autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Tako je govorio Stipe Šuvar

Autor: Damir Pilić / 10.04.2014. Leave a Comment

Stipe Šuvar Historia tragicomicaDeset godina po smrti dr. Stipe Šuvara pred nama je knjiga njegovih besjeda “Historia tragicomica“ (“Razlog“, Zagreb, 2013.). Riječ je o izboru intervjua koje je novinama s prostora čitave bivše Jugoslavije dr. Šuvar dao u razdoblju od 1990. do 2004. godine, kao i o izboru njegovih autorskih tekstova, socioloških eseja i izlaganja na međunarodnim skupovima iz tog vremena. Intervjue i tekstove izabrala je i priredila autorova supruga, poznata novinarka Mira Šuvar.

 

Vodeći jugoslavenski komunist s kraja 80-ih godina i prvi hrvatski političar koji se javno suprotstavio Slobodanu Miloševiću – kada je Šuvarovo ime na stadionima skandirala i splitska Torcida – ovdje priča o Hrvatima i Srbima, Titu i Miloševiću, Jugoslaviji i Hrvatskoj, socijalizmu i kapitalizmu, a govori i o kontroverznim temama koje se vežu za njegovo javno djelovanje, poput “Bijele knjige“ ili reforme školstva.

Vodeći jugoslavenski komunist s kraja 80-ih godina i prvi hrvatski političar koji se javno suprotstavio Slobodanu Miloševiću – kada je Šuvarovo ime na stadionima skandirala i splitska Torcida – ovdje priča o Hrvatima i Srbima, Titu i Miloševiću, Jugoslaviji i Hrvatskoj, socijalizmu i kapitalizmu, a govori i o kontroverznim temama koje se vežu za njegovo javno djelovanje, poput “Bijele knjige“ ili reforme školstva

 

Osim kao neopozivi ljevičar “do posljednjeg daha“, dr. Šuvar u ovim se zapisima nadaje i kao rasni sociološki komentator koji ne samo prepoznaje lokalne i svjetske društvene trendove, nego ih i uspješno predviđa. Tako u sarajevskim “Danima“ već 2002. najavljuje skorašnju svjetsku krizu kapitalizma, kad nitko o tome ni sanjao nije, a u splitskom “Feralu“ još 1999. upozorava da Hrvatska neće ući u EU prije 2010. ili 2015. godine.

 

Poslušajmo stoga marksističkog “proroka iz Zagvozda“ i njegove analize prošlog, sadašnjeg i budućeg svijeta: ako ništa drugo, nema čovjeka na ovim prostorima koji je bio toliko napadan i od hrvatskih i od srpskih nacionalista. Neki đavo tu mora biti.

 

O TORCIDINOM SKANDIRANJU NJEGOVA IMENA: Nemam običaj da se ispovijedam, ali ću vam reći: navijač sam ‘Hajduka’ od malih nogu. U vrijeme kada su na stadionima skandirali moje ime, igrali su u Zagrebu ‘Dinamo’ i ‘Hajduk’. Na njihove sam utakmice obično išao, no tada sam odustao, jer se ne bih ugodno osjećao u ulozi onog kome navijači skandiraju…

 

Inače, igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerovske i dučeovske manire, a u malom narodu koji bi trebao tobože sređivati račune s isto tako malim, uz to i vrlo srodnim narodima, s kojima taj narod živi ispremiješan, zar to ne bi bilo s onu stranu svake pameti i zar nije nedostojno svakog pojedinca koji ima humanistička uvjerenja? Da se čovjek tome preda, mora biti ili ograničen ili veliki pokvarenjak…

(“Slobodna Dalmacija“, Split, 1990.)

 

O SUKOBU S MILOŠEVIĆEM: A onoj politici koju je personalizirao Milošević suprotstavio sam se kada je počela ‘antibirokratska revolucija’, jer mi je postalo jasno da se više ne radi o ovakvom ili onakvom koketiranju sa srpskim nacionalizmom, već da se doista zaigralo na kartu tog nacionalizma. Bilo mi je jasno da to vodi rasturanju Jugoslavije i socijalizma, što se, na žalost, potvrdilo.

(“Stav“, Novi Sad, 1991.)

 

O POPU I BOBU: Što se tiče moje izjave da treba reći popu-pop a bobu-bob, ja sam doista pred 20. sjednicu bio pripremio referat u kojem sam to i napisao, ali je taj referat Predsjedništvo CK SKJ odbacilo većinom glasova, s obrazloženjem da idem na razbijanje SKJ! Bio sam prisiljen pripremiti novu verziju referata, ili dati ostavku… Mislio sam da još mogu ponešto učiniti u suprotstavljanju ‘antibirokratskoj revoluciji’, iako su mi pozicije bile oslabljene i time što me nije podržavalo ni vodstvo Hrvatske, naprotiv…

(“Monitor“, Podgorica, 1994.)

Igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerovske i dučeovske manire, a u malom narodu koji bi trebao tobože sređivati račune s isto tako malim, uz to i vrlo srodnim narodima, s kojima taj narod živi ispremiješan, zar to ne bi bilo s onu stranu svake pameti i zar nije nedostojno svakog pojedinca koji ima humanistička uvjerenja? Da se čovjek tome preda, mora biti ili ograničen ili veliki pokvarenjak

 

O RASPADU JUGOSLAVIJE: Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama.

(“Feral Tribune“, Split, 1999.)

 

O TITU: Po današnjim četnicima, iza odluka AVNOJ-a stoji ‘nekoliko protuva’. Sve bi tobože bilo u redu da je pobijedio Draža Mihailović, ‘prvi gerilac u Evropi’. Po današnjim ustašama, boljševik Tito ništa nije učinio za svoj narod, naprotiv, trpao ga je u novu ‘velikosrpsku tamnicu’. Premda je Tito odgovoran za neke evidentne greške i propuste u prošlosti, on ostaje i u našoj i u svjetskoj historiji velikan, prvi predsjednik jugoslavenske socijalističke republike pod kojim se ona tri i pol desetljeća uspješno razvijala i živjela u miru.

(“Nedjeljna Borba“, Beograd, 1990.)

 

O ‘TAMNICI NARODA’: Od 1948. do 1991. broj stanovnika Hrvatske povećao se s 3.779.558 na 4.760.344, dakle za gotovo jedan milijun… U tom ‘mračnom vremenu’ Hrvatska se ubrzano urbanizirala. Danas u Zagrebu živi dvostruko više stanovnika nego je pred pola stoljeća živjelo u svim gradskim naseljima Hrvatske. Hrvatska je 1952. imala 477 tisuća zaposlenih, a 1988. milijun i 624 tisuće (da bi ih danas bilo samo milijun).

 

Godine 1952. suvremenih je puteva bilo 965 km, a 1988. godine 23.080 km. 1952/53. godine bilo je 13 tisuća studenata, a 1988/89. više od 65 tisuća. 1953. godine višu i visoku školu imalo je 0,7 posto stanovnika, a već 1981. godine 6,4 posto.

 

1952. godine bilo je 2.010 liječnika, a 19,3 tisuće bolničkih kreveta, dok je 1988. bilo 9.955 liječnika i 35,4 tisuće bolničkih kreveta. 1957. godine bilo je 211 dječjih vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 13,6 tisuća djece, a 1988. godine 1.066 vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 86,4 tisuća djece.

 

U Hrvatskoj je od 1953. do 1988. izgrađeno 395.000 društvenih stanova, u koje se uselilo oko milijun i pol ljudi, trećina stanovništva.

(“Hrvatska i Hrvati 1945-1990.“, Hrvatska ljevica, br. 4/1994.)

Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama

 

O NOVIM DRŽAVAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE: Društveni je proizvod negdje pao i na razinu iz oko 1960. godine, a posvuda je, osim u Sloveniji, još ispod razine iz 1989. godine. Uvelike je provedena dezindustrijalizacija. Nazadovali su obrazovanje, zdravstvo, kultura i znanost. Broj nezaposlenih povećao se s oko 700.000 na više od tri milijuna. Broj penzionera više se nego udvostručio. Oko šest od oko 24 milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.

(“Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije – uvod u globalizaciju ratova“, referat na okruglom stolu u Beogradu, 2001.)

 

O SUVERENOSTI EX-YU ZEMALJA: Hrvati su bježali iz Jugoslavije, jer je tobože bila tvorevina srpskog hegemonizma, a Hrvatska, Slovenija i druge republike mogle su u Beogradu staviti veto na svaku saveznu odluku. Kada uđu u Europsku uniju, neka od njih neka pokuša staviti veto na nešto.

(“Ekonomist“, Beograd, 2004.)

 

O ULASKU HRVATSKE U EU: Ulazak u Europsku uniju ne možemo nipošto očekivati prije 2010. ili 2015. godine… Optimizam koji je u Hrvatskoj trenutno zavladao vrlo je kratkovidan.

(“Feral Tribune“, Split, 1999.)

 

O KRAHU SOCIJALIZMA: Nema ni govora o tome da socijalizam odlazi s historijske scene. Odlazi njegov prvi oblik, rani socijalizam, prva faza socijalizma. Nagli slom ‘realsocijalističkih’ poredaka u zemljama istočne Europe, pa i krah jugoslavenskog puta, krajnje teška situacija u kojoj se našao SSSR, samo su dokazi da se u epohalnim razmjerima socijalizam kao društvo rađa, na što je Marx također upozoravao, ‘u dugim porođajnim bolovima’.

(“Stav“, Novi Sad, 1991.)

 

O BUDUĆNOSTI SOCIJALIZMA: Baš zato što se to novo društvo razvija u ‘dugim porođajnim bolovima’, pokazalo se da se epoha socijalističkih preobražaja ne može vremenski skratiti određivanjem rokova i donošenjem planova o njegovoj ‘izgradnji’… Socijalizam ovakav kakav je bio ponovo mora ići u školu kapitalizma iz kojeg je ponikao i trebao biti njegova negacija.

 

U tom smislu, socijalizam je moguć baš time što će dovršiti političku emancipaciju čovjeka, što je zadatak građanskog društva koji ono nigdje nije dovršilo. Kad to dovrši, onda može ići na ekonomiju potreba, koja onda ne bi morala izlaziti iz kapitalske osnove. Da budem jasniji: socijalizam je jedino moguć kao univerzalno društvo.

(“Stav“, Novi Sad, 1991.)

 

NAJVEĆA GREŠKA SAVEZA KOMUNISTA: Glavna strateška greška Saveza komunista Jugoslavije bila je ta što je stvarao i forsirao svijest da se u jednoj relativno maloj zemlji, u kojoj ni kapitalizam ni sve ono što on donosi nisu prethodno uhvatili maha, može ići čak i korak ispred epohalno-svjetskih tendencija.

Mislim da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz bio da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina

 

Htio je da baš seljački narodi na Balkanu, okupljeni tek u 20. stoljeću u zajedničku državu (…) prednjače u svijetu i po ozbiljenju vladavine proizvođača, dokidanju kapital-odnosa, kretanju u susret onom društvu koje je Karl Marx najavio kao asocijaciju slobodnih proizvođača.

(“Puls“, Skopje, 1992.)

 

O ILUZIJI KAPITALIZMA: Nema zemlje na svijetu, meni bar nije poznato, u kojoj više od 15 posto stanovništva sebe može smatrati kapitalistima. U zemljama istočne Europe, kao i kod nas, kod 90 posto ljudi probudila se iluzija da će sada postati kapitalisti. Tako će biti neko vrijeme. Ljudi već shvaćaju da je velika većina naroda osuđena na dugotrajnu bijedu i siromaštvo u procesu tog novog konstituiranja kapitalizma.

(“NIN“, Beograd, 1996.)

 

O SAMOUPRAVLJANJU: U zapadnoj je Evropi na djelu razvijeni kapitalizam metropola, a ovdje je na djelu povratak na sirovi kapitalizam periferije. To je prva razlika. A druga je u tome što kod nas, pa i na cijelom istoku Evrope, ljudi masovno idu na ulicu, ostaju bez posla. I ničim nisu zaštićeni. A onda, mi smo ipak imali samoupravljanje.

 

Može se danas reći da je ono umnogome bilo prazan hod i da je razočaralo veliku većinu ljudi, ali je sigurno i te kako ostavilo traga u njihovom pamćenju i vrlo će brzo zažaliti za samoupravljanjem. Naravno, ne u onom smislu da se vrati sve što je bilo, ali zasigurno u smislu da se ima utjecaj na radno mjesto, na sistem odlučivanja, na raspodjelu.

(“Stav“, Novi Sad, 1991.)

 

Stipe Šuvar (Foto Slobodna Dalmacija)

Foto: Slobodna Dalmacija

O GLOBALIZACIJI: Kada pogledate neke pasuse ‘Komunističkog manifesta’, vidjet ćete da su Marx i Engels ideolozi globalizacije. Oni kažu: kapitalizam prodire u sve kutke globusa i nameće svoja rješenja, ali će se iz toga roditi komunizam, jer će se morati to društvo srušiti. Čovječanstvo se mora mijenjati jer ekonomija profita vodi iscrpljivanju zaliha, vodi uništenju globusa kroz neracionalno trošenje prirodnih resursa, a većinu čovječanstva ostavlja trajno siromašnom.

 

Globalizacija na kapitalističkim osnovama trajat će, po mome mišljenju, još 10-13 godina i onda će nastati veliki preokret. Ekonomija profita neće moći više funkcionirati jer će čovječanstvo doći do nesagledivih ekonomskih teškoća u jedinstvenom svjetskom tržištu. Sada to razvijeni kapitalizam rješava…, ali kad jednom dođe ponovo, a mora doći, jedna velika ekonomska kriza u centar kapitalizma, svijet će se naglo početi mijenjati.

(“Dani“, Sarajevo, 2002.)

 

O BiH (1): Kao što je rečeno i na zasjedanju ZAVNOBIH-a, Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska. To je tako i tako mora biti.

(“Nedjelja“, Sarajevo, 1990.)

 

O BiH (2): Mislim da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz bio da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina.

(“Dani“, Sarajevo, 2002.)

Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti!

 

O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (1): Dakako, ni jednom se od citiranih autora ništa loše ni tada ni kasnije nije dogodilo… Činjenica je, međutim, da su se kasnije autori koji su najviše citirani našli među glavnim tvorcima Memoranduma SANU… ‘Bijela knjiga’ i savjetovanje za koje je ona priređena bili su svojevrsni signal za uzbunu, jer su već tada, 1984. godine, upozoravali na ono što se iza brda valja, a što sve ljude i narode u Jugoslaviji može uvaliti u goleme nevolje.

(“Slobodna Bosna“, Sarajevo, 1992.)

 

O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (2): Naravno, kada se stvari sagledaju iz današnjeg ugla, moglo bi se reći da je tamo, na žalost, u kritičkom kontekstu spomenuta i nekolicina ljudi koji su se u ovih proteklih 16 godina i u vrijeme tragičnih raspleta držali više nego čestito, istupajući protiv zlodjela nacionalističkih totalitarizama na ovim prostorima.

(“Feral Tribune“, Split, 2000.)

 

O REFORMI ŠKOLSTVA: No, o čemu se radilo? O tome da srednja škola svima pruža što veće opće obrazovanje i ujedno ih što više osposobljava za neko prvo zanimanje, a i da svi imaju pravo da konkuriraju za upis na studij. Taj je koncept bio dobar, uklapao se u tadašnji svjetski trend, i opet će postati aktualan.

(“Index“, Podgorica, 2003.)

 

O BIVŠIM VOĐAMA SFRJ: Bilo je i u SFRJ pojedinih funkcionera koji su voljeli raskoš, pa i grabili za sebe i svoje. A bilo je i pravih siromaha, poput na primjer Vidoja Žarkovića koji je umro kao vlasnik Vartburga. Da kažem i za sebe, da sam uvijek živio samo od jedne plaće, da nisam imao nekretnina, da sa suprugom još i danas otplaćujem društveni stan koji smo dobili pred tri decenije. Ni jedan funkcioner iz bivše SFRJ, pa ni Tito, nije potomcima ostavio u vlasništvo ni tvornice, ni dvorce, ni jahte.

(“Index“, Podgorica, 2003.)

 

O SEBI: Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti!

(“Puls“, Skopje, 1992.)

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: autograf.hr, Bosna, Damir Pilić, Dayton, EU, Europa, Hercegovina, Hrvatska, Jugoslavija, Kanton, knjiga, lektira, Mira Šuvar, rat, Slobodan Milošević, socijalizam, Sovjetski Savez, Stipe Šuvar, Tito, Torcida

Moje srce kuca tek 28 posto

Autor: Ana Raffai / 27.03.2014. 1 Comment

Danas, 27. ožujka 2014., dočekala me jubilarna nagrada za mojih 20 godina neprekidnog rada kao profesorice njemačkog jezika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Ovaj staž dio je mog prosvjetnog iskustva koje će iduće godine napuniti treće desetljeće.

 

Za dvadeset punih godina rada prosvjetarke ‘‘sjelo“ mi je na račun punih 875 kuna ili po svakoj godini svih 43,75 kuna. Koliko li su samo vrijedne ove kune samo nebo zna. Da su euri, ne bi toliko vrijedili.

 

Izračun trenutnog iznosa jubilarne nagrade posljedica je uštede Republike Hrvatske tamo gdje ona najdosljednije i zna štedjeti: kao zemlja znanja na širenju znanja i kao zemlja ugrožena depopulacijom na svojim budućim naraštajima. Naime, pretpostavljam odlukom Vlade RH osnovica za izračunavanje jubilarne nagrade smanjena je s 1.800 na 500 kn. Te se nekadašnja svota od 3.150 kuna poput veste u perilici skupila na ovih punih 875 kuna.

Dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo“

 

Nije ni ona prva suma bila neko bogatstvo, ali ova potonja je prava bomba. Vrijedi zlata. Jer da nije njene bezobrazne minimalnosti, ne bih ni napisala ovaj tekst. Stoga moja zahvala na jubilarnoj nagradi sadrži i ovaj aspekt zadovoljstva zbog poticaja na bunt i pozivanja na otpor.

 

Izračunala sam dakako da je ono što je ostalo od jubilarne nagrade tek 28 posto onoga što je donedavno kolektivnim ugovorom bilo prosvjetnim djelatnicima/cama zajamčeno.

 

Nije ovaj podatak šok; on je, nažalost, samo još jedan u nizu činjenica koje sam spoznala kroz tri desetljeća djelovanja kao profesorica. Da, naime, rad i novac nisu uvijek u sretnom braku, već se gdjegod rad vazda povećava, dok se novac stalno nekako smanjuje.

 

Priča s jubilarnom nagradom koja se smanjila za nekoliko puta samo je točka na ‘‘i“. Ona nije razlog da se manje radi, nego je alarm, znak da treba reći: ‘‘Dosta više!“

 

Stoga, dragi moj poslodavče, dragi ministre obrazovanja i svega drugoga, u skladu s novonastalim stanjem i moje srce kuca za tvoje projekte tek 28 posto. Onih 72 posto kuca protiv. S takvim srcem ulazim svaki dan u učionicu i, da parafraziram aktivisticu bosanskog proljeća iz Tuzle, također profesoricu u jednoj gimnaziji, kada je govorila pred političarima svog kantona: ‘‘Svaki dan govorim djeci ružno o tebi, jer nisi mi dao priliku da govorim išta lijepo.“

 

Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje.

Tvoje ime, dragi moj ministre, ne navodim u ovom tekstu jer ono i nije presudno. Ono ima funkciju riječi koja drži mjesto, što bi se u njemačkom jeziku nazvalo Platzhalter. Na njegovom mjestu moglo bi stajati neko drugo ime, a jubilarna nagrada bi vjerojatno bila slične veličine. I to je jako dobro, jer nam daje znati koliko trebamo važnosti vama pridavati. U našim životima i u našem radu. Niti trećinu. A 72 posto treba tražiti negdje drugdje

 

Drugim riječima, valja biti budan za promjenu, alternativu, drugačiji pristup. Valja u sebi okrenuti leđa vama – kao inicijalni čin promjene koja nam treba, 100 posto. Kao vodič može i tebi i nama sa srcima koja kucaju 28 posto i manje poslužiti ona mala knjižica ‘‘Indignez Vous“ (‘‘Naljutite se“). Ljutnja je početak promjene, važno je ne zaboraviti da smo ljuti, ne potisnuti osjećaj bijesa. Pišem da snagu ljutnje zadržim i možda podržim još neko srce koje zbog bijesa kuca samo trećinu ili četvrtinu.

 

Kako vidim Vladu kojoj služiš, moj ministre, u njoj su, po meni, većinom imena kao i tvoje – samo Platzhalter, držači mjesta. Ne vidim da su potrebe i problemi ljudi ove zemlje u fokusu vaše pažnje ni trećinu onoga što bi trebali biti i vidim da je intenzitet vaše brige upravo obrnuto proporcionalan težini vaših primanja.

 

Pa ipak, ne oslobađa vas to odgovornosti za sustav koji nosite, a koji tek s 28 posto vrednuje jedno od najplemenitijih zvanja koje civilizacija poznaje, a to je prenošenje znanja i bavljenje mladim generacijama.

 

Shvatite da mi savjest nalaže ukazati im na to da je ovo što od vas vide upravo suprotnost odgovornosti kojoj ih želim poučiti.

 

Ovih dana moj auto nosi istu poruku koju ti ovdje šaljem: kako u zemlji znanja umijemo odvojiti za svaku godinu odgajanja za život mladih ljudi i učenja novim znanjima pune 43,75 kn i kako to činimo godinu za godinom dvadeset godina.

 

Proslavila sam jubilarnu nagradu s kolegicama i kolegama u osjećaju zahvalnosti Bogu; jer što bi bilo da živimo u zemlji neznanja?

Filed Under: ODJECI Tagged With: Ana Raffai, autograf.hr, Bog, Bosna, jubilarna nagrada, Kanton, kolega, ministar, njemački jezik, obrazovanje, Odjeci, Platzhalter, profesorica, proljeće, proslava, Tuzla, Vlada

BiH opet gori

Autor: Amila Kahrović-Posavljak / 08.02.2014. Leave a Comment

Bosna i Hercegovina opet gori. Dvadeset godina nakon kraja rata čini se da počinje novi rat. Onaj za socijalnu pravdu.

 

Prije par dana su počeli protesti nezadovoljnih tuzlanskih radnika pred zgradom Tuzlanskog kantona. Nakon što im niko nije odgovorio na zahtjeve demonstrantima su se pridružili i studenti i nezaposleni građani. Potom su počela masovna hapšenja. Policija koja dvadeset godina ne hapsi ratne profitere, ratne zločince i ine kriminalce počela je da hapsi građane jer su izrazili svoje nezadovoljstvo. Šokirani policijskom brutalnošću građani su odlučili odgovoriti.

 

Policija je, dakle, odgovorila silom. Zapravo, to je ono što piše u tobože profesionalnim izvještajima. Prava je istina da je policija počela da primjenjuje neviđenu brutalnost na građanima.

 

Građane BiH i regije su šokirale slike na kojima policija privodi četrnaestogodišnjaka koji se, vraćajući se iz škole, našao na mjestu demonstracija. Prema medijskim izvještajima jednom od demonstranata policija je slomila obje noge. Na kraju, i sam je komesar policije Tuzlanskog kantona za jednu televiziju izjavio kako je policija to uradila jer mora svojim životima zaštiti uposlenike Vlade i Vladu.

 

Policija je uhapsila Aldina Širanovića, uzornog građanina koji je, prema navodima iz policije, podsticao proteste. Snimak iz Tuzle na kome policija šprica suzavac po studentima koji mirno stoje ispred studentskog doma je potresao javnost.

Nakon masovnih hapšenja građana Tuzle protesti solidarnosti su počeli u Sarajevu. Građani su nosili transparente na kojima je pisalo “Svi smo mi Aldin Širanović” (tuzlanski građanin). Prvi dan sarajevskih protesta, u četvrtak, dužnosnici vlada (Federalne i Kantonalne) su rekli kako ne shvataju zbog čega građani protestiraju. Premijer Kantona Sarajevo je rekao kako “u Sarajevu niko nema razloga da bude nezadovoljan”

 

Nakon masovnih hapšenja građana Tuzle protesti solidarnosti su počeli u Sarajevu. Građani su nosili transparente na kojima je pisalo “Svi smo mi Aldin Širanović”. Prvi dan sarajevskih protesta, u četvrtak, dužnosnici vlada (Federalne i Kantonalne) su rekli kako ne shvataju zbog čega građani protestiraju. Premijer vlade Sarajevskog kantona je rekao kako “u Sarajevu niko nema razloga da bude nezadovoljan”.

 

Ova je premijerova rečenica još jednom razbjesnila građane i navela ih na neviđeni bunt, prije svega zbog toga što je u njoj sadržana sva bahatost bosanskohercegovačkih političara i etničkih elita koje, uživajući u privilegijama kakvih nigdje nema, potpuno gube kontakt s realnošću.

 

Petak je i Sarajevo gori, baš kao što je gorjelo 1992. godine. Kako se onda ovaj grad borio protiv fašizma, bori se i danas. Danas se Sarajevo bori protiv etno-fašizma i socijalne nepravde. Bore se i Mostar, i Zenica, i Travnik, i Kakanj, i svi gradovi, manji i veći. Na ulicama su svi građani BiH.

 

Čak se i Banja Luka probudila. Nadati se da više nikome nije važno nečije ime, nacija ili religijska pripadnost. Građane BiH-a je, izgleda, konačno ujedinilo ono što im je svima zajedničko – siromaštvo i neviđene socijalne nepravde. Doduše, premijerka RS Željka Cvijanović rekla je nešto što je nasmijalo cijelu bh. javnost: “Ne smijemo dozvoliti da se neredi iz jedne potpuno neuređene sredine kao što je Federacija preliju u jednu potpuno uređenu sredinu kao što je Republika Srpska.”

 

Međutim, ovdje se događa ono što se događa kod svih masovnih protesta na svijetu. Mnogo je dezinformacija koje u javnost puštaju prije svega zvaničnici policijskih tijela. Naime, rečeno je kako su demonstranti u Tuzli opljačkali tržni centar Omega. Iz tržnog centra Omega je došao demanti. Tržni centar nije ni dirnut.

 

Desetine građana Tuzle je noć provelo na saslušanju. Među njima je i jedna studentica koja je cijelu noć ispitivana doslovce zato što je stajala u prvom redu protesta sa zviždaljkom u ruci. Sve to je navelo građane da kamenuju i zapale zgrade vlada širom BiH.

Premijerova rečenica je još jednom razbjesnila građane i navela ih na neviđeni bunt, prije svega zbog toga što je u njoj sadržana sva bahatost bosanskohercegovačkih političara i etničkih elita koje, uživajući u privilegijama kakvih nigdje nema, potpuno gube kontakt s realnošću

 

Na jednom od portala koji prati proteste iz minute u minutu je objavljena vijest da je “Rulja krenula u rušilački pohod. Uništavaju trafike, radnje, iščupan je i bankomat…”.

 

Istovremeno, novinarka jedne sarajevske televizije je rekla da je i novinarima onemogućeno da rade svoj posao. Naime, ko god pokuša nešto da snimi, bude pretučen. Nije rečeno ko tuče novinare. Međutim, novinari brojnih televizija upozoravaju da se huligani instruirano uključuju u proteste.

 

A to se, jasno je, čini kako bi se protesti delegitimirali i kako bi građani, uplašeni pred divljanjem huligana, i sami zatražili da policija reagira.

 

Stotine povrijeđenih se primaju u bolnice. Neprestano se šire (dez)informacije o pljačkama. Vlade kantona, prvo Tuzlanskog, a onda i Zeničko-dobojskog, daju ostavke. Zapaljena je zgrada Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona.

 

Mostar, koji je do sada bio 2u1 grad, je odlučio da mu je dosta toga. Bunt u BiH je masovan. Zbog toga vlast i ne bira instrumente da se zaštiti.

 

Policija, dakle – ona je ta koja čuva vlast i poredak. O tome svjedoči i jedna tuzlanska demonstrantica koja kaže: “Mojoj prijateljici su prvog dana protesta policajci govorili ‘Kujo, makni se, šta hoćeš’. Ja nisam imala incidenata. Jasno sam čula, nakon što smo se juče oko 18.30 razbježali zbog suzavca, krikove mladića iza grmlja u slijepoj ulici kod gimnazije Ismeta Mujezinovića.”

 

Policiji nisu bitni građani koji se čude što se i sama policija ne pridruži protestima kada ni pripadnici MUP-a ne primaju plate redovno i žive s minimalnim primanjima.

Da li vlast pokušava iskoristiti proteste i nametnuti janukovičevski model policijske države? Problem je što vlasti optužuju građane za nasilje i time vrše ono što su radili dvadeset godina i što najbolje znaju – zamjenu teza. Naime, nisu građani krivi za nasilje. Da su vlasti radile svoj posao, da se nisu dvije decenije iživljavale na građanima BiH-a, ne bi bilo protesta

 

U Sarajevu su se protesti oteli kontroli. Zapaljena je zgrada Vlade Kantona Sarajevo. Policija hapsi i premlaćuje demonstrante. I zgrada Predsjedništva BiH gori. U Tuzli gore zgrada Vlade i zgrada Općine Tuzla.

 

Ohrabrujuća vijest u svemu je da je konačno počeo građanski bunt građana BiH-a. A građanski bunt podrazumijeva građansku državu koje u BiH odavno nema. Namjesto nje tu je jedna etno-nacionalistička tvorevina. Vrijedi podsjetiti da je BiH uređena po etničkom osnovu i da je kao takva zemlja bez perspektive. Jer domaće su elite odlično iskoristile post-dejtonsko stanje i nakaradna ustavna određenja kako bi sebi priskrbile ogroman kapital.

 

Policija, vratimo se na suštinu, tvrdi da su huligani preuzeli glavnu riječ. Iako je u ovakvoj situaciji teško bilo šta reći, nameće se jedno temeljno pitanje. Da li se ovdje svjesno radi huliganizacija protesta kako bi se bunt građana BiH-a koji od ove zemlje nastoji stvoriti građansku državu kanalizirao za pogrešne ciljeve?

 

A sve upućuje na to jer je zapaljen Historijski arhiv BiH-a. Da li je u toku inicijalnih protesta u Tuzli namjerno upotrijebljeno preveliko nasilje kako bi se priskrbilo opravdanje za gušenje revolucije? To su sve pitanja na koja će se odgovor još čekati.

 

Da li vlast pokušava iskoristiti proteste i nametnuti janukovičevski model policijske države? Problem je što vlasti optužuju građane za nasilje i time vrše ono što su radili dvadeset godina i što najbolje znaju – zamjenu teza. Naime, nisu građani krivi za nasilje.

 

Da su vlasti radile svoj posao, da se nisu dvije decenije iživljavale na građanima BiH-a, ne bi bilo protesta. Ili, da su barem, kada su protesti počeli, odlučili da udovolje zahtjevima građana umjesto što su im se nacerili u lice sa svojih olimpskih visina. Međunarodna zajednica, koautor bosanskohercegovačkog besmisla, radi ono što je radila i devedesetih – osuđuje nasilje.

 

U BiH se bije bitka na život i smrt. BiH više ne može biti etno-klerikalna i kvazidemokratska država. Od ishoda zavisi da li će postati građanska ili policijska zemlja?

Filed Under: OSVRT Tagged With: Aldin Širanović, Amila Kahrović-Posavljak, autograf.hr, BiH, Bosna, Federacija, Kakanj, Kanton, mup, osvrt, policija, protest, Republika Srpska, Sarajevo, Travnik, Tuzla, Vlada

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT