novinarstvo s potpisom
Ivan Zidarević
Tu negde pred kraj svake godine (bilo koje od 2003.), kada se očekuje sneg koji izostaje i koji nas neuspešno opominje da je ljudski uticaj na klimu sveprisutan, počinje i ona ”mrtva trka” među komercijalnim televizijama ko će prvi i u udarnijem terminu da pusti film iz 2003. godine ”Zapravo ljubav” (Love Actually).
To je ona božićna romantična komedija koja prikazuje isprepletanost života glavnih glumaca u periodu pet nedjelja do Božića. [Read more…]
Crnilo oko nas i u nama nužno vodi u ”teške boje”. Pandemija. Svakodnevne smrti. Siromaštvo. Tridesetogodišnja izloženost povijesnoj regresiji u kojoj je poželjno prihvaćati i ljubiti samo sebi slične, a odbacivati i mrziti tuđe (Srbe, Bošnjake, Rome, migrante… sami nastavite niz), urodilo je posvemašnjom apatijom i depresijom. [Read more…]
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog porodiljnog dopusta autorice).
Teško se oteti dojmu da se savjest posebno priziva kada su u pitanju reproduktivna prava i zdravlje žena. U našem javnom prostoru priziv savjesti gotovo isključivo vežemo uz ginekologe i ginekologinje koji odbijaju pružiti zdravstvenu uslugu pobačaja ili, kako nam recentni slučaj pokazuje, uz ljekarnike ili ljekarnice koji odbijaju pacijentici izdati doktorski prepisane kontracepcijske pilule. [Read more…]
Teško se oteti dojmu da se savjest posebno priziva kada su u pitanju reproduktivna prava i zdravlje žena. U našem javnom prostoru priziv savjesti gotovo isključivo vežemo uz ginekologe i ginekologinje koji odbijaju pružiti zdravstvenu uslugu pobačaja ili, kako nam recentni slučaj pokazuje, uz ljekarnike ili ljekarnice koji odbijaju pacijentici izdati doktorski prepisane kontracepcijske pilule. [Read more…]
Bob Dylan
Foto: Get Frank
Kada mi je stigla vest da sam dobio Nobelovu nagradu za književnost, zapitao sam se o vezi između mojih pesama i književnosti. Hteo sam da razmislim o tome i otkrijem tu vezu. Pokušaću da vam prenesem svoja razmišljanja o tome. Ona verovatno neće biti sasvim jasna, ali nadam se da će ipak biti vredna vaše pažnje. [Read more…]
Ladislav Tomičić
Hrvatska se još jednom našla u raskoraku sa svijetom i – zdravim razumom. Potpuno je razumljivo da je samoubojstvo Slobodana Praljka u haškoj sudnici rezultiralo masovnim oplakivanjem u Hrvatskoj, jer ljudi su u ovoj zemlji već dvadeset godina izloženi takvoj masovnoj propagandi o herojskoj naravi ”naše stvari”, da je se ne bi posramio niti jedan totalitarni režim. [Read more…]
“Zamislite ljude koji se ne srame neznanja, potpuno ignoriraju strpljiva otkrića mislećih ljudi kroz brojna stoljeća nakon Biblije. I sve te neznalice, najmanje obrazovane, lišene mašte i najmanje razumne među nama, postat će svima vodiči i lideri, nametat će nam svoja krhka i djetinja uvjerenja, zauzet će škole, knjižnice i domove. Ja to ogorčeno mrzim.“ (Isaac Asimov, ”The Roving Mind”)
Bez političke korektnosti, ograda, jednostavno istinito i iskreno, kažem – strahovitom brzinom povećava se broj društvenih idiota, broj ljudi koji nemaju naviku razmišljati, kojima nedostaje socijalna inteligencija. Čak glavni problem nisu agresivni budalaši, već većina koja smatra da ih se to ne tiče i prešutno odobrava.
Zašto o tome ne govorimo? Nije vrag da se to ne vidi? Idiotizam, bez uvrede za prave idiote, se ne može sakriti. Kako je rekao don Ivan Grubišić: ”Posljednjih dvadeset godina nije se događala politika, nego politikantstvo ili idiotizam – bavljenje ili vođenje države iz osobnih interesa ili stranačke pripadnosti, tako da je Hrvatska u potpunosti idiotizirana zemlja i država“.
Idiotizam je dobio pravo na javno djelovanje.
Ne pretjerujem, već primjećujem. Ne presuđujem, već ne žmirim. Ne stvaram teoriju, samo izlažem zbilju. Tvrdim da je razum poražen, da je školstvo prestalo biti obrazovanje, još manje odgoj. Reforme su propale i vlada društvo neznanja.
Mnoge bolesti se primijete kad je već sve kasno. Primijetiš novi divlji madež, napipaš si kvržicu, imaš napade umora, no ne ideš doktoru jer ima važnijih stvari: gužva na poslu, putovanje, bračni nesporazumi, krediti i majstori.
Vidiš jasne znakove, malo i brineš, ali nadaš se da će sve proći, da su posrijedi lažne uzbune i da nije sve tako ozbiljno. Proći će, misliš.
Neće.
Još gore su bolesti koje nemaju znakova upozorenja: visoki tlak je tihi ubojica, dijabetes uništava, karcinom ne boli dok se ne razmaše. Ozbiljnost često dolazi prekasno.
I u društvu postoje mnoge patologije koje nisu predmetom društvenih panika, koje prolaze nezamijećeno, čije posljedice prestraše prekasno.
Mnoge stvari ne privlače pozornost, smatraju se prolaznim modama i prirodnom ekstravagancijom mladih, pa kada ih i primijetimo, suzdržavamo se drskih riječi, govorimo politički korektnim jezikom sve da nekoga ili nešto ne bismo povrijedili, da ne ispadnemo oholi elitisti kojima ništa nije dobro.
Tako i izdisajem obrazovanja. Ništa se spektakularno nije i neće dogoditi. Neznanje je bolest koja ne boli, signale smo ignorirali, a za simptome mislili da su prolazna stanja.
Škola je zakazala i nemarom propala. Nisu zakazali učitelji, već se propao sustav. Uzalud su štrajkali i prosvjedovali. Njihov rad se izravno ne mjeri. Sad vidimo i posljedice.
Mladi ljudi nemaju osnovne vještine komuniciranja. Završavaju školu uvjereni da je znanje zbrka nerazumljivih logika i prirodnih zakona. Iako su učili fiziku, vjeruju u mistične sile. Vjeruju da je povijest priča koju pišu pobjednici i da nema ništa loše u izmišljanju narodnih vladara, relativizaciji zločina i da su sve ideološke tlapnje iste.
Ubrzani su procesi pretvaranja naroda i građana u publike i mase. Ideje nisu ciljevi, već su samo opći nazivnik izmišljenih novinskih naslova i poglavlja udžbenika.
Znaju imena bivših žena ostarjelih sportaša, gledaju sve sportove. Voltaire i Sokrat su igrači brazilske reprezentacije. Marx je Židov. Putin je faca, a Trump guba. Izborni predmet postaje zamatanje cigareta, SMS romani, a Wikipedija zamjenjuje žive erudite.
Doživio sam i to da ”Mein Kampf” postane relevantan izvor. Trendseterice, celebriti pumpaju Instagram i slične medije svojim opsesivnim likovima, slikama torbica i cipela. Zavaravamo se kad kažemo da je uvijek bilo tako.
Školstvo je reducirano na učenje tehničkih vještina. No i to kilavo, jer kako učiti biologiju sa sumnjom u evoluciju, fiziku koja ne isključuje čudo božjeg stvaranja, povijest sa simpatijama prema nacizmu, ekonomiju kao pitanje nacionalnog ponosa i kao stav da je globalizacija zavjera.
Mislite da pretjerujem? Da mi je danas loš dan? Dođite u stvarnost.
Današnje novine: ”Ministrica Divjak izašla je u susret zahtjevu konzervativnih udruga”. Nije ovo lažna uzbuna i nešto što će proći samo od sebe. Kad dođu nalazi, bit će prekasno.
Na to je reakcija jednostavna: pa što onda? Zar čitanje Leibnitza ili Aristotela može nekog radovati? Što imaju od toga oni koji se znaju služiti logaritamskim tablicama, znaju latinske sentence, razlikuju Irak i Iran? Što ima loše u neznanju? Kome je sreću donijelo poznavanje kemije ili znanje latinskih naziva biljaka? Kod nas se ljudi slobodno hvale kako piju kad voze, heroji su oni koji slave zločine, tuku se slabiji bez obzira na rod, a siromašni su prezreni na svijetu. Sve može.
Uostalom i Krležu se može svesti na rečenicu: ”Nigdar ni bilo da nekak ni bilo”. A naša je dužnost ne da bude nekak’, već da ne dopustimo da kultura i civilizacija propadnu.
Sve se može svesti u par banalnih tvrdnji o tome da je sve relativno, da je znanje krhko, da se sve mijenja, razvija, cvjeta, stari i propada, da su ljudi sebični i mirno se može živjeti s tim u uvjerenju da je to znanje, da su to temelji civilizacije.
Još ako se tome doda malo rituala tradicije, religijskih misterija, brige za održanje gastronomskih vrijednosti, domoljublja i površnog čitanja o Sotoni koji živi, svjetskim zavjerama i Sorosu, život u čarobnom idiotluku postaje otporan na svaku raspravu, znanje i misao.
Idiotizam masa, a samo izokrenimo riječi – masovni idiotizam – bio je neprimjetan jer mase nisu bile na vlasti. Mase su se pobunile (Ortega y Gasset) i svoje su standarde nametnule svima. Kao da ih je netko namjerno gurnuo u prvi plan da se društva bave njihovim vulgarnim zanimacijama, igrama, zabavnim natjecanjima u pjevanju, kuhanju i laganju. Sve intelektualno zahtjevnije je dosadno.
Nije lijepo biti konzervativan ili nostalgičan. Nije dobro biti star i pametovati mladima, jer to izgleda prije jal zbog protoka vremena i idealiziranje doba u kojem je budućnost bila sve.
Uostalom, reći da se nekad živjelo bolje, da su ljudi radili više nije mi baš uvjerljivo, a miriši na ozbiljnu jugonostalgiju i evidentno nije sasvim točno. Nije nekad sve bilo bolje, bili smo siromašni i jadni.
Neki kažu da je to posljedica tehnologije. Prije bi ekscentrici i mjesečari dobili ukor razumne većine, ne bi bili ohrabreni niti bi dominirali javnim mnijenjem.
Danas i notorni blesan, jedva pismen, može pisati komentare zaštićen anonimnošću, a i onaj tko je pametan, ali komunicira SMS porukama i tweetovima gubi mogućnost snalaženja u apstraktnim pojmovima, neodredivoj dijalektici.
Medij je poruka (“The medium is the message“, Marshall McLuhan) i neki mediji ne mogu prenijeti misli, stvoriti simbole i značenja preko razine lakonskog pojedinačnog podatka. Društvene mreže izvrstan su medij pretvaranja lokalne ludosti u masovnu pojavu, transformacije individualnog lunatika u narodne mesije. Argumentacija postaje nepotrebna, jer osim tvrdnji (često banalnih) ograničenje teksta ne dozvoljava razmišljanje.
Ne nije to posljedica tehnologije. Promijenilo se društvo. Znanje je instrumentalno i privremeno. Škole i sveučilišta su fenomeni slični vrsti riba Latimeria chalumnae, vrsti koja je već trebala nestati, a postoji kao živi fosil. Naši đaci umjesto o živim fosilima uče o zombijima i vampirima, mistici i prokletstvu sotonizma, vjeruju u egzorcizam, tajna društva i zavjere.
Nekad je način obrane od te agresivnosti homo simplicitusa bilo obrazovanje i masovno prosvjećivanje. Vladari su, barem javno, davali primjer i bili uzor. Plemenitost je obvezivala. Škola je bila selekcija sposobnost,i a diploma je jamčila znanje i izvrsnost.
Zar niste primijetili da je Ivan Ilich uspio: dolje škole kao program ostvaren je parolom – svi u škole i svi smo isti. A ništa.
Neka vas liječe doktori koji vjeruju u besmrtnost duše, neka vam sude suci koji ne vjeruju u pravdu, neka vam pametuju mudroslovci koji više vole pečenu od lešane janjetine.
Predrag Matvejević
Foto: Josip Štilinović
Sedamdeset kad je učitelju bilo
Zaželio se mira, ta bio je već star,
Al zlo se i opet osililo,
A dobrota iscrpla kap po kap;
I on uze sandale i štap.
B.Brecht [Read more…]
Eksperiment, roman ciparske spisateljice Myrto Azine Chronidi, može se opisati kao ”istraživanje o erotskoj ljubavi i duši“. Dva glavna lika, Ona i On, odlučuju se upustiti u svojevrstan ”eksperiment“: zajednički napisati književno djelo i uspjeti u onome u čemu drugi nisu, a to je ostvariti istinsku suradnju i jedinstvo svojim pisanjem, propitujući istodobno jedno od najvećih ljudskih iskušenja – požudu. [Read more…]
Foto: Wikipedija
(Kao mi ne znamo da je ovo prilog poetici novih medija)
Citat redakcije (bez komentara):
”ZNAM DA NIŠTA NE ZNAM“
(Potpis: Sokrat)
Komentari čitatelja (bez potpisa):
I. Sokrat ne zna jer neće da zna, iako bi trebao znati. On prvi, jer je bio aktivan i nikada nije krio svoje simpatije prema jednoj i jedinoj, svojoj opciji. Sada ne zna, od kada su njegovi izgubili. Znao bi da su dobili.
II. Znao je dok su njegovi bili na vlasti, sada ne zna. Ni ženu Ksantipu kao ne zna, i od nje bježi.
III. Iako je osuđen na smrt, trebao je prije toga misliti što zna i što ne zna, pa bi znao.
IV. Gospodin Sokrat kaže da zna da ne zna, kao da se ne zna ko je napao BiH, kao da se na zna što rade cionisti u Palestini i ko nas sve mrzi. Sve se zna, gospodine Sokrate, samo se vi pravite da ne znate.
V. Mi nikada nismo imali ništa i zaboli me za njega. Samo da ne puca.
VI. Sokrat je bio naše vjere, možda Makedonac, ali to nije smjeo reći, zato je govorio kao da ne zna, ne zna, a znao je, sto posto je znao, bio je naš, ali je promijenio vjeru, morao.
VII. Ti si nepismen ko i Sokrat, koji nije ništa pisao.
VIII. Sokrat je zasnovao našu vjeru i to tako što je rekao da ne zna, jer nije htio tuđu, a tada se nije smjelo reći ko si i šta si, samo reci da ne znaš, najbolje.
IX. Sokrat je znao. Rekao je da ne zna pod pritiskom stranih plaćenika.
X. Sokrat je bio grčki fašist. Kao i Andrić, poserem mu se u Nobelovu nagradu.
XI. Sve Sokrat ništa ne zna, a svi njegovi zbrinuti, love im nikada nije falilo, svaki po stan, i kćeri mu se dobro udale…
XII. Bio je pravi igrač, ali i njegovo prođe.
XIII. Sokrat je bio mudar, veliki čovjek i osuđen na smrt. Isto kao i Draža.
XIV. Sokrat ništa nije znao. Morali smo u školi da o njemu, neznalici, učimo. Ako on ništa nije znao, što meni dadoše kečinu? I to samo zato što sam rekao da ništa ne znam.
XV. Pošto Sokrat ništa nije znao dokazao je da je sto posto naš čovjek, jer ni mi ništa ne znamo, zato i pišemo ova pisma.
XVI: Uvažena redakcijo: Ko je taj Sokrat? Ima li on pravo ime? Je li naš?
XVII: Sokrat nije imao identitet, tj. imao je pamet izdajice. Radio je protiv nas, kao ništa nije znao, a mi izgubismo Kosovo.
XVIII: U Hrvatskoj nikada nije bilo takve osobe, jer u Hrvatskoj svi sve znaju.
XIX.: Sokrat je bio i ostao izdajica. Vama to nikada neće bit jasno, jer ste glupi. Nas su svi izdali.
XX: Sokrata za predsjednika! Ja volim njegove knjige Daleko je sunce i Ognjište, a čitao sam i Gričku vješticu.
XXI. Ovaj ne zna šta govori. Sokrat je bio propalica, ništa nije radio, stalno išao na besplatne gozbe, vrijeđao sugrađane, ko svi su budale, samo on onako ružan nije, družio se s filozofima i drugim ološem, ni o porodici nije brinuo a dječaci mu duša, izazivao legitimne vlasti pa je s pravom platio glavom.
XXII. Sokrat je bio i gdje je sad. Svačije prođe.
XXIII. Ko ne zna ne može dobro proći, ako nema veze.
XXIV: Neznanje je garant uspjeha. Zato je Sokrat bio političar, samo ga njegovi neprijatelji pobijediše.
XXV.: Svi smo mi Sokrat!
XXVI. Sokrat nikada nije postojao, to jest jest, ali nije bio Grk, nego Poljak.
XXVII. Tito i nije u Kući cvijeća.
XXVIII. Sokrat je bio grčki filozof i zato mi volimo Zlatnu zoru i pjesmu U ranu zoru, ne damo pravoslavlje nikada.
XXIX. Sokrat je bio pjevač u horu, ništa naročit.
XXX. Što ne objavljujete naše komentare, bojite se istine, kao ne znate, a sve znate.
Odgovor redakcije:
Zatvaramo rubriku Komentari, s napomenom: Sokrat je rekao ono što smo prenijeli. Ne možemo ipak otkriti izvor naših informacija, a posebno ne tko je Sokrat. Sve insinuacije o Sokratovim seksualnim i političkim sklonostima smatramo zlonamjernim i nama nisu poznate. Mi znamo da ne znamo. Zapravo ne znamo ni tko je Sokrat o kome pišu naši vjerni čitatelji. A posebno ne znamo niti hoćemo da znamo tko su naši uvijek dobro došli čitatelji.
