O Severininom se desetogodišnjem procesu u kojem joj svako toliko oduzmu dijete zna više-manje sve. ”Bakreni”, pokazao se kraljem parničnih postupaka. Mira ne da niti svome sinu niti bivšoj partnerici. Toliko je fokusiran na ženu koja ga neće pa neće da se dao u šarmiranje njezinog bivšeg. Nakon što ga je osvojio pa onako raznježenog i razgaćenog slikao dodatno se motivirao. Jer, u sve do jednom kutu u kojem iskrsne nešto što ima veze sa Severinom čuči barem jedan krak ”bakrene” hobotnice. Spreman da se zalijepi i ne pušta. [Read more…]
“Otmica” oprečnih nadanja
(Opaska uredništva: naš komentator je na zasluženom odmoru. Stoga ponavljamo kritiku jednog od po našem sudu boljih filmova iz njegova repertoara).
Nekoliko dobro postavljenih i vrsno razrađenih opreka leži u srži Otmice, snažne danske drame o somalskom piratstvu na Indijskom oceanu, snimljene još 2012. ali dospjele u žižu zanimanja svjetskih distributera tek sada zbog neprijeporne tematske sličnosti s recentnim hollywoodskim hitom Kapetan Phillips. [Read more…]
Charlie Hebdo je otet
Ubrzo nakon napada Charlie je bačen u arenu, pretvoren u simbol za objavljivanje u medijima: bivši francuski predsjednik nazvao ga je “rat” protiv “civilizacije”. Figure su postavljene. Oni koji su na strani “civilizacije”, “Charliji”, i oni koji su na strani “barbarstva”, “teroristi”.
Ova opasna jeka događaja 11. rujna nabija vam prst u lice: ”S nama ili protiv nas”. Intelektualci, pisci, arbitri kulture iskoristili su jezik svojih predrasuda da osude druge smrtonosne predrasude. Vladavina straha ne poznaje nijanse sive. Čak i oni koji se ne slažu sa Charlijevim karikaturama proroka Muhameda potaknuti su da zavijore Charlijevu zastavu kako bi pokazali solidarnost protiv terorista. “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie) postaje uvreda naciji.
Za 4 milijuna ljudi koji su krenuli ulicama 11. siječnja emocije su bile uzburkane. Iz daleka, prilijepljena za ekran s vijestima i za internet, i ja sam bila preplavljena. Ipak, nisam mogla izbjeći a da ne primijetim kako se zbunjenost pomiješala s ponosom. Strah se isprepleo s optimizmom dok su raznovrsni glasovi pokušavali označiti jedinstvo u osudi brutalnih ubojstava i u želji da su osnaže za neku “bolju” Francusku. Polako se šuljala neka nemirna slutnja i strah od tog spektakla i sve do sada nastavila je rasti ne ostavljajući me na miru.
Ova opasna jeka događaja 11. rujna nabija vam prst u lice: ”S nama ili protiv nas”. Intelektualci, pisci, arbitri kulture iskoristili su jezik svojih predrasuda da osude druge smrtonosne predrasude. Vladavina straha ne poznaje nijanse sive. Čak i oni koji se ne slažu sa Charlijevim karikaturama proroka Muhameda potaknuti su da zavijore Charlijevu zastavu kako bi pokazali solidarnost protiv terorista. “Je ne suis pas Charlie” (Ja nisam Charlie) postaje uvreda naciji
Nije to samo nelagodnost zbog lijepljenja krivice i stvarnih posljedica za islam i svakog za kog će se pretpostavljati da je musliman zbog marame, brade, sjevernoafričkog ili bliskoistočnog izgleda (eto, i u Hrvatskoj moj partner koji nosi dulju bradu ponekad je posprdno provociran na ulici – “džihadist” – bez obzira na to što je Balkanac i nije musliman). Nije to samo nelagoda zbog mogućnosti novih napada.
Proganja me osjećaj straha jer moćnici koji donose odluke udaraju u ratne bubnjeve i manipuliraju gomilom onemogućavajući nam bistar pogled kroz maglu takvog političkog usmjerenja.
U međuvremenu mediji ne štede tintu i programske minute u neproporcionalnom izvještavanju o Charlieju u usporedbi sa drugim događajima i vijestima. Ranije taj tjedan u Nigeriji Boko Haram ubija 2000 ljudi, a auto-bomba u Jemenu 37 ljudi baš na isti dan. Ipak, oči svijeta gledaju samo Francusku i moćnici dolaze pred reflektore da postanu Charlie.
Tko su svi ti “Je suis Charlie”? Da li to znači isto za Benjamina Netanyahua i za Maleka Merabeta?
Izraelski predsjednik vlade preuzeo je Charlieja da izgradi još više zidova i da pozove francuske Židove na egzodus u obećanu zemlju. Brat policajca koji je ubijen ispred ureda časopisa Charlie Hebdo osjetio je potrebu da podsjeti ljude kako je islam religija mira i ljubavi, a da su njegova brata, Francuza i muslimana, ubili lažni muslimani.
Luz, autor najnovije naslovnice časopisa Charlie Hebdo, nakon napada odbija simbolizam, dok ga bivši predsjednik vlade Nikolas Sarkozy, oblači kao ugodan kaput. Karikaturist koji je igrom slučaja preživio napad kaže kako su on i njegovi drugovi crtali karikature da nasmiju ljude, ponukaju ih na razmišljanja i preispitavanje vlastitih religijskih, političkih i društvenih simbola. Sarkozijev “Charlie” propisuje pojačanu kontrolu, deportacije i ograničenja za imigrante.
Nakon marša još jedan “Charlie”, britanski predsjednik vlade David Cameron, obećao je još više nadzora ako bude ponovo izabran. Gotovo nečujnim glasom suprotstavlja mu se Marie, učiteljica u srednjoj školi u pariškom predgrađu Seine-Saint-Denise, koja se gnuša stigmatizacije i boji posljedica za svoje učenike. Potpisujući se jedino svojim prvim imenom na blogu, ta učiteljica radi u jednom od najsiromašnijih predgrađa Pariza s najvećom stopom kriminaliteta.
Nije to samo nelagodnost zbog lijepljenja krivice i stvarnih posljedica za islam i svakog za kog će se pretpostavljati da je musliman zbog marame, brade, sjevernoafričkog ili bliskoistočnog izgleda (eto, i u Hrvatskoj moj partner koji nosi dulju bradu ponekad je posprdno provociran na ulici – “džihadist” – bez obzira na to što je Balkanac i nije musliman). Nije to samo nelagoda zbog mogućnosti novih napada
U studenom prošle godine u tom predgrađu učitelji i roditelji zajedno su protestirali zbog premalih sredstava za lokalne škole. Tko će sad dobiti sredstva: David za nadziranje ili Marie za školovanje?
Charlie: Uzmi plavu pilulu i priča tu završava
Jedan od CNN-ovih eksperata za nacionalnu sigurnost i obavještajne službe govorio je o navodnom propustu francuskih sigurnosnih službi da spriječe “najsmrtonosniji napad u zadnjem desetljeću u Europi”. Kako smo lagano dobili amneziju i zaboravili Breivikov masakr 2011. u kojem je ubijeno 77 većinom mladih ljudi. Stručnjaci su raspravljali o vezama Francuske braće s Al Qaidom u Jemenu, a nisu analizirali Breivikove veze sa desničarskim kršćanskim organizacijama u Velikoj Britaniji.
Breivik Kouachi, lice i naličje istog novčića: politički motivirane ubojice s vezama sa organizacijama izvan vlastite zemlje. Jedan je naširoko predstavljan kao usamljeni luđak (iako ga je sudac proglasio uračunljivim), dok su drugi, iako je njihovo mentalno zdravlje dovođeno u pitanje, portretirani kao dio međunarodne terorističke organizacije.
Rezultat je usmjeravanje pažnje na navodnu prijetnju islama “zapadu”, a ne na porast popularnosti ultradesničarskih grupa. Fokusira se na sigurnost i potrebu za vojnom potrošnjom umjesto na reformiranje francuskih institucija i razgrađivanje geta otvorenijom raspravom o diskriminaciji.
Breivik Kouachi, jedno te isto, zapaljiv svijet straha, mržnje i netolerancije. Oni su marširali ulicama Njemačke i Pakistana u tisućama, pristupili su Zlatnoj zori u Grčkoj i palili crkve u Nigeru, sad su još zavedeniji u ekstremizam. Naravno, neće svi odmah uzeti oružje i krenuti ubijati, ali koliki će od njih postati “Je suis Breivik” ili ”Je suis Kouachi”?
Kako smo lagano dobili amneziju i zaboravili Breivikov masakr 2011. u kojem je ubijeno 77 većinom mladih ljudi. Stručnjaci su raspravljali o vezama Francuske braće s Al Qaidom u Jemenu, a nisu analizirali Breivikove veze s desničarskim kršćanskim organizacijama u Velikoj Britaniji
Emocije su uskuhale i sve su glasniji pozivi da se uvede Patriot Act à la Française. Mnogi su, kao Pascal Boniface, direktor Instituta za međunarodne i strateške odnose (Institut de Relations Internationales et Stratégiques), protiv uvođenja novih drakonskih zakona povrh već postojećih. Postoji li dokaz da je poslije 11. rujna svijet Guantanama i Abu Ghraiba pomogao smanjiti terorizam više nego što je pomogao regrutaciji u radikalizirane, ”protuzapadne”, grupe.
Kad još posebno pogledamo ekonomsku situaciju, postavlja se pitanje kako će vlade pojedinih zemalja održavati sigurnosni front dok je srž razloga zbog kojih ljudi podupiru ekstremne grupe u Europi unutar sistema? Francuske institucije neuspješne su i stvaraju marginalizirane, obespravljene i potlačene ljude.
Izgubljene priče
Osim samog napada, marša i pitanja sigurnosti medijske priče razmatrale su i slobodu govora i mjesto islama u Europi.
Kriza slobode govora već je dugo prisutna u Europi i Sjevernoj Americi, piše Teju Cole. Oni koji se usude objelodaniti cijenu drastičnih sigurnosnih mjera nakon 11. rujna i oni koji izvuku utrobu sistema koji počiva na ilegalnim prisluškivanjima i izvanpravnim zatvorima koje CIA upotrebljava u raznim zemljama, zviždači su koji su tretirani kao izdajice. Edward Snowden i Chelsea Manning pokušali su promijeniti sistem koji će sad možda biti osnažen aferom Charlie.
U isto vrijeme muslimani širom svijeta pod pritiskom su da se izjasne protiv ovih napada, (iako je većina lidera islamskog svijeta već javno osudila kriminalni čin) i da objasne svoju vjeru pred pitanjem “Treba li kriviti Islam?” . Nakon pokolja u Norveškoj da li se ja, bljedolika osoba europskog podrijetla, s mnogim kršćanima u svojoj obitelji moram opravdavati i ispričavati za strahotu? Da li su postojali naslovi po novinama “Treba li kriviti Kršćanstvo?” nakon napada na medicinske ustanove koje su obavljale abortuse u SAD-u?
Sad je vrijeme za liberté od svih onih koji otimaju žrtve da bi udarali u ratne bubnjeve i podržali ideju sukoba civilizacija. Sad je vrijeme za égalité u raspodjeli naše pažnje i sredstava da ojačamo edukaciju, a ne militarizaciju. Sad je vrijeme za fraternité među Charliejima, Chotama, Ahmedima i Francoisesima da se usaglase i nađu globalno rješenje za trajni mir
Alaa Al Aswany dobro je napisala da suštinski problem nije religija, nego njena zloupotreba za provođenje nasilnog čina: “Niti jedna religija nije krvožednija nego ona druga, i ne posjeduje monopol nad nasilnim ekstremizmom. Na taj način i islam može biti vodilja za ljude da prakticiraju toleranciju, ali može biti izvitoperen u sistem koji opravdava terorizam.”
Zašto Charlie?
Gdje su “Je suis Edwin Chota” (ja sam Edwin Chota) ovoga svijeta? Chota nije bio Francuz, nije ubijen u Francuskoj od ruke francuskih građana. Ubijen je dok su oči svijeta bile uprte u Peru zbog svjetske konferencije Ujedinjenih Naroda o klimatskim promjenama. Ubijen je jer se borio protiv uništavanja šuma, a ubili su ga kriminalci koji ilegalno uništavaju šume u sprezi sa korumpiranim državnim službenicima. On nije bio novinar, ali se borio za pravdu.
Ali hipokriti u masovnim medijima zaboravljaju i novinare po svijetu koji su progonjeni ili bivaju ubijeni, a zaslužuju vrlo malo pažnje jer nemaju evropski ili sjevernoamerički pasoš.
Moćnici su oteli Charlieja i potopili raznolikost glasova s ulice. Oni upotrebljavaju Charlieja kao svoju mantru za vlastiti ”rat protiv terorizma”, protiv nebuloznog neprijatelja, koji može biti dobiven samo još većim nadzorom, oštrijim zakonima i jačom vojnom silom.
Sad je vrijeme za liberté od svih onih koji otimaju žrtve da bi udarali u ratne bubnjeve i podržali ideju sukoba civilizacija. Sad je vrijeme za égalité u raspodijeli naše pažnje i sredstava da ojačamo edukaciju, a ne militarizaciju. Sad je vrijeme za fraternité među Charliejima, Chotama, Ahmedima i Francoisesima da se usaglase i nađu globalno rješenje za trajni mir.
(Cyrille Cartier je francuska novinarka i profesorica novinarstva sa hrvatskom i iračkom adresom).
Prijevod teksta na engleski jezik:
Hijacking Charlie: Peace and diversity among the hostages
Within hours of the attack, Charlie was thrown out into the arena as a symbol for the media to broadcast: the former French president called it a “war” on “civilization.” The game was set. Those on the side of “civilization,” the “Charlies,” and those on the side of “barbarism,” the terrorists. Dangerous echoes from 9/11 with a pointed finger in your face: “you’re either with us or against us.” Intellectuals, writers, the arbiters of culture, used the language of one prejudice to condemn the other deadly prejudices. Fear mongering does not accept shades of grey. Even those who have issues with Charlie’s depiction of the prophet Mohamed are encouraged to raise the Charlie banner to show solidarity against the terrorists. A “Je ne suis pas Charlie” becomes an insult to the nation.
To the 4 millions who walked the streets on the 11th of January, emotions ran high. From afar, glued to the news and Internet chatter, I was caught in the wave but it was also easy to see how confusion mixed with pride. Fear mixed with optimism as a plethora of voices took to the streets to signify unity voicing their outrage at the brutal killings and desire to stand strong for a “better” France. But a sense of dread and foreboding unease at the spectacle before me kept growing and hasn’t left me since.
It is not just about misplaced blame and the very real repercussions to Islam in general and anyone that is assumed to be Muslim because of a veil, a beard or the appearance of being of North Africa or Middle Eastern descent. (In Croatia, my partner who sports a longish beard has been provocatively called “Jihadi” on the streets even though he is a non-Muslim Balkanite.) It is also not just the possibility of other attacks.
I am haunted by a sense of dread of how powerful decision-makers of the world sound the drum of war and manipulate the crowds to impede our ability to see through the fog of political discourse. Meanwhile mainstream media worldwide does not spare ink nor air time in the disproportional coverage of the Charlie affair in relation to other stories—see Boko Haram’s killing of 2,000 in Nigeria in the same week, and the car bomb in Yemen killing 37 on the very same day. But the world has its eyes on France and its leaders went to share in the spotlight and become “Je Suis Charlie.”
But who are the “Je Suis Charlie”? Does it mean the same to Benjamin Netanyahu as it does to Malek Merabet?
Israel’s prime minister appropriated Charlie to build more walls inviting an exodus of French Jews to settle in Israel. The brother of the policeman killed in front of Charlie Hebdo’s offices felt the need to remind people that Islam is a religion of peace and love, and that his brother was both French and Muslim killed by “false Muslims.”
Luz, the author of Charlie Hebdo’s cover after the attack, rejects the symbolism while former president Nicolas Sarkozy wears it. The cartoonist who survived the attacks by a twist of fate, says he and his colleagues drew to get people to laugh, think, reevaluate their religious, political and social symbols. Sarkozy’s “Charlie” prescribes stricter control, deportations and limitations of immigrant populations.
After the march, another “Charlie,” United Kingdom’s Prime Minister David Cameron, promised to increase surveillance powers if re-elected. A small whisper in comparison is the voice of Marie, a high school teacher from Seine-Saint-Denis who abhors the stigmatization and fears reprisals toward her students. The teacher, who used only her first name in a blog entry, works in one of the disadvantaged suburbs of Paris with the highest crime rate where teachers and parents protested last November the disproportional lack of resources for the school district. Who will get the resources? David or Marie?
Charlie: take a blue pill and the story ends
One of CNN’s news shows had specialists on national security and intelligence considering the possible “failure” of the French security apparatus in preventing “the most deadly attack in Europe in a decade.” How amnesiac have we become to forget Breivik’s massacre of 77 people in 2011? The experts discussed the links between the brothers and Al Qaeda cells in Yemen but forgot about Brevik’s links with right wing Christian organizations in Britain.
Breivik Kouachi, two faces of the same coin: Politically-motivated killings with links to radical groups beyond their country of citizenship. But one is widely portrayed as a lone wolf madman (though the final ruling judged him sane), the others, though their sanity questioned, pegged as part of international terrorist cells. The result: the focus of attention on so-called Islamic threats to the “West” instead of also drawing proportionate attention to the growing popularity of right-wing groups; the focus on security and military spending instead of reformation of France’s institutions, dissolving of its ghettos and more honest debate about discrimination.
Breivik Kouachi, the one and same, a combustible world of intolerance, fear, hate. Those who marched the streets of Germany or Pakistan, join Golden Dawn in Greece or burn churches in Niger, risk getting further lured to the extremes. Though of course not all will take up arms and kill, how many of them will become “Je suis Breivik” and “Je suis Kouachi”?
Emotions are high and calls for a Patriot Act à la Française are rampant. But many, including Pascal Boniface, director of “Institut de Relations Internationales et Stratégiques” (Institute for International and Strategic Relations) warn against creating draconian laws on top of the arsenal of existing ones. Where is the proof, he asks, that the post-9/11 world of Guantanamo and Abu Ghraib helped in combatting terrorism more than facilitating the recruitment into radicalized anti-Western groups?
Furthermore, especially given the economic situation, how can governments sustain the security front while tackling the heart of the reasons behind the adherence to radicalized groups in Europe? France’s institutions are failing and creating disenfranchised, marginalized, oppressed individuals.
Lost Stories
The mainstream stories of the week apart from the attack, the march and the questions of security, however, related to the question of freedom of expression, and to Islam and its place in Europe.
But as Teju Cole wrote, the crisis of freedom of expression had been well underway in Europe and North America. Those who expose the cost of drastic post-9/11 national security measures and the entrails of a system that often contradicts its doublespeak from illegal phone taps to overseas CIA detention centers, are whistleblowers treated as traitors. Edward Snowden and Chelsea Manning sought to change the very system that is now bolstered by the Charlie affair.
Muslims all over the world, meanwhile, are pressured to denounce the attacks (despite the fact that some of the most prominent leaders did so publicly), explain their faith and answer the question “Is Islam to Blame?” In the wake of killings in Norway do I, a pale-skinned person of European origin with practicing Christians in my family need to explain and apologize for the horror? Are there headlines asking “Is Christianity to blame?” after attacks on abortion clinics?
Alaa Al Aswany wrote that the inherent problem is not religion, but its misappropriation for a violent cause: “No one religion is more bloodthirsty than another, or has a monopoly on violent extremism. Just as Islam can be followed as a humane religion that urges tolerance, so, too, can it be twisted by some into a belief system that justifies terrorism.”
Why “Charlie”?
Where were the “Je suis Edwin Chota” of the world? Chota was not French, did not die on French territory at the hands of French citizens. But he was murdered while the world was looking at Peru hosting the United Nations climate change conference. He was murdered for fighting deforestation at the hands of illegal loggers working in conjunction with corrupt officials. He was not a journalist but he was fighting for rights.
The mass media hypocrisy also forgets other journalists worldwide who continue to face persecution and death but get little attention because they do not have the European or North American ID.
Leaders hijacked “Charlie,” drowning out the multitude of diverse voices from the streets, and continue to use “Charlie” as their mantra to bolster their “War on Terrorism,” a nebulous enemy that, they say, can allegedly be won first and foremost through toughened laws, surveillance and military action.
It is time for liberté from all who seek to hijack the victims to beat the war drum, and to unravel the rhetoric of the clash of civilizations. It is time for égalité in how we weigh our attention and resources to strengthen education not militarization. It is time for fraternité among the Charlies, Chotas, Ahmeds and Françoises, the multitude of global voices to find solutions for lasting peace.
(Cyrille Cartier is a french journalist and professor of journalism living in Croatia and Iraq).
Pripitomili smo mržnju
Strašne stvari zbivaju se mimo nas. Muhamed Abu Kudair otet je u četvrti Šufat u istočnome Jeruzalemu, a zatim je živ spaljen. Nekoliko dana ranije Ejal Jifrah, Gilad Šat i Naftali Frenkel stopirali su na povratku iz vjerske škole. Oteti su i ubijeni. Svijet je ostao zgrožen nad zločinom.
Smaknuće trojice “židovskih tinejdžera” osudio je i Vatikan. Izraelski vođa Netanjahu pokrenuo je osvetničku kampanju neselektivnog bombardiranja područja naseljenih Palestincima. U redarstvenoj operaciji “Čuvar brata” uhićeno je četiristo Palestinaca. Jesu li svih četiristo krivi za smrt devetnaestogodišnjeg Ejala i šesnaestogodišnjih Gilada i Naftalija, na Zapadu se, kao ni u Izraelu, previše ne razmišlja. Je li ijedan od četiristo ljudi kriv, ni o tome se ne razmišlja.
Ejal, Gilad, Naftali i Muhamed pokopani su kao knjige s greškom. Nije im pružena prilika da odrastu i postanu svoji ljudi. I da izaberu što će biti i kakvi će biti. Možda bi Ejal spaljivao žive palestinske dječake, možda bi se Muhamed eksplozivom raznio ispred izraelskog dječjeg vrtića, a možda su upravo njih dvojica trebali spasiti svijet i pomiriti ljude
Tako se vode ratovi u dvadesetom i u sljedećem stoljeću. Krivi su zato što su jedno a ne drugo, zato što se Bogu mole na ovaj a ne na onaj način, zato što govore jezikom koji se razlikuje od hebrejskoga, iako mu je od svih živih jezika najsrodniji. Krivi su zbog iste stvari zbog koje su smaknuti Ejal Jifrah, Gilad Šat i Naftali Frenkel. I zbog koje je živ spaljen Muhamed Abu Kudair. Samo zato su umrli i oni bezimeni ljudi u bombardiranju područja naseljenih Palestincima.
Samo zato će u nekom neizvjesnom, ali vrlo predvidljivom nastavku, stradati nedužni Izraelci. Svaka osveta za sobom povlači novu osvetu. Iza osvetnika stoji božanski autoritet, na koji se pozivaju iz istih svetih izvora, iz sličnih, vrlo bliskih Knjiga. U Tori, kao ni u Kur’anu, ne smije biti greške. Kada prepisivač pogrešno napiše neku riječ, knjiga se sahranjuje po vjerskom obredu, kao da je mrtav čovjek.
Sve je, dakle, tačno i ispravno. A Ejal, Gilad, Naftali i Muhamed pokopani su kao knjige s greškom. Nije im pružena prilika da odrastu i postanu svoji ljudi. I da izaberu što će biti i kakvi će biti. Možda bi Ejal spaljivao žive palestinske dječake, možda bi se Muhamed eksplozivom raznio ispred izraelskog dječjeg vrtića, a možda su upravo njih dvojica trebali spasiti svijet i pomiriti ljude.
Njihove svete knjige, i naša zajednička životna i povijesna iskustva, dopuštaju svaku mogućnost. Jedino čega nema, i čega ne može biti, a događa se od vremena kada je dobri belgijski kralj naredio da se pomori i opljačka narod Konga – na čemu je nastao današnji blještavi sjaj Bruxellesa – jest da se ljude ubija i pljačka samo zato što su jedno a nisu drugo.
Pripitomili smo mržnju. Postala nam je kućni ljubimac, papagaj u kavezu, kornjača u terariju, zlatna ribica u klozetskoj školjki. Od divlje je mržnje gora samo pripitomljena mržnja. Ona nam pruža dobar razlog da sudjelujemo, makar i simbolički, u ubijanju ljudi čija je jedina krivnja to što su jedno a nisu drugo
Kako su ovi strašni događaji predstavljeni u našim tabloidima, na tabloidnim portalima i na Hrvatskoj televiziji. Uglavnom, nikako. Ako je o svemu nešto i rečeno, izvještaj podsjeća na nekakvu bizarnu crnu kroniku. Apotekar iz Tirola ustrijelio susjedovog bernardinca i pojeo mu sirovu jetru. Ili: ilegalna somalska useljenica u Berlinu nije imala od čega da živi, pa si je odsjekla dojku i pripravila je na kiselo.
Naravno, bizarnost je posvuda ukrašena i prigodnom anticivilizacijskom histerijom: na sve strane, po hrvatskome virtualnom i novinskom prostoru iskaču pobješnjeli džihadisti, a ispod, u slobodnim komentarima, plasiranim putem Facebooka, u obranu Palestinaca javljaju se povampireni pripadnici SS odreda, čuvari u Auschwitzu i Jasenovcu, da na radost i sreću sveukupnoga čitateljskog puka ispovijedaju što bi svojeručno učinili svakome Židovu koji bi im došao šaka.
I tako se sakupljaju “klikovi”, tako rastu virtualne i stvarne naklade: antisemiti laju čim osjete arapsku krv. Tako je to kod nas. A možda je i drugdje tako. Pripitomili smo mržnju. Postala nam je kućni ljubimac, papagaj u kavezu, kornjača u terariju, zlatna ribica u klozetskoj školjki.
Od divlje je mržnje gora samo pripitomljena mržnja. Ona nam pruža dobar razlog da sudjelujemo, makar i simbolički, u ubijanju ljudi čija je jedina krivnja to što su jedno a nisu drugo. Samo treba odabrati hoćemo li ubijati židovske autostopere ili ćemo živog spaljivati arapskoga dječaka.
Mirna kao crna zemlja, zagledana u svakoga od nas koji gledamo, žena pod lijepom šamijom, i u elegantnoj orijentalnoj haljini, pokazuje nam sina, dječaka u trenirci i sa šiltericom
Muhamed Abu Kudair je, prema jednim izvorima, imao deset godina. Prema drugim, šesnaest. Ali u čemu je razlika? Na slici Reutersovog fotoreportera, objavljenoj u svim boljim novinama na zapadu, njegova majka na najnovijem modelu Samsungovog komunikatora pokazuje njegovu fotografiju. Majka Suha ne plače, kao što bismo očekivali od arapskih majki. Mirna kao crna zemlja, zagledana u svakoga od nas koji gledamo, žena pod lijepom šamijom, i u elegantnoj orijentalnoj haljini, pokazuje nam sina, dječaka u trenirci i sa šiltericom.
Mogao je biti hip-hoper, mogao je biti povjesničar umjetnosti, mogao je biti palestinski ambasador u Izraelu. Ili ništa od svega toga. Majka pod šamijom svome je sinu, sudeći po fotografiji i po Samsungu, bila spremna pružiti svo čudo životnih izbora. Amar Avad, tako se zove genijalni Reutersov snimatelj – za kojega po imenu ne možemo ni znati je li Židov ili je Arapin – sve nam je to ispričao o Muhamedovoj majci. Takve su nekada željele biti i naše majke, ali svaka majka to nije bila u stanju provesti.
Sav naš poznati i željeni svijet u toj je ženi, u njezinoj čistoj, narađenoj ruci, i u fino udešenoj opreci i razlici između šamije i šilterice. U toj je razlici i opreci sva civilizacija svijeta koji ne bi ubijao onoga koji je nešto drugo a nije ovo prvo.
Našim snebljivim medijskim dušicama nekako nije po volji da su “radikalni Židovi” spalili palestinsko dijete. Ili to nije po volji njihovim američkim i britanskim izvorima? Sasvim je svejedno. Kao što i nema neke razlike između ubojstva palestinskog djeteta i izraelskog tinejdžera
Smrt Muhameda Abu Kudaira, Suhinog sina, dječaka sa bijelom šiltericom, u hrvatskim je medijima predstavljena kao smrt “palestinskoga tinejdžera”. Njega su, nabadaju naši po novinama i portalima, ubili “radikalni Židovi” u znak osvete zbog ubojstva trojice “židovskih tinejdžera”.
U ovoj hrvatskoj tinejdžerskoj opereti, očito inspiriranoj lošim i površnim američkim i britanskim tabloidima, jedna stvar nikako nije jasna. Otkada su, naime, desetogodišnjaci prevedeni u tinejdžere? Naime, i tamo gdje je Muhamed desetogodišnjak, kažu da je – tinejdžer. Pogledajte, dragi moji, svoje desetogodišnje klince, pa recite po duši: jesu li to tinejdžeri? Stopiraju li na povratku iz škole, duvkaju li marihuanu, čitaju li Hermana Hessea, nabavljaju li, na prevaru, pive iz drakstora?
Ili su, ipak, vaši desetogodišnjaci – djeca.
Našim snebljivim medijskim dušicama nekako nije po volji da su “radikalni Židovi” spalili palestinsko dijete. Ili to nije po volji njihovim američkim i britanskim izvorima? Sasvim je svejedno. Kao što i nema neke razlike između ubojstva palestinskog djeteta i izraelskog tinejdžera.
Ili mislite da se šesnaestogodišnji Naftali Frenkel – spominjem baš njega, jer su mu, sudim i po imenu i po prezimenu, djedovi bili tu, blizu nas, u istočnoj Europi, i za razliku od mnogih današnjih Izraelaca nisu mijenjali svoja jidiš prezimena – mislite da se on, Naftali Frenkel, trebao čuvati autostopiranja? Ako su Muhamed i on bili vršnjaci, ništa ih nije dijelilo. Jedan je stopirao, drugi je nosio trenirku i šiltericu, i slušao hip-hop. Ubila ih je ravnodušnost svijeta.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Krv, krv i samo krv
Izraelski tinejdžeri Eyal Yifrah (19), Gilad Sha’er (16) i Naftali Frankel (16, također građanin SAD-a) oteta su na području Zapadne Obale u zoni Gush Etzionu u četvrtak, 12. lipnja 2014. Mladići, učenici ješive, posljednji su put viđeni u četvrtak navečer. Rachel Frenkel, majka jednog od otetih izraelskih tinejdžera, u svom obraćanju Savjetu za ljudska prava UN-a zamolila je 24. lipnja pomoć kako bi se dječaci vratili kući. Pronađeni su mrtvi 1. srpnja ispod hrpe kamenja blizu palestinskog sela Halhul, sjeverozapadno od Hebrona, blizu mjesta gdje su nestali.
Nakon što su u ponedjeljak pronađena tijela trojice izraelskih tinejdžera na Zapadnoj obali Izrael je obećao da će kazniti Hamas, palestinsku skupinu koju optužuje za otmicu i ubojstvo mladića.
“Otele su ih i hladnokrvno ubile zvijeri”, rekao je u priopćenju nakon što je vojska otkrila tijela mladića nestalih 12. lipnja izraelski premijer Benjamin Netanyahu. “Za njihovu smrt odgovoran je Hamas i za to će i platiti”, upozorio je.
Izraelski tinejdžeri Eyal Yifrah (19), Gilad Sha’er (16) i Naftali Frankel (16, također građanin SAD-a) oteta su na području Zapadne obale. “Otele su ih i hladnokrvno ubile zvijeri”, rekao je u priopćenju nakon što je vojska otkrila tijela mladića nestalih 12. lipnja izraelski premijer Benjamin Netanyahu. “Za njihovu smrt odgovoran je Hamas i za to će i platiti”, upozorio je
Netanyahu je sazvao sjednicu sigurnosnog kabineta na kojoj bi mogla biti donesena odluka o odlučnijim vojnim potezima protiv islamističke grupe koja nije potvrdila, ali ni zanijekala izraelske optužbe.
Na trgu u Tel Avivu na kojemu je 1995. ubijen izraelski premijer Yitzhak Rabin brojni su Izraelci zapalili svijeće u spomen na ubijene tinejdžere. “U ime izraelskog naroda obiteljima stradalih mladića želim poručiti da nam se srca stežu i da cijela nacija tuguje zajedno s vama”, stoji u Netanyahuovu priopćenju.
Tijela tinejdžera, učenika židovske vjerske škole, pronađena su u blizini Hebrona, uporišta ekstremista i doma dvojice članova Hamasa koje Izraelci smatraju otmičarima, no još uvijek su na slobodi, rekli su sigurnosni dužnosnici.
“Tijela otetih mladića pronađena su pod hrpom kamenja na jednoj poljani”, rekao je vojni glasnogovornik, pukovnik Peter Lerner.
I palestinski predsjednik Mahmoud Abbas u ponedjeljak navečer je nakon informacija o pronalasku tijela nestalih mladića sazvao hitnu sjednicu palestinske uprave, izvijestio je njegov glasnogovornik Nabil Abu Rudeina.
Uslijedila je odmazda koja je odnijela nekoliko života Palestinaca, izraelske su snage čak i rušile kuće osoba koje su se našle na meti akcije, uhićeno je najmanje 420 osoba i sve pod pretpostavkom, do sada nedokazanom, a koju je lansirao izraelski premijer benjamin Netanyahu, da iza kidnapiranje i surovih ubojstava mladića stoji Hamas, što je ponovio i u američkom veleposlanstvu 3. srpnja u povodu prijema organiziranog u čast Dana nezavisnosti SAD-a (4. srpnja, koji je pao na petak).
Sahrana izraelskih mladića bila je povod ekstremno desnim grupacijama u Izraelu da zazovu opću osvetu nad Palestinom. Neki su najavili, a neki i uzeli ”pravdu u vlastite ruke”. U šumi nedaleko od Jeruzalema je pronađeno mrtvo tijelo 16-godišnjeg Abu Khdaira za kojeg je autopsija pokazala da je spaljen živ
Na društvenim su mrežama zaredali pozivi na osvetu. Izrael je za ubojstvo trojice mladića okrivio islamistički pokret Hamas, no ta je skupina zanijekala svaku umiješanost i odgovornost za zločin.
Ali su se mnogi rugali, pa su vrlo neukusne karikature osvanule na mnogim mjestima, pa tako i na web stranici Al Fataha, stranke predsjednika Mahmouda Abbasa.
Sahrana izraelskih mladića bila je povod ekstremno desnim grupacijama u Izraelu da zazovu opću osvetu nad Palestinom. Neki su najavili, a neki i uzeli ”pravdu u vlastite ruke”. U šumi nedaleko od Jeruzalema je pronađeno mrtvo tijelo 16-godišnjeg Abu Khdaira za kojeg je autopsija pokazala da je spaljen živ.
Netanyahu je ubojstvo 16-godišnjeg Palestinca, koji je otet ispred svoje kuće i umoren, nazvao “podlim”. Palestinci tvrde da su tinejdžera usmrtili radikalni židovski doseljenici kao odmazdu za još uvijek nerazjašnjenu smrt trojice izraelskih tinejdžera na Zapadnoj obali. Izraelske vlasti za njihovu smrt krive Hamas.
“Izrael je pravna država, država zakona i svi se po zakonu moraju ponašati”, rekao je Netanyahu, pozvavši obje strane da ne uzimaju pravdu u svoje ruke. Snagama za provedbu zakona dao je naredbu da što prije pronađu odgovorne za ubojstvo mladog Palestinca.
Gradonačelnik Jeruzalema Nir Barkat osudio je ubojstvo kao “barbarsko” i pozvao sve da se smire.
Ovo je naša poruka: brutalnost ubojstava tih mladića, Izraelaca i Palestinca, varijacija su permanentne mržnje između ekstremista na izraelskoj i na palestinskoj strani. Tražiti mir, kako su to učinili papa Franjo, predsjednik Shimon Peres i predsjednik Mahmoud Abbas u Vatikanu, čini se uzaludan posao, ali je to je jedini racionalni postupak u nemogućoj situaciji koja prijeti velikim ratom ukoliko se nasilje nametne kao opcija
Ministar sigurnosti Yitzhak Aharonovitch rekao je novinarima da policija istražuje navode da su židovski doseljenici ubili mladića. “Mi, policija, učinit ćemo sve da riješimo slučaj”, rekao je.
Izraelska policija je uhitila šestoricu židovskih ekstremista a lokalni mediji izvještavaju da je barem jedan od njih priznao autorstvo zločina nad mladim Palestincem u istočnom Jeruzalemu.
U petak su trajali cjelodnevni prosvjedi u Istočnom Jeruzalemu i Ramallahu zbog tog ubojstva koje Palestinci pripisuju ekstremno desnim Židovima.
Rakete su padale na izraelska sela, a izbacivane su iz Gaze, izraelsko zrakoplovstvo je bombardiralo položaje terorista i poslalo tenkove na granice, Egipat se uključilo u posredovanje da se spriječi eskalacija i još jedan gadan rat.
U trenutku objave ovoga osvrta u arapskim selima opet vrije. Na sjeveru Izraela došlo je u noći na subotu do sukoba izraelske policije i palestinskih prosvjednika nakon što je u petak nekoliko tisuća gnjevnih Palestinaca posljednji put ispratilo ubijenog Abu Khdaira.
Iz Pojasa Gaze se nastavljaju minobacački i raketni napadi, a izraelska vojska odgovara zračnim napadima na tu priobalnu enklavu. Izraelski radio javio je o napadima na židovske vozače u sjevernom Izraelu, u blizini arapskih sela, dok su na Zapadnoj obali židovski naseljenici napali Palestince, nastavljajući novi krug osvetničkog nasilja. Kako se doznaje, u sukobima ima ozlijeđenih, a bilo je i uhićenja.
U nasilju su stradala mnoga javna dobra i nanesena je materijalna šteta koja se broji milijunima dolara. Palestinci su izraelsku policiju napali kamenjem i Molotovljevim koktelima, a druga je strana odgovorila suzavcima, šok granatama i gumenim mecima.
No, ovo je naša poruka: brutalnost ubojstava tih mladića, Izraelaca i Palestinca, varijacija su permanentne mržnje između ekstremista na izraelskoj i na palestinskoj strani. Tražiti mir, kako su to učinili papa Franjo, predsjednik Shimon Peres i predsjednik Mahmoud Abbas u Vatikanu, čini se uzaludan posao, ali je to jedini racionalni postupak u nemogućoj situaciji koja prijeti velikim ratom ukoliko se nasilje nametne kao opcija.
Krv, krv i samo krv nisu budućnost Izraelaca i Palestinaca. Ali, joj, opet se ide u proljevanju krvi. Islamistički pokret Hamas, koji sigurnosno kontrolira Pojas Gaze, u ponedjeljak je ispalio više od 130 projektila na Izrael, koji je odgovorio opsežnom operacijom zračnih napada na tu palestinsku enklavu. Izraelska vojska ne isključuje mogućnost kopnene invazije. Naime, odobreno je aktiviranje 40.000 rezervista u očekivanju mogućega kopnenog napada na Pojas Gaze, izvijestili su u utorak izraelski mediji.
Da, krv, krv i samo krv: Izrael svakih pet minuta nastavlja u srijedu bombardirati Pojas Gaze iz zraka, a militanti uzvraćaju raketama po izraelskom teritoriju intenzivirajući sukobe u kojima je prema palestinskim dužnosnicima ubijeno najmanje 38 ljudi u palestinskoj enklavi koju kontrolira islamistički pokret Hamas. Proturaketni sustav “Čelična kupola” drugi dan zaredom presreće rakete ispaljene iz Gaze na Tel Aviv, trgovački centar Izraela.
Ovoga puta, izgleda, nema natrag. Glasnogovornik Benjamina Netanyahua Mark Regev za BBC je rekao da je cilj Izraela razmontirati Hamasov ratni stroj. ”Ne želimo nikakvo privremeno rješenje, nikakvo primirje pa da tjedan dana nakon toga ponovno rakete počnu padati na izraelske građane.” S druge strane, Hamas zasad ne daje nikakve naznake da je spreman na prekid vatre. BBC piše da je organizacija objavila upozorenje kako su joj od sada svi Izraelci potencijalne mete.
Stotinu ubijenih Palestinaca u četiri dana te 210 izraelskih zračnih napada na pojas Gaze i 194 palestinske rakete ispaljene na Izrael u posljednja 24 sata, ali i najava izraelske kopnene ofenzive ovoga petka 11. srpnja, pokazuju da sukob eskalira prema otvorenom ratu, unatoč pozivima na mir koji stižu iz međunarodne zajednice.
Izrael je u subotu rasporedio još osam proturaketnih sustava protiv jake raketne vatre iz Pojasa Gaze, dok vojska peti dan zaredom bombardira tu palestinsku enklavu pri čemu je poginulo petoro ljudi, objavili su medicinski izvori.
Izrael ostavlja mogućnost kopnene ofenzive na gusto naseljeno područje unatoč međunarodnom pritisku da otvori pregovare o prekidu sukoba u kojem je od utorka poginuo 121 stanovnik enklave pod upravom islamističkog pokreta Hamas. Palestinci prenose da je sa zemljom sravnjena džamija u središtu Pojasa Gaze za koju izraelska vojska tvrdi da je bila skladište oružja.
Još osam džamija oštećeno je, a 537 kuća oštećeno ili uništeno, izvijestila je palestinska organizacija za ljudska prava Al-Mezan. Do subote nijedan Izraelac nije poginuo u raketnim napadima iz Gaze, zahvaljujući izraelskom proturaketnom sustavu “Željezna kupola” koji djelomično financira SAD.
“Otmica” oprečnih nadanja
Nekoliko dobro postavljenih i vrsno razrađenih opreka leži u srži Otmice, snažne danske drame o somalskom piratstvu na Indijskom oceanu, snimljene još 2012. ali dospjele u žižu zanimanja svjetskih distributera tek sada zbog neprijeporne tematske sličnosti s recentnim hollywoodskim hitom Kapetan Phillips. Iako je nemoguće oprijeti se potrebi za uspoređivanjem ovog razmjerno skromno produciranog djela male nacionalne kinematografije s tim blockbusterom napravljenim za globalno tržište, Otmica je autentičan, zaokružen film po sebi, i zaslužuje da ga se tako i doživi. Ovom opasnom pučinom valja zaploviti bez Toma Hanksa, i za kormilom i u mislima.
Pri spomenu opreka ne mislim toliko na ključnu – opreku između otmičara i otetih – koliko na one pritajenije koje autor Tobias Lindholm (dosad najpoznatiji kao scenarist filmova Thomasa Vinterberga, suosnivača Dogme, i cijenjene serije Borgen) znalački izvodi na vidjelo: na opreku između intelektualnog i iskustvenog proživljavanja otmice, na opreku između potrebe za nadjačavanjem i potrebe za preživljavanjem, na opreku između suštinske ljudskosti u svakome od nas i društvenih sila koje ju uvjetuju i time neizbježno guše.
A sve je postavljeno krajnje jednostavno.
Lindholma očito ne zanima akcijski potencijal otmičarskog elementa priče; zanima ga kako će se njegovi protagonisti ponijeti prema njemu
Figure na ploči su Mikkel Hartmann, kuhar danskog teretnog broda Rozen na putu prema Indiji, te Peter Ludvigsen, predsjednik uprave brodarske tvrtke za koju brod plovi. Kuhar je puslica od čovjeka – krupan mladić od tridesetak godina, srdačan prema posadi za koju nastoji spremati gurmanske užitke i, usprkos mornarskom pozivu, posve kućevna osoba koja živi za kratkotrajne pozive supruzi i kćeri preko satelitskog telefona. Predsjednik je, pak, vrhunski taktičar koji svojoj kompaniji uspijeva prištedjeti milijune dolara jer mu je u pregovaračkom umijeću malotko ravan.
Njih će se dvojica zateći na suprotnim stranama otmice.
Sâm čin otimanja ne vidimo: Somalci s kalašnjikovima u jednom trenutku na brodu jesu, a u drugom nisu. Lindholma očito ne zanima akcijski potencijal tog elementa priče; zanima ga kako će se njegovi protagonisti ponijeti prema njemu. Obojica učine ono najpametnije što u danom trenutku mogu. Mikkel pristane na sve što se od njega traži – prije svega, da spravi obrok gladnim piratima – ali iskoristi trenutak nepažnje otmičara da od njih sakrije vjenčani prsten, tu jednu svetinju koju sa sobom ima. Peter pusti sva ostala zaduženja, pozove stručnjaka za pregovaranje i posveti se dugom procesu nadmudrivanja s amorfnim antagonistom: ni u jednom trenutku s druge strane nisu somalske bande, nego tek Omar, njihov glasnogovornik na brodu koji za sebe tvrdi da uopće nije pirat, nego samo prevoditelj.
Neizvjesnost, neuhvatljivost, nedorečenost: to su sastojci iz kojih Lindholm gradi svoju napetost.
Neizvjesnost, neuhvatljivost, nedorečenost: to su sastojci iz kojih Lindholm gradi svoju napetost
Dok Peter troši dane, pa tjedne, pa mjesece u nastojanjima da ekstremnom pregovaračkom taktikom drastično umanji cijenu otkupa broda – jer Rozen je staro plovilo čija cijena nipošto ne može opravdati početni iznos od petnaest milijuna dolara koji je Omar zatražio – Mikkel je prisiljen na boravak u skučenoj kabini sa samo dvojicom kolega. Jedva uspijevajući ostvariti elementarnu komunikaciju s piratima koji ga nadziru dok kuha, on živi u potpunom neznanju o širim okolnostima u kojima se nalazi: jedina su mu stvarnost četiri tijesna zida, bolesni kapetan kojega oblijeću muhe i posuda za nuždu koja nesnosno smrdi. Bilo kakva intelektualizacija tog iskustva jednostavno nije moguća. Valja ga stoički trpjeti dokle god bude trajalo: budući da ljudski racio jednostavno nije ustrojen tako da podnosi nedaće koje nemaju rok trajanja, a svakog bi trenutka mogle imati smrtne posljedice, u Mikkelu se polako rađa PTSP.
Igra živaca polako odnosi svoj danak i na Petera, ojedajući mu racionalnu – a potom i fizičku – vanjštinu. On počinje spavati u uredu, gubiti živce pred više nego obzirnom suprugom, inatiti se kolegama. Potreba da intelektualno nadigra suparnika pritom nadjačava sve realne parametre financijske sposobnosti tvrtke. Za Petera je to čak i više nego pitanje ponosa i inata: to je pitanje cijelog njegova identiteta. Konstitucija mu ne dopušta popustiti više nego što umno zna da je neophodno, ne odigrati partiju velemajstorski do kraja.
“Otmica” doseže onaj vrhunac istinske tragičnosti kakav film odviše rijetko uspijeva postići, stvarajući posve uvjerljiv prikaz jednog mogućeg iskustva iz našeg vremena
Lindholm uzima dovoljno vremena da svaka od ovih sastavnica njegove priče polako sjedne na mjesto, da je gledatelj ne samo opazi, nego i doživi; zatim polako počinje pojačavati dramske akcente. Mikkel i njegova dva supatnika napokon bivaju pušteni na palubu i, opijeni svježim zrakom, proživljavaju katartičan trenutak ulova svježe ribe udicom – časoviti ushit koji briše sve razlike između njih i somalskih otmičara, već jednako iznurenih nesagledivom svakodnevicom. I jedni i drugi na trenutak opaze ono što im je zajedničko kao ljudima koji samo rade ono što im drugi nalažu, prije nego što trenutak prođe i zavlada još crnji mrak.
Stvarna katarza filma upravo je nesnosna i kao doživljaj po sebi, i kao skup implikacija koje sa sobom nosi: posljedice, upravo razorne, koje Peterovo taktiziranje – inače neuspješno sve dok nije, na nagovor kolege, uključilo makar i hinjenu sastavnicu emotivne ljudskosti – ostavlja na Mikkela. Nisu morale biti takve, što je najgore i najnepodnošljivije, ma koliko da u retrospekciji izgledaju neizbježno. Lindholm u Otmici doseže onaj vrhunac istinske tragičnosti kakav film – a napose danski film, svakako u djelima Dogme, ali i mnogo šire – odviše rijetko uspijeva postići, stvarajući posve uvjerljiv prikaz jednog mogućeg iskustva iz našeg vremena.
Kažem, mogućeg, jer Otmica nije ekranizacija nekog stvarnog događaja, ma koliko da je priča nadahnuta stvarnim otmicama danskih brodova Danica White i CEC Future prije pet-šest godina. Lindholm pojmu tih događaja pristupa snagom stvarnog dramatičara i od njega tvori zaokruženo djelo, neopterećeno odnosom prema rekonstruiranom dokumentarizmu.
Sve usporedbe s Kapetanom Phillipsom, tako, moraju ići u prilog ovome djelu: filmu zemlje koja nema najmoćniju silu svijeta – mornaričku kao i kinematografsku – kojom bi razriješila krize i priče o njima, filmu zemlje koja je navikla duboko promišljati iskustva koja prolazi i suočavati se sa spoznajama do kojih pritom dolazi. Ovo pametno, pošteno i potresno djelo u isti mah uspostavlja Tobiasa Lindholma kao velika talenta na europskoj sceni, te opravdava status danske kinematografije kao jedne od najozbiljnijih nacionalnih na svijetu, od čijeg se cijelog strukturnog ustroja itekako isplati učiti – jer Otmica, ma kako snažno autorsko djelo bila, nije nastala u vakuumu, već je plod majstorski postavljenog sustava koji se njome iznova dokazuje.
“Kapetan Phillips” plovi u zemlju Punt
Čudan je osjećaj otići u kino prvi put pogledati film i s potpunom izvjesnošću znati što ćete vidjeti. U slučaju Kapetana Phillipsa, najnovijega kvazidokumentarca engleskog redatelja Paula Greengrassa, nisam imao naročite dvojbe ni o vizualnom stilu, ni o radnji, a ni o razmjernoj dubini uvida u tematiku koju će mi film donijeti.
Bit će tu, znao sam, obilje iz ruke snimanih kadrova kakvi su proslavili Greengrassa nakon što ih je primijenio na žanr akcijskoga trilera u svoja dva nastavka serijala o Jasonu Bourneu. Bit će tu suvislo ispričana priča o brodu Maersk Alabama i njegovu kapetanu. Neće pak biti onoga što je Greengrass tako upečatljivo donio svojim prvijencem Krvava nedjelja – neće biti kontroverze koja bi zaista mogla ostaviti traga na tumačenje prikazanih događaja. Napokon, Krvava nedjelja dovela je do parlamentarne istrage i isprike premijera Camerona sjevernoirskim žrtvama: bio je to film snimljen u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje se takva reakcija može očekivati, pa se Greengrass i usudio izazvati je svojim filmom.
Otkad je prešao na rad u Sjedinjene Države, doduše, Greengrassu ne pada na pamet dovoditi status quo u pitanje. Njegova Zelena zona, film o potrazi za navodnim oružjem masovnog uništenja u Iraku, nipošto nije imala volje razobličiti laž koja je dovela do pokolja neusporedivo većih razmjera od onoga u irskome Derryju; kao triler na razmeđi Bournea i dokumentaristike, to je i dalje Greengrassov najnedorečeniji film.
Čudan je osjećaj otići u kino prvi put pogledati film i s potpunom izvjesnošću znati što ćete vidjeti. U slučaju Kapetana Phillipsa, najnovijega kvazidokumentarca engleskog redatelja Paula Greengrassa, nisam imao naročite dvojbe ni o vizualnom stilu, ni o radnji, a ni o razmjernoj dubini uvida u tematiku koju će mi film donijeti
Kapetan Phillips, pak, najsličniji je filmu United 93, rekonstrukciji zbivanja na četvrtom otetom letu onoga tako kobnog 11. rujna 2001., gdje se Greengrass iskazao u baratanju tenzijama između otmičara i otetih, te željom da sve likove ocrta bar donekle plastično i trodimenzionalno, pa makar i lišene širega konteksta povoda i motivacije. Taj pristup zvučao mi je kao posve primjenjiv i na slučaj Richarda Phillipsa; dapače, dok smo kroz medije uživo pratili njegovu otmicu i spašavanje, sve mi je izgledalo kao slučaj u kojemu život ne piše humoreske, već scenarije za Greengrassa.
Naravno, Phillipsova otmica i spašavanje u travnju 2009. bili su značajni ne toliko sami po sebi (samo tog tjedna šest je brodova bilo oteto u vodama oko Somalije) nego zbog činjenice da se radilo o prvoj otmici broda registriranoga pod američkom zastavom nakon gotovo puna dva stoljeća. Zato je združena moć američke vojne sile odlučila po svaku cijenu stati na kraj piratima – četvorici tinejdžera oboružanih kalašnjikovima i noževima. Dotična je cijena pritom uključila jedan razarač, jednu fregatu, nosač zrakoplova, bespilotnu letjelicu i tim najboljih specijalaca na svijetu, mornaričkih SEAL-ova. A kad su nakon višednevnog natezanja doista i spasili otetoga kapetana živoga i zdravoga, mediji su dobili priču koja im je nedostajala još otkako su američki specijalci drugih boja mnogo neslavnije prošli u istoj toj Somaliji davne 1993. – u strateški izgubljenoj Bitci za Mogadishu, tek donekle iskupljenoj filmom Pad Crnog jastreba Ridleyja Scotta iz 2001.
Kažem, znao sam sve ovo prije ulaska u kino.
Nakon izlaska iz kina shrvala me slutnja da svemu tome neću moći bogzna što dodati.
Da, Greengrass doista upečatljivo predočava i tijek same otmice i emocionalna stanja svojih protagonista. Naime, dvojica su. Tu je naslovni kapetan – kojemu je u tumačenju Toma Hanksa bilo suđeno postati protagonist priče, premda je u događajima, koliko se iz onodobnoga medijskog praćenja sjećamo, imao ključnu ulogu samo zato što je dopustio da bude zarobljen prilikom razmjene zarobljenika, jer je njegova goloruka posada vrlo brzo u kronologiji zbivanja uspjela oteti piratskoga zapovjednika. Kapetan Phillips zatim je proveo nekoliko dana u skučenom čamčiću za spašavanje dok su mediji bez daha pratili što će se s njime dogoditi. Hanks njegovu muku predočava onom izravnom emotivnošću zbog koje je već desetljećima miljenik publike: njegov Richard Phillips mogao bi biti svatko od nas, normalan profesionalac bačen u izvanredne okolnosti, prisiljen čuvati pribranost dovoljno dugo da izvuče živu glavu.
Kao ni u filmu United 93, Greengrass ni u ovom filmu ne daje širi kontekst zbivanjima: dapače, cilja na našu upućenost iz svježeg sjećanja kako bi mogao poći od teze da prikazuje sve ono što mediji nisu mogli
S takvim se glavnim likom poistovjetiti može doslovce svaki stanovnik zapadnoga svijeta, stručan za svoj posao i siguran u civilizaciju koja mu ga omogućuje. Razvoj Greengrassove radnje, napokon, vraća vjeru u ustaljeni svjetski poredak, pa makar ga nosila tek stručna brutalnost SEAL-ova umjesto iole zanimljivije promućurnosti operativaca kakvi (očito) postoje samo na stranicama knjiga Toma Clancyja, i makar su stvarnoga kapetana Phillipsa ubrzo nakon objavljivanja autobiografske knjige na kojoj je ovaj film zasnovan drugi članovi posade (parnično) optužili za teško falsificiranje svoje uloge. Sada kad tu ulogu ima Tom Hanks, nije moguće osjećati ništa do potpunog poistovjećivanja s Phillipsom kao žrtvom, što god da se doista zbilo.
Kao ni u filmu United 93, Greengrass ni u ovom filmu ne daje širi kontekst zbivanjima: dapače, cilja na našu upućenost iz svježeg sjećanja kako bi mogao poći od teze da prikazuje sve ono što mediji nisu mogli. Iz filma ne doznajemo ništa podrobnije o građanskom ratu koji potresa Somaliju, a ni o Puntlandu, tvorevini na samome Rogu Afrike koja je prije petnaestak godina proglasila samostalnost, premda je rijetko tko priznaje. Doduše, ime Puntland se u filmu spominje, što je već presedan u masovnim medijima: Greengrass je barem prekinuo kolektivno ignoriranje zemlje smještene u jednom od najnesretnijih krajeva svijeta koja ipak vuče emotivno ako već ne i historiografsko utemeljenje ne iz razmjerno nedavnoga stoljeća sedmog, nego iz jedne od najstarijih povijesno zabilježenih država – iz mitske zemlje Punt, kamo su plovili faraoni. (A još nije priznata. Baš me zanima kakve budnice pjevaju tamošnji pirati – u Kapetanu Phillipsu nema ni jedne.)
Na sreću za Greengrassa, nesklona pripovijedanju o bilo čemu izvan aktualne radnje filma, njegova glavnog otmičara Abduwalija Musu glumi Barkhad Abdi, Somalac školovan u SAD-u, čija će ispijena, tamnoputa pojavnost na prvi pogled zapadnjaku djelovati zastrašujuće, sve dok ne shvati da gleda u čovjeka čiji profil frapantno nalikuje na i danas poznati lik Ramzesa II. Motivacijske sitnice u predočivanju Musina lika – od naredbe mjesnog ratnog vođe da ode u piratstvo, do obrazlaganja dotičnoga kao realnosti somalske svakidašnjice nastale zato što zapadne korporacije uništavaju lokalno ribarstvo – daju Greengrassu bar neko pravo na tvrdnju da objektivno prikazuje stanje, što ga čuva od one nelagode koju je svojedobno stvorio Scott prikazom bjesomučna zatiranja tisuća somalskih crnaca u nastojanju da se spasi nekolicina bijelaca.
Za Kapetana Phillipsa nešto je lakše navijati nego za Pad Crnog jastreba, dakle. Navija se, napokon, za jednog čovjeka koji je radio nešto što mu je šef naredio dok ga u tome nije omeo drugi čovjek koji je radio nešto što mu je šef naredio. U tome leži glavna vrijednost Greengrassova kvazidokumentarca. Svejedno, koliko god da bih htio vjerovati u Greengrassovu težnju da u filmu kaže nešto više, nisam to vidio – pa se ne mogu oteti dojmu da se u Kapetanu Phillipsu navija prije svega za golemu vojnu silu današnje Amerike, tu konjicu koja će na kraju svake priče doći glave svim Indijancima koji su se usudili zaprijetiti nekom građaninu SAD-a.
Iako dotični nikoga nisu ubili i iako su se ponašali krajnje suzdržano s obzirom na sve. Greengrass u Kapetanu Phillipsu tvori priču u kojoj je metak u zatiljak pirata i terorista ne samo jedini mogući nego i jedini željeni ishod.
A na to kao vojni veteran zemlje članice NATO-a mogu reći samo: Jej! Ili ipak: Joj.