novinarstvo s potpisom
Boris Pavelić
Foto: Sanjam Knjige
U četvrtak, 16. svibnja 1991., beogradski dnevnik Borba objavio je komentar koji se mnogima mogao učiniti katastrofičkim novinarskim pretjerivanjem, premda je nasilje bilo već počelo. ”Čitatelji će sami prosuditi da li se sve to autoru ovih redaka samo priviđa, ili netko zaista sistematskim širenjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje priprema svoje sljedbenike za rat i masovne zločine?”, piše novinar Mirko Klarin u komentaru ”Nuernberg sada!”. [Read more…]
Umberto Eco
(Opaska uredništva: Tekst ponavljamo zbog toga što je tema itekako aktualna).
Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu ”Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak. [Read more…]
Umberto Eco
(Opaska uredništva: Tekst ponavljamo u povodu smrti velikoga profesora, pisca i novinara, ali i zbog toga što je tema itekako aktualna).
Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu ”Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak. [Read more…]
(Opaska uredništva: U subotu, 16. svibnja, u Vukovaru će u sklopu brojnih događanja na Festivalu glumca biti predstavljena monografija “Zrinka i Jani”. Ta, kako ju je Zlatko Sviben nazvao, jedinstvena “duografija” u potpunosti je posvećena glumici Zrinki Kolak Fabijan i pokojnom fotoreporteru Novog lista Ivanu Fabijanu Janiju, po kojemu nosi ime i nagrada Zbora fotoreportera Hrvatskog novinarskog društva za fotografiju iz kulture. [Read more…]
Umberto Eco
(Opaska uredništva: Tekst objavljujemo ponovo, nakon više od godinu dana, jer ga mnogi tada nisu pročitali a bilo bi dobro da ga uzmu kao obavezna duhovna vježba i u povodu 70. godišnjice pobjede nad nacizmom odnosno završetka Drugog svjetskog rata u Europi, osobito kada se u Hrvatskoj opet žali za ustašama i zagovara NDH).
Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu ”Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak. [Read more…]
Tijekom svog susreta u Rimu u prosincu bazične zajednice su analizirale aktualno stanje u kojem se svaka od njih nalazi i ohrabrivale su se međusobno. Ova iskustva su se stopila u odgovor njihovih glasnogovornika na govor Pape kojeg smo prenijeli prošle nedjelje. [Read more…]
Poslednjih nekoliko godina teških raskola, velikih nesreća i malih nada da se pameću i razložnošću išta može popraviti od onog što je slepa sila razvalila, mnogi su posustali i više ne veruju ni u šta. U potpunoj bespomoćnosti i beznađu izoluju se od onoga što se zbiva oko njih, kao sveti istočnjački majmun koji zatvara oči, pokriva uši i čvrsto drži zatvorena usta. Pojavila se posebna vrsta skeptika proklamujući da je u ovakvom svetu jedini spas biti izvan toga sveta. Preostala je samo mrzovolja, nekakva duhovna malaksalost, utapanje u opštu rezignaciju.
Rumunski pesnik Mirča Dinesku napisao je posle obaranja Čaušeska: “Trenutno moja osećanja su lokalizovana u jednoj zoni koja bi se mogla nazvati ‘odvratnost’. Zahvatilo me je bezgranično gađenje…
Za vreme Čaušeska nije postojala dobro definisana hijerarhija vrednosti. Ali je zato postojala hijerarhija podlaca. Dobro smo i sigurno znali ko je podlac. Posle 22. decembra podlaci su se prerušili. Mnogi bivši ‘veliki’ komunisti postali su veliki antikomunisti. Dobar deo doušnika ‘sekuritatee’ proklamuje sada sebe za žrtve staroga režima. Ove maske koje su posle decembra sebi natakli mnogi, pretvorile su se u groteskni politički spektakl”.
Odvratnost i gađenje – to su dva oblika tipičnog ponašanja intelektualaca u bivšim komunističkim zemljama kojima se objašnjava odustajanje od borbe za stvarne i suštinske društvene promene.
Iz euforije skliznulo se u apatiju. Iz pokliča da je pravi život tek pred nama utonulo se u pasivnost. Naš trud je, lamentiraju, uzaludan. Šta činiti kada je svaki novi korak samo novo razočarenje? Ništa, odgovaraju sami sebi. Umrtviti se, prestati da daješ znake života, postati i sam mrtvaja kao što se u mrtvaju pretvorilo sve oko tebe.
Svakoga dana srećemo te koji dižu ruke od svega, osim od malog sopstvenog interesa. Njima više nije važno kakav je taj svet u kojem su. Morala nema? Pa šta, od toga se ne umire. Sve je razoreno? Neka, i ruševine su nekakav zaklon. Poniženje je opšte, pa neka je. Čemu poštovanje i samopoštovanje? Nismo više deo civilizovanog sveta? Svet nam nikada nije ni bio potreban. Postali smo palanka? U redu, život u palanci je bezbedan i siguran.
Normalan čovek ima potrebu da diše punim plućima. Ali kako disati punim plućima u staklenoj posudi koja je hermetički zatvorena? Ako ćemo se već ugušiti, pre ili kasnije, zašto se uopšte zamarati uzaludno pokušavajući da se napolje izađe? Poživimo u miru bar onoliko koliko možemo. Predaja je smirenje. Pasivnost je lekovita. Slepilo blagosloveno. Tupost neophodna. Bilo šta da učinimo može nam biti samo gore.
No, nezgoda je u tome što uprkos mnogim suprotnim uverenjima deformacije sistema pre ispravljaju pojedinci nego mase. “Pojedinac je važniji od sistema”, pisao je Jung. Naglašavao je “da svaka promena mora započeti u samome pojedincu, a ne popravljanjem drugih ljudi”. Još pre Junga ovu misao isticali su mnogi mističari, dobri poznavaoci ljudske duše.
Kordovero je pisao u 16. veku: “U svakome je ponešto od drugih ljudi. Zato, kogod da čini grešna dela, povređuje ne samo sebe, već takođe i deo sebe koji pripada drugima”. A njegov učenik Isak Lurija tvrdio je da se izgubljeni svet pravednosti i čistote obnavlja tako što svaki čovek pojedinačno svojim jakim moralnim stavom daje važan prilog toj obnovi.
Što je svet gori, truliji i zapušteniji, vera u njegovo obnavljanje mora biti jača i istrajnija. No, tu mudrost koja je proizašla iz vekova ljudske samoanalize naše vreme nije prihvatilo ili je negde zagubilo.
Na sve strane uvećava se broj onih kojih se ništa ne tiče, koji samo “gledaju svoja posla”. Glasovi se umnožavaju: “Ne želimo ni u šta da se mešamo. Mi nemamo veze ni sa čim što se događa”. A “mrtvo more” se širi. Sve tone u opštu, ledenu, uspavljujuću letargiju i tako može trajati deset, sto, hiljadu godina i da nikome ništa ne zafali.
Sve ostaje prividno isto, samo su ulice još prljavije, fasade zgrada više propale, ljudi gladniji, dani bliži noćima, a onaj čas svakome upisan kao poslednji stiže, iako je taj dolazak neosetan i nevidljiv. Životu je postavljen čvrsti okvir i iz toga života kao iz one zatvorene posude nema se kud, samo se može malo u njoj batrgati.
Izokrenuto lice te pasivnosti, naličje toga stava “gledaj samo svoja posla” otkriva se u postupcima i ponašanju onih koji smatraju za blagodet što su zidovi sve viši, posude zatvorenije, zabran dobro ograđen i čuvan, glas i oko sveta daleki. U tome polumraku i mraku, u toj magli, u tom samo našem dvorištu onda se može činiti što se hoće i koga je za to briga.
Kaže jedan od ideologa nove srpske desnice: “Stav sveta nas ne mora da se tiče. Možemo ugasiti radio, televiziju, ne čitati novine dok posao ne završimo”.
I tu se negde susreće razočarani, uvređeni, zgađeni, pa na kraju nezainteresovani i neutralni intelektualac sa klasičnim fašističkim stavom i ostvaruje se prećutna podrška takvome stavu: ogradi i onda mlati, učini javnost ništavnom i nepostojećom, pa gazi i uništavaj. Idealno stanje za svaku vrstu duhovnog i fizičkog fašizma je baš takva mrtvaja u kojoj nikoga više nije ni za šta briga.
Tako se ulazi u “tamni vilajet”, mesto na kraju sveta gde se, kako kaže narodna priča, “nikad ništa ne vidi”. A u potpunoj pomrčini odzvanjaju samo dve rečenice: “To me se ne tiče” i “Gledam svoja posla”. A kada se otvore vratnice velikog mraka, onda ne pitaj kome zvona zvone. Zvone tebi, zvone svima nama, ali ni tvoj ni naš poziv u pomoć iz tamnog vilajeta nikada neće stići do spoljašnjeg sveta.
(Iz arhive autora)
Piše: Thomas Seiterich
Foto: PKN
Prema prosudbi uglednog časopisa Publik – forum, glasila kritičnih kršćana, nakon napada na sinagogu u Jeruzalemu, 18. studenoga 2014., treba se pribojavati novih oblika terorizma. Thomas Seiterich, novinar tog časopisa koji dugo godina prati sukob na Bliskom istoku, smatra da postoji stvarna opasnost od pretvaranja političkog sukoba između Izraelaca i Palestinaca u religijski rat ispunjen mržnjom između židova i muslimana.
Donosimo prijevod njegovog razgovora s mirovnim aktivistom iz Mirovnog centra ”Šator naroda” u kojem Daoud Nassar ističe čime se treba voditi mirovna strategija izlaska iz trenutno naizgled nerješivog sukoba u Izraelu / Palestini. Daoud Nassar se bori kao Palestinac i kršćanin za mir i toleranciju. Rođen je 1970. u Beit Jala, luteranski je kršćanin i mirovni aktivist. Vodi Mirovni centar ”Šator naroda“ (www.tentofnations.org).
Predstoji li Svetoj zemlji vjerski rat?
Nedavni zli događaji bole. Jako mi je teško, teško je i mojim prijateljima u pokretu za mir, ekumenizam i pravdu kojem pripadaju kršćani, muslimani i židovi. Jer mi smo čvrsto uvjereni da nasilje vodi samo u novo nasilje, agresija pokreće samo protuagresiju, mržnja rađa novu mržnju. Nikada se neće nasiljem postići rješenje za sukobe između Izraela i Palestine.
A gdje je rješenje?
Rješenje se neće postići atentatima fanatika s obje strane, kao što je bio onaj u sinagogi u Jeruzalemu. Jedina šansa za rješenje postoji ako se napusti začarani krug nasilja i frustracija, te se krene nenasilnim putem i gradi pravedan mir.
Čak i ako trenutno, nakon atentata u sinagogi i obilaska radikalnih židova u području koje pripada muslimanima, to što govorim zvuči kao utopija, ljudi iz različitih naroda i religija moraju se okupiti da bi jedni druge razumjeli i zajedno stvarali bolju budućnost u kojoj se poštuje pravo svakoga na život u miru i pravednosti.
Što osjećaju obični građani?
Mnogima je trenutno jako teško jer bi najradije krenuli nenasilnim putem. Sada su postali cilj napada unutar vlastitog nacionalnog korpusa. Nakon eskalacije nasilja koje je u medijima dobilo mnogo prostora vrijedi zakon akcije i reakcije. Pojedincu je teško i treba imati građanske hrabrosti ne sudjelovati u tome i suprotstaviti se općem raspoloženju odmazde razumnim mirovnim djelovanjem.
Foto: Steyler.eu
Vodite u Palestini, na uzvisini koja je okružena židovskim naseljima, Mirovni centar ”Šator naroda”. Protive li se nasilju ljudi iz vašeg kruga i djeluju li protiv religijskog nasilnog stava u vlastitim redovima?
Da. Jer religija se kod nas i naširoko na Bliskom istoku zloupotrebljava da bi se nahuškalo vjernike protiv onih koji od njih drugačije vjeruju. Strašno je i grozno da se u ime religije napadaju i ubijaju drugi ljudi.
Koju bi ulogu trebale imati religije?
Religije moraju povezivati ljude. Jer svaka religija stvara zajedništvo. Religije moraju iz sve snage sačuvati ljude od mržnje. Religije imaju zadaću biti mostovi time što nude smjer, mudrost, gaje strpljenje i veliku izdržljivost.
Što trenutno radite kao mirovni aktivist?
U svibnju je izraelska vojska sravnila sa zemljom naše plantaže voća. S volonterima svih triju religija pripremam tlo. Trenutno sadimo voćke. To je smislen rad koji nas tješi.
(Izvor: Publik – Forum, br. 25 od 5. prosinca 2014., str. 22. Prijevod: RAND)
Piše: Emir Imamović
(Ovo je klasičan intervju, ali zbog važnosti nastupa sestre benediktinke, Katalonke Terese Forcades na Festivala alternative i ljevice FALIŠ koji će se od 3. do 6. rujna održati u Šibeniku odlučili smo kao intervju tjedna prenijeti članak Emira Imamovića, direktora spomenutoga festivala, i da upoznamo ovu izvanrednu osobu i da, kao redakcija, dadnemo mali prilog promociji vrijednoga napora naših kolega i prijatelja u Šibeniku).
Umjesto uvoda: biskup, krotitelj zmija
Šibenski biskup Ante Ivas broji sitno do mirovine i to je, manje-više, sve što on zna o onome što dolazi. Ne, naravno, nisu godine učinile svoje, a sedamdeset i pet nije malo, dapače, koliko god se ponekad čini da ne bi mogao proći liječnički pregled niti u “Hrvatskom dragovoljcu“, padre je u boljoj formi od većine vršnjaka. Osim, naravno, svećeničkog, zdravog života i pratećih beneficija, tu bitnu ulogu igra i vrijeme.
Ante Ivas, naime, nije duhom niti blizu 2014.: vizionarski zagledan u retrovizor, on je, ako je oblačno, u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, dok za vedrih dana vidi sve do one 1945. A znamo što se tamo ima vidjeti…
Uglavnom, umjesto da se lagano priprema za umirovljeničke dane – novine ujutru, šah do ručka, siesta do sumraka, pa dnevnik i večera – Ante Ivas svaku zgodnu priliku koristi da označi krivce za kompletnu propast Hrvatske, hrvatskog društva, smjernog načina života i tako redom i do iznemoglosti. Odakle god krenuo, gdje god stao za mikrofon, kakav god povod imao, biskup Ivas neće propustiti da objasni korijen nedaća. Njemu je, tom korijenu i pratećim pojavama, dao i pjesničko ime: “crvena zmija“.
“Uvijek se nađe onih koji su u danima teškoća i iskušenja spremni narodu ponuditi lažne nade, lažne bogove i opasne idole, ‘zlatnu telad’ pod prividom novih sloboda, nove pravednosti, novog poretka.., nove mudrosti i blagostanja.., novih zakona, često protu Božjih, protu naravnih i protu narodnih. I uvijek se nađe onih koji se dadu zavesti, podmititi, dignuti ruku ZA, pa zaigrati kolo oko ‘zlatnog teleta’, kako se to dogodilo i Izraelcima pod Sinajem na putu…
Mi se danas s ponosom sjećamo kako je sav narod hrvatski osjetio da treba odlučno ustati na obranu svoga doma i roda… A trebalo je ući u teške borbe, micati ‘balvane na cestama’. Ali još više one mnogo teže, glavne krivce za sve što će se događati: ‘balvane’ u glavama ljudi koji su dugo živjeli u ‘sistemu’ koji je kao ‘crvena zmija’ sustavno trovao dušu hrvatskog naroda najkrvavijom ideologijom ljudske civilizacije, ‘komunističkom, partijskom’.
Ona je pod plaštem antifašizma, nemilosrdno satirala izvornu kulturu, kršćansku vjeru i Crkvu, kršćanske vrednote i institucije.., kulturni duhovni identitet i ime hrvatsko…”, rekao je u Kninu, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.
Crvena u crnom
“Da, ja sam za revoluciju, za drastičnu promjenu društva”, kaže Teresa Forcades (Barcelona, 1966.), Katalonka koja je studirala medicinu u Barceloni i New Yorku, a na Harvardu diplomirala teologiju. Dobro, reći će netko, mnogi možda, nije neki problem biti za revolucionarnu, drastičnu promjenu društva: lako je, je li, znati što se neće, ali je već malo teže znati što se hoće. Teresa Forcades, međutim, nije dokona dama kojoj revolucionarni žar splasne čim počne neka serija. Ona ima i program, nedug, u deset točaka, i u njemu poziva:
1. da država preuzme banke i pokuša obuzdati financijske špekulacije
2. da se poveća zaposlenost, osiguraju korektne plaće i mirovine, skrati radno vrijeme i osigura dohodak za roditelje koji ostaju kod kuće čuvati djecu
3. da se osigura prava participativna demokracija i reducira politička korupcija
4. da se svima osigura pristojan smještaj i da se ukinu hipoteke na stambene objekte
5. da se poveća javna potrošnja i (do)nacionaliziraju sve javne usluge
6. da se poštuje čovjekovo pravo da sa svojim tijelom radi što hoće, pa i ženino pravo na abortus
7. da se uvede što “zelenija” ekonomska politika i nacionaliziraju energetske kompanije
8. da se iskorijeni ksenofobija i ukinu zakoni o imigraciji
9. da se mediji i internet nađu pod kontrolom građana
10. da se potiče međunarodna solidarnost, napusti NATO i u budućoj slobodnoj Kataloniji ukinu oružane snage.
Dobro, dakle, Teresa Forcades je Španjolka i Katalonka, Katalonka i Španjolka, kako god, visokoobrazovana, ljevičarka je i – časna sestra. Upravo tako, časna sestra, benediktinka, živi u svetištu Montserrat, u planinama pored Barcelone i… Kako piše u jednom od njenih novinskih portreta: “uzor joj je Gandhi, mada joj se djelimično dopadaju i dijelovi ideologije pokojnog Huga Cháveza i Eva Moralesa“.
U početku biješe pitanje
Nekoliko mjeseci nakon što je na španjolskom jeziku objavljena knjiga Slavoja Žižeka i Srećka Horvata “Što Europa želi?“, sestra Teresa se u jednom od mnogobrojnih intervjua referirala na njen sadržaj. Bio je to sasvim dovoljan razlog da je čudnim putevima e-mailovskim upitamo bi li, možda, nekako, čudom, došla na Festival alternative i ljevice u Šibeniku, od trećeg do šestog rujna ove godine, i na njemu, u subotu, posljednju večer, kada padne mrak, predavala, govorila, što god… “Imamo sestru!!!“, napisao je nešto kasnije Srećko.
Još kasnije, “sestra, a naša“, Teresa Forcades, u jednom je od onih mailova sa stotinu pitanja napisala dvije riječi koje se danas svugdje razumiju: “Prokleti kapitalizam“. A puno, puno prije, u manifestu španjolskog “Pokreta ogorčenih” je rekla: “Trenutačni ekonomski model, institucionalni i politički poredak, nisu donijeli rezultate.
Hitno moramo stvoriti novi politički i socijalni model, i to bez ponavljanja formula iz prošlosti, znajući da taj proces nije ni lak ni kratak.” Uglavnom, sestri, vidimo, za razliku od šibenskog biskupa, retrovizor ne treba, osim u vožnji. Čisto da vidi tko joj dolazi s leđa.
Čuđenje u svijetu
Nije Teresa Forcades tek jedna od španjolskih zagovornica promjena, niti tamo, gdje živi, ima društvo da može po cijele dane, što bi Štulić kazao, kužiti svijet. Ona je, sasvim suprotno, jednako čuđenje kod kuće, kao i bilo gdje, tamo je, kao i ovdje, “kontroverzna“ i ovdje je, koliko u Španjolskoj ili Engleskoj, zapravo rijetka pojava: časna sestra koja ne vidi ama baš ništa sporno u tome što jest i onome za što se, u isto vrijeme, zalaže.
Drugi, mnogi, naravno vide, pa ne čude reakcije Šibenčana koji su ranu, usmenu najavu dolaska časne ljevičarke dočekali otprilike kako bi dočekali vijest da će se na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu prisutnima obratiti Darth Vader.
Motorna pila naopako
Religijske institucije, od Vatikana do Irana, što bi rekla Dubioza kolektiv, zapovjedništva su obrane ideja koje, ma koliko štete činile, uvijek imaju prednost nad zdravim razumom.
Zato su i, recimo, poruke pape Franje u kojima je kritizirao klasne razlike, odnose prema imigrantima ili pristajanje na siromaštvo većine zarad enormnog bogatstva manjine, proglašene – marksističkim. Papa je, naravno, marksist onoliko koliko je, recimo, grčka Syrza ekstremna. Ili koliko je Teresa Forcades kontroverzna.
Pisao je o tome nedavno i upravo u “Spektru“ Damir Pilić: “Tobožnja ‘radikalnost’ SYRIZA-e tek je zdravorazumski odgovor na radikalnost neoliberalnog kapitalizma i ekstremne socijalne posljedice koje taj sustav stvara za veliki dio stanovništva: rastuću nejednakost građana, nezaposlenost, ekonomsku depresiju i europsku mladost lišenu perspektive. Kojim logičkim trikom politička borba protiv ovih jezivih posljedica može biti ‘ekstremistička’?
Kako zahtjev za dostojanstvenim životom može biti ‘radikalan’? (…) Pokušaj da se najjača i najvažnija europska ljevičarska partija, a to SYRIZA nesumnjivo jest, mehanički utrpa u ekstremistički tor samo je obrambeni refleks europske političke elite, koja ne želi priznati da je izjednačavanjem komunizma i fašizma – osim što je falsificirala povijest – ugrozila i budućnost Europe, jer je tim moralnim žigosanjem paralizirala lijevu misao na kontinentu, a bez tog obrambenog bedema europsko je političko klatno otklizalo udesno, skupa sa socijaldemokracijom, pa je socijalna država šaptom pala, a fašizam oživio kao Freddy Krueger i uzletio kao ptica feniks.”
Dva su svijeta različita
Tako, eto, “kontroverzna” časna sestra, “ikona europske ljevice” i još nešto, zapravo jedna jako ozbiljna žena, dolazi ovdje gdje se u Crkvu ne smije u kupaćim gaćama i, pogotovo, s kalendarom, tamo gdje se vodi ljuti boj s demonima nešto bliže prošlosti, a ona malo, tek malo dalja, nanovo ispisuje, uz ignoriranje sadašnjeg trenutka i zbivanja u njemu poslije kojih ovaj svijet neće biti isti, a pitanje civilizacije je hoće li i koliko može biti gori.
Teresa Forcades, s druge, ma s prve, prave strane, baš ovaj svijet, kao i ono do jučer, zna u dušu. Rođena je 1966. i najznačajnije godine života su joj se desile u desetljeću koje je nas današnje stvorilo. Tamo negdje početkom osamdesetih, kada je imala petnaest, Teresa se počela, ako se to tako kaže, pronalaziti u vjeri i otkrivati Bibliju.
Njen background, međutim, s tim nema neku vezu: odrasla je u ateističkoj obitelji koja je Crkvu doživljavala, kako je opisala, jednako kao i monarhiju, kao dakle zastarjelu, potrošenu instituciju. Paralelno s njenim putovanjem ka sadašnjem pozivu, konzumerizam se pokazao kao efikasnije oružje od konvencionalnog i svakog drugog, vojskama dodijeljenog. Kapitalistički Zapad je komunistički Istok činio sivim, nezanimljivim, bijednim, ponudivši mu ono što će ubrzo prigrliti s druge strane Berlinskog zida: iluziju slobode mjerljivu kupovnom moći.
Diktaturu jednopartijskih sustava zamijenile su regije pod kontrolom oligarha, umjesto komiteta o potrebama su počele odlučivati banke, bog tržišta je ujedinio ateiste i vjernike, kršćane i muslimane, nebitno je postalo sve što se ne može izraziti u brojkama i, sve u svemu, otišli smo svako u svoje rodno mjesto, majci u onu stvar.
Žar s kojim su ispratile navodni komunizam – zapravo neuspjele, karikaturalne eksperimente koji o komunizmu, kako piše Terry Eagleton, govore koliko i pacijenti iz psihijatrijske klinike o ljudskom rodu – u povijest, vjerske su instuticije ugasile kako slučajno plamen ne bi zahvatio obližnju kulu od kamata i slične tvorevine iz kojih se danas brani sve ono što Teresa Forcades smatra opasnim poput ebole.
No, razlika između nje i, recimo, šibenskog biskupa je u tome što katalonska ljevičarka prošlost smatra svršenim vremenom, a šibenski biskup sadašnjim i budućim. Pri tome, oboje su, uvjetno kazano, na istom poslu, ali ne na istim svjetovima. I oboje vjeruju, samo… “Jedino ako vjeruješ da nešto može biti drugačije, možeš aktivirati snagu potrebnu za promjenu“, kaže sestra Teresa. Ne misli, naravno, na one promjene čiji je cilj da opet bude – isto.
Sasvim obična benediktinka
Stav Terese Forcades o abortusu, odnosno njen pogled, ali i razumijevanje tuđih prava i odluka, svjedoče koliko je zapravo ovu benediktinku krivo promatrati kao nešto čemu se treba malo i čuditi: “Ne zalažem se za pravo na abortus općenito, već samo u određenim okolnostima. Žena koja je silovana i začela, može traumu na koncu preživjeti na način da je ta nesreća ojača kao osobu, može trudnoću naposljetku prihvatiti kao blagoslov u svom životu i odlučiti roditi. No, ako to nije slučaj, ne mogu osuđivati ženu koja je odlučila ne roditi.
To što ja podupirem sve koje žele roditi, čak i u najtežim okolnostima, to je moj stav, ali ne mogu pristati na to da država dekretom tjera na rađanje.” Nije, kada se podvuče crta, gošća ovogodišnjeg FALIŠ-a niti kontroverzna, niti ekstremna, niti nešto treće. No, da je neobična pojava u svijetu kojem pripada – e, to jest. Ona, očito, ne misli kako zalaganje za socijalnu pravdu, jednakost i slobodu ima veze sa zmijama i drugim gmizavcima… Ona, naime, misli ozbiljno!
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Sve što trebate znati o krajnjoj desnici i fašistima koji imaju petinu mandata u EP. Uživajte!
Njezin je otac izjavio da bi problem imigranata riješio u roku od tri mjeseca tako da među njih pusti virus ebole. Nedugo zatim njegova nasljednica Marine Le Pen premoćno je pobijedila na euroizborima u Francuskoj. Francuski Nacionalni front u Europski parlament šalje 24 zastupnika krajnje desnice, jednako kao i britanski UKIP, desničarska Stranka za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva. Francuska i Velika Britanija nisu zanimljive samo stoga što su u EP poslale najviše notornih desničara.
Trenutačno se dvije nove jake snage – francuska Nacionalna fronta i UKIP trude oko pridobivanja zastupnika za svoje parlamentarne grupacije. Pojedinačni zastupnici teško se mogu izboriti za svoj glas među 750 drugih kolega; da bi bili vidljivi, potreban im je rad unutar grupacije, što je uvjet i za sudjelovanje u odborima i za sredstva. Uvjeti za osnivanje grupacije predviđaju najmanje 25 zastupnika iz sedam zemalja. Marine Le Pen je u srijedu u Bruxellesu objavila da potreban broj zastupnika premašuje, ali ono što joj u trenutku dok ovo pišemo nedostaje je potpora iz barem još dvije zemlje.
Dok je među šefovima vlada u Bruxellesu vladala nelagoda zbog nepoštivanja onoga što je bilo široko dogovoreno – Cameron je lobirao protiv imenovanja Jeana Claudea Junckera na mjesto predsjednika Europske komisije iako su pučani osvojili najviše mjesta u novom sazivu parlamenta – Marine Le Pen je po hodnicima okupljala svoju buduću grupu. Sretno se smiješeći kamerama, objavila je kako će joj se uz četiri nizozemska zastupnika desničara Geerta Wildersa pridružiti i četiri zastupnika austrijske Slobodarske stranke, jedan belgijski zastupnik i pet zastupnika talijanske Sjeverne lige koji su do sada bili s UKIP-om u grupaciji Europa slobode i demokracije (EFD).
Na istom avionu za Bruxelles predsjednik Sjeverne lige Matteo Salvini naletio je na Beppea Grilla, koji je krenuo na pregovore s Farageom o uključenju svojih 17 zastupnika u Farageovu grupaciju EFD. Pokret pet zvjezdica svojim je populističkim nastupom osigurao drugo mjesto u Italiji s 21 posto potpore. Hoće li se dogovoriti, još je neizvjesno.
Marine Le Pen boduje na Dansku narodnu stranku, ali ta se stranka navodno grozi francuske desničarke i sklonija je UKIP-u. Le Pen se nada i da bi joj se mogla pridružiti Sverigedemokratema, stranka švedske krajnje desnice koja je osvojila potporu 10 posto inače vrlo liberalnih Šveđana i tako dobila dva mandata, a računa i na finske desničare. Rok za sklapanje grupacije istječe joj 1. srpnja, kada treba biti formiran Parlament.
Tko to predstavlja Europljane u Europskom parlamentu – desničarski populisti
Obistinile su se crne slutnje da će na europskim izborima krajnja i fašistička desnica osvojiti 20 posto mandata te krenuti na ugrožavanje europskog projekta iz samog središta EU-a. Svima je zajednička borba protiv velikih ovlasti Unije i strah od drugih. Koliko su to dobri uvjeti za međusobnu suradnju imat ćemo prilike vidjeti. Marine Le Pen i Geert Wilders koji predstavljaju okosnicu moguće buduće grupacije imaju zajedničku agendu protiv Europe i muslimanskih imigranata, ali ne i o svemu drugome.
Geert Wilders, za razliku od ostatka društva, nema ništa protiv homoseksualaca, a muslimane mrzi toliko da voli Židove, narod koji je trn u oku brojnoj subraći. Teško bi na ovom mjestu bilo pobrojati sve stranke koje koketiraju s krajnjom desnicom ili čak i nose tetovirane kukaste križeve, jer je samo nekoliko zemalja EU potpuno izbjeglo desničare. Pokušat ćemo predstaviti barem najznačajnije.
NACIONALNI FRONT Nacionalni front Marine Le Pen osvojio je na Europskim izborima 25 posto svih glasova, s tim da je u Francuskoj na izbore izašlo 43,5 posto birača, što je bilo više od europskog prosjeka. Najtužnije je da vrijeme radi u njezinu korist – konzervativci se raspadaju pod teretom afera, a vladajuće socijaliste Marine Le Pen pretekla je za čak 11 posto. Tužno je i to što Francuska s Njemačkom predstavlja samu kičmu EU-a. S Francuskom koja želi zauzdati Europu EU će postati invalid oslonjen na samo jednu nogu – Njemačku.
Osnivač Nacionalnog fronta Jean Marie Le Pen predstavljao je gadnog redikula. Njegova kći umila je imidž stranke i pronašla načina da k sebi privuče obespravljene radnike, nezaposlene, brojne gubitnike recesije. Zagovara zauzdavanje Europske unije i vraćanje Francuske Francuskoj (uključujući i serviranje svinjetine muslimanima u školama).
UKIP Stranka je osnovana još 1993. godine kao euroskeptična desna stranka, ali se u zadnje vrijeme ističe po svojim ksenofobičnim i rasističkim izjavama i borbi protiv imigranata. Od 2010. godine na čelu joj je Nigel Farage. Na europskim izborima ti desničarski populisti dobili su 27 posto, ali, tješe se Britanci, izlaznost je bila mala, a i u stopu su ih slijedili laburisti s 25 te konzervativci s 23 posto.
No, kad smo kod britanskih torijevaca – i oni u Europskom parlamentu igraju u desničarskom društvu u grupaciji Europskih konzervativaca i reformista (ECR) u kojima im društvo pravi i naša Ruža Tomašić. Tu su grupaciju osnovali britanski konzervativci nakon izbora 2009. odvojivši se od pučana kako bi što uvjerljivije demonstrirali britanske zahtjeve za veću autonomiju od europskih institucija, ne libeći se suradnje s kojekakvim sumnjivim likovima s europskog istoka, često upravo onima protiv kojih u domovini tako revno govore.
Torijevaca je u toj grupaciji sada 19, jednako koliko i Poljaka iz stranke Pravo i pravda, koji su pobijedili na izborima u Poljskoj, a društvo im, ako koga ne preotme Marine Le Pen, uz Ružu Tomašić prave još dva Čeha i po jedan zastupnik iz Litve, Latvije, Slovačke i Nizozemske. Mogla bi im se priključiti i njemačka euroskeptična stranka Alternativa za Njemačku koja traži izlazak iz eurozone.
DANSKA NARODNA STRANKA Danska narodna stranka, stranka krajnje desnice, pobijedila je u toj zemlji sa zapanjujućih 27 posto glasova i tako osvojila četiri mandata. Njezina osnivačica Pia Kjærsgaard smatra da imigracija nije ni prirodna ni dobrodošla. Marine Le Pen želi je u svojoj grupaciji, ali oni se nećkaju, smatrajući da Nacionalni front nije dobro društvo za njih.
STRANKA SLOBODE Nizozemska populistička Stranka slobode nije ostvarila uspjeh kakav je njezin vođa i osnivač Geert Wilders priželjkivao. Izbore su završili sa samo četiri zastupnika, a nadali su se barem dvostruko većem broju. Wilders je poznat po svojoj mržnji prema islamu, traži zabranu izgradnji džamija u Nizozemskoj i protjerivanje svih muslimana iz zemlje, a zabilježeno je i kako je muslimansku svetu knjigu usporedio s Hitlerovim ”Mein Kampfom”.
Na predizbornom skupu od okupljenih je tražio da se izjasne “žele li više ili manje Marokanaca u zemlji”, na što mu je oduševljeno mnoštvo uzvratilo s “manje, manje”. Wilders sebe ne smatra fašistom nego “desničarom” i “liberalom”.
SLOBODARSKA STRANKA Austrijska Slobodarska stranka osvojila je 20 posto glasova i udvostručila broj zastupnika na četiri mjesta. Njezin vođa Heinz-Christian Strache izrazito se protivi daljnjem useljavanju imigranata, naročito muslimana u Austriju. Stranka se spremna udružiti s Marine Le Pen u istu grupaciju.
SJEVERNA LIGA Talijanska Sjeverna liga osvojila je svega 6 posto glasova, ali imala je oštru konkurenciju u vidu populističkog Pokreta pet zvjezdica koji je drugoplasiran, iza stranke uspješnog novog talijanskog premijera. Sjeverna liga osvojila je pet zastupnika koje će rado udružiti s glasovima Nacionalnog fronta.
FINCI Finska populistička stranka ranije poznata kao Pravi Finci osvojila je dva mjesta na izborima. Euroskeptici su, protive se euru i natječu u ksenofobičnim izjavama na račun muslimana. Mediji su nedavno podsjetili kako je jedan pripadnik stranke odbio doći na bal povodom Dana nezavisnosti jer nije želio biti u istoj prostoriji sa istospolnim parovima. Za dva zastupnika upravo se otimaju Le Pen i Farage.
Neonacisti
JOBBIK Postoje i oni s kojima u Europskom parlamentu nitko ne želi biti u društvu. Prije svih to je Jobbik, mađarska neonacistička organizacija koja je razvila i vlastitu vojsku. Uz veličanje nacizma posebno su opasni za pripadnike velike romske zajednice u Mađarskoj. Jobbikovci su bili drugoplasirani s 15-postotnom potporom (drugi po snazi su i na nacionalnim izborima) i tako osvojili tri zastupnika. Pobijedio je vladajući Fidezs, ali kako je krenulo, i oni možda neće ostati još dugo u pučanima.
ZLATNA ZORA Iako je u Grčkoj trijumf odnijela ljevica, trećeplasirana je neonacistička Zlatna zora, koja je s osvojenih 9 posto dobila tri mandata. Zlatna zora poznata je po premlaćivanju i ubijanju imigranata i neistomišljenika, a protiv vodstva stranke prošle je jeseni pokrenut i sudski proces. Nitko ih ne želi u svojoj grupaciji, pa se trenutačno u Europskom parlamentu vode pod “ostali”.
NPD Zahvaljujući potpuno proporcionalnom sustavu u kojem je bilo dovoljno osvojiti minimum glasova za prolaz, Njemačka u Europski parlament šalje i jednog pravog neonacista, što je nezabilježeno u novijoj povijesti. Za mandat mu je bilo dovoljno to što je osvojio 1 posto glasova. Na predizbornim plakatima uoči izbora neonacistički NPD je riječju “gas” aludirao da bi rješenje za imigrante u Njemačkoj bile plinske komore. U intervjuima članovi te stranke ističu kako je Europa “kontinent bijelih ljudi”.
(Prenosimo s portala forum.tm).
