Na užarenom tjemenu, u zbunjujućoj tjeskobi, osjećao je mržnju kojoj se nije uspijevao oduprijeti. A ipak, upravo je njoj trebalo zahvaliti na omamljujućem miru i konspirativnoj premoći koja je bujala kao slatkasta omama, usmjerena prema zajedničkom neprijatelju. I bila je spremna ispuniti najljućom zluradošću jedan tako promašen, isprazan život kao što je bio njegov. [Read more…]
Ne smijemo biti proračunati, već tražiti ispravan izbor
Smeta me nešto što je naizgled detalj i verbalna ekvilibristika. Ne prihvaćam i zapravo me smetaju objašnjenja da su Hrvati zdušno prihvatili antifašizam, da su otišli u partizane jer su dobro računali i da smo se tako našli na pobjedničkoj strani. Kaže se da je Hrvatska postala moguća jer smo se našli na strani pobjednika. [Read more…]
Mudrost nesigurnosti s onu je stranu zrcala
Živimo u vremenu kada su se velike priče, o povijesti, smislu, životu, pa i ona o Bogu, sve redom još dok su nastajale, smjesta bivale dekonstruirane, a ipak, grčevito se želimo držati o posljednje slamke njihovih krhotina. Štoviše, zabadamo te krhotine jedni drugima u leđa. [Read more…]
Bajka za nedorasle odrasle
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako.
Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Kao, Bog ga stvori iz praha i pepela za par sati tog zadnjeg dana radne sedmice u kojoj je sve stvorio, kozmos cijeli i Zemlju svu. I onda ga smjestio u edensku baštu da uživa plodove samo za njeg pripremljene.
Čuj, on, prelijepi Adam, sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjče ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja.
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao o tom dvojcu u originalu, u Bibliji, pa u Tori, potom i u Kur’anu. No, i pored svih uvjeravanja i meni prilagođenih interpretacija, ja u priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako
Ili od krajnika, mandula kako se to narodski kaže, što se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju – ovo pouzdano znam iz vlastita iskustva.
Bilo kako bilo, odložih nastranu tu bajku za nedorasle odrasle za čitavih nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.
Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima, već srcem. Posmatrao sam i razmišljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet.
Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh, nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drugi njegovoj.
Srcem sam vidio, razumio da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite to kako hoćete, suština je po meni ista, riječ je o Stvoritelju svega i sva) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije.
A kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – došao je red na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži neviđenu harmoniju koja je zavladala kozmosom.
Mišljah što bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega stvorenog što stoji u tako perfektnoj harmoniji i ne nađoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet
I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muškarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da u nedogled uživamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja.
No, život u blaženstvu ne potraja dugo. Ubrzo nas naša nepromišljena radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I od tada počesmo živjeti našu muku.
Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode što je stvorena za nas još mnogo prije nas. Ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života i još kraća nam tjelesna užitka.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću.
Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Stvoritelja, željeli smo i još uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljem. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dosežu niti nekoliko decenija unaprijed, smo se drznuli da preuzmemo zadatak stvaranja ne shvativši da su za to potrebne milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i, dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz podzemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tlo ispod nas, da bezobzirno tlačimo druge i da im otimamo, da grabimo, a sve samo da bismo posjedovali bezbroj stvari koje su nam nepotrebne, koje nas odvlače od nas samih, tjeraju u propast i nesreću
I što biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija.
Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta drska radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je neprestano remećen Adamovom svojeglavošću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće.
Postao je to život pun straha i beznađa, zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tuđe tijelo pruža.
Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu zabludu, našu iluziju da možemo živjeti onako kako mi hoćemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno.
Kada to raščistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajući vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kozmičke kreacije nudi, pružiće nam se šansa spasenja – šansa da voleći sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svaki živi stvor nađemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u njega utopimo i ponovo počnemo živjeti život.
Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rođenja do smrti. Radosti koja ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca drugima teče.
Horor priča brze ceste
Trebala je to biti brza cesta, tako su je barem nazvali. U ponedjeljak je obilježeno četvrt stoljeća od početka njezine gradnje i još nije gotova. Jedva bi se moglo i zamisliti koliko bismo je morali čekati da je to nekakva, nedaobog, sporija cesta.
Maločas sam baš gledao na Google Mapu i nakon duljeg mrcvarenja s ovim, navodno jednostavnim, internetskim alatom izračunao kako od kružnog toka na periferiji Solina do početka brze ceste navrh Klisa ima manje od deset kilometara. S druge strane, u dvadeset pet godina prošao je točno 9131 dan.
Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar
Naši marljivi graditelji gradili su, dakle, u prosjeku neznatno više od metra dnevno. Sa svim ljudima i tehnikom, sa svim novcem koji je, u ovoj ili onoj valuti, potrošen od 4. srpnja 1989. do 4. srpnja 2014., brzu cestu mogli su popločati najboljim talijanskim pločicama.
Trojica do četvorica spretnijih parketara su s pomoćnicima mogli u dvadeset pet godina na svih šest traka staviti kvalitetan hrastov parket, sve s lajsnama uz rub. Centralno grijanje, s radijatorima u svim tunelima, moglo se za te pare dobiti. Podno grijanje i perzijske sagove cijelom dužinom ceste. Naši momci, međutim, nisu žurili. Kvragu i priša.
U životu sam čuo kojekakvih stravičnih priča o majstorima. Jednom je prijatelju došao keramičar, macom mu žustro polupao čitavu kupaonicu i netragom nestao, a da čak ni šutu nije pokupio i odnio. Dva mjeseca se zbog njega nevoljna obitelj prala nad sudoperom.
Drugome je električar ostavio smrtonosne gole žice da vire iz zida i otišao na pola godine raditi u hotel na Visu, a trećemu su jednog popodneva tajanstveno iščezli svi radnici na krovu. Kao da su ih orlovi odnijeli. Preko Crvenog križa je čitavu ekipu krovopokrivača tražio. Ipak, nijedan se od ovih horora ne može mjeriti s nemarom i lijenošću tipova na brzoj cesti Solin – Klis.
Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi
Ovdje bi došli oko deset, protegnuli se, popili kavu i rakiju, zamahnuli dvaput lopatom, bezvoljno kucnuli čekićem i upalili valjak samo da vide je li radi, a onda šmugnuli na marendu u obližnji mini market, po četvrt polubijelog kruha, deset deka parizera i pivo, i vratili se, po prilici, za šest godina.
Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar.
Za jednog od recentnijih zastoja na gradilištu, kad je ono “Konstruktor” prdnuo, a direktor Žderić isključio mobitel, golemi betonski uteg ugašene dizalice zbog nekog je razloga bio namješten točno iznad jednog traka ceste. Osjećao sam se kao lik iz crtanog filma svaki put kad bismo autom prošli ispod njega. Činilo mi se kao zamka koju je prepredeni kojot namjestio da spljeska pticu trkačicu i gotovo bi me ganula ta glupost.
Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi.
Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar
Novi je rok za završetak rada na brzoj cesti, kažu, za tri mjeseca. Nema šanse da se to još jednom uprska. Ovaj put se ozbiljno zapelo. Ljudi se ubijaju od posla. U tri smjene rintaju ne pitajući za odmor. No, tko bi im vjerovao? Previše smo puta čuli ta obećanja. U jednom je trenutku i 1990. bilo samo tri mjeseca do kraja. Kakvo bi nam jamstvo mogli dati da će to sada biti valjano i na vrijeme obavljeno?
Možda će vas, nemam pojma, ohrabriti da je Petar Škorić, prvi čovjek splitskog HDZ-a, stavljen za šefa Županijske uprave za ceste. Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar.
Huh! Kad sam pročitao njegovu biografiju, odmah mi je duša bila na mjestu. Konačno, pomislio sam. Konačno pravi čovjek za taj posao.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Jednu turu za kulturu
Nekad davno, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velike svjetske energetske krize, koje se svi najbolje sjećamo po dva detalja – kad se vozilo par-nepar i kad nije bilo kave, u jednom je malom provincijskom mjestu u Bosni, u jednoj od dvije ulice koliko ih to mjesto ima, zatvorena jedina knjižara. A zamalo da bude ukinuta i knjižnica. Tada se to zvalo biblioteka. [Read more…]
Imaš vatre?
Zrinka Pavlić studirala je sociologiju, a za život zarađuje prevođenjem i pisanjem TV kritika. Dosad je objavila knjigu eseja “Svijet i praktična žena” i knjigu priča “Pet priča i krafne”. Iako je priče iz njezine treće zbirke “Imaš vatre?” bez problema moguće čitati svaku za sebe, likovi iz njih – saznat ćete kada pročitate knjigu do kraja – povezani su brojnim važnim, ali i naizgled sporednim vezama.
Žena koja s ubilačkim namjerama putuje u malo paško selo, 143-godišnja starica koja svoje zadnje dane proživljava u futurističkom Zagrebu, nenadano prijateljstvo sklopljeno između dva pacijenta koja u bolnici čekaju presađivanje organa, pjesma koju je predani američki misionar pjevao svojoj bezbožnoj prijateljici i jedan tužan reality show – svi su pustili korijenje ili doživljavaju životne epiloge jedni u drugima.
‘‘Znam samo da sam htjela napisati takvu zbirku priča i po mojem mišljenju, to doista i jest zbirka priča. Možda ima neke elemente romana, ali ipak se svaku priču u njoj može čitati zasebno. Zajedno tvore jednu dodatnu cjelinu, povezanost zbirci daje još jedan ‘‘štih” ili dimenziju, ali čak i ako netko kojim slučajem ne skuži sve veze između priča, i dalje može shvatiti svaku priču zasebno. Povrh toga, ja volim priče, kratke ili ne baš tako kratke – ove moje ubrajaju se u potonju kategoriju jer se svaka proteže na kojih dvadeset stranica.“ (Zrinka Pavlić u razgovoru za Moderna vremena)
Iza svih ispričanih priča u zbirci “Imaš vatre?” neumoljivo prolazi vrijeme, svake se godine, poput neobičnog keramičkog sata u koji netremice zuri jedna junakinja, pretvarajući u nešto drugo.
Naslov: Imaš vatre?
Autor: Zrinka Pavlić
Književnost
Godina izdanja: 2013.
Broj stranica: 126
Uvez: meki
ISBN 9789532226867
Izdavač: Naklada Jesenski i Turk
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Hodnici “Hotela Budapest”
Tko bi rekao da će Wes Anderson uprizoriti najzamamniju posvetu predratnoj Europi posljednjih godina – ne, dapače, posljednjih desetljeća?
Pojam o vremenu gubi svoje uobičajene parametre u labirintski konstruiranoj narativnoj i vizualnoj strukturi Andersonova osmog filma, naslovljenog “Hotel Grand Budapest”, ali ne i u hodnicima hotela samog. Ugodno je to mjesto, raskošno i elegantno, posvećeno ladanjskom odmoru srednjoeuropskog plemstva i situirane buržoazije. Samo, je li? Priča se da je bilo.
Wes Anderson u svojem osmom filmu razmatra povijest Europe ne kao arheološku iskopinu, nego kao slojeve omota na raskošnoj bombonijeri. A tko može odgovorno izjaviti da je kušana povijest imalo manje točna od faktografske, kad je neprijeporno humanija?
Priča se, naime, u djelu neimenovanog pisca, doajena književnosti Zubrovke. Zubrovke? Nije li to ime votke, a ne države? Pa, poljska je Żubrówka aromatizirana travom koju voli europski bizon, zvan i zubr. Andersonova Zubrovka dijeli s njom tu posvetu bićima koja su u prvoj polovici 20. stoljeća bila na pragu izumiranja. Bizonima. Finoj gospodi na ladanju. Hotelijerima. Smještena je negdje u sudetskim Alpama i vjerojatno graniči s Poljskom, Češkom i Austrijom koliko i s fiktivnom Ruritanijom – na razmeđi povijesti koju znamo i povijesti koju zaboravljamo.
Neimenovani pisac u međuvremenu je preminuo. Danas se – otkriva nam Anderson doslovce u naslovu filma – pamti po svome djelu “Hotel Grand Budapest”, apokrifnoj pripovijesti o hotelu, i o njegovu vlasniku i o načinu na koji je vlasnik došao do hotela. Pisac je, saznajemo iz djela pisanog u 80-ima tijekom 60-ih boravio u hotelu, neurastenično “pogođen blažim slučajem spisateljske groznice”.
Tada je bio u naponu snage; dvadesetak godina potom, duboko je zašao u treću životnu dob. Ondje je upoznao bivšeg vlasnika, poznatog pod imenom Zero Moustafa. Tada i sâm duboko u trećoj životnoj dobi, Moustafa je piscu ispripovijedao kako se u predratnim 30-ima kao dječak zaposlio ondje kao hotelski potrčko i što se zatim zbilo.
Jasno je da Anderson sastavlja slasticu od tropa kakvi bi uobičajeno pripadali šundu onog vremena. A ipak, možda upravo zato što ih sastavlja on – i to kroz kontekst tako uobličene narativne slojevitosti – dojam koji cjelina ostavlja prije svega je razdragana toplina
Ne, dob pisca i pripovjedača ne slijede nazivnu kronologiju događaja. Kao da je to poanta: kao da njihovo ubrzano starenje prati ubrzano zaboravljanje Europe kakva je nekad bila.
Dramaturgija filma rastvara se zadiranjem u slojeve povijesti priče same – samo, umjesto da ih arheološki iskapa, Anderson ih razmata poput omota na bombonijeri. Historiografija ovdje nije mučno dopiranje do ostataka izgubljenog vremena, nego očarano zalaženje u prodavaonicu davnašnjih slatkiša dječje razrogačenih očiju. Pa što ako se na taj način otkrivena povijest neće u svim incidencijama poklopiti s pisanom? Tko može odgovorno izjaviti da je kušana povijest imalo manje točna, kad je neprijeporno humanija?
Pritom Anderson, kao Amerikanac, ne unosi u priču emotivnu prtljagu kojoj bi se europski filmaš vrlo teško othrvao. Kad naslutimo da je hotel u 60-ima postao državno vlasništvo – te deduciramo da je Zubrovka postala dio istočnog bloka – nigdje nema ni tračka gorčine kakvu bi spomen na željeznu zavjesu mogao izazvati u autoru koji je osobno pamti. Za Andersona je to samo jedna od datosti prostora i vremena kojem se posvećuje: tek jedan sloj omota.
A poslastica kojoj posvećuje glavninu filma, ta priča samog Zera Moustafe, odlikuje se onom spregom slatke miline i oporih primjesa kakva u isti mah odgovara djetinjstvu prizvanom u sjećanje i vrhunskim konditorskim proizvodima. Zero je, napokon, proveo to razdoblje uz svoju životnu ljubav – odvažnu mladu slastičarku Agathu, djevojku koja je na licu nosila madež oblika, a i proporcionalne veličine Meksika.
Agathu će mu, doznajemo, odnijeti predstojeće godine ratnog crnila i totalitarnog sivila, ali dok je još u hotelu – prije nego što zauvijek otputuje u Južnu Ameriku, da barem meridijanski, ako već nikada više ne i tjelesno, bude s voljenom – Zero će prenijeti svoju priču u onom obliku u kakvom bi htio da je se pamti.
Za razliku od većine srednjoeuropskih autobiografskih naratora, Zero Moustafa posve je voljan sebe pretvoriti u sporedan lik vlastite životne storije. Glavni je lik tu, pak, čovjek koji je njega, tamnoputog imigranta iz magrebske Afrike, pretvorio u to što danas jest: Monsieur Gustave. Više od nadstojnika hotela, više od surogatne očinske figure, Monsieur Gustave je utjelovljenje profinjenosti, promućurnosti, poduzetnosti i prefriganosti veće od života, što ga čini neodoljivim protagonistom – kao i kvintesencijalnim andersonovskim likom.
U tumačenju nikad boljeg Ralpha Fiennesa sve interne kontradikcije Monsieura Gustavea tvore cjelovit lik i odišu upravo neodoljivom karizmom, upravo onakvom kakva bi se Zeru morala usjeći u pamćenje. Suveren unutar svoje domene – crvenih i ružičastih hodnika onodobnog hotela, s kojima se njegova purpurna livreja nadmeće u razaranju granica vidljivog spektra boja – Monsieur Gustave ostaje istinski Monsieur i kad ga priča baci na mnogo niže grane.
Ah, priča! Obilazim oko nje cijelo ovo vrijeme, a da nisam rekao ni dvije konkretne o njoj. Namjerno: sastojci slastice koja se pronalazi unutar Andersonovih ovojnica djelovat će poznato svakome iole upoznatom s tradicijom na kojoj se temelji, ali njihov ukupni okus nerazdvojan je od autorova kulinarskog umijeća.
Sâm redatelj (ovdje prvi put dosad i jedini scenarist) navodi u Americi gotovo nepoznatog Stefana Zweiga kao glavno narativno nadahnuće, ali njemu uz bok tu stoje svi utvarni glasovi koji nam zbore s one strane vremenske razdjelnice, književni koliko i filmski. Ima tu hitchcockovskih običnih ljudi u neobičnim situacijama i lubitschevskih ironiziranja aristokracije, ima tu vrtoglavih obrata i vratolomnih potjera – situacija kakve Zweigu ne bi nikad pale na pamet, premda bi svakako cijenio njihovu dinamiku.
Uz turpije u kruhu, tajna društva, nesmiljene ubojice koji nose boksere s mrtvačkim glavama i policijske inspektore uvijek besprijekorno začešljanih brkova jasno je da Anderson sastavlja svoju bombonijeru od tropa kakvi bi uobičajeno pripadali šundu onog vremena. A ipak, možda upravo zato što ih sastavlja on – i to kroz kontekst tako uobličene narativne slojevitosti – dojam koji cjelina ostavlja prije svega je razdragana toplina.
Kao da se potpunim predavanjem zovu svoje filmske muze Anderson oslobodio i posljednje natruhe dokumentarizma i, napokon nesputan, stvorio priču koja djeluje istinito upravo zato što je vjerna svim stvarnim potrebama iz kojih se priče uopće i pričaju
“Hotel Grand Budapest” više je “wesolik” nego ijedan prijašnji Andersonov film: pun kadrova pomnije centriranih oko središnje osi nego što je to ikada bio slučaj, čak i kod Kubricka, pun vizualizacija na razmeđi između staromodnih efekata i animacije, pomno razlučen na različite omjere filmske slike već prema razdoblju u kojem se pojedini dio radnje zbiva – te, kad se nad zbivanja navuče prijetnja rata, vraćen u monokromatsku fakturu razdoblja.
U isti mah, unutar konteksta nezanemarivih postignuća njegove fascinantne i nepogrešivo individualističke karijere ovo je djelo u kojem ta artificijelnost najmanje smeta. Kao da se potpunim predavanjem zovu svoje filmske muze Anderson oslobodio i posljednje natruhe dokumentarizma i, napokon nesputan, stvorio priču koja djeluje istinito upravo zato što je vjerna svim stvarnim potrebama iz kojih se priče uopće i pričaju.
Pogonjen briljantnom partiturom Alexandrea Desplata, napučen galerijom vrhunskih glumaca i do posljednjeg detaljčića domišljen sad već potpuno zrelim umijećem svog autora, “Hotel Grand Budapest” je dosad najcjelovitije djelo Wesa Andersona. Sladak pri gledanju i odmah potom dirljivo sjetan u prisjećanju, ovaj je film prvorazredan dokaz da remek-djela, u rijetkim prilikama kad nam se ukažu, ne moraju biti ni teška ni nedokučiva da bi bila trajna.
Priča s Tamne Strane
Šta bi, da su nekim čudom živi, Kemal Ataturk i ajatolah Homeini mislili o Twitteru? Bizarno pitanje, bar naizgled, ali mu je teško odoleti. Naime, nekada je važilo da je (post)ataturkovska Turska sekularna država, a da je (post)homeinijevski Iran teokratija, a zvanično stvari i dalje tako stoje. Pa ipak, ‘‘umereni islamista“ Erdogan u Turskoj i dalje uporno zabranjuje Twitter, otvoreno prkoseći čak i presudi turskog ustavnog suda – doduše, ne navodi religijske nego vrlo profane razloge za to – dočim tvrdokorni šiitski verski vođa Irana ajatolah Ali Hamenei ima svoj – Twitter nalog…
Ipak, ne bojte se, ništa se bitno nije promenilo, osobito ne na bolje. Hameneiju Twitter služi za ono isto za što mu je moglo poslužiti i vikanje po trgovima ili golub pismonoša: za ekscentrične ‘‘fatve“ koje će vas lako, ako ste slučajno u međuvremenu zaboravili, podsetiti na to šta je ono zapravo vaš suštinski problem s religijama i njihovim propovednicima.
Tako Hamenei pre neki dan veli u nekoj prodici, a onda to kači na Twitter, kako se Zapad ne bi trebao toliko dičiti svojim sumnjivim slobodama, jer da su one zapravo licemerne: eto, s jedne strane se omogućava nesmetano vređanje ili dovođenje u pitanje svetih i neupitnih religijskih istina, a s druge se strane ‘‘mit“ o holokaustu tretira kao nesporna istina.
Zato nije čudno što je mnoge širom sveta ovih dana pomalo zgranuo, a možda još i više zabavio istup stanovitog Stanislawa Kostrzewe, poljskog katoličkog sveštenika, koji je lego kockice (nove generacije) proglasio ‘‘oruđem Satane“ koje porobljava mlade duše i prevodi ih na Tamnu Stranu. Da, baš je tako rekao – na Tamnu Stranu; očekuje se sada i očitovanje Dartha Wadera na tu temu
Obratite pažnju, molim: Hamenei drži da bismo, ako nismo zli neprijatelji njegove ili bilo koje druge religije, morali da krajnje čudne, vrlo alegorijske i apsolutno neproverljive, a u ogromnom broju i krajnje fantastične, ni na čemu suvislom i racionalno uverljivom zasnovane legende o nekim zaumnim dešavanjima u nekim polupustinjskim zabitima pre mnogo stotina godina, gde su se nepismenim nomadima ‘‘javljali“ bogovi iz gorućeg grma i šta li sve već ne, imali tretirati kao doslovnu, potpunu i jedino moguću istinu koju se ne sme ni osporavati.
S druge strane, na milion (tačnije: šest miliona!) načina nesporan i vremensko-prostorno blizak istorijski događaj kakav je holokaust – gde čak ima i mnoštvo još živih neposrednih svedoka i žrtva, a bogme i počinilaca – imamo tretirati kao nešto što se vrlo verovatno uopšte nije ni dogodilo, a ako slučajno i jeste, onda se možda dogodilo sasvim drugačije. A kako tačno drugačije? Možda su jevrejske SS jedinice plinom gušile i u pećima konc-logora kod Tel Aviva i Haife spaljivale plavokose Nordijce?
Ako uzmemo za (odviše hrabru) radnu pretpostavku da Hameneijev iskaz nije samo random niz nabacanih reči, nego iskaz koji bi imao biti nekako smislen i sadržavati nekakvu ‘‘poruku“, koja bi to poruka bila? Možda to da visoki religijski autoritet za sebe zadržava privilegiju da istorijsku, proverljivu i proverenu, dogođenu stvarnost naprosto suspenduje i da takva besprizivna presuda ima biti univerzalno važeća, dok mu se s druge strane mora verovati kada tvrdi nešto što je teže dokazati nego postojanje Deda Mraza ili Harryja Pottera, a onda još očekuje da na nekim takvim mitovima – odnosno, etosu koji iz njih navodno proizilazi – ljudi zasnuju celokupne svoje, sasvim jedinstvene i sasvim stvarne živote.
Može li se uopšte dalje od ovoga? O, može. Evo, saudijski je kralj Abdullah proglasio zakon po kojem je svaki ateizam zapravo protivzakonit, a bilo kakvo javno ispovedanje ateističkih uverenja ili uopšte nekakvo sukobljavanje sa religijskim dogmama koje čine sam temelj njegove države, proglašava se ništa manje nego terorizmom i rezultira višegodišnjom robijom.
Šta je uopšte lek za ove protivrečnosti, onakav lek kakav neće ubiti nikoga? Svako mora imati pravo na svet svojih fantazija, pa i na uređivanje sopstvenog života u skladu s njim, ali njegove ingerencije prestaju na onom istom milimetru na kojem započinju životi, prava i slobode drugih. Jednostavno i razumno zvuči, ali često škripi s primenom. Pa ipak, i dalje vredi svakog truda. U međuvremenu, neka je Sila s vama
Ako pokušamo da isti metod primenimo i na ovaj, sada sunitski ‘‘slučaj“, šta je poruka? Bazično isto: ne upotrebljavajte svoj razum, jer bi vas taj šejtanski instrument mogao dovesti do zaključaka koji se kose sa dogmama koje smo vam prepisali, u kojem slučaju upotreba razuma postaje krivično delo terorizma. Pa, onda je najsigurnije ne misliti, to jest, da se opet poslužimo parafrazom reči neumrlog Džugašvilija: No thoughts – no problem. E sad, tamo gde je razum oruđe terora, zapravo je već sve moguće i ničemu se više nemamo pravo čuditi, a pogotovo se ničemu ne treba nadati.
Ovi su primeri iz ‘‘islamskog sveta“ i ja neću biti tako licemeran da kažem da je to sasvim slučajno, pošto nije. Ali, nije samo utoliko što je islam istorijski u svojoj ‘‘burnoj“ fazi, koja umnogome podseća na hrišćanski srednji vek. Inače, suštinski se ni hrišćanska i ostale teističke dogme bitno ne razlikuju od nje i nemaju razloga za osećanje bilo kakve ‘‘superiornosti“.
Zato nije čudno što je mnoge širom sveta ovih dana pomalo zgranuo, a možda još i više zabavio istup stanovitog Stanislawa Kostrzewe, poljskog katoličkog sveštenika, koji je lego kockice (nove generacije) proglasio ‘‘oruđem Satane“ koje porobljava mlade duše i prevodi ih na Tamnu Stranu. Da, baš je tako rekao – na Tamnu Stranu; očekuje se sada i očitovanje Dartha Wadera na tu temu.
Ne treba, međutim, zaboraviti da su nam reči Kostrzewe ‘‘zabavne“ samo zato što ni taj sveštenik ni njegovi šefovi više nemaju moć ni da nam silom oduzmu lego kockice ili bilo šta drugo i što ne mogu da nas pošalju na lomaču. To je rezultat poslednja dva-tri veka borbe prosvećenosti protiv svojevrsne tiranije fantazije i to je sve.
Šta je uopšte lek za ove protivrečnosti, onakav lek kakav neće ubiti nikoga? Svako mora imati pravo na svet svojih fantazija, pa i na uređivanje sopstvenog života u skladu s njim, ali njegove ingerencije prestaju na onom istom milimetru na kojem započinju životi, prava i slobode drugih. Jednostavno i razumno zvuči, ali često škripi s primenom. Pa ipak, i dalje vredi svakog truda. U međuvremenu, neka je Sila s vama.
Vrijeme noć
Ljudmila Petruševska (1938., Moskva) studirala je novinarstvo na Moskovskom državnom sveučilištu, a prozu počela pisati sredinom 60-ih godina. Prvo djelo objavila je 1972., da bi uslijedila gotovo desetogodišnja službeno nametnuta šutnja, kad je bilo zabranjeno objavljivanje njezinih drama i proze. Petruševska je naširoko prepoznata kao jedna od najboljih ruskih dramatičarki, a zbirka kratkih priča i monologa “Besmrtna ljubav” objavljena je 1988. i postigla je veliki uspjeh i kod čitatelja i kod kritičara. Objavila je više od 30 knjiga.
Roman “Vrijeme noć” Ljudmile Petruševske predstavlja njezino najsloženije djelo, kako po strukturi, tako i po snazi rečenica, razradi ideja i postavljanju pitanja od krajnje važnosti.
“Vrijeme noć” prati borbu Ane Andrianovne koja kao glava obitelji nastoji na okupu održati emotivno nestabilnu i financijski upropaštenu obitelj u ranim fazama postsovjetske Moskve. Pišući u prvom licu, Petruševska roman predstavlja kao rukopis koji su članovi Anine obitelji pronašli nakon njezine smrti, a u koji je ona pretočila frustracije i ‘‘razgolićenu“ (ne)moć roditeljske uloge. Ana se sve vrijeme bori i muči ne bi li pomirila snažnu ljubav prema obitelji i parazitski način života njezinih članova.
Naslov: Vrijeme noć
Autor: Ljudmila Petruševskaja
Preveo: Igor Buljan
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 136
Uvez: tvrdi
ISBN 9789533036410
Izdavač: Naklada Ljevak
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)