(Opaska uredništva: Donosimo govor Dejana Jovića na komemoraciju u Banskom Grabovcu, 29. srpnja. Autor je govor dopunio, pa ga ovdje donosimo u proširenom obliku, kako ga je objavio najprije na svom Facebook profilu, a zatim na portalu Novosti). [Read more…]
Ja budala, o mrtvima, domoljublju i obrazima od đonova
U nekom paralelnom svemiru, onkraj omče vremena, Ivan, Dika je još živ. Kao i još trideset osam pripadnika policije, Zbora narodne garde i Civilne zaštite u Dalju. Za dva dana će biti 28. obljetnica njegova, njihova okrutnog smaknuća (1.8.19., op.A.). I čini se da će biti jednako vruće kao i tog dana. [Read more…]
”Što je to poezija? Da te čujem rodijače!” i druge pjesme
ŠTO JE TO POEZIJA?
DA TE ČUJEM RODIJAČE! [Read more…]
Jasenovački notturno i druge pjesme
VIS „ZOO & NAOPAKO“
ŽIVOTINJSKO LJUDILO
Prasac krmka psuje: „Svinjo!“,
Konj magarca: „Životinjo!“,
Od žirafa do ameba –
Pas bi svakom majku jeba.
Tele kravu kozom zove,
Vol sve drži za volove,
Kokoš pljuje pijetla druga,
Štakoru se pacov ruga.
Pametuju lude krave,
Sovama se tukci prave,
Zavitlava jarac ovna:
„Vidi rogatoga govna!“
Vuk lisici spušta sočno:
„Đubre jedno krvoločno!“
Ugor ciplu pismo sprema:
„U usta te jebem nijema!“
Žaba gadi pelikana:
„Stoko jedna napuvana!“
Kameleon kupusaru
Prebrojava svaku šaru.
Gusjenicu golać gosti:
„Nemaš kičmu, nemaš kosti!“
Nilskog konja vepar časti:
„Pogledaj se, vrećo masti!“
Gavran svraki manu naša:
„Crna si ka zdrug ustaša!“
Trlja napala škarpinu:
„Mrš u Moskvu materinu!“
Kraj bifteka mulam visi:
„Poludjelo meso ti si!“
Biftek na to tek primijeti:
„Ti si siša sa pameti!“
Život teče Našom Lijepom,
Svak svakoga mlati repom,
Svak svakome lupa pljuske,
Maglu pušta, hvata guske.
Za izdaju i za nerad
Živad krivi srodnu perad,
Sva se stoka čudom čudi:
„Nije valjda da smo ljudi!“
Feral Tribune 794, 2. prosinca 2000.
***
VATIKANSKI ZAVOD ZA ZAŠTITU INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA
VRAG NOSI PRADU A KRIST PAPU!
Kristov brand smo zaštitili prvi,
U riznici Grada Vatikana,
Oplodili svaku kaplju krvi
Iz Njegovih neprebolnih rana.
Preveslali pravoslavne đavle,
Vjerolomne luteranske bene,
Kristove smo pozlatili čavle
I salili papinske prstene.
Njemu muke, nama tantijeme,
Njemu rane, nama pečatnjaci,
Naš će biti sve dok traje vrijeme,
Jer ga zlatna držimo u šaci.
Vrtimo ga ko banka monetu,
Uvijek znamo je l’ glava il’ pismo,
Ne čekamo da na onom svijetu
Utržimo što na ovom nismo.
Feral Tribune 1136, 13. srpnja 2007.
***
JOAQUÍN NAVARRO-VALLS
KAD JE PAPA BIO MALI
Kad su papu Jožek zvali,
Da l’ je i on, majko, plako
Ko svi drugi hlapci mali?
Je l’ dizao desnu u zrak?
Bješe li ga strah od Krista?
Od Židova? Komunista?
Kad je papa Jožek bio,
Je l’ se igro s malim mendom
Il’ se igro sa Jugendom?
Je l’ za kike vuko klinke
Ester, Hanu i Rebeku
Kad su išle put Treblinke?
Je li ko od Marktlovčana
Znao da će Jožek mali
Biti papa jednog dana?
A kad dim se bijeli vije,
Da l’ pomisli papa tada:
Je l’ to Moša ili nije?
***
DON ANĐELKO GAĆUNKO
BRAINY DAY WOMAN
Nije meni do tvojega pupka
Ni do tvoga mesnatoga tkiva,
Mene mami umnost tvoja ljupka
Što pod korom moždanom se skriva.
Nije meni do tvoga koljena,
Do tvog bedra ni do tvoga gležnja,
Mnome vitla požuda ljuvena
Da ti mazim dva moždana režnja.
Režanj prednji, režanj stražnji,
Udovolji mojoj tražnji.
Mozgat ćemo sprijeda-straga,
Pametnice moja draga.
Nije meni do tvoga toplesa
Ni do tvojih propupalih grudi,
Mene rajca mudrost tvog korteksa,
Ja za tvojom hipofizom ludim.
Nije meni do tvoga onoga
Di se moje božeprosti meće,
Meni ti je do tvojega mozga,
Ja zbog njega hodam raspamećen.
Režanj prednji, režanj stražnji,
Udovolji mojoj tražnji.
Straga-sprijeda, sprijeda-straga,
Pametnice moja draga.
***
IVO
Nije meni do tvojega pupka
Ni do tvoga mesnatoga tkiva,
Mene mami umnost tvoja ljupka
Što pod korom moždanom se skriva.
Nije meni do tvoga koljena,
Do tvog bedra ni do tvoga gležnja,
Mnome vitla požuda ljuvena
Da ti mazim dva moždana režnja.
Režanj prednji, režanj stražnji,
Udovolji mojoj tražnji.
Mozgat ćemo sprijeda-straga,
Pametnice moja draga.
Nije meni do tvoga toplesa
Ni do tvojih propupalih grudi,
Mene rajca mudrost tvog korteksa,
Ja za tvojom hipofizom ludim.
Nije meni do tvoga onoga
Di se moje božeprosti meće,
Meni ti je do tvojega mozga,
Ja zbog njega hodam raspamećen.
Režanj prednji, režanj stražnji,
Udovolji mojoj tražnji.
Straga-sprijeda, sprijeda-straga,
Pametnice moja draga.
***
IVO STANIDER & POMOLIDERSE
U IRAKU GROB DO GROBA…
U Iraku grob do groba,
Traži Ivek borca svoga.
Našo ga je, na grob kleko
I kroz suze njemu reko:
“Mlad vojače, diko moja,
Gdje počiva mladost tvoja?!
Hrvatska ti zahvaljuje,
Posthumno te odlikuje.”
Iz groba se glasak čuje,
Mrtav vojnik poručuje:
“Ja sam pao, kaži rodu,
Za lož-ulje i slobodu.
Na branik sam INE stao
I za naftu život dao.
Pucao sam na šiite
Za Hrvatsku i kredite.
Kud god kreneš, premijeru,
Hrvatske se kosti steru.
Gdje posiješ god Hrvate,
Žanješ naftne derivate.
Gdje hrvatska krvca šikne,
Bušotina naftna nikne.
Gdje mlad Hrvat metak popi,
Tu se dobar poslić sklopi.
Kad ispusti Hrvat dušu,
Sanader je draži Bushu.
Ne plač’, vlado, ne lij suze,
Moj grob čuva vaše guze.”
U pustinji grob do groba,
Traži Ivek borca svoga.
Našo ga je, na grob kleko,
Na grob kleko pa uteko!
Feral Tribune 962, 27. veljače 2004.
***
JESUS CRISIS & THE CRISADERS
SUN TZU NA PROZORČIĆU
Na prozor se broker Bill penje,
Na Wall Streetu indeks dok pada,
Broker Bill nad ambisom stenje…
Visoka je poslovna zgrada.
Na simsu sav očajan lista
Sun Tzu je l’ o smrti kaj škrabal…
Hvata zalet… zove si lifta…
Ne, nije on toliko Hrabal!
The Split Mind 5, proljeće 2009.
***
JASENOVAČKI NOTTURNO
U tem logoru svega na volju,
Svega ima, to istina,
Čak i Židov pije vina,
U tem logoru.
Otkako je taj za Židove kamp,
Od teg doba prah se puva,
A Židov se bolje čuva,
U tem logoru.
Otkako se taj otvorio kamp,
Od teg doba naše snaše
Namiguju na ustaše,
U tem logoru.
Selit ću se ja, zemlja mi treba
Koja će mi azil dati,
Kad me stanu spominjati
Po tem logoru.
***
FEDERICO GARCÍA LORA
PIVA KLAPA ISPOD 220 VOLTA
U Lori je svaki Srbin
Bija čovik na svon mistu:
Travu bi nan šiša zubin,
A jezikon meja pistu.
Pisma zakon je u Lori,
A ne zločin i šikana,
Iz ćelija svih se ori:
“Evo Jure i Bobana!”
Piva Stevo, Đorđe piva,
Samo jadan Risto ječi,
Glavu o zid sâm razbiva:
“Kako ono idu reči?”
Svi smo Risti pomoć tili
Da iz njega krenu riči,
A on, bidan, samo cvili,
Kukumače, stenje, ciči.
Risto urla, dan već proša,
Postalo nan svima mučno,
Na ideju tad san doša:
“Ovo neće ići ručno!”
Spojili smo dvi-tri žice,
Risto cili iskri, vrca,
U glavi mu nesta tmice,
Piva Risto iz sveg srca.
Piva Risto, ne moš ubrat
Je l’ tranzistor il čeljade,
Jezik usta nikad utrat –
Cilu pismu Risto znade.
Koliko mu grlo pušta,
Koliko ga struja prži,
Risto piva – ajme gušta! –
Miladin mu tercu drži.
Piva Risto, sve se ori,
Od tenora tri je jači –
“Stani, Risto, daj odmori,
Da ne čuju promatrači!”
Ali Risto piva dalje,
Na Klis ga se lipo čuje,
Bojnik Mate befel šalje:
“Ištekajte ga iz struje!”
I bez struje Risto piva,
Radi ka na baterije –
Ne znaš da l’ mu cvikat criva
Il’ mu cvikat arterije.
Za na živce ne ispalit –
Jeba tebe, Risto, patak! –
Vodon san ga mora zalit
I izazvat spoj mu kratak!
Feral Tribune 874, 15. lipnja 2002.
***
BRATOLJUB MERKURČEVIĆ
ZA DOMESTOS – SPREMNI!
(s festivala „Melodije Delte i Konzuma“)
Braćo, svi u jedan stroj,
Krvavi se vodi boj,
Za slobodu tržišta,
Za Ivicu i za Miška.
Rane sve ne bole nas,
Jer sad zbrajamo inkas,
Bjež’te, ratne godine,
Jer dolaze trgovine.
Kupci srpski, hrvatski,
Kolica natrpali,
Bjež’te, ratne aveti,
Dolaze supermarketi.
Srpska Delta mora znat
Sa Konzumom poslovat,
Todorić je pravi boss
Za Hrvatsku, za Domestos.
Nismo više dušmani,
Puni su nas dućani,
Sad nas vodi blagajna
Ko nekad Tito, JNA.
Nemojte se bojati,
Sve ćemo kupovati;
Od Pule do Batajnice,
Svud ljubazne blagajnice.
Prelijepa trgovina
Sad je opet slobodna,
To je trijumf razuma
U Delte i u Konzuma.
Spremaj, majko, marketa,
Potrošačkih paketa;
Srbende, Hrvatine,
Sad ginu za trgovine!
Feral Tribune 1182, 30. svibnja 2008.
***
ĐONO ĐORO NAPALMOTIĆ
BEZGAĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI
O lijepa, o draga, o… je li slobodno?
Sjest u naš toalet višnji nam Bog je l’ d’o?
Razgaćen sjediti u našoj svoj slavi,
Gnjusiti slobodan po svojoj Dubravi?
Iz duše istresti sve što um ne shvaća,
Sav teret povijesti, sva njena bezgaća?
O lijepi, o dragi, ne… nije slobodno,
Zahod je zaštopan, sve ide uzvodno.
Ne možeš obavit probavnu sesiju,
Ne znamo tko nam sad drži koncesiju.
Dali smo svakome tkogod je pitao,
Pa tko se popišo, a tko izlitao.
O lijepa, o draga, o… je li slobodno…
Barem da pokušam plutati nizvodno?
Dokad ću na tebe, slobodo voljena,
Čekat sa gaćama na pola koljena?
Tko je na zahodu napiso Libertas
Kad iz njeg povazdan tuđi se čuje glas?!
O lijepi, o dragi, ne… nije slobodno,
Odveć smo zasrali da bude prohodno.
Slobodu snivali, od nje se skrivali,
U prknu svačijem na svome bivali.
Zahod izgradili suveren, vlastit, svet,
Slobodan da bude vječito zauzet.
O lijepa, o draga, o… je li slobodno…
Svojom da stražnjicom taknemo svoje dno?
Uzroče latrini od naše sve slave,
Useru jedini od ove Države,
Sva prkna svevlasti sve naše povijesti
Učinjet ne mogu kolko mi pojesti!
Melodije Bljeska i Oluje, Split, 17. prosinca 2009.
The Split Mind 6, siječanj 2010.
***
SLAVKO PLINIĆ
LIJEPA NAFTA DOMOVINO
Lijepa nafta domovino,
Inflatorna zemljo mila,
Stare pljačke djedovino,
Da bi vazda skupa bila!
Skupa kada si nam ratna,
Skupa kada si nam mirna,
Skupa kuda si privatna,
Skupa kuda si nam INA.
Teci, nafto, skupo teci,
Nit ti benzin cijenu gubi,
Kud li šumiš, svijetu reci
Da Nov Zeland Hrvat ljubi!
Dok mu benzin kola poji,
Dok mu Račan kapu kroji,
Dok mu prošlost mozak gnoji,
Dok budućnost ne postoji!
Feral Tribune 814, 21. travnja 2001.
***
NINO ÇULABA ÇULABI
POVIJEST FILOZOFIJE ZA TODORIĆEVE KRAVE
(konzumotvorine) – jako skraćena verzija, može se još kratiti
UVOD U FILOZOFIJU
„Filozofija iz čuđenja nastaje“ –
Mudri napisa je Platon.
Tako Šarova s dušon se rastaje
Dok čudi se čoviku s mlaton.
PREDSOKRATOVSKA POČELA
Čet’ri zna predsokratovac
Elementa Empedoklo.
Gdje je peti, gdje je novac
Zbog kog nas gazda je poklo?
AHIL I KORNJAČA
„Kornjača je brža od Ahila“ –
Podržavam i ja Zenona,
Ako na vrijeme se sakrila
I o vratu nema li zvona.
Nikad od mene aporije –
Klepka mi skrovište otkrije.
ARISTOTEL O ČOVJEKU
„Čovjek je na samo jedan način dobar“,
Aristotel misli, „a loš na mnoge načine.“
Čovjek je na svaki način meni grobar,
A ja njemu dobra samo uz razne začine.
ZOON POLITIKON
Čovjek da je po naravi
Politička životinja?
Da l’ zbog toga prema kravi
Nije čovjek nego svinja?
VEDA OD GOVEDA
Pisano je u Bhagavad Giti –
Opet će se tko umre roditi…
Koji vol bi, poslije smrti stvarne,
Htio živjet ko chilli con carne?
Il’ oživjet kao sveta krava
Što na cesti od gladi crkava?
TRACTATUS THEOLOGICO-POLITICUS
„Svatko može misliti što hoće,
A što misli svatko može reći.“ –
Ja si, eto, mislim bedastoće
O slobodi i osobnoj sreći.
Kad se tajkun pravi sirotinja,
Nek sam i ja druga životinja.
Na slobodi hvala ti, Spinoza,
Što sm’jem mukat da sam divokoza.
OGLED O LJUDSKOM RAZUMU
Meni nešto blizak nije
Empirizam Johna Lockea,
Znam iz svoje empirije
Da je čovjek veća stoka.
STRAH I DRHTANJE
Pomisliš li, Kierkegaard Sørene,
Dok pišeš o drhtanju i strahu,
Kakva jeza obuzima mene
Dok me muzu za mlijeko u prahu?
FRANKFURTSKA ŠKOLA
Je l’ Adorno reko il’ Marcuse:
„Nema Muza poslije Auschwitza!“?
Čitav život mene netko muze,
A na kraju slijedi klaonica.
Nakon svega navrate pjesnici,
Al’ tek kao kupci u mesnici.
ČEMU JOŠ FILOZOFIJA?
Jutros sam, seko,
Čitala Bakunjina.
Ne daj im mlijeko,
Pička im materina!
Književni festival Odakle zovem,
Karver, Podgorica, 4. srpnja 2012.
***
MJESEC IZNAD SPLITA
PRELUDIJ
I.
Snijeg pada na Sarajevo
Kao vrane da stresaju ludost
Ferhadijom korak po korak
Berti Goldstein mi priča
Luđaci
Kaže
Luđaci
Oni su svjetlost svijeta
Mi gledamo
A oni vide
Mi se smijemo
Oni su smijeh
Njihova ludost nam
Otvara vrata
Iz ludnice
Koju zovemo
Svijet
II.
Pa izađite
Slobodno
Čuvari
Ludost
Raspuhuje sjever
Ludost
Obasjava jug
Možete kamo vam drago
Ako vam pamet ne smeta
***
SVE TUŽNIJU UTVARAM KNJIGU
(VENEZIA – KREFELD)
Od sve više nenapisanih pjesama
Sve tužniju utvaram knjigu
Dnevnik svoj čije bih dane
Čije dane bih zaturiti htio
U potkrovlju kuće bez stuba
Bez krovne grede
Bez krova
U suterenu pod kojim
Izmakla se zemlja
Knjiga počinje pjesmom o meni
Ili o nekome drugom
U potonuli grad sam uplovio jutrom
A možda i nisam
Sjećam se
Lile su grappe
I Pad se slijevao s Neba
Na mostu je šeširnati čovjek
Prodavao uzdisaje
Posljednju ne volim pjesmu
Ne volim stud ni sjever
Ni Boga
Što na mog se oca
Bacao snijegom
U izbi što putovala je stalno
Ili to su vlakovi stajali vječno
Tamo ka jugu
Gdje suzâ
Više se obori nego dažda
Posljednje da nema pjesme
Hej puste bilo bi sreće
Mramornim dolom ne bismo
Brat moj i ja
Nit bismo
Hodali morem ko grobljem
Ne bismo
Tražeći gdje otac je naš
Zaskakali ponorne vode
Sad sklopljena je neispisana knjiga
I zemljani svod je sklopljen
Na hrptu je poboden križ
Od samotnog drva lomljen
Sve teže razaznajem riječi
Zastale negdje u grlu
Sve teže svoj grumen pakla
Survavam u tišine
***
AKROBATSKA TRUPA „KRIGLA OLUJE“
MELODIJE RIJEKE I ŠUŠAKA – svi!
Za HNK – spremni!
Pred teatrom, pokraj ušća
Rijeke Rječine,
Stala braća da zabrane
Javne tribine.
Stoji Hrvat do Hrvata,
Uljuđeni svi:
Nećete u kazalište
Dok smo živi mi!
Viče Biondić, Keleminec,
Viče Armada…
Baci kriglu, goni bandu
Van iz teatra!
Korak naprijed, Thompson gotovs,
Svi na Zajca, svi:
„Za dom – spremni!“ pjevat ćemo
Ko u operi!
Neće nama kazalište
Vodit Oliver,
Vodit će ga domoljubi,
HaDeZe i kler!
Čujte, pičke mirotvorci,
Bando četnici:
Stići će vas naša ruka
I na Žabici
Stići će vas Božja pravda
Zvana Armada –
Sudit će vam dragovoljci
Mile Biondića!
Slušajte sad poruku
Iz naše birtije:
Nećemo u kazalište,
Nismo ni prije!
Oj Hrvati, braćo mila
Ispred HNK,
Nek’ u mraku svatko svoju
Žrtvu sačeka!
Žrtvu sačeka!
(Priredio Kruno Lokotar)
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Pismo iz 1920.
Mart mesec 1920. godine. Železnička stanica u Slavonskom Brodu. Ponoć prošla. Sa neodređene strane duva vetar, koji ovako neispravnim i od putovanja zamorenim ljudima izgleda hladniji i jači nego što je. U visini promiču zvezde između uzvitlanih oblaka. [Read more…]
Ne, Jasenovac i Bleiburg nisu isto
Jasenovac je općinsko središte na lijevoj obali Save, oko 110 km jugoistočno od Zagreba, koje je prema popisu iz 2001. godine brojalo 799 stanovnika. Od kolovoza 1941. do posljednjih dana travnja 1945. u tom se mjestu nalazilo zapovjedništvo najvećeg sustava koncentracionih logora u NDH kojima je masovno ubijanje zatočenika bila glavna namjena. Na rubu naselja nalazio se središnji logor cijelog sustava “Jasenovac III C”, s glavnim stratištem masovnog ubijanja na suprotnoj obali Save. [Read more…]
Kurapati: Nemoguće je znati koliko je ovdje ljudi poubijano
Niz stambenih zgrada na kraju grada. Ispred je travnato dječje igralište, parkiralište s automobilima raznih marki i godišta, od sovjetske ere do danas. Odmah iznad parkirališta gradska je obilaznica s po tri kolovozne trake u oba pravca. Ispod nje vrlo niski pješački pothodnik, na čijim betonskim stranama nema grafita. S one su strane, uokvirena kao u sinemaskopu, stabla četinara. [Read more…]
Pisma iz zatvora
Ova pisma svedoče o dve Rose Luxemburg: jedna je žena koja je u političkoj borbi stroga i veoma zahtevna, a na drugoj je osoba prefinjene osećajnosti. Budući da je među američkim progresivcima Rosa Luxemburg već dugo sentimentalizovana, uglavnom iz neznanja, kao ”lepa duša”, prvo od ovih pisama može izazvati zaprepašćenje, što je nesumnjivo korisno. I žestina njenog političkog izraza i nežnost, čak sentimentalnost u ličnoj prepisci delovi su njene celovite ličnosti. Istovremeno je bila borac i, kao što sama kaže, čovek (Mensch), osetljiva žena i odlučna, čak rigidna polemičarka. [Read more…]
Keltski križ zamjenska je svastika, simbol nacizma i rasizma
Prije četiri-pet godina njujorški grafički dizajner, nekadašnji Zagrepčanin i jedan od najtalentiranijih crtača u povijesti jugoslavenskog stripa Mirko Ilić pri svojim je navraćanjima u Hrvatsku započeo interesantnu kampanju upoznavanja lokalne javnosti s bujanjem neonacističkih, fašističkih, rasističkih i suprematističkih simbola među navijačima na ovdašnjim nogometnim stadionima. [Read more…]
Velika povijest kurčenja: Franjo Tuđman na +20C
(Opaska uredništva: Užasno nam nedostaje Franjo Tuđman. Strašno volimo njemu posvećene kipove. Zato još jednom donosimo antologijski osvrt Borisa Rašete o muci ovog neustrašivog junaka, hrvatskog George Washingtona, kako je sam sebi tepao).
U priči Tesari, Varlam Šalamov opisuje “termometar” iskusnih robijaša s obala Kolime. Ta rijeka u Čukotskoj oblasti redovito biva zamrznuta kroz tri godišnja doba. “Ako se mraz zgusne u maglu napolju je 40 stepeni ispod nule; ako je disanje šumno ali ne i otežano, znači da je minus 45; ako je šumno i vidno otežano, onda je minus 50”, kaže pisac, i sam bivši robijaš. “Na temperaturi nižoj od 55 stepeni pljuvačka se zamrzava u letu”, opisuje Šalamov donju točku sibirske zime koju čovjek može izdržati na otvorenom prostoru.
“Pljuvačka se”, dodaje on, “zamrzavala u letu već dve nedelje…”
Varlam Šalamov prvi je puta hapšen 1929; drugi puta 1937; ukupno je u zatvoru proveo 28 godina, osam više od Karla Štajnera, etničkog Nijemca, jugoslavenskog komuniste koji je 1937,. godine u Sibiru već odslužio prvu od dvadeset robijaških godina, opisujući u onoj strašnoj autobiografiji jedan od najčudnovatijih “menua” ikad pripravljenih – dio je njegovih sudrugova robijaša svakoga dana redovito prebirao po logoraškom izmetu, ne bi li pronašao neprovareno zrno kukuruza, žita ili raži, obrok za jedan dan života.
Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 – na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije – deset; dvadeset, trideset… U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk, Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija
Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom – ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali – ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao.
“Za razliku od jučerašnjih minus četrdeset, bilo je svega nekih minus dvadeset pet; činilo se da je dan letnji”, veli Šalamov, vedro završavajućipripovijest o “tesarima” ne posve uobičajenim opisom dolaska proljeća: “Tog dana i sutradan” kaže pisac, “grejali su se (logoraši) kraj peći, a onda je mraz naglo popustio do minus 30 – zima već beše prošla…”
Tako nekako izgledala bi povijest većine sovjetskih disidenata. Rad na minus 30, 40, na minus 50 – na minus šezdeset nije se radilo. Konji skapavaju, ljudi idu dalje. Godine robije – deset; dvadeset, trideset… U pripovijestima tih ljudi lakše je naći tupu ravnodušnost nego strasnu mržnju. Adrese, stereotipno: Kolima, Irkutsk, Norilsk, Oimiakon, gdje se živa jednom prilikom spustila na -71,2 stupnja Celzija.
Toponimi hrvatske disidencije manje su ledeni.
Retrospektivno gledajući, najvažniji hrvatski disident druge polovice dvadesetog stoljeća, Franjo Tuđman, nema većih problema s niskim temperaturama. On obitava u Nazorovoj ulici, na zagrebačkom Tuškancu, u mirnom podsljemenskom kraju gdje pjevaju gorske ptičice i miriše cvijeće.
Već na Majčin dan tamo, prema krležijanskoj pastorali, “pjevaju proljetne vode” dok na susjednom Cmroku “korijenje starih hrastova diše na vlažnoj martovskoj zemlji i sve miriše po proljeću…” Samo par stotina metara dalje od zavodljive magente tuškanačkih voćnjaka i veselog ptičjeg pjeva, odvratna je gužva velegrada.
Nešto sjevernije od Tuđmana obitava i drugi veliki disident i patnik, također žrtva titoizma, Josip Manolić, i on osuđen na životarenje u nekakvoj, vjerojatno židovskoj vili na Tuškancu, Titovoj Kolimi.
Pet stotina metara zračne linije u smjeru sjeveroistoka, u Rockefellerovoj ulici, samuje Savka Dabčević Kučar, predvodnica antititoističke opozicije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njoj u susjedstvu je i Miko Tripalo, još jedan pali anđeo hrvatskog komunističkog pokreta.
Hrvatski trockiji, buharini, radeki, zinovjevi, kamenjevi, kundere, haveli, ne vole baš opoziciju hladnih zona. Oni ispaštaju, pate, tuguju, u sablasnoj tišini podsljemenskih obronaka.
Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja – moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći.
Sibir je, kaže Šalamov, objasnio trijumf čovjeka nad životinjom – ne pamet, nego baš tjelesna snaga uzdigla je čovjeka iznad zvijeri. Konji su u Sibiru, na hladnoći, brzo crkavali – ljude je na nogama držala moć volje. Oni su preživljavali rad koji je konje satirao
Ovako izgleda martirij Franje Tuđmana prema pojednostavljenom, ali, (imajući na umu njegov svima poznati, teški karakter) vjerojatno točnom opisu Wikipedie kojega donosimo ne samo zbog činjenica, nego i zbog razigranosti i slobode stila.
“Kada je 1972. započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je (Franjo Tuđman). Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena. Osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi.
Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri. Neprestano se žalio na srce, tvrdio je kako mu zatvorska posteljina izaziva alergiju – na temelju čega je uprava dopustila da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu.
Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor radi srca bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom, imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici…”.
Pljuvačka se u lepoglavskoj brijačnici očito nije smrzavala nešto prije no što stigne do zemlje. No, Franjo Tuđman nije, opisujući sebe kao žrtvu, imao na umu zemlju nego Nebo. Pravo nebo, Panteon besmrtnika.
“Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima u komunističkim zemljama rekao mi je: “Znate, profesore generale” – tako su me zvali osamdesetih godina – “da niste Hrvat, bili biste nobelovac!” rekao je Tuđman u intervjuu Hrvatskoj televiziji, u lipnju 1999. godine.
Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama.
Iza Tuđmana u širokoj vrsti puzi larva sličnih patnika koji se nesmiljeno hvale svojom žrtvom; to su ljudi koji su – slušamo li njihove ispovijesti – zbog svoje hrabrosti već pripaljeni na lomači ali su nekim čudom ipak pobjegli grobaru s lopate.
“Akcijaši su bili vojnički organizirani, sa zapovjednikom i činovima. Zapovjednici nisu morali raditi. Ostali su dobivali najteži posao na trasi. Pobunio sam se protiv takve hijerarhije, zahtijevajući da se ukinu činovi i da svi jednako rade”, pripovijedao je jednom prilikom Ivica Račan o svojoj mladosti.
“Ali više rukovodstvo je, dakako, sazvalo sastanak, odlučilo me pozvati kući i izbaciti iz Partije, kao anarholiberala. U to vrijeme, krajem pedesetih i početkom šezdesetih, bila je to strašna kazna. Značila je da sam pod nadzorom i da me, i zbog malog prekršaja, mogu izbaciti iz škole…”.
Elitna je hrvatska disidencija na Ksaveru, po Ribnjaku i Zvijezdi. Oni snuju svoje subverzivne snove uz jedva zagrijani ili posve hladni francuski konjak i cvrkut kosovica, no bivajući istinski ucviljeni zbog stanovitih lišavanja – moći i javne pozornice, ponajprije. Subjektivno posmatrano, oni su ipak podjednaki disidenti kao i Šalamov koji krampa na minus pedeset, možda i veći
Prema vlastitoj interpretaciji, u biografskom intervjuu kojega je dao Globusu sredinom devedesetih, cijela Račanova životna putanja nije bila laka. Obilježavali su je stalni sukobi s Nomenklaturom. “Tada sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist, pa onda socijaldemokrat”, kaže Račan.
Današnjim generacijama te tri riječi ne bi trebale značiti ništa, ali u partijskom kodu onog doba one bi imale značiti kako je Račan cijelo vrijeme svoje karijere bio neposlušnik, čovjek na rubu disidencije, uvijek sklon odabrati slobodu nasuprot stege, pa i po cijenu visokog rizika. Račan ovdje, još jednostavnije, kaže da nikad nije bio – komunist.
U istom tekstu, možemo pročitati pravu antologiju građanskog neposluha. Račan je, čitamo, prvi u Slavonskom Brodu nosio traperice – pouzdan znak građanskih zastranjivanja. Slušao je Fats Domina i Elvisa – dakle, ne Ruse, ne istok, nego Zapad.
Talijanima je prodavao žabe: bilo je to suradnja s internacionalnom buržoazijom. Ples na oštrici noža ima, međutim, i dulju pretpovijest. Još u srednjoj školi Ivica Račan se našao pod povećalom partijskih inkvizitora. “Neznatno prije toga bio sam predmetom žustre rasprave u omladinskoj organizaciji. Zbog – nemorala! Zabranjeni flert s jednom curom jer sam za njen razred bio zadužen…”.
Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je “starofrajlinska martirologija” uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja.
Još je težu Golgotu morao proći dr. Zdravko Tomac, baš poput Račana komunista iz Slavonskog Broda. Nakon davanja podrške “hrvatskom proljeću”, nacionalnoj frakciji KP koja je krenula u juriš na savezni centar, započeo je Tomčev Križni put.
Partija se pokazala nemilosrdnom, i mladog disidenta uputila na prisilni rad u Vilu Weiss, također sjajnu ex-židovsku vilu zagrebačkog sjevera, kod tadašnjeg predsjednika predsjedništva Hrvatske, Jakova Blaževića.
Nacionalno svjesnom Zdravku Tomcu blizina Stepinčeva tužitelja predstavljala je strahovitu kaznu, kao i Blaževićevo neumjereno uživanje u janjetini, pršutu i preferansu, što je ovaj hrvatski Job – zajedno s Blaževićem – stoički morao trpjeti gotovo četiri godine.
Zdravko Tomac bio je podvrgnut teškoj duhovnoj torturi. Morao je, gotovo svakodnevno, skidati s magnetofonske vrpce Blaževićeve ispovijesti o traženju crvene niti, koje su kasnije – u njegovoj redakturi – tiskane u četverotomnom izdanju.
Hrvatski Solženjicin bio je kažnjen i gotovo posvemašnjom anonimnošću: iako je de facto obavljao dužnost šefa kabineta Jakova Blaževića, nominalno je tu funkciju obnašao stanoviti Mato Pištalo. Profesorsku je karijeru Tomac također morao odrađivati u partijskoj školi Josip Broz Tito, u Kumrovcu.
Njegova disidencija nije, dakle, žrtva u trivijalnom smislu, u smislu Kolime, nego je neprirodno odricanje od besmrtne slave koja mu pripada po pravu koje mu daje puka činjenica njegove genijalnosti, dostatno verificirane jedino u njegovoj fantaziji. Ali, svejedno: kako kažu Berger i Luckman, ako neku činjenicu definiramo kao realnu, onda je ona realna u svojim implikacijama
Gotovo posvemašnju izopćenost iz znanstvene zajednice Tomac je, progonjen kao ranjena zvijer, uspio nadvladati osvajanjem dva razmjerno skromna akademska stupnja: magisterija i doktorata, na temu lokalne socijalističke samouprave, koja je morao braniti kod legendarnog dr. Dušana Bilandžića, izopćenika sličnog kova, kojega je Tomac jednom prilikom energično osudio: “Bilandžićeva knjiga potvrđuje njegovu duboku vjeru u socijalističko samoupravljanje i jugoslavenski federalizam i mogućnosti prevladavanja teškoća”.
Disidentski staž, Tomac okončava 1988. u Centralnom komitetu, kojega se do danas nije oslobodio. “Naši osnovni ciljevi bili su rušenje Jugoslavije i komunizma”, reći će Tomac u listopadu 1995. godine.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća, smjene Savke Dabčević i Mike Tripala, Oliver Mlakar iskazuje svoj bunt – nošenjem tamne kravate. “Sedamdeset prvu ste dobro “pregurali” na televiziji, iako ste u Dnevniku tih dana, kako ste sami rekli, nosili crnu kravatu.
Namjerno?” pita Mlakara novinar Nacionala.
“Nosio sam tamnu kravatu, ne bih rekao da sam je nosio “namjerno”, ali trenuci su bili takvi da nisam mogao staviti šarenu. Bili su to dramatični dani za nas koji smo čitali vijesti. Jedan dan bih čitao o Savki Dabčević-Kučar sve najbolje, a nakon 24 sata sve najgore. To nije bilo jednostavno. Izgovarao sam riječi i nisam vjerovao svojim ušima da ja to govorim. Dakle, došao mi je Ivo Bojanić, koji je tada bio direktor RTV Zagreb, da su mu prigovorili u CK da Mlakar čitajući vijesti o smjeni hrvatskih rukovodilaca nosi crnu kravatu. Bezvezarije. Ne, nisam se izvukao “smrću bake”, nego sam rekao da je kravata tamnocrvena…”.
Martell? Neki više vole whiskey! Neke vrsti disident prema vlastitom svjedočenju bijaše i Goran Milić, urednik tri televizijska dnevnika u tri uzastopno smjenjujuća režima. Katodni Joseph Fouche u račanovskoj emfazi tvrdi: “Uvijek sam plivao protiv struje”.
Još jedan junak! Goran Milić redovito se trudi hrvatskoj javnosti prikazati sva zlosilja Titove despocije. Redove za benzin i kavu, veze u bolnicama, nepotizam. Odvratnu stvarnost režima koji ga je nesmiljeno i ustrajno natjeravao da bude dopisnik iz New Yorka, Caracasa, Calcute, Madrida, sa Costa del Sol i Azurne Obale. Da u bijelom odijelu vodi dnevnik na TV Beograd. Da se voza na Satrapovom Galebu.
Goran Milić uvijek je voljan javnosti dati na uvid potresnu ispovijed čovjeka koji, plivajući ustrajno protiv struje, mora voditi Yutel, televiziju koja brani državu što se ustanovila na redovima za kavu, bonovima za hranu, točkicama za benzin, rezervnoj armiji rada na burzi. A onda potom opet mora voditi Dnevnik Hrvatske televizije,poznat po instaliranju heroja pokreta otpora.
Tri države, tri dnevnika – ispada, da su dnevnike južnoslavenskih režima vodili sami disidenti!
Ali, gdje je onda bila ta surova vlast, i od čega su disiderirali ti i takovi disidenti? Ako vlast nije bila na televiziji, morala je po logici stvari biti u opoziciji. A ako je vlast bila u opoziciji, a opozicija na televiziji, tko je onda punio zatvore?
Robijaši koji cuclaju Martell, antikomunisti koji partiju uništavaju tako da joj zasjednu na vrh, žrtve sustava koje žive u milijunaškim kvartovima, sve su to tužna lica hrvatske političke scene kojom dominiraju himba i prijetvornost i, gdje je “starofrajlinska martirologija” uzdignuta na rang službene doktrine a najobičnije kurčenje na pijedestal životnih svetinja
Što je, onda, to bilo – neko pijanstvo? Može li despotizam biti tako nelogičan?
Kada bi Goran Milić bio wikipedijska jedinica, ali još nije, mogao bi ubilježiti bar jednu sklonost sličnu Tuđmanovoj – onu prema ispijanju otmjenih alkohola. Milić je zacijelo ispio cijeli jedan Jenisej Jacka Denielsa, kojem je već tako blizak da ga zove “Johny”.
Na odvratne je žrtve natjeravao i ostalu čestitu inteligenciju taj Titov režim, privatna orijentalna despocija kumrovačkog Atille, samonametnutog hohštaplera u društvu stručnjaka.
“Meni su dali zadatak da preko noći pripremim film o NDH s težištem na Jasenovcu, s poznatim napuhanim brojkama žrtava” opisuje Obrad Kosovac zašto je i kako snimao taj judeokomunistički uradak. “Tri sam se dana skrivao, direktor je ludovao, ali me nigdje nisu mogli naći. Eto, i na taj način se moralo bježati od mučnih novinarskih zadataka. Uvijek se u ta vremena moglo ići određenim koracima u korist Hrvatske, ako si to htio…” objašnjava Kosovac strategiju Pokreta otpora.
Drugi, tek malo manje poznati lik, jednostavno i potresno opisuje strategiju hrvatskih disidenata komunizma: “Bio sam član Komunističke partije” veli dr. Ivica Kramarić u Globusu u ožujku 1996, “jer sam shvatio da se iznutra mogu boriti protiv tih vlastodržaca…”.
Pa onda onaj Antun Vrdoljak, koji je – kao žrtva – morao snimiti masu partizanskih filmova, uključujući i odvratne ode partizanštini, NOB-u i komunističkoj Ratnoj mornarici. “U Poljskoj je bio poljski komunizam” nabraja Vrdoljak, “u Češkoj češki, Mađarskoj mađarski, a u Hrvatskoj srpski.”
U tom i takvom, srpskom komunizmu, žrtveno janje od Vrdoljaka snimilo je desetak filmova. Takvo zlosilje slomilo bi i najveće heroje. Ne i Vrdoljaka, niti njegova oca: “Prijelomni trenutak rušenja komunizma bio je Titov govor 1962, u Splitu. Tito je bio uvjeren da je Split crveni grad, sve dok u sredini jednog od onih njegovih čuvenih govora nije počeo žamor mojih zemljaka. Ljudi su ga na glas pitali o čemu on to govori, jer su ljudi tamo gladni. Moja je obitelj taj govor slušala na šestom katu tadašnje Ulice proleterskih brigada. Otac mi je tada cipelom pogodio Tita na televizoru i pitao se što to Tito zna ako ne zna da mu je narod gladan. Mi smo se tada bacili na pod jer smo se bojali da televizor ne eksplodira. Tko je tada znao što čuči u televizoru?”
Ili inženjer Tomislav Mečep, koji je dao osebujan doprinos povijesti hrvatske disidencije priznanjem kako je u komunizmu noću rezao električne kablove, što je – imajući na umu devizu da je komunizam elektrifikacija plus vlast Sovjeta – ozbiljno rušilo same temelje te grozne tvorevine.
Pa umjetnik Dado Topić: “Taj Rock,n roll u Beogradu napravljen je”, govori poznati pjevač u Horizontima, “baš za koncerte. A taj Beograd je na svakom koncertu bio promijenjen u naziv grada u kojemu smo nastupali. Ni onda u Zagrebu nismo pjevali u Beogradu, već u Zagrebu…”.
Idemo li još dalje u povijest, redaju se slični primjeri. Nema đaka u bivšoj Jugoslaviji koji nije znao napamet glasovite rečenice kojima je Josip Broz Tito zaključio “bombaški proces”: “Ja se ne ćutim krivim”, izjavljuje Tito, “iako priznajem ono, što me tuži državni odvjetnik, jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije. Priznajem da sam član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao kakva se nepravda čini proletarijatu od buržoazije”.
Povijest hrvatske disidencije – vidimo iz priloženog – povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru
Zatim: “Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život.” Presudu dočekuje uzvikom: “Živjela KPJ, Živjela Treća internacionala!”.
Ovaj nastup zaslužuje divljenje. Među komunistima onog doba, ljudima posebnog kova, takav ispad nije rijetkost. Rade Končar navodno umire s riječima “Milosti ne tražim, niti bih vam je dao”, a armija komunista s pozdravima Staljinu ili naprosto, poklikom: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”
Ipak, pet godina Titove robije nije bilo tako jezivo: “Njegova paćenička robijaška uloga bila je, ipak, prilično neuvjerljiva” kaže Pero Simić u knjizi Tito, napisanoj s tendencijom, ali uz dosta točnih činjenica.
“Veći dio kazne izdržavao je u obližnjoj Lepoglavi, čiji upravnik je bio njegov drug iz Prvog svjetskog rata Maksimilijan Bohaček. Imao je brojne povlastice: bio je izuzet iz režima disciplinskih kazni, kao zatvorski kinooperater prikazivao je filmove svojim kolegama robijašima, gotovo svakodnevno je “slobodno izlazio iz kaznionice”, vrlo često je u Lepoglavi išao “kod hotelijerke Fidlerice popravljati električni uređaj”, a zalazio je i u njen kupleraj. Konačno, mnogo je češće od drugih zatvorenika mogaopisati pisma i primati posjete i pakete.
U jednom izvještaju upućenom CK KPJ poslije je i on sam otvoreno govorio o tim povlasticama. “Moram spomenuti da sam ja još od 1930. godine slobodno izlazio iz kaznionice, dakle već nakon nešto više od godinu dana mog robovanja, a to je bilo posve nenormalno.”
Objasnio je i uzrok te nenormalnosti: “Tadašnji upravnik kaznionice, Bohaček, bio je moj ratni drug i u (ruskom) smo ropstvu bili zajedno, te mi je išao na ruku.” Bohaček je zbog tih povlastica prijevremeno umirovljen, a kad je došlo vrijeme da izađe iz zatvora, Broz se nećkao, jer nije uspio ozbiljnije poboljšati svoju skromnu partijsku izobrazbu.
“Nakon pet godina, kad sam trebao izaći s robije, bio sam već malo nervozan, jer nisam mogao završiti program (političke izobrazbe) pa mi je trebalo još malo da ostanem (u zatvoru)”, priznaje Tito.
Pet godina robije, u najboljim godinama, strašna je žrtva, dakako, i ne treba je podcjenjivati. No, ne treba je ni preuveličavati, a nije moguće ne uočiti i da je država koja ga je utamničila, Kraljevina Jugoslavija, dijelom očito oklevetana.
Ovaj zatvorski režim nije, vidi se, bio ni nalik Sibiru. Moša Pijade upravo je u Lepoglavi preveo golemi Marxov Kapital, knjižurinu od 1800 stranica, za što je morao imati sasvim pristojne uvjete.
Povijest hrvatske disidencije – vidimo iz priloženog – povijest je krivotvorenih martirija: to je historija neopravdanih kurčenja, antologija napuhanih žrtava, zbirka lažnih isprava. Pobrojani mučenici lažni su proroci u ime i za račun prave despocije, slabo skriveni ispijači vitalne tekućine iz nacionalnog krvotoka, kreativni nemoćnici koji ruše veliki sustav da bi sami narasli u manjem okviru.
Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa.
Nema među njima, kako je točno primijetio Boris Buden, ni jednog istinskog heroja demokracije; poglavito su oni apologeti novog nacionalnog jednoumlja, puke frakcijske žrtve krivih političkih procjena koje od svoje greške u koracima rade ugaoni kamen nove vjere, temelja političke diktature ili orobljavanja masa
Baš kako plemenitog idealistu dr Wernera opisuje Miroslav Krleža u Na rubu pameti.
“Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je dr. Werner pred kraj svjetskog rata da raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one smrdljive male štamparije svakog petka njegova je Vaga širila svoja krila nad našim blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim Vagama u šesnaestini, s jedne strane: srebrni i dragi zvuk zvona, što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge, mala, unosna trafika, kojoj posao iz dana u dan raste, sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija se sve vidljivije upliv na tzv. javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o pokretima, o strankama, o masama, o mandatu, o uspjehu mandata nad mandatima, o lisnici!”
Eto, od onda do danas o tome se, samo o tome i jedino o tome radi: O lisnici!
Jedini muzej koji bi se dao smisaono popuniti njihovom djelima, je Muzej bezuvjetne prodaje kojega, na žalost, na ovim prostorima nikada nitko neće napraviti.
- « Previous Page
- 1
- …
- 6
- 7
- 8
- 9
- 10
- …
- 29
- Next Page »