Čini li se vama ponekad kako živimo u zemlji u kojoj se apsurdi nižu k’o na traci. Jedan smjenjuje drugi. Kao da oni što nam zemlju našom voljom vode upravljaju brodom maloumnika koji nisu u stanju razlučiti laž od istine, volju za vladanjem i moći od općeg dobra, manipulaciju od istine i stvarnoga stanja. [Read more…]
KGK i nogomet: Predsjednica je bacila populističku rukavicu

Božo Kovačević
Foto: Telegram
Reprezentacija. To je valjda najspominjanija riječ u Hrvatskoj posljednjih dana. Svi su sretni što nas u Rusiji predstavljaju tako srčani i uspješni dečki i što cijeli svijet preko njihovih pobjeda doznaje za Hrvatsku. [Read more…]
Banalni totalitarizam na HTV-u
Moja dva twita na dan finalne utakmice svjetskog vaterpolskog prvenstva između Srbije i Hrvatske izazvali su veliku pozornost javnosti, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Da podsjetim, reagirao sam na odluku HRT-a da ne emitira prijenos dodjele medalja, te sam tu odluku nazvao sramotnom. ”Spremni su da ponize hrvatsku reprezentaciju, koja je osvojila srebro, samo da ne bismo gledali Srbe pobjednike”, napisao sam u prvom od ta dva twita. [Read more…]
Horor priča brze ceste
Trebala je to biti brza cesta, tako su je barem nazvali. U ponedjeljak je obilježeno četvrt stoljeća od početka njezine gradnje i još nije gotova. Jedva bi se moglo i zamisliti koliko bismo je morali čekati da je to nekakva, nedaobog, sporija cesta.
Maločas sam baš gledao na Google Mapu i nakon duljeg mrcvarenja s ovim, navodno jednostavnim, internetskim alatom izračunao kako od kružnog toka na periferiji Solina do početka brze ceste navrh Klisa ima manje od deset kilometara. S druge strane, u dvadeset pet godina prošao je točno 9131 dan.
Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar
Naši marljivi graditelji gradili su, dakle, u prosjeku neznatno više od metra dnevno. Sa svim ljudima i tehnikom, sa svim novcem koji je, u ovoj ili onoj valuti, potrošen od 4. srpnja 1989. do 4. srpnja 2014., brzu cestu mogli su popločati najboljim talijanskim pločicama.
Trojica do četvorica spretnijih parketara su s pomoćnicima mogli u dvadeset pet godina na svih šest traka staviti kvalitetan hrastov parket, sve s lajsnama uz rub. Centralno grijanje, s radijatorima u svim tunelima, moglo se za te pare dobiti. Podno grijanje i perzijske sagove cijelom dužinom ceste. Naši momci, međutim, nisu žurili. Kvragu i priša.
U životu sam čuo kojekakvih stravičnih priča o majstorima. Jednom je prijatelju došao keramičar, macom mu žustro polupao čitavu kupaonicu i netragom nestao, a da čak ni šutu nije pokupio i odnio. Dva mjeseca se zbog njega nevoljna obitelj prala nad sudoperom.
Drugome je električar ostavio smrtonosne gole žice da vire iz zida i otišao na pola godine raditi u hotel na Visu, a trećemu su jednog popodneva tajanstveno iščezli svi radnici na krovu. Kao da su ih orlovi odnijeli. Preko Crvenog križa je čitavu ekipu krovopokrivača tražio. Ipak, nijedan se od ovih horora ne može mjeriti s nemarom i lijenošću tipova na brzoj cesti Solin – Klis.
Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi
Ovdje bi došli oko deset, protegnuli se, popili kavu i rakiju, zamahnuli dvaput lopatom, bezvoljno kucnuli čekićem i upalili valjak samo da vide je li radi, a onda šmugnuli na marendu u obližnji mini market, po četvrt polubijelog kruha, deset deka parizera i pivo, i vratili se, po prilici, za šest godina.
Strojevi su u beskraj mirovali kraj napuštenih kontejnera. Armature hrđale. Stari su politički režimi sramotno padali, a novi se slavno dizali, mijenjale su se države, zastave i sastavi nogometnih reprezentacija, dok je moderna brza prometnica puževski milila kroz kamenjar.
Za jednog od recentnijih zastoja na gradilištu, kad je ono “Konstruktor” prdnuo, a direktor Žderić isključio mobitel, golemi betonski uteg ugašene dizalice zbog nekog je razloga bio namješten točno iznad jednog traka ceste. Osjećao sam se kao lik iz crtanog filma svaki put kad bismo autom prošli ispod njega. Činilo mi se kao zamka koju je prepredeni kojot namjestio da spljeska pticu trkačicu i gotovo bi me ganula ta glupost.
Sažalio bih se nad ovom izmučenom zemljom u kojoj, zagonetno zbog čega, sa svakim ciklusom izbora sve strašniji idioti dolaze, i više zapravo ni ne kriju kakve su neznalice i neradnici, ne osjećaju ni potrebu zaglumiti kako se razumiju u stvar koja im je povjerena i kako im je stalo da se ona napravi.
Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar
Novi je rok za završetak rada na brzoj cesti, kažu, za tri mjeseca. Nema šanse da se to još jednom uprska. Ovaj put se ozbiljno zapelo. Ljudi se ubijaju od posla. U tri smjene rintaju ne pitajući za odmor. No, tko bi im vjerovao? Previše smo puta čuli ta obećanja. U jednom je trenutku i 1990. bilo samo tri mjeseca do kraja. Kakvo bi nam jamstvo mogli dati da će to sada biti valjano i na vrijeme obavljeno?
Možda će vas, nemam pojma, ohrabriti da je Petar Škorić, prvi čovjek splitskog HDZ-a, stavljen za šefa Županijske uprave za ceste. Mladić je na špiritjeru završio srednju građevinsku i zatim negdje, nekako stekao diplomu Prometnog fakulteta, a predstavlja se i kao novinar.
Huh! Kad sam pročitao njegovu biografiju, odmah mi je duša bila na mjestu. Konačno, pomislio sam. Konačno pravi čovjek za taj posao.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
50 inačica za spižđene
Shrvani eliminacijom svoje reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u nogometu, Englezi su pronašli u svom jeziku ništa manje nego 61 sinonim za poraz u sportskom natjecanju. Lako je Englezima, kad u njihovu jeziku često nema razlike u pisanju imenice i glagola – dok se u nas poraz izražava i imenicama i glagolima, nerijetko u formi participa. I kad oni u tu svrhu uvoze riječi. U nas, eto, tek nešto više od 50 inačica. Da ih pogledamo?
Iako su poraz i pobjeda međusobno suprotni pojmovi, kuriozno je da i ”pobijeđen“ i ”poražen“ znači isto: onoga tko je stradao u sukobu – sportskome, političkome, ratnome itd. ”Pobjeda“ je, tvrde, suzbijanje bijede (što mi ne zvuči posve uvjerljivo, ali još nemam drukčijih rješenja), pa bi u tom slučaju pobijeđen bio varijanta bijednika, što ne zvuči baš sportski. ”Poraz“ u svom korijenu ima ”raz“, što je praslavenski bio udarac, pa je poražen isto što i izudaran, istučen, potučen. Vele da pacifisti vole Hrvatsku (u nogometu) jer gotovo nikoga ne tuče. Potučen u korijenu ima ”tući“, praslavenski ”telkti“, razbijen pak ”biti“ (bijem), također praslavenski.
Ponetko će ići tako daleko da smatra da je poražen time i osramoćen, obrukan. Sramota je nečastan čin iznesen na očevid javnosti, pa bi bilo nužno nečasno izgubiti utakmicu da bi se govorilo bilo o sramoti, bilo o sramu, koji je praslavenski pojam, a znači privatnu, subjektivnu samoosudu. ”Brukati“ je također praslavenski glagol, znači: uprljati, dakle slično kao i osramotiti
Temeljit poraz je krah, propast, rasulo, preuzeto iz njemačkoga (imenica ”Krach“). Debakl je spektakularan krah, sinonim za potpunu propast nečega, a u francuskome je ”débâcle“ pucanje leda, krah, katastrofa. Katastrofa je pak iz grčkoga, gdje je značila prevrtanje, strmeknuće, dok je u našemu današnjem govoru ponajprije ”koban događaj ili slijed događaja s najtežim posljedicama“ (a navijaču i eliminacija može izgledati najtežom posljedicom).
Iz francuskoga ”massacre“ je pak masakr, okrutan pokolj mnogih ljudi istodobno, u čijem korijenu je latinska ”matteuca“, tj. malj, uistinu teška prispodoba za športski poraz u kojemu bi poraženi bili kao maljem zatučeni.
Kada padne mnogo golova u jednu mrežu, navijači to znaju nazvati i potopom, jer potop asocira da je netko potopljen, a praslavenski ”topiti“ znači da je netko ili nešto potpuno i pogubno pod vodom.
Prva sljedeća reakcija bit će užas, staroslavenski pojam, koji znači isto što i grozota (strah od pogibeljne prijetnje, koja se praslavenski kazala ”groza“), odnosno strahota (kako se praslavenski zvalo smrznuće, zaleđenje, pa i danas kažemo da se netko smrzao, zaledio od straha; naši istočni susjedi Srbi to radije kažu: strava).
Ponetko će ići tako daleko da smatra da je poražen time i osramoćen, obrukan. Sramota je nečastan čin iznesen na očevid javnosti, pa bi bilo nužno nečasno izgubiti utakmicu da bi se govorilo bilo o sramoti, bilo o sramu, koji je praslavenski pojam, a znači privatnu, subjektivnu samoosudu. ”Brukati“ je također praslavenski glagol, znači: uprljati, dakle slično kao i osramotiti.
U vulgarnijim verzijama je gubitnik odsvirao kurcu, ili manje poetski popušio, odnosno spušio – što su sve sinonimi za felaciju, ali u ponižavajućem a ne u erotskom kontekstu. Ne treba erotski shvatiti ni eventualnu tvrdnju da je gubitnik nagužen, ili odjeban odnosno sjeban ukratko najebao (također praslavenska starina), odnosno pristojnije: nahrdao, u čijem korijenu je glagol ”hrdati“ (glodati koru, što nije sinonim ni ljudskosti ni bogatstva, a sekundarno: jesti glodući, da se čuje struganje o kost). Prastari pak praindoevrpski korijen ”pizda-“, sačuvan u našem jeziku pobožno, u istom obliku i istom značenju, koristi se u varijantama spižđen, odnosno otpižđen
Stupanj dalje je poniženje, koje je samo semantički istog porijekla kao i kršćanska krepost poniznost. Poniženje je umanjenje ugleda ili dostojanstva, atak na ponos i samopoštovanje osobe koju, eto, smatraju niskom, od praslavenskog prijedloga ”niz“ (niz dlaku, niz ulicu, nizbrdo…).
Poražen je na svaki način izgubio, a praslavenski ”gubiti“ značilo je uništiti (dvoguba sjekira je isto što i dvosjekla, nimalo bezazlena asocijacija). Danas izgubiti znači samo ostati bez nečega (glave, koju je netko pogubio, ili novčanika). Poražen je dakle izgubio – ali što? Ovisi o pripovjedaču: susret, utakmicu, dvoboj, bitku, okršaj, sve riječi s praslavenskim korijenom, eventualno čak i obraz, dakle vlastiti lik, ostavši bezličan (što ne znači i: bezobrazan…).
On je, kažu neki, otpjevao svoje (nije više na repertoaru), on je izgutao, izvisio, odnosno potonuo (nije ni čudo, ako mu je momčad doživjela potop), a slikovitim izrazima Dalmatinske zagore je možda i otprdio, to jest prdeknuo, zapravo prdnuo u varićak ili u ledinu (što su u toj našoj tradiciji sve nježni termini za najbližega otprhnuloga u bolji život, ali se primjenjuju i na sportskog pokojnika, s istim izljevom čuvstava).
”Prdjeti“ je glagol koji izravno vučemo iz praindoevropskoga ”perd-“, kao snažan kulturalni morfem (sličnost s Morfejem je posve slučajna). Prdnuti u varićak znači i iznevjeriti, promašiti, omahnuti… a zašto se tu rabi varićak, davna posuda za žito, nekad i mjera – zaista ne znam. Zna li tko?
Gubitnik zna biti, u novinskim epopejama, i: deklasiran (doslovce: sveden na nižu klasu, tj. na niži razred), otpisan (doslovce: eliminiran s popisa ili spiska), a u slengu i otkantan (u korijenu je njemačka imenica ”Kante“: rub, brid, dakle netko srozan niz rub, odbačen), ušiven (”ušiti nekoga“ slikovita je inačica za: ne dati mu izlaza, potpuno ga svladati), tropiran (to je već zastarjelo, ”tropa“ je kartaš ostao bez bodova ili jakih karata, sekundarno: bez novca, mrtav, pao na ispitu; šatrovački termin prema njemačkoj imenici ”Tropf“: glupan), pečen (u smislu: zgotovljen, doveden u situaciju bez izlaza; praslavenski glagol je ”pekti“), pregažen odnosno zgažen (praslavenski je ”gaziti“), istoga značenja je satrt (praslavenski ”terti“), pa i potaracan (sravnjen, zaravnjen sa zemljom, kao taraco, gladak ravan pod, od talijanskoga ”terrazzo“, terasa ili zaravan, prema ”terrazzare“: poravnati padinu kao terasu; u korijenu je ”terra“, talijanski i latinski: zemlja).
Poznato je da pobjeda ima tisuće očeva a poraz eventualno jednoga, ali ne oskudijeva u inačicama, katkad pitoresknima, nikad milosrdnima – jer omiljeni sport ljudskog roda je uskakanje na kola pobjednika…
U vulgarnijim verzijama je gubitnik odsvirao kurcu, ili manje poetski popušio, odnosno spušio – što su sve sinonimi za felaciju, ali u ponižavajućem a ne u erotskom kontekstu. Ne treba erotski shvatiti ni eventualnu tvrdnju da je gubitnik nagužen, ili odjeban odnosno sjeban ukratko najebao (također praslavenska starina), odnosno pristojnije: nahrdao, u čijem korijenu je glagol ”hrdati“ (glodati koru, što nije sinonim ni ljudskosti ni bogatstva, a sekundarno: jesti glodući, da se čuje struganje o kost).
Prastari pak praindoevrpski korijen ”pizda-“, sačuvan u našem jeziku pobožno, u istom obliku i istom značenju, koristi se u varijantama spižđen, odnosno otpižđen.
Poznato je da pobjeda ima tisuće očeva a poraz eventualno jednoga, ali ne oskudijeva u inačicama, katkad pitoresknima, nikad milosrdnima – jer omiljeni sport ljudskog roda je uskakanje na kola pobjednika, uz preziranje poraženoga, makar do jučer nam bio saveznik, ili još i danas brat.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Nogomet najbolji sindikalist
Njemački sindikati zamolili su poslodavce da radno vrijeme zaposlenika koji rade ujutro prvu smjenu pokušaju prilagoditi utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Većina utakmica, naime, ima večernje termine, započinjat će u 22 sata po srednjeeuropskome vremenu, pa se pretpostavlja da će u tom slučaju radnici na posao dolaziti umorni, neispavani, dekoncentrirani ili će, još gore, otvoriti bolovanje i na miru navijati za svoje ljubimce.
Sindikati zatražili i, gle čuda, dio poslodavaca načelno je obećao da će radnicima jutarnje smjene pokušati izaći ususret za utakmice nacionalne repke – njemačke reprezentacije. Nogomet se tako pokazao boljim sindikalistom od povjerenika.
Poslodavci zasad nisu mogli obećati da će isti tretman imati za svih 28 od 64 utakmice koje započinju u deset navečer. Gastarbajteri, po svemu sudeći, neće imati taj privilegij kad budu igrale reprezentacije zemalja iz kojih su, nošeni neimaštinom, ratom ili nekom drugom nevoljom, stigli u Vaterland.
Da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi zasigurno uzviknuo: “Ma, ljudi moji, je li to moguće, nogomet kreira radno vrijeme u jednoj discipliniranoj Njemačkoj”. Ja se pak pitam što bi rekli naši mentori iz Bruxellesa da se hrvatski sindikalisti drznu zatražiti od stranih poslodavaca u nas kasniji početak radnoga dana kako bi na miru pratili Modrića, Kranjčara, Da Silvu, Benka, Jelavića ili pak Olića i genijalnoga Mandžukića
Pa ipak, da je kojim slučajem živ, Mladen Delić bi zasigurno uzviknuo: “Ma, ljudi moji, je li to moguće, nogomet kreira radno vrijeme u jednoj discipliniranoj Njemačkoj!”
Ja se pak pitam što bi rekli naši mentori iz Bruxellesa da se kojim čudom hrvatski sindikalisti drznu zatražiti od stranih poslodavaca u nas kasniji početak radnoga dana kako bi na miru pratili Modrića, Kranjčara, Da Silvu, Benka, Jelavića ili pak Olića i genijalnoga Mandžukića kojega bi i Nijemci zasigurno voljeli gledati ne samo u Bayernu, nego i u njemačkoj reprezentaciji…
Da li bi hrvatskim radnicima, koji za gazde iz svih onih Lidla, Kauflanda, Bauhausa rade i petkom i svetkom, sve nedjelje i blagdane, tolerirali kasniji početak smjene ili bi ih ti isti iz Vaterlanda spremno proglasili neradnicima, Balkancima ili lijenim Mediterancima svejedno, koji vrebaju svaku priliku da eskiviraju posao.
Da se razumijemo, ja jako cijenim to što njemački poslodavci vole sport i imaju toliko razumijevanja za nogometne strasti svojih zaposlenika, što surovim vremenima usprkos ne zanemaruju partnerski odnos s radničkom klasom. No ljubomorna sam! Bude mi žao da isti princip ne primjenjuju i na nas, u Hrvatskoj.
Naše radnike, premda ih plaćaju višestruko manje od njemačkih – rekla bih nepristojno malo – percipiraju kao potrošnu robu, kao da su za jednokratnu upotrebu: uzmeš, iskoristiš na određeno vrijeme i baciš. Za nas nema pravila, kolektivnih ugovora, radničkih vijeća, sindikal direktora i slobodnih vikenda…
Naše radnike, premda ih plaćaju višestruko manje od njemačkih – rekla bih nepristojno malo – percipiraju kao potrošnu robu, kao da su za jednokratnu upotrebu: uzmeš, iskoristiš na određeno vrijeme i baciš. Za nas nema pravila, kolektivnih ugovora, radničkih vijeća, sindikal direktora i slobodnih vikenda…
Još nas uvjeravaju da smo skupi, nerentabilni, neefikasni i zato nam nude samo nestalnost. Sigurna je i stalna jedino njihova prijetnja – kojom tupe oštricu svakog štrajka – da će, ako se u nas ne smanje radnička prava, otići (ili neće ni doći), preseliti poslovanje, zatvoriti tvrtku i na cesti ostaviti dodatnih nekoliko stotina ili tisuća novih jadnika spremnih na svakojake žrtve za minimalac. Svjesni su i oni da je kapital mobilan. Sve stane u jednu aktovku. Danas je u Hrvatskoj, sutra u Bugarskoj, a za koji dan u Bangladešu ako mu je to isplativije.
Zato čuvaju svoje tri tisuće kuna. Zaposlenici i njihovi povjerenici šute ne bi li što duže dobivali mrvice sa stola stranih poslodavaca, ostatke ostataka… Istovremeno njihove kolege u Njemačkoj mogu postavljati i ovako bizaran zahtjev – pomicanje smjene zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu. Nije li to tužno, taj naš deficit industrijske demokracije…
Još je žalosnije kad se prisjetimo kako smo se samo spremno odrekli svih pozitivnih tekovina sustava u kojemu smo jedan dio života proveli mi i naši preci. Sistema u kojemu su se sindikati odista mogli baviti svinjskim polovicama i nogometom (radničkim sportskim igrama), jer je taj isti radnik(kako to gordo zvuči) imao poziciju o kojoj danas ni u najsmjelijim snovima ne može sanjati: posao do kraja života, stan prema broju članova obitelji, besplatno školovanje djece, ljetovanje u radničkim odmaralištima na moru ili planinama, slobodne vikende…
Mladim generacijama koje se boje operacije krajnika, gripe ili trudnoće – jer ako im se dese, čeka ih otkaz – to što su imali njihovi djedovi i bake, nakratko mame i tate, izgleda kao science fiction, podjednako nestvarno kao nogomet u funkciji sindikalnoga povjerenika.
Sreća se zove Island
Prije zadnjih dviju utakmica s Belgijom i Škotskom, koje su završile onako kako su završile, kad je bilo jasno da ćemo šansu za odlazak u Brazil tražiti u dodatnim kvalifikacijama, Šuker je poželio da nam protivnik u baražu bude albanska reprezentacija. Što se krije iza te naizgled obične i lako razumljive izjave? Krije se sve, osim respekta, osjećaja za fair play i sve ono što sport čini sportom, odnosno nogomet nogometom. Dakako, pod pretpostavkom da je od nogometa u našoj kriminalom i privatnim interesima inficiranoj močvari još išta preostalo. Onomu koga resi viteški duh, što je možda fraza iz nekih davnih i zaboravljenih vremena, neće pasti ni na kraj pameti da poželi susret s najslabijim protivnikom. Naprotiv, taj će poželjeti najboljeg protivnika jer samo tako – u sudaru s najboljim i najjačim – može dokazati da ni sam nije mačji kašalj. Premda se rado pozivamo na svoju prošlost, viteštvo i fine manire još postoje samo na papiru, a ako ih tko prakticira, spremno ga se proglašuje lajbekom koji nije sposoban ni za što.
Tipično je i odavno poznato: kao što smo se nakon pustih godina na jedvite jade kvalificirali za Uniju, tako sada u sučeljivanju s nogometno anonimnom nacijom Hrvatska polaže popravni ispit kako bi se u posljednji čas prošvercala u Brazil
Kad je Šuker zazivao Albance kao protivnike, uvrijedio je naše balkanske susjede, pokazujući kakav je njegov mentalni sklop i kakvim se načelima vodi u svojoj profesionalnoj karijeri. Istina, gol koji je zabio Schmeichelu, na špicama sportskih emisija vrtjet će se godinama, a možda i onda kad bude zaboravljeno da se u Hrvatskoj ikad igrao nogomet. Upravo onako kao što današnji navijači ne znaju da je prije pola stoljeća Mađarska imala Laku konjicu, možda najbolju reprezentaciju svih vremena s kojom su usporedivi samo majstori s latinskoameričkoga kontinenta. Gol što ga je zabio Dancima, Šuker ionako nije posvetio navijačima nego predsjedniku Tuđmanu. Ni neki drugi detalji iz biografije ne idu mu u prilog. Pogotovo oni koji se tiču intimiziranja s kriminalcima, pohoda na Pavelićev grob u Madridu, prisvajanja (točnije: krađe) antičkih kovanica i tako redom. A način na koji je postao predsjednik nogometne organizacije, samo je kamenčić u mozaiku koji (de)legitimira Hrvatsku kao rasadište manipulacije, defraudacije, nepotizma i sličnih radnji, toliko milih našem srcu da se više čudimo kad ih nema nego što se čudimo kad se nekoga zbog toga apostrofira.
Na koncu, Albanija je ispala iz daljnjeg natjecanja, Šuker je ostao bez željenog protivnika, a među svim mogućim protivnicima u baražu, ždrijeb u Zürichu Hrvatima je namijenio Islanđane. Ne znam je li se Šuker zbog toga veselio, kao što se veselio kad je matirao Schmeichela, ali da nam se Kairos nasmiješio, o tome poslije svega ne treba gajiti nikakve sumnje. Istina, nećemo podcjenjivati islandsku reprezentaciju, ali da je taj otok kudikamo poznatiji po aktivnim vulkanima, gejzirima i fjordovima nego po nogometašima, to znaju i oni koji opet misle da pišem o nogometu, iako mi je nogomet samo povod, doduše tužan, da pišem o zemlji u kojoj živim i u kojoj se sve tako radikalno mijenja da sve ostaje isto. Početkom 20. stoljeća Lenjin je u Zürichu kovao svoju revoluciju, Kraus je ondje pisao ”Posljednje dane čovječanstva”, u tom gradu na jezeru umrli su veliki Büchner i veliki Joyce, a početkom 21. stoljeća u tome istom gradu kocka se nasmiješila hrvatskom nogometu.
Onomu koga resi viteški duh, neće pasti ni na kraj pameti da poželi susret s najslabijim protivnikom. Naprotiv, taj će poželjeti najboljeg protivnika jer samo tako – u sudaru s najboljim i najjačim – može dokazati da ni sam nije mačji kašalj. Ali mi se veselimo jer ćemo svoju nogometnu veličinu verificirati u susretima s Islandom
Što je najgore, nasmiješila se onima koji su, skrivajući se iza ideje nacije i tobožnjeg domoljublja, nogomet pretvorili u poligon za pranje prljavog novca. Revolt protiv Svetog Trojstva koje drma nogometnom organizacijom, a koje čine Šuker, Mamić i Vrbanović, doveo je do toga da su se uzvici negodovanja čuli čak s Hampden Parka u Glasgowu, a da će se smrtno zavađeni Hajdukovi i Dinamovi navijači solidarizirati u pobuni protiv tih istih uzurpatora najljepše sporedne stvari na svijetu, to nije mogao predvidjeti ni Vladimir Gligorov, ekonomski ekspert iz Beča, koji u svojoj benevolenciji Liniću daruje dvojku, iako je u duši svjestan da je zaslužio debelo podcrtanu jedinicu. Ali vratimo se Islandu, zemlji koju vjerojatno sanja i Zoran Milanović, sve u nadi da bi pobjeda nad takvim protivnikom mogla rezultirati buđenjem kolektivnog optimizma i boljom atmosferom, svime onime za što je zadužen (čitaj: plaćen) on i njegova Vlada.
Kad se uspjelo u zazivanju najslabijeg protivnika, trebalo bi još angažirati babu vračaru koja će začarati nabolje islandske nogometaše. A to su Gylfi Sigurdsson iz Tottenhama, Kolbeinn Sigthórsson iz Ajaxa i Alfred Finnbogason iz Heerenveena. Vražji su ti Islanđani: i oni kane istrčati na teren s jedanaest igrača! Smještenoj između Grenlanda s jedne te Skandinavije i Britanskih otoka s druge strane, u toj otočnoj državi ima više aktivnih vulkana nego aktivnih nogometaša. Ali kad im pokažemo što je to nogomet, kad ih smažemo za doručak kao što oni smažu bakalar za ručak, opet ćemo mahati trikolorom, urlati i bančiti kao da smo prvaci svijeta. I jesmo prvaci, ali u disciplinama zbog kojih bismo se trebali stidjeti, a ne slaviti. Slavni mađarski pripovjedač Péter Esterházy možda nije prvi koji je zaključio da se jedna zemlja može identificirati po njezinu nogometu. Bože, hrvatska liga (ili ljiga), njezini funkcionari i misionari, njezini birokrati i partitokrati, njezini kramari i krijumčari dovoljan su dokaz da Esterházy debelo ima pravo.
Početkom 20. stoljeća Lenjin je u Zürichu kovao svoju revoluciju, Kraus je ondje pisao ”Posljednje dane čovječanstva”, u tom gradu na jezeru umrli su veliki Büchner i veliki Joyce, a početkom 21. stoljeća u tome istom gradu kocka se nasmiješila hrvatskom nogometu
Ali dok ne odigramo dvije utakmice s Islanđanima, sve pada u zaborav. I Milanovićeva nesposobnost da homogenizira vlastitu stranku, a kamoli da homogenizira Vladu, koja zabija golove u vlastitu mrežu, i otužni proces bivšem premijeru i mogući procesi nekim aktualnim liderima koji bi već sutra mogli biti bivši, i maratonski liječnički štrajk, i ćirilica i latinica, a u zaborav isto tako pada Neven Mates, hrvatski revizor koji se u epicentru Europske unije predstavio kao lažov. Uostalom, u javnosti je jedva registrirana činjenica da je premijer Milanović za službenog boravka u Litvi ignorirao svečanost na koju je bio pozvan ne bi li u hotelskoj sobi gledao prijenos utakmice između Srbije i Hrvatske! U ovom dijelu svijeta takvo ponašanje uzima se zdravo za gotovo. Zašto bi premijer ispunjavao svoje obveze u inozemstvu kad ih ne ispunjuje ni na vlastitom tlu? A u nogometnom sučeljivanju s nacijom koja ima jedva 300 000 stanovnika, naša poslovična megalomanija grunut će iznova, poput plimnog vala nakon pretpotopne kiše. Zato nije čudno što se staro rimsko geslo panem et circenses perpetuira u svojoj najsirovijoj varijanti. Kad je riječ o davno udomaćenim igrama, svakomu iole normalnom svatu odavno su navrh glave. Ali tko narod uskraćuje za igre, dužan mu je dati kruh; u hrvatskome domoljubnom slučaju takav rasplet čekat će se još jako dugo.