkva nije umela da dešifruje. Dva džina su ujedno i parodija epske tradicije, beskrajna zabava u preterivanjima, koja se okončava zgodama iz Telemske opatije, utopijske tvorevine koja greje srca i kad znamo da je to samo san.

 

4. Mrtve duše (1842.), Nikolaj Gogolj. – Velika satirična poema o ruskom društvu utonulom u primitivizam i korupciju svake vrste (da li se nešto bitno promenilo?) Državni službenik Čilikov juri na saonicama, obilazi sela i zabiti, susreće ljude koji nas razoružavaju svojom neskrivenom amoralnošću. Gogolj je kažu spalio drugi tom ove knjige i potom poludeo, ali nešto sumnjam da je posle prvog toma imalo šta da se doda.

 

5. Buvar i Pekiše (1981.), Gustave Flaubert. – Objavljena godinu dana posle piščeve smrti, ova knjiga prati doživotno prijateljstvo dva čovečuljka, koji ulažu natčovečanske napore da načine sintezu svih znanja te epohe. To je poruga prosvetiteljskom optimizmu, velika šala o mediokritetima koji žele da pomognu čovečanstvu u razvoju. Na kraju knjige je Rečnik otrcanih misli, predskazanje šta će se dogoditi kad zavlada estradizacija moderne kulture.

 

6. Uliks (1922.), James Joyce. – Veliki modernistički roman koji je uspeo u nemogućem: da na matrici Homerove Odiseje utisne parodičnu tapiseriju čudnih i banalnih događaja, smeštenih u ciglo jedan dan, 16. juni 1904., koristeći topografiju Dublina i obilje lokalnih mitema koji nas svojom nepredvidljivošću i jezičkom virtuoznošču razgaljuju. Mali čovek osrednjih sposobnosti Leopold Bloom kreće se, od jutra do večeri, gradom, a pisac ga neverovatnom parodičnošću provlači kroz smešne i ponekad ponižavajuće situacije, lišene mitskog patosa njegovog dalekog pretka.

Od naših pisaca bilo je malo onih čije bi me mišljenje (sorry!) zanimalo. Bilo je onih koje bih pitao, ali mi nisu bili dostupni. Sredinom osamdesetih, kad još nismo znali da se smrt primiče, zamolio sam Danila Kiša da mi izdvoji najznačajnije. Odmah je naređao: Borhes, Lautreamont, De Sade, Proust… A od naših pisaca? Kao iz topa je opalio: Samo tri. Koja tri? Krleža, Krleža, Krleža! Ima li još neko, hteo sam da vidim nastavak priče. Kiš reče: Naš pisac iz Subotice Deže Kostolanji (tada još nepoznat, jer je pisao na mađarskom i bio nepreveden), Bora Stanković zbog ”Nečiste krvi” i prva knjiga ”Seoba” Miloša Crnjanskog. Bilo je još priče unaokolo, ali nije pristojno citirati pisca koji to više ne može da potvrdi

 

7. Molloy (1955.), Samuel Beckett. – Najpoznatije prozno Beckettovo delo sastoji se iz dva dela: u prvom, junak koji se kreće na štakama, neprekidno na ivici amnezije, traje u prostoru i ostavlja nas u velikim nedoumicama. Drugi deo uvodi inspektora Morana koji treba da istraži šta se zbiva sa Molloyom. I na kraju, razrešenja nema, ali ostaje proza koja nas suočava sa egzistencijom, neprozirnom i lišenom nekog nadređenog smisla.

 

8. Hadrijanovi memoari (1955.), Marguerite Yourcenar. – Rimski imperator Hadrijan na kraju svog života, bolestan, piše pismo svom mogućem nasledniku prisećajući se svoje mladosti, beskrajnih ratnih pohoda, sklonosti prema lepim mladićima…To je vreme kad nestaje vera u rimske bogove, a hrišćanstvo se još nije uspostavilo kao ubedljiva vera. Yourcenarova veličanstvenim stilom iznosi meditacije o smrtnosti, ljubavi, prijateljstvu i izdajama, o svetu koji će ubrzo nestati pod najezdama varvara.

 

9. Vergilijeva smrt (1945.), Hermann Broch. – Austrijski pisac Broch nadmoćno dočarava poslednje časove života velikog rimskog pesnika Vergilija, koji ponovo postavlja pitanja o ljudskoj egzistenciji, o odnosu dobra i zla. Smlavljen sumnjom da je u žudnji za lepotom izneverio neke suštinskije istine života, pesnik pokušava da spali svoje životno delo ”Eneidu”, ali mu rimski car to ne dozvoljava.

 

10. Lolita (1955.) Vladimir Nabokov. – Veliki tragikomični roman o nemogućoj ljubavi 38-godišnjeg profesora Humberta i 12-godišnje devojčice Dolores Haze, Lolite. Iskazan kao zatvorska ispovest profesora, pred smrt, ovaj oštar prikaz Amerike i njenih navika nadvija se nad zabranjena osećanja, zbog kojih će Nabokov rukopis baciti u vatru. Njegova žena Vera Nabokov je u magnovenju izvukla nagorele papire i sve učinila da piscu donese neverovatan uspeh kod čitalaca i najprobranijih akademskih tumača.

 

11. Lovac u žitu (1951.), D. J. Salinger. – Sjajan roman o mladom Holdenu Caulfieldu, 16-godišnjaku koji ne uspeva da se uklopi u norme američkog koledža, kreće ka njujorškom domu, tri dana lunja ulicama i prolazi kroz očekivano neobične situacije. Salinger govori žargonom mladog junaka, a knjiga će sledećih dvadeset godina biti neprekidno u vrhu najprodavanijih knjiga svih vremena. I onda dolazi ”Proza u trapericama” koju jed sjajno obradio profesor Aleksandar Flaker.

 

12. Floberov papagaj (1984.), Julian Barnes. – Jedna od najduhovitijih knjiga u mom životu. Barnes nam priča o profesoru Braithwaitu, koji istražuje život velikog pisca opsednut mišlju da je glavnu inspiricaju dobijao od omiljenog papagaja (punjena ptica). Beskrajno uspešna parodija mnogih akademskih knjižurina koje se umesto analizom dela bave svim i svačim iz piščevog svakodnevnog života.

 

13. Gubitnik (1983.), Thomas Bernhard. – Dva mlada čoveka su 1953. slušala kako kanadski genije klavira Glenn Gould izvodi Bachove ”Goldberg varijacije”. Jedan od njih, i sam talentovan pijanista, Wertheimer biva opsednut strahom da nikad neće moći da dosegne taj stepen savršenstva u izvođenju. Njegovu tragičnu sudbinu priča treći član ove trojke i sad dolazi ono što je neponovljivo čudo Bernhardove proze: njegov iskaz sa povremenim repeticijama i varijacijama životnih motiva postiže snagu ekvivalenta Bachovih fuga!

Kasnije sam doznao da je poslednji put usnio sa knjigom u ruci. Ako ima onog sveta (ovo pitanje postavlja neko ko je agnostik), hoću da verujem da u nekom boljem svetu, lišenom nemaštine i drugih poniženja našeg doba, stari profesor razmenjuje misli sa Vergilijem i njihovim zajedničkim junakom Enejom. Za njih je vreme stalo, a ni mi, ovde dole, nismo daleko od toga

 

Kad sam ovu listu saopštio jednom mom cenjenom prijatelju, vrsnom poznavaocu književnosti, odmah je kresnuo: ”A gde ti je tu ‘Don Kihot’, ‘Rat i mir’, ‘Zločin i kazna’…?“ Ja mu rekoh: ”Dragi moj, evo rezervne: ‘Portret jedne ledi’ Henryja Jamesa, ‘Pickwickov klub’ Charlesa Dickensa, ‘Vek prosvećenosti’ Aleja Carpentiera, ‘Godina smrti Rikarda Reiša’ Josea Saramaga, ‘Pad’ Alberta Camusa, ‘Čarobni breg’ Thomasa Manna, ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ Danila Kiša… Kad stigosmo do stotke, promenismo temu.

 

Pa ipak najčudniju listu sam dobio od profesora Božidara Kovačevića (1902.-1990.), jednog od istaknutih pisaca između dva rata, heleniste, prevodioca, antologičara, poslednjeg urednika legendarnog časopisa Srpski književni glasnik. Onog jutra, 6. aprila 1941., kad je Beograd zasut nemačkim bombama, gospodin Kovačević je upravo ugurao u redakciju najnoviji i poslednji broj, zatim zaključao bravu – i nestao pod okupacijom. Odmah posle rata, pošto se nije ukaljao saradnjom sa domaćim kvislinzima (V.Velmar Janković, S. Stefanović, između ostalih), potpisao je kao urednik časopis Naša književnost sa Dušanom Matićem i Elijem Fincijem. Potom je decenijama bio upravnik biblioteke SANU.

 

Ovaj prilično zaboravljeni intelektualac, bez dara za guranje u redove nove lumpen-elite, svraćao je početkom osamdesetih u moju redakcijsku sobu da proćaskamo. Ugledao bi gomile knjiga koje stižu od raznih skribomana, a svi ih zaobilaze, i pitao bi me – mogu li nešto da proberem. Nosio je uglavnom sve. Često bi me ljudi sa portirnice (iz obezbeđenja) zvali telefonom prijavljujući da se neki čudan starac sa naramkom knjiga nalazi pored njih. Sumnjiv. Onda bi ga pustili.

 

Jednom sam mu naručio kafu i upitao šta u novije vreme čita. Rekao mi: ”Nekoliko knjiga”. Zanimali me naslovi. ”E, mladi gospodine, čitam samo knjige od pre Hrista.” Priznajem da me zbunio, a on dodade: ”Znate da je to Biblija, antička književnost, od Eshila do Vergilija”. Upitah: ”A šta upravo ovih dana?” ”Vergilijevu ‘Eneidu’.” Setih se da je Vergilije ovu poemu pisao u godinama pred smrt, od 29. do 19. godine stare ere, ali neoprezno upitah: ”Da li je reč o prepevu Kolomana Raca?” Profesor me blago pogleda: ”Samo u originalu, zaboravili ste da sam preveo desetine knjiga sa starogrčkog i latinskog.” Zanemeo sam od stida.

 

Kasnije sam doznao da je poslednji put usnio sa knjigom u ruci. Ako ima onog sveta (ovo pitanje postavlja neko ko je agnostik), hoću da verujem da u nekom boljem svetu, lišenom nemaštine i drugih poniženja našeg doba, stari profesor razmenjuje misli sa Vergilijem i njihovim zajedničkim junakom Enejom. Za njih je vreme stalo, a ni mi, ovde dole, nismo daleko od toga.

 

(30. septembra 2014.)

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: autor, Beo-dijagnoze, Bordeaux, Clive James, Dostojevski, George Steiner, Gutemberg, književnost, kolumna, lektira, Michelo de Montaign, Milan Vlajčić, ostrvo, pisac, Samuel Johnson, Šekspir, The Guardian, umetnost

”Koliba”, potrebna doza hereze

Autor: Drago Pilsel / 31.07.2014. Leave a Comment

Koliba WP YoungWilliam P. Young, ”Koliba – Gdje se tragedija ogleda s vječnošću”, Ljevak, Zagreb, 2008. i 2014., 267 str.

 

Je li nužno pročitati sve što se objavljuje kao ”obavezna lektira”? Naravno da nije. Riječ je o preporukama, iskrenim i toplim preporukama i o manje-više pogođenom štosu u naslovu rubrike.

 

Tako će biti i s knjigom Williama Paula Younga ”Koliba” koja je u nas objavljena 2008. kao vrlo dobar i do sada najbolji ili najučinkovitiji urednički i marketinški potez izdavačke kuće Ljevak, a koja je opet aktualna jer nas je autor počastio lijepim i poticajnim riječima na susretima u Zagrebu i u Dubrovniku.

 

Kao što se čitatelji i nazovi čitatelji razlikuju kada govore o Paulu Coelhu (meni je taj Brazilac silno zanimljiv, ali preferiram original iz kojega Coelho ”crpi mudrost” i ideje za svoje knjige, naime, više volim Libanonca Halila Džubrana i njegovo najpoznatije djelo ”Prorok”), tako će se mnogi međusobno suprotstaviti kada je riječ o W. P. Youngu, čak se i žestoko posvaditi.

Mnogi će se međusobno suprotstaviti kada je riječ o W. P. Youngu, čak se i žestoko posvaditi. Najjednostavnija razdioba odvaja one koji su ”jako zadovoljni” knjigom i one koji ”drže do svojih visokih kriterija” u ocjenjivanju što je za njih i što je uopće ”dobra književnost”

 

Prva, najjednostavnija razdioba odvaja one koji su ”jako zadovoljni” knjigom i one koji ”drže do svojih visokih kriterija” u ocjenjivanju što je za njih i što je uopće ”dobra književnost”.

 

Zatim se koplja lome između protestantskih kršćana i drugih fundamentalista koji ”Kolibu” odbijaju jer Young ne prikazuje Isusa i Sveto Trojstvo kako ih prikazuje Biblija te onih kojima je to nebitno, jer čak i da nisu sposobni uloviti različite stupnjeve Youngovih metafora (ti sasvim sigurno nisu sposobni razumjeti genijalne pisce kao što su Chesterton ili C. S. Lewis sa svojim glasovitim i ekraniziranim ”Kronikama iz Narnije”), smatraju da im je knjiga važna jer im je pomogla prebroditi neku ”Veliki tugu” (kako ju Young naziva) ili jer knjiga ima u sebi snagu tu pomoć dati mnogima.

 

Postoje i druge vrste podjele, ali kako ovo nije književni ili teološki traktat već, rekosmo, preporuka, iskrena i topla, spomenut ću ovu najnoviju podjelu između onih koji Younga, ”Kolibu” i njegovu drugu knjigu ”Prekretnica” mrze jer se usudio progovoriti o pedofiliji i drugim vrstama zlostavljanja u redovima protestantizma (o, da, itekako je ima).

 

Oni ga zasipaju majlovima punih mržnje te Young doživljava navalu silnog broja budala, kukavica, kunktatora i fanatika plus nemalog broja onih koji su odgojeni u okviru krivog shvaćanja pojma poniznosti, poslušnosti i pobožnosti s jedne strane. S druge su strane oni koji, kao moja supruga Claudia, jer su djeca misionara odrasla u prašumama jugoistoka Azije (kao i W. P. Young), shvaćaju koliko je važan princip nulte tolerancije prema zlostavljačima (usvojen za pontifikata Benedikta XVI.) i, još više, koliko je važan proces samooslobađanja i ostvarenja cijelog potencijala koji u sebi imamo. Oni stoga smatraju autora važnom pojavom.

 

Zahvaljujući činjenici da sam u braku s Claudijom, mogu W. P. Younga puno bolje razumjeti nego osoba koja će reći, na primjer: pročitao sam ”Kolibu”, dobra je to knjiga, ali nisam ništa osobito iz nje zapamtio, a strašno pamtim neke Andrićeve slike i rečenice pročitane prije pola stoljeća.

Nije on frustiran što neće u povijest ući kao Hemingway, E. A. Poe ili Dostojevski jer je ”Koliba” bila zamišljena kao osobni dar supruzi, djeci (ima ih šestero) i nekolicini prijatelja. Naime, preko dvadeset milijuna prodanih primjeraka ”Kolibe” jesu rezultat dobrog marketinga i negativne propagande fundamentalističkih, kako protestantskih tako, u manjoj mjeri, katoličkih krugova, dakako, i vrlo važne usmene predaje, ali su dokaz, žao mi je ako se na koncu nećete samom složiti, velikog pripovjedačkog dara čovjeka koji je u životu bio propao, financijski i moralno

 

Osim toga, iznadprosječno sam informirana, a možda i privilegirana osoba jer sam bio u poziciji da se privatno družim s autorom i da ga sagledam u sasvim ljudskim situacijama, kao na primjer kada nam je pripovijedao o tomu kako se pripremao, što se sve naravno (a možda i nadnaravno) dogodilo te kako je dobio 250.000 dolara u američkoj verziji kviza ”Miljunaš”. Jer mada sam i ja bio u nekim drugim filmovima, fratarskima, itekako bih se uzbudio da mogu odjednom sanirati sve svoje financijske dugove, pogotovo ako usput dobijem i dobru priču.

 

I tu smo, dakle, dragi čitatelji i ne manje drage čitateljice: W. P. Young je čovjek koji nam je ispričao jednu jako dobru i poučnu priču.

 

Nije on frustiran što neće u povijesti ući kao Hemingway, E. A. Poe ili Dostojevski jer je ”Koliba” bila zamišljena kao osobni dar supruzi, djeci (ima ih šestero) i nekolicini prijatelja.

 

Naime, preko dvadeset milijuna prodanih primjeraka ”Kolibe” jesu rezultat dobrog marketinga i negativne propagande fundamentalističkih, kako protestantskih tako, u manjoj mjeri, katoličkih krugova, dakako, i vrlo važne usmene predaje, ali su dokaz, žao mi je ako se na koncu nećete samom složiti, velikog pripovjedačkog dara čovjeka koji je u životu bio propao, financijski i moralno (prevario je suprugu i na koljenima je molio oprost, a onda se jedanaest godina hrvao sa samim sobom), pa je s pozicije čovjeka bez osobita školovanja i portira hotela u američkoj provinciji dospio do statusa autora čija se knjiga jako, ali jako dugo zadržala na vrhu liste bestsellera New York Timesa.

 

Nemojte biti toliko umišljeni jer se to ne postiže tako lako (što znam iz osobnog iskustva jer trenutno imam jedan, u hrvatskim relacijama, molit ću lijepo, ipak bestseller).

 

Young je rođen u Grande Prairie u Alberti u Kanadi 1955. kao najstariji od četverice braće i vidio je dosta svijeta. Kao desetomjesečna beba je odveden u Novu Gvineju, u prašumu, među pleme Dani, pa se na pragu odlaska u osnovnu školu, u internat, čak i osjećao kao dio toga plemena. Uvijek je nešto piskarao: pjesme, kratke priče i slično, te je mislio da roman “Koliba” nikad neće biti objavljen jer ga je na nagovor supruge pisao samo za svoje šestero djece. ”Žena je mislila da ću napisati priču od 3-5 stranica”, rekao nam je dodavši kako je roman pisao putujući vlakom.

U knjizi se tematizira pitanje Boga ”koji dopušta zlo u svijetu”, pa autor kaže: ”Roman je dio moje prošlosti i tužnoga odrastanja u strogoj ortodoksnoj protestantskoj obitelji”. Odnos s ocem nije bio idiličan. ”U knjizi sam želio ponuditi sliku Boga drukčijega od slike svojega oca, a na takvo razmišljanje potaknut sam muškom i ženskom slikom Boga koja postoji u protestantizmu, iako je njegov pogled na Boga drukčiji od Boga o kojem govore vjerske institucije”

 

Nakon što je dovršio prvu verziju tekst je umnožio u 15 primjeraka i raspodijelio ga djeci i svojim prijateljima. Tek se na njihov nagovor odlučio tiskati knjigu koja je na kraju postala svjetskom uspješnicom.

 

U radnji romana, najmlađa kći Macka Mackenzija Missy oteta je za vrijeme obiteljskog ljetovanja. Dokaz da je brutalno ubijena pronađen je u nekoj napuštenoj kolibi u divljini Oregona. Četiri godine kasnije ožalošćeni Mack prima nevjerojatnu poruku kojom ga se poziva da posjeti onu istu kolibu. Unatoč svojim dvojbama Mack jedno zimsko prijepodne odlazi tamo i doživljava najmračniju moru. Ono što će pronaći u kolibi zauvijek će promijenit njegov život.

 

Tko ne bi bio sumnjičav kada bi mu netko ustvrdio da je cijeli vikend proveo s Bogom i to baš u nekakvoj kolibi? A to nije bila bilo kakva koliba.

 

U knjizi se tematizira pitanje Boga ”koji dopušta zlo u svijetu”, pa autor kaže: ”Roman je dio moje prošlosti i tužnoga odrastanja u strogoj ortodoksnoj protestantskoj obitelji”. Odnos sa ocem nije bio idiličan. ”U knjizi sam želio ponuditi sliku Boga drukčijega od slike svojega oca, a na takvo razmišljanje potaknut sam muškom i ženskom slikom Boga koja postoji u protestantizmu iako je njegov pogled na Boga drukčiji od Boga o kojem govore vjerske institucije.”

 

Knjiga se bavi jednim za svijet kontroverznim pitanjem – gdje je Bog u trenucima ljudske patnje? Mnogi su, pred strašnim okolnostima poput života u nacističkom logoru, kao što se dogodilo našem sugrađaninu, oskarovcu Branku Lustigu, na to pitanje odgovorili kratko i jasno: Boga nema jer Bog, ako je istina da je dobar, ne bi mogao dopustiti takvu količini i takav intenzitet zla i patnje.

 

Young misli drugačije.

 

Glavni lik ”Kolibe” suočen je s brutalnim ubojstvom kćeri. Četiri godine nakon toga doživi susret s Bogom ili, točnije, sa Svetim Trojstvom prikazanim u liku krupne vesele crnkinje Elousie (Otac), fizički ne osobito privlačnog nižeg muškarca arapskih crta lica (Sin) i nježne Azijke Sarayu (Duh Sveti). Nakon što dobije odgovore na mnoga vječna pitanja, Mack se miri s Bogom kojemu je, otkako mu je ubijena kći, gotovo okrenuo leđa.

”Koliba” je, međutim, mala doza heretičke misli koja je svakom vremenu potrebna baš kao što je bila potrebna i ostala Isusova hereza da je ”dozvoljeno pomagati i liječiti subotom”, što je skandaliziralo farizeje i hramsko vodstvo. Je li potrebno Boga iznova ”dizajnirati” i mijenjati ”zastarjele” metode evangelizacije? Ja mislim da je potrebno, ali, opet, oni koji u Youngovoj knjizi vide tu ili te intencije – griješe

 

Jedan kolega je svojedobno napisao da knjiga počinje kao film Clinta Eastwooda ”Mistična rijeka”, s obiteljskim čovjekom kojemu kći nestane. Ubrzano s policijom kreće u potragu, ali sve govori da je otmičar serijski ubojica kojega dugo traže i koji za sobom sije žrtve. Otac pada u razumljiv očaj. No to je samo romaneskna predigra za drugi, duhovni dio. Ucviljeni otac tada odlazi u kolibu, gdje doživi ukazanje božanskih bića s kojima stupa u dijalog.

 

Ali se ne slažem s konstatacijom da je taj razgovor često poprilično naivan i pisan u duhu priručnika ”Bog za neznalice” ili ”Isus za nevjernike” niti da je umjesno primijetiti ”kako knjiga ne bi ni nastala da je pisac na vrijeme pohađao satove vjeronauka”. Pogotovo ne da Young, kao pravi Amer iz stereotipa, ”o svemu premalo zna, ali želi puno naučiti” ili da bi se Younga trebalo staviti uz bok vidiocima iz Međugorja. Ja mislim da je sve to uvredljivo.

 

Uostalom, ako se nekom nerealiziranom doktoru teologije knjiga ne sviđa, može li ta kritika biti uvjerljivija od osjećaja zahvalnosti i spokojnosti milijuna čitatelja ”Kolibe”?

 

Osim toga, temeljni je promašaj ”Kolibu” promatrati kao ”kršćanski roman”. Jer ona to nije budući da Young jasno kaže da se smatra produhovljenom, ali ne i religioznom osobom.

 

Vrlo često mu se iz fundamentalističkih krugova predbacuje da bi se ”kršćanski romani trebali držati dvaju bitnih pravila: da bi trebali prikazivati Boga u skladu s Biblijom te da fiktivna djela nikada ne smiju postati zamjenom za Bibliju ili nečim što znatno utječe na duhovni život, već uvijek trebaju ostati u granicama razonode.” Naime, jer da je Biblija, a ne ”Koliba”, ”najistinitija priča ikad napisana.”

 

”Koliba” je, međutim, mala doza heretičke misli koja je svakom vremenu potrebna baš kao što je bila potrebna i ostala Isusova hereza da je ”dozvoljeno pomagati i liječiti subotom”, što je skandaliziralo farizeje i hramsko vodstvo.

Ali knjigu preporučujem i zato što mislim da znam prepoznati dobru metaforu i zato što, kao i Paul, vjerujem da nas smrt ne može rastaviti od Božje ljubavi (Rimljanima 8, 38-39). Svi ćemo stati pred Njega, koji nas najbolje poznaje i najviše voli. Ne vjerujem, kao ni on, u Boga koji je osvetoljubiv i kažnjava (djelomično i stoga što ne vjerujem da kazna poništava zlo ili donosi stvarnu pravdu). Vjerujem da je Bog ljubav i da je ta ljubav ispravan odgovor na zlo i nepravdu

 

Je li potrebno Boga iznova ”dizajnirati” i mijenjati ”zastarjele” metode evangelizacije? Ja mislim da je potrebno, ali, opet, oni koji u Youngovoj knjizi vide tu ili te intencije – griješe. Paul (autor voli da ga se tako zove) želi kazati vlastitoj djeci da ih voli kao što on misli da Bog voli njega. Govori to u metaforama (pa, hej, Isus je sebe vidio i kao kokoš koja skuplja svoje piliće, zar ne? Vidi u Mt 23, 37 i Lk 13, 24). I to se prodalo u 20 milijuna primjeraka. Ja ne vidim u tome problem ako to čini dobro ljudima, pa i financijski etabliranom gospodinu Youngu i njegovoj obitelji.

 

Ponovimo, ”Koliba” je duboko autobiografski roman, ali ljudima radije kaže da je priča, iako nije stvarna, ipak istinita. Kreativna fikcija omogućuje da preformuliramo naše iskustvo da bi bilo i drugima razumljivo, kaže autor, koji je o svojim traumama i strahovima iz djetinjstva progovorio iz perspektive junaka romana. ”Koliba” je zapravo metafora za bol, tugu i frustracije koje svatko od nas skuplja tijekom života. Zašto Bog dopušta da se događa zlo? Gdje je kad proživljavamo najveću bol? Koja je uopće njegova uloga u našoj svakodnevici?

 

Djetinjstvo mu je bilo tužno. Godinama su ga seksualno zlostavljali. Počelo je kad su mu bile četiri godine, još u plemenu. Roditelji su mu bili stalno zaposleni. Otac mu je bio strog, pa i nije želio provoditi mnogo vremena blizu njega jer je puno gnjeva istresao.

 

”Često sam sanjao da me pokapaju, da je moj sprovod i da nitko ne plače, da nikome nije stalo do mene. To te natjera da se uvučeš u sebe i umreš ili da pokušaš udovoljiti svima oko sebe. Tako sam ja postao onaj koji hoće zadovoljiti svakoga. Glumac. Kad sam navršio šest godina, roditelji su me poslali u internat. Tamo su me opet zlostavljali”, rekao je Young u jednom od brojnih intervjua koji je dao u Zagrebu. Kako kaže, godinama je ”lutao” nakon tih monstruoznih iskustava.

 

U međuvremenu se zaljubio i oženio Kim, s kojom je dobio šestoro djece. Nedugo nakon toga Youngu su ”demoni” opet zakucali na vrata. Suprugu je prevario s njezinom najboljom prijateljicom. Afera je trajala tri mjeseca, a Younga je na kraju razorilo grizodušje. Razmišljao je o samoubojstvu jer nije imao hrabrosti priznati Kim što je učinio. Ipak, odlučio se na potonje, a iz te borbe sa samim sobom nastala je ”Koliba”.

Tijekom jednoga razgovora, kada nam je govorio o tumoru koji je nađen u mozgu jedne od njegovih dviju kćeri, u Paulovim očima sam vidio iskru milosti: to je ta snaga ili treptaj duše koja nam govori priču koja se iščitava poput molitve – i to najvrednije molitve, one ispunjene znojem i očuđenjem, jasnoćom i udivljenjem, strahom i iščekivanjem, mirom i zahvalnošću

 

Prva knjiga donijela mu je slavu preko noći. Put je ipak bio dug i trnovit. Čak 23 izdavačke kuće odbile su je objaviti, pa su njegovi prijatelji, dvojica pastora – Wayne Jacobsen i Brad Cummings – osnovali posebnu tvrtku Windblown Media i objavili knjigu. Nakon što je prodan prvi milijun primjeraka, knjigu je primijetio i izdavač FaithWords i odlučio otvoriti izdavačku kuću samo kako bi objavio tu knjigu. Čim se pojavila u knjižarama, reklama više nije bila potrebna jer je usmena predaja bila najmoćniji marketing, a uspjeh knjige zaprepastio je i samog autora.

 

Dosta smo razgovarali s Kim i ona nam kaže da je Paulu onemogućeno da bude ”celebrity” u vlastitome domu. Mora prati, čistiti i peglati i sve ostalo što radi odgovoran muškarac u braku ili u vezi. Pisanje te knjige mu ”nije donijelo ništa u pogledu identiteta, sigurnosti, dostojanstva, značaja, važnosti, svrhe, sudbine ljubavi, zbiljâ naših života koje su uistinu važne”. Ono mu daje veliku slobodu glede toga što će se dogoditi s onim što napiše. ”Napisano može ostati nesputano, slobodno i temeljiti se na talentu”, kaže Young.

 

Zašto knjigu toplo i iskreno preporučujem, pa i na ponovljeno čitanje ako ste je uzeli kada se pojavila prvi puta? Zato što mi je Paul simpatičan i drag, zato što mi prija njegova osobna hrabrost? Da. Zašto bi to bio nevaljali kriterij?

 

Ali knjigu preporučujem i zato što mislim da znam prepoznati dobru metaforu i zato što, kao i Paul, vjerujem da nas smrt ne može rastaviti od Božje ljubavi (Rimljanima 8, 38-39). Svi ćemo stati pred Njega, koji nas najbolje poznaje i najviše voli. Ne vjerujem, kao ni on, u Boga koji je osvetoljubiv i kažnjava (djelomično i stoga što ne vjerujem da kazna poništava zlo ili donosi stvarnu pravdu). Vjerujem da je Bog ljubav i da je ta ljubav ispravan odgovor na zlo i nepravdu.

 

Možda se i upustim u malo veći i ozbilniji zahvat te dadnem teološku lekturu ”Kolibe” u rubrici ”Ex libris”. Pričekat ću intervju koji Claudia radi s Paulom, koji bi trebao pokazati da knjigu ne preporučujem zato što radim uslugu čovjeku ili izdavaču koji ”sasvim solidno mlati pare”, kako se može tu i tamo čitati u komentarima, već zato jer sam tijekom jednoga razgovora, kada nam je govorio o tumoru koji je nedavno nađen u mozgu jedne od njegovih dviju kćeri, u Paulovim očima vidio iskru milosti: to je ta snaga ili treptaj duše koja nam govori priču koja se iščitava poput molitve – i to najvrednije molitve, one ispunjene znojem i očuđenjem, jasnoćom i udivljenjem, strahom i iščekivanjem, mirom i zahvalnošću.

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Andrić, autograf.hr, autor, Bog, Dostojevski, Drago Pilsel, E.A. Poe, Hemingway, hereza, knjiga, Koliba, lektira, Ljevak, moral, roman, teologija, tragedija, vječnost, vjera, William P. Young, Zagreb

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Čas autonomije

    Čas autonomije

    zoran-daskalovic
  2. Posvađani blizanci

    Posvađani blizanci

    marinko-culic
  3. Emil Matešić: I Haški tribunal može biti umjetničko nadahnuće

    Emil Matešić: I Haški tribunal može biti...

    ana-grbac

Novosti | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT