novinarstvo s potpisom
USKRSNA PORUKA NADBISKUPA ZAGREBAČKOGA
KARDINALA JOSIPA BOZANIĆA
Draga braćo i sestre!
1. Cijeli se Veliki tjedan može promatrati u svjetlu dvaju velikih predanja. Tu je u prvom redu Isusovo predanje. Isus se predaje. On potpuno daje sebe iz ljubavi prema čovjeku i iz vjernosti nebeskomu Otcu. Istodobno tu je i Isus koji je izdan, predan od čovjeka iz sebičnosti i nevjernosti. [Read more…]
Ako je točno da novinara, onih pravih, koji ispunjavaju profesionalne i pravne, dakle i financijske uvjete, nema puno: ama, što vam je, ljudi, niti onoliko koliko ih se vodi u evidenciji Hrvatskog novinarskog društva (oko 2500, prema informaciji iz tajništva HND-a), niti onoliko koliko ih se navodno bavi tom našom izmučenom profesijom, a nisu u članstvu HND-a (otprilike isto toliko, iako tu brojku nitko nije sposoban utvrditi), već jedva stotinu (da, dobro ste pročitali: STOTINU), [Read more…]
Poruka pape Franje za Svjetski dan mira 1.1.2015.
1. Na početku nove godine, koju prihvaćamo kao milost i dar ljudskom rodu, želim uputiti, svakom muškarcu i ženi kao i svim narodima i državama svijeta, čelnicima država i vlada te vjerskim vođama, iskrene želje za mirom, koje pratim svojom molitvom da prestanu ratovi, sukobi i mnoga trpljenja i patnje izazvane bilo ljudskom rukom bilo starim i novim epidemijama i razornim učincima prirodnih katastrofa.
Molim na poseban način da se, odgovarajući na naš zajednički poziv da surađujemo s Bogom i sa svim ljudima dobre volje na promicanju sklada i mira u svijetu, možemo othrvati napasti da se ponašamo na način nedostojan našeg čovještva.
U svojoj prošlogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira, primijetio sam da “želja za puninom života… uključuje onu nezatomljivu čežnju za bratstvom, koja nas potiče prema zajedništvu s drugima i osposobljava nas da ih ne promatramo kao neprijatelje ili suparnike, već kao braću koju treba primiti i prihvatiti” (1).
Budući da je čovjek po svojoj naravi biće odnosa, kojem je određeno ostvarivati se kroz međusobne odnose nadahnute na pravdi i ljubavi, za njegov je razvoj od temeljne važnosti da mu se prizna i poštuje dostojanstvo, sloboda i autonomija. Nažalost, uvijek prisutna pošast izrabljivanja čovjeka od strane drugog čovjeka nanosi tešku ranu životu zajedništva i našem pozivu uspostave međusobnih odnosa prožetih poštivanjem, pravdom i ljubavlju.
Ta odurna pojava, koja dovodi do gaženja temeljnih prava drugoga i zatiranja njegove slobode i dostojanstva, ima mnogo oblika na koje se želim kratko osvrnuti, da bismo, u svjetlu Božje riječi, sve ljude smatrali “ne više robovima, nego braćom”.
Osluškivanje Božjeg nauma o čovjeku
2. Tema koju sam izabrao za ovu poruku preuzeta je iz poslanice svetoga Pavla Filemonu, u kojoj Apostol traži od svoga suradnika da primi Onezima, bivšeg roba samoga Filemona koji je sada postao kršćanin te je, dakle, prema Pavlu, zavrijedio da ga se smatra bratom. Ovako piše Apostol narodâ: ” bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga” (Flm 15-16). Postavši kršćanin Onezim je postao Filemonov brat. Tako obraćenje Kristu, početak života življena kao učeništvo u Kristu, predstavlja novo rođenje (usp. 2 Kor 5, 17; 1 Pt 1, 3) koje rađa bratstvo kao temeljnu svezu obiteljskog života i temelj društvenog života.
U Knjizi Postanka (usp. 1, 27-28) čitamo da je Bog stvorio čovjeka muško i žensko i blagoslovio ih da rastu i množe se: on je učinio Adama i Evu roditeljima od kojih je, odgovarajući na Božju zapovijed da se plode i množe, poteklo prvo bratstvo između Kajina i Abela. Kajin i Abel su braća jer su izašli iz istog krila. Samim tim su istog porijekla, naravi i dostojanstva kao i njihovi roditelji koji su stvoreni na Božju sliku i priliku.
Ali bratstvo izražava također raznolikost i razlike koje postoje među braćom i sestrama, premda su od iste majke rođeni i imaju istu narav i isto dostojanstvo. Kao braća i sestre, dakle, svi su ljudi po naravi povezani s drugima, od kojih se, istina, razlikuju ali s kojima dijele isto porijeklo, narav i dostojanstvo. Na taj način, bratstvo predstavlja mrežu temeljnih odnosâ za izgrađivanje ljudske obitelji koju je Bog stvorio.
Nažalost, između prvog stvaranja opisanog u Knjizi Postanka i novog rođenja u Kristu po kojem vjernici postaju braćom i sestrama “prvorođenca među mnogom braćom” (Rim 8, 29), uvukla se negativna stvarnost grijeha, koji često prekida ljudsko bratstvo i neprestano izobličuje ljepotu i plemenitost bratstva i sestrinstva unutar iste ljudske obitelji. Ne samo da Kajin ne podnosi svoga brata Abela, već ga iz zavisti ubija te time čini prvo bratoubojstvo: “Kajinovo ubojstvo Abela tragična je potvrda radikalnog odbacivanja poziva na bratstvo. Njihova povijest (usp. Post 4, 1-16) zorno pokazuje tešku zadaću na koju su svi ljudi pozvani, da žive u jedinstvu, da se brinu jedni za druge” (2).
To je također slučaj s Noom i njegovim sinovima (usp. Post 9, 18-27). Hamovo nepoštivanje oca Noe navela je ovoga potonjeg da baci prokletstvo na drskog sina i blagoslovi druge, one koji su ga poštovali. Tako je stvorena nejednakost između braće rođene od iste majke.
U izvještaju o počecima ljudske obitelji, grijeh otuđivanja od Boga, od oca i braće postaje izraz odbacivanja zajedništva. To dovodi do kulture ropstva (usp. Post 9, 25-27), s posljedicama koje to za sobom povlači i koje se protežu s koljena na koljeno: odbacivanje drugoga, zlostavljanje osobâ, kršenje njihova dostojanstva i temeljnih prava, te institucionalizirana nejednakost. Otud potreba stalnog obraćenja savezu, ispunjena Isusovom žrtvom na križu, u uvjerenju da “gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost… po Isusu Kristu Gospodinu našemu” (Rim 5, 20.21).
On, ljubljeni Sin (usp. Mt 3, 17), je došao objaviti Očevu ljubav prema ljudskom rodu. Tkogod sluša evanđelje i odgovori na poziv na obraćenje postaje za Isusa “brat, sestra i majka” (Mt 12, 50), i time dionik posinstva njegova Oca (usp. Ef 1, 5).
Ne postaje se međutim kršćaninom, Očevom djecom i braćom u Kristu, na temelju neke autoritativne Božje odluke, bez ostvarivanja osobne slobode, to jest bez slobodnog obraćenja Kristu. Postati Božje dijete je nužno povezano s obraćenjem: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga” (Dj 2, 38). Svi oni koji su vjerom i životom odgovorili na to Petrovo propovijedanje ušli su u bratstvo prve kršćanske zajednice (usp. 1 Pt 2, 17; Dj 1, 15.16; 6, 3; 15, 23): Židovi i helenisti, robovi i slobodnjaci (usp 1 Kor 12, 13; Gal 3, 28).
Različito porijeklo i društveni položaj ne umanjuje nečije dostojanstvo niti isključuje bilo koga iz pripadnosti Božjem narodu. Kršćanska je zajednica dakle mjesto zajedništva življenog u ljubavi koju se dijeli među braćom i sestrama (usp. Rim 12, 10; 1 Sol 4, 9; Heb 13, 1; 1 Pt 1, 22; 2 Pt 1, 7).
Sve to pokazuje kako Radosna vijest Isusa Krista, po kojoj Bog “sve čini novo” (Otk 21, 5) (3), je također kadra otkupiti odnose među ljudima, uključujući također odnose između robova i njihovih gospodara, rasvjetljujući ono što im je zajedničko: posinstvo i vezu bratstva u Kristu. Sâm Isus je rekao svojim apostolima: “Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga” (Iv 15, 15).
Mnoga lica nekadašnjeg i današnjeg ropstva
3. Još od davnina razna su društva poznavala pojavu podjarmljenosti jednog čovjeka drugom. Bilo je povijesnih razdoblja u kojima je institut ropstva bio općenito prihvaćen i pravno uređen. Posebnim je propisima bilo određeno tko je rođen slobodan a tko je, naprotiv, rođen u ropstvu, kao i uvjeti u kojima je osoba, rođena slobodna, mogla izgubiti svoju slobodu odnosno ponovno je steći.
Drugim riječima, sâm je zakon priznavao da se neke osobe moglo ili moralo smatrati vlasništvom druge osobe, koja je mogla slobodno raspolagati njima. Roba se tako moglo prodati ili kupiti, ustupiti ili nabaviti kao da je riječ o robi.
Danas, kao posljedica pozitivnog razvoja svijesti čovječanstva, ropstvo, taj zločin protiv čovječnosti (4), je formalno ukinut u svijetu. Pravo svake osobe da je se ne drži u stanju ropstva ili robovanja priznato je u međunarodnom pravu kao neotuđivo pravo.
Ipak, usprkos tome što je međunarodna zajednica usvojila brojne sporazume s ciljem iskorjenjivanja ropstva u svim njegovim oblicima i pokrenula razne strategije za borbu protiv te pojave, i danas su milijuni ljudi – djeca, muškarci i žene svih životnih dobi – lišeni slobode i prisiljeni živjeti u uvjetima sličnim ropstvu.
Tu mislim na brojne radnike i radnice, uključujući maloljetnike, koji su podjarmljeni na raznim sektorima, na formalnoj i neformalnoj razini, od kućanskih poslova do poljoprivrednih radova, od rada u tvornici do rada u rudniku, i to kako u zemljama u kojima radno zakonodavstvo ne zadovoljava ni minimalne međunarodne propise i standarde, tako, što je također nezakonito, u onima u kojima se zakonom zaštićena radnička prava krše.
Pred očima su mi također životni uvjeti mnogih selilaca koji, na svome tragičnom putovanju, trpe glad, bivaju lišeni slobode, oduzimaju im se posjedi ili ih se izvrgava tjelesnom i spolnom zlostavljanju. Tu mislim posebno na one od njih koje se, po njihovu dolasku na odredište nakon veoma iscrpljujućeg putovanja praćenog strahom i nesigurnošću, katkad drži zatočene u nehumanim uvjetima.
U mislima su mi oni među njima koje razne društvene, političke i ekonomske okolnosti tjeraju na nezakoniti boravak kao i oni koji, da bi ostali unutar legalnih okvira, prihvaćaju živjeti i raditi u uvjetima nedostojnim čovjeka, osobito kada nacionalna zakonodavstva stvaraju ili omogućuju strukturalnu ovisnost radnika doseljenikâ o poslodavcu, primjerice uvjetujući legalnost boravka ugovorom o radu… Dà, mislim na “ropski rad”.
Mislim na osobe prisiljene na prostituciju, među kojima je mnogo maloljetnika, kao i na seksualne ropkinje i robove. Mislim na žene prisiljene na udaju, na one koje se prodaje na temelju dogovorene ženidbe ili one koje se poput nekog nasljedstva predaje nekom rođaku nakon muževe smrti a da pritom nemaju prava dati ili uskratiti svoj pristanak.
Ne mogu ne misliti također na one maloljetne i odrasle osobe koje su žrtve trgovine ljudskim organima, prisilnog vojačenja, prosjačenja, ilegalnih radnji kao što je proizvodnja ili prodaja droga ili prikrivenih oblika međunarodnog posvajanja.
Mislim, na kraju na sve žrtve otmice koje u zatočeništvu drže terorističke skupine, koje ih prisiljavaju da se bore na njihovoj strani ili ih drže, prije svega kada je riječ o djevojkama i ženama, kao seksualne robove. Mnogi od njih nestaju, dok ostali bivaju više put prodavani, mučeni, sakaćeni ili ubijani.
Neki duboki uzroci ropstva
4. Danas, baš kao i nekoć, u korijenu ropstva se nalazi jedno shvaćanje osobe koje dopušta mogućnost da se s njom postupa kao s pukim predmetom. Svaki put kada grijeh izopači ljudsko srce i udalji ga od njegova Stvoritelja i njegovih bližnjih, ove se potonje ne doživljava više kao bića urešena jednakim dostojanstvom, kao braće i sestre u čovještvu, nego ih se promatra kao objekte.
Čovjeka, stvorena na Božju sliku i priliku, prisilom i prijevarom ili tjelesnom ili psihološkom prinudom lišava se slobode, njime se trguje i svodi ga se na nečije vlasništvo. Riječju, tretira ga se kao sredstvo a ne kao cilj.
Osim toga dubljeg, ontološkog uzroka – nijekanja čovještva drugoj osobi – postoje i drugi uzroci koji pomažu objasniti suvremene oblike ropstva. Tu mislim prije svega na siromaštvo, na nerazvijenost i isključenost, osobito kada su povezani s nemogućnošću pristupa obrazovanju i oskudnim, pa čak i nepostojećim, mogućnostima zaposlenja.
Nerijetko su žrtve trgovine ljudima i ropstva oni koji su tražili način da izađu iz stanja krajnjeg siromaštva; često vjerujući u lažna obećanja o zaposlenju, postali su, naprotiv, plijenom zločinačkih mreža koje organiziraju trgovinu ljudima. Te se mreže vješto koriste suvremenim informatičkim tehnologijama kao mamcem za mlade i djecu u raznim dijelovima svijeta.
Među uzroke ropstva treba ubrojiti i korumpiranost onih koji su spremni učiniti sve za novac. Naime, ropstvo i trgovina ljudima često traže sudioništvo posrednikâ, bilo da je riječ o pripadnicima snaga reda, državnim službenicima ili raznim civilnim i vojnim ustanovama: “To se događa kada je u središtu nekog ekonomskog sistema novac a ne čovjek, ljudska osoba. Dà, u središtu svakog društvenog ili ekonomskog sistema mora biti osoba, Božja slika, stvorena zato da gospodari čitavim stvorenim svijetom. Kada u središtu više nije čovjek već novac dolazi do toga preokreta vrijednosti” (5).
Ostali su uzroci ropstva oružani sukobi, nasilja, kriminalne aktivnosti i terorizam. Mnogo je ljudi koji su oteti radi prodaje, odnosno uključivanja u borbeni sastav ili spolnog zlostavljanja, dok su ostali prisiljeni emigrirati, ostavljajući sve za sobom: svoju zemlju, dom, posjed pa čak i članove obitelji. Ovi potonji su prisiljeni tražiti alternativu tim strašnim uvjetima izlažući opasnosti čak i vlastito dostojanstvo i život, riskirajući da, na taj način, budu uvučeni u onaj začarani krug koji ih čini plijenom bijede, korupcije i njihovih pogubnih posljedica.
Zajednička predanost borbi protiv ropstva
5. Često se, promatrajući fenomen trgovine ljudima, ilegalne trgovine migrantima i mnogih drugih znanih i neznanih lica ropstva, stječe dojam da se sve to događa u ozračju opće ravnodušnosti.
To je, nažalost, velikim dijelom istina. Ipak, želim spomenuti veliki i često tihi trud koje mnoge redovničke zajednice, osobito ženske, već godinama ulažu u pružanju pomoći žrtvama. Te ustanove djeluju u teškim okruženjima, u kojima katkad prevladava nasilje, pokušavajući prekinuti nevidljive lance kojima su žrtve vezane uz svoje trgovce i izrabljivače. Te lance čini niz karikâ, koje tvore podmukli psihološki mehanizmi kojima se žrtve drži ovisnima o njihovim mučiteljima.
To se postiže ucjenama i prijetnjama njima i njihovim dragima, ali također materijalnim sredstvima, kao što je oduzimanje osobnih dokumenata i fizičko nasilje. Svoje djelovanje redovničke zajednice provode na tri glavna područja: pomoć žrtvama, njihova rehabilitacija pod psihološkim i odgojno-obrazovnim vidom i njihova reintegracija u društvo u kojem žive ili iz kojeg potječu.
Ta golema zadaća, koja iziskuje hrabrost, strpljivost i ustrajnost, zaslužuje poštovanje čitave Crkve i društva. No to samo po sebi nije dovoljno da se ukloni pošast izrabljivanja osoba. Potrebna je također trostruka zauzetost na institucionalnoj razini: sprječavanje, zaštita žrtava i sudski progon počiniteljâ. Osim toga, kao što se zločinačke organizacije koriste globalnim mrežama za postizanje svojih ciljeva, tako i djelovanje za uklanjanje te pojave zahtijeva složni i ujedno globalni napor raznih područja društva.
Države moraju osigurati da se njihovim nacionalnim zakonima vezanim uz doseljenike, rad, posvajanje, pokretanje offshore poslovanja i prodaju robe proizvedene iskorištavanjem tuđega rada stvarno poštuje dostojanstvo osobe. Potrebni su pravedni zakoni u čijem će središtu biti osoba, koji brane njezina temeljna prava i vraćaju joj ta prava kada su ona prekršena.
Ti bi zakoni trebali također predviđati rehabilitaciju žrtava, jamčiti im osobnu sigurnost i uključivati djelotvorne mehanizme kontrole provedbe zakonskih uredbi, koji neće ostaviti prostora korupciji i nekažnjenosti.
Nužno je također priznavati ulogu žene u društvu, među ostalim inicijativama na kulturnom planu i na polju komunikacije u cilju postizanja željenih rezultata.
Međuvladine organizacije, u skladu s načelom supsidijarnosti, pozvane su provoditi koordinirane inicijative u borbi protiv transnacionalnih mreža organiziranog kriminala koje organiziraju trgovinu ljudima i ilegalnu trgovinu doseljenicima. Nužna je suradnja na različitim razinama i ona uključuje nacionalne i međunarodne institucije, kao i udruge civilnog društva i svijet poduzetništva.
Poduzeća (6), naime, imaju dužnost jamčiti svojim zaposlenicima dostojanstvene radne uvjete i odgovarajuća primanja, ali također budno paziti da razni oblici ropstva ili trgovine ljudima ne pronađu svoj put u distribucijskima lancima. Društvena odgovornost poduzeća ide ruku pod ruku s društvenom odgovornošću potrošača. Naime, svaka bi osoba morala biti svjesna da je “kupovanje ekonomski, ali ponad svega moralni čin” (7).
Udruge civilnoga društva imaju zadatak buditi svijest kod ljudi i promicati sve potrebne korake za borbu protiv kulture ropstva i njegovo iskorjenjivanje.
Posljednjih je godina Sveta Stolica, pozorna na bolni vapaj žrtava trgovine ljudima i glas redovničkih zajednica koje ih prate na njihovu putu prema slobodi, uputila više apela međunarodnoj zajednici da razna tijela ujedine snage i surađuju na okončavanju te pošasti (8).
Organizirani su i neki susreti s ciljem da se skrene pozornost na pojavu trgovine ljudima i olakša suradnju među različitim čimbenicima, uključujući stručnjake iz akademskog svijeta i međunarodnih organizacija, snage reda raznih zemalja porijekla, tranzita ili odredišta migranata, te predstavnike crkvenih skupina koje rade sa žrtvama. Nadam se da će u narednim godinama ti napori biti nastavljeni i još više ojačati.
Globalizirati bratstvo, a ne ropstvo ili ravnodušnost
6. U svome “naviještanju istine o Kristovoj ljubavi u društvu” (9), Crkva neprestano čini djela milosrđa nadahnuta istinom o čovjeku. Ona ima zadaću pokazati svima put prema obraćenju, koje nam omogućava promijeniti način na koji gledamo svoje bližnje, prepoznati u drugome, o kome god da se radilo, brata i sestru u čovještvu i prepoznati njihovo duboko dostojanstvo u istini i slobodi.
To je jasno svojim životom pokazala Giuseppina (Josefina) Bakhita, svetica porijeklom iz regije Darfur u Sudanu, koju su oteli trgovci robljem i prodali okrutnim gospodarima kada je imala devet godina. Ona je kasnije – nakon mnogih bolnih iskustava – postala “slobodna Božja kći” po vjeri življenoj u redovničkom posvećenju i u služenju drugima, posebno slabima i nemoćnima.
Ta svetica, koja je živjela na prijelazu s 19. na 20. stoljeće, i danas je uzorna svjedokinja nade(10) za brojne žrtve ropstva i može poduprijeti napore svih onih koji se posvećuju borbi protiv te “rane na tijelu suvremenog svijeta, rane na Kristovu tijelu” (11).
U svjetlu svega navedenog, želim pozvati sve da, u skladu s vlastitom ulogom i vlastitim odgovornostima, čine djela bratstva prema onima koje se drži u stanju ropstva. Kao zajednica i kao pojedinci moramo se zapitati predstavlja li za nas izazov kada, u svojoj svakodnevici, susrećemo ili se bavimo osobama koje bi mogle biti žrtve trgovine ljudima ili kada smo u iskušenju da kupujemo robu za koje postoji opravdana sumnja da je proizvedena izrabljivanjem ljudi. Neki od nas, zbog ravnodušnosti, ili financijskih razloga, ili zbog zaokupljenosti svakodnevnim brigama, zatvaraju oči pred tim.
Drugi, naprotiv, odluče učiniti nešto pozitivno, uključiti se u udruge civilnoga društva ili činiti male svakodnevne geste – koje imaju veliku vrijednost! – poput upućivanja jedne riječi, pozdrava ili osmjeha. To nas ništa ne stoji ali može dati nadu, otvoriti put i promijeniti život drugoj osobi koja ima ilegalni status, a može također promijeniti naš vlastiti život u odnosu na tu stvarnost.
Moramo prepoznati da se suočavamo s globalnom pojavom koja nadilazi nadležnosti samo jedne zajednice ili države. Da bismo je iskorijenili potrebna je jedna mobilizacija koja se po svojim razmjerima može usporediti s veličinom same te pojave.
Zato upućujem žurni apel svim muškarcima i ženama dobre volje, i svima onima koji su izravni ili neizravni, uključujući tu i najviše institucionalne razine, svjedoci rane suvremenog ropstva, da ne postanu sudionici toga zla, da ne okreću pogled pred trpljenjima svoje braće i sestara u čovještvu, koji su lišeni slobode i dostojanstva, već da imaju hrabrosti dotaknuti Kristovo trpeće tijelo (12) koje je vidljivo na bezbrojnim licima onih koje on sam naziva “moja najmanja braća” (Mt 25, 40.45).
Znamo da će Bog svakoga od nas pitati: “Što si učinio za svoga brata?” (usp. Post 4, 9-10). Globalizacija ravnodušnosti, koja danas opterećuje živote mnoge braće i sestara, traži od svih nas da postanemo tvorci nove globalizacije solidarnosti i bratstva, koja im može dati novu nadu i pomoći im da hrabro kroče usred problemâ našega doba kao i nove obzore koje ono nosi sa sobom i koje Bog stavlja u naše ruke.
Iz Vatikana, 8. prosinca 2014.
FRANJO
_________________
1 Br. 1.
2 Poruka za Svjetski dan mira 2014., 2.
3 Usp. Apost. pobud. Evangelii gaudium, 11.
4 Usp. Obraćanje izaslanstvu Međunarodne udruge kaznenog zakona, 23. listopada 2014.: L’Osservatore Romano, 24. listopada 2014., str. 4.
5 Obraćanje sudionicima Svjetskog susreta pučkih pokretâ, 28. listopada 2014.: L’Osservatore Romano, 29. listopada 2014, str. 7.
6 Usp. PAPINSKO VIJEĆE ZA PRAVDU I MIR, Razmišljanje o pozivu voditeljâ poslovanja, Milano i Rim, 2013.
7 Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 66.
8 Usp. Poruka gosp. Guyu Ryderu, generalnom direktoru Međunarodne organizacije rada, u prigodi 103. sjednice ILO-a, 22. svibnja 2014.: L’Osservatore Romano, 29. svibnja 2014., str. 7.
9 Benedikt XVI., Enc. Caritas in veritate, 5.
10 “Po spoznaji te nade ona je bila ‘otkupljena’, nije se više osjećala ropkinjom, već slobodnom kćeri Božjom. Shvatila je ono što je Pavao mislio pod tim kada je Efežane podsjećao da su prije bili bez nade i neznabošci u svijetu – bili su bez nade zato što su bili bez Boga” (Benedikt XVI., Enc. Spe salvi, 3).
11 Obraćanje sudionicima Druge međunarodne konferencije Combating Human Trafficking: Church and Law Enforcement in partnership, 10. travnja 2014.: L’Osservatore Romano, 11. travnja 2014., str. 7; usp. Apost. pob. Evangelii gaudium, 270.
12 Usp. Apost. pob. Evangelii gaudium, 24; 270.
(IKA)
Prvoga siječnja u mirovinu je otišao moj poštar Milan. Skoro četrdeset godina radio je kao listonoša u istome novozagrebačkom naselju, i u tom je vremenu propješačio nekoliko različitih povijesnih epoha, prehodao kroz barem dvije države i nekoliko političkih sistema, i doživio radikalnu promjenu uloge zemaljske pošte i poštara u našim društvenim i privatnim životima.
Rodom iz Tršića u zapadnoj Srbiji, mjesta u kojemu se rodio i Vuk Stefanović Karadžić, najčišći štokavac i ijekavac, koji, valjda, nikada nije izgovorio pogrešan naglasak, ipak je bio samo poštar. Ili je bio čak poštar, jer su uz njega rasle, starile i s ovoga svijeta odlazile generacije iz nebodera i limenki Zapruđa.
Poznavao je naravi svojih klijenata, pratio je njihove mijene i pretvorbe iz velikih Jugoslavena u još veće Hrvate, iz ateista u katolike, iz udbaša u ustaše, iz ljudi u neljude, iz jednih u neke sasvim druge, već onako kako su diktirale mode i trendovi.
Ali većina nije bila takva: samo su se trudili da prežive, da podignu djecu, upišu ih u gimnazije i na fakultete, i da bez obzira na okolnosti – jer čim spomenemo okolnosti, govorimo o nečemu što biva gore nego što je bilo – sačuvaju ono zrnce radosti, i da se poštaru nadaju, a ne da strepe od njegova dolaska.
Preko poštara već stotinu i pedeset godina započinje čovjekov odnos sa državom i društvenom zajednicom. Poštar je, a ne predsjednik općine, države ili vlade onaj prvi koji predstavlja i simbolizira državu i vlast. Kada se poštaru prestajemo nadati, kada ga prezremo jer se više nikakvom dobru ne nadamo, započinje raspad zajednice. Poštar je sociolog na cjeloživotnom radnom zadatku. On proučava odnose među ljudima, socijalnu dinamiku i strategiju, navike, trendove i običaje.
Poštar zna kome da ostavlja našu poštu kada nas nema. U glavi on ima mrežu međuljudskih odnosa u neboderu, tko je kome prijatelj, a tko dušmanin; i koješta drugo njemu je bolje poznato nego drugima. Poštar u svojim nosnicama i u memoriji ima mirise naših stanova, pod prstima osjeća brave naših haustora i kapija, zna koliko duboko treba gurnuti ključ…
Moj prvi poštar zvao se Vito. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih pješačio je dva i pol kilometra od Donje do Gornje vale, i od rujna do lipnja, svakoga prvog u mjesecu mom djedu donosio penziju. Tog dana Vito se u Donju valu vraćao pijan ko majka zemlja, jer je na našim selima postojao vajkadašnji običaj da se listonošu pri dolasku penzije počasti rakijicom.
Preuređenje platnog sistema i prestanak gotovinskog komuniciranja države sa građanima te isplaćivanja penzija na ruke ničemu nije toliko koristilo kao zdravlju poštara. Mnoge su jetre spašene nakon što su mirovine polijegale po tekućim i poštanskim računima, i nakon što su građani seljaci izgubili svoj osnovni motiv da napijaju poštare.
Između Vite i Milana, između Drvenika kod Makarske i Novoga Zagreba, prošlo je četrdeset i pet godina moga života među poštarima. Bilo ih je od svake vjere i nacije, starih, mladih, a najviše sredovječnih – iako, čovjeku u uniformi teško je odrediti dob – i ne sjećam se da mi je ijedan od njih učinio nešto loše, ili da me je ružno pogledao.
Poštaru je nekako u opisu zanimanja da bude obziran prema ljudima. U ikonografiji zapadnoga kršćanstva, ili u njegovoj naraciji, poštar je neka vrsta zemaljskog anđela: on donosi poruke otamo gdje nas nema. Do danas, nisam se od poštara prestao nadati dobru. Poštari su posljednja crta obrane moga društvenog i političkog optimizma.
Do prije desetak godina, prosinac je bio najdramatičniji mjesec u radnoj godini svakoga listonoše. Od jednoga od mojih sarajevskih poštara čuo sam da bi se u decembru i po tri puta dnevno znao vraćati u bazu da napuni torbu, toliko bi čestitki bilo. U srpnju i kolovozu raznosile su se razglednice s mora, ali njih je, ipak, bilo manje.
U to vrijeme bez interneta i mobilnih telefona komunikacija među ljudima tekla je sporije i temeljitije. Ako bi nešto bilo baš hitno, slali su se telegrami. Propisani rok u kojem telegram mora stići 1972. iznosio je dvanaest sati. Ne znam je li se kasnije oko toga nešto promijenilo. Te godine ujaku u Moskvu slali smo telegram da mu je umro otac, moj djed. Telefonom ga se zbog nečega nije moglo dobiti.
Osim u ekstremnim situacijama – a ja se sad ne mogu sjetiti nijedne takve – ono za što je nekad trebalo najmanje dvanaest sati ili šest-sedam dana, danas se odvije u trenutku. To se ne odnosi samo na važne obavijesti, na pitanja života i smrti, isto je i s najsitnijim trivijalnostima.
Ako vam je baš do toga stalo, prijatelju u Toronto ili San Francisco možete javiti da ste piškili, i poslati mu selfi. Mlaz neće ni uminuti, a on će vas vidjeti na djelu. Je li to dobro? Ne znam, neki govore da jest, ali mene nije lako uvjeriti da je tako. Ono što stiže u trenutku, u trenutku će i nestati. To je, možda, korisno za čovječanstvo, ali je za čovjeka škodljivo.
Čovjek je stvoren od svoje prošlosti i od sjećanja. Time se razlikuje od robota i od crva. Koliko god robot i crv u nečemu drugom bili čovjeku nadmoćni, sjećanja su ono čime on vlada svojim svijetom. On će se njih sjećati, a oni njega neće. Tako je bilo, sve dok informacije nisu svijetom potekle brzinom zvuka i električne struje.
Elektronska komunikacija ne ostavlja za sobom nikakav trag. Ona je bez boje, okusa, mirisa, osjeta pod prstima. Dovoljno je pritisnuti komandu delete, dovoljno je da nestane struje, i ničega više nema. Mislite da će sve što je jednom došlo na međumrežje negdje, u nekom zakutku virtualnog svijeta, postojati zauvijek? Varate se, neće tako biti. Opstaje samo ono što ima svoju čvrstu, materijalnu potvrdu, ono što je zapisano na papiru ili uklesano u kamen. Gotovo! Delete!
Poštari listonoše svjedoci su i čuvari naše privatne i porodične memorije. Neće biti dobro ne ostane li tako, kao što dobro neće biti dođe li vrijeme kada ljudi u Novom Zagrebu, Puli, Dubrovniku, kao i u najzaturenijim selima ove zemlje, neće poznavati svog poštara. Bolje tog čovjeka ubijati rakijom, nego u njemu vidjeti stranca.
(Prenosimo s autorova portala).
Ante Tomić napisao je, čuli ste, novi roman – nešto kao rukavac priče o mahnitim stanovnicima mitske Poskokove Drage – i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje. Nestrpljivo sam, jasno, pročitao priču i odmah nazvao Antu da ga pohvalim. Naš masonski kružok, kako znate, i inače funkcionira po principu međusobnog titranja jaja po novinama, ali ovo je bilo tako briljantno da nisam mogao sačekati novine, već sam da odmah nazvao telefonom.
– Svidjelo ti se, a? – namjestio je Ante glas na samouvjereno, točno sam mogao čuti kako uživa. Ante baš voli kad ga ljudi hvale.
– Svidjelo? Čovječe, ovo ti je najbolje do sad – rekao sam iskreno. – Znao sam da si sjajan humorist, ali ovo je jebena društvena satira.
– Znam – rekao je kratko.
– Mislim – nisam se mogao zaustaviti – jebeš popove pedofile i dvore od oniksa, ovo nije samo-još-jedna priča o crkvi, ovo je priča o religiji. To je to. Valja propitati samu čovjekovu vjeru.
– Kakvu vjeru, kakva religija? – zbunio se Ante.
– Pa ono, korporativni menadžeri kao proroci, trgovački putnici kao misionari, telekomunikacije kao nova religija, religija kao profit – prtljao sam se sad i ja, zbunjen i pokoleban u vlastitom čitanju štiva.
– Iskreno – promucao je Ante nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine. – Nemam pojma o čemu pričaš.
Ante Tomić, shvatili ste, zaista je napisao novi roman i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje, ali to što sam ja čitao – nije bio on. U moju obranu, nije se bilo teško zajebati: novinska pastorala iz Graba kraj Trilja bila je Ante u svom najboljem izdanju.
Na kućama u toj cetinskoj poskokovoj dragi – prepričat ću u par rečenica, ukoliko niste čitali – ovih dana preko noći osvanule satelitske antene, a svi se seljani naoružali novim tabletima i pametnim telefonima. Do jučer pospano ”malo selo u dva reda“, u kojemu je posljednji krik industrijske revolucije bio valjda onaj mlinski točak u Grapskim mlinicama, odjednom tako ”ki Hong Kong izgleda“: muškarci vrte daljinske upravljače tražeći kanale s natjecanjima drvosječa i utrkama kamiona, žene s tabletima prodaju jaja i sir online, djeca skidaju GPS-aplikacije za praćenje stoke na ispaši, a mjesni mlinar smartphoneom prima narudžbe iz Aržana i Voštana.
– Pola sela priko noći prišlo na Vip, pa tako i mi – prepričava jedna seljanka reporteru kako su se u Grabu prije nekog vremena pojavili akviziteri te telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljane da kupe njihove povoljne, kako se to reče, pakete usluga.
I u svega nekoliko dana, trgovački putnici iz firmi Moderne komunikacije i Significo – što za Vip obavljaju poslove ”avizicije na terenu“ – preobratili selo na Vip. Zavedeni primamljivim Vipovim paketima stanovnici Graba raskrstili tako s T-comom, tradicionalnim teleoperaterom cetinske krajine, pa s novim LG-ovim smartphoneima, kako ono, ”zagrlili život“.
Stanovnici okolnih sela, istina, malo su rogoborili, nije pružatelj telekomunikacijskih usluga automobil da se mijenja i bira, ”ne bira se mater niti operater“, kaže stara cetinska poslovica, otkad je svijeta, vijeka i telekomunikacija u Cetinskoj se krajini lemozina plaćala T-comu, stari se Grabljani, vele, u grobovima vrte što su im djeca i unuci za stotinjak minuta besplatnih razgovora i novi pametni telefon promijenili teleoperatera – ”Povipica gori od Vipovca“, govorile su krivodolske babe križajući se lijevom i desnom – ali selo nije marilo: udarili Grabljani po besplatnim minutama i SMS-ovima kao da su džabe.
I zaista, nije teško zamisliti Vip-ove akvizitere kao proroke i misionare. Niti je mnogo drugačije moglo izgledati prije hiljadu i koju stotinu godina, kad su ono u sela Cetinske krajine stigli neobični stranci, akviziteri neke talijanske telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljake da prijeđu kod njih, a naši davni preci nepovjerljivo vrtjeli njihove kataloge i slušali bajke o besplatnim pozivima i drugim pogodnostima.
– Kako mislite, samo jedan bog? – zaprepastio se seoski glavešina, koji nikad ništa luđe u svom životu čuo nije.
– Samo jedan – nastavio je akviziter. – Nema više bog za ovo, bog za ono, bog za kišu, bog za sunce, bog za pšenicu, nema više ni Svaroga ni Svarožića: kod nas je za sve usluge zadužen samo jedan bog.
– I kako on onda zna za šta smo mi metnimo zaklali ovcu? – sumnjičav je stari.
– On sve zna. Ali to nije sve – teatralno je akviziter uzeo dramsku stanku, pa potegao najjači adut. – Mi povoljno opraštamo sve grijehe i nudimo vječni život.
– Sereš! – otelo nekome u gomili.
– Muči, Mucimire – ukorio ga je seoski glavar, pa se okrenuo strancu. – I koliko bi nas to došlo?
– Prva tri mjeseca besplatno.
Petnaest minuta kasnije, da skratim priču, iz sojenice u kojoj su vijećali seoski mudraci izašao je glavar i kratko upitao akvizitera: ”Di triba potpisat?“
Nije, rekoh, mnogo drugačije izgledalo hiljadu i koju stotinu godina kasnije, kad su u malo selo Grab stigli neobični neki stranci, akviziteri Vip-a, pa seljani preko noći zaboravili pozivne brojeve svojih djedova. I sve je bilo u redu dok nisu stigli prvi računi, pa bijesni Grabljani svojim novim pametnim telefonima nazvali novinare. Jednima, vele, od Vip-a došli tri puta veći računi, drugima naplatilo pakete što ih nisu naručili, trećima T-com zaprijetio penalima zbog raskida ugovora, nadigla se na kraju po selu cika i vriska, baš kao onomad davno, kad su nakon tri mjeseca u novoj vjeri seljacima stigli računi u iznosu od desetine uroda.
– Uistinu, kažem vam – javio im se u to duboki glas. – Za informacije o računu birajte 1, za tehničku podršku birajte 2, za razgovor s agentom birajte 3.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Na dokument Hrvatske biskupske konferencije ”o rodnoj ideologiji” (potpisan 15. 10. 2014., a objavljen prije dva tjedna u ovoj rubrici) treba reagirati – i to još oštrije i sustavnije nego što je to učinio novinar tportala Gordan Duhaček (ovdje) prošle nedjelje.
Dobro je da se Autograf ogradio ”od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi” i što je autorima zamjerio odricanje od bilo kakve ”ozbiljnije znanstvene aparature”.
Svoje su znanje biti rodne teorije crpili iz dokumenata pape Benedikta XVI. i pape Franje. Uza svu Ratzingerovu teološku stručnost, on se kao stručnjak za teorije spolova nije proslavio (iako se 2004. godine upustio u pokušaj vrednovanja rodne teorije na primjeru jedne jedine teoretičarke Judith Butler).
A Evangelii Gaudium pape Franje ne cilja na teorije o spolnim identitetima, nego na evangelizaciju u globalnim uvjetima i u svjetlu kapitalističkih stranputica čovječanstva.
Erich Fromm, pak, svoju je tezu o smrti Božjeg i usmrćivanju čovjeka napisao nakon sloma fašizma, nakon doživljaja ideologije prezira čovjeka par excellence – a u Frankfurtskoj se školi bavio feminizmom, gender-teorijom i spolnim razlikama s utjecajima i posljedicama po socijalne uloge. Fokusirao se na odnose unutar obitelji, patrijarhat i podređenost žena u patrijarhalnim odnosima.
Biskupi, odnosno njihovi ghostwriteri, u svojem intelektualnom nastojanju žele pobijati rodne teorije, ali ne bi se trebali pozivati na Ericha Fromma. Upravo on je svoju psihoanalizu usredotočio na mehanizme aktivnog i pasivnog prilagođavanja biološkog aparata prohtjevima socijalne stvarnosti (Notes on Psychoanalysis and Historical Materialism, 1932.!!!)
Toliko o ophođenju s literaturom i ”autoritetima” (prema Lenjinu bi se slobodno moglo reći: Ako se literatura ne podudara s našim tezama, tim gore po literaturu!).
Autori iz HBK očito ne poznaju čak ni domaću literaturu. Recimo, izvrsni kritički osvrt na rodne teorije obavila je redovnica dr. Rebeka (Jadranka) Anić, ”Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi”, Zagreb, 2011.
Izvornim djelima rodne teorije biskupi se nisu zamarali; loš primjer biskupa – ocjenjivati nečije djelo, a nisu ga imali ni u rukama – slijedi i Udruga katoličkih intelektualaca.
Ideju vodilju poruke Hrvatske biskupske konferencije ”Muško i žensko stvori ih!” slijedom biskupske logike treba shvatiti kao Božju zapovijed da se drži do tradicionalnih modela ponašanja različitih za muškarce (”Indijanac ne plače”) i žene (kojima je zadatak ”plesti i tkati nebeske ruže u ovozemaljski život”).
Onako kao što je čovjek od prije 3000 godina shvatio i obnašao uloge muškarca, odnosno žene (u nomadskom sustavu, zatim u društvima polunomadskog i ranosjedilačkog pustinjskog života), trebali bismo mi poštivati ”naravni zakon”, umjesto da se, razvijajući se, po ocjeni biskupa ”stavljamo” na mjesto Boga i prisvajamo sebi ulogu svemoćnoga stvoritelja i zakonodavca (…) ”Ne sumnjamo, vjerujemo, štoviše, doživjeli smo da čovjek može organizirati život bez Boga…..”. Samo je ova konstatacija velik iskorak iz teorije koja se usredotočila na funkcioniranje muškaraca i žena unutar svojih mikrokozmosa.
Pitanje živjeti s Bogom ili bez njega društvenoj teoriji se ne nameće. No, autorima ovog dokumenta nameće se hitna potreba prisjetiti se što su naučili o vrsti i namjeni Knjige postanka i o pristupu knjigama Staroga i Novoga zavjeta: 200 godina i sve profinjenije metode tumačenja Svetoga pisma kao da su bez odjeka i traga prolazile mimo njihovih ušiju. Na biskupsko ignoriranje čovjekove evolucije upozorio je Gordan Duhaček.
Preduvjet shvaćanju sugovornika ili tuđega teksta je spremnost shvatiti sugovornika onakva kakav on želi biti ili što želi izreći. Simone de Beauvoir govorila je o tome da čovjekovo ponašanje podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima i da je ono što je ”tipično žensko”, odnosno ”tipično muško” splet neraskidivo povezanih prirodnih i društveno poželjnih, odnosno nepoželjnih utjecaja.
Zapravo, ona nije nikad tvrdila da se čovjek rađa kao tabula rasa. Tvrdila je da je ”muško” i ”žensko” ponašanje proizvod društvenog oblikovanja. Omiljen, ali nepošten debatni trik je pojednostavniti i izokrenuti tuđe riječi, pa zatim s tim ”proizvodom” nastalim od namjerno preoblikovanih izjava polemizirati.
Da je rod društveno konstruiran i zato podložan promjenama, ne znači da je čovjek masa koju može oblikovati i preoblikovati bilo tko i svatko po svome ukusu.
Svaki iskusni roditelj i svaki učitelj lako će pobiti takvu tezu, jer zna da odgoj i ”oblikovanje” čovjeka po nečijoj volji ima svoje granice. Bez brige, dakle; opasnost od relativizma (kojeg se naročito bojao papa Benedikt XVI.) manja je, čak i u intimnoj zajednici ljubavi: I ”proizvoljni tipovi” ”ljubavnih odnosa” i ”obitelji” počivaju na temeljima ljudskih potreba poput ljubavi, prihvaćanja, uvažavanja, kojih ni sami alternativni partneri ne dovode u pitanje.
”Taktike rodne ideologije” ne ušuljaju se u društvo kao mračne sile niti ih treba dijabolički tajno ucjepljivati ”prema točno razrađenom planu”, provoditi ”pranje mozgova” i ”promijeniti čovjeku svijest”.
Alternative braku i obitelji postojale su od pamtivijeka kao ”manjinski programi”. Unatoč tomu, brak i obitelji nisu nestali: Štoviše, alternativni oblici težu tomu da njihov odnos zrcali odnose u braku, odnosno u obitelji i da unatoč svojim različitostima ostvare temeljnu ljudsku potrebu: pripadati jedan drugome i ostvariti duboko jedinstvo u različitosti.
Koliko su vjernici stvarno zbunjeni, kako tvrde biskupi u obrazloženju svojih motiva za takav dokument? Rodne teorije su objavljene, svatko ih može proučavati. Ali biskupi ne čitaju. Nažalost, to ne čine ni oni koji se smatraju intelektualcima.
U subotu navečer, nakon što sam se vratio sa Gay Pridea i pogledao vijesti, malo se odmorio, pojeo i pripremao za ugodnu i opuštenu večer, tako to inače biva kada si novinar i ne ljubiš ruku Dariju Kordiću, upalio sam računalo da vidim što ima nova i da pošaljem poruku jednom prijatelju kada mi je u Inbox Facebooka stigla poruka stanovitoga Joze Belje, navodno iz Mostara, kratkog, ali jasnog sadržaja:
”Doćeš i ti na red, okotu”.
Nije mi trebalo puno da, proučavajući njegov profil, uočim stanovitu fascinaciju rečenog Belje ustaškim pokretom, njegovu mržnju prema Bošnjacima, a i detalj koji je govorio više od svega: sliku grba zloglasne jedinice Vojne policije HVO-a ”Jokeri”, autora masovnog zločina nad Bošnjacima u Ahmićima. Uz to, vidjelo se, taj se Beljo predstavljao i kao umirovljeni bojnik HVO-a. Moje prvo pitanje je bilo: hm, imam li posla samo s idiotom ili s idiotom koji je i ratni zločinac?
Poučen iskustvom ranijih prijetnji, recimo, kada mi je jedan od šefova proustaškog HČSP-a poslao sljedeću poruku na temelju mog pisanja na tportalu: ”Iskreno čekam dan kada ću ugledati u rubrici crne kronike vijest da si crkao (naime – ljudi umiru, životinje krepavaju, a gamad crkava) i napustio ovaj svijet. Siguran sam, potpuno siguran, kako će se tada pronaći ‘osvetnička ruka’ koja će na tvome grobu iskaliti sav svoj bijes i ‘vandalskim činom’ ga obilježiti kako i dolikuje tebi – tjelesnim izlučevinama (u najmanju ruku)”, okrenuo sam 192. Rečeno mi je da odem do policijske stanice po mjestu boravka i da…. ”Znam”, rekoh policajcu, ”poznajem proceduru”.
Nije da sam uvjeren da će se, ako je lik zaista iz Mostara ili nekog drugog mjesta izvan RH, policajci, pa i služba Interpola, zbog mene ubiti od posla, no pomislih na trenutak što ako zaista imam posla ne samo s idiotom već i s osobom koja je ubijala u Ahmićima? Ili je ubijala negdje drugdje u odori HVO-a?
Objasnio sam situaciju supruzi i krenuo prema policijskoj stanici gdje su bili vrlo korektni, čak su me i upoznali s pravima koja imam kao žrtva kaznenoga djela (to se djelo zove prijetnja i opisano je u Članku 139. Kaznenog zakona RH).
Policajci su me pitali želim li sudjelovati u kaznenom procesu bude li potvrđen identitet pošiljatelja prijetnje i bude li dostupan snagama reda i sigurnosti. ”Naravno”, odgovorio sam u nekakvoj maglovitoj nadi da se možda ova priča odrola tako da saznamo barem jedno ili možda više imena onih koji su ubijali u Ahmićima. Znamo, Dario Kordić nije nikoga ubio koliko je poznato; on je samo bio, što smo i sada vidjeli po povratku iz zatvora – šarlatan, premda ja ne vjerujem ni Košiću, ni Šeparoviću, ni Tomcu, ni šefici zagrebačkog Caritasa, ni ostaloj bratiji iz gomile koja je poželjela ubiti Zorana Ivančića da je Dario Kordić neviniji od Isusa Krista.
Nego, pustimo policiju da odradi što može, a ovdje zaustavimo priču kod konstatacije da mi netko (ili više njih) zbog pisanje o Dariju Kordiću želi smrt.
Jer treba ići malo dalje od smrti pred kojom se zločince slavi, a žrtve ponovo ubija. Treba se pobuniti. Baš kako su se pobunili u Islamskoj zajednici u BiH (nažalost, ne i Bošnjaci muslimani u RH), pa kažu, u prosvjednoj noti upućenoj papi Franji, s punim pravom:
”Zašto su dužnosnici Katoličke crkve dočekali ratnog zločinca?”
Naime, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini izrazila je zaprepaštenje sudjelovanjem predstavnika Katoličke crkve na dočeku bivšeg dužnosnika HR Herceg-Bosne Darija Kordića, koji je, kako smo već pisali, odslužio zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima, te je zbog toga uputila prosvjednu notu Svetoj stolici.
Kako su u petak 13. lipnja priopćili iz ureda reis-ul-uleme Huseina efendije Kavazovića, prosvjedna nota je zbog dočeka “osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića kojega su organizirali određeni visoki dužnosnici Katoličke crkve” upućena Apostolskoj nuncijaturi u Sarajevu.
Kako se navodi, u prosvjednoj noti izraženo je “zaprepaštenje Islamske zajednice ovakvim postupkom visokih dužnosnika Katoličke crkve i traži objašnjenje takvog postupka”. Na dočeku Darija Kordića proteklog petka, uz ostale, sudjelovali su i predstavnici Katoličke crkve, a sisački biskup Vlado Košić u jednom je trenutku ne samo poljubio Kordiću ruku već i poveo kratku molitvu.
Zbog odgovornosti Darija Kordića koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima, u kojima je 16. travnja 1993. ubijeno 116 bošnjačkih civila u napadu postrojbi HVO-a, kao i za doba bošnjačko-hrvatskog sukoba u središnjoj Bosni, osuđen je na 25 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, kršenje ratnog prava i običaja i teških povreda Ženevskih konvencija počinjenih protiv bošnjačkih civila u Lašvanskoj dolini 1993. godine.
Proglašen je krivim za poticanje i naređivanje sistematskih napada na civile i protupravnih zatočenja u nizu drugih mjesta srednje Bosne, među kojima u Busovači i na području Kiseljaka. Kaznu je izdržavao u austrijskom zatvoru Karlau kod Graza u što mu je uračunat boravak u haškom pritvoru od dobrovoljne predaje 1997. godine. Pušten je na slobodu po odluci Haškoga suda nakon što je odslužio dvije trećine kazne.
”Jokerima” koji ovo čitaju, ma kako se god zvali, onima koji mi prijete i onima koji nose svijest o strašnom zločinu, sisačkome biskupu Vladi Košiću i onim pomoćnim zagrebačkim biskupima koji su tog 6. lipnja stali veličati ratnog zločinca u zagrebačkoj katedrali – Valentinu Pozaiću i Ivanu Šašku, redovnici koja bi trebala znati za maksimalnu sućut jer je ravnateljica Caritasa naše najveće crkvene pokrajine s. Jeleni Lončar (sram vas bilo!) i svima onima koji su oko Kordića na Plesu skandirali ”Za dom spremni” i pjevali ”Rajska djevo, kraljice Hrvata” na uvid stavljam imena svih 116 osoba ubijenih u Ahmićima uz želju da se pokaju za prestrašan grijeh koji čine pred Bogom i pred ljudima:
AHMIĆ ALIJA (1937. – 1993.)
AHMIĆ ALMA (1978. – 1993.)
AHMIĆ AMIR (1978. – 1993.)
AHMIĆ ASIM (1953. – 1993.)
AHMIĆ BESIM (1967. – 1993.)
AHMIĆ DŽEMAL (1921. – 1993.)
AHMIĆ ĐULBA (1940. – 1993.)
AHMIĆ ELVEDIN (1974. – 1993.)
AHMIĆ ESAD (1942. – 1993.)
AHMIĆ FAHRUDIN (1955. – 1993.)
AHMIĆ HADŽI-ČELEBIJA (1928. – 1993.)
AHMIĆ HADŽI-HAZIM (1924. – 1993.)
AHMIĆ HAJRA (1920. – 1993.)
AHMIĆ HAJRA (1974. – 1993.)
AHMIĆ HAJRUDIN (1958. – 1993.)
AHMIĆ HAŠIM (1931. – 1993.)
AHMIĆ HUSEJN (1930. – 1993.)
AHMIĆ ISLAM (1946. – 1993.)
AHMIĆ ISMAIL (1931. – 1993.)
AHMIĆ LATIFA (1940. – 1993.)
AHMIĆ MINETA (1958. – 1993.)
AHMIĆ MUJO (1958. – 1993.)
AHMIĆ MUNIB (1935. – 1993.)
AHMIĆ MURIS (1966. – 1993.)
AHMIĆ NADIRA (1946. – 1993.)
AHMIĆ NASER (1962. – 1993.)
AHMIĆ NAZIF (1950. – 1993.)
AHMIĆ RAMIZ (1923. – 1993.)
AHMIĆ RASIM (1964. – 1993.)
AHMIĆ RASMA (1927. – 1993.)
AHMIĆ RAZIJA (1961. – 1993.)
AHMIĆ REĐIB (1927. – 1993.)
AHMIĆ SABIRA (1970. – 1993.)
AHMIĆ SADETA (1939. – 1993.)
AHMIĆ SAKIB (1935. – 1993.)
AHMIĆ SAMIR (1974. – 1993.)
AHMIĆ SEJO (1993. – 1993.) – Najmlađa žrtva
AHMIĆ SEMIR (1983. – 1993.)
AHMIĆ SMAILA (1969. – 1993.)
AHMIĆ ŠEFIK (1949. – 1993.)
AHMIĆ ŠUHRET (1955. – 1993.)
AHMIĆ ZAHIR (1946. – 1993.)
AHMIĆ ZEHRUDINA (1966. – 1993.)
AHMIĆ ZULEJHA (1968. – 1993.)
ALIĆ EŠREF (1948. – 1993.)
ARNAUT ELVIS (1986. – 1993.)
BRKA ABDULAH (1945. – 1993.)
BRKIĆ ENVER (1969. – 1993.)
ČERIMIĆ AJŠA (1952. – 1993.)
ČERIMIĆ EDIN (1976. – 1993.)
ČERIMIĆ ELVEDIN (1979. – 1993.)
ČERIMIĆ MEHMED (1948. – 1993.)
ČERIMIĆ SANELA (1986. – 1993.)
DEDIĆ FARIZ (1969. – 1993.)
DEDIĆ MUSTAFA (1947. – 1993.)
DŽIDIĆ MUHAREM (1965. – 1993.)
DŽIDIĆ NEDŽAD (1972. – 1993.)
HARČEVIĆ FATIMA (1912. – 1993.)
HELEG MUNIB (1943. – 1993.)
HRNJIĆ ADMIR (1969. – 1993.)
HRNJIĆ MEHMED (1945. – 1993.)
HRUSTANOVIĆ MEHO (1928. – 1993.)
HRUSTANOVIĆ ZARFA (1930. – 1993.)
IMŠIREVIĆ GALIB (1963. – 1993.)
IMŠIREVIĆ EKREM (1944. – 1993.)
IMŠIREVIĆ ŠAĆIR (1949. – 1993.)
KARIĆ IBRAHIM (1942. – 1993.)
KERMO FAHRUDIN (1940. – 1993.)
KRDŽALIĆ HUSO (1961. – 1993.)
MRKONJA SABAHUDIN (1954. – 1993.)
MRKONJA SAMIR (1976. – 1993.)
NESLANOVIĆ MUHAMED (1937. – 1993.)
OSMANČEVIĆ SABAHUDIN (1964. – 1993.)
PAĆO FEHIM (1934. – 1993.)
PAĆO HUSO (1972. – 1993.)
PAĆO NUSRET (1966. – 1993.)
PAĆO ZAIM (1968. – 1993.)
PEHLIVANOVIĆ REDŽEP (1950. – 1993.)
PEHLIVANOVIĆ SADIKA (1958. – 1993.)
PEZER AHMED (1966. – 1993.)
PEZER AZIZ (1912. – 1993.) – Najstarija žrtva
PEZER ĆAZIMA (1939. – 1993.)
PEZER FADIL (1966. – 1993.)
PEZER FATA (1949. – 1993.)
PEZER KASIM (1928. – 1993.)
PEZER MEVLUDIN (1974. – 1993.)
PEZER MUSTAFA (1936. – 1993.)
PEZER NEZIRA (1915. – 1993.)
PEZER OSMAN (1962. – 1993.)
PEZER SAKIB (1950. – 1993.)
PEZER SIRADŽ (1948. – 1993.)
PEZER ŠEFIK (1941. – 1993.)
PJANIĆ MUAMER (1971. – 1993.)
PUŠĆUL MUZAFER (1957. – 1993.)
RAMIĆ AMIR (1969. – 1993.)
RAMIĆ ZENUR (1959. – 1993.)
RIBO MUNIB (1958. – 1993.)
SALKIĆ ADIS (1978. – 1993.)
SALKIĆ ADISA (1980. – 1993.)
SALKIĆ EMSAD (1957. – 1993.)
SALKIĆ FATIMA (1957. – 1993.)
SALKIĆ MELISA (1991. – 1993.)
SALKIĆ MIRNESA (1969. – 1993.)
SALKIĆ NERMIN (1989. – 1993.)
SALKIĆ NIHADA (1960. – 1993.)
SALKIĆ OSMAN (1930. – 1993.)
SALKIĆ SABIHA (1928. – 1993.)
SALKIĆ SENAD (1986. – 1993.)
SALKIĆ ŠUHRA (1986. – 1993.)
ŠEHIĆ ELVIS (1983. – 1993.)
ŠEHIĆ ENVER (1959. – 1993.)
ŠILJAK ADEM (1955. – 1993.)
TRAKO MEHMED (1944. – 1993.)
ZEC ALISA (1979. – 1993.)
ZEC HAJRA (1954. – 1993.)
ZEC SABAHUDIN (1955. – 1993.)
“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! (Kur´an, El-Bekare 154).
Nekad davno, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme velike svjetske energetske krize, koje se svi najbolje sjećamo po dva detalja – kad se vozilo par-nepar i kad nije bilo kave, u jednom je malom provincijskom mjestu u Bosni, u jednoj od dvije ulice koliko ih to mjesto ima, zatvorena jedina knjižara. A zamalo da bude ukinuta i knjižnica. Tada se to zvalo biblioteka. [Read more…]
Tokom novogodišnjih i hrišćanskih praznika, kao i tolikih godina ranije, pristizale su nam čestitke i lepe želje ponajviše e-mailom, a na mobilnim se pojavila čudna moda: neke stihovane pesmice pisane za Ivicu i Maricu. Najveći deo elektronske pošte mi ne govori ništa, kao da nije ni upućen meni nego mom laptopu.
Nije važno što sam deo novogodišnjih poruka dobio klasičnim putem, poštom, mnogo je važnije što mi na taj način još uvek pristiže najvažniji deo moje komunikacije sa svetom. I lepo mi je što mi se klasičnim pošiljkama ne javljaju neke belosvetske vračare (poput nekakve Sare Felder koja mi dva puta dnevno šalje nekakve horoskope i tajne poruke) ili oni prevaranti (koji me obaveštavaju da sam dobio nekoliko stotina hiljada funti na nekakvoj engleskoj lutriji).
Od Drugog svetskog rata na ovamo viđao sam razne poštare koji se sa teškim torbama približavaju poštanskim sandučićima i tu ostavljaju pisma, pošiljke, a ponekad i sudske pozive (ovi poslednji još ne stižu elektronskom poštom, prokleti bili). Poslednjih godina mojom ulicom prohodi mlađi poštar, uvek nasmejan, što me je zbunilo, jer mrgodnog sveta ima gde se mrdnete.
Doznao sam da se zove Dejan, zastanem uvek s njim na ulici i razmenimo utiske o životu i nesrećnim liderima nacije. Video sam da bistrije razmišlja od većine novinara koje znam, a on je mene uvek obasipao pitanjima na koja nije lako odgovoriti. Kad su mi pristizale neke kabastije pošiljke, knjige i samo knjige, ostavljao mi ih je na kućnom pragu da se ne lomatam po poštama, gde gomile penzionera uvek dežura kako im nešto ne bi izmaklo.
A onda mi je sredinom januara Dejan rekao kako se više nećemo viđati, jer je dobio reon u drugom delu grada. Malo sam se rastužio, znam da će ga naslediti neko ko zna svoj posao (na poštare se nikad nisam žalio). Ali s kim ću razmeniti nekoliko rečenica kad je u mom čuburskom kraju ostao samo neki natušten svet koji ponekad ne zna ni ime grada u kome se nalazi?
Nemojte pomisliti da imam nešto protiv e-mailova. Toliko korisnih poruka stiže sa raznih strana sveta, deo moje porodice živi u rasponu od Chicaga i Montreala do Skopja i Sarajeva. Pošto smo svi postali lenji za klasično pisanje pisama (uzgred, cene deluju kao mala Božja kazna).
Tu i tamo doznamo šta se zbiva, svi uglavnom tuguju za onim što je bilo ili zbog onog što nas sve čeka (susret sa Višnjim, kojim ima strpljenja sa nesećnim Zemljanima.
A tek ako poželite da pošaljete knjigu preko mora, taksa uveliko premašuje cenu poslate knjige, premda u obratnom smeru tako visoki nameti ne važe. Ali naviklo se u ovom delu Balkana da se kažnjavaju pismeni i radoznali.
Ne slučajno, u mnogim našim filmovima i popularnim tv-serijama uvek su bili najsimpatičniji seoski učitelji, doktori i poštari. Popovi su, poput čuvenih Sremčevih junaka, više služili za blagorodnu šalu. Ali glavnu vezu sa veliki svetom činio je poštar. U sjajnom dugometražnom dokumentarnom filmu ”Pileći izbori” mladog autora Gorana Radovanovića (film je osvojio nekoliko važnih međunarodnih priznanja) glavni junak je mladi poštar koji obilazi tetku na selu, a komšije ga saleću svakakvim pitanjima.
Film je načinjen pre nekoliko godina, ali će još dugo delovati kao da je juče snimljen.
Kad sam pominjao Dejana, mislio sam na nekog ko svoj posao obavlja sa osmehom i kojeg sve komšije znaju. Donosio je nekom starijem svetu penzije da ne bi stajali po poštanskim redovima, popunjavao formulare i obrasce, što mu nije u opisu službe.
Iako su nam kompjuteri promenili komunikaciju sa svetom, svi računi, opomene i pritužbe još stižu klasičnom poštom. Sa poštarima se promenio izgled naše civilizacije, jer kad su stare tatarske glasonoše zamenili poštanski glasnici, palanka se otvorila prema svetu.
Ne slučajno, najbolji vestern i jedan od najboljih filmova svih vremena zove se ”Poštanska kola”. Sve se događa oko ovih kola koja uz važne pošiljke prevoze i putnike, a banditi i indijanska plemena vrebaju da zaplene sve što se prenosi. No tu je John Wayne koji uopšte nije poštar, ali brani čast američke pošte i putnika koji putuju zahvaljujući njoj. Kad su jednom zapitali velikana filmske režije Johna Forda šta je bilo potrebno da bi se napravio takav film, on je skromno rekao: kao u grčkoj tragediji, to je jedinstvo vremena, mesta i radnje, a kočije su kao antička pozornica, tu se vidi ko je kakav.
U istoriji filma poštari i poštanska služba su uvek igrali važnu ulogu. A tek poštarke! U sjajnom filmu Živojina Pavlovića ”Kad budem mrtav i beo” šarmantni probisvet Džimi Barka (Dragan Nikolić) upada u poštanski vagon u kojem đavolasta poštarka (Dara Čalenić) udara pečate. A kad ugleda Džimija! Počeli smo ozbiljnom pričom o ulozi pošte, elektronske i klasične, a stigli smo do škakljivih zgoda. U elektronskoj pošti nema zgodnih poštarki. Samo suvi podatak ili obmana.
