UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Život na nizbrdici
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Ljevičari, pravi domoljubi
Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist.
Sve ono što se nekad vezalo uz hrvatski nacionalni pokret treba ostaviti u 19. stoljeću, vremenu budnica i davorija, kojim nas još danas unesrećuju i dosadno trabunjaju oni što se vole smatrati političkom i analitičkom desnicom. Čuvajte se takvih.
Oni vam ne govore ono što je istina, nego govore ono što biste voljeli čuti. Oni su kapitalistički hipnotizeri što imaju zadatak uspavati vas, skretati pozornost na sporedne teme, kvazikonzervativizmom konzervirati postojeće stanje, ispaljivati bogougodne fraze za interes svjetovnih šefova. Pa to naplaćuju.
Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist
Njihova tragedija jest u tome ne samo da nisu autentični glasovi svog naroda, nego, naravno, nisu ni autentična desnica.
S druge strane nazovi ljevica zadovoljit će se s nekoliko doskočica iz područja opće političke kulture, poslušno fingirajući društvenu bipolarnost, nevješto skrivajući da i ona, kao i “desnica”, rokću nad istim koritom. Pamet ne može imati ideologiju niti ideologija može imati pamet.
Ipak, glasovi o kojima govorim pridonose monokromatskom svijetu bez alternative i uvjeravaju nas da je on baš takav. No, da postoji nešto što bi se moglo jasno i pošteno politički odrediti, nešto što bi tražilo izlaz, nudilo rješenje, proizvelo izbor svijetu bez izbora, onda bi to, po zdravoj logici, mogla jedino ljevica.
Pitanja koja bi danas trebalo istaknuti kao ona od posebnog nacionalnog interesa apsolutno su socijalna pitanja. Za “igre gladi” u Hrvatskoj nitko ne vidi epilog ni artikulaciju koja bi omogućila stavljanje interesa čovjeka, a ne interesa kolektiva (bilo nacionalnog što je magla, bilo korporativnog što je provalija) u prvi plan.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza
Počevši sa Zakonom o radu koji će štititi radnika, s obzirom na to da su to pitanja s najvećim nacionalnim nabojem. U stvari, bila bi kada bismo odlučili štititi svakog Hrvata kao građanina i činjenicu, a ne kako ga se štiti danas, kao potpunu fatamorganu.
Odavno je prošlo vrijeme da nacionalnom interesu pristupamo kao totemu, nečemu ekskluzivnom, kojem pristup imaju odabrani vračevi. Nacionalni interes posve je jasan, ali baš zbog toga ga se ne smije doticati jer bi ozbiljno bavljenje njime rušilo ustaljeni poredak u kojem, recimo, kakve li bedastoće, Udruga poslodavaca nastupa kao socijalni partner.
Ljudi s plaćama koje su više od sto tisuća kuna mjesečno trebali bi generirati socijalni razum i osjetljivost?! Prema kome?! Pa oni ni sami sebe, zbog novca koji im pleše pred očima, ne mogu sagledati realno, a kamoli da onima koji rade za njih imaju namjeru osigurati poštene plaće i uvjete za taj rad. Jedino što su uspjeli proizvesti svih ovih godina je svijet bez slobodne volje u kojem se izvrsno snalaze.
S druge strane, narod sve više traži artikulaciju svojih problema, glas koji će u njihovo ime viknuti, alternativu koja će otvarati izlaze. Od SDP-a je više ne očekuju pa su se u jednom trenutku okrenuli laburistima. Ovi su ih brže-bolje izdali, kao što će to vjerojatno napraviti i ORaH, jer svi oni u početku zvuče obećavajuće, ali svi stanu na frtalj ili na pola puta, nitko nema jaja ići do kraja.
Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom
Kada počnu kalkulirati, odreknu se prava na autentično transformiranje trenutka u kojem se živi loše u budućnost u kojoj bi se trebalo živjeti bolje. I ljudi to prepoznaju i bježe od njih. Dosta im je svijeta bez izlaza i pognutih glava u ime trobojnice.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza.
Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom. Fuj!
I za sve bivše Jugoslavije i za takvu Hrvatsku u kojoj se domoljublje određuje strahom i služi za ušutkavanje. Društvena apatija i jest zavladala zato što se strah od gladi uvukao u sve pore. A kada se pojavi ideja koja će rušiti taj poredak užasa i pokornosti, posve lakonski moći će ustvrditi: Ovih se dana osjećam tako domoljubno.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Horor priča brze ceste
Trebala je to biti brza cesta, tako su je barem nazvali. U ponedjeljak je obilježeno četvrt stoljeća od početka njezine gradnje i još nije gotova. Jedva bi se moglo i zamisliti koliko bismo je morali čekati da je to nekakva, nedaobog, sporija cesta.
Maločas sam baš gledao na Google Mapu i nakon duljeg mrcvarenja s ovim, navodno jednostavnim, internetskim alatom izračunao kako od kružnog toka na periferiji Solina do početka brze ceste navrh Klisa ima manje od deset kilometara. S druge strane, u dvadeset pet godina prošao je točno 9131 dan.
Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar
Naši marljivi graditelji gradili su, dakle, u prosjeku neznatno više od metra dnevno. Sa svim ljudima i tehnikom, sa svim novcem koji je, u ovoj ili onoj valuti, potrošen od 4. srpnja 1989. do 4. srpnja 2014., brzu cestu mogli su popločati najboljim talijanskim pločicama.
Trojica do četvorica spretnijih parketara su s pomoćnicima mogli u dvadeset pet godina na svih šest traka staviti kvalitetan hrastov parket, sve s lajsnama uz rub. Centralno grijanje, s radijatorima u svim tunelima, moglo se za te pare dobiti. Podno grijanje i perzijske sagove cijelom dužinom ceste. Naši momci, međutim, nisu žurili. Kvragu i priša.
U životu sam čuo kojekakvih stravičnih priča o majstorima. Jednom je prijatelju došao keramičar, macom mu žustro polupao čitavu kupaonicu i netragom nestao, a da čak ni šutu nije pokupio i odnio. Dva mjeseca se zbog njega nevoljna obitelj prala nad sudoperom.
Drugome je električar ostavio smrtonosne gole žice da vire iz zida i otišao na pola godine raditi u hotel na Visu, a trećemu su jednog popodneva tajanstveno iščezli svi radnici na krovu. Kao da su ih orlovi odnijeli. Preko Crvenog križa je čitavu ekipu krovopokrivača tražio. Ipak, nijedan se od ovih horora ne može mjeriti s nemarom i lijenošću tipova na brzoj cesti Solin – Klis.
Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi
Ovdje bi došli oko deset, protegnuli se, popili kavu i rakiju, zamahnuli dvaput lopatom, bezvoljno kucnuli čekićem i upalili valjak samo da vide je li radi, a onda šmugnuli na marendu u obližnji mini market, po četvrt polubijelog kruha, deset deka parizera i pivo, i vratili se, po prilici, za šest godina.
Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar.
Za jednog od recentnijih zastoja na gradilištu, kad je ono “Konstruktor” prdnuo, a direktor Žderić isključio mobitel, golemi betonski uteg ugašene dizalice zbog nekog je razloga bio namješten točno iznad jednog traka ceste. Osjećao sam se kao lik iz crtanog filma svaki put kad bismo autom prošli ispod njega. Činilo mi se kao zamka koju je prepredeni kojot namjestio da spljeska pticu trkačicu i gotovo bi me ganula ta glupost.
Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi.
Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar
Novi je rok za završetak rada na brzoj cesti, kažu, za tri mjeseca. Nema šanse da se to još jednom uprska. Ovaj put se ozbiljno zapelo. Ljudi se ubijaju od posla. U tri smjene rintaju ne pitajući za odmor. No, tko bi im vjerovao? Previše smo puta čuli ta obećanja. U jednom je trenutku i 1990. bilo samo tri mjeseca do kraja. Kakvo bi nam jamstvo mogli dati da će to sada biti valjano i na vrijeme obavljeno?
Možda će vas, nemam pojma, ohrabriti da je Petar Škorić, prvi čovjek splitskog HDZ-a, stavljen za šefa Županijske uprave za ceste. Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar.
Huh! Kad sam pročitao njegovu biografiju, odmah mi je duša bila na mjestu. Konačno, pomislio sam. Konačno pravi čovjek za taj posao.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Prefarbati zločestu svastiku
Pitala me kći prije nekih osam godina, imala je tada sedam i pol, kakav je to veliki, čudni križ nacrtan na kontejneru za papir pokraj naše zgrade. Kočio se, zapravo, zlokobno na šperploči koju je netko pričvrstio na kontejner.
Objasnio sam joj da je riječ o kukastom križu, da ga zovu još i svastika, a da je bio simbol zlih nacista koji su mrzili i ubijali ljude samo zato što nisu bili Nijemci, zato što su pripadali nekim drugim narodima i vjerama. Da su ubijali čak i nemoćne, bolesne, djecu, nečije mame, bake i djedove.
Rekao sam joj da su im se u tom zločinu pridružili i drugi koji su isto tako smatrali druge narode nižima od sebe, kao da je riječ o bubama, a ne o ljudima.
Kazao sam kćerki i to da su takva zvjerstva radili i neki zli Hrvati prema ljudima iz drugih naroda, ali da su im se neki drugi Hrvati hrabro suprotstavili, iako su i oni mogli zbog toga stradati
Kazao sam joj i to da su takva zvjerstva radili i neki zli Hrvati prema ljudima iz drugih naroda, ali da su im se neki drugi Hrvati hrabro suprotstavili, iako su i oni mogli zbog toga stradati.
Rekao sam joj i to da taj križ nisu izmislili ti zli ljudi, nacisti, nego neki davno, davno prije njih, kojima je u to njihovo vrijeme predstavljao nešto dobro.
Pitala me jesu li onda ti nacisti nacrtali kukasti križ na naš kontejner i ubijaju li ljude i danas. Rekao sam joj da kod nas ne ubijaju ljude, a da je svastiku, lako je moguće, nacrtao netko tko možda i ne zna sve to što sam joj ispričao. Da sam siguran da većina ljudi kod nas zna o čemu je riječ i da o nacistima misli sve najgore.
Pa zašto je onda nitko ne prefarba ako svi znaju da je zločesta? Stoji ta svastika tu jako dugo, pitala me.
Žao mi je što to nismo snimili kamerom. Bilo je zimsko, predbožićno doba. Spustili se mrak i sumaglica. Obukli smo se toplo i krenuli u podrum po ostatke bijele boje kojom smo krečili zidove u stanu. Boja se s vremenom stvrdnula pa smo pokucali frizerki Juditi u prizemlju da nam da vode ne bismo li je omekšali.
Je l’ da, tata, da teti frizerki sada više nitko neće nikakvo zlo napraviti, pitala me. Zašto bi Juditi netko nešto želio loše napraviti, odgovorio sam u čudu protupitanjem. Pa zato što je Mađarica, nije ni Njemica ni Hrvatica, rekla je
Promiješali smo dobro farbu i svaki sa svojim kistom krenuli prema kontejneru. Nigdje nije bilo ni psa. Uzbuđenje je raslo, osjetio sam to kad me je čvrsto primila za ruku. A nije ni meni bilo svejedno. Što ako naleti neka budala?
Nisam trebao dijete izlagati neugodnosti, strujalo mi je kroz glavu. Umočili smo kistove i na brzinu, ali s više slojeva dobro prebojili kukasti križ. Nije se više vidio. Žurno smo se vratili doma. Zaspala je umorna i sretna.
Sljedeće jutro gledali smo ljude kako prolaze pokraj kontejnera, ali nitko se nije obazirao na činjenicu da svastike više nema. Nitko od susjeda nije rekao ni riječ. Čak ni gospođa koja čisti zgradu, iako je znala komentirati i ono što je se uopće ne bi trebalo ticati.
Je l’ da, tata, da teti frizerki sada više nitko neće nikakvo zlo napraviti, pitala me. Zašto bi Juditi netko nešto želio loše napraviti, odgovorio sam u čudu protupitanjem. Pa zato što je Mađarica, nije ni Njemica ni Hrvatica, rekla je.
Neće, dušo, ne brini. Mama, ti i ja nećemo im to dopustiti. Ima dobrih ljudi kao što si ti još jako puno, kazao sam joj i uhvatio njezinu malu ruku da i sebe učvrstim u tom uvjerenju.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Između fašizma i flašizma
Smrznuo sam se neki dan kad sam na jednom portalu pročitao podatak da u Hrvatskoj 28 posto birača – poreznih obveznika radi za 72 posto birača – proračunskih korisnika. Ja, dakle, kao samostalna djelatnost, svojim porezima i inim davanjima financiram poreze i ina davanja gotovo troje punoljetnih ljudi. Budući da u toj analizi nije spomenuto otkad su ti podaci, a s obzirom na rapidan rast nezaposlenosti u Hrvata, moguće je da danas svojim porezom servisiram već i cijelih troje, ako ne i više.
Tko su ti ljudi, gdje rade? Što rade? Jesu li možda u mirovini ili je tek iščekuju, otaljavajući neki besmisleni posao na samoupravljački sigurnome radnome mjestu, daleko od mojih briga, nepostojećih minusa i povremenih blokada računa? Liječe li bolesne ljude (usput: vjerojatno mi je promaknula, površnome kakav već jesam, informacija da su liječnici prekinuli štrajk i da im je ukinuta radna obveza uvedena 14. studenoga…), uče li djecu prirodi i društvu, bore li se za zaštitu prirodnih staništa ugroženih vrsta ili vode neku katoličku župu? Zbilja – tko je to troje ljudi kojima ja svojom svakodnevnom i svakonoćnom frkom osiguravam spokojniji san od svoga i plaću redovitiju od mojih honorara?
To bi također vrijedilo unijeti u Ustav, zar ne, to da svatko od nas 28 ima pravo znati komu točno od preostalih sedamdeset i dvoje idu naši novci, i za što. Ja bih, evo odmah, potpisao pristanak da i dalje radim tako, samo kada bi mi netko imenovao moje troje kumčadi. Tako da znam tko su i gdje su, da brižno pratim kako se razvijaju i kako rastu, čime se bave u radno i slobodno vrijeme, čemu streme i – naravno – na što troše novac koji su od mene dobili.
To bi također vrijedilo unijeti u Ustav, zar ne, to da svatko od nas 28 ima pravo znati komu točno od preostalih sedamdeset i dvoje idu naši novci, i za što. Ja bih, evo odmah, potpisao pristanak da i dalje radim tako, samo kada bi mi netko imenovao moje troje kumčadi
Unošenjem takve odredbe u Ustav i prateće zakone, ja bih morao steći i pravo da nadležnom tijelu jednog dana kažem: “Ej, neću više plaćati Peri, pun mi je kufer njegove lažne invalidnosti! I taj Mate, taj kenja starcima da studira, a sve mjesečne pare, i njihove i moje, već za dva tjedna sprdi u kladionici i kafiću do nje! Snježanu je zaposlilo preko ćaćine stranačke veze, a u zadnjih se godinu dana samo petnaest puta pojavila na poslu… Neću više njih, dajte mi neko drugo troje ljudi koji nekakvog vraga zbilja rade, koji pošteno doprinose zajednici široj od vlastite obitelji! Apsolutno me nije briga jesu li homoseksualci, Hrvati, Srbi, crnci, političari, vjernici, ateisti, ništa me ne zanima osim – dajte mi novo troje! Ne želim više davati svoj novac sebičnim štetočinama!”
Kada bi takav (s)ustav i zakone bilo moguće provesti i temeljito provoditi, tu bi se sigurno našlo mjesta i za kaznene odredbe, među kojima bi ključna bila preuzeta iz nogometa: dva žuta kartona (dvije porezno-obvezničke odbijenice u stilu “dajte mi nekog drugog!”) jednako – crveni. Automatsko isključenje iz igre. Pa ti, kumče naše bivše drago, pjevaj i ubuduće si sam(a) plaćaj sve to što smo ti nas dvoje dosad uplaćivali! Ništa nama ne moraš vraćati, nema potrebe, samo trebaš išetati na streljanu po kojoj smo mi godinama povazdan poskakivali da bi tebi bilo lijepo.
Zastupnici, ministri, vijećnici, općinari, udrugaši, načelnici, pročelnici, kulturnjaci, sportaši, referenti, poreznici, svećenici… svih njih sedamdeset i dvoje žive na račun nas dvadeset i osmero. A kad ja, kao pripadnik kategorija “udrugaši” i “kulturnjaci”, s vremena na vrijeme dobijem neku proračunsku siću, neku potporu ili stipendiju – ja i tad od te siće moram odvojiti za porez, prirez, zdravstveno i mirovinsko. Dakle – vratiti im dio onoga što su mi, velikodušni po svojoj hrvatskoj i kršćanskoj naravi, tako benevolentno ustupili, e da bi to opet završilo u rješavanju njihovih financijskih problema, o kojima se oni uopće ne moraju brinuti, ni oni niti referenti koji im o tome vode računa. Eh, da mi je pustiti tu ekipu malo u stvarnost, na bespuća recentne zbiljnosti tržišta rada, osobno bih uručio Orden Reda Nečega s Još Nečim svakom tko za godinu dana nijednom ne bude ovršen!
Hrvatska je danas razapeta između uličnog fašizma i kontejnerskog flašizma, između stadionskog nacizma i dužnosničkog narcizma, a ja to moram sufinancirati, iako me nitko nikad nije pitao želim li. Ne želim!!! A svejedno moram
Strahovito porazni aktualni podaci o podobrazovanosti i neosposobljenosti za običan život naših potomaka, o njihovim šansama na hrvatskom tržištu rada i o perspektivi koje nema osim u (više sreće drugi put!) svojeručnom prelijevanju tuđih bojnih otrova iz šupljeg u prazno, govore nam da tu jezivu spiralu parazitiranja treba što brže prekinuti, ili bar što više ubrzati, da što prije spuzne do otrežnjavajućeg dna.
S moga radnog stola na petom katu pogled puca na neuredni parkić, urešen tek s četiri kontejnera uz rub. Budući da mi je prozor stalno otvoren, svako malo me prene zvuk rovanja i kopanja po nekom od tih kontejnera. I znate što sam primijetio? Dobna granica tragača za plastičnim bocama vidno se spustila: prije šest, sedam godina, kad je počelo to otkupljivanje odbačenih flaša i limenki, ogromna većina nesretnika nadvinutih nad naše smeće bili su stariji ljudi, gotovo nitko ispod 60.
Danas prevladavaju oni između 40 i 50 godina, ne samo pod mojim prozorom, a ima već i mlađih. Prvo troje koji se od ovog trenutka pojave u parkiću sa svojim vrećetinama i zašiljenim štapovima – eto, to je to troje prema kojima bih ja, kad se već mora, preusmjerio novac iz svojih poreza i inih davanja, daleko radije nego Narcisima iz našeg sokaka.
Hrvatska je danas razapeta između uličnog fašizma i kontejnerskog flašizma, između stadionskog nacizma i dužnosničkog narcizma, a ja to moram sufinancirati iako me nitko nikad nije pitao želim li. Ne želim!!! A svejedno moram… I onda se još nađu mrmoti koji mi, nesvjesni da citiraju staru komunističku mantru, poručuju da se slobodno odselim ako mi se ovdje ne sviđa. Alo, budale, pa da ja i preostalih 27 zbilja odselimo, ej, pa vas bi sedamdeset i dvoje učas pocrkalo od gladi!