novinarstvo s potpisom
Slobodan Šnajder. ”Doba mjedi”, Tim press, Zagreb, 2015.
Istaknuti hrvatski književnik Slobodan Šnajder proglašen je u Tuzli dobitnikom ovogodišnje regionalne Nagrade Meša Selimović za najbolje prozno djelo objavljeno na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije u 2015. [Read more…]
Upravo čitam knjigu “Čovjek bez lica”, drugi roman Milorada Popovića. Da se znamo, jednostavno bih vam rekao pročitajte je i vi, pa ćemo popričati. Ali ovako, preko novina, moram vam o “Čovjeku bez lica” napisati još ponešto, a pogotovo za one koji knjigu zbog bilo kojeg razloga neće moći, stići ili htjeti pročitati. [Read more…]
U knjigu je uvršten izbor iz tekstova koje je autor prethodno objavljivao na svojoj internetskoj stranici www.ivanlovrenovic.com i na drugim internetskim adresama (među kojima su jergovic.com i autograf.hr), te u nekim tiskanim publikacijama. [Read more…]
Filip David
Foto: B92
Jedan od najvećih srpskih pisaca Filip David gostovao je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, kao autor romana “Knjiga sjećanja i zaborava” i scenarija za film “Kad svane dan” u režiji Gorana Paskaljevića, također prikazanog na festivalu. Za roman koji govori o stradanju Židova u Srbiji u Drugom svjetskom ratu dobio je NIN-ovu nagradu, najpoznatiju književnu nagradu u Srbiji te nagradu “Meša Selimović” regionalnog književnog festivala “Cum grano salis” u Tuzli. [Read more…]
Godine 1920, u plaćenom novinskom oglasu Miroslav Krleža za sljedeće ljeto najavljuje svoj novi, još i prvi, roman pod naslovom ”Zeleni barjak”. Proći će godina, deset, i šezdeset, on takve knjige neće napisati. [Read more…]
Za godinu ili dvije vidjet ćete možda na ulici Ivana Vilibora Sinčića i zaustaviti se pokušavajući se sjetiti otkud vam je poznato njegovo lice.
“Vi ste ono bili u televizijskom kvizu ‘Tko želi biti milijunaš?’” upitat ćete mladića.
“Ne, ja sam sudjelovao u reality showu Tko želi biti predsjednik Republike Hrvatske”, odgovorit će vam on ljubazno.
Manje od dva tjedna prije izbora, predsjednička utrka sve više nalikuje jednoj od onih čudnovatih emisija koje nam je donijela nastrana celebrity kultura, gdje osobe postaju poznate jednostavnom činjenicom da su odlučile biti poznate.
Kao da gledate Big Brother, Milijunaša, Farmu ili Mijenjam ženu, gdje su se nekakvi bezveznjaci i nikogovići iznenada i neobjašnjivo zatekli u žišku javnosti, za dvoje od četvero predsjedničkih kandidata ne poimate kako su se uopće našli gdje su se našli, pa im se dijelom smijete i rugate, dijelom ih sažaljevate, a dijelom se sramite umjesto njih, kad već oni sami nemaju pameti da shvate kako se budalasto ponižavaju.
Svjedočimo okrutnoj manipulaciji koja mnogo ne mari za dostojanstvo osobe, gledamo medijski i politički karneval koji do jučer normalne građane pretvara u redikule, i zaista jedino što možete napraviti da sačuvate zdrav razum i zrno čovjekoljublja koje vam je nakon svega još možda ostalo, jest da se iz svega isključite, upravo kao što se prije nekoliko dana isključio umirovljeni general Ante Gotovina.
Njegova rezerviranost, oprez, brižljivo, promišljeno i sporo biranje riječi u svim izjavama, pa i u ovoj, kad je odlučio ne podržati ni jednoga predsjedničkog kandidata, vrijedna je lekcija u ovome vremenu brzopletog i neumjerenog političkog divljanja.
Nekadašnji visoki časnik i ratni junak, zatim haaški optuženik, a danas ribar tu je lekciju, istina, naučio na teži način. I on je sam jednom bio u središtu sličnog reality showa i izgubio jedanaest dugih godina daleko od obitelji, prvo u besmislenom bjegu, a onda nevin zatočen u zatvoru.
Njegovo ime prodavalo je knjige, cedeove, majice, naljepnice i privjeske za ključeve, bogatstva i političke karijere su se na njegovoj nevolji gradile, a da on sam od toga zapravo nije imao ništa osim štete.
Bog zna kad je točno shvatio da ga iskorištavaju, možda u trenutku kad su šupci koji su se najgorljivije kleli u njegov svijetli lik dali otkaz njegovoj supruzi, ali kako bilo, iz Haaga se vratio mnogo mudriji.
Razočarao je stotine tisuća izmičući se od politike i otimajući se zavodljivom zovu da bude vođa. Nagađali su svojedobno da bi on mogao biti novi predsjednik Hrvatske, i imao je doista zrele šanse da to i postane, no on je ponudu uljudno, ali odlučno odbio. I stotine tisuće drugih tada zadivio.
Nešto je paradoksalno da bih za tu osobu, toga Antu Gotovinu, koji me je nekad strahovito živcirao, ja danas bez zadrške glasao. Takav netko razuman i pomirljiv i skroman, kakav je Gotovina danas, bio bi izvrstan izbor na čelu države. Poštujem ipak njegovu odluku da ostane po strani i vodi svoj biznis s uzgojem tuna ne obazirući se na bjesomučne političke bitke.
Njegova izjava “ja sam samo ribar”, kojom okončava svaki prijepor u kojemu traže njegovo mišljenje, od ćiriličnih ploča u Vukovaru do davanja potpore ovome ili onome predsjedničkom kandidatu, zbilja je jedino umno u ovome bezumlju, jedino čovječno u ovome posvemašnjem poživinčenju.
Gledajući prije neki dan kako je još jednom odbio ući u naš histerični politički cirkus, palo mi je nešto na pamet.
Otišao sam do police, ali nisam našao knjigu. Ne sjećam se više kome sam je posudio. Ne mogu vam stoga točno citirati čitavo poglavlje, ali jasno se sjećam rečenice, ostala mi je, kao i svakome tko je ikad pročitao “Tvrđavu” od Meše Selimovića: “Lovi ribu, Ahmete Šabo.” Nevoljnog Selimovićeva junaka politika je prožvakala i ispljunula upravo kao i Gotovinu, i on na kraju ostaje sam sa štapom na obali rijeke.
Ahmet Šabo je samo ribar, baš kao i što je nekadašnji general i ratni junak odlučio biti. I to je valjda jedino pametno što se pametno može poručiti glasačima.
Lovite, ljudi, ribu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Vratio sam se iz zemlje u kojoj, sudeći po grafitima, mrze ćirilicu, istospolne brakove i direktora Dinama. To su daleko veći problemi nego sve pljačke o kojima novine tako i toliko ekstenzivno pišu. No, pustimo novine, narod očito bolje zna da mu je veći problem sto ćiriličnih tabli (koje on što više razbija, to više plaća), to što istospolni zaljubljenici hoće ozakonjenu vezu (udri na ljubav, nek cvjeta mržnja i pljačka!) ili što Dinamo nikako da zaigra kakav-takav nogomet (pa da se ona latinska kruha i igara konačno i njima dogodi), nego što su ga u milijardama (kuna ili eura) opljačkali oni kojima je Hrvatska to veća svetinja što su im ruke u njihove džepove dublje zavučene.
Nisam primijetio grafite protiv Sanadera, Vidoševića ili kako se već zovu oni što ih desetljećima uzimaju lopatom… Čak ni protiv Crkve, koja se malo primirila otkako je došao novi papa i svako malo govori o korupciji i sličnim ”grijesima struktura”!
A samo sam išao na Interliber i na primjeru knjige i izdavaštva vidio koliko je Hrvatska zadnjih godina nazadovala.
A tek BiH, mislim se, s obzirom na ono što sam vidio u Zagrebu! A pritom BiH nema ni autoputeva (ipak, ima petnaest minuta autoputa!), ni kao u Zagrebu čudesnih Nacionalne i sveučilišne knjižnice (kad će je imati?) ili Muzeja moderne umjetnosti (prije će umrijeti Renzo Piano nego Sarajevo adekvatno smjestiti zbirku Ars aevi!), ni Leksikografskog zavoda (premda je Tunjo Filipović za takvo što novaca i novaca potrošio!), a ni nakladnika tipa Frakture, Ljevaka… Doduše, BiH se ne bavi ćirilicom, niti seksualnomanjinskim problemima, jer BiH još nije riješila ni malo veće manjinske probleme, onaj tipa ”Sejdić – Finci”, a kune se u milenijsku multikulturalnost, multinacionalnost, multireligioznost i najveći je na svijetu njihov verbalni pobornik od Kulina bana (i Mehmeda El Fatiha) do našijeh dana…
I onda odem vidjeti gdje je to BiH na Interliberu. Ne znam kako smo bili prezentirani u Frankfurtu, Leipzigu, Beogradu, ali zagrebačka prezentacija BiH i tzv. Udruženja izdavača i knjižara BiH je nešto najtužnije što sam vidio. Nisam tu vidio ni izdavače, ni knjižare, ni BiH, ni kulturu, ni knjige, ni pisce… Ništa osim čovjeka koji je direktor sarajevske zime, proljeća, ljeta, jeseni, jutra, podneva, večeri… Direktor svega!
Zna se da je izdavačka djelatnost u BiH užasno loša, ali sudeći po bh. štandu, ona nije dostojna prezentacije ni u Tunguziji, kako bi se to reklo u sarajevskom žargonu, a kamoli u Zagrebu, koliko god ovogodišnji Interliber bio ispod razine nekolicine posljednjih…
Nekolicina udžbenika, ponešto knjižica i daleko od očiju desetak knjiga koje je po tko zna kojem kriteriju i kako financijski podržala Fondacija za nakladništvo, sve je što ”reprezentira” BiH. Što je tu bosanskohercegovačko? Što izdavačko? Što knjižarsko?
Zamislite nekoga tko želi informacije o izdavačkim novitetima u BiH. Tu će doznati da to ustvari nije BiH, nego samo Federacija BiH, ali u tom se entitetu, sudeći po štandu, ništa ne objavljuje u Hercegovini, u Zenici i Tuzli također ništa, a i Sarajevo ni upola nije prezentirano. A u subotnjih pola sata na štandu zaprešićke Frakture bilo je više bh. pisaca, nego u sve dane Interlibera na tobožnjem štandu Udruženja izdavača i knjižara BiH i tuga te uhvati jer oni ne mogu okupiti ni izdavače koje tobože predstavljaju, a kamoli da bi okupili autore i napravili kakvu prezentaciju.
U Sarajevu bi za tako krupnu firmu i tako mali sadržaj rekli: ”Velik turban, pod njim hodže nema.” No, sve je u Sarajevu i u BiH odavno tako. Više prostora zauzima i nekako ozbiljnije djeluje banjalučka Zadužbina Petar Kočić, a da o sarajevskom Buybooku oko kojega se vrte deseci zainteresiranih i ne govorimo.
I onda se vratiš kući s nekom gorčinom u ustima i jave ti da je izišao novi broj nekoć uglednoga i prestižnoga časopisa Život i obraduješ se. A ono, šesterobroj 2012.-2013. na jedva 184 stranice, a još na naslovnici piše: ”60 godina časopisa Život”. Dakle, nekakav jubilej!? Nije bolje ni s Izrazom (Novim Izrazom), drugim najstarijim književnim časopisom u BiH, čiji je dvobroj 57-58 pokrio cijelu godinu (juli 2012.- juni 2013.) na samo 130 stranica. A svima puna usta tradicije, kontinuiteta, kulture, multikulture… A, eto, ugasit će časopise koje su uređivali Midhat Begić, Meša Selimović, Mak Dizdar… i koji su preživjeli sve osim njih.
Dakle, i ubuduće će bh. pisci objavljivati u Hrvatskoj, pa ćemo njihove knjige nalaziti na hrvatskim sajamskim štandovima, kao što ćemo i u muzeje, i u galerije, i u kazališta ići u Zagreb… A novac od kulture i dalje će ići za ideološki usko profiliranu manifestacijsku kulturu.
Često se sjetim književnika Muhameda Kondžića iz vremena kad je, nakon svega, konačno dočekao luksuzno opremljenu knjigu u ediciji ”Muslimanska književnost u 25 knjiga”. Čestitam mu i kažem: ”Eto, Muhamede, konačno si dočekao priznanje i od svojih…”, a on meni, radostan što u ruci ima lijepu knjigu, deprimirano kaže: ”E, moj prijatelju, ovi ti moji ne vole ni musaf, a kamoli ove knjige!”
Možda je najbolje bilo, razmišljam dok se ne mogu načuditi bh. štandu u Zagrebu, i ne doći na Interliber, kao što su to uradili Srbi ove godine!? Ili promijeniti ime firme koja izlaže u: Udruženje nekih izdavača i nekih knjižara dijela Sarajeva pod federalnom upravom.
No, i s tim, kao i bez toga, knjiga u BiH – kako to jadno zvuči!