Ako ste i školovan teolog, često će vas zbunjivati Božje odluke. Nećete primjećivati onu beskrajnu milost i dobrotu koja navodno ravna našim svijetom. Naprotiv, postoji li zaista jedna svemoćna i sveprisutna nevidljiva sila, ona će vam se prije činiti okrutna i zla. [Read more…]
Karamarka samo mostić priječi od preuzimanja apsolutne vlasti
Kako se u djelo provode riječi Tomislava Karamarka ”Tko priča protiv HDZ-a, priča protiv vlastitog naroda!”? Evo kako: ”Ti si udbaško smeće, crvena koljačica. Marš iz Hrvatske! Seli se! Jugočetnička komunjaro, mrziš sve što je hrvatsko, nećeš još dugo! Partizančino, smeće udbaško! Udbaška ku… Srpska ku… Smeće srpsko! Ti nisi Hrvatica!” [Read more…]
Bez znanja i sposobnosti
Rušenjem Slavka Linića premijer Milanović zapravo je vlastitoj vladi izmaknuo jedini čvrsti oslonac, jedino uporište i opravdanje dosadašnjeg mandata. Ako pogledamo unatrag, naime, teško ćemo izbjeći zaključku prema kojem je jedino Linić u ovoj vladi imao energije i hrabrosti mijenjati stvari i plivati protiv struje, bez obzira na političku cijenu.
To su naposljetku prepoznali i građani, koji su ga podržavali unatoč svim neugodnim odlukama koje je donosio, najčešće i na njihov račun. Ministar financija, uza sve kontroverze koje su ga pratile, jedini je član Milanovićeve vlade iza kojeg je ozbiljan posao.
Tko je u Milanovićevoj vladi uopće spreman i sposoban za ovaj težak i neugodan posao što ga svaka vlada – ako želi nešto ostaviti za sobom – naprosto mora obaviti, počevši od samog premijera koji, nažalost, nije dokazao da je dorastao zahtjevnoj ulozi u kojoj se zatekao?
Ako stoga Linićevu smjenu pokušamo sagledati hladno i odmjereno, nemoguće je ne zapitati se tko će, nakon što je Milanović prekrižio Linića, ostati? Tko ostaje raditi? Tko bi nas to trebao izvući? Grčić? Ili možda Maras? Vrdoljak? Milanka Opačić?
Tko je u Milanovićevoj vladi uopće spreman i sposoban za ovaj težak i neugodan posao što ga svaka vlada – ako želi nešto ostaviti za sobom – naprosto mora obaviti, počevši od samog premijera koji, nažalost, nije dokazao da je dorastao zahtjevnoj ulozi u kojoj se zatekao?
Jer Linić je zapravo bio vlada. Svojom energičnošću i samouvjerenošću vukao je naprijed, noseći na svojim plećima cijelu vladu, pa i samog Milanovića. Sjetimo se samo kako su kritičari jedno vrijeme dokazivali kako je zapravo Linić stvarni gazda u vladi, što Milanovićevom velikom egu sigurno nije lako palo.
I tek sada, Linićevim odlaskom, pokazat će se praznina i pustoš desetkovanog Milanovićevog ministarskog zdruga u svoj njegovoj veličini. Velika većina ministara – na čelu s prvim čovjekom vlade – nemaju znanja i sposobnosti, intelektualne ni organizacijske, koji su potrebni za izvlačenje zemlje iz gliba i kaosa.
Tek sada, Linićevim odlaskom, pokazat će se praznina i pustoš desetkovanog Milanovićevog ministarskog zdruga u svoj njegovoj veličini. Velika većina ministara – na čelu s prvim čovjekom vlade – nemaju znanja i sposobnosti, intelektualne ni organizacijske, koji su potrebni za izvlačenje zemlje iz gliba i kaosa
Ova vlada, na žalost, živi u svom paralelnom svijetu i nije uspjela ponuditi rješenja ključnih problema ovog društva, niti je prepoznala javni interes kojem je obećala služiti. Umjesto toga opsjednuta je samom sobom i vlastitim problemima, dvorskim spletkama i intrigama, nauštrb interesu građana.
Obratimo samo pozornost kako je Milanović realizirao završni čin ”operacije Linić”. Ako je već bio uvjeren da postoje opravdani razlozi za Linićevu smjenu, Milanović je trebao donijeti političku odluku, a sve eventualne sumnje u nezakonitost i kriminal prepustiti nadležnim institucijama. Ako je smjena opravdana, javnost bi takvu odluku shvatila.
No Milanović je tvrdoglavog ministra – čiji su problemi s Milanovićem, ne smijemo zaboraviti, počeli nakon što su objavljene prve ankete o velikoj Linićevoj popularnosti – najprije prepustio javnom linču, raspisavši za njim potjernicu preko jednih novina, diskreditirajući tako i vlastitu vladu i vlastitu stranku, i to samo 20 dana prije važnih europskih izbora. Usprkos svemu, Linić je ostao gospodin, ne želeći javno polemizirati s premijerom i izazivati raskol unutar stranke.
Nedvojbeno je da je vlada zahtijevala temeljitu rekonstrukciju. No ta je rekonstrukcija trebala biti provedena temeljem stručnih, a ne politikantskih ili osobnih kriterija. Za funkcioniranje vlade je važno obavlja li ministar dobro svoj posao, a ne podnosi li ga premijer. Iako Milanović to očito ne shvaća, vlada poltrona, beskičmenjaka i nesposobnjakovića, koji će se bespogovorno klanjati svome šefu, nije ni u njegovom interesu. Zato Linićevim odlaskom Milanovićevi problemi tek počinju.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
Milanovićev dar konkurenciji
Ako Ljubo Jurčić, Mirela Holy ili čak i Nikica Gabrić uspiju s najavljenim novim strankama te ako na idućim izborima doista prijeđu izborni prag, dio tog uspjeha moći će zahvaliti Zoranu Milanoviću. Milanović će biti zaslužan ne samo za to što im je pomogao (prvo Jurčiću, pa Mireli Holy) da odu iz SDP-a nego prije svega za to što je svojim promašajima i nečinjenjem na političkom tržištu stvorio čistinu koja mami potencijalnu konkurenciju.
S troje Milanovićevih prethodnika Hrvatska je imala sličan problem. Sve im je drugo bilo bliže od ekonomije. Ali kada je nastupila sadašnja kriza, čak je i Sanader, makar samo radi vanjskog dojma, okupio stručnjake iz različitih područja, osnovao ekonomski savjet i neke ideje filtrirao kroz tuđa znanja. Milanović kao da nema takvu potrebu
Nakon gotovo pola desetljeća recesije u Hrvatskoj je sve manje vremena i strpljenja za premijere kojima ekonomija nije osnovna preokupacija. Zoran Milanović ekonomijom se bavi minimalno. To je područje prepustio potpredsjedniku Vlade, nekonfliktnom i odmjerenom, ali bez vidljive strasti za politikom. Milanović je Grčiću prepustio da koordinira neukrotivoga Linića i ležernoga Vrdoljaka, da požuruje Mrsića, da na špagi drži hiperaktivnoga Dončića i plutajućega Jakovinu te ambicioznoga Marasa… Čak kada bi Grčić i bio prodorniji i nametljiviji, kao što je recimo bio Čačić, u upravljanju nacionalnom ekonomijom potpredsjednik vlade nikada ne može odmijeniti premijera.
S troje Milanovićevih prethodnika Hrvatska je imala sličan problem. Sve im je drugo bilo bliže od ekonomije. Ali kada je nastupila sadašnja kriza, čak je i Sanader, makar samo radi vanjskog dojma, okupio stručnjake iz različitih područja, osnovao ekonomski savjet i neke ideje filtrirao kroz tuđa znanja. Milanović kao da nema takvu potrebu. Ministar financija Linić možda je i ima, dok bespomoćno gleda kako ga bankari bombardiraju znanjima sveučilišnih profesora i drugih eksperata. U povodu Zakona o potrošačkim kreditima zbog toga se i otvoreno požalio, u smislu da bankari mogu platiti stručnjake koje on sebi iz proračuna ne može priuštiti. SDP-ova vlast doista nije uspjela uspostaviti financijski bonton koji bi isključio nabavu bezobrazno luksuznih automobila o državnom trošku, a omogućio ulaganje u znanje, pa i u honorare pravnih eksperata i ekonomskih stručnjaka. U određenim okolnostima političari s dovoljno ugleda i smisla za okupljanje ljudi uspijevaju privući takvo znanje i na volonterskoj bazi. Ali ovdje to očito nije slučaj.
Te su deficite političkih starosjedilaca među prvima detektirali i iskoristili Hrvatski laburisti – stranka rada. Kao “otpadnik” iz HNS-a, Lesar je ušao u nepopunjenu političku nišu baveći se prije svega odnosom rada i kapitala te laburiste tako doveo na treću poziciju stranačke rang-liste. Sada su, barem u najavi, i neke nove snage. Da se još okupe i koordiniraju, uz premijerovu pasivnost u sferi ekonomije, prilika je tu
Na polovici mandata Kukuriku koalicija profilirala se kao vlast kojoj su draže ideološke teme nego teme od kojih se živi. Premijer Milanović prepustio je ekonomske poslove pojedinačnim, nedovoljno koordiniranim aktivnostima ministara neujednačenih sposobnosti, a sam se ubacio na teren na kojem su ga HDZ-ovci sa sličnim problemom – jedva dočekali. Naravno da je povjesničaru i obavještajcu Tomislavu Karamarku bliže sve što je vezano za Perkovića i ćirilicu u Vukovaru nego za makroekonomsku politiku i gospodarenje državnom imovinom, područjima gdje se HDZ ne može osloboditi repova iz Remetinca. Zašto mu je Milanović pružio tu priliku, zašto je sebi i svojoj vladi time praktično nanio štetu, teško je razumjeti.
Ljubo Jurčić, profesor ekonomije i bivši ministar gospodarstva, koji već godinama situaciju prati s političkih margina, prepoznao je nišu što je Milanović ostavlja praznom. Neće se, kaže, baviti “ni poviješću ni religijom”, nego povećanjem proizvodnje i izvoza, radnim mjestima i zapošljavanjem, plaćama i mirovinama. Njegova će stranka ići tamo gdje su birači razočarani. I “zelena” Mirela Holy kaže da će se prije svega baviti razvojem, pa je tomu prilagodila i ime stranke ORaH (Održivi razvoj Hrvatske). I Jurčić i Holy dakle znaju što hoće, ali njihove su stranke tek u nacrtu. Oni stranke tek trebaju izgraditi. Njihova je pozicija potpuno obrnuta od one današnjih glavnih igrača – koji imaju čvrstu stranačku infrastrukturu, a oskudijevaju u odgovarajućem političkom sadržaju, jasnim ciljevima i prioritetima.
Te su deficite političkih starosjedilaca među prvima detektirali i iskoristili Hrvatski laburisti – stranka rada. Kao “otpadnik” iz HNS-a, Lesar je ušao u nepopunjenu političku nišu baveći se prije svega odnosom rada i kapitala te laburiste tako doveo na treću poziciju stranačke rang-liste. Sada su, barem u najavi, i neke nove snage. Da se još okupe i koordiniraju, uz premijerovu pasivnost u sferi ekonomije, prilika je tu.