novinarstvo s potpisom
Denis Romac
To što je predsjednik Srbije uspio izgovoriti na nedjeljnom mitingu u Mitrovici doista se rijetko čuje, pogotovo u Europi. Jer tvrdnjom da se u Kninu danas vijori šahovnica koje tamo nikad nije bilo, Vučić sugerira da teritorij druge države, u ovom slučaju Hrvatske, zapravo ne pripada Hrvatskoj. [Read more…]
Ivo Josipović
Ivo Josipović, bivši hrvatski predsjednik (2010-2015), jedan je od rijetkih političara u Hrvatskoj koji dosljedno i sustavno upozorava na sve agresivnije pokušaje revizije novije povijesti, osobito na negiranje hrvatskog antifašizma. Iako njegova stranka Naprijed Hrvatska! – Progresivni savez nije postigla uspjeh na prošlim parlamentarnim izborima, njegovi politički istupi, s obzirom na činjenicu da je bio na čelu države, imaju veliku težinu. [Read more…]
Foto: Lupiga
Portal Novosti donosi popis šovenskih izjava Zorana Milanovića iz lanjske i ovogodišnje predizborne kampanje koje pokazuju kako je evoluirao do big shit ustaškog unuka i tuđe majke vojne lekarke.
Dakle, poštovani kolega, da biste razumjeli Hrvatsku morate imati nekakvo iskustvo života u Hrvatskoj. Vi očito Hrvatsku ne razumijete. Jer da biste je voljeli, ne možete je voljeti ako je ne razumijete i ako takav značajan dio Hrvatske naprosto ne podnosite. [Read more…]
Željko Porobija
Ovih smo dana saznali da je konačno završeno suđenje Stepincu i to oslobađajućom presudom (premda je presuda od prije 70 godina poništena). Donio ju je sudac Turudić, za kojega moram iskreno reći da sam ga prestao ozbiljno shvaćati još otkako je javno zatražio ponovno uvođenje neke vrste verbalnog delikta. [Read more…]
Filip David
Foto: B92
Jedan od najvećih srpskih pisaca Filip David gostovao je na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, kao autor romana “Knjiga sjećanja i zaborava” i scenarija za film “Kad svane dan” u režiji Gorana Paskaljevića, također prikazanog na festivalu. Za roman koji govori o stradanju Židova u Srbiji u Drugom svjetskom ratu dobio je NIN-ovu nagradu, najpoznatiju književnu nagradu u Srbiji te nagradu “Meša Selimović” regionalnog književnog festivala “Cum grano salis” u Tuzli. [Read more…]
Viši sud u Beogradu zaključio je višegodišnji proces i pravomoćno rehabilitirao Dražu Mihailovića poništivši presudu od 15. srpnja 1946. prema kojoj je komandant četničkog pokreta osuđen na smrt i dva dana kasnije strijeljan kao veleizdajnik i ratni zločinac.
Nova presuda kaže da je onaj prvi proces bio nezakonit, pokrenut i vođen iz političkih i ideoloških razloga. Novom presudom mrtvom su Mihailoviću vraćena građanska prava. [Read more…]
Nije trebalo dugo čekati. Bilo je samo pitanje dana kada će se, u sve težoj i složenijoj ekonomskoj situaciji, umesto boljeg života, narodnim masama ponuditi već ocvali patriotizam, koji uz široku medijsku kampanju mobiliše narod da zaboravi na nezaposlenost, smanjenje plata i penzija, korupciju i sve drugo što čini muke svakodnevnog života.
Predsednik Srbije Tomislav Nikolić u razgovoru sa ambasadorom Nemačke Hajncom Vilhelmom izjavio je kako bi građani Srbije pre prihvatili da žive u siromaštvu nego da neko u njihovo ime prizna nezavisnost Kosova i Metohije. Ovoj izjavi prema potrebi može se dodavati kako bi građani Srbije pre prihvatili međunarodnu izolaciju, prihvatili potpunu bedu i glad, a u krajnjoj odluci i smrt, samo da se ne prizna ta nezavisnost koja je već godinama nepobitna činjenica, nešto već davno okončano..
Da li to znači da bi i predsednik prihvatio život u siromaštvu, da bi se odrekao svoje ne baš male i skromne imovine: svojih stanova, vikendica, zemljišta, svoga deviznog računa? Da li to znači da bi predsednik Srbije ugrozio i živote svojih unuka kada izjavljuje da se Kosovo ne sme priznati jer se jednoga dana može očekivati promena odnosa velikih sila kada će biti moguće vratiti Kosovo u sastav Srbije. Oružjem, kako drugačije?
Znači li to da se u amanet budućim generacijama ostavlja novi rat na Kosovu, uz prethodno priželjkivanje i očekivanje novog evropskog ili svetskog rata “koji će izmeniti odnose snaga“?
Tužno je i tragično što se ponavljaju manipulacije iz prošlosti koje su donele toliko jada Srbiji. Ali, malo po malo, pa se iz naprednjačke jagnjeće maske pomala radikalska vučja narav.
Istine radi, gledano sa strane može se učiniti da se pojačava jaz između predsednika Srbije i srpskog premijera, između Nikolića i Vučića. Niko još ne bi smeo da se zakune kako je reč o stvarnom neslaganju rusofila Nikolića i umerenog “zapadnjaka“ Vučića. Vučić obećava bolji život već u 2016. godini, Nikolić bedu i siromaštvo ako se prizna Kosovo. Bez priznavanja Kosova, svima je jasno, nema ni ulaska u Evropsku uniju, nema pristupa evropskim fondovima, nema boljeg života ni u dalekoj perspektivi. Ali i jedan i drugi, i Nikolić i Vučić, okruženi su, po sopstvenom izboru, bliskim saradnicima Slobodana Miloševića.
Na rehabilitaciji bivšeg kompromitovanog predsednika kome je suđeno za ratne zločine u Hagu uveliko se radi. Otvoreno, javno, u debatama na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, preko brojnih tekstova i knjiga. Jedna je nedavno izašla sa karakterističnim naslovom: “Milošević – još nije gotovo“ iz pera Slobodana Antonića, analitičara Nove srpske političke misli koji objašnjava da Milošević i nije bio tako loš kao što su neki govorili i pisali.
Iz ukupnog medijskog mraka pomaljaju se lik i delo Slobodana Miloševića, evo, tu, po drugi put među Srbima, da se nastavi njegovo započeto, a nedovršeno delo.
Sa ovakvim porukama koje stižu od sveprisutnih analitičara i sa političkog vrha svakom trezvenom stanovniku Srbije preostaju samo dani strepnje od ozloglašenog “patriotizma“, onog iza kojeg se u ne tako dalekoj prošlosti skriivalo sve što je Srbiju tako unazadilo: ekstremni nacionalizam, brojne predrasude i stereotipi, mračna savremenost i neizvesna budućnost.
Pozivati se danas na tu vrstu patriotizma koja je postala sinonim za život bez nade, za život što se svodi na održavanje gole egzistencije, ne samo da je anahrono nego je i bezobrazno i opasno.
Vlast može sve. Pri ruci su joj mediji, golemi partijski aparat, mnoštvo beskorisnog sveta vezanog za partjsku kasu i partijsku sisu. Već je odnegovana čitava armija onih koji u potpunosti žive od partijskog aparata. Postali su obični partijski zombiji.
Nije u pitanju samo retorika. Reč je tu svakako o dubokom uverenju nacionalističke elite kojoj se Nikolić udvara, a možda je u ovome trenutku i predvodi, kako se Kosovo ni po koju cenu ne sme “žrtvovati“. Prema različitim anketama većina stanovništva, birajući između priznavanja nezavisnosti Kosova i siromaštva, spremno je da prihvati siromaštvo.
To je posledica duboke indoktriniranosti koja traje već dugi niz godina, od devedesetih pa do danas. Ali ako se narod pita da li je spreman da ide u rat za Kosovo, odgovori su nešto drugačiji: malo je onih koji bi učestvovali u takvom ratu.
Ona dugo prisutna podeljenost između reči i dela, koja karakteriše gotovu svaku vlast u Srbiji, bila ona radikalska, espeovska, demokratska ili naprednjačka, tipična je i za srpsko javno mnjenje koje verno sledi haotične i konfuzne poruke koje se šalju od političara i medija, od javnih intelektualaca – hipokrizija pretvorena u ključni deo mentaliteta.
Ovde više niko nikome ne veruje. Narod svojoj vlasti, vlast narodu, ne veruje se međunarodnoj zajednici, a i ta zajednica sa velikom opreznošću prima i razmatra ono što stiže iz Srbije u obliku potpisanih sporazuma i neispunjenih dogovora.
U Srbiji siromaštvo i beda već su zakucali na mnoga vrata. Kako će izgledati i u čemu se ispoljavati to novo, dodatno obećano siromaštvo upakovano u oblande patritozma, u nekoj novoj izolaciji i novom autizmu? Još više gladnih, uz ratne doboše i trube? Da li je to zaista jedina alternativa koju obećava predsednik države? Vraćaju se kao eho one poznate, “proročke“ reči: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo“.
Različite reakcije uslijedile su nakon što je srpski predsjednik Tomislav Nikolić donirao učenicima u Subotici ćirilične udžbenike za učenje bunjevačkog govora, u suradnji sa zajednicom Bunjevaca koji niječu hrvatsku pripadnost.
Istovremeno, Bunjevci koji se smatraju Hrvatima i drugi srpski Hrvati morali su štampanje udžbenika na hrvatskom jeziku osigurati sami, sredstvima Hrvatskog nacionalnog vijeća i donacijama iz Hrvatske, a njima je Nikolić prilikom susreta početkom godine kazao da država u tome ne može pomoći zbog nedostatka proračunskih sredstava.
Osobnom donacijom Bunjevcima i drugim sličnim potezima srpski je predsjednik pokazao da favorizira razvijanje posebnog bunjevačkog identiteta u odnosu na hrvatski, pa je njegov potez poslužio za novu rundu prepucavanja između Hrvatske i Srbije oko statusa nacionalnih manjina.
Činjenica je, međutim, da su dvije države propustile riješiti ta pitanja putem službene suradnje kroz međudržavna tijela i da se, kao što je nakon Nikolićevog postupka upozorio predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, bilateralna komisija koja bi trebala rješavati probleme manjina u jednoj i drugoj državi nije sastala godinama.
Održavanje takvih sastanaka čak su zajednički tražili predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, koji su takvu suradnju razvili svjesni da su položaji dviju manjinskih zajednica međusobno povezani i da se problemi jedne prelijevaju na drugu, kao što se Nikolićev potez može dovesti u vezu s negiranjem prava Srbima u Hrvatskoj na službenu upotrebu ćirilice u Vukovaru.
Pripadnici manjina najizravnije su pogođeni izostankom rješavanja brojnih otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije. Dok se srpskoj manjini u Hrvatskoj uskraćuje pravo na jezik i pismo, hrvatska manjina u Srbiji nema zadovoljavajuću političku participaciju, nije razmjerno zastupljena u tijelima državne uprave, kao ni srpska manjina u Hrvatskoj, neriješena su pitanja udžbenika i statusa učitelja hrvatskog jezika te brojna druga.
Hrvatska i Srbija nisu adekvatno riješile ni pitanja nestalih, povrata kulturnog blaga i procesuiranja ratnih zločina, na kojima je kao uvjetu za povlačenje tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom u Haagu inzistirala Hrvatska, niti su riješile pitanja izbjegličkog statusa, mirovina i vraćanja stanarskog prava izbjeglih hrvatskih Srba. Zbog toga nije došlo do najavljivanog povlačenja tužbi u Haagu, a zahtjevno pitanje uređenja granice, koje se neće moći izbjeći, nije ni otvoreno.
Odnosi između dviju država, koji su se od 2000. godine polako normalizirali, sve do zajedničkog posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, zahladili su nakon slučaja Tihomira Purde iz 2011. godine, kada je HDZ-ova vlada Jadranke Kosor ograničila pravosudnu suradnju sa Srbijom, a oštri prekid nastupio je sredinom sljedeće godine nakon Nikolićevog izbora za srpskog predsjednika i njegovih spornih izjava o Vukovaru.
Stvari su otada polako pokrenute susretima na najvišim razinama, međutim praktičnog rada na rješavanju pitanja i dalje nema, a nova faza zastoja nastupila je nakon promjene vlade u Srbiji ovog proljeća, što potvrđuje i SDP-ova saborska zastupnica Tanja Vrbat Grgić, voditeljica hrvatsko-srpske međuparlamentarne skupine prijateljstva.
– Mogu se složiti da odnosi dviju zemalja na neki način stagniraju. Vjerojatno su djelom odgovorni izbori u Srbiji i sastav novih organa vlasti. S druge strane, zemlje se bave svojim gospodarskim problemima prije svega, ali ima i dobrih primjera suradnje kao po pitanju poplava i uzajamne pomoći na tom polju. Hrvatska je spremna pomoći Srbiji na praktičnim pitanjima kada se radi o njenom pristupu EU-u. No i tu je došlo do zastoja, ponajprije zato jer se čeka nova Komisija – kaže za “Novosti” Tanja Vrbat Grgić, dodajući da, nažalost, stagnira i međuparlamentarna suradnja.
– Ruke su nam prilično vezane, prije svega zato što Srbija još nije imenovala veleposlanika u Hrvatskoj, a sva službena korespondencija treba se odvijati prvenstveno diplomatskim putem. Koliko sam službeno izviještena, Skupština Srbije je tek sredinom srpnja osnovala skupinu prijateljstva s Hrvatskim saborom, pa ćemo sada odlučiti o budućim aktivnostima, eventualno u suradnji s otpravnicom poslova – navodi ona, ocjenjujući da je pozitivno što se susreti na visokoj razini ipak odvijaju redovito i da je to pokazatelj uzajamne volje za suradnjom.
Međutim, za Milorada Pupovca ti susreti i iskazivanje volje nisu dovoljni. Iako je, uskoro nakon Nikolićevog postupka s udžbenicima, potpredsjednik srpske vlade Ivica Dačič izjavo da su odnosi Srbije i Hrvatske ključni za regiju, Pupovac kaže da predugo radi na tim odnosima da ne bi znao razlikovati puste riječi od ozbiljnih poruka.
– Unatoč deklariranju opredijeljenosti za regionalnu suradnju i razvijanje dobrosusjedskih odnosa i unatoč postojanju više organizacija za suradnju, ta suradnja na političkom planu zapravo stagnira. Otvorena pitanja nisu predmet kontinuiranih i praktičnih razgovora, ni pitanja izbjeglica, ni manjina, ni povratnika, ni granica, a druga pitanja, kao što su ona zaštite okoliša, energije, infrastrukture i ekonomskog razvoja regije, nažalost, ni ne dospijevaju do onih koji bi o njima trebali razgovarati – konstatira Milorad Pupovac.
On navodi da dvije države ne uspijevaju načelna opredjeljenja pretvoriti u praktične politike i da se ne snalaze u globalnim i evropskim političkim okolnostima jer ne uspijevaju dogovoriti pozicioniranje koje će zaštititi njihove specifične i zajedničke interese. Drugi razlog za izostanak suradnje vidi u tome što je regija još uvijek nepopularna kao domaća politička tema, s jedne strane zbog rata, a s druge “zbog političkog provincijalizma koji zaboravlja da se na velikim adresama rješavaju velika pitanja, a pitanja relevantna za život država u regiji se rješavaju unutar regije”.
Svi bježe od otvorenih pitanja i njihove potencijalne konfliktnosti, napominje Pupovac, dodajući da se zahvaljujući i politici dijela evropskih i svjetskih zemalja prestalo raditi na obnovi povjerenja i suradnji.
– Svi znaju da je suradnja neophodna, ali nitko ne želi raditi ono što je neophodno – kaže Pupovac, napominjući da je tri godine trebalo da se počnu trošiti sredstva iz programa stambenog zbrinjavanja koja je osigurala međunarodna zajednica, da se pitanje mirovina raspravlja, ali da bez uključenja dviju država i međunarodne zajednice nema izgleda, a da je raspravu o granici u okolnostima kampanje protiv ćirilice veoma teško i zamisliti.
– Zato se meni čini da kampanja protiv ćirilice, da li smišljeno ili slučajno, onemogućava raspravu o tome i rješavanje niza drugih pitanja – granice, mirovina, povratka izbjeglica – jer je ona zapravo jedna nova forma ratnog stanja u mirnodopskim uvjetima, o čemu, nažalost, nema ozbiljne rasprave među zemljama kojih se to tiče, ali ni u zemljama EU-a kojima je stalo do regionalne suradnje. Ne znam je li takve rasprave bilo na sastanku kod Angele Merkel i postoji li tamo svijest da je uz tu vrstu kampanje regionalna suradnja teško moguća – kaže Pupovac, aludirajući na susret hrvatskog premijera Zorana Milanovića i srpskog premijera Aleksandra Vučićas njemačkom kancelarkom koncem kolovoza, na kojem su dobili naputak da se konačno prihvate rješavanja problema granice.
Politolog Branko Caratan kaže da su se, gledano u dužem vremenu, mnoge stvari normalizirale, prije svega ekonomska razmjena i putovanja. Dodaje da su tome pridonijeli i politički potezi, od vlade Ivice Račana do sadašnje Milanovićeve vlade, i od bivšeg predsjednika Stjepana Mesića do sadašnjeg Josipovića, dok se sa srpske strane, nakon kraćeg zastoja neposredno nakon izbora Nikolića, pokazalo da bivša Dačićeva i sadašnja Vučićeva vlada imaju kao primarni cilj evropsku orijentaciju Srbije, što podrazumijeva drugačiji odnos prema susjedima.
Jedan razlog za to što suradnja nije bolja, dodaje Caratan, taj je što su politička vodstva u objema zemljama zauzeta aktualnim gospodarskim problemima, a drugi to što je potezanje neriješenih pitanja politički osjetljivo i oni koji ih otvaraju mogu se dovesti u poziciju da na njima gube rejting, pri čemu zbog međunarodne zajednice “nije baš popularno svirati u nacionalne note”.
– Opterećena atmosfera oko tih pitanja je velikim dijelom naslijeđe rata, a drugim dijelom radi se o tome da u vrijeme recesije radikalne političke snage dobivaju na težini, a njima su takve teme uvijek dobrodošle – kaže Caratan, pitajući se bi li bilo toliko problema s uvođenjem ćirilice u Vukovaru da je HDZ na vlasti.
Na taj način, smatra Caratan, nije došlo ni do povlačenja međusobnih tužbi za genocid. Hrvatska je to uvjetovala rješavanjem pitanja nestalih, povrata kulturnog blaga i suđenja za ratne zločine, što su, po Caratanu, suvisli zahtjevi. No s druge strane, procesuiranje ratnih zločina odvija se s velikim teškoćama i na hrvatskoj strani, a gotovo polovica s popisa nestalih odnosi se na hrvatske Srbe nestale nakon vojnih operacija Hrvatske vojske.
– Strana koja bi odustala od tužbe bila bi dovedena u nepriliku kod kuće, a kod Hrvatske je bilo moguće ili da Srbija ispuni zahtjeve ili da se stvar prepusti sudu. Jedan dio tih zahtjeva se ispunjavao, za dio nije postojala politička volja, no dio nije bio jednostavan za ispunjavanje, jer kada se radi o ratu jako je teško priznati činjenicu da je jedna strana bila pokretač ratnih događaja. Ali i na drugoj je strani zbog unutarnjopolitičke konstelacije bilo otpora da se prizna da su postojali i vlastiti politički zločini – kaže Caratan, koji smatra da se situacija ukupno ipak polako mijenja i da odnosi napreduju.
– Progres postoji i ne smije se zaustaviti. Tu postoje i ekonomski imperativi, a s evropskom orijentacijom Srbije i drugih zemalja regije te s Hrvatskom i Slovenijom u članstvu situacija je puno bolja nego ranije. Zajednički projekti koji su danas nezamislivi sutra će biti sasvim normalni jer, kada racionalno pogledamo ta pitanja, jasno je da je stanovita mjera kooperacije svima u interesu – kaže Caratan, navodeći da je i skandinavski model suradnje uspostavljen nakon što je ratno naslijeđe prebačeno u povijest.
Milorad Pupovac napominje da su direktni gubitnici zbog ozbiljnog zastoja u odnosima, koji postoji unatoč povremenim naporima da se to promijeni, oni čija prava ovise o rješavanju otvorenih pitanja, kao što su izbjeglice, penzioneri, ljudi koji žive uz granicu, pripadnici manjina s obiju strana, a onda i cijeli narodi i društva koja žive kao zatočenici zaostale ratne politike i ratnih posljedica.
– Svatko je zaokupljen sobom i usmjeren prema velikome svijetu, a opredijeljenost za regionalnu i uzajamnu suradnju kao pretpostavka ozbiljnije participacije u tom svijetu ne ostvaruje se. Kao da se sva energija Hrvatske i Srbije potroši nakon što se vrate iz Bruxellesa, Berlina, Pekinga ili Moskve – kaže Pupovac.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Zagreb je lijepo, s poštovanjem i dostojanstveno dočekao novog zagrebačko-ljubljanskog mitropolitu Srpske pravoslavne crkve Porfirija (Perića). Imao sam čast kao osobno pozvani ekumenski gost sudjelovati na svečanom bogosluženju ustoličenja u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg te tako izbliza pratiti ovu značajnu inauguraciju, a poslije nje i u okviru svečanog ručka razgovarati s većim brojem srpskih crkvenih i političkih visokodostojanstvenika.
Značajno je što je Hrvatska televizija (po prvi puta) uživo prenosila trosatnu svečanost ustoličenja mitropolite te tako još jednom potvrdila svoju europsku orijentaciju, afirmaciju vjerskog pluralizma u Hrvatskoj i nadasve potrebnu ekumensku edukaciju našeg naroda. Veliki dio duhovno i liturgijski nedovoljno opismenjene javnosti je vjerojatno slabo ili nikako razumio živopisni, ali sadržajem njima nerazumljiv (naj)duži dio liturgijskog ”pojanja i kajanja”, a neki prisutnici su se odmah složili sa mnom kako je pravoslavlju pod hitno potrebna liturgijska reforma slična katoličkoj s Drugog vatikanskog sabora.
Počasni gosti su znakovito svjedočili o nekoj novoj vrsti ”bratstva i jedinstva” jer su u prvim redovima osim vatikanskog nuncija sjedili kardinal Bozanić, nadbiskup beogradski Hočevar, izaslanica predsjednika Republike Srbije Nikolića, srpski ministar vanjskih poslova Dačić i niz drugih ekumenskih gostiju i istaknutih srpskih političara iz Beograda i Bosne. Sličnu smo sliku vidjeli i na svečanom ručku gdje je predsjednik Josipović sjedio pokraj patrijarha Irineja, a za svakim stolom zajedništvo dijelili klerici i laici različitih vjera i narodnosti.
U Hrvatskoj je domoljubnoj javnosti s određenom zebnjom očekivan prvi ovogodišnji posjet patrijarha Irineja i njegove visoke arhijerejske pratnje. Početkom godine je, naime, na nož dočekana patrijarhova božićno-novogodišnja poslanica u kojoj je nakon duhovnog uvoda na etnofiletistički način ratobornom retorikom krenuo u obranu svetosavskog srpstva ”svih i svuda” izvan Republike Srbije i anatemizaciju onih koji ga realno ili prividno ugrožavaju.
Hrvati su bili zgroženi patrijarhovom polušešeljevskom geografijom u toj čestitki koju je uputio ”svoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji, koji ponovno doživljavaju, kao i pre 20 godina progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika”.
Uz pomoć razbijački raspoloženih vukovarskih stožeraša i otvorenu podršku nekih hrvatskih biskupa patrijarh je tada nastavio: ”Čitav slobodoljubivi svet stoji nem i zapanjen pred činjenicom da se brutalno progoni jedno pismo, u ovom slučaju ćirilica, pismo svete braće Ćirila i Metodija. Posebno smo zabrinuti pred činjenicom da se pitanje ćirilice koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i njihovo odvraćanje od povratka na ognjišta.”
Ta je svečana poruka (supotpisana od svih episkopa) integralno čitana na pravoslavni Božić u svim srpskim crkvama, pa je zgražanje u Hrvatskoj nakon medijskog prijenosa bilo još veće i razumljivije. Jedino je tadašnji mudri i neprežaljeni mitropolit Jovan izuzetno hrabro i politički mudro posegnuo za nedopuštenim cenzorskim škaricama, pa su pri čitanju poslanice u ovom istom hramu gore citirane optužbe ispuštene.
To je dovelo do ozbiljnog prijepora između Zagreba i Beograda i teških optužbi na račun (neki su čak napisali ”pro-ustaškog”) mitropolite Jovana. Ne izostaju interpretacije da su u tome nanijete boli dovele do neočekivane Jovanove smrti nekoliko mjeseci kasnije.
Predinauguracijskim napetostima je pridonijelo i nedavno pismo patrijarha Irineja upućeno papi Franji kao protest protiv najavljene kanonizacije od SPC još uvijek demoniziranog kardinala Stepinca.
U tom kontekstu je način na koji je patrijarh vodio svečanu liturgiju i sam čin ustoličenja bilo pravo osvježenje i navjestitelj nade obnove povjerenja između dviju crkava i naroda. Svetom arhijerejskom sinodu se mora čestitati na izboru Porfirija za zagrebačko-ljubljanskog metropolitu. Bio je to politički i duhovno gledano mudar izbor mlađeg, politički razboritog, duhovno i intelektualno visoko profiliranog i izuzetno sposobnog crkvenog lidera.
Porfirije iz svoje Vojvodine donosi umjerenost i toleranciju, ali i pozitivno iskustvo u suradnji s tamošnjim katolicima i protestantima različitih nacionalnosti. U svom vizionarski impresivnom i osobnom toplinom prožetom nastupnom govoru naglasio je da u Zagreb dolazi s radošću, bez predrasuda i otvorena srca. Najavio je da će se rukovoditi s tri načela: dijalogom, praštanjem i pomirenjem te da će ugledom na Krista intencionalno graditi mostove između ljudi, vjera i naroda.
Znakovito je što je svoj životni put usporedio s Petrom Preradovićem na čijem trgu se nalazi pravoslavni hram u kojem je ustoličen. Na vrlo simpatičan način je u kontekstu svoje želje da se on i ”beli Zagreb grad vole javno” citirao i Arsena Dedića ”koji čini čast hrvatskoj i srpskoj kulturi”.
Slušajući Porfirija prisjetio sam se (opet!) evangeličkog teologa Dietricha Bonhoeffera: ”Nije na nama da proreknemo – ali taj dan će doći – kada će ljudi biti ponovo pozvani da Božju Riječ izgovore tako da ona mogne promijeniti i obnoviti svijet. Bit će to govor nove pravednosti i istine, govor koji naviješta mir među ljudima i približavanje Božjeg kraljevstva”.
Bilo bi predivno da pravoslavni zajedno sa svima nama koji nosimo ime Kristovo u Hrvatskoj i šire na Balkanu pozorno prisluhnu i radosno se odazovu onom prekrasno izrečenom pozivu u liturgiji istočne crkve: ”Budite uskršnji ljudi koji su našli novi put što vodi u neslućene daljine, izvucite se iz svoje skučenosti i potražite svjetlo. Dođite, pustite da kroz vas djeluje Krist Gospodin, uskršnji pobjednik. Naučite tajnu velike ljubavi i kličite s nama Aleluja”!
Subota je, u iznajmljenom apartmanu, u gradu iz kojega su prije stoljeća atentatori pošli za Sarajevo s oružjem, da ubiju princa, čitam Petera Sloterdijka, srpski prijevod knjige, tako lijepo zvučećega njemačkog naslova: “Zorn und Zeit”. Gnev i vreme. Srdžba i vrijeme.
Srdžba je, započinje Sloterdijk, prva europska riječ. Njome se, pjesnički ceremonijalno, u visokom patosu, otvara Homerova “Ilijada”, čiji je početak zauvijek utisnut u naše lokalno kulturno iskustvo i u recitativnu memoriju, kroz genijalni prijevod Tome Maretića: “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina, pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade, snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila da budu plijen psima i pticama svima…”
Srdžbom i gnjevom, dakle, započinje Europa, njezin tisućgodišnji antropološki eksperiment, koji neoprezno smatramo cjelinom civilizacije Svijeta, i u srdžbu Sloterdijk sažima svo njezino povijesno iskustvo, dok s pjesničkim zanosom prelazi iz jednoga u drugi vremenski tok, i svoje genijalno ali vrlo fluidno djelo žanrovski određuje kao “Psihopolitičko istraživanje”.
Sedam je dana prije Principovog pucnja, sutra se vraćam u neizbježni Zagreb, i neizbježno je, također, da će sljedeće subote u Sarajevu moj Gavrilo ubiti princa. Tim aktom individualnog očaja, junaštva, terora, pokrenuo je lavinu kolektivne srdžbe. Prvobitna akumulacija gnjeva nastala je mimo njega i Mlade Bosne, desetljećima prije Vidovog dana po julijanskom kalendaru 1914, daleko od Gavrilove domovine Bosne.
Razgnjevljen čovjek, koji se privremeno suzdržava, prvi je koji zna što znači imati neku namjeru, kaže Sloterdijk. On ne samo da historiju živi, nego je i stvara, crpeći svoje motive iz prošlosti. Gavrilo Princip, za razliku od svojih odabranih neprijatelja, motive nije crpio iz prošlosti – ona ga se malo ticala, bio je ateist, živio je u nekoj svojoj projektiranoj budućnosti – i zato ni njegov gnjev nije bio ubrojiv. Uostalom, možda on i nije bio gnjevan. Više je puta zažalio zbog slučajnog umorstva vojvotkinje. I nadvojvodu je žalio – kao čovjeka, govoreći da je pucao u njegovu funkciju.
Zbivanja koja su pokrenuta Principovim pucnjevima nastavila su se kroz cijelo “kratko dvadeseto stoljeće”, sve do pada Berlinskog zida, opsade Sarajeva, niza etničkih čišćenja u bivšoj Jugoslaviji i akumuliranja novoga gnjeva. U tom stoljeću, Sloterdijk Lenjina i Mao Ce Tunga smatra najuspješnijim “poduzetnicima gnjeva”. “Pod revolucijom njih su dvojica podrazumevala da će se jednog dana disciplinovanim akcijama mržnje proizvesti toliko dodatnog bola, toliko prekomernog užasa, toliko parališuće sumnje-u-sebe kod snaga reda da će se sve postojeće istopiti tokom ne tako dalekog dana masovnog gneva.”
Ova zlokobna, više sloterdijkovska nego lenjinska definicija revolucije, pretpostavlja da se proizvodnja bola može provoditi u internacionalističke, ali i u nacionalističke svrhe. Revolucija može biti crvena, može biti i crna. Postoji li još neka boja, to ne znamo.
Literatura na kojoj su se samoobrazovali i formirali Princip i drugovi bila je anarhistička, socijalistička, nihilistička. Njihova je ideologija bila pjesnička, uglavnom u molskim akordima, skladana unutar osjećajnosti koju će, nakon što sve propadne, Ivo Andrić nagovijestiti u “Ex pontu”.
Njihov nacionalizam bio je jugoslavenski, a ne srpski kao što to danas žele reći i Gavrilovi prijatelji i neprijatelji, ali kako Jugoslavije nije bilo, ni Jugoslavije ni Jugoslavena, tako se i taj nacionalizam ispoljavao kao nekakav reducirani internacionalizam. Naime, oni nisu voljeli Austriju ni Austrijance, dok su im ostali narodi velike monarhije bili potaman.
Za razliku od Lenjina, Mao Ce Tunga, Hitlera, Pavelića i svih današnjih nacionalističkih hegemona – pošto antinacionalističkih, komunističkih nema na vidiku – Mlada Bosna nije imala platformu s koje bi kontrolirala, skupljala i distribuirala kolektivni bol i užas.
U osnovi, ti mladi ljudi i nisu imali drugoga plana, osim da ustrijele habsburškoga nadvojvodu. Nisu imali pojma što će se dalje događati, ili su mislili da će se svijet po nekoj višoj volji i logici pretvoriti u dobro mjesto čim nestane zlog vladara.
Nakon što je, oko jedanaest sati prije podne, u nedjelju ubijen Franjo Ferdinand, započelo je trodnevno i posve neselektivno razbijanje srpskih dućana po Sarajevu i diljem Bosne, i linč onih koji su se po bilo kojoj osnovi, a uglavnom po melodiji svojih imena i prezimena, narodnim masama učinili sumnjivim. Redarstvo je stajalo sa strane i pasivno posmatralo izljeve pravedničkog gnjeva lojalista, da bi u utorak netko digao ruku u zrak, i rekao: dosta! Što je razbijeno, razbijeno je, što je ubijeno, ubijeno je, a sad opet neka bude Rechtsstaat, neka bude pravna država.
Kasnije će, tokom kratkoga dvadesetog stoljeća, ovo postati model odnošenja prema “nepatriotskim manjinama”, model pravedničke osvete, nakon nekog šokantnog događaja, obično političkog atentata.
Tako je listopada 1938. Kristalna noć diljem Njemačke bila inspirirana atentatom na njemačkoga konzula u Parizu, i tako su, širom Europe, u Drugome svjetskom ratu, i širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova, u ratovima devedesetih, inscenirane male kristalne noći, tokom kojih se iz osvete razbijalo, palilo i ubijalo. Uvijek se to događalo pod kontrolom onih koji su manipulirali narodnim gnjevom, precizno ga dozirajući, tako da se stvari nikada ne otmu kontroli.
U subotu, 28. lipnja, u Sarajevu se obilježava godišnjica atentata, i ponovo su uloge bile vrlo precizno podijeljene, uz nastup Bečke filharmonije, koja izvodi djela Haydna, Schuberta, Brahmsa, Ravela i Albana Berga, kao i dva prigodna valcera Josefa Straussa.
Biti će to, naravno, antiratni skup, ispunjen komemorirajućim patosom, kako prema žrtvama Velikog rata, tako još i više prema žrtvama Sarajeva tokom troipolgodišnje zvjerske opsade grada, od proljeća 1992. do konca 1995, čime se, zapravo, i završava kratko dvadeseto stoljeće.
I biti će, mada neizgovorene, sućuti za nadvojvodu i vojvotkinju. Jedini kojih nije bilo su Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Kranjčević… Njihova je žrtva, naime, izgubila vrijednost na europskome tržištu smrti. Njih je prezrela boginja srdžbe.
Cinično je da u Sarajevu neće biti srpski vladari Vučić i Nikolić. Zasmetala im je, rekli su, spomen-ploča na obnovljenoj Vijećnici. I tako se, eto, ta dvojica ljudi pred Sarajevom, na Vidovdan 2014, igrom slučaja predstavljaju kao posljednji branitelji Bosne. Mlade Bosne.
(Prenosimo s autorova portala).
