Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne.

 

Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on.

 

”Nažalost, na ovaj način pokušavaju se ušutkati svi koji imaju hrabrosti iznijeti mišljenje i stavove koji su suprotni onima kojima smatraju da jedini imaju pravo određivati šta jeste, a šta nije ispravno razmišljanje ili djelovanje… Očekujemo brzu intervenciju nadležnih institucija da identificiraju i procesuiraju počinitelja, kao i nalogodavce ovog sramnog čina”, saopćeno je, a povodom premlaćivanja Slave Kukića, iz ureda tadašnjeg predsjednika Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića.

Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne

 

Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA, spada, trebalo bi da je tako, u one, kako ih je Nikšić nazvao, nadležne institucije – i nije da sa njene adrese nije stigla osuda napada, no ne na Kukića, već na Šteficu Galić i Amera Bahtijara. ”Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, kazali su i pojasnili kako jedan od osumnjičenih za atak na novinare, Antonijo Vrljić, nije njihov uposlenik.

 

Ne znači to, međutim, da je Vrljić dokoni, nezaposleni nasilnik, sasvim suprotno – državni je službenik i plaću prima u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine!

 

U BiH je od pasivnosti ”nadležnih institucija” vrlo često gora njihova aktivnost. Ili, kako je to upravo povodom napada na Galić i Bahtijara napisala Amila Kahrović-Posavljak, nije incident to što se njima dogodilo, već pravilo, dok je novinarstvo (i) portala Tačno.net u današnjem bosanskohercegovačkom društvu incidentno.

 

Tek nekoliko dana prije nego će urednici i uredniku na nos skočiti odlazak u kino, novinari i vlasnik jednog drugog portala, Klix.ba, vidjeli su i osjetili što je puni angažman onih, pomenutih ”nadležnih institucija”. Na isteku prošle godine, dvadeset i devetog prosinca, pripadnici policije Kantona Sarajevo i Republike Srpske, da baš tako, zajednički, u jaknama sa natpisima na ćirilici i latinici, kao braća i suborci, ušli su u redakciju Klixa i za sedam-osam sati pretresa izvrnuli je naopako.

 

Odnijeli su, na kraju, mobitele glavnog urednika i vlasnika i devetnaest hard diskova. Razlog: istraga snimka koji je Klix.ba objavio neposredno nakon posljednjih općih izbora u BiH i na kojem tadašnja i sadašnja predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović nekoga informira o tome da je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika osigurao većinu u Narodnoj skupštini RS-a tako što su ”kupili dva papka”.

 

Od tada, od trenutka objave snimke skandaloznog sadržaja, umjesto ka postupku Željke Cvijanović i svim posljedicama – prije svega onoj da većina u parlamentu manjeg entiteta nije odraz biračke volje, već najobičnije trgovine – pažnja se pokušava usmjeriti ka Klixu. Ispalo je, dakle, kako je prvi problem odakle tom mediju snimak, a drugi i posljednji tko je uopće, kada i gdje snimao premijerku zauzetu kupoprodajnim poslovima.

Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on

 

Kako su u pomenutoj redakciji uporno i profesionalno štitili svoj izvor, ne čineći pri tome ništa nelegalno, tako su, na kraju, dobili policijsku posjetu i poruku jednog od inspektora da to što su učinili ”ne smije proći nekažnjeno”.

 

Tako, eto, problem nije ono što bi inače i svugdje bilo problematično, već je problem što se za to saznalo. Čak je i nesretna Željka Cvijanović, nesvjesno da ne bude zabune, indirektno priznala kupovinu poslanika, rekavši kako je ona žrtva kršenja zakona koji zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje! O kupljenim papcima se, međutim, nije oglasila ni ranije, niti nakon što ju je tanka, klimava većina u Narodnoj skupštini potvrdila kao novu prvu ministricu.

 

Kratka je povijest slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali sadržajna, kako onim što su otkrili i objavili neki od novinara i urednika, tako, ako ne i više, različitim oblicima terora nad novinarima.

 

Za ovih dvadeset i pet godina neovisnosti, žurnalisti u BiH su prisluškivani, praćeni, premlaćivani, redakcije bombardirane, dok je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, ubijen u jesen posljednje ratne godine, nakon što je ubojicama otvorio vrata stana u kojem je živio s majkom.

 

Nije, dakle, ništa novo ni neobično u onome što se desilo Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, pa niti u onome što su vidjeli i doživjeli u Klixu. Drugačije, međutim, jesu okolnosti, kao i bosanskohercegovačko novinarstvo, uvelike pacificirano, sve manje utjecajno i kao takvo sve podložnije pritiscima.

Od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva

 

Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, BiH je imala jedan ozbiljan medijski centar – Sarajevo – i u njemu tek nekoliko profesionalnih, od politike neovisnih, istraživačkih i kritičkih medija. Kvalitet je, međutim, bio daleko iznad kvantiteta, što nije prolazilo bez posljedica.

 

Novinari nekadašnjih Dana i još uvijek žive Slobodne Bosne mogli bi do kraja ovog stoljeća pričati o raskošnom repertoaru pritisaka na njih i navoditi primjere u kojima su ”nadležne institucije”, od sudova do policije, služile svemu, samo ne njihovoj zaštiti.

 

Tako je, primjera radi, policijska istraga otkrila da napad ručnom bombom na redakciju Dana, tamo s kraja devedesetih godina, zapravo nije napad, već da je ručna bomba slučajno ispala jednako slučajnom prolazniku pored prostorija tog tjednika!

 

Tehnološki napredak i famozno slobodno tržište u ovom su stoljeću radikalno izmijenili medijsku scenu: nikada u BiH nije bilo više, makar (ako se tako uopće može reći) povremeno ili prividno slobodnih medija, a nikada njihov utjecaj nije bio manji. Kakofonija, naprosto, zaglušuje ono što vrijedi čuti.

 

U takvoj situaciji je, naravno, proširena mogućnost pritiska na one kojima još uvijek nisu odumrli novinarski nervi. I takvi su, kako reče pomenuta Amila Kahrović-Posavljak, incident.

 

Sve drugo, od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).