Crnilo oko nas i u nama nužno vodi u ”teške boje”. Pandemija. Svakodnevne smrti. Siromaštvo. Tridesetogodišnja izloženost povijesnoj regresiji u kojoj je poželjno prihvaćati i ljubiti samo sebi slične, a odbacivati i mrziti tuđe (Srbe, Bošnjake, Rome, migrante… sami nastavite niz), urodilo je posvemašnjom apatijom i depresijom. [Read more…]
Priziva li vas vaša savjest?
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog porodiljnog dopusta autorice).
Teško se oteti dojmu da se savjest posebno priziva kada su u pitanju reproduktivna prava i zdravlje žena. U našem javnom prostoru priziv savjesti gotovo isključivo vežemo uz ginekologe i ginekologinje koji odbijaju pružiti zdravstvenu uslugu pobačaja ili, kako nam recentni slučaj pokazuje, uz ljekarnike ili ljekarnice koji odbijaju pacijentici izdati doktorski prepisane kontracepcijske pilule. [Read more…]
Priziva li vas vaša savjest?
Teško se oteti dojmu da se savjest posebno priziva kada su u pitanju reproduktivna prava i zdravlje žena. U našem javnom prostoru priziv savjesti gotovo isključivo vežemo uz ginekologe i ginekologinje koji odbijaju pružiti zdravstvenu uslugu pobačaja ili, kako nam recentni slučaj pokazuje, uz ljekarnike ili ljekarnice koji odbijaju pacijentici izdati doktorski prepisane kontracepcijske pilule. [Read more…]
Samo sam umro. To je sve.
Bob Dylan
Foto: Get Frank
Kada mi je stigla vest da sam dobio Nobelovu nagradu za književnost, zapitao sam se o vezi između mojih pesama i književnosti. Hteo sam da razmislim o tome i otkrijem tu vezu. Pokušaću da vam prenesem svoja razmišljanja o tome. Ona verovatno neće biti sasvim jasna, ali nadam se da će ipak biti vredna vaše pažnje. [Read more…]
Praljak – Tuđmanova žrtva i osuđeni ratni zločinac, a ne heroj
Ladislav Tomičić
Hrvatska se još jednom našla u raskoraku sa svijetom i – zdravim razumom. Potpuno je razumljivo da je samoubojstvo Slobodana Praljka u haškoj sudnici rezultiralo masovnim oplakivanjem u Hrvatskoj, jer ljudi su u ovoj zemlji već dvadeset godina izloženi takvoj masovnoj propagandi o herojskoj naravi ”naše stvari”, da je se ne bi posramio niti jedan totalitarni režim. [Read more…]
Strahovitom se brzinom povećava broj društvenih idiota
“Zamislite ljude koji se ne srame neznanja, potpuno ignoriraju strpljiva otkrića mislećih ljudi kroz brojna stoljeća nakon Biblije. I sve te neznalice, najmanje obrazovane, lišene mašte i najmanje razumne među nama, postat će svima vodiči i lideri, nametat će nam svoja krhka i djetinja uvjerenja, zauzet će škole, knjižnice i domove. Ja to ogorčeno mrzim.“ (Isaac Asimov, ”The Roving Mind”)
Bez političke korektnosti, ograda, jednostavno istinito i iskreno, kažem – strahovitom brzinom povećava se broj društvenih idiota, broj ljudi koji nemaju naviku razmišljati, kojima nedostaje socijalna inteligencija. Čak glavni problem nisu agresivni budalaši, već većina koja smatra da ih se to ne tiče i prešutno odobrava.
Zašto o tome ne govorimo? Nije vrag da se to ne vidi? Idiotizam, bez uvrede za prave idiote, se ne može sakriti. Kako je rekao don Ivan Grubišić: ”Posljednjih dvadeset godina nije se događala politika, nego politikantstvo ili idiotizam – bavljenje ili vođenje države iz osobnih interesa ili stranačke pripadnosti, tako da je Hrvatska u potpunosti idiotizirana zemlja i država“.
Bez političke korektnosti, ograda, jednostavno istinito i iskreno, kažem – strahovitom brzinom povećava se broj društvenih idiota, broj ljudi koji nemaju naviku razmišljati, kojima nedostaje socijalna inteligencija. Čak glavni problem nisu agresivni budalaši, već većina koja smatra da ih se to ne tiče i prešutno odobrava
Idiotizam je dobio pravo na javno djelovanje.
Ne pretjerujem, već primjećujem. Ne presuđujem, već ne žmirim. Ne stvaram teoriju, samo izlažem zbilju. Tvrdim da je razum poražen, da je školstvo prestalo biti obrazovanje, još manje odgoj. Reforme su propale i vlada društvo neznanja.
Mnoge bolesti se primijete kad je već sve kasno. Primijetiš novi divlji madež, napipaš si kvržicu, imaš napade umora, no ne ideš doktoru jer ima važnijih stvari: gužva na poslu, putovanje, bračni nesporazumi, krediti i majstori.
Vidiš jasne znakove, malo i brineš, ali nadaš se da će sve proći, da su posrijedi lažne uzbune i da nije sve tako ozbiljno. Proći će, misliš.
Neće.
Još gore su bolesti koje nemaju znakova upozorenja: visoki tlak je tihi ubojica, dijabetes uništava, karcinom ne boli dok se ne razmaše. Ozbiljnost često dolazi prekasno.
I u društvu postoje mnoge patologije koje nisu predmetom društvenih panika, koje prolaze nezamijećeno, čije posljedice prestraše prekasno.
Mnoge stvari ne privlače pozornost, smatraju se prolaznim modama i prirodnom ekstravagancijom mladih, pa kada ih i primijetimo, suzdržavamo se drskih riječi, govorimo politički korektnim jezikom sve da nekoga ili nešto ne bismo povrijedili, da ne ispadnemo oholi elitisti kojima ništa nije dobro.
Tako i izdisajem obrazovanja. Ništa se spektakularno nije i neće dogoditi. Neznanje je bolest koja ne boli, signale smo ignorirali, a za simptome mislili da su prolazna stanja.
Ne pretjerujem, već primjećujem. Ne presuđujem, već ne žmirim. Ne stvaram teoriju, samo izlažem zbilju. Tvrdim da je razum poražen, da je školstvo prestalo biti obrazovanje, još manje odgoj. Reforme su propale i vlada društvo neznanja
Škola je zakazala i nemarom propala. Nisu zakazali učitelji, već se propao sustav. Uzalud su štrajkali i prosvjedovali. Njihov rad se izravno ne mjeri. Sad vidimo i posljedice.
Mladi ljudi nemaju osnovne vještine komuniciranja. Završavaju školu uvjereni da je znanje zbrka nerazumljivih logika i prirodnih zakona. Iako su učili fiziku, vjeruju u mistične sile. Vjeruju da je povijest priča koju pišu pobjednici i da nema ništa loše u izmišljanju narodnih vladara, relativizaciji zločina i da su sve ideološke tlapnje iste.
Ubrzani su procesi pretvaranja naroda i građana u publike i mase. Ideje nisu ciljevi, već su samo opći nazivnik izmišljenih novinskih naslova i poglavlja udžbenika.
Znaju imena bivših žena ostarjelih sportaša, gledaju sve sportove. Voltaire i Sokrat su igrači brazilske reprezentacije. Marx je Židov. Putin je faca, a Trump guba. Izborni predmet postaje zamatanje cigareta, SMS romani, a Wikipedija zamjenjuje žive erudite.
Doživio sam i to da ”Mein Kampf” postane relevantan izvor. Trendseterice, celebriti pumpaju Instagram i slične medije svojim opsesivnim likovima, slikama torbica i cipela. Zavaravamo se kad kažemo da je uvijek bilo tako.
Školstvo je reducirano na učenje tehničkih vještina. No i to kilavo, jer kako učiti biologiju sa sumnjom u evoluciju, fiziku koja ne isključuje čudo božjeg stvaranja, povijest sa simpatijama prema nacizmu, ekonomiju kao pitanje nacionalnog ponosa i kao stav da je globalizacija zavjera.
Mislite da pretjerujem? Da mi je danas loš dan? Dođite u stvarnost.
Današnje novine: ”Ministrica Divjak izašla je u susret zahtjevu konzervativnih udruga”. Nije ovo lažna uzbuna i nešto što će proći samo od sebe. Kad dođu nalazi, bit će prekasno.
Na to je reakcija jednostavna: pa što onda? Zar čitanje Leibnitza ili Aristotela može nekog radovati? Što imaju od toga oni koji se znaju služiti logaritamskim tablicama, znaju latinske sentence, razlikuju Irak i Iran? Što ima loše u neznanju? Kome je sreću donijelo poznavanje kemije ili znanje latinskih naziva biljaka? Kod nas se ljudi slobodno hvale kako piju kad voze, heroji su oni koji slave zločine, tuku se slabiji bez obzira na rod, a siromašni su prezreni na svijetu. Sve može.
Mnoge stvari ne privlače pozornost, smatraju se prolaznim modama i prirodnom ekstravagancijom mladih, pa kada ih i primijetimo, suzdržavamo se drskih riječi, govorimo politički korektnim jezikom sve da nekoga ili nešto ne bismo povrijedili, da ne ispadnemo oholi elitisti kojima ništa nije dobro
Uostalom i Krležu se može svesti na rečenicu: ”Nigdar ni bilo da nekak ni bilo”. A naša je dužnost ne da bude nekak’, već da ne dopustimo da kultura i civilizacija propadnu.
Sve se može svesti u par banalnih tvrdnji o tome da je sve relativno, da je znanje krhko, da se sve mijenja, razvija, cvjeta, stari i propada, da su ljudi sebični i mirno se može živjeti s tim u uvjerenju da je to znanje, da su to temelji civilizacije.
Još ako se tome doda malo rituala tradicije, religijskih misterija, brige za održanje gastronomskih vrijednosti, domoljublja i površnog čitanja o Sotoni koji živi, svjetskim zavjerama i Sorosu, život u čarobnom idiotluku postaje otporan na svaku raspravu, znanje i misao.
Idiotizam masa, a samo izokrenimo riječi – masovni idiotizam – bio je neprimjetan jer mase nisu bile na vlasti. Mase su se pobunile (Ortega y Gasset) i svoje su standarde nametnule svima. Kao da ih je netko namjerno gurnuo u prvi plan da se društva bave njihovim vulgarnim zanimacijama, igrama, zabavnim natjecanjima u pjevanju, kuhanju i laganju. Sve intelektualno zahtjevnije je dosadno.
Nije lijepo biti konzervativan ili nostalgičan. Nije dobro biti star i pametovati mladima, jer to izgleda prije jal zbog protoka vremena i idealiziranje doba u kojem je budućnost bila sve.
Uostalom, reći da se nekad živjelo bolje, da su ljudi radili više nije mi baš uvjerljivo, a miriši na ozbiljnu jugonostalgiju i evidentno nije sasvim točno. Nije nekad sve bilo bolje, bili smo siromašni i jadni.
Neki kažu da je to posljedica tehnologije. Prije bi ekscentrici i mjesečari dobili ukor razumne većine, ne bi bili ohrabreni niti bi dominirali javnim mnijenjem.
Danas i notorni blesan, jedva pismen, može pisati komentare zaštićen anonimnošću, a i onaj tko je pametan, ali komunicira SMS porukama i tweetovima gubi mogućnost snalaženja u apstraktnim pojmovima, neodredivoj dijalektici.
Medij je poruka (“The medium is the message“, Marshall McLuhan) i neki mediji ne mogu prenijeti misli, stvoriti simbole i značenja preko razine lakonskog pojedinačnog podatka. Društvene mreže izvrstan su medij pretvaranja lokalne ludosti u masovnu pojavu, transformacije individualnog lunatika u narodne mesije. Argumentacija postaje nepotrebna, jer osim tvrdnji (često banalnih) ograničenje teksta ne dozvoljava razmišljanje.
Medij je poruka (“The medium is the message“, Marshall McLuhan) i neki mediji ne mogu prenijeti misli, stvoriti simbole i značenja preko razine lakonskog pojedinačnog podatka. Društvene mreže izvrstan su medij pretvaranja lokalne ludosti u masovnu pojavu, transformacije individualnog lunatika u narodne mesije. Argumentacija postaje nepotrebna, jer osim tvrdnji (često banalnih) ograničenje teksta ne dozvoljava razmišljanje
Ne nije to posljedica tehnologije. Promijenilo se društvo. Znanje je instrumentalno i privremeno. Škole i sveučilišta su fenomeni slični vrsti riba Latimeria chalumnae, vrsti koja je već trebala nestati, a postoji kao živi fosil. Naši đaci umjesto o živim fosilima uče o zombijima i vampirima, mistici i prokletstvu sotonizma, vjeruju u egzorcizam, tajna društva i zavjere.
Nekad je način obrane od te agresivnosti homo simplicitusa bilo obrazovanje i masovno prosvjećivanje. Vladari su, barem javno, davali primjer i bili uzor. Plemenitost je obvezivala. Škola je bila selekcija sposobnost,i a diploma je jamčila znanje i izvrsnost.
Zar niste primijetili da je Ivan Ilich uspio: dolje škole kao program ostvaren je parolom – svi u škole i svi smo isti. A ništa.
Neka vas liječe doktori koji vjeruju u besmrtnost duše, neka vam sude suci koji ne vjeruju u pravdu, neka vam pametuju mudroslovci koji više vole pečenu od lešane janjetine.
Što je to zapravo Matvejević govorio?
Predrag Matvejević
Foto: Josip Štilinović
Sedamdeset kad je učitelju bilo
Zaželio se mira, ta bio je već star,
Al zlo se i opet osililo,
A dobrota iscrpla kap po kap;
I on uze sandale i štap.
B.Brecht [Read more…]
Eksperiment
Eksperiment, roman ciparske spisateljice Myrto Azine Chronidi, može se opisati kao ”istraživanje o erotskoj ljubavi i duši“. Dva glavna lika, Ona i On, odlučuju se upustiti u svojevrstan ”eksperiment“: zajednički napisati književno djelo i uspjeti u onome u čemu drugi nisu, a to je ostvariti istinsku suradnju i jedinstvo svojim pisanjem, propitujući istodobno jedno od najvećih ljudskih iskušenja – požudu. [Read more…]
Citat i komentari
Foto: Wikipedija
(Kao mi ne znamo da je ovo prilog poetici novih medija)
Citat redakcije (bez komentara):
”ZNAM DA NIŠTA NE ZNAM“
(Potpis: Sokrat)
Komentari čitatelja (bez potpisa):
I. Sokrat ne zna jer neće da zna, iako bi trebao znati. On prvi, jer je bio aktivan i nikada nije krio svoje simpatije prema jednoj i jedinoj, svojoj opciji. Sada ne zna, od kada su njegovi izgubili. Znao bi da su dobili.
II. Znao je dok su njegovi bili na vlasti, sada ne zna. Ni ženu Ksantipu kao ne zna, i od nje bježi.
III. Iako je osuđen na smrt, trebao je prije toga misliti što zna i što ne zna, pa bi znao.
IV. Gospodin Sokrat kaže da zna da ne zna, kao da se ne zna ko je napao BiH, kao da se na zna što rade cionisti u Palestini i ko nas sve mrzi. Sve se zna, gospodine Sokrate, samo se vi pravite da ne znate.
V. Mi nikada nismo imali ništa i zaboli me za njega. Samo da ne puca.
VI. Sokrat je bio naše vjere, možda Makedonac, ali to nije smjeo reći, zato je govorio kao da ne zna, ne zna, a znao je, sto posto je znao, bio je naš, ali je promijenio vjeru, morao.
VII. Ti si nepismen ko i Sokrat, koji nije ništa pisao.
VIII. Sokrat je zasnovao našu vjeru i to tako što je rekao da ne zna, jer nije htio tuđu, a tada se nije smjelo reći ko si i šta si, samo reci da ne znaš, najbolje.
IX. Sokrat je znao. Rekao je da ne zna pod pritiskom stranih plaćenika.
X. Sokrat je bio grčki fašist. Kao i Andrić, poserem mu se u Nobelovu nagradu.
XI. Sve Sokrat ništa ne zna, a svi njegovi zbrinuti, love im nikada nije falilo, svaki po stan, i kćeri mu se dobro udale…
XII. Bio je pravi igrač, ali i njegovo prođe.
XIII. Sokrat je bio mudar, veliki čovjek i osuđen na smrt. Isto kao i Draža.
XIV. Sokrat ništa nije znao. Morali smo u školi da o njemu, neznalici, učimo. Ako on ništa nije znao, što meni dadoše kečinu? I to samo zato što sam rekao da ništa ne znam.
XV. Pošto Sokrat ništa nije znao dokazao je da je sto posto naš čovjek, jer ni mi ništa ne znamo, zato i pišemo ova pisma.
XVI: Uvažena redakcijo: Ko je taj Sokrat? Ima li on pravo ime? Je li naš?
XVII: Sokrat nije imao identitet, tj. imao je pamet izdajice. Radio je protiv nas, kao ništa nije znao, a mi izgubismo Kosovo.
XVIII: U Hrvatskoj nikada nije bilo takve osobe, jer u Hrvatskoj svi sve znaju.
XIX.: Sokrat je bio i ostao izdajica. Vama to nikada neće bit jasno, jer ste glupi. Nas su svi izdali.
XX: Sokrata za predsjednika! Ja volim njegove knjige Daleko je sunce i Ognjište, a čitao sam i Gričku vješticu.
XXI. Ovaj ne zna šta govori. Sokrat je bio propalica, ništa nije radio, stalno išao na besplatne gozbe, vrijeđao sugrađane, ko svi su budale, samo on onako ružan nije, družio se s filozofima i drugim ološem, ni o porodici nije brinuo a dječaci mu duša, izazivao legitimne vlasti pa je s pravom platio glavom.
XXII. Sokrat je bio i gdje je sad. Svačije prođe.
XXIII. Ko ne zna ne može dobro proći, ako nema veze.
XXIV: Neznanje je garant uspjeha. Zato je Sokrat bio političar, samo ga njegovi neprijatelji pobijediše.
XXV.: Svi smo mi Sokrat!
XXVI. Sokrat nikada nije postojao, to jest jest, ali nije bio Grk, nego Poljak.
XXVII. Tito i nije u Kući cvijeća.
XXVIII. Sokrat je bio grčki filozof i zato mi volimo Zlatnu zoru i pjesmu U ranu zoru, ne damo pravoslavlje nikada.
XXIX. Sokrat je bio pjevač u horu, ništa naročit.
XXX. Što ne objavljujete naše komentare, bojite se istine, kao ne znate, a sve znate.
Odgovor redakcije:
Zatvaramo rubriku Komentari, s napomenom: Sokrat je rekao ono što smo prenijeli. Ne možemo ipak otkriti izvor naših informacija, a posebno ne tko je Sokrat. Sve insinuacije o Sokratovim seksualnim i političkim sklonostima smatramo zlonamjernim i nama nisu poznate. Mi znamo da ne znamo. Zapravo ne znamo ni tko je Sokrat o kome pišu naši vjerni čitatelji. A posebno ne znamo niti hoćemo da znamo tko su naši uvijek dobro došli čitatelji.
Duhovne vježbe u smrti
Dok ovo pišem, sve miriše na svijeće, ovoga dana upaljene na grobovima pokojnika, dana sjećanja na umrle. Mediji javljaju kako smo mi Slovenci europski rekorderi u paljenju svijeća, zbog čega, već petu godinu, na groblja dolaze aktivisti i uvjeravaju ljude kako ne bi trebali trošiti novac na svijeće i paliti ih jer tako onečišćuju okoliš. K tomu, da mogu učiniti više dobra poklanjanjem tog novca za žive jer za njih se još nešto može učiniti, a za mrtve više ništa. Tako su danas na brojnim grobljima prikupljali novac za kupnju različite medicinske opreme potrebne za pružanje prve pomoći. A ljudi se navike gomilanja svijeća po grobovima – neka se vidi koliko volimo pokojnike, neka u njihov spomen gore! – teško odriču. Još ih svake godine upalimo 17 milijuna i tako proizvedemo 2500 tona otpada.
Na taj dan u srcu upalim svijeću i više ne odlazim na groblja jer ondje je svake godine sve veća gužva, a usred žamora mnoštva ne možete razgovarati ni sa živima ni s mrtvima. I danas sam se otišla šetati u šumu, među stabla, mislila na drage mi pokojnike, zahvaljivala im na tome čemu su me naučili i što su mi poklonili…
Na taj dan u srcu upalim svijeću i više ne odlazim na groblja jer ondje je svake godine sve veća gužva, a usred žamora mnoštva ne možete razgovarati ni sa živima ni s mrtvima. I danas sam se otišla šetati u šumu, među stabla, mislila na drage mi pokojnike, zahvaljivala im na tome čemu su me naučili i što su mi poklonili… Zahvaljujem im što sam još živa. Što (još) dišem; što se ne podrazumijeva samo po sebi, zato postojanje treba slaviti svaki dan. Možda je to najbolje činiti upravo na današnji dan, prvoga studenoga (kada pišem ovu kolumnu), na dan kada se sjećamo svih mrtvih. Kako je u reviji Ljubljansko zvono 1900. godine napisao gotovo zaboravljeni ”bard slovenske moderne” Oton Župančič (čijim je urednikom postao sedamnaest godina poslije toga):
Danas osjećam svih živih dan.
Moje srce vrije i stere,
moja je duša svilenkaste volje,
kao da je pila kraški teran.
Razmišljam o tome kako smo mi ljudi dvolični: na dan mrtvih masovno posjećivanje grobalja i na njima vatrometi, a dok bližnji umiru, često smrt odgurujemo u staračke domove ili u bolnice. Ne želimo je vidjeti, s njom ne želimo imati nikakva posla. Jer nas je strah.
Još nedavno ljudi su umirali kod kuće, zbog čega su proces život – smrt – život živjeli potpuno, a smrt nisu prihvaćali kao kraj, već kao dio životnoga kruga. Na selu se još dogodi da stariji umiru kod kuće, zbog čega njihova rodbina, a među njom su i djeca, vide blagost mrtvog lica, njegovu opuštenost, bez oštrih rubova i strahova. Ali već i ondje mijenjaju mjesne običaje i teško bolesne odvode u bolnice, u kojima nerijetko umiru sami. Kao da je smrt tabu.
Na početku naše kulture bilo je posve drukčije, a u mnogim je zemljama tako i dandanas: smrt nije kraj već prijelaz. Kao što je rođenje dolazak odande, nakon devetomjesečnog bivanja u maternici i završnog prolaska kroz ”tunel”, iz onoga svijeta u ovaj, smrt je odlazak kroz vrata na prijelazu koji vodi onamo, na mjesto odakle smo došli. Doma. Zato se mudri Sokrat toliko čudio onima koji su se bojali smrti: ”O smrti nitko ne zna ništa, možda je za čovjeka najveće dobro, a boje se nje kao da znaju da je najveće zlo.”
Francuski filozof Pierre Hadot u čuvenoj knjizi ”Što je antička filozofija?” piše kako bismo se morali vratiti filozofiji kakva je bila u onim umnijim vremenima, dok je još bila odgojno praktična disciplina. Za odgoj, razboritost i mudrost. Za brušenje karaktera, dakle čovjekove kreposti, odnosno vrlina. Tomu su pomagale duhovne vježbe, koje su sljedbenici prakticirali sve tamo do srednjeg vijeka. U svim je duhovnim vježbama meditacija bila od ključnog značenja (o čemu tijekom desetljeća studiranja filozofije nisam čula ni jednu riječ!). Među meditacijama i kontemplacijama najvažnija je ona o smrti. Vježbanje za smrt u različitim je filozofskim školama bilo središte đačkog prosvjetljivanja.
Međutim, u modernim vremenima postati mudracem baš i nije neki ideal. Kako vjerujem da dolazi vrijeme mudrosti, uvjerena sam da će se uskoro postaviti pitanje tko je mudar, kakav je zapravo mudrac. Pierre Hadot odgovara: ”Mudrac, kao prvo, ostaje jednak sam sa sobom, u potpunoj jednakosti duše, dakle sretan bez obzira na okolnosti. S istom se lakoćom zna odreći stvari i uživati u njima.”
Za svoju sreću mudri ne trebaju ni druge ljude ni vanjske okolnosti jer je njihov unutrašnji život neovisan o okolini. Vanjske ga okolnosti ne uznemiruju jer misli kako nisu ni dobre ni loše i o njima ne želi donositi vrijednosne prosudbe
Nečega se odreći? Da treba uživati odmah, zapovijed je gospodara medijskih svjetonazora, koji najpresudnije usmjeravaju naše viđenje, želje i navike. Imati i ne biti, geslo je potrošačkog društva, upozorio je još mudri Erich Fromm. Imati predmete koji se neprestano oglašuju, posjedovati robne marke koje nam nameću sublimirane poruke. Pod nadzorom želimo imati čak i ljude, kao da su naše vlasništvo. Dakle, roba koju želimo. A takvim shvaćamo svoj cjelokupni život: kao stvar, koju treba dobro održavati, zalijevati je prehrambenim dodatcima i (pre)oblikovati u dvoranama za fitness i salonima ljepote, pa makar i kirurškim nožem. Uvijek biti mlad, biti viđen, biti uspješan! U tome je smrt ometajući element, starenje je suvišno, zato se protiv njega treba boriti kao protiv smrtnog neprijatelja.
Za svoju sreću mudri ne trebaju ni druge ljude ni vanjske okolnosti jer je njihov unutrašnji život neovisan o okolini. Vanjske ga okolnosti ne uznemiruju jer misli kako nisu ni dobre ni loše i o njima ne želi donositi vrijednosne prosudbe. Inače prati sve, bez razlike što je i kako je, uključujući sebe sama u cjelovitosti osunčanih i sjenovitih strana.
Ne poznajem čovjeka koji bi bio ravnodušan na sve stvari, jednostavno ga ne poznajem. A vlastitim očima već dug niz godina vidim da imamo učiteljicu koja nas tomu uči: smrt. Umiranje je proces otpadanja maski, gubljenja identiteta, ispuštanja svih stvari i ljudi, pa i vlastitog života. Upravo tada, u tom čarobnom vremenu prestajanja, život se zažari u veličini kojoj se radujemo svaki dan, svaki sat i minutu postojanja. Kada spoznamo: ”Nisam samo snoviđenje / dio sam vječnosti” (Neža Maurer).
Zbog toga današnji dan osjećam kao dan svih živih.
