novinarstvo s potpisom
Boris Pavelić
Za nas Europljane, to su ljudi bez imena i lika. Životinje iz džungle. Lutaju kontinentima, ne znamo ni gdje su, ni koliko ih je. I govorimo: ”Neka plivaju natrag u Libiju!” To je o izbjeglicama u ponedjeljak u Sarajevu rekao Bernard-Henri Levy, francuski filozof koji je, sjećamo se, devedesetih među rijetkima nastojao probuditi omamljenu savjest Europe. [Read more…]
Nije to idiotsko pitanje kad malo razmislim. Čujem kako neki pričaju o čistoj krvi, o miješanju krvi i o tome da su neke rase nezrele, da se ne bi trebale miješati. Čujem kako imaju jasan stav o tome što su čisti Hrvati. [Read more…]
Narodu je ovoga dosta. Noćnih replika i smijeha u Saboru, zazivanja izvanrednog stanja i oštrog vojničkog hoda Predsjednice, oporbenjaka koji ne znaju računati do pet, petljavih sudova kojima se ne vjeruje, potkupljivih medija, grintavih oporbenjaka (u koje možda i ja spadam). [Read more…]
Čini mi se da nezapaženo prolazi tihi rat klika za vlast u Hrvatskoj. Koristim izraz klike u sasvim neutralnom značenju, jer kako drukčije nazvati skupine koje ratuju za vlast ne držeći se pravila i običaja, skupine koje čine prijatelji i saveznici, poznanici iz malog mjesta, zavičajno ili profesijom povezani ljudi? [Read more…]
“U vrhu Kukuriku-koalicije više nema nikakve dileme: njihova Vlada bit će politička, sastavljena isključivo od vodećih stranačkih dužnosnika koji su dobili povjerenje građana na parlamentarnim izborima i u njoj neće biti takozvanih izvanstranačkih stručnjaka.
Lider SDP-a i Kukuriku koalicije Zoran Milanović, tvrde upućeni, najviše insistira na takvom konceptu Vlade. Da će nova Vlada biti politička potvrdio je u razgovoru za Globus i Neven Mimica, koji je autor reforme državne uprave. ‘Ali politička Vlada ne znači nestručna Vlada’, pojašnjavaju u SDP-u. Ministri će biti utjecajni, odnosno politički jaki stranački dužnosnici koji će znati funkcionalno posložiti svoj resor i organizirati svoj tim, i to na način da taj tim može i zna provoditi politiku i program na temelju kojega je osvojena vlast. A premijer i njegov ured trebali bi biti uključeni u sve važne Vladine projekte.
Koncept političke Vlade ovoga je puta očito izabran i zbog odgovornosti koja se očekuje od ministara te zbog povjerenja koje će morati postojati između premijera i ministara” – suština je to teksta što ga je neposredno nakon izborne pobjede Kukuriku koalicije početkom prosinca 2011. godine objavio tjednik Globus. Kako tekst potpisuje novinar, koji je danas glasnogovornik Vlade, nema mjesta ni najmanjoj sumnji da je pisan rukom “visokog izvora” osobno.
I kasnije je u mandatu premijer Milanović više puta naglašavao da je njegova Vlada politička, sa snažnim političkim osobnostima na čelu ministarstava, s punom autonomijom u radu. Vrijeme, a još više rezultati, pokazali su, međutim, kako nema riječi ni o političkoj ni o stručnoj, a ponajmanje sposobnoj, kompetentnoj i uspješnoj Vladi. Vjerojatno će zazvučati blasfemično, no u pitanju je Vlada naspram koje ismijavani kabinet Jadranke Kosor danas izgleda kao televizor u boji.
Dakle, vodi nas politička Vlada pa pogledajmo koji to giganti političke misli i djela u njoj sjede. Premijer Milanović već je nadugačko i naširoko opjevan, i još dugo će biti nadahnuće, pa ćemo ga ovom prilikom preskočiti. Nedavno je, nakon poraza na europarlamentarnim izborima, kazao da i ne pomišlja na ostavku, jer bi to bila izdaja budući da je izabran da Vladu vodi četiri godine te da ostavka nije način na koji on razmišlja. Malo kome je jasan način na koji premijer razmišlja, no svi su načisto da tome poslu nije dorastao. I lako što tako razmišljaju opozicija i javnost, ali kada mu isto to poruči polovica vlastite stranke, mudar bi se čovjek zamislio.
Pa kada je premijer potpuno zalutao u sfere koje su daleko iznad njegovih kapaciteta i potencijala, ali i interesa, očito nema nekog posebnog razloga ni da mu ministri budu bogznašto.
“Utjecajni, politički jaki stranački dužnosnici”, kako je Globus ekstatično opisivao buduće Milanovićeve ministre, danas su eonima daleko od tada iscrtavanog profila poželjnog člana Kukuriku-vlade. Posebno nakon što je Milanovićev kabinet do danas, što vlastitom voljom, što višom silom, a što ćudljivošću prvog ministra, napustilo osmero ministara, od kojih većina čak i jest imala ponešto političke osobnosti – od Linića i Čačića do Holy i Komadine.
Današnja Vlada, sa snažnom deprivacijom političke raskoši, rasuta je vojska gotovo položenog oružja, napola podignute bijele zastave, a na okupu je drži samo halapljiva želja za još godinom dana moći i povlastica. Političara od formata, imena i ugleda, ni za lijek. Rezultata, jasno je i njima samima, biti neće.
Prva potpredsjednica Vlade, HNS-ovka Vesna Pusić čelnica je stranke koja tek gdjekad, greškom valjda, nakratko uspije pomoliti nos iznad dva posto. To narodnjake ipak nije spriječilo da na unosnim sinekurama uhljebe sve što nosi stranačku iskaznicu. I u tome je sva politička veličina i dosljednost HNS-a.
Što bi čovjek uopće trebao misliti o Vladi u kojoj je Milanka Opačić potpredsjednica? Čitav život društveno-politička radnica iz, da upotrijebimo premijerov kategorijalni aparat, trećeg ešalona, koja vlastitog političkog stava do sada nikad ni o čemu nije imala prije nego što ga je šef izrekao. Radno mjesto oduvijek, naravno, Markov trg, a je li na kućnom broju 2 ili 6, potpuno je nevažno sve dok se udvornički klima glavom i gorljivo plješće glavnome.
Ni s potpredsjednikom za gospodarstvo Brankom Grčićem nismo osvojili jackpot. Izmožden mukama po softveru i u vječnoj brizi nad postojanošću frizure, važno mu je samo dočekati petak. Jer, to znači ili štekat na rivi ili partiju tenisa. Nepodijeljenu je sućut izazvao nedavnom skoro oduševljenom izjavom da bi za njega odlazak s mjesta potpredsjednika značilo rasterećenje, ali sreću još nije dočekao. Milanović za sada u takozvanoj rekonstrukciji nije uspio nikoga uhvatiti lasom na ulici i privesti ga na to radno mjesto. Grčić će još morati patiti.
Ranko Ostojić, koji čak ni za svoje matične, splitske SDP-ovce nije relevantna politička figura, na mjesto potpredsjednika Vlade postavljen je da bi se bavio isključivo ulaskom Hrvatske u schengenski režim. Skoro pa se tinta potpisa na imenovanju nije ni sasušila, a već mu je premijer taj jedini potpredsjednički posao oduzeo i Schengen u potpunosti premjestio u svoju nadležnost. Ministar je to i potpredsjednik kojemu, zajedno s njegovim predsjednikom, nikako nije jasno što je sporno u tome da bude podstanar u stanu novinskog izdavača i vlasnika EPH Nine Pavića.
Politički kuloari šuškaju da je Milanović proljetos, valjda u trenutku očaja (ili rastrojstva), potpredsjedničko mjesto u Banskim dvorima nudio čak i Nikici Gabriću, što je ovaj ipak odbio.
U političkoj Vladi Zorana Milanovića mjesto su našli i političari od formata poput Mihaela Zmajlovića, Siniše Hajdaša Dončića, Gordana Marasa, Arsena Bauka i Ante Kotromanovića, čija se svaka s pažnjom sluša i smjerno slijedi. Poseban zgoditak svakako je Tihomir Jakovina, kojega je Milanović “otkrio” na nekakvom okruglom stolu i tom političkom Kolosu dao u ruke poljoprivredu cijele države, iako ovaj sirotan nije bio u stanju voditi i spasiti ni vlastitu seosku poljoprivrednu apoteku. Ogrezlog u sukobima interesa, odrekli su ga se i brojni bliski suradnici koji su vrlo brzo od njega pobjegli glavom bez obzira.
Ministra branitelja Predraga Matića politička će povijest pamtiti po važnim i vlažnim snovima o Claudiji Schiffer i selfijima s Brangelinom. Čovjek je očito groupie slavnog para i ne propušta priliku za fotku i autogram.
Među novim akvizicijama ne možeš odlučiti čijoj bi se političkoj mudrosti, viziji i autoritetu prije priklonio. Onoj “stranačkog” ministra zdravlja Siniše Varge za čiji smo PTSP od bolničkog brijanja međunožja saznali i prije nego što smo mu ime uspjeli upamtiti, ili nestranačkog ministra obrazovanja i znanosti Vedrana Mornara, koji se “ne bi mogao pogledati u ogledalo da je odbio premijerovu ponudu” i odmah pohitao na Kaptol po mišljenje o zdravstvenom i građanskom odgoju. Iz njegova prvog javnog nastupa na matičnom saborskom odboru nije bilo jasno je li riječ o kandidatu za ministra ili mladomisniku.
Osim vlastitih, sebičnih interesa koji ih još uvijek poput amalgama vežu i drže na okupu, ovu Vladu na životu održava i tek nekolicina zabludjelih, rijetkih hagiografa i medijskih snajperista.
Suprotno najavama prije početka mandata, Milanovićeva Vlada nikako nije “politička, sastavljena isključivo od vodećih stranačkih dužnosnika koji su dobili povjerenje građana na parlamentarnim izborima”. Nije to politička Vlada, ni Vlada eksperata. Vlada je to političkih marginalaca, anonimaca, pikzibnera, slinavaca i klimavaca, lako zamjenjivih kada bi tko pristojan htio imati posla s Milanovićem, koji se zubima i noktima drže za još ovo malo vlasti i privilegija što im je preostalo jer znaju da takva Kairosova čuperka za njih nadohvat ruke više nema.
(Prenosimo s portala forum.tm).
“Da ima Vlade, ovoga ne bi bilo”, tako je, negdje između rezigniranosti i ogorčenosti, mučnu 12-satnu sjednicu Glavnog odbora SDP-a na kojoj je iz stranke izbačen Slavko Linić komentirao jedan od stranačkih doajena.
Za svih 98 pristiglih članova Glavnog odbora (od ukupno 101) bila je to vrlo neugodna i dramatična sjednica na kojoj su sa svih strana pljuštale teške riječi, uvrede i optužbe.
Završila je iznenađujućim prijedlogom predsjednika stranke SDP-a Zorana Milanovića da se o Linićevom isključenju iz stranke glasa tajno, nakon cijelog dana neizvjesnih nagađanja hoće li izjašnjavanje biti javno ili tajno. Kalkulacije su govorile da na javnom glasanju Milanovićev prijedlog glatko prolazi, dok tajno može ići u korist Liniću s obzirom na nezadovoljstvo članova zadnjim događanjima u stranci, ali i ukupnim radom stranke i Vlade.
Činjenicu da je, nakon što su brojni diskutanti u raspravi zatražili tajno glasanje, na kraju, iznenadivši sve, predložio i Milanović, gotovo su svi protumačili time što je ogromna većina članova Glavnog odbora dobro obrađena i preparirana za glasanje po njegovoj volji, no, pokazalo se da je šef SDP-a i Vlade prilično kockarskog duha. Nakon predugog dana u kojem su mu prvi put u sedam godina brojni članovi stranke bez imalo uvijanja sasuli u facu što misle o njemu, njegovu radu i rezultatima, a i on njima uzvraćao uglavnom istom mjerom, očito mu je prekipjelo i odlučio zaigrati hazarderski.
Lako je moguće da se sada zbog takve odluke kaje, jer mu je rezultat tek 50 prema 47 u njegovu korist, zorno pokazao da je stranku potpuno raskolio. Ipak, treba mu odati priznanje da je pristao, suprotno njegovim navadama, saslušati sve oštre kritike na svoj konto i nakon toga, kao krunu demokratskog odlučivanja, omogućio tajno izjašnjavanje, što inače nije običaj u radu Glavnog odbora stranke.
Sjednici GO SDP-a prethodili su Milanovićevi telefonski pozivi članovima tog najvišeg stranačkog tijela između dvije konvencije i razgovori koji su varirali od nagovaranja do prijetnji i ucjena pojedinim glavnoodbornicima kako bi se priklonili njegovoj opciji.
Osobito agilni u lobiranju među članstvom za Linićevo isključenje, ne baš najsuptilnijim metodama, bili su ministri Gordan Maras, Siniša Hajdaš Dončić i Tihomir Jakovina, koji bi bez Milanovića tavorili u tko zna kojem zapećku. Koliko je porazno i bijedno stanje u SDP-u i na što ju je Milanović sveo govore i off the record priznanja nekoliko članova Glavnog odbora novinarima da su protiv Linićeva protjerivanja, ali da “nisu u poziciji tako glasati”.
Nakon glasanja koje je pokazalo da je Milanović u potpunosti rascijepio stranku, šef stranke se ipak vrlo kratko pojavio pred novinarima i vidno nervozan i uznemiren u nekoliko sekundi dao izjavu: “Ispričavam se hrvatskoj javnosti što smo ih danas terorizirali cijeli dan s ovim. Žao mi je. Sada ćemo se još ozbiljnije baviti hrvatskim problemima, a ovo nisu hrvatski problemi”, i okrenuo se na peti i otišao uskrativši mogućnost pitanja.
Prije njega iz središnjice stranke istrčala je jedna članica Glavnog odbora, uplakana, očito silno nesretna zbog odluke koju su stranački drugovi upravo donijeli.
Linić je kazao kako mu je žao, ali da poštuje odluku stranke i Glavnog odbora. “Što se tiče gluposti Zorana Milanovića da osnivam stranku, to su samo gluposti. Ostajem čvrsto uz SDP, čak i kada nisam član”, poručio je razočarano. Nezadovoljstvo odlukom nije krio ni predsjednik GO-a Josip Leko koji je ustvrdio kako se “raskol u stranci na ovom pitanju ne može negirati. Taj raskol je na ovom pitanju dubok, no, pitanje je da li se na pitanju isključenja Slavka prelamaju dublji odnosi unutar SDP-a, to moramo vidjeti”.
Kako bi provjerio je li stranka ovako suštinski podijeljena i na drugim temama, izrazio je nadu kako će to utvrđivati na skoroj novoj sjednici GO-a, na kojoj bi se trebalo tražiti i “novo okupljanje u SDP-u”.
Za Zlatka Komadinu riječ je o evidentnoj podjeli stranke. ” Ovo su dva SDP-a i dva svijeta”, kazao je, dodavši kako lider stranke ne dijeli stranku. “Ovo je Pirova pobjeda, a SDP je izgubio. Ovo nije raskol nego demokratsko izjašnjavanje – vrlo jasno, pola-pola”, nije okolišao Komadina, koji je uvjeren kako se SDP nije izjašnjavao o Liniću nego o Milanoviću.
Bitan je karakter upravljanja strankom, a ne Linić, i ovo je poruka Zoranu Milanoviću, kazao je Komadina, dodavši kako će o Milanovićevom legitimitetu odlučiti oni koji trebaju, te da članice i članovi trebaju preuzeti odgovornost i odlučiti o sudbini “svih njih”. Pritom se nije izjašnjavao hoće li isprovocirati prijevremene unutarstranačke izbore jer “on uvijek gradi, nikad ne ruši”.
Neovisno o mogućim nalazima nadležnih tijela za afere koje je Milanović Liniću putem svojih medijskih snajperista natovario na vrat, odluka Glavnog odbora definitivno ulazi među najtužnije i najružnije epizode u životu SDP-a. No, svakako Linićeva osobna i politička sudbina u drugom je planu, a u prvi je ušla puno šira slika koja vrišteći upozorava kako su i stranka i država postali taoci ozbiljnih karakternih malformacija i zabrinjavajuće liderske podkapacitiranosti čelnika SDP-a i Vlade.
Slavko Linić sigurno nije posljednja žrtva Milanovićeva stila, načina rada i odnosa prema ljudima. Već idući kapitalac koji bi uz veliku Milanovićevu “pomoć” mogao pasti predsjednik je države Ivo Josipović. Osim što je sam prema građanima ovoga društva u pet godina mandata počinio grijeh nečinjenja, stradati na izborima za pola godine mogao bi pogotovo zbog toga što je kandidat prilično raspolućene stranke koju vodi Milanović. Upravo zato, prema neslužbenim izvorima, osobno se vrlo angažirao na pronalaženju alternativnih kadrovskih rješenja u SDP-u, za sada, očito, neuspješno.
Svjestan da mu je izrazito nepopularan premijer koji vodi Vladu bez vidljivih rezultata i stranku čiji rejting iz mjeseca u mjesec ozbiljno ponire ozbiljan uteg na nogama u izbornoj utrci, dao se navodno s antimilanovićevcima u potragu za novom mandatarom, kako bi se problem riješio bez prijevremenih izbora. Liderska pozicija u izvršnoj vlasti navodno je nuđena Toninu Piculi i Josipu Leki. Odbili su. Josipoviću na izborima SDP treba, iako će nastupati kao kandidat šire političke i društvene platforme.
Morat će očito pristati i na Milanovića, jer će mu za pobjedu nad ozbiljno nadirućom kandidatkinjom HDZ-a Kolindom Grabar Kitarović trebati sva moguća SDP-ova infrastruktura i novac. Ipak, teško će sa sebe sprati biljeg kandidata stranke u rasulu koja sebe i državu iscrpljuje u međusobnom gloženju.
Morat će se na neki način distancirati od njih kako na njega ne bi prešao golemi odijum koji SDP i Vlada sada na sebi nose, ali se istovremeno predstavljati i kao njihov kandidat. Bit će zanimljivo gledati to batrganje. Za početak, vjerojatno će, kao i u prvoj kampanji, od Milanovića tražiti da se na skupovima ne pojavljuje uz njega i ne reducira mu šanse.
Žrtva će biti i sam SDP, jer će tenzično stanje samo snažiti, a stranka se gušiti u unutarnjim trvenjima, međusobnim sabotažama i bojkotu, što će neminovno imati ozbiljnih posljedica i na rad Vlade. Usto, Milanović je uspješno srušio i mit o puno većem koalicijskom potencijalu SDP-a u odnosu na HDZ. Dok Tomislav Karamarko strpljivo i uporno radi na okrupnjavanju svega živog od centra nadesno, Milanović je uspio sve svoje potencijalne partnere nakon idućih izbora rastjerati. Redom su se svi izjasnili kako su spremni razmisliti o postizbornoj koaliciji sa SDP-om, ali samo onome kojemu na čelu nije lažni ljevičar Milanović.
Koalicijski kapacitet dotučen mu je i činjenicom da mu se strateški partner HNS vrti između dva i tri posto, što je u zoni statističke pogreške. HSU je interesna stranka koja se obraća ponajprije umirovljeničkoj populaciji i u pravilu odlaze onima s većim šansama za formiranje parlamentarne većine, neovisno o političkom predznaku, kao i osam zastupnika nacionalnih manjina. Svi oni svoje interese ostvaruju isključivo sudjelovanjem u vlasti. Vjerojatne dvije do tri ruke IDS-a teško da će biti od presudne važnosti.
SDP, dakle, sa Zoranom Milanovićem više ne može ni na jedne izbore kani li i dalje ostati relevantna stranka. Članovi stranke, žele li, još uvijek imaju vremena riješiti taj problem. Pitanje je samo imaju li i mudrosti ili uistinu nisu u stanju razmišljati dva koraka unaprijed, nego se zadovoljavaju svojim sinekurama koje će za golemu većinu njih trajati još najduže godinu i pol.
A dok traje velika kanibalistička fešta u SDP-u, HDZ-ovci se komotno mogu zavaliti u fotelje i uz kokice i pivo s guštom pratiti bratoubilački rat u SDP-u, i samo opušteno čekati da im, ničime izazvana i nikako zaslužena, vlast padne u krilo.
(Prenosimo s portala forum.tm).
