novinarstvo s potpisom
Zoran Pusić
Foto: Drago Pilsel
U telefonskom razgovoru s novinarom Novosti hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić je, između ostalog, izjavila: ”Nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine (..) Ustaški pokret je jedno, a NDH je drugo.” O Anti Paveliću: ”Nije morao pristati na rasne zakone, ali dobro. Nije morao imati logore, ali valjda je tada bio rat.” [Read more…]
Zoran Pusić
U telefonskom razgovoru s novinarom Novosti hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić je, između ostalog, izjavila: ”Nikad ne bih dala protiv ustaškog pokreta do 1941. i ne odričem se običnih ustaša koji su se borili za Hrvatsku, ali koji nisu činili zločine (..) Ustaški pokret je jedno, a NDH je drugo.” O Anti Paveliću: ”Nije morao pristati na rasne zakone, ali dobro. Nije morao imati logore, ali valjda je tada bio rat.”
Od gospođe Tomašić, koja je uvjereni poklonik ustaštva, nastupala je na ustaškim skupovima u ustaškoj uniformi i recitirala vlastite pjesme posvećene Paveliću, očekivalo bi se da poznaje osnovne stavove ustaškog pokreta i Pavelića ”do 1941.”, prije nego što su imali priliku te svoje stavove, u vrlo kratkom vremenu, provesti u zlodjelo.
Na primjer, u uvodniku lista Ustaša, vjesnik hrvatskih revolucionaraca iz veljače 1932. piše: ”U borbi za svete ciljeve sva su sredstva dopuštena pa i ona najstrašnija (..) Nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i Uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske.”
”Načela ustaškog pokreta” iz 1933. jasno se pozivaju na fašizam kao uzor koji će ustaški pokret slijediti. Taj stav Pavelić ponavlja u svojoj knjizi ”Strahote zabluda”. U Novogodišnjoj poslanici hrvatskom narodu Pavelić u prosincu 1940. piše: ”Moramo proći kroz oganj, krv i nasilje, prije nego što se rodi Nova Hrvatska”.
Bliskost s najpogubnijim nacističkim idejama može se naći ne samo u Ustaši, glasilu jedne terorističke organizacije, nego i u radovima nekih radikalnih hrvatskih nacionalista tog vremena. Tako Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945., u svojem veličanju Ante Starčevića kao rodonačelnika hrvatskog nacionalizma piše 1936. godine: ”Starčević je kao baštinik naše rase primio sve etnobiološke i psihičke osobine koje su s njome vezane. Starčević je ličnost koja je znala sažeti iz biologije naše rase najbitnije elemente našeg opstanka.”
Stjepan Buć, poznati pravnik i političar HSP-a između dva rata, koji će 1940. u Hrvatskoj osnovati Hrvatsku nacional-socijalističku stranku, također veličajući Starčevićev hrvatski nacionalizam, piše 1936.: ”Starčević je proizvod čiste hrvatske krvi, takova krv davala je pravac svemu njegovu ponašanju i radu. Krvni mješanac, odlikuje se, naprotiv, bezkarakternošću, nedosljednošću (..) Starčević je pred 70 godina istaknuo onu rasnu ideju, na kojoj je Adolf Hitler udario svoj program za preporod i organizaciju njemačkog narodnog života.”
Gospođa Tomašić ”ne da na ustaše do 1941.” jer je ”ustaški pokret nešto sasma drugo od NDH”.
Već na osnovu ovih par citata izvađenih iz brojnih primjera vidi se da to naprosto nije istina. U člancima od 1932. do 1940., od kojih mnoge potpisuje Pavelić kao ”Poglavnik”, jasno je nagoviješteno ono što se po dolasku ustaša na vlast počelo događati. Čak brže i eksplicitnije nego što je Hitler realizirao ideje iznesene u ”Mein Kampfu”. ”Noževima, revolverima i strojnim puškama”, ”kroz oganj, krv i nasilje” počinjeni su bezbrojni zločini prema bespomoćnim Srbima, Židovima i Romima. Bez ikakve veze s ratnim operacijama, bez ikakve veze s ”borbom za Hrvatsku”. Rat je te 1941. izgledao praktički dobiven od strane nacističke Njemačke i ”borba ustaša za Hrvatsku” svodila se na izgradnju koncentracijskih logora i primjenu ”najstrašnijih sredstava” u etničkom čišćenju civilnog stanovništva.
Povijesna je činjenica da Pavelića nitko nije tjerao da proglasi rasne zakone. Ali navedeni citati pokazuju koliko je malen korak od veličanja biologije ”naše rase” i prezira prema ”krvnim mješancima” do autohtonih rasnih zakona.
Istina je upravo obrnuta od onoga što tvrdi gospođa Tomašić. Kontinuitet nosećih ideja ustaštva prije dolaska na vlast 1941. i masovnih zločina koji su uslijedili neposredno poslije nego što su ih nacisti na vlast postavili zorno pokazuje u što se može pretvoriti sustavno poticanje šovinizma i netrpeljivosti kad se za to pruži prilika.
Zato tako zlokobno zvuče riječi političarke Ruže Tomašić: ”Ovo je Hrvatska, a svi drugi su gosti u ovoj državi” ili ”Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju.” Činjenica da je ona izabrana za poslanicu u EU parlamentu, ne unatoč već upravo zbog takvih izjava, ozbiljno je upozorenje na stanje u hrvatskom društvu.
Zato je tako zabrinjavajuće kad u besramnoj, do krajnosti licemjernoj, a uz to i glupoj političkoj trgovini, gradonačelnik Zagreba preimenuje trg koji je nosio Titovo ime, a ulica u Zagrebu (kao i osnovna škola u Kaštel Starom) dobije ime po Filipu Lukasu, deklariranom rasistu i apologetu ustaštva.
Zato su ljudi koji su naučili kako fašizam počinje i znaju kamo može odvesti sa zebnjom gledali antiromske demonstracije u Međimurju, gdje je, po mnogo puta viđenom obrascu, diskriminirana manjina optuživana da terorizira većinu. Gdje je većina govornika naglašavala da ima i poštenih Roma, a da se nitko nije zapitao kako bi im bilo slušati da među Hrvatima u Međimurju ima i poštenih Hrvata. Da se nitko nije zapitao kako riješiti te složene probleme koji imaju svoj korijen u vjekovnoj diskriminaciji Roma upravo od većine. Sve se svodilo na prijedloge rješenja po kratkom postupku, ”preko koljena”, što se u pravilu svodi na još veću diskriminaciju.
Tim povodom je predstavnik romske manjine u Saboru održao konferenciju za novinare. Na konferenciju je nepozvan upao Hrvoje Zekanović iz političke platforme Hrvatski suverenisti, čiji je nositelj liste na izborima za EU parlament bila Ruža Tomašić, i napao Rome – jer su željeli protestirati protiv antiromskog prosvjeda koji organiziraju Hrvati. Tome se više nitko ne treba čuditi.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Svjetlana Hribar
U Rijeci je prošlog tjedna postavljeno deset novih ”kamenova spoticanja”. Ovog puta u ulici Moše Albaharija, ispred kućnog broja 17, zatim na adresi Blaža Polića 6 te u ulici Slaviše Vajnera Čiče 7. [Read more…]
Marko Biočina
Legendarni britanski premijer Winston Churchill jednom je rekao da je najbolji argument protiv demokracije petominutni razgovor s prosječnim biračem. U Hrvatskoj pak, da bi se razumnom čovjeku zgadila demokracija, dovoljan je samo Pero Ćorić. [Read more…]
Zlatko Hasanbegović
Umjesto da se uklopi u suvremenu definiciju nacionalnosti, po kojoj se Hrvatom može osjećati i Japanac islamske vjeroispovijesti i Koreanka pravoslavka ili, ako ništa, barem suvremenu definiciju građanina neke zemlje, po kojoj Zlatko Hasanbegović neosporno jest hrvatski građanin, on ne prestaje gurati sve Bošnjake u hrvatstvo (pozivajući se na ideje oca hrvatske domovine Ante Starčevića) s opasnom dozom retorike koju bi prosječni hrvatski građanin ocijenio ”ustaštvom“, i to s jednim jedinim ciljem – da se osobno u ulozi većeg Hrvata od Zrinskog i Frankopana ne bi osjećao kao manjinski uljez i šlepator, nego kao većinski koljenović i starinović [Read more…]
O Dobrici Ćosiću nisam pisao iz barem dva razloga. Umro je predsjednik jedne nestale države, koja je 1992. i 1993. sipala granate i mine u mojoj neposrednoj blizini, na grad u kojemu sam živio tokom cijeloga njegova mandata. I umro je pisac koji me se, kao čitatelja, nije ticao, premda sam pročitao baš svaki redak njegove romaneskne fikcije, sve provjeravajući hoće li me se već jednom dotaknuti. I nije. Neka pišu oni kojih se pisac doticao i oni koji mu se mrtvom žele narugati. Ja mu se neću rugati. Možda i bih, da živim u Srbiji.
Kao i sve zlosretne, male i nedovršene nacije, Srbi su u posljednjih dvjestotinjak godina više svojih istaknutih muževa proglasili nacionalnim očevima. Hrvati se od Srba u tome razlikuju što su brojem barem dvostruko manji, čime im je zla sreća, naravno, dvostruko veća. Tako da su, vjerojatno, imali duplo više očeva nego Srbi, ali sjetimo se dvojice najistaknutijih: Ante Starčevića i Franje Tuđmana.
Starčević se u svoje hrvatsko sinovlje i kćerovlje gorko razočarao, i odrekao ga se tako što je oporučno zabranio da mu se grade spomenici, da se išta u Hrvatskoj zove njegovim imenom i da ga se sahranjuje na Mirogoju. Umro je, takorekuć, kao hrvatski Thomas Bernhard. Kako je i Starčević bio žestoki antiklerikalac, izrazito neraspoložen prema Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi i njezinim hrvatskim dužnosnicima, što je također veza s Bernhardom, Starčevićevo odricanje od Hrvata bilo je kolosalno, ali i pomalo tolstojevsko. Gubitničko. Znao je da će im nakon smrti postati zlatni telac. I da će mu graditi spomenike i svoje zapišane sokake nazivati po njemu.
Ali čitao o njegovoj smrti jesam. Pisanje nekrologa korisna je vježba svakomu piscu. Po nekrolozima vidimo kakav je u kojega dar. I ima li pisac dara. Na sprovode ne idem, ali nekrologe čitam, čak i kada me se jednako ne tiče pokojnik, kao ni oni što pristigoše na sažaljenje, kondolirung, karmine…
Ono što je zajedničko Ćosićevim sažaliteljima i izrugavateljima jest da im je svima umro Otac. Jednima, Dobrica Ćosić je “otac srpske savremene književnosti” ili “otac moderne srpske nacije”, drugima, on je “otac postmodernoga srpskog nacionalizma”… Mnogi su, da li od jednih ili od drugih, napisali i to da je Dobrica Ćosić “otac nacije”. Naravno srpske.
Bogdan Bogdanović, inače Ćosićev ispisnik, vršnjak, rođendan su slavili u nekoliko mjeseci razlike, gorko je jednom ustvrdio da je Dobrica Ćosić “otac srpske nepismenosti”. Prije nekoliko su dana tu izjavu krivo pripisali Latinki Perović.
Franjo Tuđman, još jedan Ćosićev vršnjak i kolega po očinstvu, tek pet mjeseci od Ćosića mlađi, stigao je kao demodirana, starodrevna očinska varijanta. Nema sumnje da je Starčević bio moderniji i liberalniji otac od Tuđmana. Vjerojatno i zato što nije imao konkurenciju. Tuđman je prizvao i tajnoga oca nacije ili oca domovine – poglavnika Antu Pavelića. S njegovim se očinstvom Hrvati nisu obračunali, niti su ga se odrekli. Osim antifašista, naravno, ali oni su, barem među Hrvatima, oduvijek bili bez zajedničkoga oca i matere, sve uz “najvećega sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita. U tom neodricanju leži i glavni uzrok Pavelićevom povampirenju do kojeg je došlo nakon 1. srpnja 2013.
Osim brojnih očeva, Srbi su imali i barem jednu majku. “Srpska majka” bio je okupacijski guverner Srbije, ratni junak iz Prvoga svjetskog rata, đeneral Milan Nedić. On je, biva, svojim kvislinškim djelovanjem, sudjelovanjem u borbi protiv komunista, hvatanjem ilegalaca po Beogradu i pripomaganjem u provođenju rasnih zakona i holokausta, spasio Srbe od veće nevolje. Posljedice Nedićeva majčinstva bile su strašne, a Srbi se sa “srpskom majkom” nisu stigli obračunati. Osim antifašista, naravno, ali oni su, barem među Srbima, oduvijek bili bez zajedničkoga oca i matere, sve uz “najvećega sina naših naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita.
Taj sin nije bio bezgrešan. Rat, mržnja, bijeda i fašizam, koji su, sukcesivno, poput neke grandiozne epidemije, nastupili poslije Titove smrti, posljedica su i njegove vladavine.
Nesvikli na slobodu, Hrvati i Srbi su nakon smrti svoga najvećeg sina nastavili tražiti očeve, prepoznajući ih oko sebe, uglavnom u vampirskim figurama pokojnika koji su ih već unesrećili. Ili u ponekom mladom vođi, koji još, istina, nije stasao do oca – ili je toliko mlad da mu je sinovlje i kćerovlje mahom predškolske dobi, dakle upišano i nepismeno – ali narod će i takvoga, mladog oca, sačekati, ako treba i dvadeset godina, sve dok ne sazri u kućnog patrijarha.
U srpskim je novinama objavljena posljednja volja Dobrice Ćosića. Premda je tokom života, ali i u svojim romanima, bio dosljedan ateist, od svoje rođene kćeri zatražio je da ga pokopa po hrišćanskome obredu, “sa dva sveštenika kako je sahranjen moj deda Jefimije, moja majka Milka, moj otac Žika, brat Radoslav, moji vršnjaci i Drenovci, moji prijatelji…”
“Hristos je bio moj Bog”, povjerio se kćeri i rekao da žali što nije stigao napisati roman o Isusovu ulasku u Jeruzalem. “Mojim tumačenjem Hristove sudbine možda sam mogao nekom rečju da dopunim Dostojevskog. O tom nenapisanom romanu, Hristu i njegovoj religiji govorim zato što svojom sahranom po pravoslavnom crkvenom običaju želim da potvrdim svoju pripadnost hrišćanstvu, svojim precima, roditeljima, svojim književnim junacima i čitaocima.”
I tako, eto, umiru bivši ateisti, partizani i komunisti, ostavljajući nas opustošene i bez Boga. Ćosićevo srpstvo se u zadnjemu času svelo na kršćanstvo. Tako to biva u očinskome konceptu nacije. Tako biva i s nacionalizmom. A tako biva i sa čovjekom koji se, unatoč svemu, našao sam pred smrću. Tu bi mi Dobrica Ćosić, možda, mogao biti i blizak, eh da nije i na tom mjestu uvjeren da je mogao “nekom rečju” da dopuni Dostojevskog. Možda i jest, ali bio bi to neki posve drugi život.
Nekrolozi Dobrici Ćosiću, bilo da su se pisci u njima ružno cerili i rugali, bilo da su pustili prigodnu suzicu, halaleći pokojniku i ono što se ne bi smjelo tek tako halaliti, povod su mi da kažem kako su mi, bez obzira na to što sam jedinac, ili možda upravo zato, uvijek bili bliži koncepti bratstva i sestrinstva.
Očevi i majke mračne su, hereditarnim traumama opterećene figure, koje bi, uvijek, trebalo ostaviti u privatnoj sferi. Ne bismo smjeli imati zajedničkih roditelja, kao ni zajedničkih sinova i kćeri. Ili kako kaže europska himnica, koju Hrvati zbog nečega odlučno pjevaju samo na njemačkom: “Svi će ljudi braća biti, kćeri iz Elizija…”
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Ravnatelj MORH-ovog Vojnog muzeja Mario Werhas na 130 stranica časopisa VP detaljno obrazlaže vojnu karijeru njemačkog generala Erwina Rommela, ali niti jednom riječju ne spominje zločine u Istri.
Ne čini se baš da Hrvate impresionira misao Ante Starčevića ”Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost”, iako je citirana u velikim količinama i gdje treba i gdje ne treba. Pojava povijesne demencije začuđujuče je prisutna upravo kod naših povjesničara – ljudi koji se prošlošću bave na profesionalan način.
Jedan od takvih projekata koji je ovih dana ugledao svjetlo dana ambiciozni je prikaz života i vojne karijere njemačkog generala Erwina Rommela kojeg u izdanju časopisa Vojna povijest autorski potpisuje ravnatelj MORH-ovog Vojnog muzeja Mario Werhas, a urednički Zvonimir Despot, poznat i kao redoviti komentator Večernjeg lista.
U obećavajućem uvodu Despot opisuje Werhasa kao ”odličnog poznavatelja ove tematike”, te najavljuje tekst lišen ”ideološke ostrašćenosti, stereotipa i neinformiranosti”.
Ima u tom tekstu sjajnih prikaza hrabrih juriša i lukavih prestrojavanja, detaljnih opisa gospodskih manira kada Rommel dočekuje britanske zarobljenike s čajem i sendvičima. Saznajemo i da je Rommelova supruga Lucie-Marie imala poseban dar za fine stvari koji je iskoristila uređujući novu kuću u predgrađu Ulma.
Pa gdje je zapelo? Zapelo je jer sve to nema veze sa stvarnim životom i s prošlošću Hrvata. U stvarnom životu Hrvati su imali s njemačkim generalom Erwinom Rommelom dubok i nezaboravan odnos začinjen s više od četiri tisuće ubijenih Istrana i Primoraca, od čega su najmanje polovina bili obični civili. O tom događaju Mario Werhas rezervira nekoliko sljedećih redaka (od 130 stranica koliko ima čitavo izdanje); ”U Rommelovom zapovjednom području nalazila se i Istra… Rommel se odlučio za provedbu jednog pothvata kojim bi se navedeno područje pacificiralo te se na njemu uspostavila njemačka uprava. Navedeni pothvat pod nazivom ‘Prolom oblaka’ otpočeo je početkom listopada 1943… Do sredine listopada 1943. pothvat je okončan, a područje Istre je ‘uklopljeno’ u njemačku Operativnu zonu…”
Niti riječi o strašnim žrtvama i strašnim zločinima koje su počinile njemačke postrojbe. Samo se nama Hrvatima može dogoditi da ratni zločin Rommelove okupatorske vojske, masakr tisuća civila, paljevinu čitavih sela u Istri, nazovemo ”pothvatom” s ciljem ”uklapanja”.
Do Rommelove kaznene ekspedicije došlo je nakon ”Pazinskih odluka” kojima je proglašeno pripajanje Istre domovini Hrvatskoj. Brutalni pogrom Istrana bio je rječiti odgovor njemačkog Reicha na takvu političku odluku istarskih Hrvata i antifašista. Je li činjenica da su mnogi od strijeljanih i ubijenih pali pod znakon petokrake zvijezde uzrok prešućivanja najveće narodne žrtve koja se može dati za domovinu? Je li to ostvarenje onog obećanja o tekstu lišenom ”ideološke ostrašćenosti, stereotipa i neinformiranosti”?
Uopće ne sumnjam u dobru informiranost povjesničara Marija Werhasa, ne sumnjam i da o zločinima Rommelovih postrojbi u Istri zna i više od mene, ali sumnjam u dobar ishod ovakvog poimanja povijesti. Jer posljedica takvog shvaćanja povijesti ”lišene ideologije” je neko buduće izdanje o vojnoj karijeri, primjerice Ratka Mladića, u kojoj će se generaciji koja Domovinski rat nije osjetila na svojoj koži, na 130 stranica govoriti o taktičkoj superiornosti Mladićevog zapovjedništva, dok će vapaji umirućih iz Škabrnje, Saborskog i Srebrenice biti svedeni na ”pothvat uklapanja”.
Nasreću ima i povjesničara koji misle drugačije. Werhasova riječka kolegica povjesničarka Tea Perinčić u našim je novinama mudro uočila da je ukidanje muzeja Narodne revolucije bila velika greška, te da moraju postojati specijalizirane ustanove koje će se znanstveno baviti ovim prevažnim dijelovima naše prošlosti – i Drugim svjetskim ratom i Domovinskim ratom . Samo tako možemo spriječiti da u budućnost kročimo potpuno oslijepljeni zbog zaborava prošlosti.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
