Kada mi je stigla vest da sam dobio Nobelovu nagradu za književnost, zapitao sam se o vezi između mojih pesama i književnosti. Hteo sam da razmislim o tome i otkrijem tu vezu. Pokušaću da vam prenesem svoja razmišljanja o tome. Ona verovatno neće biti sasvim jasna, ali nadam se da će ipak biti vredna vaše pažnje. [Read more…]
Pjeskovita zemljo Hrvatska!
Ako ste pomislili da sam malo pretjerala u prošloj kolumni tvrdeći da je hrvatsko društvo sve više kastinsko društvo, te da je šator 100% za Hrvatsku posve istisnula faraonska piramida, evo vam novog dokaza: [Read more…]
Heroj Draža i zločinac Tito
Viši sud u Beogradu zaključio je višegodišnji proces i pravomoćno rehabilitirao Dražu Mihailovića poništivši presudu od 15. srpnja 1946. prema kojoj je komandant četničkog pokreta osuđen na smrt i dva dana kasnije strijeljan kao veleizdajnik i ratni zločinac.
Nova presuda kaže da je onaj prvi proces bio nezakonit, pokrenut i vođen iz političkih i ideoloških razloga. Novom presudom mrtvom su Mihailoviću vraćena građanska prava. [Read more…]
Molitva krumpiru
Iz dubokog mraka naše europske povijesti, kao da je vječito tu, izranja ponovo, kao zajedničko spasenje, naš kruh nad kruhom, solanum tuberosom. A zapravo, nije on tu baš odavno: stigao je u šesnaestom stoljeću, donijeli ga u Španjolsku konkvistadori, sa svojih krvavih pohoda na Latinsku Ameriku, pa ga, onako procvjetalog, položili pred oltarnu sliku Bogomajke sa Djetetom.
Za njih je krumpir bio ukrasna biljka. Njegov jednostavni bijeli cvijet, među nekako prostodušnim listovima, koji ga dodatno nagrđuju, predstavljao je neku vrstu opravdanja i objašnjenja dragome Bogu i materi Mu. Ne, nisu oni odlazili u amerike, da kolju i čereče gole urođenike, neznabošce, njihove žene i djecu u zipkama, niti da im otimaju zlato koje će imperiju učiniti bogatom i slavnom, nego su potegnuli čak do Meksika i Perua da Blaženoj Djevici Mariji pred noge iznesu taj neviđeni bijeli cvijet krumpirov.
Slučajem ili Božjim proviđenjem, konkvistadori su se vratili tačno u čas kada su se Židovi spremali da odu (ovu okolnost spominje Danilo Kiš, u svome “Traktatu o krompiru”, unutar romana “Peščanik”). Simbolički, sudbina progonjenog naroda označena je krumpirovim cvijetom, a ne heraldičkim cvjetovima katoličke dinastije koja ih je iz njihove domovine protjerala
Ona ih je zbunjeno gledala, sve pokušavajući tom njihovom daru pružiti neki viši ljudski smisao. Gledala je biskupa koji ljubi ruku onome najvjernijem među njima, koji je zaklao tromjesečno dijete.
Slučajem ili Božjim proviđenjem, konkvistadori su se vratili tačno u čas kada su se Židovi spremali da odu (ovu okolnost spominje Danilo Kiš, u svome “Traktatu o krompiru”, unutar romana “Peščanik”). Simbolički, sudbina progonjenog naroda označena je krumpirovim cvijetom, a ne heraldičkim cvjetovima katoličke dinastije koja ih je iz njihove domovine protjerala.
A stvarno i praktično, vrlo je vjerojatno neki od njih, od tih budućih Baruha, Fincija, Tolentina, Ovadija, Ozmi, koje će u sljedećim stoljećima padišah štititi od njihove europske sudbine, u bježaniju nosio tu neobičnu biljku, kao uspomenu na voljenu domovinu i na izgubljeni dom. Krumpirov cvijet nije mu mirisao, nije bio ljiljan, iris ni ljubičica, ali je budućemu Baruhu, Finciju, Tolentinu, Ovadiji, Ozmi bio sve. O čemu govorimo, znat će svatko koga je protjerivalo.
U naše krajeve krumpir je stigao vrlo kasno. To znamo po njegovu imenu. Vjerojatno je došao iz njemačkih zemalja, s granice prema francuskome Alzasu, gdje su ga zvali grumbeer ili grumbirne, što znači zemna kruška. Nije ga bilo prije početka 19. stoljeća, a nakon što se pojavio, trebalo je vremena lokalnim prosvjetiteljima i svećenicima da svladaju nepovjerenje naroda i nekako uvjere ljude da u krumpiru nema ničega đavolskog, i da bi ga za svoje dobro trebali uzgajati.
Naše tradicije, kulturne, religijske i političke, u pravilu su još pliće od krumpirove tradicije. Sve je u nas odnedavno, ali smo, srećom, slabo pismeni, u pisaca nam je imaginacija slaba, a u historičara bujna i mitomanska, pa nam je i sjećanje na jučer u dubokome mraku
Naše tradicije, kulturne, religijske i političke, u pravilu su još pliće od krumpirove tradicije. Sve je u nas odnedavno, ali smo, srećom, slabo pismeni, u pisaca nam je imaginacija slaba, a u historičara bujna i mitomanska, pa nam je i sjećanje na jučer u dubokome mraku.
Jedno od najvećih čuda čovječanstva čudo je otkrića krumpira. Kada li je i kako prvome među nama na um palo da gomolj toga ružnog cvijeta izvadi iz zemlje u baci u žar? Sirova krtola neukusna je i blago otrovna. Jeli su je đaci da dobiju vrućicu pred kontrolni iz matematike. Krumpir je među važnijim simbolima Europe.
Nije kruh spašavao Nijemce, Poljake, Ukrajince, Ruse, Rumunje, Srbe, Bosance, Hrvate, Slovence… od gladi, onako kao što sugerira molitva. Kruh naš svagdašnji češće je bio – krumpir. Pšenica, koja je također stigla iz amerika, i kukuruz mogu i ne roditi. Žito traži dobru klimu, traži ratare umjesto ratnika. A krumpir blag i bljutav, vazda išće soli, i spremno ju proguta u svakoj presoljenoj juhi, rađa i ljudima i hajvanima. Krumpirom smo u devetnaestom stoljeću zamijenili žir i orah, koji su nas prethodnih stoljeća spašavali od gladi.
U Lici i Hercegovini, tamo gdje nema žitnih polja, rastao je naš krumpir. Nejednakih oblika, kvrgav, nepredvidljiv, čas sitan, ne veći od šljive, a dva koraka dalje, kao manja, izdužena tikva. Zemljan i siv, često ga nije lako razlikovati od grumena zemlje, od kamena, krumpir je najneuglednije od svih ljudskih blaga.
A zašto baš danas o krumpiru? Zato što za krumpir pored profesora Josipovića, premijera Milanovića ili kulturministrice Zlatar nikada ne bismo našli povoda? Ili zato što će nas profesor i kolege ostaviti gladnim i krumpira? Ne, nego zato što je Hrvatska do 1. srpnja prošle godine uvozila krumpir iz Hercegovine. A nakon što je ušla u Europsku Uniju primorana je uvoziti ga iz Holandije i od kojekuda
Nema molitve krumpiru, ni pjesničke pohvale, ni lirike, ni epike. Oko krumpira nema velike brige. Tko u snu vidi krumpir, slijedi mu nenadani, ali prolazni dobitak. Tko ga u snu sadi, očekuju ga lijepi poslovi, dobro materijalno stanje. (Samo, kako sanjati sadnju krumpira, ako to nikada nisi radio na javi, pa ne znaš kako se krumpir sadi?) Guliti u snu krumpir znači loše raspoloženje, brigu, neispunjenje želja.
Tko ga u snu jede, bit će siromašan, ali tko ga u snu kuha, dobit će povišicu na poslu. Sanovnici su puni krumpirovih snova, što nije čudno, jer sve naše i jest u krumpiru. On je u našim trapovima i podrumima, na našim zastavama i u srcima. Krumpir je prva namirnica uzgojena u Svemiru. Krumpir je astronaut.
A zašto baš danas o krumpiru? Zato što za krumpir pored profesora Josipovića, premijera Milanovića ili kulturministrice Zlatar nikada ne bismo našli povoda? Ili zato što će nas profesor i kolege ostaviti gladnim i krumpira? Ne, nego zato što je Hrvatska do 1. srpnja prošle godine uvozila krumpir iz Hercegovine. A nakon što je ušla u Europsku Uniju primorana je uvoziti ga iz Holandije i od kojekuda.
Svaki je holandski krumpir istoga oblika i veličine, jednak i kalibriran kao Hitlerov vojnik. Hercegovački je krumpir svaki za sebe. Nemoguće je naći dva ista. I zato on više ne može u Hrvatsku. Naravno, nije riječ o okusu nego o obliku. Hercegovački je krumpir ukusniji od holandskog, a glamočki je, recimo, bolji od hercegovačkog. Europa, međutim, traži da krumpir bude velik kao drugi krumpir, i da svi krumpiri ovoga svijeta budu isti.
Pomislite li da osamdeset tona nije mnogo, znajte da Hrvatska i jest tako neslavno propala zato što osamdeset tona krumpira nije mnogo. Za Hercegovce to je jako mnogo, mnogo je i za Ruse koji će krtolu istovarati, guliti, kuhati, peći…
Na nekom hercegovačkom sajtu ovih sam dana pročitao vijest da je tvrtka “AgroFructus” iz Čapljine započela izvoz krumpira na rusko tržište. Do sada je, kažu, otpremljeno osamdeset tona krumpira. I uskoro će još mnogo više. Krumpir iz Ljubuškoga, Vojnića, Šipovače i Čapljine osvaja tako Rusiju.
Pomislite li da osamdeset tona nije mnogo, znajte da Hrvatska i jest tako neslavno propala zato što osamdeset tona krumpira nije mnogo.
Za Hercegovce to je jako mnogo, mnogo je i za Ruse koji će krtolu istovarati, guliti, kuhati, peći…
Mnogo je to za svakoga normalnog čovjeka, koji ekonomiju jednostavno shvaća: kao tone krumpira, koje se zbrajaju, umnožavaju i dijele. Krumpir je, naime, spasio Europu da ne umre od gladi. I ne daj Bože, opet bi je mogao spašavati. Jer nije dobro ako svaki krumpir mora biti isti, kao što je isti bio svaki Hitlerov vojnik. I nije dobro kad Hercegovci počnu krumpir izvoziti u Rusiju, umjesto da ga izvoze preko prve državne granice.
Jesu li konkvistatori spasili Europu, kada su jednostavni bijeli cvijet prinosili Blaženoj Djevici Mariji? Jesu li je spasili Sefardi, koji su ga, nostalgični za domom, u daleki svijet nosili kao uspomenu? To zavisi od priče koju želite ispričati.
(Prenosimo s autorova portala).
Smrt Mirka Đorđevića
Nema nikoga tko se ovih dana oglasio povodom smrti Mirka Đorđevića a da nije vidio simboliku u tome što je umro baš na Veliki petak, 18. travnja. Suurednica Peščanika Svetlana Lukić otišla je još dalje: iako ateista, konstatirala je da ako anđeli postoje, onda je Mirko Đorđević sigurno jedan od njih.
Bio je vjerski analitičar, publicist i dugogodišnji suradnik Peščanika, portala Nezavisnog društva novinara Vojvodine Autonomija, časopisa “Republika”, lista “Danas”. Bio je poznat po kritici veza Srpske pravoslavne crkve s nacionalizmom, zalagao se za modernizaciju društva i crkve i napuštanje svetosavlja, koje je smatrao uzrokom mnogih nedaća, a zbog svoje kritike često je bio napadan.
“Čika Mirko je bio vernik, ali se bespoštedno obračunavao sa samoproklamovanom božjom administracijom na zemlji, naročito sa njenim najđavolskijim izdancima. Nikoga nije mrzeo, nikada nije padao u vatru. Voleo je i život i ljude, sa svim njihovim manama.
Nema nikoga tko se ovih dana oglasio povodom smrti Mirka Đorđevića a da nije vidio simboliku u tome što je umro baš na Veliki petak, 18. travnja. Suurednica Peščanika Svetlana Lukić otišla je još dalje: iako ateista, konstatirala je da ako anđeli postoje, onda je Mirko Đorđević sigurno jedan od njih
Kada je pre nekoliko godina bio preživeo kliničku smrt i kada se vratio iz kome, valjda još bistriji nego što je bio, pitao sam ga šta ima tamo, s druge strane. Nema ništa, moj Dinko, ne žurite, smeškao se.
I u petak, kada mi je Nedim javio da je Mirko verovatno umro, pomislio sam da je to nemoguće, pomislio sam da će se opet vratiti, kao onomad kada su ga svi već bili otpisali. Ali, izgleda da nas je ovaj put zaista napustio. Otišao je neposredno nakon što je dao jedan intervju u sremskom selu Šimanovci. Samo je klonuo. Umro je na nogama, koje su ga poslednjih godina sve više izdavale. Ali, umro je stojeći, umro je živeći, čiste glave i bistrog uma”, napisao je u svom oproštaju od “čika Mirka” Dinko Gruhonjić, predsjednik NDNV-a.
Mirka Đorđevića zbog stavova napadali su mnogi: samo dan prije smrti, bio je u Beogradu da bi dao iskaz javnom tužitelju povodom toga što je uvršten na klerofašistički spisak 30 “srbomrzaca i izdajnika”, čiji autor Ivan Ivanović nije propustio priliku da u jednoj TV emisiji izvrijeđa i mrtvog Đorđevića.
Izazivao je Mirko Đorđević pišući i pozivajući i na odgovornost mnogih, pa i SPC, u krvavim ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
Evo samo dva primjera. U ogledu “Klerikalizam i antiklerikalizam u Srbiji” (“Republika”, 2009.) on konstatira: “Antiklerikalizam je kod nas bukvalno zaboravljena stranica kulturne istorije, a da nevolja bude veća klerikalizacija je postala u mnogim slučajevima deo državne politike.”
Mirka Đorđevića zbog stavova napadali su mnogi: samo dan prije smrti, bio je u Beogradu da bi dao iskaz javnom tužitelju povodom toga što je uvršten na klerofašistički spisak 30 “srbomrzaca i izdajnika”, čiji autor Ivan Ivanović nije propustio priliku da u jednoj TV emisiji izvrijeđa i mrtvog Đorđevića
Dvije godine ranije, govoreći za Peščanik (objavljeno u knjizi “Zašto se u crkvi šapuće”), Đorđević govori da SPC u ratovima 1990-ih “nije bio samo svedok, nego i saučesnik u zbivanjima” i kaže da je najgore to što se SPC nije odredio dobro, “tako da stradanja našeg naroda, kojeg je bilo i na Kosovu i u Bosni i u Hrvatskoj, u Slavoniji, padaju u senku pred tim koliko smo mi bili ravnodušni prema stradanjima drugih.
U našoj se crkvi izričito tvrdilo – ma, to oni pale gume, kakvo bombardovanje Dubrovnika. A već se znalo koliko žrtava ima i prva žrtva je bio Srbin, pesnik Milan Milišić. To možete videti i danas, na primeru odnosa prema Hagu, to je za njih sud na koji se izvodi celi srpski narod”.
Tako je govorio Đorđević i izazivao bijes i mnogo nerazumijevanja. O tome Svetlana Lukić kaže: “Mirka Đorđevića na spiskove neprijatelja nije stavljao samo neuki polusvet okupljen u raznim opskurnim organizacijama, nego i mnoge vladike SPC-a i tzv. patriotski intelektualci koji mu nikada nisu oprostili što je godinama pisao i govorio o njihovoj odgovornosti za rat i ratne zločine, o njihovoj odgovornosti što su i mladića, kako je oslovljavao Isusa, i krst, upotrebljavali da opravdaju srpske zločine i zločince. Najveći greh je kad se nacionalna, intelektualna elita odluči da laže. Mirko je godinama, iz nedelje u nedelju, iz meseca u mesec, u javnosti demistifikovao i razotkrivao te laži koje su dopirale iz crkve, akademije, iz vrhova vlasti.”
Imao je bogatu biografiju: rođen je 29. studenoga 1938. u Brodu kod Crne Trave, u južnoj Srbiji. Školovao se u Beogradu, gdje je magistrirao komparativnu književnost. Bio je član Društva književnika Srbije, koje je napustio u znak protesta nakon razaranja Vukovara krajem 1991. i s još nekolicinom kolega osnovao Forum pisaca. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba i Nezavisnog društva novinara Vojvodine.
Teofil Pančić, koji je nekoliko godina često širom Srbije s Đorđevićem govorio na promocijama Peščanika, u svom sjećanju kaže: “Nije (mi) lako verovati u hrišćanski raj, ali danas bi možda vredelo načiniti izuzetak. Jer, ako takvog mesta ima, onda je naš Mirko sigurno tamo”
Dobitnik je nagrada “Konstantin Obradović” (2007.) za unapređenje i širenje kulture ljudskih prava, “Dušan Bogavac” (2008.) za etiku i hrabrost, “Vukove povelje” (2008.) za vrhunska ostvarenja u istraživanju nacionalne kulture i pedagoške baštine te Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine (2009.).
Objavio je velik broj autorskih knjiga: “Osmeh boginje Klio” (1986.), “Znaci vremena” (1998.), “Sloboda i spas – hrišćanski personalizam” (1999.), “Legenda o trulom Zapadu” (2001.), “Sjaj i beda utopije” (2006.), “Kišobran patrijarha Pavla” (2010.), “Balkanska lađa u oluji” (2010.), “Oslobođenje i spasenje” (2012.), “Pendrek i prašina” (2013.), surađivao je s brojnim međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnogobrojne knjige, prevodio s ruskog i francuskog jezika…
Teofil Pančić, koji je nekoliko godina često širom Srbije s Đorđevićem govorio na promocijama Peščanika, u svom sjećanju kaže: “Nije (mi) lako verovati u hrišćanski raj, ali danas bi možda vredelo načiniti izuzetak. Jer, ako takvog mesta ima, onda je naš Mirko sigurno tamo.”
Treba se na kraju prisjetiti Pavela Domonjija, koji je nakon izlaska Đorđevićeve knjige “Kišobran patrijarha Pavla” napisao: “Za razliku od Mirka, ja nisam vernik. Meni je više stalo do Alana Forda, nego do žitija svetih, više do Felinija i Tinta Brasa, nego do svih srpskih patrijarha. Moj teorijski junak je Darvin, a ne Hrist. Međutim, teško mi je da se ne složim sa njim da bi riđobradi Nazarećanin, kada bi se kojim slučajem pojavio u Srbiji, bio na strani siromašnih i obespravljenih. Siguran sam i da bi on, uprkos protokolu, našao vremena da sa Mirkom malo posedi na klupi u dvorištu. Verujem da bi dva partijska druga imala šta da kažu jedan drugom.”
(Prenosimo s portala tjednika Novosti)