“Da ima Vlade, ovoga ne bi bilo”, tako je, negdje između rezigniranosti i ogorčenosti, mučnu 12-satnu sjednicu Glavnog odbora SDP-a na kojoj je iz stranke izbačen Slavko Linić komentirao jedan od stranačkih doajena.

 

Za svih 98 pristiglih članova Glavnog odbora (od ukupno 101) bila je to vrlo neugodna i dramatična sjednica na kojoj su sa svih strana pljuštale teške riječi, uvrede i optužbe.

 

Završila je iznenađujućim prijedlogom predsjednika stranke SDP-a Zorana Milanovića da se o Linićevom isključenju iz stranke glasa tajno, nakon cijelog dana neizvjesnih nagađanja hoće li izjašnjavanje biti javno ili tajno. Kalkulacije su govorile da na javnom glasanju Milanovićev prijedlog glatko prolazi, dok tajno može ići u korist Liniću s obzirom na nezadovoljstvo članova zadnjim događanjima u stranci, ali i ukupnim radom stranke i Vlade.

Sjednici GO SDP-a prethodili su Milanovićevi telefonski pozivi članovima tog najvišeg stranačkog tijela između dvije konvencije i razgovori koji su varirali od nagovaranja do prijetnji i ucjena pojedinim glavnoodbornicima kako bi se priklonili njegovoj opciji

 

Činjenicu da je, nakon što su brojni diskutanti u raspravi zatražili tajno glasanje, na kraju, iznenadivši sve, predložio i Milanović, gotovo su svi protumačili time što je ogromna većina članova Glavnog odbora dobro obrađena i preparirana za glasanje po njegovoj volji, no, pokazalo se da je šef SDP-a i Vlade prilično kockarskog duha. Nakon predugog dana u kojem su mu prvi put u sedam godina brojni članovi stranke bez imalo uvijanja sasuli u facu što misle o njemu, njegovu radu i rezultatima, a i on njima uzvraćao uglavnom istom mjerom, očito mu je prekipjelo i odlučio zaigrati hazarderski.

 

Lako je moguće da se sada zbog takve odluke kaje, jer mu je rezultat tek 50 prema 47 u njegovu korist, zorno pokazao da je stranku potpuno raskolio. Ipak, treba mu odati priznanje da je pristao, suprotno njegovim navadama, saslušati sve oštre kritike na svoj konto i nakon toga, kao krunu demokratskog odlučivanja, omogućio tajno izjašnjavanje, što inače nije običaj u radu Glavnog odbora stranke.

 

Sjednici GO SDP-a prethodili su Milanovićevi telefonski pozivi članovima tog najvišeg stranačkog tijela između dvije konvencije i razgovori koji su varirali od nagovaranja do prijetnji i ucjena pojedinim glavnoodbornicima kako bi se priklonili njegovoj opciji.

 

Osobito agilni u lobiranju među članstvom za Linićevo isključenje, ne baš najsuptilnijim metodama, bili su ministri Gordan Maras, Siniša Hajdaš Dončić i Tihomir Jakovina, koji bi bez Milanovića tavorili u tko zna kojem zapećku. Koliko je porazno i bijedno stanje u SDP-u i na što ju je Milanović sveo govore i off the record priznanja nekoliko članova Glavnog odbora novinarima da su protiv Linićeva protjerivanja, ali da “nisu u poziciji tako glasati”.

“Ovo je Pirova pobjeda, a SDP je izgubio. Ovo nije raskol nego demokratsko izjašnjavanje – vrlo jasno, pola-pola”, nije okolišao Komadina, koji je uvjeren kako se SDP nije izjašnjavao o Liniću nego o Milanoviću. Bitan je karakter upravljanja strankom, a ne Linić, i ovo je poruka Zoranu Milanoviću, kazao je Komadina

 

Nakon glasanja koje je pokazalo da je Milanović u potpunosti rascijepio stranku, šef stranke se ipak vrlo kratko pojavio pred novinarima i vidno nervozan i uznemiren u nekoliko sekundi dao izjavu: “Ispričavam se hrvatskoj javnosti što smo ih danas terorizirali cijeli dan s ovim. Žao mi je. Sada ćemo se još ozbiljnije baviti hrvatskim problemima, a ovo nisu hrvatski problemi”, i okrenuo se na peti i otišao uskrativši mogućnost pitanja.

 

Prije njega iz središnjice stranke istrčala je jedna članica Glavnog odbora, uplakana, očito silno nesretna zbog odluke koju su stranački drugovi upravo donijeli.

 

Linić je kazao kako mu je žao, ali da poštuje odluku stranke i Glavnog odbora. “Što se tiče gluposti Zorana Milanovića da osnivam stranku, to su samo gluposti. Ostajem čvrsto uz SDP, čak i kada nisam član”, poručio je razočarano. Nezadovoljstvo odlukom nije krio ni predsjednik GO-a Josip Leko koji je ustvrdio kako se “raskol u stranci na ovom pitanju ne može negirati. Taj raskol je na ovom pitanju dubok, no, pitanje je da li se na pitanju isključenja Slavka prelamaju dublji odnosi unutar SDP-a, to moramo vidjeti”.

 

Kako bi provjerio je li stranka ovako suštinski podijeljena i na drugim temama, izrazio je nadu kako će to utvrđivati na skoroj novoj sjednici GO-a, na kojoj bi se trebalo tražiti i “novo okupljanje u SDP-u”.

 

Za Zlatka Komadinu riječ je o evidentnoj podjeli stranke. ” Ovo su dva SDP-a i dva svijeta”, kazao je, dodavši kako lider stranke ne dijeli stranku. “Ovo je Pirova pobjeda, a SDP je izgubio. Ovo nije raskol nego demokratsko izjašnjavanje – vrlo jasno, pola-pola”, nije okolišao Komadina, koji je uvjeren kako se SDP nije izjašnjavao o Liniću nego o Milanoviću.

Slavko Linić sigurno nije posljednja žrtva Milanovićeva stila, načina rada i odnosa prema ljudima. Već idući kapitalac koji bi uz veliku Milanovićevu “pomoć” mogao pasti predsjednik je države Ivo Josipović. Osim što je sam prema građanima ovoga društva u pet godina mandata počinio grijeh nečinjenja, stradati na izborima za pola godine mogao bi pogotovo zbog toga što je kandidat prilično raspolućene stranke koju vodi Milanović

 

Bitan je karakter upravljanja strankom, a ne Linić, i ovo je poruka Zoranu Milanoviću, kazao je Komadina, dodavši kako će o Milanovićevom legitimitetu odlučiti oni koji trebaju, te da članice i članovi trebaju preuzeti odgovornost i odlučiti o sudbini “svih njih”. Pritom se nije izjašnjavao hoće li isprovocirati prijevremene unutarstranačke izbore jer “on uvijek gradi, nikad ne ruši”.

 

Neovisno o mogućim nalazima nadležnih tijela za afere koje je Milanović Liniću putem svojih medijskih snajperista natovario na vrat, odluka Glavnog odbora definitivno ulazi među najtužnije i najružnije epizode u životu SDP-a. No, svakako Linićeva osobna i politička sudbina u drugom je planu, a u prvi je ušla puno šira slika koja vrišteći upozorava kako su i stranka i država postali taoci ozbiljnih karakternih malformacija i zabrinjavajuće liderske podkapacitiranosti čelnika SDP-a i Vlade.

 

Slavko Linić sigurno nije posljednja žrtva Milanovićeva stila, načina rada i odnosa prema ljudima. Već idući kapitalac koji bi uz veliku Milanovićevu “pomoć” mogao pasti predsjednik je države Ivo Josipović. Osim što je sam prema građanima ovoga društva u pet godina mandata počinio grijeh nečinjenja, stradati na izborima za pola godine mogao bi pogotovo zbog toga što je kandidat prilično raspolućene stranke koju vodi Milanović. Upravo zato, prema neslužbenim izvorima, osobno se vrlo angažirao na pronalaženju alternativnih kadrovskih rješenja u SDP-u, za sada, očito, neuspješno.

 

Svjestan da mu je izrazito nepopularan premijer koji vodi Vladu bez vidljivih rezultata i stranku čiji rejting iz mjeseca u mjesec ozbiljno ponire ozbiljan uteg na nogama u izbornoj utrci, dao se navodno s antimilanovićevcima u potragu za novom mandatarom, kako bi se problem riješio bez prijevremenih izbora. Liderska pozicija u izvršnoj vlasti navodno je nuđena Toninu Piculi i Josipu Leki. Odbili su. Josipoviću na izborima SDP treba, iako će nastupati kao kandidat šire političke i društvene platforme.

 

Morat će očito pristati i na Milanovića, jer će mu za pobjedu nad ozbiljno nadirućom kandidatkinjom HDZ-a Kolindom Grabar Kitarović trebati sva moguća SDP-ova infrastruktura i novac. Ipak, teško će sa sebe sprati biljeg kandidata stranke u rasulu koja sebe i državu iscrpljuje u međusobnom gloženju.

SDP, dakle, sa Zoranom Milanovićem više ne može ni na jedne izbore kani li i dalje ostati relevantna stranka. Članovi stranke, žele li, još uvijek imaju vremena riješiti taj problem. Pitanje je samo imaju li i mudrosti ili uistinu nisu u stanju razmišljati dva koraka unaprijed, nego se zadovoljavaju svojim sinekurama koje će za golemu većinu njih trajati još najduže godinu i pol

 

Morat će se na neki način distancirati od njih kako na njega ne bi prešao golemi odijum koji SDP i Vlada sada na sebi nose, ali se istovremeno predstavljati i kao njihov kandidat. Bit će zanimljivo gledati to batrganje. Za početak, vjerojatno će, kao i u prvoj kampanji, od Milanovića tražiti da se na skupovima ne pojavljuje uz njega i ne reducira mu šanse.

 

Žrtva će biti i sam SDP, jer će tenzično stanje samo snažiti, a stranka se gušiti u unutarnjim trvenjima, međusobnim sabotažama i bojkotu, što će neminovno imati ozbiljnih posljedica i na rad Vlade. Usto, Milanović je uspješno srušio i mit o puno većem koalicijskom potencijalu SDP-a u odnosu na HDZ. Dok Tomislav Karamarko strpljivo i uporno radi na okrupnjavanju svega živog od centra nadesno, Milanović je uspio sve svoje potencijalne partnere nakon idućih izbora rastjerati. Redom su se svi izjasnili kako su spremni razmisliti o postizbornoj koaliciji sa SDP-om, ali samo onome kojemu na čelu nije lažni ljevičar Milanović.

 

Koalicijski kapacitet dotučen mu je i činjenicom da mu se strateški partner HNS vrti između dva i tri posto, što je u zoni statističke pogreške. HSU je interesna stranka koja se obraća ponajprije umirovljeničkoj populaciji i u pravilu odlaze onima s većim šansama za formiranje parlamentarne većine, neovisno o političkom predznaku, kao i osam zastupnika nacionalnih manjina. Svi oni svoje interese ostvaruju isključivo sudjelovanjem u vlasti. Vjerojatne dvije do tri ruke IDS-a teško da će biti od presudne važnosti.

 

SDP, dakle, sa Zoranom Milanovićem više ne može ni na jedne izbore kani li i dalje ostati relevantna stranka. Članovi stranke, žele li, još uvijek imaju vremena riješiti taj problem. Pitanje je samo imaju li i mudrosti ili uistinu nisu u stanju razmišljati dva koraka unaprijed, nego se zadovoljavaju svojim sinekurama koje će za golemu većinu njih trajati još najduže godinu i pol.

 

A dok traje velika kanibalistička fešta u SDP-u, HDZ-ovci se komotno mogu zavaliti u fotelje i uz kokice i pivo s guštom pratiti bratoubilački rat u SDP-u, i samo opušteno čekati da im, ničime izazvana i nikako zaslužena, vlast padne u krilo.

 

(Prenosimo s portala forum.tm).