Ako ste čitali “Izbornu šutnju”, već ste upoznali policijskog inspektora Vladimira Kovača i novinara Stribora Kralja, i sve one koji će im u razbijanju pogrešnih šutnji i nedostojnih tajni ili pomoći ili odmoći, štiteći interese korumpiranih, beskrupuloznih i moćnih. A sve to u ozračju Osijeka i Hrvatske, ovaj put i Beograda i Srbije u današnje posttranzicijsko vučje doba, u kojem je svaki napor k razotkrivanju poroka i zločina onih koji imaju sve nesumnjivo donkihotovska stvar. Hedl piše svedeno i britko, s insajderskim uvidom vrsnog i hrabrog novinara i akribijom dobrog žanrovskog pisca. [Read more…]
Pismo iz šizofrene Srbije
Sudsko rehabilitovanje Draže Mihailovića, komandanta kolaboracionističkog Ravnogorskog pokreta iz Drugog svjetskog rata, je odluka koja iznova pokazuje ne samo revizionistički karakter vladajućih elita u Srbiji, već i šizofrenu prirodu njene državne politike. [Read more…]
Draža naprijed, žrtve stop!
Viši sud u Beogradu donio je u četvrtak 14. svibnja odluku o rehabilitaciji Draže Mihailovića, četničkog generala iz Drugog svjetskog rata. Tim povodom oglasila se Antifašistička liga Republike Hrvatske.
Odluka Višeg suda Srbije, kojom je poništena osuđujuća presuda u procesu protiv Draže Mihailovića, osuđenog za ratni zločin, moralno je i pravno dubiozna iz više razloga. S obzirom da se na ovaj način Mihailović de facto proglasio nevinim, u potpunosti je rehabilitiran njegov kolaboracionistički i u svakom smislu zločinački četnički pokret
”Odluka Višeg suda Srbije, kojom je poništena osuđujuća presuda u procesu protiv Draže Mihailovića, osuđenog za ratni zločin, moralno je i pravno dubiozna iz više razloga. S obzirom da se na ovaj način Mihailović de facto proglasio nevinim, u potpunosti je rehabilitiran njegov kolaboracionistički i u svakom smislu zločinački četnički pokret”, navodi se u priopćenju Lige. [Read more…]
Porfirije Perić: ”Napadaju me jer sam osudio paljenje hrvatske zastave”
(Opaska urednišva: U želji da omogućimo mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom Porfiriju Periću priliku da pojasni okolnosti koje su poslužile da ga ekstrema desnica napadne, prenosimo intervju koji je dao Večernjem listu, a koji je sam mitropolit naknadno neznatno dotjerao).
”Očekivao sam napad i čudim se da su toliko dugo čekali da mi nešto podmetnu”, rekao nam je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić), komentirajući da je pjevao četničke pjesme, kako su u utorak prenijeli neki portali. [Read more…]
Handke: Pravda za pisca
Iste se knjige nisu dvaput prevodile pa su neki pisci prevođenjem postajali hrvatski, neki su postajali srpski. Zahvaljujući prije svih Isi Velikanoviću Čehov je hrvatski pisac. Dostojevski je, opet, srpski pisac, kao, recimo, i Thomas Mann. I danas, tridesetak godina kasnije, ovaj čitatelj neće rado čitati Čehova na srpskoj ekavici, niti će vjerovati Dostojevskom na hrvatskoj ijekavici. [Read more…]
Koliko politika ima Srbija?
Vanjska politika Srbije u ozbiljnim je poteškoćama i pravac koji joj zadaju vodeći srbijanski političari ne može držati niti dva mjeseca, i to zbog tih istih političara.
Prije manje od dva mjeseca predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić došao je u Zagreb na inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarović. Vučić je govorio da je u Zagreb došao ne bi li učinio sve što može da utječe na izgradnju mostova, a naznaka dobrih odnosa bila je i najava posjeta Grabar-Kitarović Srbiji. Istina, bez ikakvog, makar i približnog datuma posjeta. [Read more…]
Braća po gluposti
Haški optuženik poremećena uma pali hrvatsku zastavu, Tita naziva vampirom sa Dedinja, Hrvatskoj prijeti dolaskom na tenku. Pritom jedino kome taj možebitni umobolnik već četvrt stoljeća šteti je upravo Srbija i srpski narod, s čijim je imenom na usnama činio strašne zločine po Hrvatskoj i rodnoj mu Bosni i Hercegovini. [Read more…]
Izvještaj sa krunidbe
Sikjuriti jedan je približijo voki ustima i rekao je: ”Orao jedan ovdi! Orao dva, jel sve ide po planu?“ Sikjuriti dva je rekao u voki: ”Sve je pod kontrolom, Orao jedan! Presjednica se baš uputila prema bini di će se obavit krunidba!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Jel joj rulja maše sa zastavicama?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Mašu, mašu! Sve kako je meštar Krešo režira!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Ako koga vidiš da ne maše, odma ga legitimiraj!“ Sikjuriti dva je rekao: ”Već san jednog ubra bez zastavice i zapisa mu podatke!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Moš mu komotno usput puknit dvi triske! Koji je on kurac da ne maše?!“ Sikjuriti dva je rekao: ”On je od presjednice muž!“
Sikjuriti jedan je rekao: ”Jesul se možda među hrvacke povjesne postrojbe uvukli partizani?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Kolko mogu vidit, nisu!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Dobro je! Zna san da će se usrat, pičke… Pretpostavljan da nema ni ustaša?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Nema ih među povjesnim postrojbama! Al dosta je ustaša u publici!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Odlično! Znači sve ide po protokolu!“
Sikjuriti jedan je rekao u voki: ”Aj dobro, onda se kontroliraj… Orao tri, jel kod tebe sve ide po planu?“ Sikjuriti tri je rekao u voki: ”Sve je idealno, Orao jedan! Vrime je sunčano, na nebu nema ni oblačka!“ Sikjuriti jedan je podviknijo: ”Ne gledaj u nebo, bog ga jebo! Gledaj oko sebe!“ Sikjuriti tri je pitao: ”Šta oko sebe?“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Sve oko sebe, papane! Jel delegacija iz Srbije pod kontrolom?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Je, je, pare skroz u redu!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Aj dobro! Drže li se dalje od Klema i Glogoškog?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Distanca je veća od pedes metri! Kako je meštar Krešo i režira!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Okej! Nikako ne želimo da se Klemu i Glogoškom nešto desi!“ Sikjuriti tri je pitao: ”Ali goste nisu razoružali na granici?“
Sikjuriti jedan je rekao: ”Ne pametuj, Orao tri! Promatraj i ne pizdi… Orao dva, jel kod tebe i dalje sve po planu?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Je, je! Presjednica baš prolazi kroz špalir sastavljen od hrvackih povjesnih postrojbi!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”E tu posebno obrati pažnju, Orao dva!“ Sikjuriti dva je pitao: ”Na šta tačno da obratin pažnju, Orao jedan?“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Jesul se možda među hrvacke povjesne postrojbe uvukli partizani?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Kolko mogu vidit, nisu!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Dobro je! Zna san da će se usrat, pičke… Pretpostavljan da nema ni ustaša?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Nema ih među povjesnim postrojbama! Al dosta je ustaša u publici!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Odlično! Znači sve ide po protokolu!“
Onda je Sikjuriti tri viknijo u voki: ”Pozor, pozor! U vip-loži zamjećena veća količina sumnjivaca! Ponavljam, u vip-loži zamjećena veća količina sumnjivaca!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Kakvih sumnjivaca, Orao tri?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Kradljivaca, zelenaša, siledžija, dilera i ubojica!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Dobro, to je normalno! Nismo u samostanu, nego na krunidbi hrvacke presjednice!“
Sikjuriti tri je pitao: ”Šta rade lupeži i ubojice na krunidbi hrvacke presjednice?“ Sikjuriti jedan je dreknijo: ”Šta tebe boli kurac, Orao tri?! Naše je da vodimo brigu o sigurnosti, a ne o državnom protokolu! Oš da te sutra pošaljen na disciplinsku?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Neću!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”E pa onda se skomcentriraj na državne neprijatelje, a ne na lupeže i ubojice! Jel to jasno?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Jasno!“
Onda je Sikjuriti jedan rekao u voki: ”Orao dva, jel kod tebe i dalje sve u redu?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Sve je prva liga! Presjednica se upravo penje na binu! Haljina joj je iste boje ka svečani tapet, pa mi se malo gubi iz vida! Ne zna se tačno di završava dekor, a di počinje presjednica!“
Samo tu je Sikjuriti dva uletijo: ”A meni si maloprije reka da nema zajebancije dok smo na dužnosti!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Ti si na dužnosti, Orao dva, a Orao četri je na zvoniku! Lipo ti je čovik reka!“ Sikjuriti dva je rekao: ”Krehne li mu zvono, pa slučajno povuče okidač, ostaćemo bez premijera!“ Sikjuriti četri je rekao: ”Bez brige, Orao dva! Čak i da ga zdimim, Milanović će ostat promašeni slučaj!“
Sikjuriti jedan je rekao: ”To smo smislili zbog sigurnosnih razloga! Jel joj ona lapača iz ustavnog suda već predala štafetu?“ Sikjuriti dva je pitao: ”Misliš lentu?“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Naravski da mislin lentu! Šta san drugo reka?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Ništa! Reka si lentu!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”A kako se presjednica drži?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Dobro je! Čini mi se da hoda malo gobavo, al sve u svemu je okej!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Zašto je gobava, jebate?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Zasad je dobila samo kič! Fale još dva slova da ima i kičmu!“
Sikjuriti jedan je dreknijo u voki: ”Orao dva! Rekli smo da nema zajebancije dok smo na dužnosti! Oš i ti na disciplinsku?“ Sikjuriti dva je rekao: ”Pardon, ispričavan se…“ Samo onda je Sikjuriti tri uletijo: ”Pozor, pozor! U vip-loži uočena tri do četri ratna zločinca! Ponavljam, tri do četri ratna zločinca uočena u vip-loži!“ Sikjuriti jedan je zarežao: ”Koji je tebi kurac, Orao tri?! Jel tebe pere neka paranoja?!“
Sikjuriti tri je pitao: ”Zašto bi me prala paranoja?“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Ako je rat završija, kako može bit ratnih zločinaca, jebemu mater?!“ Sikjuriti tri je rekao: ”Pa šta ja znan, ugleda san ih u vip-loži tri do četri komada…“ Sikjuriti jedan je viknijo: ”Ugleda si ugledne građane, papane! Ako je rat proša, onda su i ratni zločinci prošlost!“ Sikjuriti tri je rekao: ”Aaaa, sad berem! Znači ovi u loži su dio hrvackih povjesnih postrojbi!“
Sikjuriti jedan je zakolutačijo sa očima. Samo onda je Sikjuriti četri rekao u voki: ”A ja ka da ne postojim, a?“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Orao četri! Oprosti šta smo te malo zanemarili! Javi svoju lokaciju!“ Sikjuriti četri je rekao: ”Evo me sa snajperom na zvoniku crkve svetog Marka!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”I? Kakva je odozgo situacija?“ Sikjuriti četri je rekao: ”Sve je pod kontrolom! Baš držin Milanovića na nišanu!“ Sikjuriti jedan je zinijo u voki: ”Zašto ga držiš na nišanu, bogte jeba?“ Sikjuriti četri je rekao: ”Onako, iz zajebancije!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Dobro, onda može!“
Samo tu je Sikjuriti dva uletijo: ”A meni si maloprije reka da nema zajebancije dok smo na dužnosti!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Ti si na dužnosti, Orao dva, a Orao četri je na zvoniku! Lipo ti je čovik reka!“ Sikjuriti dva je rekao: ”Krehne li mu zvono, pa slučajno povuče okidač, ostaćemo bez premijera!“ Sikjuriti četri je rekao: ”Bez brige, Orao dva! Čak i da ga zdimim, Milanović će ostat promašeni slučaj!“
Onda je Sikjuriti tri viknijo u voki: ”Pozor, pozor! Opasni predmet u vip-loži! Ponavljam, opasni predmet u vip-loži! Izgleda da je eksplozivna naprava!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Kakva eksplozivna naprava, Orao tri?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Ne znan tačno, al vidin da je u nekoj boci! Moga bi bit molotovljev koktel!“ Sikjuriti jedan je skriknijo u voki: ”Hitno interveniraj, Orao tri! Akcija! Onesposobi terorista i uzmi mu oružje! Sprječi masakr i krvoproliće! Spasi presjednicu od zlotvora! Brže, Orao tri, brže! Akcija!“ Sikjuriti tri je rekao: ”Nije, nije molotovljev koktel! Neki je papan izvadija šampanjac!“
Onda je Sikjuriti tri viknijo: ”Alo, šta da ja radin sa ovom bocom šampanjca? Pukne li, otiće sve u pizdu materinu! Umisto krunidbe imaćemo masovnu grobnicu!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Pa kakvi je to šampanjac, jebaga dragi jarac? Jel to neki tekući eksploziv?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Šampanjac je skroz normalan, al na vrhu boce nije obični čep!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Nego kakvi?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Merčep!“
Sikjuriti jedan se zagrcnijo: ”Šampanjac?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Je, je, maše lola sa bocom od šampanjca! Saću mu je pod hitno oduzet!“ Sikjuriti jedan je viknijo: ”Čekaj malo, klipsone! Nemoš čoviku uzet bucu šampanjca ka da je eksplozivna naprava, jebemu mater! Parićemo nesposobni debili!“ Sikjuriti tri je rekao: ”Kurac ne mogu! Sa ovin se može ubit par desetaka Srba! Uključujući premijera Vučića!“
Onda je Sikjuriti dva uletijo: ”Nemoj me jebat da je premijer Vučić Srbin?“ Sikjuriti četri je rekao: ”Ozbiljno se priča da je!“ Sikjuriti jedan je rekao: ”Čoviče, ti Srbi su stvarno bolesni! Pošalju nam Srbina u Zagreb na krunidbu!“ Sikjuriti dva je rekao: ”Nemoš virovat…“
Onda je Sikjuriti tri viknijo: ”Alo, šta da ja radin sa ovom bocom šampanjca? Pukne li, otiće sve u pizdu materinu! Umisto krunidbe imaćemo masovnu grobnicu!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Pa kakvi je to šampanjac, jebaga dragi jarac? Jel to neki tekući eksploziv?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Šampanjac je skroz normalan, al na vrhu boce nije obični čep!“ Sikjuriti jedan je pitao: ”Nego kakvi?“ Sikjuriti tri je rekao: ”Merčep!“
(Blog Bilježnica Robija K. prenosimo s portala Slatina.net).
Put nakon presude
Završena je, za širu publiku, zamršena pravna bitka između Hrvatske i Srbije na Sudu pravde u Haagu. Kako zbog ugleda institucije pred kojom se bitka vodila, tako i zbog ozbiljnosti međusobnih optužbi za genocid, ovo je za mnoge bila ona prava, završna bitka, gdje će Hrvatska ostvariti pravdu i jednom zauvijek pribiti na stup srama Srbiju. Barem su tako Hrvatski političari obećavali.
Opisana situacija je bila tim kompleksnija kad se zna da su ratne rane još svježe, da svi mrtvi još nisu pokopani, kad je problem rata među žrtvama i braniteljima i dalje vrlo osjetljiva tema.
Kako u te kolektivne emocije smjestiti presudu Suda pravde i kako reći narodu tko je tu u stvari pobijedio. Mi ili oni. U svakoj bitki, pa i u onoj pravnoj najvažnije je pitanje tko je pobijedio. To ulazi u povijesne knjige i kolektivnu memoriju stanovništva.
Dakle, udahnimo i recimo: Hrvatska je tužila Srbiju za izvršenje genocida i tražila temeljem te pravne osnove isplatu štete i u tome nije uspjela. Sud je tužbu Hrvatske odbio jer genocida na štetu Hrvata nije bilo. Posljedična odšteta nije dosuđena. To je bit
Uvijek je nacija u transu kad se nadmeću Hrvatska i Srbija. U sportu je to relativno lako. Rezultat je egzaktan a pravila svima poznata. Ako pobijedimo, dokazali smo svoju civilizacijsku nadmoćnost, svoj karakter pred “onima s istoka”. Ako izgubimo, okrivit ćemo suce i nedostatak sreće i s takvim sportskim porazom možemo živjeti.
Kako se postaviti pri epskom pravnom sukobu kod Suda pravde u Haagu? Zaista, tko je tu pobijedio?
Iz medija i izjava političara to do kraja nije jasno. Naši političari, svi odreda, tvrde da, istina, genocid nismo dokazali jer ga Sud preusko tumači, ali smo dokazali tko je agresor, da su srpske snage činile zločin i da smo zahvaljujući tužbi prikupili i sistematizirali dokumentaciju o zločinu. Dakle, političari smatraju da smo uspjeli ostvariti svoje ciljeve.
Srpska strana tvrdi da su oni pobijedili jer da su se obranili od neopravdanih optužbi za genocid i da se pokazalo da oni nisu jedini krivci za sve zlo na Balkanu i da su u Oluji počinjeni masovni zločini nad Srbima.
Za tumačenje pravnih odluka treba se izvući iz dnevne politike, manipulacije domovinskim ratom. Pravne odluke treba, ma koliko to bilo teško, tumačiti isključivo pravnim sredstvima.
Dakle, udahnimo i recimo: Hrvatska je tužila Srbiju za izvršenje genocida i tražila temeljem te pravne osnove isplatu štete i u tome nije uspjela. Sud je tužbu Hrvatske odbio jer genocida na štetu Hrvata nije bilo. Posljedična odšteta nije dosuđena.
To je bit. Sve ostalo je manipulacija političara osjećajima naroda. Onaj tko podiže tužbu to čini kako bi uspio u tužbenom zahtjevu, tj. proglasio Srbiju odgovornom za genocid. Mi smo to htjeli postići, ali nismo uspjeli.
Što je najgore, Hrvatska je morala znati da neće uspjeti jer genocida nije bilo. Za taj zaključak nisu trebali potrošiti desetke milijuna kuna. Svaka ozbiljna pravna analiza ukazivala je da nećemo uspjeti s tužbom. Od 1999. pa do danas svi ozbiljni političari znali su da nećemo dobiti presudu za genocid. Međutim, naši političari vrlo često žive na raspirivanju nacionalnih strasti.
Hrvatska je morala znati da neće uspjeti jer genocida nije bilo. Za taj zaključak nisu trebali potrošiti desetke milijuna kuna. Svaka ozbiljna pravna analiza ukazivala je da nećemo uspjeti s tužbom. Od 1999. pa do danas svi ozbiljni političari znali su da nećemo dobiti presudu za genocid. Međutim, naši političari vrlo često žive na raspirivanju nacionalnih strasti
Na tome grade svoj politički uspon jer su oni, kao, borci za nacionalna prava. To što su to manipulacije i što će nas te manipulacije u konačnici skupo koštati njih nije briga. Ceh plaćaju porezni obveznici i to u doba kada oni više neće biti na vlasti jer sudski postupci dugo traju. Odgovornost političara se proteže kroz 15 dugih godina sve do današnje garniture koja objektivno ništa nije mogla učiniti, ali koja ni danas nema snage narodu dati pošten odgovor.
Tužba i sudski postupak u Haagu služio je jedino isključivo političarima koji su svjesno manipulirali nacionalnim osjećajima, otvarali stare rane i budili lažnu nadu kako bi ostvarili osobnu političku korist. Političari koji su odlučili podići tužbu i političari koji kasnije nisu imali hrabrosti javno reći da tužbu treba povući, premda su znali da s tužbom nećemo uspjeti, jedini su krivci.
U toj velikoj manipulaciji na isti način postupali su i političari HDZ-ova predznaka i SDP-ova predznaka i zajedno su krivi za ovu veliku manipulaciju.
I što sad. Imamo za nekakvu utjehu da je srpska protutužba odbijena. Utjeha je slaba jer je ta protutužba bila toliko neosnovana da je bilo očito da ni srpska strana u nju ne vjeruje. Ona je podignuta samo kao taktički manevar srpske obrane.
Kao nastavak manipulacije političari svih boja ističu da su ovom presudom utvrđeni brojni zločini protiv čovječnosti i ratni zločini te da je Srbija nastojala protjerati Hrvate kako bi stvorila nacionalno homogeni teritorij Velike Srbije. To se prikazuje kao uspjeh.
Naši političari ističu srpske zločine utvrđene presudom, ali u pravilu preskaču da je ta ista presuda utvrdila brojne hrvatske zločine na štetu Srba. Srpski političari čine to isto jer govore samo o hrvatskim zločinima koje je presuda definirala.
Međutim, i jedni i drugi zaboravljaju objasniti da je Sud opisao zločine obiju strana samo u obrazloženju presude kako bi argumentirao svoj stav o nepostojanju genocida. Političari zaboravljaju objasniti javnosti da iza tih utvrđenja suda ne slijede nikakve posljedice po toj presudi. Krivci neće biti kažnjeni, a žrtve neće biti obeštećene.
To da su u Hrvatskoj tijekom rata počinjeni brojni zločini znali smo i prije. Zato nam nije trebao dugotrajan i skup proces pred najvišim sudom u svijetu. Da su zločini počinjeni proizlazi iz brojnih presuda hrvatskih sudova, srpskih sudova te nekih presuda Haškog suda.
Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan što mi Hrvati nismo počinili genocid. Iskreno se nadam da razumni ljudi na srpskoj strani misle isto. To što je presuda utvrdila da nije počinjen genocid mora donijeti olakšanje u odnosima Hrvatske i Srbije. Jedno teško breme, jedna teška optužba i protuoptužba s autoritetom Suda u Haagu skinuti su s dnevnog reda međudržavnih odnosa Hrvatske i Srbije
Međutim, za razumne ljude koji misle i rade u dobroj vjeri ova presuda može biti značajna i vrlo pozitivna za odnose Hrvatske i Srbije. Presuda Haškog suda pravde s autoritetom najvišeg svjetskog suda utvrđuje da se između Hrvata i Srba nije dogodio genocid. Povijesno, to je najznačajnije.
Osobno sam izrazito zadovoljan što moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan što mi Hrvati nismo počinili genocid. Iskreno se nadam da razumni ljudi na srpskoj strani misle isto. To što je presuda utvrdila da nije počinjen genocid mora donijeti olakšanje u odnosima Hrvatske i Srbije. Jedno teško breme, jedna teška optužba i protuoptužba s autoritetom Suda u Haagu skinuti su s dnevnog reda međudržavnih odnosa Hrvatske i Srbije.
Isto tako ta presuda utvrđuje da su počinjeni brojni zločini u Hrvatskoj koji imaju karakter zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina. Te zločine treba procesuirati u redovnim kaznenim postupcima, i u Srbiji i u Hrvatskoj. Zločincima treba suditi, a žrtve obeštetiti.
Ako će obje države tu zadaću ozbiljno i sistematski ispuniti, ti problemi s političkog aspekta odnosa između država prelaze u pravosudne vode. Time se rasterećuju politički odnosi Hrvatske i Srbije. Omogućava se pogled u budućnost, suradnju u ekonomiji, kulturi, sportu, cirkulaciji ljudi dobara i ideja i napretku ukupnih odnosa obiju država.
Ova presuda je jasan put. Na nama je da ga odradimo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Granice i sudbine
Predrag Matvejević, ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015.
Iz recenzije izdavača:
Ova je knjiga nastajala u nelagodi: autor je pisao u inozemstvu o svojoj zemlji, u kojoj se vodio rat. Dio tekstova koji su ovdje sakupljeni bio je objavljen u domaćim i stranim glasilima, u prijevodu ili originalu, često i jednom i drugom. Većina ih je izišla, usprkos svemu, u nekoliko tomova koje su objavili razni izdavači, više strani nego domaći.
Matvejević je gotovo svakoga mjeseca navraćao u domovinu, bivšu i sadašnju, da vidi i uvjeri se što se u njoj događa te o tome obavijesti strani i domaći svijet – bolji dio svijeta koji je dobronamjerno želio znati istinu. Branio je s najviše upornosti pisce i intelektualce koji su se našli u nevoljama, u raznim dijelovima bivše Jugoslavije ili, kako se danas kaže, “regije”.
Osim esejističko-poetskih ogleda, poput ”Mediteranskoga brevijara”, prevedenog na više od dvadeset jezika i ”Druge Venecije” koja je nagrađena nagradom ”Strega”, jednim od najznačajnijih književnih priznanja u Italiji, kritika je vrlo pozitivno ocijenila Matvejevićeve knjige eseja nastalih ”između azila i egzila”, napose djelo o ”Kruhu našemu” te, među ostalim, zbirku ”Otvorenih pisama” koja su pridonijela da autor bude uvršten u francusku “Legiju časti”.
Osim esejističko-poetskih ogleda, poput ”Mediteranskoga brevijara”, prevedenog na više od dvadeset jezika i ”Druge Venecije” koja je nagrađena nagradom ”Strega”, jednim od najznačajnijih književnih priznanja u Italiji, kritika je vrlo pozitivno ocijenila Matvejevićeve knjige eseja nastalih ”između azila i egzila”, napose djelo o ”Kruhu našemu” te, među ostalim, zbirku ”Otvorenih pisama” koja su pridonijela da autor bude uvršten u francusku “Legiju časti”
Matvejević je objavio niz članaka i eseja u kojima je iznosio oštre kritike o situacijama, ličnostima i pojavama u bivšoj Jugoslaviji, uoči, za vrijeme i nakon rata koji je zadesio naše gradove i sela. Knjiga “Granice i sudbine” nosi podnaslov “O jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”.
“Jugoslavenstvo je širi pojam nego što mislite. Često to meni negiraju, a ja sam Jugoslaven, ali ne iz perspektive Aleksandra Karađorđevića ni Pere Živkovića. Ja sam i Srbin i to bolji od Vlade Bulatovića ili Antonija Isakovića, a bolji sam Hrvat od Stjepana Radića. Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” (Krležino poimanje jugoslavenstva).
Izvadak iz knjige:
”Familije , mrzim vas”, napisao je u ljutnji poznati pisac, na početku XX. stoljeća. Neki to ponavljaju za njim, drugi upozoravaju da ”prljavo rublje valja prati u obitelji”. Ili pak da svoj narod treba voljeti ”kao vlastitu porodicu”. To je sastavni dio rodoljubnog odgoja.
Nije uputno otkrivati stvari koje se tiču srodnika i sunarodnjaka, ”mojih” ili ”tvojih”, pogotovo ”naših”. Stanovita otkrića, o kakvima je ovdje riječ, ne usrećuju. Zbog njih se često kajemo. Ponekad se moramo i stidjeti.
Veći dio ovoga poglavlja objavljen je najprije u inozemstvu, dok se rat još vodio u Jugoslaviji. Bilo ih je teško objaviti u zemlji u kojoj se ratovalo. Valjalo se izložiti optužbama jedne i druge strane: još jednom izdajama ili klevetama, s ove i s one strane.
Samoubojstva – i razlozi zbog kojih smo ih kadri počiniti – razlikuju se od slučaja do slučaja. Na taj krajnji i nepopravljivi čin čovjeka navede jednom bolest ili nesreća, drugi put i žrtva ili vrlina. Mnogi se nađu na rubu ponora, malo ih je spremno sunovratiti se. Najodlučniji se vinu s onu stranu ruba, najočajniji također. Tko nije osjetio vrtoglavicu bezdana, ponekad i ne zna zašto je živio. Divio sam se kapetanima koji su tonuli zajedno sa svojim lađama. Mnogo je brodova na dnu mora, polomljenih jarbola i skršena kormila. Nemamo pravo olako suditi onima koji su se pokazali jačim od želje za životom – ponekad život i ne vrijedi živjeti.
“Jugoslavenstvo je širi pojam nego što mislite. Često to meni negiraju, a ja sam Jugoslaven, ali ne iz perspektive Aleksandra Karađorđevića ni Pere Živkovića. Ja sam i Srbin i to bolji od Vlade Bulatovića ili Antonija Isakovića, a bolji sam Hrvat od Stjepana Radića. Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” (Krležino poimanje jugoslavenstva)
Nije najveća tragedija u samoj odluci da vlastitom odlukom okončamo svoj ionako prolazni vijek: tragično je kad oni koji su obilježeni tom sklonošću, naslijeđenom ili stečenom, predvode druge – navode ih da se sunovrate zajedno s njima ili, pogotovo, umjesto njih. Kad osobe, s takvim porivima i nagnućima, postanu vođama i predvodnicima nacije, države, naroda…
Upravo to se dogodilo u drami koju smo proživjeli.
Izložit ću njezin sažetak u četiri čina (u teatarskom smislu te riječi) i dodati im nekoliko kratkih didaskalija. Lica su preuzeta, kako se to kaže, ”iz same stvarnosti”: voždovi i vrhovnici, čelnici višega i nižega reda, časnici i hodočasnici raznih vjera. Radnja se odvija naizmjence u sadašnjosti i prošlosti, na više pozornica, diljem zemlje u kojoj se najprije ”dogodio narod”, a zatim krvav rat među narodima. Iza kulisa čuju se povremeno hitci i odjeci. Do scene i partera dopiru krik i bijes. U trenutku kad se podiže zastor u gledalištu je uznemirenost, nalik na mir.
Čin prvi
Otac Slobodana Miloševića posvetio se bogosloviji, ali nije postao popom. Ustrijelio se ne doživjevši starost. Slobodanova se majka objesila. I ujak po majčinoj strani digao je ruku ná se. I on je usmrtio sebe sama.
Djetinjstvo i mladost čovjeka koji je godinama vodio Srbiju suočeni su s takvim porodičnim nesrećama. Našao je utočište – ili možda utjehu u omladinskim komunističkim organizacijama. Tragovi prošlosti nisu uočljivi na njegovu licu, glatku kao u dječaka, s nevelikim, udubljenim očima i pogledom koji ne odaje ni čuvstvo ni namjeru.
Govor mu je izravan i jednostavan, na trenutke prividno i prisan. Glas energičan i pomalo hrapav. Ponašanje mu je naoko prirodno i odlučno, lišeno suvišne teatralnosti: to mu je vjerojatno pomoglo da se, stupivši na vlast, nametne generalima Armije koja se nekoć zvala narodnom i jugoslavenskom – koja će u narode Jugoslavije uperiti puške i topove, u Hrvatskoj i Bosni, u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, ”na Kosovu polju ravnom”.
Scenograf bi svemu tome dodao odgovarajući dekor: na ušću Save u Dunav okupila se masa, plješće svome predsjedniku, slave ga pisci i pjesnici, gotovo sva takozvana poštena inteligencija. Unaokolo su barjaci, grbovi, parole; iza scene tutnje kamioni, uskoro će prevoziti leševe sve do Dunava i Batajnice. Kamera pokazuje ubojstvo bivšega predsjednika Srbije Ivana Stambolića, bačena u jamu pokrivenu vapnom. Sin novoga predsjednika vozi novi luksuzni auto, sprema se sudjelovati na nekim trkama. Vide se korice knjiga koje je na domaćim i stranim jezicima objavila supruga čovjeka koji stoji na čelu srpske države.
U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen 1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi morao kasnije i sâm ”pribjeći samoubojstvu”. Ali vođe koje narod slavi ne haju za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu ”ni samoubojstvo više ne bi bilo dovoljno”, no to je već druga priča.
U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen 1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi morao kasnije i sâm ”pribjeći samoubojstvu”. Ali vođe koje narod slavi ne haju za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu ”ni samoubojstvo više ne bi bilo dovoljno”, no to je već druga priča. Historija će pokazati je li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko obljubljeni ”Sloba, sloboda”. Da je to možda najveći poraz u njezinoj historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti, a nije lopovluka i obmana
Historija će pokazati je li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko obljubljeni ”Sloba, sloboda”. Da je to možda najveći poraz u njezinoj historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti, a nije lopovluka i obmana.
Ove su bilješke nastale, većim dijelom, prije groteskne scene obračuna u vili obitelji Milošević na Dedinju – ispaljenih hitaca, lisica na rukama, uhićenja i odvođenja dojučerašnjeg šefa države u Haag. Vijest da je u zatvoru prestao uzimati lijekove i voditi brigu o zdravlju kako bi skratio svoj život i poniženje, nije nevjerojatna. Kao dekor za kulisu mogla bi poslužiti pomalo zamućena noćna fotografija, na kojoj se nazire silueta bivšega predsjednika, ”Slobe, slobode”, malo pognutog i pokunjenog, tek iskrcanog iz helikoptera, kako prilazi – privode ga – vratima zatvora u Scheveningenu. Vjerojatno se već razočarao i u svoj narod.
Čin drugi
I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je samoubojstvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije). U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba ”Partizan”. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo.
Koju godinu kasnije, kad je već bio na putu ka generalskome činu, Franjo je Tuđman proširio vijest da su mu oca ubili hrvatski klerikalni nacionalisti – takozvani križari – to je čuo i avangardni zagrebački slikar, Tuđmanov drug iz rata i prijatelj u poslijeratnim godinama (Edo Murtić, pokojni prijatelj, koga ne kanim ovdje izvoditi na scenu). Devedesetih godina, nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske, pokušat će, usprkos nedvojbenim zaključcima vještačenja koje je provedeno nakon samoubojstva, prikazati očevu i maćehinu tragediju posve drukčije: kao mračno umorstvo koje su izvršili ne više ustaše, nego njegovi ondašnji drugovi: komunisti. Naveo je čak i ime svjedoka, istaknutog partizana hrvatskog porijekla. Taj ”jedini svjedok” odbio je, međutim, potvrditi Predsjednikovu izjavu, unatoč prijetnjama i neugodnostima kojima je bio izložen u novoj, demokratskoj Hrvatskoj.
Teško je objasniti zašto bi baš titovska policija likvidirala, bez ikakva posebna razloga, bivšega partizana i člana ZAVNOH-a, koji se inače isticao žestokim kritikama ”izdajničkog” vodstva Hrvatske seljačke stranke – to su bile teške optužbe u poratnim godinama, moglo se glavu izgubiti zbog njih ili barem dopasti zatvora. Samoubojica je, srećom, bio otac visokoga oficira – mladoga majora, pukovnika i budućega generala Jugoslavenske armije Franje Tuđmana. Ovom posljednjem će ubrzo biti povjerena, s obzirom na njegovu tadašnju odanost režimu i ideologiji, važna ”kadrovska politika” u Generalštabu Jugoslavenske narodne armije. Istaknut će se posebno u borbi protiv ”đilasovaca” i ”ibeovaca” u Armiji. Nismo uspjeli istražiti je li tko, prema njegovoj dostavi, završio u gulagu Gologa otoka.
I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je samoubojstvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije). U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba ”Partizan”. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo
Nedugo nakon što je postao hrvatskim predsjednikom Tuđman je javno priznao da je i sam bio spreman, već 1942. godine, počiniti samoubojstvo: razočarao se, veli, već na samu početku u onaj isti komunizam kojem će revno – vjerujemo i iskreno – služiti još gotovo četvrt stoljeća! Kako bi svoje priznanje učinio što uvjerljivijim, upro je u sljepoočnicu dva ispružena prsta oponašajući samoubilački čin (samo djelomično), u nastupu na televiziji. Nije ni pomislio kako bi možda takva gesta šefa države pred brojnim gledateljstvom mogla biti neprilična. No, pomogla mu je režija, primjerena ulozi.
Poznati novinar, koji je imao priliku da dugo i u više navrata razgovara s Franjom Tuđmanom, kad je već bio predsjednikom, objavio je podatak da je prvo ljubavno (tjelesno) iskustvo budući vođa imao sa svojom još mladom maćehom, koju će njegov otac ustrijeliti. Premda to nitko nije demantirao, valja uzeti s rezervom takve stvari – to malo rodoskvrnuće nije, očito, potaknulo oca na fatalan čin.
U trenutku kad je srušen Stari most u Mostaru, Mate Boban, tadašnji glavar ili doglavnik Herceg-Bosne, dičio se na sav glas da ”ostvaruje viziju” Franje Tuđmana. Domišljati Hercegovac pokušao je tako prebaciti na njega svu odgovornost za ono što se činilo po Hercegovini, prije nego što je tog istog Bobana zadesila smrt za koju se govorilo da nije slučajna. Predložio sam u to vrijeme Tuđmanu, u pismu koje dugo nije našlo izdavača, da podnese ostavku. Ali predsjednici ne haju za prijedloge pisaca, čak ni u našoj Hrvatskoj!
Predsjednik Franjo Tuđman uredio je da se izglasa Zakon o privatizaciji imovine i jeftino prisvoji, tj. ”privatizira” i proširi stan u kojem je živio. Supruga mu je nosila nevjerojatne sume na bankovni račun, koje skromna činovnica nije smjela prihvatiti te je kažnjena gubitkom posla u banci i izvrgnuta raznim drugim neprilikama. Još je živa, knjiga joj se zove ”Istina – savjest iznad bankarske tajne”. Potištena je.
Treći čin
Međunarodni sud u Haagu, koji su osnovale Ujedinjene nacije s namjerom da ispituje zločine počinjene u Jugoslaviji i Ruandi, zatražio je da mu se izruči general Ratko Mladić, optužen za ”genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječanstva”. Taj vojskovođa, naoko veselkast i neobuzdan u svojoj ulozi, održavao je stalne veze s Generalštabom u Beogradu, čiji je rad bio podređen samome Miloševiću. Nije nam poznato je li komandant jedinica na Palama u svakoj prilici tražio mišljenje svoga pretpostavljanog ili je pak imao, kako izgleda, i vlastitih inicijativa – na primjer kad je naredio da se strijelja još neutvrđeni broj muškaraca muslimanske vjeroispovijesti, koji su, goloruki, bježali iz Srebrenice pred njegovom vojskom, željnom osvete za višestoljetni turski zulum i ubojstvo srpskoga cara Lazara. Bosanske statistike, koje također nisu sasvim pouzdane, govore o deset tisuća pobijenih.
Uzdržaniji strani istraživači smanjuju tu brojku, nakon iskopavanja leševa, na šest ili sedam tisuća. Službeni izvori u Srbiji – Crnoj Gori o tome nisu izvještavali ili su pak svodili cijelu tu operaciju na običan ratni incident, ”uzajamno obračunavanje”, ”svatko je kriv”, ”i njihovi su ubijali” i tome slično. Stanoviti intelektualni i književni krugovi u Beogradu i okolici ne smatraju to uopće vrijednim spomena. U svakom slučaju, generalova se popularnost među žestokim nacionalistima nije time umanjila. U očima najžešćih dobio je aureolu junaka, usporedivog s Milošem Obilićem.
U Shakespeareovim tragedijama, kao i u samom životu, ima plemenitih smrti, poput Ofelijine. Suočena sa zločinima rođenoga oca, mlada djevojka Ana Mladić oduzela je sebi život. Ostavila je za sobom pismo. Vijesti koje su u nekoliko navrata došle do javnosti, govore o teškim ”nervnim krizama” i ”depresijama” proslavljenog vojskovođe, koje su uslijedile nakon gubitka jedine kćeri. Slične je scene oduvijek bilježilo pero tragičara.
Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni, osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na ”činjeničnom stanju”. Rat u Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih jedna drugima
Mržnja Ratka Mladića prema Hrvatima i Bosancima muslimanskoga porijekla nije, vjerojatno, potaknuta idejama stanovitih intelektualnih krugova, koji su rado osuđivali ”kozmopolite” i ”mondijaliste” kao strane ”plaćenike” ili ”izdajice” naroda; pogotovo ne pod utjecajem učenih štiva, poput Akademijina ”Memoranduma”, nedostupnih junakovu obrazovanju i inteligenciji. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše su mu zaklali oca Neđu pokraj sela Šunj, na Ivan-sedlu u Bosni. Članu Generalštaba JNA Blagoju Adžiću, Srbinu ili Crnogorcu (?) po narodnosti, stradalo je od ustaške kame u Drugom svjetskom ratu devetero članova obitelji, s očeve i majčine strane. To je odredilo njegove stavove u životu, ali se ipak pokazao uzdržanijim od ratobornog Mladića. Ubrzo je, po Miloševićevu nalogu, smijenjen s dužnosti i otjeran u prikrajak. U zatvoru u Haagu proveo je posljednje dana života.
Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni, osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na ”činjeničnom stanju”. Rat u Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih jedna drugima.
Četvrti čin
Radovan Karadžić u nacionalističkim je krugovima postao još cjenjeniji i dragocjeniji nakon što je bio maknut s predsjedničkog položaja i prisiljen da se potuca stazama i bogazama, po gudurama Bosne nam ponosne. Jedan rado čitani pisac takozvane lake literature prozvao ga je ”srpskim Robinom Hudom”. Po profesiji je liječnik, po specijalizaciji psihijatar (”etničko čišćenje” mu je najuža specijalizacija), po navadi pjesnik. Uza sve ostalo je i guslar: vidjeli smo ga kako svira na tom drevnome narodnom instrumentu i pjeva epsku pjesmu o četrdesetorici kapetana, i to pred širokom publikom (na televizijskom ekranu). Za takvim je čovjekom Međunarodni sud u Haagu raspisao potjernicu, optužio ga za ”zločine protiv čovječanstva” i za ”genocid”. Pjesnici koji nose neobična bosansko-hercegovačka imena – poput Noga ili Đoga – rezervirali su zâ nj mjesto u srpskom panteonu.
Mnogi Bosanci ili Bošnjaci, ne samo oni muslimanskoga roda i zakona, napominju pak da je njega i njegova kompanjona Krajišnika osudio komunistički titovski režim ne zbog srpstva, nego za najobičnije otuđivanje narodne imovine. Taj je banalni podatak možda jedino važan dramaturgu. Važniji su nam, recimo, razlozi zbog kojih je Karadžićev otac suđen, opravdano ili ne, za silovanje i rodoskvrnuće: jer je, navodno, nasrnuo na maloljetnu djevojku, koja je u uskoj krvnoj ili rodbinskoj vezi s njim (opet taj ”rod” i ”porodica”, dobacit će netko iz partera, tko ne voli vidjeti takve scene na pozornici).
Pisac ovih redova dužan je priznati da u ovom slučaju nije uspio dobaviti sudski zapisnik prijestupu Karadžića-oca, jer mnogi dokumenti još uvijek nisu pristu pačni u dijelovima brdovite Bosne. Teško je reći jesu li u pravu oni koji smatraju da takav ”rodoskvrni čin” nagovješćuje silovanja kojima će biti podvrgnute stotine mladih muslimanki – neke su od tih djevojaka iz patrijarhalnih sredina izvršile samoubojstvo. Ne zna se pouzdano koliko je bilo i momaka koji su na poseban način također razdjevičeni. To, očito, budi znatiželju rafiniranijeg dijela gledališta. U staroj Heladi sličan se odnos s mladim efebima smatrao ponekad dijelom spolne pedagogije. Teško je ipak zamisliti da su se na našem dijelu Balkana, u ratu u Bosni, činile takve stvari samo u pedagoške svrhe.
Karadžić se dičio svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisateljem Eduardom Limonovim, koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan pokazuje gostu mitraljez uperen na Sarajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati – osipa vatru s brda po gradu, u ”balije”. Pronio se glas po Baščaršiji da je pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu preotevši je tako ”teatru okrutnosti” – uprizorila ju je na svoj način, možda nedovoljno dramatski
Karadžić nije posve običan pjesnik: sam sebe opisuje kako gleda s brda – i mrzi grad kao brđanin; prijeti mu u stihu – i ostvaruje svoju prijetnju kuršumima; nagovješćuje rušenje i ruši; opsjednut nacionalnom idejom – dok traje opsjeda Sarajevo, više od 1000 dana i noći. Neke su od tih scena zapisane u njegovu opusu i prije nego što su s Pala ispaljene prve granate. Posrijedi je možda i stanovita vidovitost, avaj.
U emisiji koju su snimili zapadni reporteri, smatrani nesklonim ”Srbiji na Istoku”, Karadžić se dičio svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisateljem Eduardom Limonovim, koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan pokazuje gostu mitraljez uperen na Sarajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati – osipa vatru s brda po gradu, u ”balije”. Pronio se glas po Baščaršiji da je pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu preotevši je tako ”teatru okrutnosti” – uprizorila ju je na svoj način, možda nedovoljno dramatski.
Eduard Limonov, bivši ”disident”, slabašan pjesnik i jakušan ruski nacionalist, koji je čak i u Putinovoj demokraciji dopao zatvora zbog prljavih stvari, opisao je svoj podvig nakon povratka u domovinu. Taj su njegov opis ženerozno prenijeli stanoviti beogradski mediji, bliski režimu, a vjerojatno i paljanska televizija. Čuli smo da Edička još uvijek šeće trgovima Zapadne Evrope, neometan od prezaposlenih službenika Međunarodnoga suda u Haagu. Možda su podcijenili njegove streljačke vrline ili ga nisu uzeli zaozbiljno. A i nije na njima da određuju razlike između komedije i tragedije, pogotovo u šekspirovskim inspiracijama.
Karadžić je primio za svoju pjesničku ”dejateljnost”, u novom Savezu ruskih pisaca prepunom starih prerušenih staljinista, kraj drevnih kremaljskih zidina, nadomak hrama Vasilija Blaženoga, nagradu koja nosi ime Mihaila Šolohova, jednog od rodonačelnika ”socijalističkog realizma”. Objesili su mu (Karadžiću) o junačke grudi viteško odličje – krst svetoga Andreja. Ne znam tko je odlučivao o tome u Rusiji, kojoj je u tome času bila na čelu tragikomična figura Borisa Jeljcina.
Na ceremoniji, prožetoj posebnom vrstom teatralnosti, prisustvovali su i članovi Karadžićeve porodice. Bilo je tu i oficira u carskim mundirima, s epoletuškama i ordenjem po grudima i ramenima, sadašnjih bogatuna travestiranih u nekadašnje ”bojare”, plemića ”samozvanaca” u crnim kaftanima i narodnjaka u kričavim rubaškama, monaha s dugom sijedom bradom koji su dijelili prisutnima naforu i blagoslov.
Ne zaboravimo napomenuti da je u Haagu, u čuvenom ševingenskom zatvoru, sam sebi oduzeo život i Milan Babić, bivši prvak krajiških Srba. U Krajini su za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaše ubile više članova njegove obitelji, šire i uže.
Posljednja scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije ”Ferhadije”, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i kamenje od kojeg je bila sazdana. ”Ne ostade ni kamena na kamenu”, kaže naš narod u Bosni
Ovaj je čin, kao što vidite, nešto duži od ostalih. To iziskuju zahtjevi dramskoga zapleta i teškoće raspleta u drami. Posljednja scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije ”Ferhadije”, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i kamenje od kojeg je bila sazdana. ”Ne ostade ni kamena na kamenu”, kaže naš narod u Bosni.
Profesor Koljević bio je inače poznat kao vrstan šekspirolog. Poznavao sam ga. Bio mi je nekoć blizak, premda nije krio svoj srpski rod i nacionalizam. Pokoj mu duši.
Didaskalije
I sama mjesta na kojima se odvija radnja igraju važnu ulogu u dramaturgiji. ”Prokletstvo mjesta” poznato je od homerovskih vremena. Operacija ”Oluja” koja se odigrala u Hrvatskoj, u Krajini ljeta Gospodnjega 1995., izgnala je možda više od stotine tisuća Srba, koji su tu živjeli stoljećima, braneći Zapad i Mitteleuropu od najezde s Istoka. Među onima koji su protjerani nisu bili samo ekstremisti ili zagovornici Velike Srbije, nego i običan puk koji je u tim krajevima već bio gonjen i klan, odvođen u ustaške logore, bacan u jame. To su inače ”punopravni građani Hrvatske”, koji se, unatoč svemu, žele vratiti u svoje domove, makar i popaljene i poharane.
Ne zna se točno koliko ih je pobijeno, napose starica i staraca koji nisu imali kud te su ostali kraj svoga kućnoga praga. Jedan od protagonista te proslavljene operacije bio je Gojko Šušak, kojeg je predsjednik Hrvatske proglasio svojim ”najboljim ministrom”. Pretpostavlja se da su se među režiserima ”Oluje” našli, kao šaptači i pomoćni redatelji, neki umirovljeni američki komandanti, koji su svoj zanat ispekli na vijetnamskim pozornicama. Šušak nije skrivao da mu je otac bio ustaša.
Nije smatrao da su ustaše zločinci, kako to tvrde stanoviti krugovi na Zapadu i Istoku, koji su ”nasjeli komunističkoj propagandi”. Imali smo priliku vidjeti ga svojim očima, kao Predsjednikova izaslanika na stanovitim priredbama, u teatralnoj pozi: diže ruku i pozdravlja ”za dom spremni” na način kako su to činili nacistički gauleiteri – u Posušju, na primjer, gdje se pjevalo na sav glas u čast ustaškim vitezovima Juri i Bobanu ili pak na Sinjskoj alki, koja se jednako gostoljubivo, u bivšim režimima, ubadala ”u sridu” pred drugom Titom i, još prije, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem.
Šuškova oca ubili su četnici ili partizani, ne znamo točno koji. Sin je stoga zamrzio komuniste i Jugoslaviju. Prije nego što je postao ministrom u Tuđmanovoj Hrvatskoj i prikupio novce za njegove izbore, djelovao je u antijugoslavenskoj i ustaškoj emigraciji u Kanadi. Prilikom Titove smrti, položio je svinju u mrtvački lijes, napisao na njemu ”Tito” i ostavio ga kradomice pred vratima jugoslavenske ambasade u Torontu. Ta ne osobito civilizirana gesta dovoljno predstavlja ličnost i kulturu pokojnika: antropolozi tvrde da su zaostalija plemena Amazonije, osobito ona ljudožderska, na sličan način ispraćala omrznute pokojnike.
Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe jučer nagonile omraženu ”šiptariju”, a danas albanski Kosovari nagone preostale Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove tragedije. Primjerice na ”Rikarda III.”…
Unatoč tome, provincijalni ga duhovi uzdižu do nebesa: ”Blažene oči koje su ga vidjele”, piše jedan od živućih ”klasika” hrvatske književnosti. Dok se bavio poviješću jugoslavenske revolucije u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, sam predsjednik Tuđman osuđivao je ustaške masakre u Krajini, po Lici i Baniji, na Kozari, u glinskoj crkvi. Tad je, kao general Jugoslavenske narodne armije, pisao pozitivno o ”bitnim obilježjima razvitka NOB-a i socijalističke revolucije u Hrvatskoj”. Nije rijedak slučaj da se u jednom času brani ono što se u drugom napadalo, ili obrnuto: to stvara bizarnu napetost na sceni, u kojoj se tragično miješa s komičnim.
U nesretnoj nam povijesnoj geografiji, bosanske kasabe poput Foče (prekrštene u ”Srbinje”), Srebrenice ili pak Goražda nisu obične kulise. Tu su 1942. i 1943. četnici hametice klali muslimanske Slavene ”srpskoga porijekla” (prema srpskim historičarima) ili pak ”hrvatskoga” (prema hrvatskim povjesničarima), uz samu ”krivu Drinu”. Pamti se da je ta živopisna rijeka, koja je zahvaljujući geniju Ive Andrića postala slavnom u svijetu, bila sva crvena od krvi zaklanih. Nosila je ”turska trupla” – tako su ih zvali četnici – prema Savi i Dunavu.
Međutim, jedna od visokih ličnosti u Republici Srpskoj, svojedobno bliska suradnica Karadžićeva, bivša predsjednica Biljana Plavšić (koja se pokajala za svoje grijehe i priznala genocid) konstatirala je, dok je još bila na dužnosti, da su bosanski muslimani u stvari ”degenerisani Srbi” – ona se, tvrdi, kao doktor biologije u to razumije. Za potpredsjednika Miloševićeve vlade vojvodu Vojislava Šešelja Bošnjaci su srpski ”genetski otpad”.
Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe jučer nagonile omraženu ”šiptariju”, a danas albanski Kosovari nagone preostale Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove tragedije. Primjerice na ”Rikarda III.”: na bjesomučnog vojvodu Gloucestera, opakog Buckinghama ili odvratnog Edvarda IV., na omraženu Margaret i njihove suradnike i srodnike. Na tolike zločine bez kazne i kazne bez zločina. Na histeriju u historiji. U ovoj vrsti rodoslovlja, s toliko ubojica i samoubojstava, odnosi genetike i geopolitike ne mogu se zanemariti.
(Prenosimo iz knjige Predraga Matvejevića ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015. uz dopuštenje autora. Zahvaljujemo redakciji tjednika Nacional).
- « Previous Page
- 1
- …
- 20
- 21
- 22
- 23
- 24
- …
- 37
- Next Page »