novinarstvo s potpisom
Rada Borić
Foto: Kvinnatillkvinna.se
S izvršnom direktoricom Centra za ženske studije, Radom Borić, dugogodišnjom feminističkom aktivisticom razgovaramo povodom jubileja ove organizacije koja već dvadeset godina edukativnim, izdavačkim i aktivističkim projektima radi na podizanju svijesti žena kao i na njihovoj boljoj vidljivosti u društvu i većoj angažiranosti u političkom, odnosno, javnom životu. [Read more…]
Goran Flauder
Desničarske novinarske jurišne brigade dobile su sinoć novu heroinu – raspištoljenu Rominu Knežić. Ta ambiciozna spikerica, voditeljica Dnevnika Nove TV, još se jednom upustila u pogibeljnu avanturu intervjuiranja zahtjevnog sugovornika o osjetljivoj i kompleksnoj temi, pokazavši pritom ne samo nedoraslost zadatku, nego i rijetko viđenu bahatost, nerazumijevanje [Read more…]
Znam dobro što ću sada reći jer živim u braku s Njemicom. Naime, ima pitanja koja može postaviti samo Nijemac. Prije tjedan dana, tek što je Airbus A-330 Alitalije poletio iz Asuncióna za Rim, Papa je, kao što je uobičajeno, otišao u susret novinarima na obavezno jednosatno ispitivanje o važnim ili manje uočenim segmentima prethodnoga pastoralnog putovanja (Ekvador-Bolivija-Paragvaj). Svašta ga se pitalo i, kako je bio umoran, Franjo nije kazao ništa što bi sutradan završilo na naslovnicama. [Read more…]
DEKLARACIJA O SVJETSKOJ ETICI
Parlament svjetskih religija
Chicago, 4. rujna 1993.
***
Sva povijesna iskustva pokazuju da se naša Zemlja ne može promijeniti nabolje bez promjene svijesti pojedinaca i javnosti. [Read more…]
Ivica Grčar
Među sedam pisama čitatelja dobio sam i kratki upit: ”Zanima me, s obzirom na to da već imam zaštićeni račun, a trebao bih dobiti uplatu za honorar za članak, da li mogu zaštititi i iznos tog honorara“? [Read more…]
Roman “Let iznad kukavičjeg gnijezda” odmah je po objavljivanju 1962. stekao iznimnu popularnost i kultno sljedbeništvo. Danas slovi kao nezaobilazni klasik šezdesetih, a Formanova ekranizacija s izvrsnim Jackom Nicholsonom, nagrađena s pet najvažnijih Oscara, kontinuirano je na svim relevantnijim listama najboljih filmova. [Read more…]
Poštovana predsjednice Republike Hrvatske,
U ime organizacija civilnog društva koje čine Platformu 112 čestitamo Vam na izbornom uspjehu i preuzimanju dužnosti predsjednice Republike Hrvatske. Želimo Vam uspješan rad od prvog do posljednjeg dana obnašanja ove važne funkcije.
Nadamo se da će suradnja Platforme 112 i institucije koju predstavljate biti plodonosna i kvalitetna, a Vi djelovati kao zaštitnica demokratskih standarda koje kao društvo gradimo od osamostaljenja Hrvatske.
Svjesni smo pritom da je proces demokratizacije u post-konfliktnom društvu, kakvo je hrvatsko, složen i osjetljiv posao, ali moramo težiti osiguravanju optimalnih društvenih uvjeta u kojima će se sve skupine, ma kako malobrojne i ranjive bile, osjećati sigurno, zaštićeno i prihvaćeno.
Odmjerenom politikom jednakog pristupa prema svima, moguće je osigurati političku kulturu tolerancije i argumentirana dijaloga. Osvješćivanjem pogubnosti predrasuda i stereotipa, moramo zajedničkim snagama iznalaziti rješenja za sva otvorena pitanja i promicati kulturu poštivanja ljudskih prava marginaliziranih i ranjivih skupina.
Nažalost, s pozicije zaštite ljudskih prava, moramo s Vama podijeliti svoju zabrinutost odabirom nekih od Vaših najbližih suradnika. Mudar odabir savjetnika/ca i najbližih suradnika/ca ključan je za osiguravanje kvalitete kreiranja i provedbe politika unutar ovlasti koje imate kao predsjednica Republike Hrvatske, pri čemu bi kriterij poštivanja i razumijevanja ljudskih prava trebao biti vrlo visoko – u ovom području više ne smije biti prostora za nove propuste i greške kakvima smo u prošlosti prečesto svjedočili.
Žalimo i što su pri izboru uzvanika vaši suradnici dali prednost osobama koje se procesuiraju zbog ratnih zločina, korupcije i prijetnji a izostavili su ravnateljicu Spomen područja Jasenovac.
Žalimo što u inauguracijskom govoru niste niti jednom riječju spomenuli antifašizam premda je on jedna od izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske i jedan od neupitnih vrijednosti svih razvijenih demokracija kako unutar Europske unije tako i globalno.
Govor mržnje, necivilizirani ispadi, nepomirljiva retorika, produbljivanje jaza između različitih političkih opcija, odraz su niske razine političke kulture i posljedica neznanja te nespremnosti na slušanje i razumijevanje onih drugih i drugačijih.
Glasno negodovanje tijekom Vašeg inauguracijskog govora i spominjanja dvojice bivših predsjednika jedan su od primjera netolerancije i to u iznimno svečanom trenutku, kad Vi pozivate na zajedništvo. Nadamo se kako ćete svojim autoritetom i ugledom pronaći način da se ovakvi izrazi netrpeljivosti ne ponove. Svima nama zajednički bi cilj trebao biti održivi razvoj Hrvatske, uz obavezno poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda svakog građanina i građanke.
Uz ekonomski boljitak prema kojem nas želite voditi, nadamo da nećete zaboraviti promicati vrijednosti razvijene demokracije i mirotvorstva.
Ističemo kako je Platforma 112, unutar koje djeluje 60 organizacija civilnog društva, definirala pet temeljnih prioriteta nužnih za poboljšanje kvalitete života i razvoja demokracije:
1) stabilne, odgovorne i demokratične institucije vlasti i jednak pristup pravdi, (2) kvaliteta demokracije, (3) borba protiv korupcije i javni interes, (4) ravnopravnost i dostojanstvo svih ljudi, (5) nasljeđe rata, suočavanje s prošlošću i izgradnja mira.
Nadamo se da ćete nam svojim djelovanjem pomoći u ostvarenju postavljenih ciljeva i osigurati da Hrvatska postane uzorom i u regiji i svijetu. Suradnja s civilnim društvom, nacionalnim manjinama, posebna skrb o marginaliziranim skupinama i jasna opredijeljenost za bespoštednu borbu protiv korupcije vodit će nas sve do izgradnje kvalitetnijeg društva i odgovorne države.
Vjerujemo da ćete svojim radom, inicijativama i svakom drugom vrstom djelovanja kročiti pravim putem te pozvati sve da ga slijede.
Nadamo se produktivnoj suradnji i spremne/i smo Vam izložiti cjelovito vlastiti rad, težnje i postignuća.
S uvažavanjem,
Platforma 112
Za Platformu 112, Marina Škrabalo, GONG
Aktivne članice Platforme 112:
B.a.B.e. Budi aktivna. Budi emancipiran, Centar za mirovne studije, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, GONG, Kuća ljudskih prava Zagreb, Regionalni info-centar za mlade Rijeka – UMKI, Roditelji u akciji – RODA, Srpski demokratski forum, Udruga mladih “Mladi u Europskoj uniji”, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS, Udruga za samozastupanje, Udruga za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda HOMO Pula, Udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta Protagora, Zagreb Pride, Zelena akcija, Ženska soba – Centar za seksualna prava
Podržavajuće članice Platforme 112:
Brodsko ekološko društvo, Centar za građanske inicijative Poreč, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN, DEŠA – Dubrovnik, Domino, Eko-Eko Komin, Eko Pan, Eko-Zadar, Ekološko turistička udruga Šolta, Ekološka udruga Krka Knin, Fade In – Fantastično dobra institucija, Forum za slobodu odgoja, Hrvatsko debatno društvo, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba DODIR, Hrvatski savez slijepih, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, Info zona, Informativno Pravni Centar (IPC), Iskorak – Centar za prava seksualnih i rodnih manjina, Koalicija udruga u zdravstvu, Koordinacija udruga za djecu, Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, Lezbijska grupa Kontra, MIRamiDA, Mirovna grupa Oaza Beli Manastir, Mreža mladih Hrvatske, Multimedijalni institut, ODRAZ-Održivi razvoj zajednice, Organizacija za građanske inicijative, Pravo na grad, Projekt građanskih prava Sisak, Radio Mreža, Savez udruga stanara Hrvatske, Socijalna politika i uključivanje (SPUK), Udruga Delta, Udruga roditelja djece s posebnim potrebama Put u život – PUŽ, Udruga za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama – Sjaj, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbinga, Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce, Udruga za promicanje inkluzije, Udruga za promicanje istih mogućnosti, Udruga za razvoj civilnog društva SMART, Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, Udruga za unapređenje kvalitete življenja LET, Udruga za zaštitu ljudskih prava i humanitarne aktivnosti Dalmatinski odbor solidarnosti-DOS, Udruga za zaštitu prirode i okoliša Zeleni Osijek, Volonterski centar Zagreb, Zaklada Slagalica, Zbor istraživačkih novinara, Zelena Istra.
Oprost dugova, u koji se upustila vlada Zorana Milanovića, razveselio je ovih dana i političke suparnike u HDZ-u. Odluka SDP-ove vlade omogućila je zagrebačkoj podružnici HDZ-a da iskamči od gradske uprave oprost duga od 31.300 kuna. Dok se, s jedne strane, HDZ-u opraštaju dugovi, s druge strane ova se stranka isprsila plaćanjem 45.000 kuna za korištenje predsjedničkog apartmana Hotela Sheraton za tim Kolinde Grabar Kitarović u prijelaznom razdoblju, do selidbe na Pantovčak.
I dok mnogi zdvajaju nad tom politički nemoralnom matematikom, zapravo ne znamo je li HDZ jednom od svojih najvećih donatora Anđelku Leki uopće platio uslugu. Ne znamo ni kako je moguće koristiti i platiti samo dio predsjedničkog apartmana jer dosad nije zabilježen takav slučaj u hrvatskoj hotelijerskoj praksi.
Stranka je lukavo na sebe preuzela opravdavanje tog troška i tako poštedjela predsjednicu daljnjih propitivanja u slučaju Apartman. U odnosu na sve ono što su u ovoj stranci u prošlosti znali smuljati, cijena je u oba slučaja – korištenje dijela ili cijelog predsjedničkog apartmana – ”prava sitnica”, pa možemo samo konstatirati kako HDZ ostaje HDZ.
U svoj predsjednički mandat Kolinda Grabar Kitarović ulazi rasterećena stranačke iskaznice, iskaznice koja je odigrala važnu ulogu u njezinoj političkoj karijeri, ali čije joj nekadašnje posjedovanje na dužnosti koju je preuzela u nedjelju može predstavljati golemo opterećenje.
Prvo, od Kolinde Grabar Kitarović, kao i od ostalih predsjednika nakon Franje Tuđmana, očekuje se da bude glas građana, da nas časno predstavlja u zemlji i inozemstvu te da bude osigurač stabilnosti sustava.
U tome je predsjednik Stipe Mesić bio uspješniji od Ive Josipovića i to nesnalaženje u ulozi ”glasnogovornika” naroda i jest jedan od glavnih razloga zbog kojih je predsjednički tron morao prepustiti prvoj predsjednici. Iako se to u sadašnjem političkom trenutku može činiti primamljivim, pogrešno bi bilo ulogu predsjednice države zamijeniti ulogom kvazipredsjednice Vlade samo zato da se stranci iz koje je iznikla kratkoročno osigura pokoji bod.
Kolinda Grabar Kitarović ima povijesnu priliku krenuti u borbu za ”novu pravednost” jer pravednost je ono što kronično nedostaje u ovom društvu. Je li dovoljno ambiciozna?
Drugo, dužnost predsjednice trebala bi podrazumijevati nadstranačku politiku, a predsjednica bi trebala djelovati politički samostalno, sadržajno oslobođena stranačkih okova (http://www.tportal.hr/vijesti/komentari/369444/Predsjednica-s-pet-nepoznanica.html).
Već i sam izbor najbližih suradnika u Uredu predsjednice RH pokazat će nam je li se Kolinda Grabar Kitarović, nakon što je svoju specifičnu političku težinu legitimirala na izborima, istrgnula iz čvrstog zagrljaja Tomislava Karamarka. To se odnosi, prije svega, na savjetnike koji će joj ”pokrivati” najvažnije ustavne ovlasti – sukreiranje politike nacionalne sigurnosti (http://www.tportal.hr/vijesti/komentari/367670/Predsjednice-razmislite-jos-jednom-o-Buljevicu.html) i vanjske politike te vođenje vojske, ali i savjetnicu/savjetnika koji će biti zaduženi za opća društvena pitanja, odnosno unutarnju politiku, jer njezine ovlasti i na tim područjima izviru iz Ustava.
Eventualni izbor Karamarkovih ljudi na tim dužnostima značit će da smo dobili nesamostalnu predsjednicu, a to dugoročno podriva i njezinu političku uvjerljivost i ugled. Je li dovoljno hrabra?
Treće, napeta kohabitacija s vladom Zorana Milanovića nije riskantna samo za Milanovića, kako to mnogi vole reći nakon što je Kolinda Grabar Kitarović osvojila naklonost birača; ona predstavlja i golem rizik za predsjednicu.
Biračko tijelo se podijelilo u dva suprotstavljena bloka, a ona na izborima nije uspjela osvojiti 50 posto birača i korpus koji je glasao za Josipovića očekuje da se prema njemu neće ponašati maćehinski. Bude li dovoljno mudra, u neku buduću borbu za drugi mandat mogla bi ući s podrškom mnogih koji su danas prema njoj izrazito skeptični.
Kriza u Hrvatskoj je toliko duboka da nastavak taštog prepucavanja dvoje vodećih ljudi države, kakvom smo svjedočili u slučaju Visoka, može samo produbiti gnušanje koje većina osjeća prema pripadnicima političkih elita. Je li dovoljno mudra?
Četvrto, izborna obećanja su jedno, a realni život nešto sasvim drugo i predsjednica će morati naučiti paziti što obećava te priznati pogrešku. Obećanje o selidbi u Visoku bila je jedna od tih pogrešaka, ali i dalje nije presudna za njezinu vjerodostojnost jer je riječ o manje-više tehničkom pitanju.
Ali ukoliko pogriješi pri odabiru najbližih suradnika, ukoliko bude verbalno propagirala skromnost, a u stvarnosti bude inzistirala na raskoši, bit će to pogreške koje će zahtijevati više od obične isprike i dugoročno mogu potkopati predsjedničin autoritet. Je li dovoljno širokogrudna i samokritična?
Peto, Kolinda Grabar Kitarović morat će naučiti govoriti o regiji s manje prezira i shvatiti da su dobri odnosi sa susjednim zemljama i državama koje su nastale raspadom Jugoslavije – u onoj mjeri u kojoj ovise o Hrvatskoj – od životnog značenja za opstojnost ove države.
Uz izvoz na tržišta Italije i Austrije, posrnulo hrvatsko gospodarstvo doista ovisi o tržištu regije i budući da politika i dalje ovdje otvara i zatvara brojna vrata, Kolinda Grabar Kitarović ubuduće neće moći zanemarivati i tu vrstu predsjedničke odgovornosti. Najbolju lekciju o tome već je dobila – na njezinu inauguraciju, premda je ona drukčije snivala, odazvali su se mahom lideri regije.
Snovi o Hrvatskoj koja je osobito važna na međunarodnoj sceni, u globalnim okvirima, tek su puste tlapnje. U Europskoj uniji Hrvatska je siromašna država deficitarne demokracije te i dalje treba štake da bi napravila najmanji iskorak. Kao takva i dalje je, pored Slovenije, za države regije uzorna zemlja, a EU i NATO žele se širiti na istok i treba im manje-više stabilna i suradljiva mediteranska Hrvatska, što je okvir u kojem je bitna naša uloga. Ni manje ni više od toga. Je li Kolinda dovoljno lukava?
Život političara je ples na žici. Kako će i koliko spretno te čulima i razumu ugodno Kolinda Grabar Kitarović balansirati na toj napetoj žici? Hoće li nepoznanice koje njezin mandat nosi sa sobom na koncu rezultirati za građane korisnim zaokretom, tek ćemo vidjeti.
Premda je osvojila dovoljan broj birača za izbornu pobjedu, činjenica je da se ona i Hrvatska zapravo jako loše poznaju, a očekivanja su, kao i uvijek na svakom početku, (nerazumno) velika.
(Prenosimo s tportala).
Treba doista imati podosta stomaka pa slušati minulih dana nebrojene rasprave u svijetu o nasilju i ekstremizmu definiranom akademski po raznim simpozijima, okruglim stolovima i međunarodnim konferencijama. Zima je planiranih rasprava na tu temu, i potrebe da se predviđeni budžeti za nevladina upozorenja, unaprijed zacrtana i isprovocirana nedopustivim i groznim nasiljem, realiziraju do kraja.
Prisustvovao sam jednom takvom skupu. Sastav “dignitetan”. Diplomate, akademici, profesori, mudri stari i agresivni mlađani aktivisti. Zborilo se mudro, uravnoteženo, učeno. Sa puno razumijevanja “za realnost”, rekao bih. Kako teoriji u izvjesnom razilaženju sa svekolikom praksom priliči. A politički? Pa eto tako da se ne daj bože ne uvrijede naši “partneri” i globalne organizacije koje, je li, ulažu velike napore za mir, rezolucijama raznim, a sve u cilju upozorenja onih drugih što proizvode zlo, nasilje i ekstremizam.
Izostale su u toj priči neke činjenice. Nije čudno. One pred svekolikom politikom i našom dobrotom da se uklopimo po svaku cijenu u tu politiku, vjerovatno nisu ni važne. A i kad se nekako incidentno pojave kao relevantne, sahrane ih informacije sračunate na unaprijed određene zaključke.
Poput onih prema kojima je objavljivanje selektiranih i opranih izvještaja o stravičnim mučenjima zarobljenika CIA-a primarno dokaz demokratičnosti tamošnjeg sistema, a ne potvrda najstrašnijeg nasilja nad međunarodnim pravnim poretkom, i šire. Ako toga još ima.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava.
Silom stvoren okoliš za nasilje i ekstremizam određen je nezajažljivom težnjom da se svekolika globalizacija definira kroz jednostrano očuvanje apsolutnog monocentrizma u vladanju svijetom. Rođen je nakon hladnog rata s kraja minulog stoljeća. Pogrešno je pročitan negiranjem prava i želja većine na planeti na vlastiti put, na specifičnosti i različitosti.
Nasilje nad tim pravima je veliko i svakodnevno. Na njemu se tragom istorijskih razlika, sukoba, nadmetanja, neslaganja i strasti vjerskih i etničkih, ideoloških, političkih i raznih drugih, dodatno podupiranih i dirigovanih izvana, oduvijek stvarao osnov za “poslovno interesnu” upotrebu sile. Što brutalniju to profitabilniju.
Izvedbeni nivo je, konačno, onaj lokalni. Šematski ali i prilagođen svakoj zemlju i svakom narodu po potrebi i realnosti zajednice, države, etničke i vjerske pripadnosti, manjine. Posebno, u odnosu na realnost života pojedinca, prečesto obespravljenog i poniženog.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora.
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”.
I to rade. Ostali poslušno slijede.
U Libiji je, de facto manipulativnim odobrenjem UN-a, proizvedeno strašno krvoproliće, srušena država i realiziran cilj: strane kompanije vratile su kontrolu nad naftnim resursima. Zemlja gurnuta u permanentno oružano nasilje.
Za te potrebe naoružani su domaći i inostrani teroristi svih boja, nazvani revolucionarima.
Nakon obavljenog posla tamo preseljeni su u Siriju sa drugim, “revolucionarnim” zadacima. Za njima je otišlo i njihovo oružje poznatim putevima, nazvanim “pacovskom rutom”.
Irak, kolijevka svjetske civilizacije, razoren je interesno-osmišljenim lažnim povodom glatko prihvaćenim u UN-u. Milion ubijenih rezultat je te prevare. I o tom broju se evo duže od decenije laže.
U Ukrajini je nasilnom zamjenom jednog režima oligarha, ali bez fašista, doveden drugi režim oligarha ali sa deklarisanim fašistima. Jedna sila se primakla granici druge što je bio cilj, sve ostalo je posljedica a ne uzrok, kako se hoće kazati. I to se nazvalo “narodnom revolucijom!
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
Izraelska oligarhija bombarduje koga hoće u komšiluku, (prije neki dan opet Siriju, ničim izazvan), i gazi sve nekadašnje principe i glasanja u UN-u, i nikom ništa. Iako tamošnja intelektualna ali i vojna i obavještajna elita protiv ovoga diže javno svoj glas.
U svijetu više nema mehanizama za odupiranje sili jer se to neće. Teroriste koji rade za silu proglašavaju “umjerenima”, finansiraju se izvana, naoružavaju i treniraju. Pa su tako navodno nakon svake operacije protiv njih, sve su jači i brojniji. Kažu moćni, rat će trajati godinama. Eto i finog businessa – godinama.
Korporacije i multinacionalne kompanije gaze nacionalna prava i suverenitete, o pravima pojedinaca da se ne govori. Pogledajte samo temelje na kojima počivaju okviri za budući trgovinski sporazum između SAD i EU. Životi ne više jedinke, nego desetina i stotina hiljada ljudi postali su bezvrijedni. Legalizacija nasilja i ekstremizam, koncept je u borbi za preostale planetarne resurse.
Mediji koji su u funkciji tog koncepta stvaraju mentalni okvir za opravdanje ovog koncepta u borbi protiv “sila zla”. Iz centara koji utvrđuju ovakav red stvari, jasno je poručeno: ko nije sa nama, protiv nas je!
Ozbiljni, rijetki novinari o tome pišu. Prije neki dan glavni tajnik NATO-a Stoltenberg izjavljuje kako se “ubrzano izgrađuju brze snage za intervencije namijenjene odbrani članica pakta od Rusije. Kada te snage postignu svoju spremnost, nisu isključeni ni lokalni okršaji…”.
Imamo krvava iskustva iz bivše Jugoslavije sa onim što je počelo prijetnjama “lokalnim okršajima”.
Paralelno sa izjavom lidera alijanse zadužene za kontrolirano discipliniranje Evrope i okoline, u Kongresu SAD-a se izglasava rezolucija kojom se “oštro osuđuje politika agresije Rusije prema susjednim državama”. Ton i sadržaj rezolucije su takvi da je Ron Paul, bivši senator i kandidat za američkog predsjednika, glatko izjavio da “tom rezolucijom SAD provocira rat sa Rusijom koji bi mogao završiti opštim uništenjem”.
U ovome nije usamljen. Čak je i Kissinger izjavio kako politika satanizacije Putina nije politika, već otsustvo politike prema Putinu… Džaba, oni što ne mogu podnijeti nikakvu konkurenciju na planeti, i misle da je treba eliminirati raznim varijantama sile, u tu igru guraju očigledno sve dezorijentiraniju i slabiju Evropu, vazale u Golfu i teroriste proglašene umjerenima.
Uz svekoliku proizvodnju iluzija da će lako iznutra srušiti režim u Kremlju i približiti se Kini, a da će zamjena Putinu biti prozapadna i proamerička, a ne tek njegova kopija.
Zagazilo se duboko u promociju sile kao osnovnog puta za ostvarenje interesa. Nema tu sreće jer se rješenja, sve isključivije, doživljavaju kao pobjeda, a ne kao kompromis. Za to su potrebna i okupljanja raznih alijansi u kojima su, po potrebi, i oni protiv kojih se alijanse formiraju. I nove, stare baze za evropske mornarice koje se ponovo ubrzano grade u Zaljevu, odakle su otišle, navodno trajno, prije više decenija.
Zato se, zapravo, pokušavaju srušiti četiri države koje baštine svjetsku civilizaciju, ma koliko im režimi nisu demokratski, Irak, Siriju, Egipat i Iran. Da ne ulazimo ovdje u ozbiljnu raspravu o tome šta je u svijetu doista jednostrano tumačena demokracija.
Siguran sam, znam to kao svjedok života tamo, da postojeća, ekskluzivno zapadna percepcija demokracije koja ne uvažava tamošnji svijet, nije ni blizu vrha na skali vrijednosti Istoka. Ma šta mi o tome mislili. A da je otpor tom nametanju postao refleks, sve rašireniji. I pogoduje i sili i ekstremizmu.
Sve ovo najuočljivije se prelama na najnižem nivou, onom lokalnom. Svi ti interesi moćnih, pritisci, sila i igre raznih vrsta, bez ikakvog obzira prema pojedincu i lokalnoj zajednici, prepoznatljivi su u bijesu, izgubljenom dignitetu, sahranjenim iluzijama i potpunoj besperspektivnosti ne za milione, već za stotine miliona ljudi na prostoru koji generalno zovemo Istokom.
Ali, ni Zapad nije više potpuno imun na ovakvu realnost. Opravdano je upozorenje da se terorizam probudio u Evropi i Americi, kao i da se formacije poput ISIL-a i sličnih sve više hrane regrutima sa Zapada.
Problem se odavno prelio i na teren socijalne patologije koja korporaciju prividno ne interesira. Treba otići u predgrađa Bagdada, Kaira, Kartuma, Islamabada, u Gazu i u palestinske kampove, podjednako i u nove izbjegličke kampove u sjevernim pustinjama Jordana, pa vidjeti ljude koji istinski vjeruju da je odlazak sa ovoga svijeta spasenje.
Alternativa je samo pružena ruka onih što im nude šansu u dinamitu oko pasa, protiv vanjskog svijeta ma koji on bio. Razgovarao sam tamo sa takvima koji su i fakultete završili, ali je poniženje što im se nudi kao svakodnevnica taman toliko da sve ekstremističke organizacije svijeta mogu da budu presrećne brojem potencijalnih regruta za njihove eskadrone smrti.
To nema veze ni sa religijom, ni sa etnosom. To je proizvedeni zločin koji oligarhijama tamošnjih zemalja sa marionetskim režimima često služi kao čisti interes i politika.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih.
(Tekst je objavljen u broju Novog lista od subote 13.12.2014. ali pošto je nedostupan na web stranici toga lista preuzimamo ga s portala forum.tm).
Piše: Goran Borković
Foto: osobna arhiva Ede Maajke
BiH vrije. Ljudi su nezadovoljni. U čemu je problem? U politici ili ljudima?
Problem je u svemu, od Daytona do politike koja pokazuje samo neodgovornost i koruptivnost skoro svih BiH političara. U ljudima je problem što se ovo nije dogodilo ranije nego se skupljalo i patilo puno godina. Zadnjih par godina je postala nesnošljiva situacija koja je rezultirala ovim što se dogodilo u Tuzli, a sada i u drugim gradovima.
Mediji i političari tvrde da je riječ o instrumentaliziranom napadu na državne institucije?
To su gluposti. Preko prijatelja sam dobro upućen u događanja u Tuzli, gdje je došlo do protesta zbog političke neodgovornosti, kriminala, korupcije… Dogodio se čisti bunt i revolt. Ta priča i pokušaji da se ovo događanje naroda uništi stavljanjem nacionalnog ili stranačkog predznaka mogla bi se progutati kod gotovo svih gradova osim Tuzle.
Iskreno, iz ostatka BiH mi dolaze svakojake informacije, ali ništa vezano uz instrumentalizirani napad – to su samo riječi kojima se želi sve to obezvrijediti. Sad me ne bi čudilo da netko pokuša ovo odvući u neku desetu priču s nekim nacionalnim ili stranačkim glupostima jednostavno da se narodu ubije volja i svijest da su se ljudi sposobni izdići iz te nacionalne retorike i opće depresivne situacije, da mogu nešto promijeniti, da su sposobni i bitni.
Hrvatskoj i srpskoj javnosti gura se pod nos priča o “bošnjačkoj revoluciji“ koja se ne bi trebala ticati ostala dva konstitutivna naroda u BiH.
Preostala dva konstitutivna naroda se ovo jako tiče; ne moraju ovo podržati ni protestirati protiv svojih prevaranata, ali će to uraditi kad-tad u bližoj budućnosti. To je sigurno. Nitko ne može gutati laži i sranja vječno. U Srbiji i Hrvatskoj nije baš toliko bolja ekonomska situacija i raspoloženje naroda. Imam puno prijatelja Srba i Hrvata koji su bili na protestima u Tuzli i cijeloj Federaciji od početka.
Forumovi sugovornici u Tuzli zadovoljni su činjenicom da se barem nešto ljudi pojavilo na protestima u Banjoj Luci i Bijeljini. Koliko je BiH zapravo država?
Ona je za sada država samo geografski jer puno ljudi koji žive u njoj ne žele biti u zajednici s druga dva ili nekim od naroda. BiH bi se preporodila da je samo na godinu dana svi stanovnici te geografske zajednice smatraju jednostavno svojom ili i BiH jednostavno svojom. Recimo, ja sam Bosanac, a uz BiH smatram i Hrvatsku svojom.
Taj nacionalistički džoker u ex-Yu pali, nažalost, svugdje i dan danas; mi smo imali rat, pa to jako lako prolazi, to je balkanski kriptonit. Kad god osjetim to u riječima čovjeka, čujem: hajde, jedi govna još malo. Dok god to bude prolazilo, nećemo znati koliki su naši dometi kao društva. To vrijedi za sve zemlje regije.
Gdje je budućnost BiH kao države? Ovo pitam u svjetlu činjenice da osim – mogu tako reći – priglupe najave visokog predstavnika OHR-a kako bi možda trebalo uključiti vojsku EU-a, nitko iz europskih institucija ne reagira. Koliko i što uopće znači BiH za Europu, koja se, kako kaže hrvatski premijer Milanović, šutala s njom sto godina?
Europa, nažalost, ne pokazuje veliki interes; moglo bi to sve puno bolje s njihove strane. Svejedno, mislim da je sve na nama. Svakako kao društvo moramo napredovati, a ovi protesti su fin korak u tom smjeru.
Foto: osobna arhiva Ede Maajke
Mislite li da ideja direktne demokracije koja se upravo želi provesti u Tuzli može uspjeti?
Zasad uspijeva. Evo u Tuzli je uspostavljen plenum građana. On bi trebao olakšati prelazak vlasti, a tu su još i ovogodišnji izbori, pa ćemo svi skupa biti svjedoci kako će to završiti. Nadam se najboljem.
I na kraju, šaka u glavu ili šutnja nad zlom sudbinom?
Izađi i zahtijevaj svoja prava.
(Prenosimo s portala forum.tm)
