Samo nekoliko mjeseci nakon izuzetno žestoke ratoborne retorike i opasnih uzajamnih prijetnji između Sjeverne i Južne Koreje se izgleda dogodilo čudo doista neočekivanog pomirenja. [Read more…]
Programska bijeda HTV-a
Ivica Ivanišević
Biti grozan ozbiljno je, k tome i vrlo podcijenjeno, postignuće. Lako je, naravno, biti samo loš, slab, bezvezan, čak i jadan. Takvih ćete naći koliko vam duša hoće. No, uspeti se do časti korifeja ništavnosti, potonuti do samog dna Marijanske brazde ukusa, mogu tek iznimni i rijetki. [Read more…]
Što se prešućuje u Izvještaju međunarodnih novinarskih udruga
Ivica Grčar
U utorak 9. kolovoza 2016. u Novinarskom domu objavljen je još jedan u nizu izvještaja međunarodnih novinarskih udruga o stanju u hrvatskom novinarstvu i političkim pritiscima na novinare i medije u Hrvatskoj. [Read more…]
Papa Čovićevih siromaha
Nezaboravan je to doživljaj bio za Dragana Čovića i njegovu svitu. Prolaziti kroz vatikanske hodnike u strogo određenoj koloni. Ići jedan iza drugoga, u potpunoj tišini, pored švicarskih gardista i papinih časnih ljudi. Slijediti upute prefekta koji dirigira kada se hoda a kada se stoji. Hodati, stajati, hodati, stajati… ”Kao da prolaziš kroz povijest…” – zapisati.
Zabilježiti i da je ”put pored impresivnih dvorana do vrhovnog poglavara više od milijarde katolika iz cijelog svijeta prepun mističnosti”. I da sve izgleda svečano. I da je u Vatikanu Božić.
Nije baš Božić, kao što se nekima u toj koloni – valjda zbog sve te mistike impresivnih dvorana, a možda i zbog prefektova dirigiranja kada stati a kada hodati – pričinja, ali je Advent. Došašće. Dolazi Dragan Čović. Na ulazu u knjižnicu dočekuje ga papa Franjo.
Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj
Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj.
Dragan Čović se uspravlja, premda se tren ranije činilo da ga je ukočilo u križima. Papa privlači ruku k tijelu, premda je tren ranije izgledalo da taj rukoljub nikada neće prestati…
Sve je na svome mjestu i sve blista. Blista prsten na papinoj ruci. Blistaju svi zubi u Čovićevu širokom osmijehu.
Potom se sjeda pa se razgovara. A razgovara se poduže, srdačno i prijateljski. Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku.”
Ali ljudi iz državnikove svite, obuzeti mističnim ozračjem vatikanskih dvorana, i ne pomišljaju na te što rogobore po Bosni i na te što, čim Čović zine, hvataju autobuse za Njemačku. Sva svita sad sjedi tu, pri Svetoj Stolici, i gleda u Jorgea Bergoglija kao u papu i u Dragana Čovića kao u Boga. I sluša svita kako svježe ustoličeni državnik službeno poziva rimskoga pontifeksa u posjet Bosni i Hercegovini.
Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku”
U svojim glavama svita već sklapa sliku Papina uzvratnog posjeta Draganu Čoviću: ”Ako se taj susret dogodi, ilustrirat će dramatičnost stanja katolika u BiH. Jer, papa Franjo uglavnom odlazi u one države u kojima su kršćani manjina i ugroženi.”
I čita svita iz Čovićeva poziva silnu želju da papa, uz Sarajevo, posjeti i Mostar. Da dođe u Hercegovinu, gdje su ”katolici većina, ali su i kao takvi ugroženi”. Pa da se pod golemim križem bez Krista na Humu dogodi prekretnica u papinu zemaljskom hodu. Da nakon već rutinskih obilazaka ugroženih manjina krene u duhovnu avanturu borbe za prava ugroženih većina.
Dragan Čović za to vrijeme ne dopušta mislima da odlutaju. Čeka prigodu da papi Franji prenese pozdrave svojih kolega iz državnoga predsjedništva i svih ljudi iz BiH, a posebno – pazite sad ovo! – ”onih koji danas teško žive”. I čeka Dragan Čović da u ime svoje, i u ime svih koji žive jednako teško kao i on, Svetome Ocu uruči poklon: statuu Katarine Kosače-Kotromanić, blaženice i posljednje bosanske kraljice, rad kipara Florijana Mićkovića.
Papa zauzvrat Čoviću – tronut njegovom empatijom za sve ljude koji danas u BiH teško žive – poklanja reljef na kojemu je prikazan sveti Martin dok na pleća siromaha stavlja svoj ogrtač. ”Političari i čelnici država i vlada trebali bi ogrnuti siromašne”, poručuje Papa svome gostu.
Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište
Poruka je stigla u prave uši, a sveti Martin u prave ruke. Dragan Čović od tog trenutka više ne razmišlja kako s gole kože siromaha zgrnuti i ono što se još nije uspjelo zgrnuti – dakle, samu tu kožu – već kako i čime da ih ogrne. Ali on ogrtača nema.
Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište.
I kako da sada – samo da bi uslišao papinu poruku – to imanje pretvori u ogrtače za siromahe? Kako da Radobolju vrati u njezino korito? Sve mu se to čini prekompliciranim i nedostojnim vatikanske mistike koja ga je prožela do kostiju…
Jer zar je to, zabogamiloga, ono što od njega očekuju ljudi koji teško žive? Zar im nije olakšao život samim tim što se potrudio da papi isporuči njihove pozdrave, i to bez da je uoči puta za Rim išao od siromaha do siromaha i od svakoga ubirao em pozdrav em pozdravarinu?
Zar siromasima nije dovoljno što im je Dragan Čović udijelio milost da svoje osobne pozdrave papi prošverca kao da su njihovi? I što će im, pobogu, stvarniji ogrtač od toga?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Naš Cartier-Bresson
Duboko smo zagazili u civilizaciju slike koja je, prema predviđanjima medijskih proroka, trebala da nasledi Gutenbergovu galaksiju.Slike nas zasipaju sa novinskih stubaca, tv-ekrana, filmskog platna, kompjuterskih programa… Ali, postoji tamnija strana ove medijske revolucije na koju niko ne obraća ozbiljniju pažnju.
Otkad je pre četvrt stoleća otkrivena mogućnost digitalno-kompjuterske intervencije u sadržaj slike (fotografije), suštinski je izmenjena ontološka osnova fotografije. Od pronalaska dagerotipije sa srebrnom fotografskom pločom 184l. godine, fotografija je ponudila svedočanstvo o postojećem svetu, važan izvor istorijskih svedočenja i saznanja. Na filmu su beležena ključna istorijska zbivanja i dokumentarni snimci svih vidova života, što je na fascinantan način nastavljeno u okviru novog tv-medija. Važna istoriografska tumačenja ne bi se mogla zamisliti bez oslanjanja na autentične fotografije, filmske i tv-zapise.
No otkad je kompjutersko-digitalna tehnika omogućila teško prepoznatljive izmene sadržaja i strukture filmske i tv-slike, kao i klasične fotografije, izgubljena je mogućnost prepoznavanja autentične prirode prikazanog motiva i prizora. Već smo na filmskim ekranima videli kako uverljivo Bela kuća u Washingtonu leti u vazduh, kako se Woody Allen (”Zelig”) rukuje s Hitlerom
No otkad je kompjutersko-digitalna tehnika omogućila teško prepoznatljive izmene sadržaja i strukture filmske i tv-slike, kao i klasične fotografije, izgubljena je mogućnost prepoznavanja autentične prirode prikazanog motiva i prizora. Već smo na filmskim ekranima videli kako uverljivo Bela kuća u Washngtonu leti u vazduh, kako se Woody Allen (”Zelig”) rukuje s Hitlerom.
Na svakom kućnom kompjuteru (poput ovog na kojem ja pišem ovaj komentar) može se u okviru ”fotošopa” promeniti struktura prizora, ulepšati javna ličnost (setite se uličnih bilborda iz vremena naših izbornih kampanja); kredibilnost fotografije se potpuno istopila. Naravno, ne može se zaustaviti tehnološka revolucija koja traje. Dobrodošli u virtuelni svet kompjuterskih slika koje nude opasnu iluziju da svedoče o svetu u kojem živimo.
Hteo sam ova saznanja da proverim kod najvećeg živog majstora fotografije na ovim našim prostorima Tomislava Peterneka. Rođen 1933. godine, ovaj Slavonac, u kulturološkom značenju jugoslovenski opredeljen, najpre se školovao u Kragujevcu, a pojavio se na polju fotografije 1954. godine i do danas – ne prestaje. Njegova ogromna dokumentacija sažima desetak hiljada snimaka prebačenih u digitalni format. Radio je za najveće redakcije na našim prostorima i u svetu, a poslednjih desetak godina ekskluzivno radi za agenciju Reuters. Između 1970. i 1994. bio je urednik fotografije u NIN-u.
Svih tih godina, a one još traju, pokrivao je najveća žarišta u nas i u svetu, od prvih masovnih demonstracija u Beogradu povodom ubistva Lubumbe februara 1961. sve do nedavnog bombardovanja Beograda i Srbije, uskovitlanih zbivanja na Kosovu, gde, po nalogu neke svetske agencije, provodi veliki deo vremena.
Hteo sam ova saznanja da proverim kod najvećeg živog majstora fotografije na ovim našim prostorima Tomislava Peterneka. Rođen 1933. godine, ovaj Slavonac, u kulturološkom značenju jugoslovenski opredeljen, najpre se školovao u Kragujevcu, a pojavio se na polju fotografije 1954. godine i do danas – ne prestaje. Njegova ogromna dokumentacija sažima desetak hiljada snimaka prebačenih u digitalni format. Radio je za najveće redakcije na našim prostorima i u svetu, a poslednjih desetak godina ekskluzivno radi za agenciju Reuters
Dokumentarno je zabeležio sve demonstracije tokom devedesetih, a oko njegove glave su često leteli meci. Osvojio je sve najznačajnije nagrade za novinsku, modnu, podvodnu fotografiju, pre nekoliko godina pariski Le Monde ga je nazvao srpskim Cartier-Bressonom.
Gledano iz našeg ugla, ovo neverovatno priznanje deluje nehotično ironično jer je francuski klasik fotografije stvorio podžanr ”ulične”, ”životne” fotografije visoke stilizacije i lepote, dok je Peternek svih ovih proteklih decenija obilazio predgrađa, đubrišta, narodna okupljanja, ratna žarišta gde se za tren izgubi glava.
Kad sam mu izneo moje viđenje fotografije čija je bit ugrožena, reagovao je ljutito.
Tačno je, kaže on, fotošopovi i digitalne intervencije u slici važni su za reklamnu i modnu fotografiju, ali dokumentarna fotografija mora da sačuva svoju autentičnost i to najpre zavisi o autoru i njegovom moralno profesionalnom integritetu, ali i o redakciji i agenciji za koju radi. Ako se neko jednom uhvati u prevari, on je otpisan, a agencija gubi temeljni kredibilitet.
Pokazuje mi svoje fotografije sa bliskoistočnih ratišta. Šta bi moglo da se izmeni ovde, pita me, a to je čisto retoričko pitanje. Dodati malo više krvi ili otkinuti nekome ruku? Postoji problem na drugoj ravni: svako danas može da kupi džepni digitalni aparat. Ali važne su sledeće instance: oni koji uzimaju te fotografije staju iza njih. Pitam ga gde mu stoji aparat kad spava. Ispod jastuka, naravno, a ponekad sa omčom oko šake, da ne zaluta.
U jeku ovih naših razgovora Tomislav Peternek je ovih dana (ponedeljak, 14. juli) priredio novu autorsku izložbu ”Oda životu” u uglednoj galeriji Grafički kolektiv. Tu su izloženi eksperimenti na temu ženskog akta: 18 fotografija velikog formata, ali ovoga puta u kombinaciji analogne fotografije i naknadne kompjuterske dorade. Stari majstor time pokazuje kako se stvaralački može iskoristiti nova izražajnost digitalne kamere.
Tomislav Peternek je ovih dana (ponedeljak, 14. juli) priredio novu autorsku izložbu ”Oda životu” u uglednoj galeriji Grafički kolektiv. Tu su izloženi eksperimenti na temu ženskog akta: 18 fotografija velikog formata, ali ovoga puta u kombinaciji analogne fotografije i naknadne kompjuterske dorade. Stari majstor time pokazuje kako se stvaralački može iskoristiti nova izražajnost digitalne kamere
Peternekov rad ne dokumentuje samo istrajnost svedočenja dugog više od šest decenija. Potvrđuje nezamenljivost ”dežurnog oka” u dokumentovanju svega šta se zbivalo u olujnim vremenima na domaćem tlu, od tarabe koju valja nadmudriti da bi se videlo ”ono drugo” (šta? ostaje tajna) do dramatičnih prizora sa ratišta na kojima više nije važno ko je na kojoj strani. Peternekove fotografije neumitno pokazuju nepredvidljivost života, ”žestinu” koja se skriva u malim stvarima i neočekivanim iznenađenjima. Čak i velike državne svetkovine i tabuizirane vrednosti imaju neočekivani dodatak koji nikakav protokol ne može da predvidi. I tu na scenu stupa nepogrešivi nerv fotoreportera koji će ovekovečiti nešto što već sledećeg trena ne postoji.
Počev od prvih fotografija nastalih na periferiji Kragujevca 1954., preko studentskih pobuna, odmeravanja naroda i čuvara reda i zakona, sve do krvavog raspada državne zajednice Peternekova fotografija prati istoriju na delu. I zato nije čudo da se njegove fotografije nalaze u zvaničnim istorijama i enciklopedijama. Bez njih bi teško bilo dočarati kako su se nekad nevažni prizori pretapali u znake vremena u istorijskoj ravni.
U svojoj dugoj i neverovatnoj karijeri Peternek je osetio kako se menjala tehnologija koja je u osnovi ovog vizuelnog medija. Zatekao je nitratne srebrne ploče, potom je stigao film na osetljivoj celuloidnoj podlozi, a, na kraju, tu su nove digitalne kamere sa neverovatnim mogućnostima. Uvek je to bilo u službi umetnika koji lovi život u deliću sekunde, za večnost, istoriju i dugo sećanje. Kad sam jednog aprilskog dana susreo ovog čoveka-instituciju i predstavio ga mladim knjižarima u knjižari ”Beopolis”, sa strane je neko izgovorio uz tihi uzdah ”Wow!”
Upravo otvorena izložba ”Oda životu” potvrđuje po ko zna koji put šta se svima nama dogodilo, potvrđujući da je medij fotografije živ i zdrav. Jedan je Toma Peternek, a svi drugi imaju pred sobom visoku meru.
Boris Dežulović: ‘‘Jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela“
Piše: Damir Pilić
Splitski novinar i književnik Boris Dežulović ovogodišnji je dobitnik ugledne europske žurnalističke nagrade European Press Prize, koja mu je u ponedjeljak dodijeljena u sjedištu Reutersa u Londonu. Riječ je o nagradi koja je 2012. utemeljena kao europski pandan američkom Pulitzeru, a pokrenulo ju je sedam europskih medijskih fondacija. [Read more…]
Vukovar je uzalud pao
Novinar Jutarnjeg lista, Globusa i Slobodne Dalmacije, te kolumnist sarajevskog Oslobođenja i ljubljanskog Dnevnika Boris Dežulović dobitnik je ovogodišnje novinarske nagrade European Press Prize u kategoriji najboljeg komentara. Nagradu je dobio za tekst ”Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, objavljen u tjedniku Globus 19. studenoga 2013. godine povodom godišnjice pada Vukovara.
Nagradu mu je u Londonu u ponedjeljak dodijelio međunarodni žiri u kojem sjede urednici iz nekih od najuglednijih medijskih kuća poput Thomson Reutersa, Le Mondea, El Paisa i Jyllands-Postena.
European Press Prize pokrenuta je 2012. godine, a dodjeljuje se u ukupno četiri kategorije. Dosad nije bilo laureata iz Hrvatske.
U nastavku pročitajte nagrađenu kolumnu Borisa Dežulovića.
Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini
Prije dvadesetak godina među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara neobično je popularna bila zamisao da se njegove ruševine sačuvaju za buduće naraštaje, kao grad-muzej ili memorijalni park. Ukratko, da se Vukovar uredi kao vlastiti spomenik
Sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, odlagalište svijeća i vijenaca, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao
U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara neobično je popularna bila zamisao da se njegove ruševine sačuvaju za buduće naraštaje, kao grad-muzej ili memorijalni park. Ukratko, da se Vukovar uredi kao vlastiti spomenik.
Ova bizarna ideja nije uopće dolazila s ruba, kao kuriozitet. Među onima što su je oduševljeno dijelili bili su i neki tada vrlo važni ljudi, profesori, akademici i takozvana domoljubna inteligencija, što se među sobom natjecala u ritualnom pijetetu za žrtvu Grada Heroja. Kako bi se to izvelo, nije do danas ostalo do kraja jasno, iako je stvar bila neobično jednostavna: sve u Vukovaru trebalo je ostaviti onako kako je bilo dan nakon što su “oslobodioci” smrtno ranjenom gradu ispalili tenkovski hitac u čelo.
“Projekt” je podrazumijevao konzerviranje cijelog ubijenog grada, eventualno tek učvršćivanje ruševina čija bi statika prijetila budućim posjetiteljima. Ikonični izbušeni vodotoranj, unakaženi hotel Dunav, sravnjeni barokni centar, spaljeni dvorac Eltz, sve je trebalo ostati kako je bilo “day after”, 19. studenoga 1991. godine, tek valjda ograđeno žicom, kao spomenik na tu strašnu jesen, i opomena za buduće naraštaje, “da se” – kako se obično u tim prilikama ukleše – “ne ponovi”.
O četrdeset hiljada ljudi koji su do te jeseni živjeli u Vukovaru nije se pak previše razmišljalo. Snaći će se oni valjda, započeti novi život iz gimnastičkih dvorana i prognaničkih kampova – ljudi svakako nisu bili problem.
Domoljubni neimari svih su tih godina, naime, vrijedno radili na projektu i, dvije decenije kasnije, Vukovar je konačno konzerviran onakav kakav je bio ratnih devedesetih, uređen kao vlastiti spomenik. Ispražnjen svakog urbanog, društvenog i ljudskog smisla, danas nije baš ništa drugo doli spomenik samom sebi, spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini
Najbizarnije u cijeloj priči jest što su na istu zamisao tih dana došli i u – Srbiji. Nije u Beogradu bilo malo zagovornika grada-spomenika, i to ne među srpskim antiratnim aktivistima, već upravo među velikosrpskim patriotima, koji su tu ideju propagirali po beogradskim medijima s potpuno jednakim obrazloženjem – “da se ne ponovi”.
Zamisao o gradu-memorijalu nikad, međutim, nije zaživjela, i ostala je tek zapisana u požutjelim novinskim isječcima iz toga doba. Ili se barem tako mislilo.
Domoljubni neimari svih su tih godina, naime, vrijedno radili na projektu, i dvije decenije kasnije, Vukovar je konačno konzerviran onakav kakav je bio ratnih devedesetih, uređen kao vlastiti spomenik. Ispražnjen svakog urbanog, društvenog i ljudskog smisla, danas nije baš ništa drugo doli spomenik samom sebi, spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini.
Izvan te svoje simboličke funkcije Vukovar jednostavno ne postoji. Posljednju vijest koja bi bila lišena ratnog konteksta, novine su iz toga grada objavile valjda negdje kasnih osamdesetih. Nakon toga, sve do danas, svaka vijest iz Vukovara nosila je njegov ratni predznak, čak i onda kad nije bila u izravnoj vezi s ratnim naslijeđem. Rijetki proplamsaji civilnog života u tom gradu, poput Vukovar film festivala, dobit će svoj javni značaj – pa tako i smisao – upravo i samo kao nevjerojatno otkriće života u mrtvom gradu. Izvan ratnog konteksta slučajevi života u Vukovaru niti su važni, niti uopće postoje. Slobodni od njega, oni preostaju tek kao podmukla diverzija, bomba pod spomenik Gradu Heroju.
Živog Vukovara, bez postamenta s uklesanim “da se ne ponovi”, na karti nema. Vukovar je među petnaest najvećih hrvatskih gradova, ali nema njegovih košarkaških ili nogometnih klubova: jedini put kad je Nogometni klub Vukovar igrao u prvoj ligi, bilo je to onih dana kad je grad integriran u hrvatski ustavno-pravni poredak, a klub političkom odlukom lansiran u najviši natjecateljski razred, odakle je već sljedeće godine ispao, netragom tako nestavši čim je ispunio svoju ceremonijalnu svrhu.
Ima samo Grada Heroja, ima Domovinskog rata, ima Jastreba i starijeg i mlađeg, ima odvojenih hrvatskih i srpskih razreda, ima grafita sa Hrvatima i Srbima, ima ćirilice i dvojezičnih tabli, ima demonstracija i povorki sjećanja, transparenata, crvenih lampaša, zastava i misa zadušnica, ima samo četnika i branitelja, biskupa, generala i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara: možete li se uopće sjetiti kad ste posljednji put iz toga grada pročitali vijest u kojoj nije bilo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara?
Druge svrhe u Vukovaru, naime, nema: nema vukovarskih slikara ili glumaca, nema vukovarskih bendova ili repera, nema vukovarskih starleta, glumaca, dizajnera ili skejtera, nema vukovarskih kuća u prilozima za nekretnine, nema vukovarske Parade ponosa, nema nekog senzacionalnog Vupikovog cabernet sauvignona, nema ni čudaka za YouTube i Živu istinu, nema ni svečano presječenih vrpci ni ulovljenih šarana kapitalaca ni oborenog nekog blesavog Guinnessovog rekorda, nema čak ni tajkuna i lopova, nema skandala i afera, ni prometne nesreće ili oružane pljačke u Vukovaru nema bez hrvatsko-srpskog ratnog konteksta, nema u Vukovaru ukratko ničega.
Ima samo Grada Heroja, ima Domovinskog rata, ima Jastreba i starijeg i mlađeg, ima odvojenih hrvatskih i srpskih razreda, ima grafita sa Hrvatima i Srbima, ima ćirilice i dvojezičnih tabli, ima demonstracija i povorki sjećanja, transparenata, crvenih lampaša, zastava i misa zadušnica, ima samo četnika i branitelja, biskupa, generala i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara: možete li se uopće sjetiti kad ste posljednji put iz toga grada pročitali vijest u kojoj nije bilo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara?
Dvadeset dvije godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se – u strahu od simboličke snage Grada Heroja – pristaje bez suvišnih potpitanja.
Neće se svima svidjeti, ali za takav simbolički Vukovar, duboko neživ i besmislen – sav od teških riječi ispisanih jeftinim stiroporom – posve je zapravo svejedno tko je pobijedio u Domovinskom ratu. Jednako bi prema projektantima “grada-memorijala” mrtvi Vukovar izgledao i da je ostao okupiran, tek ljuštura grada i spomenik samom sebi. Jednako bi opomena “da se ne ponovi” bila jednojezična, samo isklesana, jasno, na ćirilici.
Samo takav, sveden tek na “mjesto posebnog pijeteta” i ispražnjen od svakog oblika života, Vukovar je – rječnikom teških riječi – uzalud pao.
(Prenosimo sa portala Jutarnjeg lista)
Škoti objavili vodič za neovisnost zemlje
Škotski premijer Alex Salmond objavio je jučer u Glasgowu plan svoje vlade za neovisnost zemlje. U ”Bijeloj knjizi” na 649 stranica nazvanoj ”Vodič za nezavisnost Škotske” objasnio je razloge zbog kojih bi njegovi sunarodnjaci na referendumu planiranome za rujan sljedeće godine trebali glasovati za samostalnost i odvajanje Škotske od Velike Britanije.
”To je najopsežniji plan o nezavisnosti zemlje objavljen dosad, ne samo za Škotsku nego za bilo koju drugu buduću naciju koja teži samostalnosti”, rekao je Salmond. Plan predviđa ostanak zemlje u Europskoj uniji, zadržavanje funte, britanske središnje banke te kraljice kao suverena. S druge strane, Škoti bi nakon proglašenja nezavisnosti imali vlastitu vojsku i porezni sustav.
Salmond je Škotima obećao socijalnu revoluciju, izdvajanje više novca za odgoj djece, prihvatljivije stambene kredite i uklanjanje britanskih nuklearnih raketa postavljenih na sjeveru zemlje. Također je izričito naglasio kako neće biti povećanja poreza. Iz Londona su odmah poručili da nakon odvajanja Škoti neće moći računati na zadržavanje funte i britanske središnje banke.
Prema anketama s početka studenoga, manje od trećine, samo 29 posto Škota, izjasnilo bi se za neovisnost da je danas referendum. Svjestan tog odnosa snaga, premijer Salmond krenuo je u ofenzivu kako bi uvjerio svoje sunarodnjake da glasuju za neovisnost zemlje. ”Škotska je budućnost u škotskim rukama”, rekao je Salmond objašnjavajući kako odluku neće donijeti on osobno, ni njihovi protivnici, ni mediji koji im nisu skloni, nego narod.
Za neovisnost zemlje danas su uglavnom pristaše Salmondove Škotske nacionalne stranke, a laburisti i konzervativci pretežno su protiv. Britanski premijer David Cameron drži da će Škotska biti jača ako ostane u sastavu Ujedinjenoga Kraljevstva. Škotska ima bogate rezerve nafte i plina u Sjevernome moru. Ekonomisti drže da bi u sljedećih pola stoljeća prihodi od tih energenata bitno pripomogli uspostavi naprednoga gospodarstva.
S druge strane, škotsko gospodarstvo previše je vezano za englesko te bi bilo kakav nagao prekid izazvao brojne probleme. Stoga je Salmond predstavio itinerarij, put kojim bi korak po korak, uz pregovore, Škotska išla prema svojoj samostalnosti. Referendum se treba održati 18. rujna 2014. Pobijede li na njemu zagovornici neovisnosti, Škotska bi i formalno postala samostalna država 24. ožujka 2016.
Taj je datum pun simbolike. Na taj dan kralj Škotske James VI. stupio je na tron Engleske i Irske kao James I., ali je istog dana 1707. potpisan zakon o uniji prema kojem je Škotska ušla u sastav Velike Britanije. Poslije je bilo nekoliko buna kojim su škotski plemići pokušali vratiti izgubljenu samostalnost, ali su ti pokušaji propali. Škotska je u sastavu Velike Britanije već 306 godina.
Početkom listopada ove godine Reuters je objavio izvješće britanske vlade u kojemu je stajalo kako bi izglasavanje neovisnosti Škotske ugrozilo nacionalnu sigurnost Velike Britanije. ”Da” Škotskoj, stoji u tom izvješću, umanjilo bi globalni utjecaj Velike Britanije, a bila bi ugrožena i sredstva nuklearnoga strateškog odvraćanja koja su razmještena na sjeveru Škotske.
Do referenduma u rujnu sljedeće godine obje će strane svojim biračima i javnosti iznositi sve prednosti i eventualne nedostatke povezane s mogućom neovisnošću Škotske. Taj referendum, međutim, ne odlučuje samo o budućnosti jednog naroda, Škota, nego i o sudbini nekad moćnog imperija, Velike Britanije.
