novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U obveznoj školskoj lektiri za više razrede osnovne škole, među šest knjiga koje će osnovci u te četiri godine morati pročitati, nalaze se i “Priče iz Vukovara” Siniše Glavaševića. Potresan testamentarni tekst, pisan i kontekstualiziran u vrijeme kada je padao grad, vjerojatno je i najvažniji književni dokument nastao u ratu u Hrvatskoj 1991. [Read more…]
Siniša Glavašević
(Opaska uredništva: Rođen 4. studenog 1960. godine, Glavašević je bio urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj, a “Priča o gradu” dio je zbirke “Priče iz Vukovara” koja je izdana 1992. godine. Glavašević je dva dana nakon pada Vukovara iz vukovarske bolnice odveden na nepoznatu lokaciju, a tijelo mu je pronađeno nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari 1997. godine). [Read more…]
Opaska uredništva: ”Optužnicu” je Siniša Glavašević pročitao tjedan dana prije pada Vukovara, ali nije objavljena na Hrvatskom radiju, gdje ga se cenzuriralo, već preko zagrebačkog Radija 101. Autor/i ”Optužnice” do danas nisu poznati. [Read more…]
Veća se grupa biskupa i svećenika našla prošli petak u Vukovaru, u Koloni sjećanja, što je pohvalno; možda ti ljudi pomognu apelima i propovijedima uskrsnuću trulog leša za konzerviranje. [Read more…]
Dva su čovjeka ovih dana na mene ostavila snažan dojam svojim televizijskim nastupima. Prvi je bio Luka Popov koji je u razgovoru na N1 televiziji predstavljao zakladu Vigilare. Povod je bilo održavanje TradFesta – “godišnje međunarodne manifestacije tradicionalnih i konzervativnih lidera, mislilaca i aktivista koji svojim djelovanjem potiču uspostavu tradicionalnih i konzervativnih vrednota u Hrvatskoj i svijetu”, [Read more…]
Ciceron je 68. godine prije Krista zapisao: ”Siromah radi, bogat iskorištava prvoga, vojnik brani obojicu, porezni platiša plaća za svu trojicu, lutalica odmara se za četvoricu, pijanac pije za petoricu, bankar potkrada svih šest, odvjetnik zavađa svu sedmoricu, liječnik ubije svih osam, pogrebnik pokopa svih devet, političar živi na račun svih deset”. [Read more…]
Kažu mi da su mi šanse u 2. izbornoj jedinici, iako sam prvi na listi (lista broj 6), minimalne, ankete (ako im je vjerovati, iako im ja ne vjerujem ni da mi kažu da je podne, a sat pokazuje 12 sati) dapače kažu da sam se kandidirao bez veze, ta tu su Josip Leko (SDP i kolege iz koalicije Hrvatska raste), Miroslav Tuđman (HDZ i ekipa iz Domoljubne koalicije), Željka Markić (U ime obitelji – Projekt Domovina; [Read more…]
Kao predsjednica Hrvatske imam moralnu obavezu učiniti sve kako bi se nacionalno zajedništvo, očuvalo i osnažilo – rekla je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao da se opravdava što se gura u Odbor za središnje obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i kao da je činjenica što je predsjednica razlog zbog kojeg bi ona išta radila na nacionalnom zajedništvu.
Nekako se čini da nije najjasnije što će ona točno napraviti i kako će pridonijeti toj svetoj dužnosti kao predsjednica, a kako bi to trebala napraviti kao građanka bez funkcije. [Read more…]
Toliko dugo već stožeraši, šatoraši i njihovi medijski logističari razvlače svoju omiljenu priču o Bojanu Glavaševiću koji, po njima, nije dostojan ni svojega oca ni njegove žrtve, da je bilo samo pitanje trenutka kada će nasrnuti i na ono u ime čega, verbalno i bukvalno, cipelare nedostojnoga mu sina – na lik i djelo Siniše Glavaševića.
Tog zahvalnog posla se naposljetku prihvatio portal poznat po suptilnom bavljenju pitanjima očinstva, portal koji je prošloga tjedna sa svoje srpske adrese pustio u optjecaj ”ekskluzivno otkriće” iz arhiva Stasija i KGB-a da je Angela Merkel začeta ubrizgavanjem zamrznute sperme Adolfa Hitlera u maternicu Gretl Braun, najmlađe sestre Führerove supruge Eve, te da je u tajnom ugovoru sklopljenom između SAD-a, SSSR-a i Vatikana zapisano da će se toj djevojčici jednoga dana dati internacionalna moć.
Dok su se srpski trudbenici s multišovenskog portala Dnevno.hr/rs/ba manijakalno oblizivali nad Hitlerovim izlučevinama iz kojih je zavjerom Kominterne, Vatikana i Bijele kuće nastala današnja njemačka kancelarka, njihova su se hrvatska braća proslavila jednako ekskluzivnim i jednako umobolnim ”otkrićem” da je otac Bojana Glavaševića s ovoga svijeta otišao bez zaslužene kazne za svoje izdajničko djelovanje protiv Republike Hrvatske.
”Onoga trenutka kada je ubijen na Ovčari, Siniša Glavašević je postao hrvatski mučenik i nacionalna vrijednost. Bi li to izabrao za života nitko danas ne može sigurno reći”, kreće kolumnist portala Dnevno.hr po imenu Marko Ljubić u obračun s legendarnim vukovarskim novinarom, dijagnosticirajući da je ”njegovo radno mjesto od njega, sasvim slučajno, učinilo dnevni glas hrvatskom narodu, signal da je Vukovar još uvijek živ”.
Siniši Glavaševiću doduše priznaje da je ”u teškim okolnostima radio svoj posao” i da je ”očito imao minimum časti pa nije htio bježati još dok je mogao”. No, ni to što je 1991. ostao u Vukovaru sve do strašnoga kraja opsade grada, pa i po cijenu vlastitoga života, Glavaševića ne oslobađa od sumnjičavosti portalskoga heroja iz 2014. koji – valjda u znak posebnoga pijeteta prema žrtvi Ovčare – nalazi za shodno nagađati: ”Ne znamo ni kamo bi bježao, ni je li njegova intimna domovina bila samostalna Hrvatska ili Jugoslavija.”
Ali taj čovjek ”upitne intimne domovine” nije bježao. Ni pred srpskim zločincima koji su ga likvidirali na Ovčari i time ga, prema Ljubiću, potpuno nezasluženo pretvorili u hrvatsku ”nacionalnu vrijednost”. A ni pred pravnom državom Hrvatsku kojoj, na Ljubićevo žaljenje, nije dopao šaka.
”Da je zapovjedništvo obrane Vukovara bilo zapovjedništvo izgrađene vojske, da je Hrvatska tada bila država kakvom je se danas predstavlja kada joj se tovare na leđa, usprkos svemu, rijetki zločini lešinara u njezino ime, Siniša Glavašević bi zbog čuvene optužnice protiv vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske u ratu završio na vojnom sudu kao izdajnik. Svojim je pozivom snažno propagandno oslabio obranu zemlje, a morao je biti svjestan pa i zbog svojih javljanja na Hrvatskom radiju – masovnih nacionalnih empatija hrvatskog naroda.” – ispravlja portal Dnevno.hr 2014. propust hrvatskoga pravosuđa iz 1991.
A uzgred donosi i pravorijek u slučaju ”izdajnikova” sina Bojana Glavaševića: ”On jednostavno Hrvatsku drži odgovornom za smrt svoga oca, jer, da nije bilo zahtjeva za slobodom hrvatskoga naroda – Bojan bi danas imao živoga oca, novinara Radio Vukovara! A Hrvatske ne bi bilo.”
Drugačije je stoga, drži pravdoljubivi kolumnist, Hrvatska trebala s Vukovarcima, kako s mrtvima, tako i s onima koji su uspjeli preživjeti torturu u srpskim logorima. Ponajprije s Predragom Matićem i Željkom Sabom koji upravo zbog toga što su bili logoraši ”nikada nisu smjeli preuzeti visoke državne funkcije, jer nitko ne stavlja nacionalnu sigurnost na kocku tipujući na to kako nekoga tortura u logoru nije – slomila”.
Odmah slijedi i Ljubićevo bestidno pitanje ”Bi li se netko smio kladiti danas znajući Matića i Sabu da njih – nije?”, u kojemu bi se, kao u rečenici koja mu je prethodila, trebali prepoznati ne samo imenovani logoraši, nego i svi ostali koji su prošli kroz logorski inferno.
Jer neskrivena poruka tog oznaškog uma glasi da Hrvatska i dan-danas mora biti sumnjičava prema svima njima, i to samo zato što su se iz logora vratili živi.
Poruka je to, kažem, oznaškog uma, jer je mentalni sklop kolumnista koji sve povratnike iz srpskih logora smatra prijetnjom za hrvatsku nacionalnu sigurnost navlas isti onome u glavama OZN-inih isljednika i ostalih perjanica jugoslavenske komunističke represije poslije Drugog svjetskog rata, u glavama svih onih koji su ljude – samo zato što su se živi vratili iz Dachaua i ostalih nacističkih konc-logora – izvodili na montirane ”dahauške” procese, da bi ih pod optužbom za kolaboraciju s neprijateljem, izdaju i špijunažu, osuđivali na smrt ili na tešku robiju, a potom te kazne ”u ime naroda” revno provodili u djelo.
Pa ako taj totalitarni nacionalistički um danas, zbog objektivnih poteškoća, nije u stanju organizirati procese nalik dahauškima, nego za početak ”samo” podmuklo zagovarati lustraciju svih vukovarskih logoraša, krivih što su preživjeli mučenja i ponižavanja, to ne znači da se već koliko sutra – uz blagoslov Kaptola i uz vlastohleplje o-zna-se koje stranke – neće dokraja razmahati i razmahnitati.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Optužbom da Vlada i Ministarstvo branitelja rade na izjednačavanju Domovinskog rata s velikosrpskom agresijom, optužbom koja je potpuno posvađana s bilo kakvim činjenicama, organizatori braniteljskih prosvjeda na Savskoj sami su sebi ponovno zabili maestralan autogol.
Takvim, očigledno lažnim tvrdnjama ruše vlastitu uvjerljivost. Pokazuju da nisu pokrenuti socijalnim, nego političkim motivima. Demonstriraju opasnu količinu iracionalnosti. Dva tjedna muče se s artikuliranjem razloga svog okupljanja. Danas je posve jasno da je prvo postojala volja za prosvjedom, a tek se naknadno pokušavaju pronaći argumenti za njegovo pokretanje. Ne znaju zašto, ali imaju volju da ostanu ukopani pod prozorima Ministarstva branitelja.
Premda uglavnom zasnovano na konstrukcijama ili krajnje tendencioznom diskursu, taborovanje skupine veterana pod šatorom na Savskoj postalo je prvorazredno političko pitanje, koje se hitno mora početi raspetljavati. Mora, zato što postaje nepodnošljivo gledati kako se teški invalidi danima drže u neprikladnim, po njih ugrožavajućim uvjetima te zato što je ovdje riječ o vrlo opasnom scenariju.
Opasnom po cijelu državu. Stvari se vrlo lako mogu oteti svakoj kontroli, što znači da događaji mogu postati potpuno neupravljivima, čak i za one koji su im dosad komandirali. Što, dakle, raditi? Kako prosvjede riješiti?
Vlada, prvo, mora pokazati volju za dijalogom, što nikako ne znači da može pristati na smjenjivanje ministra Freda Matića i njegova tima. Neosnovano je tvrditi da volje za razgovorom u vrhu države dosad nije bilo.
Predsjednik Hrvatske i predsjednik Sabora došli su demonstrantima na noge, pozvali ih da se problemi nastave rješavati u državnim institucijama. Izostao je samo premijer. Koji je od svih njih prvi trebao biti pod šatorom na Savskoj. Premda smirujuće i konstruktivno, obraćanje Zorana Milanovića preko televizijskih ekrana bilo je više namijenjeno javnosti, a manje prosvjednicima.
Mnogi problemi aktualne Vlade proizlaze iz njene komunikacijske insuficijencije. Iz činjenice da s ljudima ne zna i ne želi razgovarati. Dijalog uključuje dvosmjernost. Slati TV poruke ne znači razgovarati. Kao što ni ultimativna intonacija s prosvjedničke strane ne pokazuje želju za konverzacijom.
Premijer Milanović ne može pristati na smjenu ministra jer taj zahtjev nije poduprt baš ni jednim ozbiljnim razlogom. Ako bi danas tek tako, samo zato što se nekome ne sviđa, žrtvovao bilo kojeg člana Vlade, onda se i sam može početi pakirati. Potpisao bi zahtjev za vlastitu smjenu.
To ne znači da neki od ministrovih suradnika ne bi trebali ponuditi svoju ispriku onima koji su se njihovim stavovima možda osjetili uvrijeđenima. Tvrditi da sin Siniše Glavaševića izjednačava hrvatske branitelje i četnike, potpuno je monstruozno.
Ali, isprika ne mora biti priznanje krivnje. Može biti i uvažavanje činjenice da su nerazumijevanja uvijek moguća. Da i dobre namjere ponekad mogu dati loše rezultate.
U svakom slučaju, takvom bi se gestom pokazala dobra volja, možda i odblokirala sada rovovski ukopana komunikacija. Jako je važno da se i s druge strane, iz prosvjedničkih krugova, pokaže volja za otvaranjem dijaloga.
Dosadašnje ponašanje veteranskih velmoža bilo je u tom pogledu krajnje kontradiktorno: s jedne strane pozivaju za stol, s druge čine sve kako bi to onemogućili.
Ultimativno traženje ministrove smjene ne otvara, nego zatvara vrata komunikaciji. Isto je s odbijanjem ponude da se rješavanje problema preseli u institucije sustava. Napuštanjem Sabora i prije nego što je rasprava počela prosvjednici su povukli katastrofalan potez. Sami sebe pred javnošću stiliziraju kao protivnike demokratskog načina rješavanja sporova. Čak protivnike bilo kakvog civiliziranog razgovora.
Vrijeme je da se u rješavanje veteranskih prosvjeda uključe ljudi s najvećim mogućim autoritetom u braniteljskoj populaciji. Oni koji su ih vodili u ratu i kojima se vjeruje. Primjetno je da pod šatorima na Savskoj nema generala. Dobro informirani izvori tvrde da se najveće braniteljske ikone ne mogu, naravno, smatrati nezainteresiranima, ali se drže podalje zbog količine iracionalnosti kojima su događanja branitelja nabijena. Međutim, ne mogu ostati po strani.
Svojim su ratnim drugovima, ali i Hrvatskoj dužni pomoći u prevladavanju krizne situacije. Od razumnih stavova generala Ante Gotovine o tome da je rat prošlo svršeno vrijeme te se treba okrenuti budućnosti, ništa neće ostati, bit će pobijeđeni, ako se Hrvatska vrati u ratno ozračje, što dirigenti prosvjeda, ne jedini, pokušavaju aranžirati.
Na koncu, jako je važno kako će se u ovoj situaciji postaviti HDZ. Gdje peru ruke, tvrdeći da oni organizacijski ne stoje iza prosvjeda. Možda, ali stoje iza raspirivanja izvanrednog, ratnog, militariziranog ozračja u državi.
Makartistička retorika HDZ-ovih šefova, retorika građanskog rata, sinkronizirana je s dominantnom intonacijom braniteljskih prosvjeda. Način na koji je HDZ proslavio pobjedu u sisačkog županiji, s pozivima na Oluju, na istom je fonu s porukama iz veteranskog kampa na Savskoj.
Parlamentarni izbori za njih su isto što i oslobađanje Hrvatske od velikosrpske agresije. Protiv koga bi to oni danas pokrenuli Oluju? Tko su neprijatelji koje žele poraziti? HDZ u Hrvatskoj stvara ozračje splitske Rive. Braniteljski prosvjedi ne mogu se gledati izvan tog konteksta.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
