”Premda je kvaliteta našeg života neraskidivo povezana sa životima drugih, sa svih strana nam govore da ćemo napredovati jedino putem natjecanja za osobni interes i putem krajnjeg individualizma. Obrazovni sustav je iz godine u godinu sve brutalnije takmičarski. Zaposlenje je borba do smrti s gomilom drugih očajnika koji jure za sve manjim brojem radnih mjesta. Moderni nadzornici nad siromašnima pripisuju krivnju pojedincima za ono što stvaraju ekonomski uvjeti.” [Read more…]
KRIZA
Na okretištu tramvaja dva prijatelja od 40-ak godina razgovaraju. Dovijaju se načinu kako naći novac. ‘‘Slušaj, stari, imam jedan stari mountain bike koji bismo mogli malo srediti, oprati, popraviti i staviti na Njuškalo. Možda dobijemo sto kuna, pa svakom pola. Šta kažeš?“ ”Može ‘‘, odgovara ovaj drugi. Uto dolazi tramvaj. Uz obećanje da će sutra razraditi plan akcije razdvajaju se. Jedan od njih stavlja ruke u džepove, drugi se penje u tramvaj i razmišlja kako će potrošiti 50 kuna.
ZADUŽBINA
Zadužio sam poznanika. Učinio sam mu uslugu, a da on to ne zna. Od tog događaja prošlo je par mjeseci. Sa zaduženim se ponekad sretnem i zadržimo se u kraćem razgovoru. Drugi put se samo pozdravimo kad se sretnemo. Mahnemo si rukom ili učinimo neku gestu dajući do znanja da smo uočili onog drugog. U posljednje vrijeme sve više me proganja osjećaj da bih poznaniku nekako trebao objasniti što sam učinio za njega. Želim da mi na neki način izrazi zahvalnost. Uopće, potreba da se potvrđujem kod drugih ljudi ovaj tjedan je nešto izraženija nego tjedan prije.
RASTANAK
Rastaju se Vlado Kalember i Ana Rucner. Novine naravno pišu o tome. Uz gomile tekstova koji donose najnovije vijesti o tome kako je došlo do razlaza jedan je posebno zanimljiv. U njemu se govori o neverbalnoj komunikaciji para i to u vremenima kada još nismo znali da su u bračnoj krizi. Autoru teksta posebno je zapeo za oko poljubac koji je Kalember uputio Ani Rucner u jednoj televizijskoj emisiji, pa kaže: ‘‘Analiza neverbalne komunikacije sada već bivšeg para otkrila je da je bila riječ o isforsiranom poljupcu. Ona skoro da se izmiče dok ju on ljubi.“ Ova posljednja rečenica mogla bi biti predložak za finu literaturu. Opisujući tako zamah rukom jedne starije gospođe, Kundera je napisao ‘‘Besmrtnost“.
KNJIGE
47 posto Hrvata ne čita niti ih knjige zanimaju. Sto novinskih komentatora koristi ovaj podatak da bi se nad njime čudili, da bi osuđivali nepismenu rulju koja ne mari za knjigu. Kako im ne dosadi uvijek biti u pravu, uvijek s iste visine docirati o potrebi čitanja kao pretpostavci izvrsnosti. Čitaj ako hoćeš, ako nećeš, nemoj. Nije li čitanje privatna stvar? Šta me briga jel’ nacija načitana ili ne? Uopće, šta me briga za naciju? Matija Babić ponekad se hvali kako u životu nije pročitao ni jednu knjigu. S Matijom Babićem na kavi mogu izdržati pola sata. S većinom načitanih ni deset minuta.
Naša kukavička herojstva
U kratko su vrijeme, u samo nekoliko dana, mali ljudski bijednici, a ustvari fašizmom akutno zaražene spodobe, demonstrirale visok stupanj straha, kukavičluka i krajnje moralne bijede pokazujući svima nama u kojem to i kakvom svijetu živimo.
Pored Banje Luke je zapaljena kuća povratnika Hrvata na svoju zemlju, u Bijeljini je u okrilju noći oskrnavljena Atik Sultan Sulejmanova džamija, a u Sarajevu je isti dan nekoliko maskiranih osoba usred dana upalo u prostorije Art kina Kriterion u Sarajevu, gdje se održavao Međunarodni festival queer filma “Merlinka” i fizički nasrnulo na prisutne povrijedivši pritom nekoliko osoba.
I premda je riječ o trima izoliranim slučajevima, oni su uvijek priča o jednom te istom. Mi u BiH svakako jesmo pripadnici (barem) triju vjera, nacija, kultura i vjerojatno nikada više nećemo biti isti likovi iz papagajski opetovane priče o “bratstvu i jedinstvu”, ali su nam fašizmi (uz kriminalce) u čvrstu zagrljaju svoga bratstva i jedinstva. Mi jesmo i mi znamo biti braća samo u zlu, u zločinu. Naši fašizmi su braća, čak – jednojajčani blizanci.
Naši fašizmi su braća, čak – jednojajčani blizanci. No, da ne bude zabune, nisu oni s neba pali, nisu oni autoimuna bolest. Ne, oni se pažljivo uzgajaju u domaćoj kućnoj radinosti naših obitelji, nacionalnih i vjerskih zajednica, na nastavi nacionalne mitologije, redovno su servisirani (đubreni) nacionalnim kičem, hranjeni viktimološkim ili herojskim mitovima, religijom laži, ohrabrivani nacionalnim opstrukcijama provedbe zakonskih sankcija za zločince, slavljenjem zločinaca povratnika s dugogodišnjih robija, dizanjem svetilišta zločincima…
No, da ne bude zabune, nisu oni s neba pali, nisu oni autoimuna bolest. Ne, oni se pažljivo uzgajaju u domaćoj kućnoj radinosti naših obitelji, nacionalnih i vjerskih zajednica, na nastavi nacionalne mitologije, redovno su servisirani (đubreni) nacionalnim kičem, hranjeni viktimološkim ili herojskim mitovima, religijom laži, ohrabrivani nacionalnim opstrukcijama provedbe zakonskih sankcija za zločince, slavljenjem zločinaca povratnika s dugogodišnjih robija, dizanjem svetilišta zločincima…
Mislite da nacionalni mitomani ne znaju tko je tko u njihovu panteonu? Itekako znaju. Samo što uglađenom svijetu pokazuju svoje velikane (Nikolu Teslu, primjerice), a susjedima prijete svojim infernima (Antom Pavelićem, npr.) i ne bi se moglo dogoditi da se tu pogriješi, jer se aerodrom ni slučajno ne može zvati Draža Mihailović, a prijetiti se ne može Miroslavom Krležom.
Znaju oni dobro tko je tu tko, ali i to da im je zlo nešto što treba da nam se slučajno u živote ne bi uvukle one napasti civiliziranog svijeta što se zovu uređenje pravosuđa, borba protiv korupcije, poštivanje ljudskih prava i sve te gluposti koje tako nježno, kao lekciju na ploči, pobriše spužva tzv. nedostatka političke volje. I nikom ništa.
Ne, ne amnestirajte pri tome narod, jer on tu nije nimalo nevin. On jest obmanut, ali pristaje na obmanu, kako bi to rekao M. V. Llosa o ljudima iz Latinske Amerike, sa sviješću da je posvuda isto: “U Latinskoj Americi više volimo obećanja od stvarnosti”.
Nije stvar drukčije vidio ni Krleža: “Vjernici kao organizirano krdo od početka ometaju razvoj prave, istinite, pa makar i romantične, ali ljudske slobode, otežavajući život zdravog, neukroćenog čovjeka protunaravnim, dekorativnim dresurama”. A i Marxu bi se, nakon što je valjda definitivno očišćen od vulgarnih ideoloških naplavina 20. stoljeća, ako igdje i ikad, onda sad i u nas, valjalo opet vratiti: “Svaka kritika pretpostavlja kritiku religije“.
Laž kojom se hrani puk dok mu njegovi vjerski i nacionalni lideri gule kožu nije samo gola beskrupulozna laž, opsjena boljom prošlosti, religija nacionalnog jedinstva, nego čak i sijanje optimizma kao opijuma za narod (Kundera) u vrijeme kad bi, kako nas uči Kierkegaard, onaj tko ljudima želi činiti dobro morao ih suočavati s poteškoćama
Laž kojom se hrani puk dok mu njegovi vjerski i nacionalni lideri gule kožu nije samo gola beskrupulozna laž, opsjena boljom prošlosti, religija nacionalnog jedinstva, nego čak i sijanje optimizma kao opijuma za narod (Kundera) u vrijeme kad bi, kako nas uči Kierkegaard, onaj tko ljudima želi činiti dobro morao ih suočavati s poteškoćama.
A ovako? Ovako su poteškoća i problem – drugi. Manjinski drugi. U Ivanjskoj kod Banje Luke Hrvat, u Bijeljini muslimanska bogomolja, u Sarajevu pripadnici LGBT manjine.
I dok shvaćam svu raskoš nacionalnog i vjerskog herojstva (pa barem smo mi narodi epskih junačkih pjesama), nikako ne mogu shvatiti koje je junaštvo i herojstvo udariti na manjinu, još nezaštićenu, bezopasnu – koja gleda film… I pritom biti dobro maskiran (kao u Sarajevu) ili u okrilju noći (kao u Banjoj Luci i Bijeljini)?! I koja je tu razlika između paljenja kuće kod Banje Luke, skrnavljenja džamije u Bijeljini i napada na mirne građane u Sarajevu? Koja, osim što će nacionalni i vjerski branitelji zla ići financijski iskazivati učinjenu štetu?!
O tom se junaštvu gazijâ (a taj izraz baš vole u Sarajevu) svih boja često pitam. Prvi put ozbiljno u ratnom Sarajevu: Ako toliko mrziš Srbe, zašto ne odeš na Trebević i ne pobiješ svojih 100 četnika, nego ovdje nasrćeš na neku babu s ‘‘pogrešnim imenom“. Čovjek bi očekivao od jednog heroja jednog naroda (npr. generala Mladića) da kaže u Haagu što je rekao u Srebrenici: ‘‘Jest, ovo je osveta za bunu protiv dahija ili čega već, i žao mi je što ih nisam pobio i više…“
Kod nas su dobri samo oni koje nosimo na transparentima ili ih stavljamo na jumbo-plakate s potpisom “Heroj, a ne zločinac” i takmičimo se pritom tko je koga više pobio, kao da je riječ o ubačenim koševima ‘‘naših“ košarkaša u NBA ili o osvojenim Grand Slam turnirima ‘‘naših“ tenisača, ustvari o onim veličinama kojima se hvalimo kad nas primaju u EU ili kad stranci slete na aerodrom Nikola Tesla
Ali ne; on, pa za njim i svi oni koji ga, njime i njegovim ‘‘herojstvom“ nadahnuti, slijede (u svim našim herojskim narodima i u svim našim kukavičkim herojstvima!), suočeni ma i s najmanjom civilizacijskom pravicom (jer je i domaće zakonodavstvo proizvod njihova kukavičkog herojstva) pokažu svoje jedino pravo lice. Da su – pizde. (Karakterna osobina – kako nas je to podučio Rade Šerbedžija, bješe li ono on u nekom ‘‘domaćem“ filmu.)
A i kakvi bi drukčiji bili kad ih i nacionalne povijesti i nacionalne interpretacije njihovih religija uče da je mirotvorstvo slabost. Gandhi i Mandela su dobri dok su daleko i dok se događaju nekima drugima. Kod nas su dobri samo oni koje nosimo na transparentima ili ih stavljamo na jumbo-plakate s potpisom “Heroj, a ne zločinac” i takmičimo se, pritom, tko je koga više pobio, kao da je riječ o ubačenim koševima ‘‘naših“ košarkaša u NBA ili o osvojenim Grand Slam turnirima ‘‘naših“ tenisača, ustvari o onim veličinama kojima se hvalimo kad nas primaju u EU ili kad stranci slete na aerodrom Nikola Tesla.
A oni, ljudi tog psihološkog profila, budući da ne ubacuju koševe u NBA i ne pobjeđuju na Wimbledonu, moraju nekako kupiti ulaznicu za svoj tor, tj. za tamo negdje gdje su čuli da se skrovito priča kako bi neke manjince, prvo tuđe a onda i svoje, trebalo malo potprašiti…
I eto tako… Tko će ako neće oni… Mora i to netko…
I nije problem što postoje takvi pacijenti, uvijek ih je bilo i bit će, nego što se takve treba, što se takve brižljivo uzgaja i nikada ih se ne odriče osim ako najposlije “greškom“ i “nama” nešto ne urade…
Jer, zaboga, kad ostanemo sami sa sobom, moramo priznati da nam nije baš dobar ni Isus jer moli za neprijatelje, ni sv. Franjo i fra Anđeo jer idu razgovarati sa sultanima, ni papa Franjo jer nije ideologiziran na način (tvrdih) prethodnika. Za nas su veliki, ali nemojmo to naglas i pred svakim, poglavnikov biskup-pjesnik ili devedesetih godina naglo vjerski osviješteni politolog koji je s krunicom na ramenu haračio središnjom Bosnom…
Ma dobro, znamo mi da su oni “kurvini sinovi”, ali ipak su – naše kurve sinovi!
Ih, kô da su mi drugi bolji – brani ih vazda budna nacionalna svijest!