novinarstvo s potpisom
Franjo Tuđman
Kada bi se sastavljala top-lista neopravdano zapostavljenih knjiga otisnutih na hrvatskom jeziku, dvotomni ”Stenogrami o podjeli Bosne”, objavljeni 2005. godine, ušli bi među prvih deset. [Read more…]
Boris Dežulović
Završila je još jedna turistička sezona, urođenici zbrajaju pare i oduzimaju troškove i kredite, a meni na pamet pada ona klasična prispodoba – svi je znate – o preplanulom Dalmatincu u mornarskoj majici koji na stijeni ispod bora lovi komarče, kad mu priđe znatiželjni biznismen, predsjednik uprave nekakve multinacionalne korporacije. [Read more…]
Željko Ivanković, ”Hod rubovima svjetova”, Ex libris, Rijeka, 2015.
U trideset i pet godina plodnoga stvaralaštva gotovo da nema žanra u kojem se Željko Ivanković nije okušao: piše romane, priče, poeziju, dnevnike, eseje i studije, radio-drame, znanstvene članke, publicističke tekstove, književne kritike… Koliko god različiti bili žanrovi, ali i teme kojima se bavi, sve su to načini na koje, zapravo, pisanjem artikulira sebe samoga, označava koordinate svojega svijeta usuprot ljudskoj gluposti.
Posvećen književnosti kao pozivu i pomno predan pozivu kao najvažnijem poslu, Željko ne podilazi ni književnim modama ni publici niti kritici te već samim time, posebice u naše kaotično i nemirno vrijeme, svjedoči o vlastitoj nutarnjoj postojanosti i vjernosti sebi samom kao piscu.
Pisanje je za njega pitanje intelektualne i ljudske čestitosti. A književne nagrade, ponovljena izdanja, prijevodi njegovih djela na strane jezike – sve to svjedoči da njegovu artikulaciju svijeta brojni čitatelji prepoznaju srodnom ili poticajnom za vlastitu tihu i ustrajnu pobunu.
Željkov angažman kao neovisna intelektualca je, kako i sam reče u jednom od svojih intervjua, angažman dječaka iz bajke ”Carevo novo ruho“ kad pred svima naglas kaže: ”Pa što se svi folirate, car je gol!“. On ostaje vjeran tom angažmanu i tom glasu. Miljenko Jergović ga stoga i nazvao ”grandioznom figurom samoće“.
U svojem aktivnom književnom životu – razvedenom koliko prema unutra (sebi), toliko i prema van (publici) – četiri puta je dosad boravio na studijskim gostovanjima: na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), u Zakladi Liona Feuchtwangera u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), u kući Heinricha Bölla u Langenbroichu 2000. (četiri mjeseca) i u Rezidenciji Kamov u Rijeci 2012. (mjesec dana). Bila su to privilegirana vremena za pisanje i čitanje, motrenje i susrete. Upravo za tih putovanja nastali su i putopisni dnevnici okupljeni u ovoj knjizi.
U četiri odredišta Željko je putovao na razmeđima ključnih svojih formativnih razdoblja: u Berlin kao tridesetogodišnjak u počecima svoje javne književne karijere (tada je bio urednik brojnih časopisa i autor dviju zbirki poezije, a bosanskohercegovačka književnost, unatoč različitostima, činila se kompaktnom cjelinom), u Los Angeles kao četrdesetogodišnjak u zrelosti svojega stvaralaštva prokušana ratom i raspadom poznatoga svijeta iz kojega su se raslojavali razno-razni ”neprijatelji“ (iza Željka već je nekoliko zbirki kratkih priča, prijevodi, dva romana te dnevnik iz opkoljena i napadnuta Sarajeva), u Langenbroich o svom 46. rođendanu kao već posve etabliran pisac s lektirnim i antologijskim naslovima u osiromašenoj zemlji koja još ne nalazi svoj stabilni mir, te, naposljetku, u Rijeku nakon još niza zrelih knjiga, nagrada, prijevoda na čak šesnaest jezika, ali i iskustva gorčine jer ga je, napadnuta zbog kritike fundamentalizma, malo tko u Sarajevu javno branio, što je, čini se, cijena za otvorenost, kritičnost i vjernost čestitosti.
Željkove putopisne dnevnike možemo čitati na niz razina na kojima su svjesno i napisani: kao dobar turistički vodič s naglaskom na umjetnost i književnost, kao vodič kroz kulturu prostora kroz vremenske slojeve, kao neizravan portret pisca i putopisca, naprosto kao svjedočanstvo vremena ili pak bilješke za moguće nove tekstove, ali i kao propitivanje samoga žanra putopisa. Sve koordinate se, naposljetku (ili na početku), upisuju u jednu: spisateljsku. I ljudsku, dakako.
Putopis najčešće biva definiran kao prozna književna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju.
Željkova putovanja ne uključuju tek kretanja po vanjskom, geografskom prostoru, nego istodobno, štoviše i intenzivnije, oranje po poljima asocijacija, prisjećanja i dojmova u traganju za orijentirima, za prostorom kulture iza geografije i vreve povijesti.
Kao diskurzivni modus odabrao je dnevnik, što mu omogućuje boravljenje u sadašnjosti iskustva i doživljaja te nedovršenost i otvorenost izraza. Putopisac ne razvezuje priče, nego svoje zapisane tragove ostavlja visjeti na karti geografije smisla. Stoga su njegovi dnevnici poput fragmenata za druga, nova putovanja u pisanje i pamćenje. Za kakvu novu priču ili intelektualnu (auto)biografiju kad ga one prizovu.
Njegov stil kadikad podsjeća na stil Heinricha Bölla, pisca kojega voli i kojega je prevodio: obojica stvaraju svojevrsnu Trümmerliteratur, pri čemu ruševine postaju građa za novu gradnju a da graditelji ne gube svijest o uzaludnosti posla. Valja pisati i pisati, ali ne i napisati, trajno ostajući u mogućnosti čuđenja – i ljudskoj gluposti i ljudskoj ljepoti.
Za putovanja Željko se pripravlja pomno kao i za pisanje: no ne vode ga već napisani, postojeći vodiči, nego ih on sam stvara idući tragovima kulture upisane u geografiju, odnosno tragom rađanja, stvaranja i umiranja stvaralaca (književnika, skladatelja, slikara) te kulturnih događanja (objavljenih knjiga, obljetnica, festivala, susreta).
Rijetko što prepušta slučaju: unaprijed crta kulturološku kartu grada ili mjesta što ga posjećuje te naknadno upisuje što je novoga zapazio ili naučio te koga novoga upoznao. Kadikad tek s kratkim lirskim izletima i pokojim duhovitim poskokom. Precizno očitava mikrosvjetove, mikrokulture, antropologiju prostora što ga samim očitavanjem čuva od zaborava. Ponajprije za sebe. A onda i za nas, čitatelje.
Ono što odmah upada u oči dok čitamo njegove putopisne dnevnike jest da Željko, premda usidren i u svom sarajevskom i u svom čitalačkom iskustvu, ne biva zarobljen u mi (ja)-oni opreci, nego mu je uspoređivanje vlastita svijeta s onim kojega osvaja, koji ga zatiče, tek polazište za otkrivanja. Drukčija polazišta i iskustva od onih koje susreće u tzv. zapadnom svijetu ne služe mu kao alibi da ne bude prisutan tu gdje trenutno jest. Stoga vrlo brzo kuću, stan ili sobu u kojoj stanuje počinje nazivati ”svojima“ (premda ne i domom).
Prostori koje odmah osvaja su, dakako, ulice i trgovi, potom knjižare i knjižnice, muzeji, kina, a onda i kavane, pivnice, robne kuće i stadioni – to su njegovi orijentiri u svakom gradu. Pritom istodobno prepoznaje ili otkriva paralelno postojanje tih toposa u drugim vremenima i okolnostima te ih opipava kroz sadašnjost i kroz znanja koja ima o osobama iz povijesne zbilje, a nastanjeni su u fikcionalnom prostoru Željkova čitateljskog iskustva i obrazovanja. Nostalgično zaražen književnom poviješću, to dinamično iskustvo i dalje neprestance proširuje, trajno pripravan za trijezno čuđenje i temeljito učenje.
Zanimljivo, kao da mu u svakom gradu, u čije boje, mirise i arhitekturu posve uranja, trebaju i odmaci od njega: stoga uza druge tekstove vezane uz njegov rad ili uz ambijent u kojem se nalazi, u Berlinu čita Szymborsku, u Los Angelesu Fischera, u Langenbroichu Joycea, a u Rijeci Ugrešićku. Kao svojevrsnu drugost onomu gdje se nalazi da bi iznalazio ravnotežu, ostao vjeran svom poslu – trajnoj izdaji identičnog. U svakom slučaju, više voli beskraj od četvrtka, ali i u četvrtku se dobro snalazi.
Vremena također teku simultano: ona arheološka omeđena su s jedne strane susretima s ljudima i svime onim što još želi vidjeti te, s druge strane, malim, intimnim ritualima i uživanjem u banalnosti svakodnevnoga. Metronom kojim mjeri stvarnost pritom mu je svakodnevno čitanje novina. A usred svega toga pisanje, čitanje knjiga i pisanje. Nulla dies sine linea.
Putopisac Željko motri svijet iz njegova središta – sebe samog, te stoga trajno hoda po njegovim rubovima da sebe ne izgubi. Da bi vidio cjelinu. Za njega nema središta i periferije, ni u geopolitičkom ni u književnom prostoru. A onda ni opreka: izvan-unutra, život-književnost. Arheologija rasporeda građe teksta slijedi putanju kronotopa, a autor spretno uspijeva spojiti nespojivo: življenje i promatranje.
U Berlinu Željko hoda po rubovima komunizma koji kao da se iz bivše Jugoslavije ovdje podijelio na Istočni i Zapadni Berlin. Hoda po Zidu i s njegove karaule motri. Zid je ”zatvor, kazna, čuvar laži, brana pred strahom“. Puške čuvaju zid, a zid čuva sve ostalo: s istočne strane ”nestvarnu sliku nevinosti i sterilnosti i opominjuću prijetnju, podsjetnik na nemoć onih što sanjaju nedopuštene snove“, a sa zapadne strane ”čudesnu živost političkih grafita, inata, protesta i drskosti iznad svega“.
U Los Angelesu američka ga praktičnost ponešto odvikava od Europe te, iako je primoran odgovarati na pitanja o ”tragičnom položaju Bosne u svemiru“, na suncu se iz njega iscjeđuju ”kapi ratne vlage“. Kako sam kaže: to ”Kolumbo u njemu otkriva Ameriku“, ali svejedno ostaje djetetom Europe: nostalgičan i bez iluzija.
U Böllovoj kući u Langenbroichu druži se, što sa samim Böllom, kojega prevodi, što s ljudima koji se brinu za kuću ili žive u njoj te s onima koji mu dolaze ili ga vode u goste. Čita bosanske, hrvatske i njemačke novine. A priče i poneka pjesma mu među naslagama sunca i kiše same dolaze. Svakodnevica pisca koja u Sarajevu sve više postaje i više nego privilegijem.
Dok boravi u Rijeci ”tetovirani“ ljudi i dalje ”tetoviraju“ njegovu Bosnu, a Željko piše, govori, druži se s momcima iz izdavačke kuće ”Ex libris“ (iz čije luke isplovljava i ova knjiga): sa srdačnim domaćinom imenjakom Željkom i poduzetnim urednikom Zoranom.
Bez obzira gdje je, s ratom je izgubio svoj zavičaj što ga tvore zavičajna mitologija i krajolik lica, izgubio je ne samo ”svoju“ Bosnu, nego i mogućnost uspostavljanja zavičajnosti. Prepoznaje ju na trenutke u velovima vlastite melankolije, čuva u pisanju te iznova nalazi u budućim sjećanjima. Odlučuje objaviti svoje putopisne dnevnike (žanr dugo gurnut na margine književnosti) kao građu za prisjećanje.
Pritom se Željko i skriva i otkriva: jedva što ćemo doznati o njegovim intimnim osjećajima (snove zapisuje tek nekoliko puta, a o najdražim osobama piše škrto), a istodobno u načinu na koji raspoređuje građu, ubrzava ili usporava prelaženje kroz nju, otkrivamo ritam njegova hoda i otkucaje njegova srca.
Zavičaj iz kojega izlazi i kojemu se trajno vraća književnost je sama.
Prvo što mi je na um palo dok sam početkom prosinca čitao tekst Srećka Horvata iz britanskoga Guardiana bilo je da neće još dugo potrajati serijal emisija “Zdravo društvo”, emitiran jedva dva i pol mjeseca na Hrvatskoj televiziji.
Mladi je pisac i filozof u svom članku upozorio zapadnu publiku na ono što se prethodnih dana i mjeseci počelo događati u Hrvatskoj, ponudivši joj usporedbu Šimunićevih maksimirskih ida sa hipotetičkom situacijom u kojoj bi njemački nogometaš pozdravljao publiku uzvikom Heil Hitler.
Horvat je upozorio čitateljstvo da je buđenje i bujanje fašizma u Hrvatskoj neumjesno proglašavati sindromom Balkana, nego, upravo suprotno, riječ je o europskoj epidemiji ekstremno desnih, neonacističkih partija i pokreta, kojoj se nova članica Europske Unije entuzijastično i prednjačeći priključila.
Hrvatsku je Srećko Horvat nazvao simboličkim “trulim srcem Europe”, a formaliziranje zabrane ćirilice, koje se najavljuje budućim referendumom, usporedio je sa, opet hipotetičkim, referendumom za zabranu “židovskoga jezika”.
Članak iz Guardiana sa zanimanjem je dočekan na web stranici tih novina, prenesen je i komentiran diljem južnoslavenske regije, dok je u Hrvatskoj – s izuzetkom jednoga ili dva marginalna portala – prešućen na način na koji su se u Sovjetskom Savezu prešućivale kritike Kremlja objavljene u novinama s druge strane željezne zavjese, ili kako su u Jugoslaviji prešućivana zalaganja Heinricha Bölla u korist zatočenika savjesti, hrvatskih, srpskih i albanskih pisaca koji su robijali zbog verbalnog delikta.
Razlika je što su u komunizmu nalozi za takva prešućivanja dolazili iz ideoloških komisija u centralnim komitetima ili iz tajnih policijskih službi, dok u današnjoj Hrvatskoj stvar funkcionira sama od sebe, kao neka vrsta ideološkog i medijskog perpetuma. Horvatov članak prešućuje se zbog sadržaja koji narušava društveno ravnovjesje, proklamiranu simpatiju za Josipa Šimunića (koji, u najboljem slučaju, nije znao što radi i nije imao loših namjera, ili se njegove namjere prikazuju kao pozitivne, patriotske…) a bogme i istinitost javno iznesene tvrdnje premijera Zorana Milanovića kako u Hrvatskoj “nema političkoga ekstremizma”.
Srećko Horvat nagrđuje sliku Hrvatske, kakvom ju vide i predstavljaju Hrvatska televizija i drugi veliki mediji, uključujući i glavne dnevne novine, i zato je najbolje tu stvar naprosto prešutjeti. Pritom, svi ćemo se praviti kako bi i u The Guardianu, kao i u The New York Timesu ili Die Zeitu, mogli objavljivati svi ti hrvatski despoti, ivkošići i aralice, ali im se, eto, ne da, nemaju vremena ili nisu zadovoljni honorarima, i smetnut ćemo s uma spremno da se ne samo oni, nego i gospoda Josipović i Milanović, o Pozaiću, Košiću i Karamarku da i ne govorimo, u tim glasilima mogu pojaviti samo ukoliko zakupe oglasni prostor.
Ili ni tada, jer im ne bi bilo dopušteno da u plaćenim oglasima šire vjersku, rasnu i nacionalnu mržnju, pozivaju na diskriminaciju i ukidanje svih manjinskih prava, kao ni da tvrde kako u svemu tome skupa “nema političkog ekstremizma”. Srećko Horvat je među dvoje-troje hrvatskih državljana kojima će Guardian objaviti ono što napišu.
Jedini koji je javno primijetio njegov istup, pokazujući svojim primjerom zašto su se drugi pravili slijepi, nijemi i gluhi, bio je transformirani posljednji partijski sekretar Slobodne Dalmacije Josip Jović, koji je Srećka Horvata u svojoj nedjeljnoj komuni uvrstio među birane Židove i ine hrvatske neprijatelje, i to zato što je u britanskim novinama Za dom! Spremni!, taj “stari hrvatski pa i ustaški pozdrav” usporedio s Heil Hitler.
Jović je, poput pravog obraćenika, neofita i hrvatskoga novinskog udbaše izgovorio ono oko čega su se drugi snebivali, i branio stari hrvatski pa i ustaški pozdrav od usporedbi s Hitlerom i nacizmom. Ustaše su, kako smo od jedne građanke prije nekoliko večeri na televiziji mogli čuti, “hrvatski branitelji iz Drugoga svjetskog rata”.
No, to se može izgovoriti na način Josipa Jovića i pomenute gospođe koja je upravo išla na misu za dušu Ante “hrvatskog političara, publicista i romanopisca” Pavelića, ili se može prisnažiti prešućivanjem ne samo Srećka Horvata, nego i svakoga i sviju koji su proteklih tjedana po europskim medijima govorili i pisali o povratku hrvatskoga fašizma.
Emisija “Zdravo društvo”, koju je vodio Srećko Horvat, bila je jedina ekološki provjerena emisija na Hrvatskoj televiziji. Samo u “Zdravnom društvu” nije vam se moglo dogoditi da čujete kako je “ćirilica genocidno pismo”, kako “Hrvati prema ćirilici trebaju imati odnos kao Židovi prema Richardu Wagneru” (čime se sugerira da se Wagnerova djela ne izvode u Izraelu, što, naravno, nije istina…), ni kako su Srbi lišeni ontološkog svojstva da budu žrtve, ni koješta drugo što se svakodnevno čuje u informativnom, kulturnom, pa i zabavnom programu, i čime su se proslavili Branka Kamenski, Siniša Kovačić, Hloverka Novak Srzić i ini urednici i autori HTV-a.
Samo u “Zdravom društvu” nismo bili u prigodi da slušamo gnjevne nastupe protiv međunarodne nogometne federacije zbog Šimunićeva kažnjavanja, kao ni filonacistički intonirane potjernice za onim novinarima, intelektualcima, javnim i privatnim osobama koje su se odvažile zgroziti nad Šimunićevom uporabom “staroga hrvatskog pa i ustaškog pozdrava”.
Samo “Zdravom društvu” nisu bili inherentni pozivi na nasilje protiv onih koji o ćirilici ili homoseksualcima imaju ponešto različito mišljenje.
To je bio razlog zbog kojega je emisija morala nestati. Istina, potrajala bi ona do kraja sezone, eh da nije bilo tog Horvatovog članka u Guardianu. Da ga je napisao 1942. završio bi u Jasenovcu, da ga je napisao 1972. zalegao bi na neko vrijeme u Lepoglavu, dok je 2014. samo izgubio televizijsku emisiju.
Nismo dovršili svoju državu, kao što bi to rekao biskup Vlado Košić. “Obranili smo Hrvatsku, ali nismo stvorili državu po svojoj mjeri”, kao što kaže onaj vukovarski stožeraš. Obojicu smo, naravno, mogli čuti na Hrvatskoj televiziji.
“Zdravo društvo” ukinuto je, kažu na HTV-u, radi uštede. Slovenski hotelijer Goran Radman, koji se iz predratnog čelnika Komsmomola, preko služenja u Microsoftu, transformirao u šutljiva rođaka glasnome Josipu Joviću, pozvao je, u ulozi ravnatelja, Srećka Horvata k sebi u ured, da mu objasni zašto je ukinut. Rekao mu je da je to zbog – loše gledanosti. Bilo bi to glupo, nedostojno i džepnog digitrona, da nije cinično.
Gledanost, Radmane, je li, niska gledanost? A zašto, kompjutoru materin, ne ukide “Pola ure kulture”? Radmanov cinizam nije od njegove pameti i iz njegove glave, to je cinizam kolektiva, partije, pokreta, mitinga, bakljade, minhenske pivnice. Goran Radman je, naime, naslutio što duh iz minhenske pivnice od njega očekuje, nakon što je Horvat prevršio mjeru pišući u stranim novinama istinu o Hrvatskoj.
(Prenosimo s autorove web stranice)
