Latinka Perović, “Dominantna i neželjena elita: Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (20.-21. vek)”, Danas, Beograd, 2015.

O Latinki Perović ne treba trošiti previše riječi. Svakome tko je pratio političke i društvene procese u Jugoslaviji ili suvremenoj Srbiji jasno je kako je Latinka predstavljala jedan od najsnažnijih antinacionalističkih glasova u jednom militariziranom društvu čije su nacionalističke opsesije i mitovi odveli čitav jugoslavenski prostor u tragične ratove, devastiravši ga za dugi niz desetljeća.

Iako su navedene činjenice više nego očite, s njezinom posljednjom knjigom, “Dominantna i neželjena elita: Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (20.-21. vek)”, koja je upravo objavljena u izdanju Danasa, Latinka Perović je dokazala da je i u poodmaklim godinama još uvijek u stanju biti intelektualno lucidna i tekstualno suvremena. Naravno, zadržavši identičnu poziciju kritike srpskog nacionalizma.

No, najveća vrijednost ove knjige ne proizlazi iz njezine temeljne antinacionalističke poruke, bez obzira na to što tu poziciju vrijedi podržati. Veličina Latinkinog rukopisa nalazi se u preciznoj i razornoj znanstvenoj analizi uzroka koji su doveli do stvaranja takve klime u društvu koja je mogla proizvesti ludilo devedesetih godina, pri čemu tako utemeljena analiza ujedno nudi i odgovor na pitanje zbog čega su vrhunski umovi koji su se nalazili na drugoj strani bili osuđeni na poraz.

Veličina Latinkinog rukopisa nalazi se u preciznoj i razornoj znanstvenoj analizi uzroka koji su doveli do stvaranja takve klime u društvu koja je mogla proizvesti ludilo devedesetih godina, pri čemu tako utemeljena analiza ujedno nudi i odgovor na pitanje zbog čega su vrhunski umovi koji su se nalazili na drugoj strani bili osuđeni na poraz

Drugim riječima, bez uvida u ovu knjigu teško će se razumjeti fenomeni srpskog nacionalizma i uopće problematika raspada Jugoslavije. Imamo li u vidu kako je knjiga k tome pisana esejističkim stilom, koji nije zamoran i ne gubi se u minucioznom nabrajanju dekontekstualiziranih podataka, postat će jasnije kako je riječ o kapitalnom historiografskom djelu. Lako čitljivom, unatoč tome što je ispisano na gotovo 700 stranica.

Iako je posve izvjesno, što je uostalom već umnogome i brojčano dokazano, kako će ova knjiga biti masovno pročitana u Srbiji, bila bi prava šteta da, zbog svih navedenih razloga, ne bude pročitana u Hrvatskoj. Uostalom, svim Hudelistovim pokušajima unatoč, fenomenološka problematizacija Dobrice Ćosića ni na jednom mjestu nije tako precizno opisana kao u ovoj knjizi.

Naglasivši da je kod Ćosića riječ o čovjeku koji je predstavljao puno više od toga da je bio nečiji eksponent, točnije zaključujući kako se radilo o čovjeku koji je praktično bio iznad svih unutar srpskog društva, Latinka ga je logično jedinog smjestila u dominantnu elitu. Suprostavivši ga pripadnicima neželjene elite, unutar koje je pozicionirala Marka Nikezića, Koču Popovića, Milovana Đilasa, Ivana Đurića, Novaka Pribićevića, Stojana Inića, Ivana Stambolića, Olgu Popović-Obradović, Simu Ćirkovića, Zorana Đinđića, Bogdana Bogdanovića i Radomira Konstantinovića.

Iako je naravno svima posvetila dužni prostor, dojma smo da je za ono što se desilo u povijesnom razvoju srpske politike uzela kao ključne osobe Ćosića i Nikezića. Pri čemu u svemu tome nije bila presudna činjenica njezine bliske suradnje s Nikezićem nego njegovo političko i intelektualno djelovanje.

Iako je tezu o dubinskom rascjepu unutar srpske intelektualne elite, između radikala i liberala, koji seže duboko u 19. stoljeće, Latinka Perović u više navrata elaborirala, u ovoj knjizi je tu teoriju dovela do kraja, iscrpno je dokumentiravši i analitički obradivši. Pri čemu se unutar cijele knjige, neovisno o autoričinoj fokusiranosti na odnose u srpskom društvu i politici, provlači pitanje šireg, općejugoslavenskog konteksta.

Uočavajući prvu snažnu polemiku Dobrice Ćosića sa slovenskim intelektualcem Dušanom Pirjevcem kao paradigmatsku za razumijevanje čitavog kompleksa Komunističke partije, s obzirom na to da su obojica idejno formirani unutar nje, ali s dijametralno suprotnim pozicijama u odnosu prema pitanju Jugoslavije, autorica je ukazala na uzroke političkih, a kasnije i ratnih okršaja i raspada zemlje.

Vratimo li se iznova njezinom odnosu prema intelektualnom i političkom rascjepu unutar srpske elite između radikala i liberala, uočit ćemo najsnažniju tezu ove knjige.

Svodeći sukob između dominantne i neželjene elite na pitanje odnosa prema modernizaciji društva i reformama, i to na način da je radikalna elita na prvo mjesto stavila jedinstvo naroda i stanovitu egalitarnost, bez potrebe za dubinskim reformama društva, za što su se zalagali liberali, ne treba čuditi da je takvu tezu prenijela i na historiografiju

Riječ je o istinskoj nemogućnosti da liberalna pozicija nadvlada onu radikalnu. Slijedeći ovaj autoričin zaključak, čitateljima će postati jasno kako je čitava knjiga zapravo intelektualna, a donekle i sentimentalna posveta poraženima. Točnije, autorica im je svojim historiografskim radom dala pravo na egzistenciju u historiografiji. Što se iz njezine perspektive čini posebno važnim, s obzirom na to da je naglasila kako je to pravo oduzeto prvim srpskim naprednjacima koji su gotovo posve prešućeni i jedva poznati.

Slijedeći daljnje zaključke, nema nikakve dileme kako autorica misli da je put od Nikole Pašića prema Dobrici Ćosiću bio posve logičan. Dodatnu vrijednost istraživanjima uloge i značaja Dobrice Ćosića daje i činjenica koja je u knjizi naglašena, kako je on bio proizvod nastojanja Partije da stvori vlastitu, narodnu inteligenciju, izravno konfrontiranu onoj nekadašnjoj građanskoj, te da je zahvaljujući toj činjenici bio član gotovo svih intelektualnih grupacija u Beogradu. Od praksisovaca do ljudi koji su utemeljili NIN.

Svodeći sukob između dominantne i neželjene elite na pitanje odnosa prema modernizaciji društva i reformama, i to na način da je radikalna elita na prvo mjesto stavila jedinstvo naroda i stanovitu egalitarnost, bez potrebe za dubinskim reformama društva, za što su se zalagali liberali, ne treba čuditi da je takvu tezu prenijela i na historiografiju.

Latinka je tako zaključila kako kritičarska i romantičarska historiografija ne predstavljaju samo dvije faze nego i dvije tendencije koje u srpskoj historiografiji paralelno egzistiraju. Upravo je na toj točki došlo do raskola između Tita i tzv. srpskih liberala.

Čime je autorica srušila mit o tome kako je Tito radi balansiranja, nakon rušenja vodećih ljudi “maspoka” ili Hrvatskog proljeća, srušio i srpske liberale. Ili, kako je autorica izravno zaključila: “Obračun u Srbiji sa koncepcijom koja je kvalifikovana kao moderna, liberalna, prozapadna, bio je ujedno i obračun sa koncepcijom Jugoslavije, pa i Srbije. Odnosno sa jednom koncepcijom odnosa između nacija”.

Imamo li u vidu Nikezićev stav o tome kako srpski nacionalisti, ako već nisu u stanju pretvoriti federaciju u instrument svoje hegemonije, biraju borbu protiv te federacije, stavljajući Srbiju u izravnu opoziciju te otvarajući pitanja odnosa prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jasno je kako je još tadašnji rasplet, u kojem je Nikezićeva koncepcija poražena, umnogome odredio sve ono što se događalo potkraj osamdesetih i tijekom devedesetih godina.

Dobrica Ćosić je još 1. siječnja 1991. napisao kako vjeruje u neminovnost rata između Srba i Hrvata, Srba i Muslimana te Srba i Albanaca. Odgovor na pitanje kako je bilo moguće stvaranje društvene atmosfere u Srbiji koja će zdušno prihvatiti ovakve koncepte i vizije koje je zastupao Dobrica Ćosić, i koja će istodobno odbaciti kako Nikezića, tako i sve ostale analizirane pripadnike neželjene elite, lako je pronaći u knjizi Latinke Perović

Pobijedila je, kako je to Latinka Perović uvjerljivo pokazala, koncepcija Dobrice Ćosića, koji je u ”Piščevim zapisima” kritizirao svojevrsnu razmaženost prosječnog seljaka iz Srbije koji želi mir i egzistencijalnu situiranost i kojeg se ne tiču “ni Kosovo, ni to što se Srbima ruši istorijski identitet i integritet”.

Slijedeći ovakvu vrstu razmišljanja Dobrica Ćosić je još 1. siječnja 1991. napisao kako vjeruje u neminovnost rata između Srba i Hrvata, Srba i Muslimana te Srba i Albanaca. Odgovor na pitanje kako je bilo moguće stvaranje društvene atmosfere u Srbiji koja će zdušno prihvatiti ovakve koncepte i vizije koje je zastupao Dobrica Ćosić, i koja će istodobno odbaciti kako Nikezića, tako i sve ostale analizirane pripadnike neželjene elite, lako je pronaći u knjizi Latinke Perović.

Zahvaljujući svemu navedenom, nećemo pretjerati ako ustvrdimo kako je riječ o životnom djelu velike povjesničarke i osobe koja je bila živi svjedok dramatičnih društvenih lomova u Srbiji, ali i na čitavom južnoslavenskom prostoru u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća.

(Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 28. studenog 2015. Prenosimo s portala telegram.hr).