autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zoran Đinđić: I filozof i političar (5)

Autor: Latinka Perović / 22.07.2018. Leave a Comment

Zoran Đinđić

Zoran Đinđić

Neophodno je strpljenje i naporan rad.

Zoran Đinđić, 2000.

* * *

Za Zorana Đinđića politika je predstavljala, pre svega “svet života” (Husserl). Taj “svet života” imao je u Srbiji devedesetih godina prošloga veka dve strane: na jednoj – rigidni komunistički režim koji se žilavo održavao još jedino tu, a na drugoj – jalova i neefikasna opozicija tom režimu. [Read more…]

Filed Under: FELJTON Tagged With: državnost, filozof, Husserl, monopol, nacionalno pitanje, opozicija, političar, politika, Slobodan Milošević, Srbija, srpsko društvo, ustav iz 1974, Zoran Đinđić

Zašto je ”smrt Boga” dobrodošla teologiji

Autor: Željko Pavić / 13.07.2016. Leave a Comment

Odbojna riječ Zoran Grozdanov 001Zoran Grozdanov, ”Odbojna riječ – Smrt Boga kod Ranoga Hegela i ranoga Moltmanna”, Fabrika knjiga, Beograd, 2016.

Mala su-razmišljanja uz knjigu Zorana Grozdanova o teologiji Jürgena Moltmanna [Read more…]

Filed Under: EX LIBRIS D. PILSEL Tagged With: Adorno, Ante Pažanin, apostol Pavao, Augustin, Beograd, BiH, Bog pred križem, Dietrich Bonhoeffer, Ex libris, Fabrika knjiga, Fides et ratio, Friedrich Nietzsche, György Lukács, Hegel, Heidegger, Husserl, Isus, Josip Oslić, Jügen Moltmann, Kant, Krist, Ljubo Lucić, Martin Luther, P. Celan, Pilat, Schopenhauer, Toma Akvinski, Tomislav Ladan, Željko Pavić, Zoran Grozdanov

Stran(c)i svima opasni

Autor: Amila Kahrović-Posavljak / 23.01.2014. Leave a Comment

Prosto dijeljenje kulture na sferu identiteta i aferu alteriteta dovodi do jedne bitne anomalije. Svejedno, čitali identitet i alteritet kao puke sučeljene entitete kulture ili pak kao entitete koji su međusobno povezani dijalektičkim ili nekim drugim odnosima, neminovna je činjenica da se ovdje otvara pukotina koju ni najslobodnije mišljenje ne može prevazići. Bolje rečeno, premostiti.

 

Ukoliko se ukupno kulturološko postojanje, ukupni životi kulture (koji samim tim što postoje kao više života jedne kulture imaju oblike simultanosti) svedu na prostu dihotomiju identitet – alteritet, i mogućnost istinskog drugačijeg promišljanja kulture se svodi na prostu dihotomiju. Odnosno, alteritet postaje neka vrsta protu-identiteta ili jednako zatvorenog anti-identiteta.

 

Razvijajući, u pojedinim dijelovima čak na način radikalne negacije, Husserlovu fenomenologiju, Bernhard Waldenfels je razvijao i učenje o stranom. Strano je pojam koji nadilazi dihotomiju identitet – alteritet i kao takvo postaje temeljna figura prevazilaženja.

Razvijajući, u pojedinim dijelovima čak na način radikalne negacije, Husserlovu fenomenologiju, Bernhard Waldenfels je razvijao i učenje o stranom. Strano je pojam koji nadilazi dihotomiju identitet – alteritet i kao takav postaje temeljna figura prevazilaženja

 

Strano izmiče dihotomiji na veoma jednostavan način. Strano može postojati i unutar identiteta, a istovremeno identitet i alteritet ne moraju nužno biti strani jedan drugome. Zbog toga se strano može čitati prije kao funkcija negoli kao nešto što se da strogo definirati. Strano postoji samo u odnosnoj relaciji i u formi ostranjenja kao procesa.

 

Ostranjenje je proces postajanja stranim i ima uske veze sa pojmovima vlastitosti. Zbog toga što strano u sebi ima svojevrsan entropijski potencijal, ono može postojati na način radikalnog prevazilaženja dihotomije – alteritet i identitet. Waldenfels pokušava pojasniti kakav je odnos Drugoga i stranoga. A Drugo se ovdje postavlja kao kolokvijalna, jezička inačica alteriteta.

 

Čarobno i neobično, paradoksalno jer je fenomenološki lišeno fenomenologije i jer je preraslo u čitanje pukotina koje postoje između identiteta i alteriteta, Waldenfelsovo je mišljenje u istom mahu i revolucionarno. Ako se spusti u (političku i kulturnu) stvarnost savremenih balkanskih društava, ono ogoljava svu opasnost svođenja drugačijeg mišljenja na određivanje po bilo kakvoj zadanoj matrici.

 

Ključni je pojam koji treba ovdje objasniti pojam ostranjivanja kao procesa postajanja stranim. Taj se proces ostvaruje udaljavanjem od projektivnog centra, od homogenosti vlastitih identitarnih poimanja. U političkom smislu to korespondira s figurom koja se kolokvijano naziva izdajnikom ili prelivodom.

 

Izdajnik može postojati kao vojna figura, funkcija koja u ratu prodaje ili otkriva informacije neprijateljskoj strani. U sistemima koji teže homogenosti izdajnik postaje projekcija koja se upisuje svakome ko djeluje izvan strogo određenih matrica. Čak i demokratija, kada se svede na zatvorene interesne grupacije (kakve su i balkanske nacije), postaje skup homogenih entiteta.

Čarobno i neobično, paradoksalno jer je fenomenološki lišeno fenomenologije i jer je preraslo u čitanje pukotina koje postoje između identiteta i alteriteta, Waldenfelsovo je mišljenje u istom mahu i revolucionarno. Ako se spusti u (političku i kulturnu) stvarnost savremenih balkanskih društava, ono ogoljava svu opasnost svođenja drugačijeg mišljenja na određivanje po bilo kakvoj zadanoj matrici

 

Šokirani činjenicom da se neko usudio da izađe izvan zadatih matrica bez dozvole, a da formalno pripada identitetu nekog naroda koji nadalje mora biti strogo određen, pravovjerni sljedbenici tog nekog ocjenjuju kao izdajnika. Izdajnik je i svaki onaj koji promijeni mišljenje, a njegovo je proglašavanje izdajnikom zapravo vapaj ugrožene desnice koja ne zna kako da izađe na kraj sa tom pojavom, pa je naprosto markira izdajničkom.

 

Stoga se vlastito mišljenje, u ma kojoj formi ono došlo, uspostavlja kao nužno izdajstvo velikih nacionalnih ideja Domovine, Jezika, Bratstva i Čistoće. Jer mišljenje se ne smije mijenjati dok se za to ne dobije dozvola kolektiva. Tako postulirano, kulturološko i političko izdajstvo je zapravo proces ostranjivanja od zadanih obrazaca.

 

Veliko je pitanje da li se iza markiranja procesa ostranjivanja i čovjekove prirodne evolucije u mišljenju i stavovima kao izdajstva krije retorička strategija, uvrijeđenost ili imbecilnost homogenista koji misle da zbilja niko ne može misliti svojom glavom već samo “našom” ili neprijateljskom. A možda je u pitanju sažimanje svega navedenoga u jedan opsežan politički projekt denunciranja onoga ko drugačije misli.

 

Taj projekt opstoji na strogoj ubijeđenosti da ako se ne misli za “nas”, onda se misli za “njih”. Ne treba zaboraviti da se u kolektivnom kao fenomenu može ogreznuti i to toliko da se umjesto iz izlaska iz kolektivnog općenito prelazi iz jedne kolektivne pripovijesti u drugu. Tu se skoro dešava jedno ludilo koje je teško opisati. Bitno je ginuti za kolektivnu ideju, na kraju postaje izlišno koju. Već će se naći neka.

 

U svijetu promišljanja slične procesima ostranjenja su nedoumice. Uobičajeno se u zatvorenim logocentričnim sistemima tumače kao slabost. I u zatvorenim nelogocentričnim sistemima (nije li nam upravo postmodernizam pokazao kako nelogocentrični sistemi mogu biti isključivi).

Šokirani činjenicom da se neko usudio da izađe izvan zadatih matrica bez dozvole, a da formalno pripada identitetu nekog naroda koji nadalje mora biti strogo određen, pravovjerni sljedbenici tog nekog ocjenjuju kao izdajnika. Izdajnik je i svaki onaj koji promijeni mišljenje, a njegovo je proglašavanje izdajnikom zapravo vapaj ugrožene desnice koja ne zna kako da izađe na kraj sa tom pojavom, pa je naprosto markira izdajničkom

 

Međutim, nedoumice u sebi transcendiraju logičke obrasce svih entiteta između kojih se javljaju. Nedoumica je i vremenski ograničena. Možda čak korespondira s Derridinim treptajem oka?!

 

Kao takva, ona nužno prolazi i može se okončati na dva načina. Jedan je priklanjanje nekom od sistema između kojih je postojala. Drugi je način iznalaženje vlastitoga puta uzimajući po nešto od svih sistema ili ih sve odbacujući. Bilo bi se zanimljivo upitati nije li uzimanje samo nečega iz jednog sistema koji teži homogenosti i totalitetu zapravo simbol ljudske volje koja, umjesto da se pokori, sama odlučuje šta joj u tom sistemu odgovara?

 

Najveći problem sistemima prave oni koji lutaju jer je lutanje uvijek utemeljeno u slobodi kao nedoumici. Lutanje je nemogućnost ili odbijanje ljudskog duha da se situira u nekom od homogenih entiteta. Ono je permanentni oblik ostranjenja.

 

U smislu procvalih nacionalizama ostranjenje (a već je rečeno da se ono čita kao izdajstvo) predstavlja čin odustajanja ne samo od ideala vlastite nacije već od nacionalno utemeljenih ideala uopće. Ne samo od koncepcije odabranosti i čistoće vlastitog naroda već od koncepcije odabranosti i čistoće naroda uopće. Posmatranje i kritiziranje svoje etničke grupe se u zatvorenom prostoru shvata kao čin okretanja izvanjskom neprijatelju. Čin subverzije postaje čin diverzije. Sve se to svodi u figuru unutrašnjeg neprijatelja. U ovoj je sintagmi sama ideja homogenosti dostigla svoj vrhunac.

 

Da bi se ove pojave prenebregnule, nužno je izaći iz identitet – alteritet dihotomije. Uostalom, nakon što je demistificirana, pretvorila se u NVO pomodarstvo.

 

Ljudi koji slobodno misle nisu, dakle, nikakav alteritet u odnosu na neki identitet jer bi svu slobodu u njima pojela dijalektika ta dva pojma. Umjesto toga, oni koji slobodno misle (a namjerno ne pišem slobodni mislioci zbog prevelike otrcanosti i pomodarskog korištenja pojma) su oni koji se neprestano ostranjuju od svih sistema. Oni su neuhvativi. Stran(c)i. I stoga svima opasni.

Filed Under: UNDER COVER Tagged With: alteritet, Amila Kahrović-Posavljak, Bernhard Waldenfels, čovijek, dihotomija, evolucija, Husserl, identitet, kolumna, kultura, nacionalizam, neprijatelj, politika, Undercover

Erazmo Sarajevski

Autor: Amila Kahrović-Posavljak / 26.12.2013. Leave a Comment

Prošle su sedmice vijesti na sarajevskom obrazovnom obzoru, koji i nije baš obzor jer je sarajevski, dakle kantonalni, dakle, lokalni, smjenjivale jedna drugu. BiH je, opet, političkim spletkama ostala bez velikog znanstvenog zalogaja. Naime, BiH je onemogućen pristup europskom obrazovnom projektu Erasmus Plus. Kao i obično, društvene mreže poprimile su prave predrevolucionarne oblike, ali je na stvarne proteste izašlo tek stotinjak studenata i dva-tri profesora sarajevskog Univerziteta. Iako je sasvim jasno da pristupanje raznim europskim fondovima ima svoju ideološku cijenu, za zemlju poput BiH, koja više ulaže u pokrivanje rupa budžetskih gubitaša nego u obrazovanje, pristup jednom ozbiljnom fondu bi bio veliki korak naprijed.

 

Međutim, od tri konstitutivna naroda jedan je odlučio da ne trebamo taj program. Sudeći prema blagim reakcijama, i ostali su to olako prihvatili. Barem će imati na koga da svale krivnju. A ovo je odbijanje programa simptomatično. Ništa nije slučajno. Modeli stjecanja znanja o tome svjedoče.

Naime, modeli obrazovanja u BiH su takvi da samo formalno, a i to jedva, ispunjavaju uvjete savremenih obrazovnih tokova. Ako su ih i prihvatili formalno, ostao je suštinski problem. Onaj koji niko neće ili ne može da vidi. Problem s konceptima promišljanja, odnosno stjecanja znanja. Već sam ovaj drugi jezički oblik ukazuje o čemu se radi. Znanje je zatvoren entitet i treba ga steći. Ovdje se ne promišlja i ne problematizira, ovdje se stiče znanje

 

Naime, modeli obrazovanja u BiH su takvi da samo formalno, a i to jedva, ispunjavaju uvjete savremenih obrazovnih tokova. Ako su ih i prihvatili formalno, ostao je suštinski problem. Onaj koji niko neće ili ne može da vidi. Problem s konceptima promišljanja, odnosno stjecanja znanja. Već sam ovaj drugi jezični oblik ukazuje o čemu se radi. Znanje je zatvoren entitet i treba ga steći. Ovdje se ne promišlja i ne problematizira, ovdje se stiče znanje. Mladi je čovjek uspješan onoliko koliko ga usvoji. Mjera stečenog znanja postaje mjera zarobljenog uma. Možda ne baš konceptualno onakvog kakvim ga je opisao Česlav Miloš, ali zarobljenog uma.

 

Osim toga, ako bismo se baš drznuli da pročitamo samu riječ koja označava taj proces, obrazovanje, došli bismo do jasne relacije subjekt-objekt. Obrazovanje, obrazac, oblikovanje… Iz ovoga se ne može izaći, barem ne dok sama riječ obrazovanje ne postane čisti arhaični naziv za procese upoznavanja svijeta i interakcije s njim, procese rušenja dogmi, ali ne da bi se (kako je pradavni europski običaj) na njihovo mjesto dovele nove dogme, već kako bi se svijet od-dogmatizirao. U spomenutoj Europi ima mnoštvo dogmi, ali i anti-dogmatskih nastojanja. Kod nas su antidogmatska nastojanja prosto izdajstvo. Ima li šta tragičnije od toga da jedan mladi čovjek objavi naučni rad u prestižnom svjetskom časopisu o jednom od kanonskih autora i da ga se razapne na stub srama jer “ko je on da dira naše velikane?”. Dira?

 

Jedan od najboljih pokazatelja da BiH kasni za svjetskim obrazovnim tokovima nije činjenica da je primjerice Austrija integrirana u Bolonjski sistem te i te godine, a BiH tek 2006. godine (a i to nepotpuno). Pravi pokazatelj toga je da, osim u sferi takozvane visoke filozofije, kod nas još na red nisu došla propitivanja koncepta znanja u koje se Europa ugledala u Husserlovoj “Krizi europskih znanosti”, i od kojih je tada odvratila glavu kao od filma koji čovjeka podsjeti na nešto neugodno dok večera nezdravu večeru. Takvu je večeru Europa jela u vrijeme Husserlovog propitivanja i kada je okrenula glavu od njega, upala je u najveći mrak u historiji kontinenta. Onaj hitlerovski.

Pravi pokazatelj toga je da, osim u sferi takozvane visoke filozofije, kod nas još na red nisu došla propitivanja koncepta znanja u koje se Europa ugledala u Husserlovoj “Krizi europskih znanosti”, i od kojih je tada odvratila glavu kao od filma koji čovjeka podsjeti na nešto neugodno dok večera nezdravu večeru. Takvu je večeru Europa jela u vrijeme Husserlovog propitivanja

 

Ipak, Europa je uredno pospremila svoje mrakove, neke je ostavila, samo ih malo našminkala i krenula dalje. Južnoslavenske je zemlje pokušavaju sustići formalnim slijeđenjem, a da nikad ne propitaju svoje epistemološke korijene. Ishodište svog znanja. Iako je europsko trenutno znanje itekako ideološki obojeno, ono se neprestano propituje. Kod nas, s druge strane, vlada aksiomatika svega. Ništa se ne propituje. Autoriteti se uče, a ako neko nešto i propita, propita s nekog NVO aspekta koji ne zadire u suštinu stvari. A kada se nešto ne propituje, ono postane dogma. A kada postane dogma, u nju počne da se vjeruje, a ne da se o njoj razmišlja. Razmišljanje postaje hereza.

 

Izlazak iz ovakvih matrica znanja je rezultat samo truda pojedinih profesora i studenata. No, nije li ovako cijelu historiju? Nisu li tek pojedinci rušili dogme svojim entuzijazmom? Iako je bilo tako, sada više nije. Barem ne ako se hoćemo smatrati dijelom savremenog svijeta. A, teško će to biti sve dok je kod nas dogmatika bilo koje vrste osnova sistema obrazovanja. Studenti usvajaju, a ne promišljaju. Ako promišljaju, uglavnom se zamjeraju smjernim braničima tradicije. Da, ovdje se savršeno uklapa tradicija. Tradicija se iz procesa tradiranja, što ona suštinski jeste, jer je nužno prostorno-vremenski situirana i čita se uvijek iz konteksta, prevodi u dogmu čije propitivanje postaje heretički čin diranja u svetinje.

 

A to sve idealno odgovara političkim elitama. Dogmatski umovi podržavaju elitu jer su naučeni da ne propituju. Dresura postaje dominantni model akademskog obrazovanja. Onaj koji najviše treba političkim elitama kao nastavak potpune crkvizacije društva. Zatvorene prema svijetu, vjerske zajednice postaju perjanica politike skupa sa dogmatiziranim obrazovnim sistemom. Jer, cilj je jasan. Ne treba proizvoditi intelektualce nego treba proizvoditi podanike.

Kod nas se još nije pojavio Erasmo Roterdamski koji će propitati klerikalne matrice obrazovnog sistema. Kod nas samo postoji Erasmo Sarajevski (ili Zagrebački, ili Beogradski…) koji kada ne uči, sjedi u nekom od kafića. Erasmo kojeg su formirale (poslije)ratne traume i socijalna bijeda i kojeg su elite naučile da uči

 

Dvorske lude koje će na zabavama podržavati dominantne političke i institucionalne ideje i nikada ih ne dovesti u pitanje. Njima odgovara činjenica da postoje mladi ljudi koji će lakše povjerovati da je zemlja ravna ploča nego što će povjerovati da je moguće nešto promijeniti svojim radom. Zvuči smiješno? Upravo je takva tragična balkanska obrazovna realnost.

 

I, baš je zbog toga na Balkanu potrebno izvršiti mnogo temeljitiju reformu obrazovnog sistema od one koja je, formalno, izvršena. Sve dok visoko obrazovanje bude mjesto reproduciranja dogmi, umjesto otvorenog prostora koji problematizira, a ne usvaja, neće postojati suštinske promjene. Sve dok visoko obrazovanje bude (vojni) poligon za proizvodnju poslušnika, a ne mjesto gdje će mladi ljudi najširih provenijencija pronalaziti sebe, neće biti suštinskih promjena. Sve dok se na fakultetima i univerzitetima bude (samo) učilo, a ne problematiziralo, neće biti promjene. Šminkanje Frankenštajna neće učiniti manjim čudovištem.

 

Otud apsurdno izgledaju pokušaji da se prečita europski racionalizam na Balkanu. Mi još nismo ni došli do njega, a bismo da ga rekonstruiramo. Zapravo, mi smo se vratili mnogo stoljeća unatrag. Nije li komplikovan ovaj balkanski “krug kredom”? Kod nas se još nije pojavio Erasmo Roterdamski koji će propitati klerikalne matrice obrazovnog sistema. Kod nas samo postoji Erasmo Sarajevski (ili Zagrebački, ili Beogradski…) koji kada ne uči, sjedi u nekom od kafića. Erasmo kojeg su formirale (poslije)ratne traume i socijalna bijeda i kojeg su elite naučile da uči. Erasmo koji ne diže svoj glas ni kada mu uzmu šansu da postane barem europski Erasmus plus i otjeraju ga u Erasmus minus.

 

Eto odgovora pojedinim profesorima koji se čude što studenata nema na protestima: Vi ste od njih napravili ljude koji ne propituju autoritete i koji (samo) uče bez da propituju. Tako će se učeći brzo naučiti i na balkanski obrazovni mrak. Jer BiH i Balkan su tu negdje. Samo što je ostatak Balkana svog Frankenštajna dobro našminkao.

Filed Under: UNDER COVER Tagged With: Amila Kahrović-Posavljak, autograf.hr, Balkan, BiH, Erasmus Plus, Europa, fakultet, Hitler, Husserl, kolumna, Sarajevo, Undercover

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT