Umjesto da se uklopi u suvremenu definiciju nacionalnosti, po kojoj se Hrvatom može osjećati i Japanac islamske vjeroispovijesti i Koreanka pravoslavka ili, ako ništa, barem suvremenu definiciju građanina neke zemlje, po kojoj Zlatko Hasanbegović neosporno jest hrvatski građanin, on ne prestaje gurati sve Bošnjake u hrvatstvo (pozivajući se na ideje oca hrvatske domovine Ante Starčevića) s opasnom dozom retorike koju bi prosječni hrvatski građanin ocijenio ”ustaštvom“, i to s jednim jedinim ciljem – da se osobno u ulozi većeg Hrvata od Zrinskog i Frankopana ne bi osjećao kao manjinski uljez i šlepator, nego kao većinski koljenović i starinović [Read more…]
Čamotinja na mjesečini
Ako nas pozna karijera živahnog i plodotvornog starčića Woodyja Allena uči nečemu, onda nauk glasi da pri putovanju životnim putem svako toliko valja zastati i pomirisati jasmine. ”Jasmine French” bio je tako istinski potresan film da se ono što je za njim moralo uslijediti u Allenovu ubitačno brzom scenarističko-redateljskom tempu neizbježno izlagalo mogućnosti da razočara.
Ipak, ”Čarolija na mjesečini” neobično brutalno gazi po kočnicama kreativnog zamaha stečenog u proteklih desetak godina, ovjenčanog Zlatnim globusom za ”Vicky Cristina Barcelona” i Oscarom za ”Ponoć u Parizu”.
“Čarolija na mjesečini” od podteksta starog Allena pravi tekst, pritom shvaćajući sebe uvelike preozbiljno i gubeći cijeli odmak iz kojega je humor nekoć izdašno tekao naizgled bez ikakva napora
Ovdje, pak, baš ništa ne djeluje kao da je Allen uopće pokušao stvoriti film koji bi mogao biti u bilo kojem pogledu dojmljiv u odnosu na prethodna četrdeset tri iz njegove dosadašnje filmografije; promjena žanra u nazovi-romantičnu komediju pritom nije više od posve uobičajene postavke automatskog mjenjača koji Allenu omogućava strelovitu vožnju kroz stvaranje jednog filma godišnje.
Problem možda leži u igranju na sigurno. Priča o čangrizavom Englezu, agnostiku i skeptiku, i tankoćutnoj Amerikanki, eteričnoj i spiritualnoj, djeluje tako poznato iz prevelikog niza ranijih Allenovih filmova da već od samog početka zdvojno znamo kojim će se smjerom razvijati i kakve bi se komplikacije tu mogle proizvesti. Pogledajmo samo o kakvoj se premisi radi.
On je mađioničar, pače slavan, pače poznat kao kineski mađioničar, ali upravo zato što mu je scenska magija poziv, u istinsku magiju ne vjeruje. Ona je medij, jedan od onih medija iz 1920-ih godina koji su lakovjernim bogatašima znali otimati novce. Zaplet se vrti oko njegovih nastojanja da nju razobliči, premda bi više od svega volio dokazati samome sebi da je njezino umijeće stvarno, kako bi time i duhovi bili stvarni, pa time i zagrobni život, a tim i život sâm.
Da se itko od protagonista u bilo kojem trenutku filma morao istinski suočiti s posljedicama svojih postupaka, pa makar i uz tek simboličnih jedan posto tragičnosti s kojima se lani nosila Jasmine French, nešto od čarolije, kad i ako bi do nje napokon došlo, moglo bi čak biti i zasluženo
Okej. Koliko bi minuta, ne, sekundi trebalo jednom od klasičnih Allenovih likova – recimo, onom iz ”Hanne i njezinih sestara” – da upre prstom u sva opća mjesta ovakve radnje i na razorno smiješan način prozre njezine latentne šupljine? ”Čarolija na mjesečini” od podteksta starog Allena pravi tekst, pritom shvaćajući sebe uvelike preozbiljno i gubeći cijeli odmak iz kojega je humor nekoć izdašno tekao naizgled bez ikakva napora.
Lišen stvarne duhovitosti u predlošku, film naročito pati zbog nastojanja da se dokaže kao romantična komedija: budući da mu je takav identitet zadan, Allen pažljivo izbjegava bilo koji, pa i najsitniji element radnje oplemeniti realistično neugodnim razvojem zbivanja koji bi se mogao pokazati pogubnim po žanrovsko određenje.
Da su se bilo on, bilo ona u bilo kojem trenutku filma morali istinski suočiti s posljedicama svojih postupaka, pa makar i uz tek simboličnih jedan posto tragičnosti s kojima se lani nosila Jasmine French, nešto od čarolije, kad i ako bi do nje napokon došlo, moglo bi čak biti i zasluženo.
Ovako, ”Čarolija na mjesečini” pluta u mjestu, ne donoseći baš ništa novo u Allenov opus, niti otkrivajući da je najrječitiji promicatelj egzistencijalističkog apsurda u filmskoj povijesti otišao iole dalje u svojem poimanju krajnjih stvari nego što je bio prije deset, dvadeset, trideset, četrdeset, pa i pedeset godina. Što je najšokantnije, ovako zbrzano napisan scenarij, plitak i prepun ponavljanja jednih te istih tvrdnji – koliko puta likovi moraju reći da je teta Vanessa uistinu divna osoba? – prijeti osujetiti upravo onu britkost po kojoj je Allen u punoj formi zasluženo slavan.
Usudio bih se čak reći da rijetko koji film u cjelokupnoj Allenovoj karijeri djeluje kao da je snimljen na temelju prve ruke scenarija, napisanog preko volje i bez brisanja pleonazama, ne bi li se došlo do jedine nadahnute scene koja ga je vodila, one završne. No ako je film u svojim temeljnim odrednicama više nego očigledno ishitren, nedomišljen i nerazrađen, nastao prije zbog toga da se i za 2014. ispuni potreba za postojanjem novoga “neimenovanog projekta Woodyja Allena”, u njemu začudo ipak ima izvjesne čarolije.
Ima je u načinu na koji inače neodoljivo šarmantni Colin Firth spašava svoj lik od još jednog imitiranja samoga Allena, što je zamka u koju ostali vrhunski glumci kojima redatelj daje uloge svojih glasnogovornika redovito upadaju.
Njegov je Stanley, koliko god plošan bio, bar obdaren onom nikad istinski sazrelom kvalitetom velike djece na pragu treće životne dobi kakva je još bila moguća u Europi između dva rata; Firth izvlači najviše iz jednog od rijetko pogođenih vidova scenarija, cvjetnog jezika ere kojoj je Art Deco još bio svjež u sjećanju. Da je samo još Stanley čitao Sakija, gdje bi bilo kraja šarmu ovog filma.
Ima čarolije i u načinu na koji se Emma Stone, inače fenomenalna kad je dobro redateljski vođena – kao u predstojećem Iñárrituovom ”Birdmanu” – snalazi dok tumači svoju Sophie, uz “čarobne” geste ruku i mršavu mladalačku putenost tako popularnu u eri flappera.
Allen je inače notoran po minimalnom mizanscenu koji pruža svojim glumcima, uvjeren da sve što trebaju znati već piše u scenariju, pa se Stone često nalazi na pola puta do šmiranja: upravo zbog toga, zapravo, njezin lik uspijeva djelovati uvjerljivo sve do samoga gorkog kraja, kad film od nje traži da se do ušiju zaljubi u dvadeset osam godina starijeg muškarca.
Ima čarolije, napokon, u načinu na koji iransko-francuski snimatelj Darius Khondji u svojoj četvrtoj suradnji s Allenom (iako će uvijek biti poznatiji kao Fincherov direktor fotografije na filmu ”Sedam”) snima Azurnu obalu, gdje je glavnina radnje smještena.
Nekritično napisan uz preobilje ponavljanja na putu do jedine nadahnute scene, one završne, “Čarolija na mjesečini” minoran je film u karijeri Woodyja Allena
Čak i kad tri i pol vizualna efekta koje film donosi djeluju kao da ih je izradio Eugen Schüfftan odmah nakon rada na ”Metropolisu” – ”Čarolija na mjesečini” ipak se zbiva samo godinu dana nakon premijere Langova filma – u svjetlosti i zraku koje Khondji uspijeva prenijeti na celuloid ima opipljive divote koju Allenov nemušti scenarij ne uspijeva posve prigušiti.
Ne treba biti odveć strog prema ovome filmu: Allen se znao vratiti s vrhunskim djelima i nakon gorih promašaja od ”Čarolije na mjesečini”. U njegovu novom neimenovanom projektu glavnu ulogu iznova tumači Emma Stone, očito nova redateljeva nubilna muza kakve su svojedobno bile Mia Farrow, Diane Keaton ili, uvjetno rečeno, Scarlett Johansson.
Možda se iz njezina gestikuliranja u ovom polovičnom, ali ne i sramotno lošem filmu možda uspije i prizvati kakav dobri duh koji će posjesti taj sljedeći film.
Ultra čudo na Poljudu
Jutro nakon Ultre grad djeluje spokojno i tiho kao da je završio međunarodni kongres neurokirurga, a ne razulareni stadionski plesnjak sedamdeset tisuća poklonika elektroničke muzike. Druga je godina ove priredbe, a mi se još uvijek ne možemo naviknuti na to da su razgolićeni i tetovirani klinci dobro odgojeni i dragi. “Topro jutro”, pozdravile su uljudno neke strankinje, vraćajući se s provoda, moju punicu jučer zorom dok je išla u spizu, a punica mi se zbunila kao da su se izvanzemaljci spustili na splitski Pazar.
Pa i meni je, priznajem, nešto zaprepašćujuće da je sedamdeset tisuća mladih tri dana i noći ludovalo na Poljudu i baš ni jednome nije palo na pamet da zapali kontejner, otrgne i baci na teren plastične sjedalice, sruši ogradu, zametne tučnjavu s policijom ili učini takav nekakav vandalski čin uobičajen i očekivan kad je mnogo mladih na Poljudu.
Nekoliko posjetitelja Ultre koje sam vidio u gradu zaista je izgledalo zastrašujuće, golemi i išarani kao bugarski ubojice, psihopati na steroidima… Tko bi pomislio da takvi pozdravljaju starije gospođe koje su pošle na tržnicu? Kako smo se tako prevarili? Otkud nam budalasti strah da će Ultra kao biblijska pošast uništiti naš grad?
Osim toga, nekoliko posjetitelja Ultre koje sam vidio u gradu zaista je izgledalo zastrašujuće, golemi i išarani kao bugarski ubojice, psihopati na steroidima… Tko bi pomislio da takvi pozdravljaju starije gospođe koje su pošle na tržnicu? Kako smo se tako prevarili? Otkud nam budalasti strah da će Ultra kao biblijska pošast uništiti naš grad?
Dijelom je za to možda zaslužna popularna kultura. Techno, house, rave, ili kako se već ta muzika ne zove, često se koristi u kontekstu nečega dekadentnog i opakog. Ne znam jeste li uočili kako u novijim hororima poput “Bladea” i “Resident Evila” gotovo bez iznimke bude jedan prizor techno zabave u nekakvoj jezivoj, prljavoj podzemnoj dvorani gdje voda kapa sa stropova.
U žanrovskoj sceni životinjske razvratnosti vampiri, vukodlaci i drugi prokletnici uvijaju se u zaglušujućem elektroničkom ritmu, dok se u bljeskanju hladnih stroboskopskih svjetala nakratko ukazuju njihove prazne oči i oštri očnjaci. Zatim je tu, naravno, i ona poznata moralna panika s kojom zajednica, ili makar njezin konzervativniji dio, prihvaća svaku novu muziku i ples. Danas nam je teško pojmiti, ali u svoje vrijeme se i protiv valcera i tanga grmilo s crkvenih propovjedaonica.
Svećenici su upozoravali vjernike kako će im besmrtna duša završiti u paklu predaju li se čulnom plesnom ritmu, upravo kao što su stotinjak godina poslije nalazili đavolski naum u pjesmama Marilyna Masona, ”Led Zeppelina” ili grupe ”Kiss”. I nije ta histerija uvijek bila bezazlena. Naprotiv, kojiput je znala uništavati ljudske živote.
Zatim je tu, naravno, i ona poznata moralna panika s kojom zajednica, ili makar njezin konzervativniji dio, prihvaća svaku novu muziku i ples. Danas nam je teško pojmiti, ali u svoje vrijeme se i protiv valcera i tanga grmilo s crkvenih propovjedaonica
U vjerojatno najgorem takvom slučaju trojica tinejdžera iz West Memphisa u američkoj saveznoj državi Arkansasu 1993. optužena su da su nožem okrutno umorila tri mala dječaka, a da protiv njih zapravo nije bilo nikakvih dokaza. Jedino što je mladiće, da tako kažem, teretilo jest da su slušali heavy metal.
Tužiteljstvo je zaključilo kako obožavanje gitarskog mahnitanja neizbježno vodi obožavanju đavla i ritualnim ubojstvima, a dvanaestorici pravednika u poroti ta se slaboumna konstrukcija činila uvjerljivom, te su prvooptuženom jednodušno okrpili smrtnu kaznu, a dvojici drugih doživotnu robiju.
Tek mnogo, mnogo kasnije DNK testom nedvojbeno je dokazana nevinost trojice nesretnika. Prošlo je, da budemo sasvim precizni, osamnaest godina, čitava im je mladost prošla prije negoli su u proljeće 2011. oni pušteni na slobodu.
Ubojstva je, uzgredno rečeno, vjerojatno počinio očuh jedne od žrtava, kojega ni “Metallica” ni Megadeth nisu gurnuli u zlo, nego je neprosto, sam od sebe, bio poremećeni sadist. Manijak, da kažem i to, nikad nije odgovarao za pokolj djece. Valja biti oprezan s predrasudama.
Naše vjerovanje da će drogirani partijaneri s Ultre skršiti grad u sebi nosi klicu nesporazuma zbog koje su trojica iz West Memphisa nedužni završili (…) zaključani na cijelih osamnaest godina
Naše vjerovanje da će drogirani partijaneri s Ultre skršiti grad u sebi nosi klicu nesporazuma zbog koje su trojica iz West Memphisa nedužni završili u jarkonarančastim kombinezonima, zaključani na cijelih osamnaest godina. “Kad čujem Wagnera, poželim napasti Poljsku”, kaže Woody Allen u jednom filmu, ali to je samo domišljata šala. Nikakva vas muzika neće potaknuti na asocijalno ponašanje.
Možete slušati death metal, hardcore punk, techno, tamburice, turb folk ili čak, Bože sveti, free jazz, i biti potpuno zdrava i pristojna osoba. Što je uopće slušao Edi Mišić koji je na Marjanu ubio Selenu Gomez? Kakva je muzika bila po guštu dečku koji je u Podstrani silovao vršnjakinju?
Mnogo prije housea i heavy metala, u pretincima njihovih automobila, vjerujem, našli bismo zapržene diskove s najvećim hitovima Miše ili Grdovića, Tomislava Bralića i klapu “Intrade”, Stavrosa, Jolu i Rozgu, takav nekakav očekivan, svakodnevni muzički ukus kakav ima devedeset posto stanovnika ove zemlje. I to, dakako, ne znači apsolutno ništa.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Naš Cartier-Bresson
Duboko smo zagazili u civilizaciju slike koja je, prema predviđanjima medijskih proroka, trebala da nasledi Gutenbergovu galaksiju.Slike nas zasipaju sa novinskih stubaca, tv-ekrana, filmskog platna, kompjuterskih programa… Ali, postoji tamnija strana ove medijske revolucije na koju niko ne obraća ozbiljniju pažnju.
Otkad je pre četvrt stoleća otkrivena mogućnost digitalno-kompjuterske intervencije u sadržaj slike (fotografije), suštinski je izmenjena ontološka osnova fotografije. Od pronalaska dagerotipije sa srebrnom fotografskom pločom 184l. godine, fotografija je ponudila svedočanstvo o postojećem svetu, važan izvor istorijskih svedočenja i saznanja. Na filmu su beležena ključna istorijska zbivanja i dokumentarni snimci svih vidova života, što je na fascinantan način nastavljeno u okviru novog tv-medija. Važna istoriografska tumačenja ne bi se mogla zamisliti bez oslanjanja na autentične fotografije, filmske i tv-zapise.
No otkad je kompjutersko-digitalna tehnika omogućila teško prepoznatljive izmene sadržaja i strukture filmske i tv-slike, kao i klasične fotografije, izgubljena je mogućnost prepoznavanja autentične prirode prikazanog motiva i prizora. Već smo na filmskim ekranima videli kako uverljivo Bela kuća u Washingtonu leti u vazduh, kako se Woody Allen (”Zelig”) rukuje s Hitlerom
No otkad je kompjutersko-digitalna tehnika omogućila teško prepoznatljive izmene sadržaja i strukture filmske i tv-slike, kao i klasične fotografije, izgubljena je mogućnost prepoznavanja autentične prirode prikazanog motiva i prizora. Već smo na filmskim ekranima videli kako uverljivo Bela kuća u Washngtonu leti u vazduh, kako se Woody Allen (”Zelig”) rukuje s Hitlerom.
Na svakom kućnom kompjuteru (poput ovog na kojem ja pišem ovaj komentar) može se u okviru ”fotošopa” promeniti struktura prizora, ulepšati javna ličnost (setite se uličnih bilborda iz vremena naših izbornih kampanja); kredibilnost fotografije se potpuno istopila. Naravno, ne može se zaustaviti tehnološka revolucija koja traje. Dobrodošli u virtuelni svet kompjuterskih slika koje nude opasnu iluziju da svedoče o svetu u kojem živimo.
Hteo sam ova saznanja da proverim kod najvećeg živog majstora fotografije na ovim našim prostorima Tomislava Peterneka. Rođen 1933. godine, ovaj Slavonac, u kulturološkom značenju jugoslovenski opredeljen, najpre se školovao u Kragujevcu, a pojavio se na polju fotografije 1954. godine i do danas – ne prestaje. Njegova ogromna dokumentacija sažima desetak hiljada snimaka prebačenih u digitalni format. Radio je za najveće redakcije na našim prostorima i u svetu, a poslednjih desetak godina ekskluzivno radi za agenciju Reuters. Između 1970. i 1994. bio je urednik fotografije u NIN-u.
Svih tih godina, a one još traju, pokrivao je najveća žarišta u nas i u svetu, od prvih masovnih demonstracija u Beogradu povodom ubistva Lubumbe februara 1961. sve do nedavnog bombardovanja Beograda i Srbije, uskovitlanih zbivanja na Kosovu, gde, po nalogu neke svetske agencije, provodi veliki deo vremena.
Hteo sam ova saznanja da proverim kod najvećeg živog majstora fotografije na ovim našim prostorima Tomislava Peterneka. Rođen 1933. godine, ovaj Slavonac, u kulturološkom značenju jugoslovenski opredeljen, najpre se školovao u Kragujevcu, a pojavio se na polju fotografije 1954. godine i do danas – ne prestaje. Njegova ogromna dokumentacija sažima desetak hiljada snimaka prebačenih u digitalni format. Radio je za najveće redakcije na našim prostorima i u svetu, a poslednjih desetak godina ekskluzivno radi za agenciju Reuters
Dokumentarno je zabeležio sve demonstracije tokom devedesetih, a oko njegove glave su često leteli meci. Osvojio je sve najznačajnije nagrade za novinsku, modnu, podvodnu fotografiju, pre nekoliko godina pariski Le Monde ga je nazvao srpskim Cartier-Bressonom.
Gledano iz našeg ugla, ovo neverovatno priznanje deluje nehotično ironično jer je francuski klasik fotografije stvorio podžanr ”ulične”, ”životne” fotografije visoke stilizacije i lepote, dok je Peternek svih ovih proteklih decenija obilazio predgrađa, đubrišta, narodna okupljanja, ratna žarišta gde se za tren izgubi glava.
Kad sam mu izneo moje viđenje fotografije čija je bit ugrožena, reagovao je ljutito.
Tačno je, kaže on, fotošopovi i digitalne intervencije u slici važni su za reklamnu i modnu fotografiju, ali dokumentarna fotografija mora da sačuva svoju autentičnost i to najpre zavisi o autoru i njegovom moralno profesionalnom integritetu, ali i o redakciji i agenciji za koju radi. Ako se neko jednom uhvati u prevari, on je otpisan, a agencija gubi temeljni kredibilitet.
Pokazuje mi svoje fotografije sa bliskoistočnih ratišta. Šta bi moglo da se izmeni ovde, pita me, a to je čisto retoričko pitanje. Dodati malo više krvi ili otkinuti nekome ruku? Postoji problem na drugoj ravni: svako danas može da kupi džepni digitalni aparat. Ali važne su sledeće instance: oni koji uzimaju te fotografije staju iza njih. Pitam ga gde mu stoji aparat kad spava. Ispod jastuka, naravno, a ponekad sa omčom oko šake, da ne zaluta.
U jeku ovih naših razgovora Tomislav Peternek je ovih dana (ponedeljak, 14. juli) priredio novu autorsku izložbu ”Oda životu” u uglednoj galeriji Grafički kolektiv. Tu su izloženi eksperimenti na temu ženskog akta: 18 fotografija velikog formata, ali ovoga puta u kombinaciji analogne fotografije i naknadne kompjuterske dorade. Stari majstor time pokazuje kako se stvaralački može iskoristiti nova izražajnost digitalne kamere.
Tomislav Peternek je ovih dana (ponedeljak, 14. juli) priredio novu autorsku izložbu ”Oda životu” u uglednoj galeriji Grafički kolektiv. Tu su izloženi eksperimenti na temu ženskog akta: 18 fotografija velikog formata, ali ovoga puta u kombinaciji analogne fotografije i naknadne kompjuterske dorade. Stari majstor time pokazuje kako se stvaralački može iskoristiti nova izražajnost digitalne kamere
Peternekov rad ne dokumentuje samo istrajnost svedočenja dugog više od šest decenija. Potvrđuje nezamenljivost ”dežurnog oka” u dokumentovanju svega šta se zbivalo u olujnim vremenima na domaćem tlu, od tarabe koju valja nadmudriti da bi se videlo ”ono drugo” (šta? ostaje tajna) do dramatičnih prizora sa ratišta na kojima više nije važno ko je na kojoj strani. Peternekove fotografije neumitno pokazuju nepredvidljivost života, ”žestinu” koja se skriva u malim stvarima i neočekivanim iznenađenjima. Čak i velike državne svetkovine i tabuizirane vrednosti imaju neočekivani dodatak koji nikakav protokol ne može da predvidi. I tu na scenu stupa nepogrešivi nerv fotoreportera koji će ovekovečiti nešto što već sledećeg trena ne postoji.
Počev od prvih fotografija nastalih na periferiji Kragujevca 1954., preko studentskih pobuna, odmeravanja naroda i čuvara reda i zakona, sve do krvavog raspada državne zajednice Peternekova fotografija prati istoriju na delu. I zato nije čudo da se njegove fotografije nalaze u zvaničnim istorijama i enciklopedijama. Bez njih bi teško bilo dočarati kako su se nekad nevažni prizori pretapali u znake vremena u istorijskoj ravni.
U svojoj dugoj i neverovatnoj karijeri Peternek je osetio kako se menjala tehnologija koja je u osnovi ovog vizuelnog medija. Zatekao je nitratne srebrne ploče, potom je stigao film na osetljivoj celuloidnoj podlozi, a, na kraju, tu su nove digitalne kamere sa neverovatnim mogućnostima. Uvek je to bilo u službi umetnika koji lovi život u deliću sekunde, za večnost, istoriju i dugo sećanje. Kad sam jednog aprilskog dana susreo ovog čoveka-instituciju i predstavio ga mladim knjižarima u knjižari ”Beopolis”, sa strane je neko izgovorio uz tihi uzdah ”Wow!”
Upravo otvorena izložba ”Oda životu” potvrđuje po ko zna koji put šta se svima nama dogodilo, potvrđujući da je medij fotografije živ i zdrav. Jedan je Toma Peternek, a svi drugi imaju pred sobom visoku meru.
Jasmine zvana čežnja
Inače posve spreman reagirati na događaje s naslovnih stranica u roku od godinu, dvije – pogotovo ako uključuju posvetu američkom militarizmu, kao u slučaju odstrela Osame bin Ladena ili otmice kapetana Phillipsa – Hollywood se pokazao začudno inertnim kad je riječ o ključnoj vijesti naših dana, kolapsu svjetskog financijskog tržišta iz 2008. Svaka sličnost između grabežljivaca s Wall Streeta i mogula studijske produkcije pritom je, naravno, slučajna.
Woody Allen, već desetljećima predan pojmu stvaranja jednog novog filma godišnje pa kud puklo da puklo, uvijek može doći do produkcijskih sredstava. U crnim danima, kakvi su uslijedili u razdoblju razmjerne nezainteresiranosti publike prije desetak godina, to je značilo dobrovoljno izgnanstvo i rad u Londonu, Barceloni, Parizu i Rimu, gdje njegovo ime i dalje otvara vrata. Istodobno, bila je riječ o polaganom povratku u formu – sve i ako je dugoočekivanog četvrtog Oscara osvojio za vjerojatno najkičastije djelo iz tog razdoblja, razglednicu zvanu Ponoć u Parizu. Iznova omiljen i kod publike i kod kritike, Allen se sada vratio u Ameriku: nemoguće mi je ne povući paralelu između tog razdoblja lutanja u divljini i teme za kojom potom poseže.
“Jasmine French” elegantno prerasta u studiju kolateralnih žrtava financijske krize s obiju strana klasnog spektra
Jasmine French, naslovna junakinja njegova povratničkog filma, fascinantan je lik. Stasita i lijepa kako to samo Cate Blanchett može biti, proživjela je bajoslovan život supruge brokera s Wall Streeta, pažljivo okrećući glavu od načina na koje je njezin muž dolazio do novca. Dok je bajka trajala, ništa drugo nije bilo važno: Jasmine je bila kneginja u visokom društvu New Yorka, s popratnim afektacijama statusa i klase. Sad kad je stigao nesretni svršetak, kad je muž završio u zatvoru, a nebrojeni njegovi klijenti bez životne ušteđevine, Jasmine više nema ništa što je tvorilo cijeli njezin pojam sebe. Znači li taj hladan tuš ujedno i otrežnjenje?
Teško: kad je upoznajemo, Jasmine leti u prvoj klasi s kraja na kraj Amerike, iz New Yorka u San Francisco, u Chanelovu kaputiću i s Hermèsovom torbicom, te nemilice trusi votka-martinije dok svojom životnom pričom puni uši nesretnoj gospođi na susjednome sjedalu. Znojna je, podbuhla i posve zdvojna, jer ništa u njezinoj predodžbi same sebe više ne odgovara stvarnosti okolnog svijeta. A stigavši u San Francisco, stigne svojoj sestri Ginger, jedinoj osobi koja joj još želi pružiti krov nad glavom – premda je i sestra bila među žrtvama njezina muža, što je platila raspadom braka. I sad sestra živi u skromnom stančiću, radi kao blagajnica u supermarketu i sprema se za brak s novim muškarcem u svome životu, automehaničarem.
Jasmine French elegantno prerasta u studiju kolateralnih žrtava financijske krize s obiju strana klasnog spektra. Jasmine se pokazuje potpuno nespremnom prihvatiti svoju novu stvarnost, što Allen potencira iznimno umješnim korištenjem narativne retrospekcije. Često zloupotrebljavani flashback ovdje je integralan dio strukture ne samo filma nego i lika: vraćanja na priču iz naoko idiličnih dana u New Yorku nama objašnjavaju odakle je Jasmine došla, ali njoj su samoj više nego dobrodošli čeznutljivi izleti u alternativnu stvarnost, gdje je bila netko i nešto, pa makar je zbog toga i napustila studij, makar je propustila priliku sama od sebe napraviti osobu.
Allen je previše rezigniran prema čovječanstvu kao takvom da bi kretao u ozbiljniju političku diskurzivnost, ali preko likova Jasmine i Ginger uobličio je najdojmljiviji sraz pripadnika famoznih 1 posto s ostatkom svih nas
Sve joj je bilo dano na pladnju – a takvom bi se iskušenju rijetko tko mogao othrvati. Dok se neprestano kljuka tabletama, Jasmine zapada u stanje mentalne otupjelosti gdje joj se prošlost i sadašnjost neumoljivo miješaju. Blanchett je upravo maestralna u prikazu tog prolaska kroz pakao svakodnevice; bilo bi prelako od Jasmine napraviti ili nepopravljivu kuju ili žrtvu okolnosti koja zaslužuje našu samilost, ali ni redatelj ni njegova glavna glumica ni trenutka ne gube osjećaj za suptilnost i puninu kontradiktornosti tog velikog tragičnog lika američke današnjice.
Nasuprot njoj, Ginger – u tumačenju britanske komičarke Sally Hawkins – nikad nije ni dobila priliku za život na visokoj nozi, samim time što je izrasla u neugledniju ženu, zanimljivu ne prinčevima na bijelom konju, nego radničkoj klasi. (Allen pojašnjava njihovu različitost činjenicom da nisu biološke sestre, nego su zajedno odrasle kod istih posvojitelja. Kad mu je to najveća artificijelnost u dramaturškoj konstrukciji, film je očito na dobrom putu.) Ginger je, bez obzira na izgubljen novac, beskrajno strpljiva i suosjećajna prema Jasmine, čak i dok je sestra neprestano pokušava promijeniti u nešto shvatljivije sebi.
Dirljivo je gledati kako Ginger nastoji pomoći Jasmine tjerajući je da napokon stekne nekakvu struku: radnička klasa uvijek misli da se novac stječe radom, ne znajući da se ozbiljan novac stječe isključivo novcem. To pravilo danas vrijedi jednako kao što je vrijedilo 2008., jer nismo sposobni učiti na lekcijama povijesti: Allen je previše rezigniran prema čovječanstvu kao takvom da bi ovdje kretao u ozbiljniju političku diskurzivnost, ali preko likova Jasmine i Ginger uobličio je najdojmljiviji sraz pripadnika onih famoznih 1 posto s ostatkom svih nas.
Blanchett je maestralna u prikazu prolaska kroz pakao svakodnevice; ni redatelj ni glavna glumica ni trenutka ne gube osjećaj za suptilnost i puninu kontradiktornosti tog velikog tragičnog lika američke današnjice
Ako već i pušta da mu aktualnost i relevantnost teme protječu kroz čistu interakciju likova, te da oni na ekranu doista zažive – umjesto da su, kao inače, pandani njega samog, puni nervoznih tikova i lucidnih opservacija – Allen svoj povratnički američki film uobličava na način koji najviše voli, kroz suočavanje s prošlošću.
Sveprisutni jazz iz njegove enormne zbirke ploča ovdje napokon ima smisla: ipak je to glazba iz velike depresije. A sama dramaturška struktura ima dovoljno paralela s formom klasične drame Tennesseeja Williamsa Tramvaj zvan čežnja da su mnogi već proglasili film Allenovom ekranizacijom tog predloška. Napokon, Jasmine bi lako mogla biti Blanche DuBois, Ginger Stella, a njezin zaručnik Chili pak Stanley Kowalski.
Slutim da nije sasvim tako. Allen je cijelu svoju redateljsku karijeru posvetio aktivnom dijalogu s tradicijom pripovjedne moderne, napose filmske. Katkad su mu reference tekstualne, kao u klasiku Annie Hall, katkad vizualne, kao u Sjenama i magli, posveti njemačkom ekspresionizmu, a katkad nasilno kulturtregerske, kao u Ponoći u Parizu i ostalim razglednicama iz ove najskorije faze. Ali u tumačenju Williamsovih motiva Allen doseže vrhunce svojeg ranijeg stvaralaštva, nadahnutog Bergmanom i Fellinijem: dok se posrtaj jedne Blanche DuBois, veleposjednice s ugaslog američkog Juga, sa sadašnje sigurne udaljenosti još i može smatrati klasikom bez ozbiljnijeg značenja za današnjicu, lutanje i pad jedne Jasmine French bolno su točan prikaz ružne i tužne stvarnosti našeg vremena.