novinarstvo s potpisom
Boris Pavelić
Foto: Sanjam Knjige
Odricanje – je li to ključna riječ 21. stoljeća? U Parizu, na najvećoj konferenciji o klimi ikad organiziranoj, ona se, koliko vidimo, ne spominje. A opet, ondje se ne traga ni za čim drugim nego za – odricanjem. [Read more…]
U svojoj najprovokativnijoj knjizi dosad, Naomi Klein, autorica utjecajnih bestselera “No Logo” i “Doktrina šoka”, istražuje najveću prijetnju s kojom se čovječanstvo ikad suočilo: ratom koji postojeći ekonomski model vodi protiv života na Zemlji.
Knjiga “Ovo mijenja sve” (This Changes Everything) objavljena je 2014. u kojoj je dobila priznanje “Hilary Weston Writers’ Trust Prize”. Časopis Observer proglasio ju je knjigom godine, a ugledni dnevni list New York Times uvrstio na svoj popis stotinu najvažnijih knjiga iste godine. [Read more…]
Tamo gdje odlazim nekoliko puta godišnje rastu naranče i narančini. Naranča je k’o neka kraljica, a narančini su, bit će, paževi. Narančini nikada neće dorasti do naranača, prosto zato što ne pripadaju istoj vrsti. Njih u drugim dijelovima Hrvatske, i još ponegdje, u ovom jeziku i izvan njega, zovu – mandarine. Oni su, narančini, došli s drugoga kraja svijeta, iz puno udaljenijih zemalja, nego naranče, nisu mediteranska kultura, ne pripadaju istome kulturnom ni agrokulturnom krugu.
Naranče su na jugu rasle još u devetnaestom stoljeću, gdje su stigle iz Italije, Grčke, Španjolske, ili još stoljećima prije toga, iz osunčanih dalekih pokrajina Otomanske imperije. Ali dugo je naranča, sve do kraja pedesetih godina našega dvadesetog vijeka, u siromašnim kućama, kod proletarijata ili na selu, bila ravna čudu. Prodavala se samo u boljim kolonijalnim dućanima, i to za skupe novce, i bila statusni simbol boljestojećega građanstva.
Među narod naranča se spustila u kampanjama Škole narodnoga zdravlja Andrije Štampara, i u socijalističkim kampanjama zdravstvenog prosvjećivanja, kada je za sva vremena nastalo vjerovanje kako su naranča i limun puni vitamina C, korisni su protiv prehlade, a neizravno i protiv tuberkuloze. (Ovo s tuberkulozom u zbilji nema temelja, kao ni mnoga slična medicinska vjerovanja, što su se prenosila među narodom, a medicinari ih nisu demantirali, naprosto zato što nisu donosila štetu…).
Legenda o naranči živa je, međutim, stotinama godina, u jeziku i u narodnim predanjima. U Bosni naranča se zvala – prtokal ili portokal. U makedonskome jeziku narančasta boja ostala je od tih doba – portokalezna. Portokal je, naravno, Portugal, etimologija vrlo jednostavna a romantična. Portugal bio je za bosanske urođenike najudaljenija tačka pojmljivoga svijeta. Ono iza njega bila je propast, ništavilo, kraj svijeta. I po tom Portugalu nazvana je naranča, voćka koju nikada nisu u rukama držali oni koji su je tom riječju zazivali.
Kada bi se s Pila ulazilo u Grad, prelazeći onaj drveni most, koji je trebao dočarati srednjovjekovnost Dubrovnika, osjetio bi se za sunčanih zimskih dana miris trulih naranača. Rasle su na Gracu i posvuda, nitko ih nije brao ni jeo, nego bi tako zrele i trunule na granama.
U riječi Dubrovnik dugo je ostao taj dragi dječji vonj trulih naranača, koji će kasnije, s protokom vremena, i još kasnije, s naprečac donesenom odlukom da se ne spuštam dolje, jer tamo više nije nitko moj i ništa moje nije, postao zlokobnom potvrdom o dekadenciji i konačnom nestanku jednoga važnoga porodičnog i historijskog mjesta.
Sedamdesetih, naranče su dolazile zimi, kada u piljarnicama nije bilo drugog voća. Svaka je bila umotana u tanki i šuškavi sivkasti papir, i pečatom utisnutim u koru: Jaffa. Premda Titova Jugoslavija odavno prekinula diplomatske odnose s Izraelom – zbog agresivnog zaposjedanja arapskih teriotorija, koje mu nisu pripale prema međunarodnom planu o ustanovljenju jevrejske države nakon Drugoga svjetskog rata – uvoz naranača normalno je tekao, i postojala je preko njih, ali i preko iseljenika koji su odlazili i vraćali se, ili su samo dolazili da posjete rodne krajeve, intenzivna veza između dva istovremeno bliska i udaljena svijeta.
Simbol Izraela je, iz perspektive svakodnevice, bila naranča s mastiljavim žigom, utisnutim hiljadama kilometara dalje. Prelazio sam prstom preko natpisa Jaffa, i tinta se razmazivala po narančinoj kori. Bilo je to čudo velikih geografskih razdaljina, i međunarodnoga bratstva: mislio sam o čovjeku koji je tamo jako daleko, u Izraelu, u zemlji Palestini, gdje rastu naranče, žigosao ovu naranču. I tom je mišlju, najednom, taj komadić kore postajao dragocjen dokument.
Po svojim ladicama sakrivao sam, da Nona ne nađe i da ih ne baci, komadiće narančine kore na kojima je pisalo Jaffa. S vremenom bi se smežurali i osušili, natpis bi se smanjivao, ali je ostajao vidljiv. Preko njih naučio sam kako sjećanje funkcionira: kao prst širok komadić narančine kore s natpisom Jaffa.
Po Mediteranu mandarine su se počele širiti nakon Velikog rata. Nakon velikih epidemija filoksere s kraja devetnaestog stoljeća, i propasti tradicijskog vinogradarstva, u siromašne i uboge iseljeničke dijelove južne Italije, na Siciliju i u Grčku, u Južnu Španjolsku, kolonizirane su mandarine, e ne bi li narod spasile od gladi, a zemlju od iseljavanja.
Mandarina je plodnija i otpornija od naranče. Sitnog je stasa, lako se bere i ne zadivlja ako se na pazi na nju. Osjetljiva je na led, ali na Mediteranu nema leda. Tisućama godina ranije rasla je po središnjoj Africi, odgovara joj tropska i suptropska klima, pripitomljavali su je u dalekoj Aziji, kao znak i simbol integrirala se u međusobno udaljenim kulturama. Na Mediteranu uvijek ostat će tuđinka, strankinja.
Po Dalmaciji prva stabla zasađena su tridesetih godina našega stoljeća. Na dar iz dalekih krajeva donose ih Karađorđevići. Kralj Aleksandar, na fotografiji iz spomen albuma Jadranske straže, negdje u Dubrovačkom primorju nogom potiskuje lopatu u zemlju; kopa kolijevku za maleno stabalce, koje su uz njega postavili da se vidi: Mandarina. Čudo jednog doba.
Nakon toga, njena će povijest u nas biti vezana za vladare. Tito bi, javljao je televizijski dnevnik malo nakon Dana Republike, s Brijuna slao tovare mandarina, i slao ih domovima za djecu bez roditelja. Tradiciju je nastavio Tuđman. Stvoren je mit o brijunskim mandarinama, koji je, možda, kod neupućenih stvorio dojam kako je mandarina naša, domaća voćka. Ili kako su naši vladari svjetski ljudi. Neki i jesu bili, ali to nije imalo veze s mandarinama.
Ustvari, narančin je primitivna, pučka i neprofinjena naranča. Narančin je naranča za djecu i neškolovan svijet, za one koji ništa ne čitaju, ništa ne znaju i ne razumiju. Narančini se ne mogu iscijediti u raskošan narančin sok. Njihov blag okus prija nepcu, ali nema u njemu narančine raskoši.
Narančin je laživoćka, egzotična prevara, stvorenje iščupanih korijena. Narančin je trajno neuklopljen stranac, vječni tuđin u domaćinskoj patrijarhalnoj kulturi. Zato ga volim, spremno ću ga braniti, prešućujući sve njegove manjkavosti, njegov vječni primitivizam i nedovršenost.
Uzgred još i to: u isto vrijeme, o istom trošku i istoj kraljevskoj kampanji, u naše je krajeve s mandarinom došla i japanska jabuka, koju je južnjački jezični genij prozvao kaka, najbesmislenija i najneuklopljenija egzotična voćka naše kulture. Ponekad sebe podsjetim na kaku, pa se spremam zauvijek otići u neki svoj Japan.
Ah, ta mučna čovjekova potreba za samosažaljenjem, koja vonja poput Dubrovnika, na trule naranče i na luku.
Narančini su ove godine jako kiseli. Nije bilo sunca, pa su kiseli. Sunce je slatko u agrumima. Čitam u novinama da je ukrajinski najamnik, hrvatski nogometni reprezentativac, rodom iz Neretve, ukrajinskoj djeci poklonio dvadeset tona mandarina. Hrvati su ganuti dobročinstvom svoga odličnika. Kolektivno ganuće strašnije je i od ličnog samosažaljenja.
(Prenosimo s autorova portala).
Pijući bućkuriš od kave prije neku večer, sam u jednom pajzlu nedaleko od kolodvora, gledam kroz izlog ženu tridesetih godina kako po kišici očajno šeta pločnikom s druge strane. Dovikuje nešto prolaznicima, a oni samo posramljeno ubrzavaju korak. Zaustavlja se zatim jedan crni Audi. Ona popravi dekolte da ljepše istakne svoju ponudu i zavodljivo se njišući na štiklama priđe prozoru automobila.
Pregovara s vozačem možda pola minute, ali ni od toga, čini se, nikakve koristi. Uspravlja se i niječno zatrese glavom, ovaj ode. Krupne kapi u to iznenada zabubnjaju po limu i staklu, zašušte u lišću jasenova, a ona ljutito pogleda nebo, klimavo nabadajući pretrči ulicu i uđe u kafić.
“Robi, dušice, daj mi voćni čaj”, dobaci promrzlo spuštajući se u visoku stolicu uz šank i pripaljujući.
“Nema posla, Milice”, kaže konobar suosjećajno.
“Vražju mater”, opsuje ona. “Uništili su poduzetničku klimu u ovoj zemlji.”
“Neki pokazatelji ipak pokazuju rast”, primijeti on optimistično.
“Ma, koji rast”, odmahne Milica. “Meni koljena utrnula, čeljust mi se ukočila, ali sve džaba. Nema rasta, moj Robi. Sve krivulje padaju.”
“Nedostaje čvrstog kapitala”, reče ugostitelj ekonomski potkovano, servirajući joj čaj.
“Eh, čvrsti kapital”, uzdahne ona ogorčeno. “Više i ne pamtim kad sam to zadnji put vidjela. Samo mi još policajci dolaze, a i oni bi, naravno, bez para. Prošli tjedan jedan mladi pozornik, striko ga, kaže, poslao.”
“A tko mu je striko?”
“Budžovan, ne pitaj. Namjestio nećaka za šefa, a nećak, ako ima dvadeset pet, puno sam ti rekla. Inače, slatko dijete. Visok, crna kosa, plave okice, onako, markantan. Ali, reko’, ne dam.”
“Nisi mu dala?!”
“Jok!” kaže Milica odlučno, a zatim otpuhne dim i objasni: “Ne može, govorim mu ja. Dosta ste vi iz državnog sektora muzli nas privatnike.”
“Svaka čast!” zadivi se konobar.
“Ma, drek!” pripovijeda dalje žena. “Ja njega otpilila, a on sutradan napravio raciju. U maricu pa u stanicu i cijelu noć ništa. Znaš kako država radi? Ako ne popustiš ucjenama, oni ti zatvore obrt. I onda, hoćeš-nećeš, moraš im dati, i striki, i nećaku, i bratiću, i kumu Juri, i kuzenu Mladenu. U državnim službama neviđeno ih se nakotilo. Na kraju shvatim da samo za njih radim.”
“Užasno opterećenje za gospodarstvo”, uoči Robi zamišljeno.
“Opterećenje, pričaj mi o tome”, kaže Milica otpijajući iz šalice. “Pukoše mi leđa, brate. Po sto pedeset kila u gadovima.”
“Ugojeni paraziti”, reče konobar.
“Debele krvopije”, doda Milica. “Ja pod njima jadna stenjem, a oni me, zamisli, pitaju: ‘Je li ti lijepo?’ Ma, super je, mislim, samo dajte još, majstori.”
Srkne još jedan gutljaj i povuče dim pa se nezadovoljno zagleda kroz izlog, a vani kiša i dalje sipi, ništa novo pod neonom, kao što pjesnik reče. Kasni je sat, usrano vrijeme i nitko se od prolaznika ne čini kao mušterija. Od svih zadovoljstava na svijetu, rijetki muškarci na ulici žude jedino za suhim čarapama.
“Idem na more idući mjesec”, reče žena iznenada, više kao za sebe.
“Oho, ima se za more!” uzvikne Robi zavidno.
“Pa, neću na godišnji, blento jedan. Idem radit, počinje sezona. Kolegica i ja popola ćemo uzeti jedan podrumski apartmančić u Dubrovniku.”
“Stranci, a?”
“Stranci”, potvrdi Milica, “ali ne ostavljaju ni oni puno u izvanpansionskoj potrošnji. Lošiji gosti. Žderu paradajz i paštetu na plaži umjesto da sjednu u restoran, ili dođu sa ženama na more da ne plaćaju naše cure. Kad ih vidim da šetaju sa ženama, meni, majke mi, zlo dođe. Šta su dolazili ako nemaju para za pošteno ljetovanje?”
“Dobro, vjerojatno ti se ipak isplati.”
“Isplati se, nije da nije, ali ne mogu ja samo tri mjeseca radit. Ne može cijela država od turizma živjeti. Nama trebaju domaći potrošači.”
“Nemaju ljudi para.”
“Nemaju”, ponovi tužno Milica.
“Ali, gledaj, možda je krivica naprosto u nama”, predloži konobar brišući šank, “možda se ne trudimo dovoljno? Baš je sinoć na televiziji bilo kako moramo početi s odlučnijim mjerama za privlačenje ulagača…”
“Šta misliš, da ja nisam i na to mislila”, kaže Milica. “Gle…”
Prstima primi rub kratke suknje i lagano ga povuče uz butine, a Robi se nadviri preko šanka.
“Milice, zaboga!” poviče zapanjeno.
Kako mi je žena bila okrenuta leđima, ne bih vam znao kazati o čemu je bila riječ, ali on je, vjerujte, ostao paf.
“Ha! Šta kažeš?” upita ona.
“Ja bih rekao da je to jedna dosta radikalna mjera za privlačenje investitora”, prizna on.
“A jel’ bi ti investirao?”
“Pa, sad… bih”, kaže on nakon kraćeg razmišljanja, oblizujući se. “Može li na kompenzaciju?”
“Eh, kompenzaciju”, uzdahne žena nezadovoljno i vrati suknju niz bedra.
“Može odgoda plaćanja od šezdeset dana”, ustrajan je Robi.
“Zaboravi”, neumoljiva je Milica.
Na nekoliko trenutaka zavlada tišina među njima.
“Ne ljutiš se?” upita ona.
“Ma, daj…” odmahne on dobrodušno. “Sve okej, služba je služba.”
“Gospodine”, reče tada žena glasnije, “biste li vi uložili?”
“Molim?” prenem se, ne shvaćajući u prvi tren da se meni obratila.
“Domaći proizvod, izvrsna investicija.”
“Khm!” nakašljem se ja u neprilici. “Poduzeće mi je u predstečajnoj nagodbi.”
“Još jedan luzer”, reče Milica prezirno, a onda se ponovno okrene konobaru. “Šta sam dužna?”
“Častim te.”
“Srce si”, kaže ona, pošalje mu pusu, popravi čarape pa izađe iz kafića i iščezne u velegradskom mraku.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Ako se već dogodine ne poduzmu određene mjere na globalnoj razini, emisija dušikova oksida mogla bi se u skorijoj budućnosti udvostručiti. Sve je jasnije da gubimo u bitki za obuzdavanje klimatskih promjena pa hitno moramo mijenjati životne navike, piše u godišnjem izvješću o stanju u okolišu i klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP).
Predstavnici više od 195 zemalja sastali su se u Varšavi na konferenciji UN-a kako bi zajedničkim naporima učinili sve da se na temelju novoga klimatskog pakta, koji se ugrađuje kao dodatak Protokolu iz Kyota i koji će se primjenjivati i nakon 2020. godine, smanji emisija stakleničkih plinova.
Poznat kao plin koji izaziva smijeh, dušikova oksida u atmosferi ima u tragovima, no uz ugljikov dioksid i metan on je treći najmoćniji staklenički plin, kojih je u atmosferi sve više upravo zbog čovjekove aktivnosti (poljoprivredni radovi, izgaranje fosilnih goriva, zbrinjavanje otpadnih voda te razni industrijski procesi).
Otpuštanje dušikova oksida u atmosferu sada je 5,3 milijuna tona na godinu, no ne učini li se nešto da se njegova emisija smanji, do 2050. godine emisija tog plina u atmosferu mogla bi se – udvostručiti, navodi se u UNEP-ovu izvještaju. Učinkovitije korištenje gnojiva, manja potrošnja mesa i bolje zbrinjavanje otpadnih voda samo su neki od načina kako se može smanjiti emisija tog opasnog plina.
Emisija bi se mogla smanjivati 1,8 milijuna tona na godinu od 2020. godine, a koristi od toga vrijedile bi 160 milijardi dolara godišnje, procjenjuje UNEP. U borbi protiv klimatskih promjena Protokol iz Kyota dušikov oksid smatra jednim od stakleničkih plinova emisiju kojega čovječanstvo mora smanjiti kako bi dobilo bitku s globalnim zatopljenjem. No UNEP upozorava da su potrebni odlučniji i veći napori od dosadašnjih da bi se u tome i uspjelo.
Izvršni direktor UNEP-a i UN-ov tajnik Achim Steiner ističe da je učinak dušikova oksida na globalno zatopljenje neproporcionalno velik zbog njegovih svojstava i činjenice da dugo ostaje u atmosferi, u prosjeku 120 godina.
“Svi se moramo udružiti u borbi protiv ozbiljne i osjetno povećane razine dušikova oksida u atmosferi”, upozorio je Steiner. Prema UNEP-ovu istraživanju, stručnjaci često zanemare opasnost od dušikova oksida te bi njegova emisija mogla ugroziti sve napore da se spriječi osiromašenje sloja ozona koji štiti Zemlju od štetna Sunčeva zračenja.
“Globalno zagrijavanje je nepobitna činjenica i istraživanja potvrđuju 95-postotnu vjerojatnost ljudskog utjecaja na globalno zatopljenje od 1950. godine do danas”, rekao je UN-ov glavni tajnik Ban Ki Moon za predstavljanja UN-ova izvješća. U izvješću je, među ostalim, istaknuto da je ljudski utjecaj na emisiju stakleničkih plinova potvrđen zbog preciznijih sustava mjerenja, boljeg razumijevanja reakcija klimatskoga sustava te naprednijih klimatskih modela.
Uz brojne akcije, kao odgovor na problem klimatskih promjena glavni tajnik UN-a naveo je i organiziranje summita o klimatskim promjenama u rujnu 2014., na koji će biti pozvani čelnici vlada i razni stručnjaci, od poslovnih ljudi, stručnjaka u područja financija i civilnoga društva do članova akademske zajednice.
“Budući da su rezultati najnovijih znanstvenih istraživanja sve precizniji, i naš izazov postaje pomalo zastrašujuć. Ipak, dobra je vijest da je i rješenje problema sve očitije pa znamo da je uspjeh moguć. Imamo tehnologiju, novac i sposobnost reagiranja. Mnogi uspjesi u izgradnji domaćih, međunarodnih i privatnih sektora s niskim udjelom ugljika dobar su znak na putu prema rješavanju tog problema”, rekla je Christiana Figueres, izvršna tajnica Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC).
