Danas, 27. ožujka 2014., dočekala me jubilarna nagrada za mojih 20 godina neprekidnog rada kao profesorice njemačkog jezika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Ovaj staž dio je mog prosvjetnog iskustva koje će iduće godine napuniti treće desetljeće.

 

Za dvadeset punih godina rada prosvjetarke ‘‘sjelo“ mi je na račun punih 875 kuna ili po svakoj godini svih 43,75 kuna. Koliko li su samo vrijedne ove kune samo nebo zna. Da su euri, ne bi toliko vrijedili.

 

Izračun trenutnog iznosa jubilarne nagrade posljedica je uštede Republike Hrvatske tamo gdje ona najdosljednije i zna štedjeti: kao zemlja znanja na širenju znanja i kao zemlja ugrožena depopulacijom na svojim budućim naraštajima. Naime, pretpostavljam odlukom Vlade RH osnovica za izračunavanje jubilarne nagrade smanjena je s 1.800 na 500 kn. Te se nekadašnja svota od 3.150 kuna poput veste u perilici skupila na ovih punih 875 kuna.

Dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo“

 

Nije ni ona prva suma bila neko bogatstvo, ali ova potonja je prava bomba. Vrijedi zlata. Jer da nije njene bezobrazne minimalnosti, ne bih ni napisala ovaj tekst. Stoga moja zahvala na jubilarnoj nagradi sadrži i ovaj aspekt zadovoljstva zbog poticaja na bunt i pozivanja na otpor.

 

Izračunala sam dakako da je ono što je ostalo od jubilarne nagrade tek 28 posto onoga što je donedavno kolektivnim ugovorom bilo prosvjetnim djelatnicima/cama zajamčeno.

 

Nije ovaj podatak šok; on je, nažalost, samo još jedan u nizu činjenica koje sam spoznala kroz tri desetljeća djelovanja kao profesorica. Da, naime, rad i novac nisu uvijek u sretnom braku, već se gdjegod rad vazda povećava, dok se novac stalno nekako smanjuje.

 

Priča s jubilarnom nagradom koja se smanjila za nekoliko puta samo je točka na ‘‘i“. Ona nije razlog da se manje radi, nego je alarm, znak da treba reći: ‘‘Dosta više!“

 

Stoga, dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo.“

 

Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje.

Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje

 

Drugim riječima, valja biti budan za promjenu, alternativu, drugačiji pristup. Valja u sebi okrenuti leđa vama – kao inicijalni čin promjene koja nam treba, 100 posto. Kao vodič može i tebi i nama sa srcima koja kucaju 28 posto i manje poslužiti ona mala knjižica ‘‘Indignez Vous“ (‘‘Naljutite se“). Ljutnja je početak promjene, važno je ne zaboraviti da smo ljuti, ne potisnuti osjećaj bijesa. Pišem da snagu ljutnje zadržim i možda podržim još neko srce koje zbog bijesa kuca samo trećinu ili četvrtinu.

 

Kako vidim Vladu kojoj služiš, moj ministre, u njoj su, po meni, većinom imena kao i tvoje – samo Platzhalter, držači mjesta. Ne vidim da su potrebe i problemi ljudi ove zemlje u fokusu vaše pažnje ni trećinu onoga što bi trebali biti i vidim da je intenzitet vaše brige upravo obrnuto proporcionalan težini vaših primanja.

 

Pa ipak, ne oslobađa vas to odgovornosti za sustav koji nosite, a koji tek s 28 posto vrednuje jedno od najplemenitijih zvanja koje civilizacija poznaje, a to je prenošenje znanja i bavljenje mladim generacijama.

 

Shvatite da mi savjest nalaže ukazati im na to da je ovo što od vas vide upravo suprotnost odgovornosti kojoj ih želim poučiti.

 

Ovih dana moj auto nosi istu poruku koju ti ovdje šaljem: kako u zemlji znanja umijemo odvojiti za svaku godinu odgajanja za život mladih ljudi i učenja novim znanjima pune 43,75 kn i kako to činimo godinu za godinom dvadeset godina.

 

Proslavila sam jubilarnu nagradu s kolegicama i kolegama u osjećaju zahvalnosti Bogu; jer što bi bilo da živimo u zemlji neznanja?