autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Velika povijest kurčenja: Franjo Tuđman na +20C

Autor: Boris Rašeta / 25.03.2019. Leave a Comment

Franjo Tuđman

Franjo Tuđman

(Opaska uredništva: Užasno nam nedostaje Franjo Tuđman. Strašno volimo njemu posvećene kipove. Zato još jednom donosimo antologijski osvrt Borisa Rašete o muci ovog neustrašivog junaka, hrvatskog George Washingtona, kako je sam sebi tepao).

U priči Tesari, Varlam Šalamov opisuje “termometar” iskusnih robijaša s obala Kolime. Ta rijeka u Čukotskoj oblasti redovito biva zamrznuta kroz tri godišnja doba. “Ako se mraz zgusne u maglu napolju je 40 stepeni ispod nule; ako je disanje šumno ali ne i otežano, znači da je minus 45; ako je šumno i vidno otežano, onda je minus 50”, kaže pisac, i sam bivši robijaš. “Na temperaturi nižoj od 55 stepeni pljuvačka se zamrzava u letu”, opisuje Šalamov donju točku sibirske zime koju čovjek može izdržati na otvorenom prostoru.

“Pljuvačka se”, dodaje on, “zamrzavala u letu već dve nedelje…”

Varlam Šalamov prvi je puta hapšen 1929; drugi puta 1937; ukupno je u zatvoru proveo 28 godina, osam više od Karla Štajnera, etničkog Nijemca, jugoslavenskog komuniste koji je 1937,. godine u Sibiru već odslužio prvu od dvadeset robijaških godina, opisujući u onoj strašnoj autobiografiji jedan od najčudnovatijih “menua” ikad pripravljenih – dio je njegovih sudrugova robijaša svakoga dana redovito prebirao po logoraškom izmetu, ne bi li pronašao neprovareno zrno kukuruza, žita ili raži, obrok za jedan dan života.

Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 – na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije – deset; dvadeset, trideset… U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk, Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija

Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom – ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali – ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao.

“Za razliku od jučerašnjih minus četrdeset, bilo je svega nekih minus dvadeset pet; činilo se da je dan letnji”, veli Šalamov, vedro završavajućipripovijest o “tesarima” ne posve uobičajenim opisom dolaska proljeća: “Tog dana i sutradan” kaže pisac, “grejali su se (logoraši) kraj peći, a onda je mraz naglo popustio do minus 30 – zima već beše prošla…”

Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 – na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije – deset; dvadeset, trideset… U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk, Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija.

Toponimi hrvatske disidencije manje su ledeni.

Retrospektivno gledajući, najvažniji hrvatski disident druge polovice dvadesetog stoljeća, Franjo Tuđman, nema većih problema s niskim temperaturama. On obitava u Nazorovoj ulici, na zagrebačkom Tuškancu, u mirnom podsljemenskom kraju gdje pjevaju gorske ptičice i miriše cvijeće.

Već na Majčin dan tamo, prema krležijanskoj pastorali, “pjevaju proljetne vode” dok na susjednom Cmroku “korijenje starih hrastova diše na vlažnoj martovskoj zemlji i sve miriše po proljeću…” Samo par stotina metara dalje od zavodljive magente tuškanačkih voćnjaka i veselog ptičjeg pjeva, odvratna je gužva velegrada.

Nešto sjevernije od Tuđmana obitava i drugi veliki disident i patnik, također žrtva titoizma, Josip Manolić, i on osuđen na životarenje u nekakvoj, vjerojatno židovskoj vili na Tuškancu, Titovoj Kolimi.

Pet stotina metara zračne linije u smjeru sjeveroistoka, u Rockefellerovoj ulici, samuje Savka Dabčević Kučar, predvodnica antititoističke opozicije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njoj u susjedstvu je i Miko Tripalo, još jedan pali anđeo hrvatskog komunističkog pokreta.

Hrvatski trockiji, buharini, radeki, zinovjevi, kamenjevi, kundere, haveli, ne vole baš opoziciju hladnih zona. Oni ispaštaju, pate, tuguju, u sablasnoj tišini podsljemenskih obronaka.

Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja – moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći.

Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom – ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali – ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao

Ovako izgleda martirij Franje Tuđmana prema pojednostavljenom, ali, (imajući na umu njegov svima poznati, teški karakter) vjerojatno točnom opisu Wikipedie kojega donosimo ne samo zbog činjenica, nego i zbog razigranosti i slobode stila.

“Kada je 1972. započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je (Franjo Tuđman). Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena. Osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi.

Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri. Neprestano se žalio na srce, tvrdio je kako mu zatvorska posteljina izaziva alergiju – na temelju čega je uprava dopustila da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu.

Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor radi srca bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom, imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici…”.

Pljuvačka se u lepoglavskoj brijačnici očito nije smrzavala nešto prije no što stigne do zemlje. No, Franjo Tuđman nije, opisujući sebe kao žrtvu, imao na umu zemlju nego Nebo. Pravo nebo, Panteon besmrtnika.

“Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: “Znate, profesore generale” – tako su me zvali osamdesetih godina – “da niste Hrvat, bili biste nobelovac!” rekao je Tuđman u intervjuu Hrvatskoj televiziji, u lipnju 1999. godine.

Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama.

Iza Tuđmana u širokoj vrsti puzi larva sličnih patnika koji se nesmiljeno hvale svojom žrtvom; to su ljudi koji su – slušamo li njihove ispovijesti – zbog svoje hrabrosti već pripaljeni na lomači ali su nekim čudom ipak pobjegli grobaru s lopate.

“Akcijaši su bili vojnički organizirani, sa zapovjednikom i činovima. Zapovjednici nisu morali raditi. Ostali su dobivali najteži posao na trasi. Pobunio sam se protiv takve hijerarhije, zahtijevajući da se ukinu činovi i da svi jednako rade”, pripovijedao je jednom prilikom Ivica Račan o svojoj mladosti.

“Ali više rukovodstvo je, dakako, sazvalo sastanak, odlučilo me pozvati kući i izbaciti iz Partije, kao anarholiberala. U to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, bila je to strašna kazna. Značila je da sam pod nadzorom i da me, i zbog malog prekršaja, mogu izbaciti iz škole…”.

Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja – moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći

Prema vlastitoj interpretaciji, u biografskom intervjuu kojega je dao Globusu sredinom devedesetih, cijela Račanova životna putanja nije bila laka. Obilježavali su je stalni sukobi s Nomenklaturom. “Tada sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist, pa onda socijaldemokrat”, kaže Račan.

Današnjim generacijama te tri riječi ne bi trebale značiti ništa, ali u partijskom kodu onog doba one bi imale značiti kako je Račan cijelo vrijeme svoje karijere bio neposlušnik, čovjek na rubu disidencije, uvijek sklon odabrati slobodu nasuprot stege, pa i po cijenu visokog rizika. Račan ovdje, još jednostavnije, kaže da nikad nije bio – komunist.

U istom tekstu, možemo pročitati pravu antologiju građanskog neposluha. Račan je, čitamo, prvi u Slavonskom Brodu nosio traperice – pouzdan znak građanskih zastranjivanja. Slušao je Fats Domina i Elvisa – dakle, ne Ruse, ne istok, nego Zapad.

Talijanima je prodavao žabe: bilo je to suradnja s internacionalnom buržoazijom. Ples na oštrici noža ima, međutim, i dulju pretpovijest. Još u srednjoj školi Ivica Račan se našao pod povećalom partijskih inkvizitora. “Neznatno prije toga bio sam predmetom žustre rasprave u omladinskoj organizaciji. Zbog – nemorala! Zabranjeni flert s jednom curom jer sam za njen razred bio zadužen…”.

Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je “starofrajlinska martirologija” uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja.

Još je težu Golgotu morao proći dr. Zdravko Tomac, baš poput Račana komunista iz Slavonskog Broda. Nakon davanja podrške “hrvatskom proljeću”, nacionalnoj frakciji KP koja je krenula u juriš na savezni centar, započeo je Tomčev Križni put.

Partija se pokazala nemilosrdnom, i mladog disidenta uputila na prisilni rad u Vilu Weiss, također sjajnu ex-židovsku vilu zagrebačkog sjevera, kod tadašnjeg predsjednika predsjedništva Hrvatske, Jakova Blaževića.

Nacionalno svjesnom Zdravku Tomcu blizina Stepinčeva tužitelja predstavljala je strahovitu kaznu, kao i Blaževićevo neumjereno uživanje u janjetini, pršutu i preferansu, što je ovaj hrvatski Job – zajedno s Blaževićem – stoički morao trpjeti gotovo četiri godine.

Zdravko Tomac bio je podvrgnut teškoj duhovnoj torturi. Morao je, gotovo svakodnevno, skidati s magnetofonske vrpce Blaževićeve ispovijesti o traženju crvene niti, koje su kasnije – u njegovoj redakturi – tiskane u četverotomnom izdanju.

Hrvatski Solženjicin bio je kažnjen i gotovo posvemašnjom anonimnošću: iako je de facto obavljao dužnost šefa kabineta Jakova Blaževića, nominalno je tu funkciju obnašao stanoviti Mato Pištalo. Profesorsku je karijeru Tomac također morao odrađivati u partijskoj školi Josip Broz Tito, u Kumrovcu.

Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama

Gotovo posvemašnju izopćenost iz znanstvene zajednice Tomac je, progonjen kao ranjena zvijer, uspio nadvladati osvajanjem dva razmjerno skromna akademska stupnja: magisterija i doktorata, na temu lokalne socijalističke samouprave, koja je morao braniti kod legendarnog dr. Dušana Bilandžića, izopćenika sličnog kova, kojega je Tomac jednom prilikom energično osudio: “Bilandžićeva knjiga potvrđuje njegovu duboku vjeru u socijalističko samoupravljanje i jugoslavenski federalizam i mogućnosti prevladavanja teškoća”.

Disidentski staž, Tomac okončava 1988. u Centralnom komitetu, kojega se do danas nije oslobodio. “Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma”, reći će Tomac u listopadu 1995. godine.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća, smjene Savke Dabčević i Mike Tripala, Oliver Mlakar iskazuje svoj bunt – nošenjem tamne kravate. “Sedamdeset prvu ste dobro “pregurali” na televiziji, iako ste u Dnevniku tih dana, kako ste sami rekli, nosili crnu kravatu.

Namjerno?” pita Mlakara novinar Nacionala.

“Nosio sam tamnu kravatu, ne bih rekao da sam je nosio “namjerno”, ali trenuci su bili takvi da nisam mogao staviti šarenu. Bili su to dramatični dani za nas koji smo čitali vijesti. Jedan dan bih čitao o Savki Dabčević-Kučar sve najbolje, a nakon 24 sata sve najgore. To nije bilo jednostavno. Izgovarao sam riječi i nisam vjerovao svojim ušima da ja to govorim. Dakle, došao mi je Ivo Bojanić, koji je tada bio direktor RTV Zagreb, da su mu prigovorili u CK da Mlakar čitajući vijesti o smjeni hrvatskih rukovodilaca nosi crnu kravatu. Bezvezarije. Ne, nisam se izvukao “smrću bake”, nego sam rekao da je kravata tamnocrvena…”.

Martell? Neki više vole whiskey! Neke vrsti disident prema vlastitom svjedočenju bijaše i Goran Milić, urednik tri televizijska dnevnika u tri uzastopno smjenjujuća režima. Katodni Joseph Fouche u račanovskoj emfazi tvrdi: “Uvijek sam plivao protiv struje”.

Još jedan junak! Goran Milić redovito se trudi hrvatskoj javnosti prikazati sva zlosilja Titove despocije. Redove za benzin i kavu, veze u bolnicama, nepotizam. Odvratnu stvarnost režima koji ga je nesmiljeno i ustrajno natjeravao da bude dopisnik iz New Yorka, Caracasa, Calcute, Madrida, sa Costa del Sol i Azurne Obale. Da u bijelom odijelu vodi dnevnik na TV Beograd. Da se voza na Satrapovom Galebu.

Goran Milić uvijek je voljan javnosti dati na uvid potresnu ispovijed čovjeka koji, plivajući ustrajno protiv struje, mora voditi Yutel, televiziju koja brani državu što se ustanovila na redovima za kavu, bonovima za hranu, točkicama za benzin, rezervnoj armiji rada na burzi. A onda potom opet mora voditi Dnevnik Hrvatske televizije,poznat po instaliranju heroja pokreta otpora.

Tri države, tri dnevnika – ispada, da su dnevnike južnoslavenskih režima vodili sami disidenti!

Ali, gdje je onda bila ta surova vlast, i od čega su disiderirali ti i takovi disidenti? Ako vlast nije bila na televiziji, morala je po logici stvari biti u opoziciji. A ako je vlast bila u opoziciji, a opozicija na televiziji, tko je onda punio zatvore?

Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je “starofrajlinska martirologija” uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja

Što je, onda, to bilo – neko pijanstvo? Može li despotizam biti tako nelogičan?

Kada bi Goran Milić bio wikipedijska jedinica, ali još nije, mogao bi ubilježiti bar jednu sklonost sličnu Tuđmanovoj – onu prema ispijanju otmjenih alkohola. Milić je zacijelo ispio cijeli jedan Jenisej Jacka Denielsa, kojem je već tako blizak da ga zove “Johny”.

Na odvratne je žrtve natjeravao i ostalu čestitu inteligenciju taj Titov režim, privatna orijentalna despocija kumrovačkog Atille, samonametnutog hohštaplera u društvu stručnjaka.

“Meni su dali zadatak da preko noći pripremim film o NDH s težištem na Jasenovcu, s poznatim napuhanim brojkama žrtava” opisuje Obrad Kosovac zašto je i kako snimao taj judeokomunistički uradak. “Tri sam se dana skrivao, direktor je ludovao, ali me nigdje nisu mogli naći. Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka. Uvijek se u ta vremena moglo ići određenim koracima u korist Hrvatske, ako si to htio…” objašnjava Kosovac strategiju Pokreta otpora.

Drugi, tek malo manje poznati lik, jednostavno i potresno opisuje strategiju hrvatskih disidenata komunizma: “Bio sam član Komunističke partije” veli dr. Ivica Kramarić u Globusu u ožujku 1996, “jer sam shvatio da se iznutra mogu boriti protiv tih vlastodržaca…”.

Pa onda onaj Antun Vrdoljak, koji je – kao žrtva – morao snimiti masu partizanskih filmova, uključujući i odvratne ode partizanštini, NOB-u i komunističkoj Ratnoj mornarici. “U Poljskoj je bio poljski komunizam” nabraja Vrdoljak, “u Češkoj češki, Mađarskoj mađarski, a u Hrvatskoj srpski.”

U tom i takvom, srpskom komunizmu, žrtveno janje od Vrdoljaka snimilo je desetak filmova. Takvo zlosilje slomilo bi i najveće heroje. Ne i Vrdoljaka, niti njegova oca: “Prijelomni trenutak rušenja komunizma bio je Titov govor 1962, u Splitu. Tito je bio uvjeren da je Split crveni grad, sve dok u sredini jednog od onih njegovih čuvenih govora nije počeo žamor mojih zemljaka. Ljudi su ga na glas pitali o čemu on to govori, jer su ljudi tamo gladni. Moja je obitelj taj govor slušala na šestom katu tadašnje Ulice proleterskih brigada. Otac mi je tada cipelom pogodio Tita na televizoru i pitao se što to Tito zna ako ne zna da mu je narod gladan. Mi smo se tada bacili na pod jer smo se bojali da televizor ne eksplodira. Tko je tada znao što čuči u televizoru?”

Ili inženjer Tomislav Mečep, koji je dao osebujan doprinos povijesti hrvatske disidencije priznanjem kako je u komunizmu noću rezao električne kablove, što je – imajući na umu devizu da je komunizam elektrifikacija plus vlast Sovjeta – ozbiljno rušilo same temelje te grozne tvorevine.

Pa umjetnik Dado Topić: “Taj Rock,n roll u Beogradu napravljen je”, govori poznati pjevač u Horizontima, “baš za koncerte. A taj Beograd je na svakom koncertu bio promijenjen u naziv grada u kojemu smo nastupali. Ni onda u Zagrebu nismo pjevali u Beogradu, već u Zagrebu…”.

Idemo li još dalje u povijest, redaju se slični primjeri. Nema đaka u bivšoj Jugoslaviji koji nije znao napamet glasovite rečenice kojima je Josip Broz Tito zaključio “bombaški proces”: “Ja se ne ćutim krivim”, izjavljuje Tito, “iako priznajem ono, što me tuži državni odvjetnik, jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije. Priznajem da sam član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao kakva se nepravda čini proletarijatu od buržoazije”.

Povijest hrvatske disidencije – vidimo iz priloženog – povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru

Zatim: “Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život.” Presudu dočekuje uzvikom: “Živjela KPJ, Živjela Treća internacionala!”.

Ovaj nastup zaslužuje divljenje. Među komunistima onog doba, ljudima posebnog kova, takav ispad nije rijetkost. Rade Končar navodno umire s riječima “Milosti ne tražim, niti bih vam je dao”, a armija komunista s pozdravima Staljinu ili naprosto, poklikom: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”

Ipak, pet godina Titove robije nije bilo tako jezivo: “Njegova paćenička robijaška uloga bila je, ipak, prilično neuvjerljiva” kaže Pero Simić u knjizi Tito, napisanoj s tendencijom, ali uz dosta točnih činjenica.

“Veći dio kazne izdržavao je u obližnjoj Lepoglavi, čiji upravnik je bio njegov drug iz Prvog svjetskog rata Maksimilijan Bohaček. Imao je brojne povlastice: bio je izuzet iz režima disciplinskih kazni, kao zatvorski kinooperater prikazivao je filmove svojim kolegama robijašima, gotovo svakodnevno je “slobodno izlazio iz kaznionice”, vrlo često je u Lepoglavi išao “kod hotelijerke Fidlerice popravljati električni uređaj”, a zalazio je i u njen kupleraj. Konačno, mnogo je češće od drugih zatvorenika mogaopisati pisma i primati posjete i pakete.

U jednom izvještaju upućenom CK KPJ poslije je i on sam otvoreno govorio o tim povlasticama. “Moram spomenuti da sam ja još od 1930. godine slobodno izlazio iz kaznionice, dakle već nakon nešto više od godinu dana mog robovanja, a to je bilo posve nenormalno.”

Objasnio je i uzrok te nenormalnosti: “Tadašnji upravnik kaznionice, Bohaček, bio je moj ratni drug i u (ruskom) smo ropstvu bili zajedno, te mi je išao na ruku.” Bohaček je zbog tih povlastica prijevremeno umirovljen, a kad je došlo vrijeme da izađe iz zatvora, Broz se nećkao, jer nije uspio ozbiljnije poboljšati svoju skromnu partijsku izobrazbu.

“Nakon pet godina, kad sam trebao izaći s robije, bio sam već malo nervozan, jer nisam mogao završiti program (političke izobrazbe) pa mi je trebalo još malo da ostanem (u zatvoru)”, priznaje Tito.

Pet godina robije, u najboljim godinama, strašna je žrtva, dakako, i ne treba je podcjenjivati. No, ne treba je ni preuveličavati, a nije moguće ne uočiti i da je država koja ga je utamničila, Kraljevina Jugoslavija, dijelom očito oklevetana.

Ovaj zatvorski režim nije, vidi se, bio ni nalik Sibiru. Moša Pijade upravo je u Lepoglavi preveo golemi Marxov Kapital, knjižurinu od 1800 stranica, za što je morao imati sasvim pristojne uvjete.

Povijest hrvatske disidencije – vidimo iz priloženog – povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru.

Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa.

Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa

Baš kako plemenitog idealistu dr Wernera opisuje Miroslav Krleža u Na rubu pameti.

“Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je dr. Werner pred kraj svjetskog rata da raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one smrdljive male štamparije svakog petka njegova je Vaga širila svoja krila nad našim blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim Vagama u šesnaestini, s jedne strane: srebrni i dragi zvuk zvona, što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge, mala, unosna trafika, kojoj posao iz dana u dan raste, sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija se sve vidljivije upliv na tzv. javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o pokretima, o strankama, o masama, o mandatu, o uspjehu mandata nad mandatima, o lisnici!”

Eto, od onda do danas o tome se, samo o tome i jedino o tome radi: O lisnici!

Jedini muzej koji bi se dao smisaono popuniti njihovom djelima, je Muzej bezuvjetne prodaje kojega, na žalost, na ovim prostorima nikada nitko neće napraviti.

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Antun Vrdoljak, Beograd, Boris Buden, Boris Rašeta, Dado Topić, Franjo Tuđman, Goran Milić, Ivica Kramarić, Ivica Račan, Ivo Bojanić, Josip Broz Tito, Josip Manolić, komunizam, KPJ, Maksimilijan Bohaček, Martell, Mato Pištalo, Miko Tripalo, Miroslav Krleža, Moša Pijade, NDH, NOB, Obrad Kosovac, Oliver Mlakar, partija, Pero Simić, Rade Končar, RTV Zagreb, Savka Dabčević-Kučar, Sibir, Solženjicin, Tomislav Merčep, Varlam Šalamov, YUTEL, Zdravko Tomac

Borivoj Dovniković Bordo: ”Mogu biti protivnik samo fašizmu”

Autor: Nada Beroš / 14.07.2018. Leave a Comment

Borivoj Dovniković - Bordo Foto: Supertoon.png

Borivoj Dovniković – Bordo
Foto: Supertoon.png

Kafić ”Paprika”, a potom i dom Borivoja Dovnikovića Borde u Dubravi proteklih tjedana bili su scenografija naših dugih, maratonskih razgovora o umjetnosti i politici, idealima i snovima. S tim vitalnim karikaturistom, animatorom, grafičkim dizajnerom i višestruko nagrađivanim autorom animiranih filmova nije bilo teško naći zajedničke teme. No teško je na kraju bilo ugurati naš razgovor u novinski format. [Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Beograd, Borivoj Dovniković-BORDO, Cavandoli, Čepin, Dado Vunak, demokracija, Disney, Duga film, Dušan Vukotić, Flash Gordon, Giannalberto Bendazzi, karikatura, Kerempuh, komunist, Maurović, Mimica, Nada Beroš, NDH, Nikola Kostelac, Nikola Tesla, Oscar, Osijek, partizani, Popaj, Prosvjeta, Ranko Munitić, Šabac, Solženjicin, Stipe Šuvar, Surogat, Tarzan, Uranija, ustaše, Veliki miting, Vladimir Nazor, Zagreb Film

Velika povijest kurčenja: Franjo Tuđman na +20C

Autor: Boris Rašeta / 26.03.2018. Leave a Comment

Boris Rašeta

Boris Rašeta

U priči Tesari, Varlam Šalamov opisuje “termometar” iskusnih robijaša s obala Kolime. Ta rijeka u Čukotskoj oblasti redovito biva zamrznuta kroz tri godišnja doba. “Ako se mraz zgusne u maglu napolju je 40 stepeni ispod nule; ako je disanje šumno ali ne i otežano, znači da je minus 45; ako je šumno i vidno otežano, onda je minus 50”, kaže pisac, i sam bivši robijaš. “Na temperaturi nižoj od 55 stepeni pljuvačka se zamrzava u letu”, opisuje Šalamov donju točku sibirske zime koju čovjek može izdržati na otvorenom prostoru.

“Pljuvačka se”, dodaje on, “zamrzavala u letu već dve nedelje…”

Varlam Šalamov prvi je puta hapšen 1929; drugi puta 1937; ukupno je u zatvoru proveo 28 godina, osam više od Karla Štajnera, etničkog Nijemca, jugoslavenskog komuniste koji je 1937,. godine u Sibiru već odslužio prvu od dvadeset robijaških godina, opisujući u onoj strašnoj autobiografiji jedan od najčudnovatijih “menua” ikad pripravljenih – dio je njegovih sudrugova robijaša svakoga dana redovito prebirao po logoraškom izmetu, ne bi li pronašao neprovareno zrno kukuruza, žita ili raži, obrok za jedan dan života.

Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 – na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije – deset; dvadeset, trideset… U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk, Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija

Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom – ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali – ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao.

“Za razliku od jučerašnjih minus četrdeset, bilo je svega nekih minus dvadeset pet; činilo se da je dan letnji”, veli Šalamov, vedro završavajućipripovijest o “tesarima” ne posve uobičajenim opisom dolaska proljeća: “Tog dana i sutradan” kaže pisac, “grejali su se (logoraši) kraj peći, a onda je mraz naglo popustio do minus 30 – zima već beše prošla…”

Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 – na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije – deset; dvadeset, trideset… U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk, Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija.

Toponimi hrvatske disidencije manje su ledeni.

Retrospektivno gledajući, najvažniji hrvatski disident druge polovice dvadesetog stoljeća, Franjo Tuđman, nema većih problema s niskim temperaturama. On obitava u Nazorovoj ulici, na zagrebačkom Tuškancu, u mirnom podsljemenskom kraju gdje pjevaju gorske ptičice i miriše cvijeće.

Već na Majčin dan tamo, prema krležijanskoj pastorali, “pjevaju proljetne vode” dok na susjednom Cmroku “korijenje starih hrastova diše na vlažnoj martovskoj zemlji i sve miriše po proljeću…” Samo par stotina metara dalje od zavodljive magente tuškanačkih voćnjaka i veselog ptičjeg pjeva, odvratna je gužva velegrada.

Nešto sjevernije od Tuđmana obitava i drugi veliki disident i patnik, također žrtva titoizma, Josip Manolić, i on osuđen na životarenje u nekakvoj, vjerojatno židovskoj vili na Tuškancu, Titovoj Kolimi.

Pet stotina metara zračne linije u smjeru sjeveroistoka, u Rockefellerovoj ulici, samuje Savka Dabčević Kučar, predvodnica antititoističke opozicije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njoj u susjedstvu je i Miko Tripalo, još jedan pali anđeo hrvatskog komunističkog pokreta.

Hrvatski trockiji, buharini, radeki, zinovjevi, kamenjevi, kundere, haveli, ne vole baš opoziciju hladnih zona. Oni ispaštaju, pate, tuguju, u sablasnoj tišini podsljemenskih obronaka.

Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja – moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći.

Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom – ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali – ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao

Ovako izgleda martirij Franje Tuđmana prema pojednostavljenom, ali, (imajući na umu njegov svima poznati, teški karakter) vjerojatno točnom opisu Wikipedie kojega donosimo ne samo zbog činjenica, nego i zbog razigranosti i slobode stila.

“Kada je 1972. započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je (Franjo Tuđman). Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena. Osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi.

Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri. Neprestano se žalio na srce, tvrdio je kako mu zatvorska posteljina izaziva alergiju – na temelju čega je uprava dopustila da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu.

Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor radi srca bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom, imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici…”.

Pljuvačka se u lepoglavskoj brijačnici očito nije smrzavala nešto prije no što stigne do zemlje. No, Franjo Tuđman nije, opisujući sebe kao žrtvu, imao na umu zemlju nego Nebo. Pravo nebo, Panteon besmrtnika.

“Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: “Znate, profesore generale” – tako su me zvali osamdesetih godina – “da niste Hrvat, bili biste nobelovac!” rekao je Tuđman u intervjuu Hrvatskoj televiziji, u lipnju 1999. godine.

Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama.

Iza Tuđmana u širokoj vrsti puzi larva sličnih patnika koji se nesmiljeno hvale svojom žrtvom; to su ljudi koji su – slušamo li njihove ispovijesti – zbog svoje hrabrosti već pripaljeni na lomači ali su nekim čudom ipak pobjegli grobaru s lopate.

“Akcijaši su bili vojnički organizirani, sa zapovjednikom i činovima. Zapovjednici nisu morali raditi. Ostali su dobivali najteži posao na trasi. Pobunio sam se protiv takve hijerarhije, zahtijevajući da se ukinu činovi i da svi jednako rade”, pripovijedao je jednom prilikom Ivica Račan o svojoj mladosti.

“Ali više rukovodstvo je, dakako, sazvalo sastanak, odlučilo me pozvati kući i izbaciti iz Partije, kao anarholiberala. U to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, bila je to strašna kazna. Značila je da sam pod nadzorom i da me, i zbog malog prekršaja, mogu izbaciti iz škole…”.

Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja – moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći

Prema vlastitoj interpretaciji, u biografskom intervjuu kojega je dao Globusu sredinom devedesetih, cijela Račanova životna putanja nije bila laka. Obilježavali su je stalni sukobi s Nomenklaturom. “Tada sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist, pa onda socijaldemokrat”, kaže Račan.

Današnjim generacijama te tri riječi ne bi trebale značiti ništa, ali u partijskom kodu onog doba one bi imale značiti kako je Račan cijelo vrijeme svoje karijere bio neposlušnik, čovjek na rubu disidencije, uvijek sklon odabrati slobodu nasuprot stege, pa i po cijenu visokog rizika. Račan ovdje, još jednostavnije, kaže da nikad nije bio – komunist.

U istom tekstu, možemo pročitati pravu antologiju građanskog neposluha. Račan je, čitamo, prvi u Slavonskom Brodu nosio traperice – pouzdan znak građanskih zastranjivanja. Slušao je Fats Domina i Elvisa – dakle, ne Ruse, ne istok, nego Zapad.

Talijanima je prodavao žabe: bilo je to suradnja s internacionalnom buržoazijom. Ples na oštrici noža ima, međutim, i dulju pretpovijest. Još u srednjoj školi Ivica Račan se našao pod povećalom partijskih inkvizitora. “Neznatno prije toga bio sam predmetom žustre rasprave u omladinskoj organizaciji. Zbog – nemorala! Zabranjeni flert s jednom curom jer sam za njen razred bio zadužen…”.

Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je “starofrajlinska martirologija” uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja.

Još je težu Golgotu morao proći dr. Zdravko Tomac, baš poput Račana komunista iz Slavonskog Broda. Nakon davanja podrške “hrvatskom proljeću”, nacionalnoj frakciji KP koja je krenula u juriš na savezni centar, započeo je Tomčev Križni put.

Partija se pokazala nemilosrdnom, i mladog disidenta uputila na prisilni rad u Vilu Weiss, također sjajnu ex-židovsku vilu zagrebačkog sjevera, kod tadašnjeg predsjednika predsjedništva Hrvatske, Jakova Blaževića.

Nacionalno svjesnom Zdravku Tomcu blizina Stepinčeva tužitelja predstavljala je strahovitu kaznu, kao i Blaževićevo neumjereno uživanje u janjetini, pršutu i preferansu, što je ovaj hrvatski Job – zajedno s Blaževićem – stoički morao trpjeti gotovo četiri godine.

Zdravko Tomac bio je podvrgnut teškoj duhovnoj torturi. Morao je, gotovo svakodnevno, skidati s magnetofonske vrpce Blaževićeve ispovijesti o traženju crvene niti, koje su kasnije – u njegovoj redakturi – tiskane u četverotomnom izdanju.

Hrvatski Solženjicin bio je kažnjen i gotovo posvemašnjom anonimnošću: iako je de facto obavljao dužnost šefa kabineta Jakova Blaževića, nominalno je tu funkciju obnašao stanoviti Mato Pištalo. Profesorsku je karijeru Tomac također morao odrađivati u partijskoj školi Josip Broz Tito, u Kumrovcu.

Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama

Gotovo posvemašnju izopćenost iz znanstvene zajednice Tomac je, progonjen kao ranjena zvijer, uspio nadvladati osvajanjem dva razmjerno skromna akademska stupnja: magisterija i doktorata, na temu lokalne socijalističke samouprave, koja je morao braniti kod legendarnog dr. Dušana Bilandžića, izopćenika sličnog kova, kojega je Tomac jednom prilikom energično osudio: “Bilandžićeva knjiga potvrđuje njegovu duboku vjeru u socijalističko samoupravljanje i jugoslavenski federalizam i mogućnosti prevladavanja teškoća”.

Disidentski staž, Tomac okončava 1988. u Centralnom komitetu, kojega se do danas nije oslobodio. “Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma”, reći će Tomac u listopadu 1995. godine.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća, smjene Savke Dabčević i Mike Tripala, Oliver Mlakar iskazuje svoj bunt – nošenjem tamne kravate. “Sedamdeset prvu ste dobro “pregurali” na televiziji, iako ste u Dnevniku tih dana, kako ste sami rekli, nosili crnu kravatu.

Namjerno?” pita Mlakara novinar Nacionala.

“Nosio sam tamnu kravatu, ne bih rekao da sam je nosio “namjerno”, ali trenuci su bili takvi da nisam mogao staviti šarenu. Bili su to dramatični dani za nas koji smo čitali vijesti. Jedan dan bih čitao o Savki Dabčević-Kučar sve najbolje, a nakon 24 sata sve najgore. To nije bilo jednostavno. Izgovarao sam riječi i nisam vjerovao svojim ušima da ja to govorim. Dakle, došao mi je Ivo Bojanić, koji je tada bio direktor RTV Zagreb, da su mu prigovorili u CK da Mlakar čitajući vijesti o smjeni hrvatskih rukovodilaca nosi crnu kravatu. Bezvezarije. Ne, nisam se izvukao “smrću bake”, nego sam rekao da je kravata tamnocrvena…”.

Martell? Neki više vole whiskey! Neke vrsti disident prema vlastitom svjedočenju bijaše i Goran Milić, urednik tri televizijska dnevnika u tri uzastopno smjenjujuća režima. Katodni Joseph Fouche u račanovskoj emfazi tvrdi: “Uvijek sam plivao protiv struje”.

Još jedan junak! Goran Milić redovito se trudi hrvatskoj javnosti prikazati sva zlosilja Titove despocije. Redove za benzin i kavu, veze u bolnicama, nepotizam. Odvratnu stvarnost režima koji ga je nesmiljeno i ustrajno natjeravao da bude dopisnik iz New Yorka, Caracasa, Calcute, Madrida, sa Costa del Sol i Azurne Obale. Da u bijelom odijelu vodi dnevnik na TV Beograd. Da se voza na Satrapovom Galebu.

Goran Milić uvijek je voljan javnosti dati na uvid potresnu ispovijed čovjeka koji, plivajući ustrajno protiv struje, mora voditi Yutel, televiziju koja brani državu što se ustanovila na redovima za kavu, bonovima za hranu, točkicama za benzin, rezervnoj armiji rada na burzi. A onda potom opet mora voditi Dnevnik Hrvatske televizije,poznat po instaliranju heroja pokreta otpora.

Tri države, tri dnevnika – ispada, da su dnevnike južnoslavenskih režima vodili sami disidenti!

Ali, gdje je onda bila ta surova vlast, i od čega su disiderirali ti i takovi disidenti? Ako vlast nije bila na televiziji, morala je po logici stvari biti u opoziciji. A ako je vlast bila u opoziciji, a opozicija na televiziji, tko je onda punio zatvore?

Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je “starofrajlinska martirologija” uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja

Što je, onda, to bilo – neko pijanstvo? Može li despotizam biti tako nelogičan?

Kada bi Goran Milić bio wikipedijska jedinica, ali još nije, mogao bi ubilježiti bar jednu sklonost sličnu Tuđmanovoj – onu prema ispijanju otmjenih alkohola. Milić je zacijelo ispio cijeli jedan Jenisej Jacka Denielsa, kojem je već tako blizak da ga zove “Johny”.

Na odvratne je žrtve natjeravao i ostalu čestitu inteligenciju taj Titov režim, privatna orijentalna despocija kumrovačkog Atille, samonametnutog hohštaplera u društvu stručnjaka.

“Meni su dali zadatak da preko noći pripremim film o NDH s težištem na Jasenovcu, s poznatim napuhanim brojkama žrtava” opisuje Obrad Kosovac zašto je i kako snimao taj judeokomunistički uradak. “Tri sam se dana skrivao, direktor je ludovao, ali me nigdje nisu mogli naći. Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka. Uvijek se u ta vremena moglo ići određenim koracima u korist Hrvatske, ako si to htio…” objašnjava Kosovac strategiju Pokreta otpora.

Drugi, tek malo manje poznati lik, jednostavno i potresno opisuje strategiju hrvatskih disidenata komunizma: “Bio sam član Komunističke partije” veli dr. Ivica Kramarić u Globusu u ožujku 1996, “jer sam shvatio da se iznutra mogu boriti protiv tih vlastodržaca…”.

Pa onda onaj Antun Vrdoljak, koji je – kao žrtva – morao snimiti masu partizanskih filmova, uključujući i odvratne ode partizanštini, NOB-u i komunističkoj Ratnoj mornarici. “U Poljskoj je bio poljski komunizam” nabraja Vrdoljak, “u Češkoj češki, Mađarskoj mađarski, a u Hrvatskoj srpski.”

U tom i takvom, srpskom komunizmu, žrtveno janje od Vrdoljaka snimilo je desetak filmova. Takvo zlosilje slomilo bi i najveće heroje. Ne i Vrdoljaka, niti njegova oca: “Prijelomni trenutak rušenja komunizma bio je Titov govor 1962, u Splitu. Tito je bio uvjeren da je Split crveni grad, sve dok u sredini jednog od onih njegovih čuvenih govora nije počeo žamor mojih zemljaka. Ljudi su ga na glas pitali o čemu on to govori, jer su ljudi tamo gladni. Moja je obitelj taj govor slušala na šestom katu tadašnje Ulice proleterskih brigada. Otac mi je tada cipelom pogodio Tita na televizoru i pitao se što to Tito zna ako ne zna da mu je narod gladan. Mi smo se tada bacili na pod jer smo se bojali da televizor ne eksplodira. Tko je tada znao što čuči u televizoru?”

Ili inženjer Tomislav Mečep, koji je dao osebujan doprinos povijesti hrvatske disidencije priznanjem kako je u komunizmu noću rezao električne kablove, što je – imajući na umu devizu da je komunizam elektrifikacija plus vlast Sovjeta – ozbiljno rušilo same temelje te grozne tvorevine.

Pa umjetnik Dado Topić: “Taj Rock,n roll u Beogradu napravljen je”, govori poznati pjevač u Horizontima, “baš za koncerte. A taj Beograd je na svakom koncertu bio promijenjen u naziv grada u kojemu smo nastupali. Ni onda u Zagrebu nismo pjevali u Beogradu, već u Zagrebu…”.

Idemo li još dalje u povijest, redaju se slični primjeri. Nema đaka u bivšoj Jugoslaviji koji nije znao napamet glasovite rečenice kojima je Josip Broz Tito zaključio “bombaški proces”: “Ja se ne ćutim krivim”, izjavljuje Tito, “iako priznajem ono, što me tuži državni odvjetnik, jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije. Priznajem da sam član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao kakva se nepravda čini proletarijatu od buržoazije”.

Povijest hrvatske disidencije – vidimo iz priloženog – povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru

Zatim: “Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život.” Presudu dočekuje uzvikom: “Živjela KPJ, Živjela Treća internacionala!”.

Ovaj nastup zaslužuje divljenje. Među komunistima onog doba, ljudima posebnog kova, takav ispad nije rijetkost. Rade Končar navodno umire s riječima “Milosti ne tražim, niti bih vam je dao”, a armija komunista s pozdravima Staljinu ili naprosto, poklikom: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”

Ipak, pet godina Titove robije nije bilo tako jezivo: “Njegova paćenička robijaška uloga bila je, ipak, prilično neuvjerljiva” kaže Pero Simić u knjizi Tito, napisanoj s tendencijom, ali uz dosta točnih činjenica.

“Veći dio kazne izdržavao je u obližnjoj Lepoglavi, čiji upravnik je bio njegov drug iz Prvog svjetskog rata Maksimilijan Bohaček. Imao je brojne povlastice: bio je izuzet iz režima disciplinskih kazni, kao zatvorski kinooperater prikazivao je filmove svojim kolegama robijašima, gotovo svakodnevno je “slobodno izlazio iz kaznionice”, vrlo često je u Lepoglavi išao “kod hotelijerke Fidlerice popravljati električni uređaj”, a zalazio je i u njen kupleraj. Konačno, mnogo je češće od drugih zatvorenika mogaopisati pisma i primati posjete i pakete.

U jednom izvještaju upućenom CK KPJ poslije je i on sam otvoreno govorio o tim povlasticama. “Moram spomenuti da sam ja još od 1930. godine slobodno izlazio iz kaznionice, dakle već nakon nešto više od godinu dana mog robovanja, a to je bilo posve nenormalno.”

Objasnio je i uzrok te nenormalnosti: “Tadašnji upravnik kaznionice, Bohaček, bio je moj ratni drug i u (ruskom) smo ropstvu bili zajedno, te mi je išao na ruku.” Bohaček je zbog tih povlastica prijevremeno umirovljen, a kad je došlo vrijeme da izađe iz zatvora, Broz se nećkao, jer nije uspio ozbiljnije poboljšati svoju skromnu partijsku izobrazbu.

“Nakon pet godina, kad sam trebao izaći s robije, bio sam već malo nervozan, jer nisam mogao završiti program (političke izobrazbe) pa mi je trebalo još malo da ostanem (u zatvoru)”, priznaje Tito.

Pet godina robije, u najboljim godinama, strašna je žrtva, dakako, i ne treba je podcjenjivati. No, ne treba je ni preuveličavati, a nije moguće ne uočiti i da je država koja ga je utamničila, Kraljevina Jugoslavija, dijelom očito oklevetana.

Ovaj zatvorski režim nije, vidi se, bio ni nalik Sibiru. Moša Pijade upravo je u Lepoglavi preveo golemi Marxov Kapital, knjižurinu od 1800 stranica, za što je morao imati sasvim pristojne uvjete.

Povijest hrvatske disidencije – vidimo iz priloženog – povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru.

Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa.

Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa

Baš kako plemenitog idealistu dr Wernera opisuje Miroslav Krleža u Na rubu pameti.

“Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je dr. Werner pred kraj svjetskog rata da raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one smrdljive male štamparije svakog petka njegova je Vaga širila svoja krila nad našim blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim Vagama u šesnaestini, s jedne strane: srebrni i dragi zvuk zvona, što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge, mala, unosna trafika, kojoj posao iz dana u dan raste, sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija se sve vidljivije upliv na tzv. javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o pokretima, o strankama, o masama, o mandatu, o uspjehu mandata nad mandatima, o lisnici!”

Eto, od onda do danas o tome se, samo o tome i jedino o tome radi: O lisnici!

Jedini muzej koji bi se dao smisaono popuniti njihovom djelima, je Muzej bezuvjetne prodaje kojega, na žalost, na ovim prostorima nikada nitko neće napraviti.

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Antun Vrdoljak, Beograd, Boris Buden, Boris Rašeta, Dado Topić, Franjo Tuđman, Goran Milić, Ivica Kramarić, Ivica Račan, Ivo Bojanić, Josip Broz Tito, Josip Manolić, komunizam, KPJ, Maksimilijan Bohaček, Martell, Mato Pištalo, Miko Tripalo, Miroslav Krleža, Moša Pijade, NDH, NOB, Obrad Kosovac, Oliver Mlakar, partija, Pero Simić, Rade Končar, RTV Zagreb, Savka Dabčević-Kučar, Sibir, Solženjicin, Tomislav Merčep, Varlam Šalamov, YUTEL, Zdravko Tomac

Mačkice su odrasle

Autor: Teofil Pančić / 14.02.2014. Leave a Comment

U životu postoje bar dva prokletstva koja vas – to jest, bar jedno od njih – pre ili kasnije sačekaju: prokletstvo neuspeha i prokletstvo uspeha. Sve ostalo je manje-više u redu… Uistinu, može li im se uopšte pobeći, tim zlim kobima naizgled suprotnih životnih ishoda? Verovatno može, ali samo tako što nećete ništa raditi, ničemu ne težiti, ništa ne želeti i ničemu spolja ne dopuštati da utiče na vas.

 

Drugim rečima, tako što ćete živeti otprilike kao biljka ili bar onako kako mi, iz svoje zoocentrične perspektive, zamišljamo da biljka živi. Odlična je to stvar – ali samo za one dubokoumne zen priče s neobično mudrom, a jezgrovitom porukom, one koje te ostavljaju bez daha tamo negde u gimnazijskoj dobi, dok još misliš da život može da stane u neku dobru poentu. U stvarnom životu – koji je uglavnom rasuta i nekonzistentna tvar, neretko i neprijatnog mirisa – to ipak malo teže ide (čak i u budističkom manastiru, kažu očevici!).

 

Kako god bilo, po svakom suvislom kriterijumu naše epohe, Nadežda Tolokonikova i Marija Aljohina vrlo su uspešne osobe. Za početak, verovatno se većina vas odmah dosetila o kome se radi, što ih čini globalno javno prepoznatljivim.

Sasvim ozbiljno, cure su beskrajno šarmantne, elokventne i televizične, Tolokonikova je uz to i ajme-meni-prezgodna – sve u svemu, prvoklasan su superstar materijal; ako ste gledali onaj dokumentarac o suđenju Pussy Riot koji je pre godinu ili dve poharao valjda baš sve svetske fensi-šmensi alternativne i buntovničke festivale, verujem da vam je jasno o čemu govorim

 

Da, to su one dve Pussy Riot cure koje su učestvovale u famoznom ‘‘blasfemičnom“ antiputinovskom performansu u onoj veličajnoj moskovskoj crkvi; bilo ih je tamo više, ali njih tri su uhvatili, pa im sudili, jednoj je na kraju udelilo aboliciju, a ove dve su zaglavile u zatvor, nimalo neozbiljan, nego onako vanvremeno sovjetsko-ruski zajeban. Nije vam to nekakva rekreativna ustanova skandinavskog tipa gde s tobom pričaju brižni pedagozi i svi nešto silno poštuju tvoja prava i slične gluposti, nego mesto na kojem se zaista pati i ispašta, duboko i totalno i na svaki zamisliv način.

 

A znate kako vam je s tim: ko god u Rusiji zaglavi u zatvor ,a da to ima makar i najmanje veze s politikom (a šta u večitom kremaljskom carstvu koje menja ideologije, ali ne i svoju autoritarnu suštinu, može da nema veze s politikom?), taj je već – pod razumnim uslovom da preživi – prešao tri frtalja puta do svetske slave, pa bilo da ga je utamničio car, generalni sekretar KPSS-a ili postmoderni gasni hazjajin, dakle, bilo da se zove Dostojevski, Solženjicin ili Nadežda T.

 

Sasvim ozbiljno, cure su beskrajno šarmantne, elokventne i televizične, Tolokonikova je uz to i ajme-meni-prezgodna – sve u svemu, prvoklasan su superstar materijal; ako ste gledali onaj dokumentarac o suđenju Pussy Riot koji je pre godinu ili dve poharao valjda baš sve svetske fensi-šmensi alternativne i buntovničke festivale, verujem da vam je jasno o čemu govorim.

 

Kako god, njihova je robijaška pasija okončana naprasnom, ukalkulisanom milošću Hazjajina Putina (valjalo je učiniti nešto slatko pred Sochi), onog istog koji ih je, nemojmo se zavaravati, i dao utamničiti; i jedno i drugo bilo je savršeno besmisleno i bez ozbiljnog povoda, ali tako to ide sa žanrom orijentalnih despotija: Car je taj koji odlučuje, koji te zatvara i otvara po svom ćeifu. On će znati da li i kada i kako, on će već znati i zašto (ili neće, jer i ne mora). Na tebi je da to prihvatiš onako kako se prihvata neminovnost prirodnih pojava.

 

Sve ovo pišem zbog napred nagoveštenog prokletstva uspeha. Marija i Nađa jesu propatile, ali su bogme, po merilima današnje celebrity civilizacije (nezavisno od toga mare li one za to ili ne), i ‘‘uspele u životu“: teško da će one ikada više biti anonimni ruski curetci, ulične pankerice bez kopjejke u džepu koje cugaju votku sedeći na golom parketu i smišljajući zvizdarije kojima ‘‘ruše Sistem“, kako to već pankeri(ca)ma svima i svuda i dolikuje.

Sve ovo pišem zbog napred nagoveštenog prokletstva uspeha. Marija i Nađa jesu propatile, ali su bogme, po merilima današnje celebrity civilizacije (…), i ‘‘uspele u životu“: teško da će one ikada više biti anonimni ruski curetci, ulične pankerice bez kopjejke u džepu koje cugaju votku sedeći na golom parketu i smišljajući zvizdarije kojima ‘‘ruše Sistem“, kako to već pankeri(ca)ma svima i svuda i dolikuje

 

Njima više ne vredi navlačiti one kapuljače iliti balaklave na glave: ne, Marija i Nadežda više nikada neće biti anonimne. Samim tim, njihovi guerilla days zauvek su prošli, bilo to njima milo ili ne.

 

Štaviše, iz ugla onih cura koje su ostale tamo na onom parketu uz čašice najjeftinije votke Marija i Nadežda sada su deo establišmenta, prijatno ljutkasti začin Zlog Sistema, one su se svesno ili nesvesno prodale. Uzgred, prepoznajem taj sindrom: to vam je kao ono kad dobar punk bend posle prvog ‘‘čisto punkerskog“ albuma na drugom već proširi horizonte, pa tu bude i regea i psihodelije i ko zna još čega, a oni mu razdraženi bivoli iz prvih redova krenu urlati da se prodao, da je ‘‘potpisao ugovor za EMI“, pa svi osim dobro zaklonjenog bubnjara završe koncert prekriveni pljuvačkom…

 

Zato nije baš neko iznenađenje da su stanovite Garadja, Fara, Shaiba, Cat, Serafima i Shumacher (uistinu zvuči kao popis mačaka kakvog malo uvrnutijeg mačkoljupca!) napisale otvoreno pismo urbi et orbi tvrdeći da su one danas onaj pravi Pussy Riot (gle, sad mi pada na um da su inicijali benda baš zgodni: PR!), dočim Nađa i Marija s PR više nemaju veze i ne mogu govoriti u njihovo ime, utoliko pre što su ‘‘zaboravile na aspiracije i ideale naše skupine“, što se pojavljuju u društvu prebogatih ‘‘progresivnih“ pop ikona na glamuroznim Amnesty International akcijama umesto da se – kao Serafima, Cat i ekipa – bore za ‘‘levičarsku antikapitalističku ideologiju“.

 

Pa dobro, a čime se to Nadežda i Marija bave umesto bistrenjem po kružocima ‘‘antikapitalističke ideologije“, jel’ možda reklamiraju Coca-colu i Chanel?! Pa, ne baš, nego su, vele Shumacher & co., ‘‘postale institucionalizirani advokati prava zatvorenika“. U svojoj sam naivnosti mislio da je to – biti ‘‘advokat prava zatvorenika“, pa makar i ‘‘institucionaliziran“ – nešto dobro i za svaku pohvalu, ali izgleda da sam i ja neoprostivo zapostavio proučavanje ‘‘antikapitalističke ideologije“, pa kaskam za trendovima.

 

Ozbiljno govoreći, a da čim bi se bavile posle svog iskustva?! I zašto bi pristale na tu progresivno-snobovsku demagošku zvrčku po kojoj suštinski udobna i nerizična borba za apstraktne i baš zgodno nedosegljive ciljeve ‘‘totalne promene sveta“ ima bilo kakvu – kamoli moralnu – prednost pred sasvim konkretnom borbom za konkretna prava konkretnih ljudi, a protiv više nego opipljivog protivnika?

A šta jeste namera? Eh, duga je to priča, ali valja napomenuti bar ovoliko: i svojevrsni društveni neuspeh ima svoju hijerarhiju i svoj glamur, a njegovi adepti takođe vole sebe da vide kao paralelnu aristokratiju; otpadnike od neuspeha – a to su svi koji po bilo čemu postanu istaknuti i priznati, ma koliko to bilo eventualno zasluženo i pošteno stečeno – shodno tome, gledaju kao izdajice

 

Možda su Marija i Nadežda u nekom trenutku bile samo nepromišljene cure iz velegradskih arty krugova kojima je bilo do (uostalom, vrlo opravdanog) zajebavanja Sistema, nesvesne mogućih konsekvenci. Ali eto, uhvatilo ih je i propustilo kroz flajšmašinu autoritarnog poretka, a one su se u svemu tome držale sjajno i mogu biti ponosne, i neka niko od nas ko se nije našao pred bar podjednako jakom opasnošću ne sudi o njima arogantno, neka pokaže bar elementarni ljudski respekt ako nije baš neizlečiva budala ili hulja.

 

Moglo je, dakako, biti i drukčije, mogle su ostati neprovaljene ili je moglo uhapsiti neke druge dve-tri pussy-buntovnice, pa bi možda one danas skakutale po sceni sa Bonom ili s kim već, dok bi Nadežda i Marija čantrale negde u nekom moskovskom predgrađu kako su ih ove ‘‘izdale“. Ali, bilo je kako je bilo. Marija i Nadežda, rekao bih, na teži, ali svakako dostojan način, proživljavaju growing up in public, uče kako stvari funkcionišu u stvarnom svetu, sa obe njegove strane: one koja donosi mizeriju i patnju i one koja donosi ‘‘uspeh“, šta god to tačno za bilo koga od nas bilo.

 

I s jednim i drugim bazično će dobro utemeljena osoba umeti da se nosi; ponekad je najteže nositi se s onim trećim elementom uglavljenim negde između: s potrebom anonimnih voajera da u tebe i tvoj život – kojem baš ničim ne doprinose – projektuju svoje opsesije, želje, strahove i ambicije i da kroz njih sude o tebi. A tako se, kroz taj filter, ništa ne vidi i ništa ne zna, niti su uvid i znanje, uostalom, namera.

 

A šta jeste namera? Eh, duga je to priča, ali valja napomenuti bar ovoliko: i svojevrsni društveni neuspeh ima svoju hijerarhiju i svoj glamur, a njegovi adepti takođe vole sebe da vide kao paralelnu aristokratiju; otpadnike od neuspeha – a to su svi koji po bilo čemu postanu istaknuti i priznati, ma koliko to bilo eventualno zasluženo i pošteno stečeno – shodno tome, gledaju kao izdajice.

 

Marija i Nadežda sada verovatno znaju mnogo o tome, ali pretpostavljam da za to malo mare. A i ne treba da mare. To je (često neizbežna) cena napretka u samoostvarenju: demonstrativni, koreografisani prezir od onih koji svoje Sebstvo pokušavaju da izgrade na ritualnom ne-Tebstvu…

Filed Under: NIJE DA NIJE Tagged With: alternativa, autograf.hr, bunt, celebrity, Dostojevski, kolumna, Marija Aljohina, Nadežda Tolokonikova, Nije da nije, punk, Pussy Riot, Putin, Rusija, Solženjicin, Teofil Pančić

Solženjicin po meri

Autor: Teofil Pančić / 26.12.2013. Leave a Comment

U petak, 20. decembra, avion privatne nemačke kompanije sleteo je na berlinski aerodrom pravo iz Rusije, a iz njega je izašao znamenit putnik, do koji sat pre toga sibirski zatvorenik: Mihail Hodorkovski, čovek koji je jednom imao para više nego što obični smrtnici poput nas mogu i zamisliti; sada ih, po svoj prilici, ima mnogo manje, ali to je i dalje više nego što bi običan smrtnik poput mene ili vas mogao i znao potrošiti, jer i za sticanje i za trošenje tolikog novca treba ona vrsta dara i, hm, mašte, kakvu ovakvi kao mi nemaju. Jer da je imaju, imali bi šta i (po)trošiti.

 

Zanimljiva je ta politička istorija nemačko-ruskih putničkih civilnih letova, vanlinijskih, ponekad upravo i ilegalnih. Izgleda da ruski Sistem (svaki, naime, ruski sistem!) ima potrebu da povremeno izluči iz sebe i sa teritorije koju kontroliše ponekoga ko mu osobito smeta, a za međunarodnu mu je reputaciju štetno da ga dalje drži u pržunu, bilo bukvalnom ili onom ’’otvorenog tipa’’ (što je u nekim periodima istovetno sa zemljom kao takvom). I šta onda učiniti nego posesti smetalo na prvi avion i uputiti ga na zapad, ali ne predaleko – Nemačka se tu čini kao baš zgodna destinacija.

E sad: nema više ni Solženjicina ni Sovjetskog saveza, druga su vremena i običaji, a i stvarno je malo smešno, a zapravo i skrnavo, poistovećivati ruskog pisca i stoičkog konzervativca (čoveka tvrdih uverenja i principa, šta god ko o njima mislio), sa megabogatim tajkunom, pripadnikom komsomolske zlatne mladeži koja je od nadirućeg kapitalizma vrlo brzo, promućurno i nadasve beskrupulozno prigrabila ono jedino što joj se dopalo: novac. Ne, mnogo novca

 

Tako je 12. februara davne 1974. na frankfurtski aerodrom sleteo Aleksandar Solženjicin, doslovno izbačen iz Sovjetskog saveza (i državljanstvo mu je momentalno poništeno) kao kakva vreća krompira, bez da ga se išta pita. Eh, takva je bila sovjetska imperija: ako hoćeš da izađeš iz zemlje moraš da zatražiš dozvolu, ali teško da ćeš je dobiti, ali ako počneš opasno da smetaš, ona će te isto tako silom izbaciti – i još ćeš biti srećan jer si mogao proći mnogo gore, kao što mnogi i jesu. Nisu, naime, svi Solženjicin ili Hodorkovski pa da imaju tako luksuzan tretman: za milione anonimnih dostajao je metak u potiljak i anonimni ukop u zaleđenu zemlju negde u Bestragiji.

 

E sad: nema više ni Solženjicina ni Sovjetskog saveza, druga su vremena i običaji, a i stvarno je malo smešno, a zapravo i skrnavo, poistovećivati ruskog pisca i stoičkog konzervativca (čoveka tvrdih uverenja i principa, šta god ko o njima mislio), sa megabogatim tajkunom, pripadnikom komsomolske zlatne mladeži koja je od nadirućeg kapitalizma vrlo brzo, promućurno i nadasve beskrupulozno prigrabila ono jedino što joj se dopalo: novac. Ne, mnogo novca. Ne, upravo nezamislivo mnogo novca. Stečenog na način koji se nikako ne uklapa u onu weberovsku ’’protestantsku etiku i duh kapitalizma’’. Samo, nisu momci-ex komsomolci imali ni vremena ni volje za čitanje Webera, valjalo je brzo i efikasno nalapati se gasno-naftnih i ko zna još kakvih milijardi.

 

Dosta godina kasnije, jeljcinovsku piramidu moći odmeniće Putin, stari i tvrdi KGB kadar, a Hodorkovski će odnekud pomisliti da može raditi mimo, ako ne i protiv novog šerifa u gradu. Šerif je, gle, mislio drugačije. The rest is history. Hodorkovski je imao više nego dovoljno vremena da u zatvoru nadoknadi propuštenu lektiru; ko zna, možda se mašio i Webera.

 

Deo zapadne štampe sada gotovo da slavi Hodorkovskog kao nekog ’’novog Solženjicina’’, naravno u postsovjetskom, brutalno kapitalističkom ključu. Deo ’’istočne’’ štampe (uključujući i srpsku) na to se mršti. I zaista, vrlo je lako uočiti koliko su Solženjicin i drugi sovjetski disidenti na jednoj strani, a Hodorkovski, Berezovski etc. na drugoj, nešto kao bog i šeširdžija. Ali, biće da to što ih se u izvesnom smislu dovodi u neku bizarnu vezu ne govori samo o buđenju hladnoratovskih resantimana, nego govori nešto bitno o sadašnjem stanju stvari.

Šta je danas drugačije? Pa ništa, osim toga da se sve pomalo raspaducka, da kriza nagriza već i jezgro evropskog severa i zapada, dok se po njegovim južnim i istočnim rubovima već uveliko razmahala, a sa njom i svakovrsni spasioci. Fašistički i tome srodni pokreti ponegde su već – u ublaženoj varijanti – preuzeli vlast, drugde su blizu vlasti, ili pouzdano rastu i čekaju svoj čas

 

Šta je, naime, putinovska Rusija ako ne svojevrsno ’’povampirenje’’ sovjetske imperije, ali ne kroz ideologiju, nego u čisto praktično-tehničkom smislu, sa knutom državne sile i gomilom novca od eksploatacije resursa u prvom planu? Šta je onda Vladimir Vladimirovič Putin ako ne svojevrsni Brežnjev državnog kapitalizma? Dakako, takvom autoritarnom socijalističkom kapitalizmu (nemojte mi samo reći da to ne postoji i ne može postojati!) glavni neprijatelji nisu pisci, umetnici, novinari. To jest, i takvi su mu neprijatelji, ali sitni i imperatorskog prezira dostojni, za njih je rezervisan pedagoški tretman u vidu cenzure, ostajanja bez posla ili drugih formi šikane. U krajnjem slučaju, poneko trajno nerazrešeno i nerazrešivo ubistvo, od nepoznatog ili ’’neuračunljivog’’ počinioca.

 

Sa odviše svojeglavim tajkunima se radi drugačije: oni su otpadnici iz zajedničkog ’’bojševičkog’’ gnezda, pri tome im novac daje izvesnu moć – a moć se u tim krugovima uvek respektuje, bez obzira na poreklo i predznak – i ima ih se egzemplarno dovesti u red. Jer, na koncu je važno da se pokaže da je ’’ruka Kremlja’’ uvek najjača i najčvršća, a da se ’’izmi’’, ideologije i poretci mogu menjati kako im je volja. Kremlj je suština, ostalo je retorika.

 

Da li sve ovo nešto govori zapadu, i nama kao klatećem se donjem rubu tog sveta? Nije malo onih, ne baš nerelevantnih, koji proglašavaju odlazeću 2013. ’’godinom Putina’’. Nije li Vladimirovič nadigrao Zapad i u Siriji i u Ukrajini i još ponegde? I sada mu je, kada je demonstrirao efikasnu silu, lakše da se malo igra humanizma i renesanse i poboljšava svoj predolimpijski imidž ’’humanitarnim’’ puštanjem Hodorkovskog, ili onih dveju cura iz Pussy Riot, pravih duhovnih naslednica starih disidenata.

Naravoučenije za kraj? Nema. Možda samo to da ne zaboravimo na Nadeždu Pussy Riot Tolokonikovu, curu bez kremaljske moći i tajkunskih para: sve što ona ima jeste očajnička želja i potreba za slobodom i za životom. Ponekome je to dvoje jedno te isto

 

A stara, dobra Evropa zapravo je paralisana i pomalo zadivljena Putinom i putinizmom (na onaj način na koji je kakav ’’dobar dečak i mamin sin’’ fasciniran huliganom koji sve može i sve sme) mada ga baš i ne bi volela ’’kod kuće’’, onako kako je zapravo bila paralisana i sirovim, brahijalnim staljinizmom, hruščovizmom ili brežnjevizmom. To jest, dopola gadljiva, otpola strašljivo impresionirana… Ali tada je ipak bilo lakše, bio je tu prekookeanski Veliki brat u punoj snazi i svežini, a nije bilo ni ruskih petrodolarskih milijardi, te je na koncu sibirska imperija – osim za ponekog left bank intelektualnog snoba – kao model za život i za ugledanje imala zavodljivost prašnjave krpe.

 

Šta je danas drugačije? Pa ništa, osim toga da se sve pomalo raspaducka, da kriza nagriza već i jezgro evropskog severa i zapada, dok se po njegovim južnim i istočnim rubovima već uveliko razmahala, a sa njom i svakovrsni spasioci. Fašistički i tome srodni pokreti ponegde su već – u ublaženoj varijanti – preuzeli vlast, drugde su blizu vlasti, ili pouzdano rastu i čekaju svoj čas. Na Balkanu se to osobito dobro vidi, a i Kremlj je izgleda odlučio da kroz Balkan, recimo kroz Srbiju, pa i Bugarsku, pokaže šta sve zna i može.

 

Zato će Hodorkovski biti lepo potapšan po ramenima i brzo zaboravljen, jer nije Međeda ljutiti kad ide zima; uostalom, poneko će se setiti i da je onomad, kada je Solženjicin dobio Nobela, a Kremlj ga, dakako, nije pustio da odleti na dodelu, švedska ambasada u Moskvi odbila da bude domaćin uručenja nagrade ruskom piscu, jer Kraljevska vlada ipak nije htela da kvari odnose sa supersilom zbog tamo nekog piskarala…

 

Naravoučenije za kraj? Nema. Možda samo to da ne zaboravimo na Nadeždu Pussy Riot Tolokonikovu, curu bez kremaljske moći i tajkunskih para: sve što ona ima jeste očajnička želja i potreba za slobodom i za životom. Ponekome je to dvoje jedno te isto. Nije to mnogo, i nema to iza sebe nikakvih divizija, ali opet, to je jedino što vredi, mada se ne može osobito dobro utržiti na berzama kapitalizma, socijalizma ili bilo kojeg drugog kurentnog pseudonima za neprestane Igre Moći.

Filed Under: NIJE DA NIJE Tagged With: autograf.hr, Hodorkovski, kolumna, Kremlj, Mihail Hodorkovski, Nadežda Tolokonikova, Nije da nije, Njemačka, Nobel, Pussy Riot, Rusija, Solženjicin, Teofil Pančić, Weber

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT