Predrag Finci, ”Čitatelj Hegelove estetike”, Naklada Breza, Zagreb 2014.

 

Predrag Finci, sarajevski filozof s londonskom adresom, objavio je ove godine svoju petnaestu knjigu. Knjiga pod naslovom Čitatelj Hegelove estetike jedanaesto je autorovo djelo objavljeno u ovom tisućljeću i ujedno sedma knjiga objavljena u Zagrebu (dvije knjige objavila je izdavačka kuća Demetra a četiri su izašle u Izdanjima Antibarbarus, gdje se uskoro očekuje objavljivanje još jedne Fincijeve knjige, o kojoj će se još pripovijedati).

 

No, ostanimo na Čitatelju Hegelove estetike! Podijeljena na dva osnovna poglavlja (”Umjetnost je nešto prošlo“ i ”Fenomenologija estetskog“) ova knjiga u formalnom pogledu predstavlja tumačenje i kritičko preispitivanje Hegelovih Predavanja iz estetike (čemu je posvećen prvi dio) te Fenomenologije duha (u drugom dijelu, s napomenom da Finci ne tumači Fenomenologiju duha općenito, već se usredotočuje na one njezine aspekte na temelju kojih se mogu rekonstruirati Hegelovi estetički pogledi).

Umjetnost je, zaključuje Finci, postala za Hegela prošlost jedino i isključivo kao apsolutna potreba duha, ali ona i dalje nastavlja biti nečim značajnim i posjeduje budućnost. I tu važi dijalektika ukidanja, očuvanja i pokazivanja u novom obliku: umjetnost je uistinu nešto prošlo, ali ona istodobno tek nastaje i nanovo se uspostavlja, ukidajući i čuvajući ono što je bilo

 

U bitnom je pak smislu ovo knjiga o čitanju i promišljanju Hegela, dakle, knjiga o Hegelovom recipijentu.

 

Pisac ove knjige, Hegelov čitatelj Predrag Finci morao se, dakako, suočiti s Hegelovom tvrdnjom o zastarjelosti umjetnosti. Umjetnost kao sprega umnoga i osjetilnoga, uz religiju i filozofiju jedan od načina da se osvijesti i iskaže ono božansko i da se artikuliraju najdublji interesi ljudi i obuhvatne istine duha, imala bi po Hegelu biti ”za nas“ nešto prošlo, jer je izgubila pravu istinitost i životnost, te je ograničena na to da nas poziva na misaono promatranje, kako bismo znanstveno spoznali što umjetnost jest.

 

Finci sustavno i produbljeno analizira smisao toga Hegelova smještanja umjetnosti u prošlost, pri čemu uzima u obzir i komentira također i neka karakteristična tumačenja drugih autora, te odatle opovrgava valjanost onih tumačenja prema kojima bi umjetnost za Hegela bila nešto mrtvo: u tom bi slučaju njegova Predavanja iz estetike predstavljala najduži posmrtni govor u povijesti.

 

Umjetnost je, zaključuje Finci, postala za Hegela prošlost jedino i isključivo kao apsolutna potreba duha, ali ona i dalje nastavlja biti nečim značajnim i posjeduje budućnost. I tu važi dijalektika ukidanja, očuvanja i pokazivanja u novom obliku: umjetnost je uistinu nešto prošlo, ali ona istodobno tek nastaje i nanovo se uspostavlja, ukidajući i čuvajući ono što je bilo.

Autor postavlja hipotezu o izjednačavanju riječi svijest ili duh iz Hegelove Fenomenologije duha s estetskim savršenstvom (…) U tom bismo slučaju, međutim, djelo morali razumijevati isključivo kao sadržaj

 

Komentirajući Fenomenologiju duha (pri čemu uzima u obzir i ona tumačenja prema kojima to djelo oslikava sazrijevanje pojedinačne svijesti, kao i ona koja dokazuju kako je tu riječ o općem povijesnom razvoju duhovnih oblika, te, konačno i tumačenje A. Kojèvea prema kojemu prvih pet poglavlja Fenomenologije izlaže analizu individualne svijesti a preostala tri opisuje prijelaz svijesti u samosvijest, u djelatni povijesni um, Predrag Finci usredotočuje svoju pozornost na problematiku umjetnosti.

 

On postavlja hipotezu o izjednačavanju riječi svijest ili duh iz Hegelove Fenomenologije duha s estetskim savršenstvom (što bi značilo čitanje Fenomenologije duha kao fenomenologije estetskoga).

 

U tom bismo slučaju, međutim, djelo morali razumijevati isključivo kao sadržaj. Hegelova se dijalektika zasigurno može usvojiti kao manira u razmišljanju o fenomenu estetskoga, što rezultira jednom fenomenologijom estetskoga, koja iz same stvari pokazuje istinu te stvari.

Nije sve osjetilno umjetnost, niti se umjetnost svodi na osjetilno, ali ono je u umjetnosti dominantno, tako da je povijest umjetnosti ujedno i povijest osjetilnoga. A osjetilnost po samoj svojoj prirodi teži utjelovljenju, ono unutarnje kao djelo postaje izvanjskim, čime umjetnost u biću oslobađa sve što biću pripada, sve što je njegova zbiljska egzistencija

 

Nije sve osjetilno umjetnost, niti se umjetnost svodi na osjetilno, ali ono je u umjetnosti dominantno, tako da je povijest umjetnosti ujedno i povijest osjetilnoga. A osjetilnost po samoj svojoj prirodi teži utjelovljenju, ono unutarnje kao djelo postaje izvanjskim, čime umjetnost u biću oslobađa sve što biću pripada, sve što je njegova zbiljska egzistencija.

 

Djelo se oslobađa tako da se primatelj u sebi oslobađa za ono što je bitno njegovo. Umjetnost nije tek sjećanje i pamćenje, niti je pojedinačno umjetničko djelo povijest samoga sebe, već je tu riječ o iskustvu onoga Sada, o vlastitom iskustvu u kojemu je sadržano i sjećanje na ono minulo, koje je i samo prisutno i pokazano na način sadašnjosti.

 

Umjetnost se konačno iskazuje kao jedno stalno duhovno putovanje, nastojanje da se sebe stalno ozbiljuje i nadmašuje. Djelo nastaje jer hoće nastati, a ono što je istinsko djelo to mora postajati i biti.

 

Zaključno, Fincijev Čitatelj Hegelove estetike predstavlja jedno iznimno djelo. Napisana čitkim (pa i popularnim) stilom, pri čemu čitkost u nijednom trenutku ne dovodi do snižavanja razine stroge argumentacije, ova knjiga ne samo što može služiti kao pouzdan vodič onima koji se upućuju u problematiku Hegelove estetike, nego i kao kvalitetan uvod u Hegelovu filozofiju u cjelini.

 

Preporučljivo svima koji žele steći pouzdan oslonac prije upuštanja u lektiru toga navodno zastarjelog mislioca! Ali i svima koji se žele informirati o jednom originalnom i maštovitom tumačenju Hegelove estetike i Hegelova mišljenja općenito!