Što reći za čovjeka koji je 27 najboljih godina svog života proveo u najzloglasnijim zatvorima svoje zemlje, a po izlasku na slobodu prašta onima koji su ga tamo strpali? Imao je svako pravo na osvetu, a on prakticira oprost. [Read more…]
Skidajte se do kraja
Branko Mijić
Hlače su pale, gaće su se pojavile, sve je podsjetilo na ”The Full Monty”, ali na kraju nije ispalo nimalo smiješno.
Ne zato što je striper svoj nastup pokušao pravdati nemogućnošću nošenja remena jer se oporavlja od operacije (ljudski rod već stanovito vrijeme za istu funkciju koristi i tregere), već zbog onoga što mu je gospođa Predsjednica uručila pa stoga nije bio u stanju držati hlače. [Read more…]
Konobari fašizma
Dubravka Ugrešić
Foto: Cekate.hr
Čestitamo spisateljici Dubravki Ugrešić nagradu Neustadt 2016.
I am not a monster, I am a writer!
(Radovan Karadžić)
Sto četrdeset i jedan starac [Read more…]
Prejaka riječ
Sintagma ”prejaka riječ” dolazi nam iz poezije. A ako igdje ”prolaze” prejake riječi onda prolaze u poeziji, pa ipak je pjesnik upozorio ”ubi me prejaka reč”. Prejaka bi riječ bila ona koja u pjesničkom zanosu znači ozbiljan disbalans između označitelja i označenog ili jednostavno rečeno neadekvatnu kvalifikaciju (do)življenog ili mišljenog.
Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa. Super ili katastrofa reći će vam podjednako perač ulice, penzioner i student filozofije, svejedno koju od tih osoba što na ulici pitali.
Pozitivna je kvalifikacija – super – tu da bi podjednako odgovorila na pitanje: kakav je danas dan? što mislite za najavu povećanja penzije? kako je bilo na ispitu? Ili negativna – katastrofa – što mislite o čistoći naših ulica? kako živite? vaš stav o studentskom standardu?
Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa
Na muci se u takvoj situaciji nađu novinari koji očekuju čuti mišljenje, bilo kakvo, a dobiju samo ”super” i ”katastrofa”. Isto za kvar nuklearke u Japanu, za uspjeh bh. nogometaša ili neadekvatnu presudu Haškog suda. Pritom, dakako, nipošto ne amnestiram novinare… Tek su ponori njihova neznanja – katastrofa!
Otkud poplava ”prejake riječi”? Iz političkog govora, koji masovno generira neadekvatan govor iza kojega ne stoji odgovarajući sadržaj. Riječ je o govoru ispražnjenom od smisla, neobvezujućem govoru, kako je to nekoć elaborirao Slobodan Inić u svojoj studiji Govorite li politički (Beograd, 1984.). Još kamo sreće da je današnji politički govor i upola dobacio do njegovih uvida!
Za ovu prigodu kao primjer navodim tri slike u kojima su ”prejake riječi” samo one upotrijebljene pretenciozno.
A) U Sarajevu se do pred rat, u Skenderiji, održavao najveći bosanskohercegovački Novogodišnji vašar. Tu je pola BiH dolazilo na prigodne predblagdanske rasprodaje: od gaća i čarapa do televizora i veš-mašina. U tramvaje se i autobuse nije moglo ući od onih koji su nosili jorgane, deke, jastuke, zimsku odjeću… Stvari koje se zovu bijela tehnika ipak su odvožene na trošak prodavca. Skenderija je bila mjesto vašara, sajmova i salona. I jasno je znao i najobičniji puk, što je što i što koja riječ označuje.
Više nisam siguran da znam što u današnjem Sarajevu koja riječ što znači. Neću reći da idem na sajmove ili salone, ali na vašare – da. Vašare knjiga. Dok ovo pišem privodi se kraju Zimski salon knjige, u proljeće bude Sajam knjige, ali ni nakon toliko godina nisam uočio bitnu razliku. Nekako je stidljivo, kao sramotna, nestala riječ vašar, ali su i salon (koji bi trebao značiti nešto manje, ali decentno) i sajam (kao velika specijalizirana poslovna priredba), najbliže vašaru u njegovu u nas kolokvijalnom smislu. Ovaj, pak, Zimski salon, pravi je pravcati Novogodišnji vašar. I neka ga. Zašto ne bi i knjiga bila vašarska zabava. Ali što s imenovanjem? Da čovjek ne ode tamo i ne vidi sav taj vašar još bi se osjećao nekako salonski.
B) Dok se cijeli svijet, uz svu pompu i patetiku te, kao i uvijek, pohvalu zakašnjelu trijumfu pravde, opraštao od Mandele, a neki ga od svjetskih političara uspoređivali s Lincolnom i Gandhijem, naše su novine posegnule za naslovom: ”Treba biti inspiracija bh. političarima”! Ne samo pretenciozno, nego i do suza smiješno.
Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!
Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti, ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila, i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!
Danas, kad uopće nema politike, kako bi to rekao Rajko Grlić, politike koja znači ideju, pokret, kad nema više velikana profila Adenauera, Kennedyja ili Brandta, nego je sve svedeno na kleptokraciju i političke (bez)ličnosti, da Mandela negdje i nekome, pa još u BiH bude inspiracija?! No, eto, papir sve trpi, pa i glupost za koju je malo samo nedoučen novinar, nego je potreban i još barem jedan nabildan urednik ili plavuša koja pretendira biti mis svijeta.
C) Nedavno obilježavanje 70. obljetnice ZAVNOBiH-a, kad je u Mrkonjić Gradu ratne 1943. donesena deklaracija kojom se ustvrđuje da BiH nije ni hrvatska ni srpska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, netko je prozvao rodnim listom BiH. I bilo bi to simpatično metaforičko govorenje blizu istini o rođenju suvremene BiH. No, nekako iza rata netko je bez imalo dara i sklonosti metafori, ali svakako mitomanski nabrijan ”rodnim listom” prozvao Povelju Kulina bana pa se tako BiH našla u neprilici da sad zasad ima barem dva rodna lista.
Pretenciozno i bezazleno, reći će netko, pa bi se govor jakih riječi i mogao progutati ili na njega odmahnuti rukom kad to ne bi išlo dalje i dalje. A onda je isplivalo da je prvi predsjednik Predsjedništva BiH, svoju zemlju ”u amanet” ostavio turskom premijeru, a to je valjda postalo moguće nakon što je prethodni reis ustvrdio kako je Turska ”naša majka”. Sad kad on više nije reis, njegovi su prijatelji najednom otkrili da je bio suradnik Udbe. No, ta sad prejaka riječ daleko manje i opasnije zvoni od prejakih riječi koje su on i njegovi trabanti prethodno izrekli.
Prejaka riječ je zapravo i nejaka riječ, uglavnom izraz nemoći i neznanja. Ali i bezočnost i podvala izgovorena s pozicije moći.
Život za slobodu
Umro je Nelson Mandela (95), bivši predsjednik Južnoafričke Republike (JAR), ikona borbe protiv apartheida. Mandela je preminuo mirno u svom domu u Johannesburgu u četvrtak, potvrdio je predsjednik JAR-a Jacob Zuma.
Nelson Rolihlahla Mandela prvi je demokratski izabran predsjednik Južnoafričke Republike i prvi crnac koji je obavljao funkciju predsjednika (svibanj 1994. — lipanj 1999). Karijeru mu je obilježila borba protiv aparthejda.
Nelson Mandela rođen je 18. srpnja 1918. godine u jednom selu u blizini Umtate, Transkei, u kraljevskoj obitelji koja je pripadala plemenu Tembu. Njegov otac Henry Mandela kao podpoglavar bio je član Transkei vijeća i predsjednik Skupštine vijeća glavnog poglavara Tembua.
Išao je u Clarkebury Training College, a kasnije je maturu pripremao na Višoj školi Healdtown. Kratko nakon toga Mandela je dospio do Fort Hare Collegea u Aliceu u istočnoj Kap provinciji, gdje je kao vođa studenata organizirao bojkot predavanja. U Johannesburg je otišao 1940. godine i tamo završio koledž kao izvanredni student te započeo studij prava. Afričkom nacionalnom kongresu (ANC) priključio se 1944. godine.
Mandela je svoje kolege zadivio discipliniranim radom i predanim naporima te je 1947. godine izabran za generalnog tajnika Lige mladih. Zahvaljujući svom radu, kampanjama te izreci Inyaniso (Istina) Liga mladih mogla se nadmetati i za vodeća mjesta u ANC-u
Mandela je svoje kolege zadivio discipliniranim radom i predanim naporima te je 1947. godine izabran za generalnog tajnika Lige mladih. Zahvaljujući svom radu, kampanjama te izreci Inyaniso (Istina) Liga mladih mogla se nadmetati i za vodeća mjesta u ANC-u.
Krajem 1951. godine ANC je usvojio plan akcija za kampanju nepoštivanja zakona aparthejda, a 6. travnja 1952. godine pozvali su na masovni prosvjed zbog proslave 300. godišnjice dolaska prvih europskih doseljenika. Mandela je putovao kroz cijelu zemlju da bi organizirao ove prosvjede. Zbog svog rada u toku ove kampanje izveden je pred sud i osuđen na devet mjeseci zatvora i prisilnog rada. Osim toga dobio je i zabranu sudjelovanja na bilo kakvoj javnoj manifestaciji u trajanju od šest mjeseci nakon izdržavanja kazne, a njegova dozvola boravka ograničena je samo na Johannesburg.
To vrijeme iskoristio je da završi studij prava. Vlada je pokušala Mandeli oduzeti odvjetničku dozvolu na osnovu optužbi koje su protiv njega podignute. Ipak, Vrhovni sud je odlučio da je on časno služio svojim crnim sugrađanima te da nije učinio ništa zbog čega bi mu se oduzela licenca.
Mandela je svoj politički rad u to vrijeme koncentrirao na razradu plana koji je trebao organizatorski učvrstiti ANC zbog zaoštravanja uvjeta borbe. Plan je po njemu dobio ime ”M-plan” i 50-ih godina on je igrao veliku ulogu u borbi protiv Bantu odgoja i u popularizaciji Freedom Chartera (Povelje o slobodi).
U drugoj polovici 50-ih godina okrenuo se borbi protiv iskorištavanja rada, Zakona o pasošima i segregacije ”otvorenih” učilišta. Već rano on je otkrio da Bantustan politika zapravo predstavlja privredni apsurd. Njemu je bilo sasvim jasno da će vrlo brzo doći vrijeme masovnih ograničenja, političkih progona i policijskog terora.
Još u zatvoru on je odbijao pomilovanje i ukidanje izrečene kazne. Kao protuusluga od njega se tražilo da prizna Bantu-politiku time što bi priznao Transkei, te sa zahtijevalo obećanje da bi se on tamo (u Transkei) i preseli. Kod druge ponude, opet se od njega zahtjevalo da kao protuuslugu objavi odricanje od oružja. Njegov odgovor je bio da zatvorenici ne mogu sklapati nikakve ugovore i da samo slobodni ljudi mogu pregovarati
50-ih godina Mandela je bio žrtva različitih formi pritiska i tlačenja. Bio je hapšen i zatvaran. Nakon Sharpeville masakra 1960. godine ANC je zabranjen, a Mandela je pod optužbom da je počinio veleizdaju zatvoren. Zajedno s još 150 drugih sudionika demonstracija okrivljen je da je u ime internacionalnog komunizma planirao puč i svrgavanje vlasti južnoafričke države. Optužbama je odgovarala smrtna kazna. Sudski proces zbog veleizdaje završen je 1961. godine, kada je Južna Afrika bila na putu da postane Republika i svi optuženi pušteni uz kauciju.
Pošto je ANC sada bio ilegalna organizacija, moralo se raditi u tajnosti. U ožujku 1961. godine 1400 delegata sastalo se na All-In African Conferenceu pod vodstvom ANC-a. U revnosnom govoru Mandela je pozvao aparthejd režim da sazove skupštinu koja će predstavljati sve građane Južne Afrike te da razradi ustav koji će počivati na demokratskim principima. Ako ne dođe do ispunjenja tog zahtjeva, upozorio je, većina stanovništva (dakle, crnci) će svečanost proglašenja Republike dočekati masovnim štrajkom.
Mandela se odmah nakon toga dao na posao da u tajnosti organizira borbu. Iako je uspio mobilizirati manje ljudi nego što je očekivao, ipak je naišao na značajnu podršku širom zemlje. Vlada je odgovorila s najvećom vojnom mobilizacijom od rata pa na ovamo, a Republika Južna Afrika rođena je u atmosferi straha i strepnje.
Mandela je morao živjeti odvojeno od svoje obitelji te je stalno mijenjao mjesto boravka da ga vladini špijuni i svugdje prisutni informanti ne bi otkrili. Nekad je bio odjeven kao radnik, nekad kao šofer. U to je vrijeme s ostalim vodstvom ANC-a osnovao jedan drugi militarni ogranak ANC-a Umkhonto we Sizwe, koji se pripremao za nasilno rješavanje stvari i gerilsko djelovanje. Godine 1961. formiran je Umkhonto we Sizwe. Mandela je postao glavnim zapovjednik. 1962. godine je unatoč zabrani napustio zemlju i putovao nekoliko mjeseci. Tijeko tog putovanja, već sluteći da će doći do oružanih razračunavanja, on je organizirao gerilsku obuku za članove Umkhonto we Sizwea.
Uhićen je kratko nakon povratka u Južnu Afriku. Optužba je glasila: Poziv na ilegalni štrajk i izlazak iz Južne Afrike bez važeće putovnice.
Njegovo najveće nastojanje tijekom procesa bilo je da dokaže da se tu u stvari sudi afričkom narodu. Od samog početka Mandela je osporavao legitimitet suda da donese presudu u njegovu slučaju; nije se osjećao ni pravno niti moralno obveznim poštivati zakone parlamenta, u kojima on nije bio zastupljen. Na kraju tog sudskog procesa Mandela je osuđen na pet godina zatvora. Dok je služio kaznu pozvan je opet pred sud i optužen je za sabotažu u tzv. Rivonia-procesu. Njegove su izjave tijekom suđenja ušle u povijest otpora protiv aparthejda i bile su inspiracija za sve one koji su se borili za slobodu.
Mandela se povukao iz javnog života u lipnju 2004. godine, uoči 86. rođendana. Tada je poručio sunarodnjacima: ”Ne zovite me, ja ću zvati vas.” UN je inaugurirao Međunarodni Mandelin dan, na njegovom rođendanu 18. srpnja 2011. kada je upućen poziv na poklanjanje 67 minuta rada za druge u znaku priznanja 67 godina Mandeline borbe za ljudska prava i za socijalnu pravednost
Mandela je osuđen na doživotnu robiju i prvi dio svoje kazne odslužio je u zloglasnom Robben Island zatvoru, koji se nalazio sedam kilometara od obale Capetowna i imao je najviše mjere sigurnosti. U travnju 1984. godine prebačen je u zatvor Pollsmoor u samom gradu, a u prosincu 1988. godine u zatvor Victor Verster u blizini Paarla, odakle je konačno i pušten na slobodu.
Još u zatvoru on je odbijao pomilovanje i ukidanje izrečene kazne. Kao protuusluga od njega se tražilo da prizna Bantu-politiku time što bi priznao Transkei, te sa zahtijevalo obećanje da bi se on tamo (u Transkei) i preseli. Kod druge ponude, opet se od njega zahtjevalo da kao protuuslugu objavi odricanje od oružja. Njegov odgovor je bio da zatvorenici ne mogu sklapati nikakve ugovore i da samo slobodni ljudi mogu pregovarati.
Dočekao je slobodu 11. veljače 1990. Mandela je odmah počeo s radom da bi postigao ciljeve koje je sebi zacrtao prije četiri desetljeća. Na prvoj Godišnjoj konferenciji ANC-a 1991. godine, nakon što je on to 1990. godine odobrio, Mandela je imenovan za predsjednika.
Unatoč provokacijama, on nikad na rasizam nije odgovorio rasizmom. Njegov život je inspiracija za sve one u Južnoj Africi i u cijelome svijetu, za sve one koji žive potlačeni ili kao građani drugog reda, za sve one koji žele to pobijediti. Nelson Mandela je dobio Nobelovu nagradu za mir 1993. godine, a 1994. godine nakon prvih općih izbora u Južnoj Africi postao je predsjednik Južne Afrike. Od brojnih nagrada koje je dobio ističe se i ona Europskog parlamenta 1988. godine.
U srpnju 2001. Mandeli je dijagnosticiran rak prostate. Nakon sedmotjednih terapija zračenjem rak se povukao. Zatim, smrt Nelsona Mandele je pogrešno najavljena 2003. putem CNN-a, što je izazvalo konsternaciju. Godine 2007. ekstremno je desna grupacija javila da vlast krije informaciju o smrti Mandele, a onda i da je došlo do masakra bijelaca na njegovom ispraćaju. Mandela je tada bio na odmoru u Mozambiqueu.
Mandela se povukao iz javnog života u lipnju 2004. godine, uoči 86. rođendana. Tada je poručio sunarodnjacima: ”Ne zovite me, ja ću zvati vas.”
UN je inaugurirao Međunarodni Mandelin dan, na njegovom rođendanu 18. srpnja 2011. kada je upućen poziv na poklanjanje 67 minuta rada za druge u znaku priznanja 67 godina Mandeline borbe za ljudska prava i za socijalnu pravednost.
(Prvotno napisano za tportal odakle prenosimo tekst)
