novinarstvo s potpisom
Reporterka Telegrama otišla je na dva dana i dvije noći od kuće, bez novca, hrane i fiksnog plana što će raditi. Za hranu, tuširanje u javnoj kupaonici, ili eventualno kavu, morala je kopati po smeću, prositi ili otići u prihvatilište za beskućnike. Ovo je njezin detaljan dnevnik
Dogovorili smo se na kolegiju, provest ću dva dana i dvije noći na cesti. Bez novca, bez hrane i fiksnog plana što ću raditi. Naprosto, živjet ću kao beskućnica i voditi ekstremno detaljan dnevnik. [Read more…]
Pijući bućkuriš od kave prije neku večer, sam u jednom pajzlu nedaleko od kolodvora, gledam kroz izlog ženu tridesetih godina kako po kišici očajno šeta pločnikom s druge strane. Dovikuje nešto prolaznicima, a oni samo posramljeno ubrzavaju korak. Zaustavlja se zatim jedan crni Audi. Ona popravi dekolte da ljepše istakne svoju ponudu i zavodljivo se njišući na štiklama priđe prozoru automobila.
Pregovara s vozačem možda pola minute, ali ni od toga, čini se, nikakve koristi. Uspravlja se i niječno zatrese glavom, ovaj ode. Krupne kapi u to iznenada zabubnjaju po limu i staklu, zašušte u lišću jasenova, a ona ljutito pogleda nebo, klimavo nabadajući pretrči ulicu i uđe u kafić.
“Robi, dušice, daj mi voćni čaj”, dobaci promrzlo spuštajući se u visoku stolicu uz šank i pripaljujući.
“Nema posla, Milice”, kaže konobar suosjećajno.
“Vražju mater”, opsuje ona. “Uništili su poduzetničku klimu u ovoj zemlji.”
“Neki pokazatelji ipak pokazuju rast”, primijeti on optimistično.
“Ma, koji rast”, odmahne Milica. “Meni koljena utrnula, čeljust mi se ukočila, ali sve džaba. Nema rasta, moj Robi. Sve krivulje padaju.”
“Nedostaje čvrstog kapitala”, reče ugostitelj ekonomski potkovano, servirajući joj čaj.
“Eh, čvrsti kapital”, uzdahne ona ogorčeno. “Više i ne pamtim kad sam to zadnji put vidjela. Samo mi još policajci dolaze, a i oni bi, naravno, bez para. Prošli tjedan jedan mladi pozornik, striko ga, kaže, poslao.”
“A tko mu je striko?”
“Budžovan, ne pitaj. Namjestio nećaka za šefa, a nećak, ako ima dvadeset pet, puno sam ti rekla. Inače, slatko dijete. Visok, crna kosa, plave okice, onako, markantan. Ali, reko’, ne dam.”
“Nisi mu dala?!”
“Jok!” kaže Milica odlučno, a zatim otpuhne dim i objasni: “Ne može, govorim mu ja. Dosta ste vi iz državnog sektora muzli nas privatnike.”
“Svaka čast!” zadivi se konobar.
“Ma, drek!” pripovijeda dalje žena. “Ja njega otpilila, a on sutradan napravio raciju. U maricu pa u stanicu i cijelu noć ništa. Znaš kako država radi? Ako ne popustiš ucjenama, oni ti zatvore obrt. I onda, hoćeš-nećeš, moraš im dati, i striki, i nećaku, i bratiću, i kumu Juri, i kuzenu Mladenu. U državnim službama neviđeno ih se nakotilo. Na kraju shvatim da samo za njih radim.”
“Užasno opterećenje za gospodarstvo”, uoči Robi zamišljeno.
“Opterećenje, pričaj mi o tome”, kaže Milica otpijajući iz šalice. “Pukoše mi leđa, brate. Po sto pedeset kila u gadovima.”
“Ugojeni paraziti”, reče konobar.
“Debele krvopije”, doda Milica. “Ja pod njima jadna stenjem, a oni me, zamisli, pitaju: ‘Je li ti lijepo?’ Ma, super je, mislim, samo dajte još, majstori.”
Srkne još jedan gutljaj i povuče dim pa se nezadovoljno zagleda kroz izlog, a vani kiša i dalje sipi, ništa novo pod neonom, kao što pjesnik reče. Kasni je sat, usrano vrijeme i nitko se od prolaznika ne čini kao mušterija. Od svih zadovoljstava na svijetu, rijetki muškarci na ulici žude jedino za suhim čarapama.
“Idem na more idući mjesec”, reče žena iznenada, više kao za sebe.
“Oho, ima se za more!” uzvikne Robi zavidno.
“Pa, neću na godišnji, blento jedan. Idem radit, počinje sezona. Kolegica i ja popola ćemo uzeti jedan podrumski apartmančić u Dubrovniku.”
“Stranci, a?”
“Stranci”, potvrdi Milica, “ali ne ostavljaju ni oni puno u izvanpansionskoj potrošnji. Lošiji gosti. Žderu paradajz i paštetu na plaži umjesto da sjednu u restoran, ili dođu sa ženama na more da ne plaćaju naše cure. Kad ih vidim da šetaju sa ženama, meni, majke mi, zlo dođe. Šta su dolazili ako nemaju para za pošteno ljetovanje?”
“Dobro, vjerojatno ti se ipak isplati.”
“Isplati se, nije da nije, ali ne mogu ja samo tri mjeseca radit. Ne može cijela država od turizma živjeti. Nama trebaju domaći potrošači.”
“Nemaju ljudi para.”
“Nemaju”, ponovi tužno Milica.
“Ali, gledaj, možda je krivica naprosto u nama”, predloži konobar brišući šank, “možda se ne trudimo dovoljno? Baš je sinoć na televiziji bilo kako moramo početi s odlučnijim mjerama za privlačenje ulagača…”
“Šta misliš, da ja nisam i na to mislila”, kaže Milica. “Gle…”
Prstima primi rub kratke suknje i lagano ga povuče uz butine, a Robi se nadviri preko šanka.
“Milice, zaboga!” poviče zapanjeno.
Kako mi je žena bila okrenuta leđima, ne bih vam znao kazati o čemu je bila riječ, ali on je, vjerujte, ostao paf.
“Ha! Šta kažeš?” upita ona.
“Ja bih rekao da je to jedna dosta radikalna mjera za privlačenje investitora”, prizna on.
“A jel’ bi ti investirao?”
“Pa, sad… bih”, kaže on nakon kraćeg razmišljanja, oblizujući se. “Može li na kompenzaciju?”
“Eh, kompenzaciju”, uzdahne žena nezadovoljno i vrati suknju niz bedra.
“Može odgoda plaćanja od šezdeset dana”, ustrajan je Robi.
“Zaboravi”, neumoljiva je Milica.
Na nekoliko trenutaka zavlada tišina među njima.
“Ne ljutiš se?” upita ona.
“Ma, daj…” odmahne on dobrodušno. “Sve okej, služba je služba.”
“Gospodine”, reče tada žena glasnije, “biste li vi uložili?”
“Molim?” prenem se, ne shvaćajući u prvi tren da se meni obratila.
“Domaći proizvod, izvrsna investicija.”
“Khm!” nakašljem se ja u neprilici. “Poduzeće mi je u predstečajnoj nagodbi.”
“Još jedan luzer”, reče Milica prezirno, a onda se ponovno okrene konobaru. “Šta sam dužna?”
“Častim te.”
“Srce si”, kaže ona, pošalje mu pusu, popravi čarape pa izađe iz kafića i iščezne u velegradskom mraku.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Bosanski filozof i književnik u egzilu Predrag Finci je svojom prethodnom knjigom ‘‘Osobno kao tekst“ kroz analize o ispovijesti, tekstu, identitetu i pisanju otvorio niz pitanja o odnosu sopstva i drugog. U tom djelu autor nas je uveo u problematiku jezika i pisanja kroz lakanovsko-heideggerijansku perspektivu shvaćanja jezika kao bitka/nesvjesnog. Jezik, tekst, govor, riječ su kod ovog autora pojmovi koji razbijaju identitet sopstva i otvaraju ga prema drugom (konstituiranom kao jezik, tekst, priča….). Osobno kao tekst znači da je identitet uvijek ispisan, upisan, izgovoren i označen.
U svojoj novoj knjizi ‘‘O kolodvoru i putniku“ (Motrišta, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja, Mostar, 2013., br. 74) autor svoju filozofsko-literarnu analizu usmjerava prema gradu i njegovoj duhovnoj strukturi. Na samom početku Finci nas uvodi u osnovne odrednice žanra kojim će pisati, a to je mješavina poetskog, sociološkog, filozofskog i historijskog. Objašnjavajući smisao pojma hronologija, Finci nas ponovo vraća na svoju prethodnu knjigu gdje osobno shvata kao tekst i tekst kao osobno.
U tom smislu predmetiziranje grada je prosto shvaćanje grada kao sadržaja, grada kao subjekta, grada koji svojim životom, sadržajem i duhovnom strukturom ispisuje svoju hronologiju. Hronologija grada nije puki autorov pregled događanja u nekom mjestu, već govor onoga o čemu se kazuje. Finci u svojim analizama pokazuje simmelovsku crtu oslikavanja fenomena iz svakodnevnog života i to upravo kroz dvostrukost perspektiva kroz koje predstavlja fenomene koje predmetizira.
Grad je istovremeno svijet objektivnih stvari sa svojim zgradama, ljudima i svom infrastrukturom koja ga čini, ali istovremeno i dualizam subjektivnog i objektivnog koji se oslikava u gradu kao njegovoj priči i u subjektu koji doživljava grad.
Svaki fenomen kod ovog autora ima dvije strane: ‘‘objektivnu“ i drugu koja se formira u sudaru objekta koji priča priču o sebi i subjekta koji tu priču interpretira. Na ovoj drugoj strani predmeta autor nam ukazuje da ne postoji percepcija bez subjektivne transcendentalnosti, tj. subjektivnog uslova za svaki objektivni predmet. Sva struktura spoznaje je predmet gledanja i ono što subjekt sam unosi (upisuje) u taj predmet ili ono što očekuje od njega. ‘‘Ljubitelj filma u film upisuje svoja očekivanja.“
Autorovo stalno (ne)svjesno referisanje na Alaina Resnaisa ukazuje nam na to da je njegova perspektiva teorije spoznaje zapravo husserlijanski zapis doživljenog iskustva svijesti ili filozofija toka svijesti.
Kroz izlaganje niza dvostrukosti značenja autor ukazuje na to da je i sam grad nešto što je po svojoj biti mnoštveno svojim značenjem. Na samom početku analize grada naglašava njegovu ekonomsku i političku određenost. Politička odrednica grada se ne pokazuje samo kroz empirijsku vlast ili neku skupštinu sastavljenu od konkretnih političara. Ona se predstavlja i kroz moć koju pokazuje na osnovnim elementima grada: davanje imena ulicama, trgovima, postavljanje spomenika, muzej samo su neki od fenomena kojima vlast pokazuje sebe, odnosno sebe kao moć.
Ekonomija grada je sadržana u osnovnim procesima koji određuju život stanovnika, a oni su: proizvodnja, prodaja, potrošnja, vlasništvo, bez kojih ne postoji gradski život.
Svaki fenomen grada Finci obrađuje kroz mnoštvenost njegovih značenja. Tako je, na primjer, grad istovremeno princip društvenosti i osame. Ulica također. Muzej ima svoje značenje u svojoj političkoj ulozi, ali istovremeno i kao ‘‘skladište“ starine. Muzej je odnos prema naslijeđu i nečem čija je kulturna vrijednost potvrđena. Stoga ima jaču političku ulogu nego, recimo, galerija.
Galerija, također, dvostruko funkcionira – kao izložbeni prostor, ali istovremeno i kao naš odnos prema potencijalnom umjetnički vrijednom. U tom smislu galerija nema političku funkciju, jer nema odnos prema porijeklu, tradiciji, istoriji, odnosno svim onim elementima koji trebaju da potvrde političku moć neke države.
Autor uočava u gradu jednu metafizičku strukturu smatrajući da je centar nešto što nosi političku, ekonomsku ili bilo kakvu drugu moć, a da je predgrađe nešto što predstavlja derivat centra. ‘‘Svaka ulica je slika vladajuće ideologije. U velikim ulicama je njen izlog, u malim, ubogim, najčešće prigradskim ulicama je njeno ruglo.“
Na isti način gledano starosjedilac je kultiviran, šlifovan, civilizovan, a ‘‘došljak“ divlji, nepripitomljen i ne poznaje kod gradskog života.
Ekonomiju grada čini mnoštvo elemenata i procesa. Tržnica, kao prostor pretkapitalističke ekonomije, predstavlja samo središte gradskog života. Iako je lokacijski u centru, taj prostor je diskurzivno drugačiji od gradskog; u njemu se primjenjuje cjenkanje, što daje posebnu draž trgovini. Tržnica je centar iz kojeg nastaje grad. U savremenom dobu ona je i dalje prostor pretkapitalističkog i samim time ima ambivalentno značenje: nečega što čini dio gradske ekonomije i s druge strane, nešto što je skrajnuto i arhaično. Međutim, ona je i dokaz da grad ne čine samo napredak i urbane norme, već i nešto što ima svoj zaseban ekonomski i jezički kod.
Park i vrt su također dio ekonomske i političke strukture grada. Park je javno vlasništvo i pokazatelj opšte brige o estetici grada. S druge strane, vrt je privatni posjed. Riječ je o dvije strane vlasništva nad prirodom u gradu. Pored svoje prirodnosti i zelenila park obilježavaju i spomenici kao pokazatelji političke moći. Park je u tom smislu zauzeo mjesto trga. Spomenik je dio parka i predstavlja jednu političku estetizaciju, odnosno jedno politički uslovljeno umjetničko oblikovanje svijeta.
Grad čini i rijeka. Ona predstavlja tok, život i stalnu promjenu. Ona je i znak odvajanja dvije strane, ali istovremeno i čežnja za povezivanjem, prelaženjem granice. Rijeka je sam život, te samim time tok, promjena i kretanje. Autor pokazuje svoje usmjerenje prema filozofiji života, tj. privilegovanju egzistencije kao svaki put drugačije. Egzistencija je kao i rijeka, tok, promjena, kretanje.
Teza iz knjige ‘‘Život je život svijesti“ ukazuje nam da autor privileguje jednu fenomenološku perspektivu shvatanja života. Egzistencija je svjesna egzistencija i u tom smislu izmjena, tok i kretanje su dešavanja u svijesti. Autor zapravo kombinuje fenomenološku i egzistencijalističku vizuru shvatanja života. Tu drugu perspektivu Finci pokazuje u poglavlju o grobljima koja shvaća kao oznaku vječitosti konačne egzistencije.
Autor završava knjigu analizom putovanja. Svaki čovjek je putnik, a svaki život je putovanje, pri čemu Finci referira na metaforičnost arhetipskog lika Odiseja: ‘‘U liku Odiseja razabiremo neke od iskonskih metafora: u njemu je povratak kući (vječnom raju), lutanje kao sudbina, ljubav kao konstanta, a nadasve nesreća heroja“. Odisej je neko ko je bio Niko dok je putovao, dok se vraćao svom domu. Njegov dom je bio tamo gdje je on bio ono što jeste. Putovanje je tok, izmjena, ali isto tako želja za povratkom. Dom je tamo gdje možeš biti ono što jesi.
Kao i u prethodnoj knjizi (‘‘Osobno kao tekst“), autor kombinuje filozofski, sociološki i literarni pristup analizi svakodnevnih fenomena. S jedne strane, on ukazuje da je tekst sve, a da su filozofija, sociologija, esej samo njegove forme/diskursi, a s druge da ne postoje povlašteni predmeti kritičke refleksije koji se mogu dovoditi u pitanje. Autor se i ovaj put predstavlja djelom koje nam pokazuje da ne moramo misliti samo sopstvo koje se odnosi prema svijetu, već da je svijet, kao ono što je tuđe, ono što bitno konstituira ono što je vlastito (sopstvo).
