
Damir Grubiša
Klijentelizam je u politici praksa, u kojoj utjecajni pojedinci, najčešće na vlasti, dodjeljuju privilegije i čine usluge onima, koji inače na to ne bi imali pravo. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Damir Grubiša / Leave a Comment
Damir Grubiša
Klijentelizam je u politici praksa, u kojoj utjecajni pojedinci, najčešće na vlasti, dodjeljuju privilegije i čine usluge onima, koji inače na to ne bi imali pravo. [Read more…]
Autor: Dragan Markovina / Leave a Comment
Dragan Markovina
Dva zanimljiva i samo naizgled nepovezana detalja, posvjedočili su ovih dana da je granica do koje se može srozati javna radio-televizija uvijek dublja, no što smo u stanju pomisliti. [Read more…]
Autor: Božena Matijević / Leave a Comment
”Zatiranje prava na slobodu govora i javne riječi krajnje je neprihvatljiv i zloćudan presedan, odmazda kojoj je cilj sijanje straha”. Ovako su najavljeni otkazi novinarkama Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić kvalificirani u priopćenju koje je jednoglasno prihvaćeno na jučerašnjem skupu zaposlenika HRT-a na kojem je bilo 100-tinjak ljudi. [Read more…]
Autor: Autograf.hr / Leave a Comment
Poštovane kolegice i kolege, poštovana javnosti!
Ogranak Hrvatskog novinarskog društva na HRT-u i Podružnica Sindikata novinara Hrvatske na HRT-u oštro osuđuju pokretanje postupka za otkazivanje ugovora o radu na HRT-u kolegicama Elizabeti Gojan i Hloverki Novak Srzić. [Read more…]
Autor: Nela Vlašić / Leave a Comment
Vladina proljetna najava outsourcinga u javnom sektoru, odnosno prepuštanje čišćenja privatnicima, očito je s pola godine zakašnjenja inspirirala na čistku saborskoga zastupnika Hrvatske demokratske zajednice dr. Dujomira Marasovića, popularnog dr. Duju. U maniri jednog drugog doktora iz prošlosti svoje stranke, čije ime je ime u deminutivu obrnuto proporcionalno zlu koje je načinio, izbor četiriju članova Vijeća Hrvatske radiotelevizije, ovaj šezdesetdvogodišnji dermatovenerolog iz Kostanja kraj Omiša, iskoristio je, po običaju se ne držeći zadane teme, za najavu čistke na HRT-u.
Veli doktor, a doktori valjda znaju , pogotovo “zna se doktori”, da javna televizija izluđuje hrvatski narod i stoga prvo što valja napraviti kad za godinu dana dođu na vlast, je pomesti sve s HRT-a. Zna naš doktor da je čistoća pola zdravlja. Na replike kolega zastupnika i predsjednika Leke dometnuo je mrtav hladan dr. Duje: “Pomesti” jedna lijepa riječ. Mislio je valjda da već nekoliko puta od HDZ-a meteni i čišćeni novinari zaslužuju i znatno ružniji tretman, primjerice humano preseljenje na Burzu rada. Taj ga saborski zastupnik sa sveučilišnom karijerom (pa nek’ mi još netko kaže da znanje i obrazovanje oplemenjuje i širi vidike) stalno nešto ima s HRT-om.
Kad je Sabor birao ravnatelja javne televizije, a Kregar obrazlagao zašto bi na petogodišnji mandat od osam prijavljenih kandidata trebalo odabrati upravo Gorana Radmana, bivšeg direktora TV Zagreb i tadašnjeg dekana Sveučilišta Vern, replicirao mu je upravo Dujomir Marasović i: “Ne, ne pristajem na vaše kriterije! Glavni ravnatelj po meni bi trebao biti intelektualac katoličke provenijencije, jer je većina naroda katolička”, kazao je Marasović.
Pretpostavljam da dr. Duje nije čuo da je Hrvatska sekularna država i neće se smiriti sve dok Bozanić osobno ne zasjedne u Radmanovu fotelju na Prisavlju.
Ne bi ovaj doktor gena kamenih birao samo direktora. Ima ga on i s uređivanjem. Nikako mu se nije sviđala voditeljica Ankica Čakardić u prošlom sazivu “Petog dana”, a ni Srećko Horvat kao gost. Doživio ga je kao anarholiberala, “koji pretendira da bude neki revolucionar”. Naš dr. Duje ovu je emisiju okarakterizirao kao “nihilističku i totalno ljevičarsku”- riječju pogubnu, za mentalno zdravlje pretežno katoličkog hrvatskog naroda.
Pretpostavljam da se njega pita, na HRT-u bi se dvadeset i četiri sata vrtjeli naizmjenice “Mir i dobro” i stranačke konvencije HDZ-a, a ne, kao što je on u četvrtak u saborski mikrofon izrekao: “Agitprop Politbiroa Centralnoga komiteta – kao da je ’46.”
I dok ga Ankica Čakardić i Srećko Horvat nisu, a pretpostavljam da ni sadašnje uredništvo HRT-a neće, tužili za javno izgovorene budalaštine, kao što ga nitko nije pozvao na odgovornost ni kad je prije mjesec i pol ustvrdio da je u javnim ustanovama, u Vladi i Saboru toliko pripadnika manjina da ih se ne bi postidjele ni Terazije, sa svojim Dalmatincima prošao je puno gore.
Za klevetanje Kerumovog intendanta Duška Mucala zbog povrede prava privatnosti dosuđena mu je kazna od petnaest tisuća kuna. Mucalo je , naime, protiv dr. Duje podnio privatnu tužbu, jer je ovaj još 2010. godine u dnevniku HTV-a mahao njegovom vojnom knjižicom tvrdeći kako je kosovac koji je radio za Službu državne bezbednosti bivše Jugoslavije. Vojnu knjižicu Duška Mucala Marasoviću je netko, koje li slučajnosti, ubacio u poštanski sandučić baš u vrijeme izbora za intendanta. Premda je Duško Mucalo od Marasovića zahtijevao 110.000 kuna, a sudac Općinskoga suda u Splitu Joso Puljić za sramoćenje dosudio mu je 15.000 kuna.
Dr. Duje je nakon što je proglašen krivim kukao da se presudom zatvaraju usta hrvatskome narodu (narod to sam ja), brani sloboda govora te da se Hrvatska vraća u olovna vremena komunista kad se ljude kažnjavalo i ubijalo zbog izgovorenog. Bilo je tu mnogo naricanja folklornog tipa kakvog smo se naslušali u ogromnim količinama devedesetih, drvlja i kamenja na pravnu struku i pravosuđe koji su ga kaznili zbog javnog iznošenja stava njegove stranke, no mene se tada najviše dojmila usporedba s Galileom.
Nekadašnji ravnatelj KBC-a Split izjavio je na moj užas: Ja sam vam k’o Galileo Galilei, kažnjen zbog govorenja istine. No kako smo mogli vidjeti u četvrtak na saborskoj sjednici, kazna nije utjecala na preodgoj; dr. Marasović i nadalje posvuda vidi kosovce, komuniste, agitpropovce…
Je li mu to od buljenja u ekran ili nečeg drugog teško je reći. Ako je narod poludio od programa HRT-a – a narod, to je on – svakakve su utvare i priviđenja moguće i kod njega. Zasad mu se ukazuju samo aveti iz 1946. godine, ali što će se desiti za, kako on kaže, godinu dana kad naš istinoljubivi Galileo Galilei uzjaše metlu i krene deratizirati HRT teško je prognozirati…Kad su on i njegova stranka u pitanju, znam samo da se ništa ne kreće – zapeli u ’45 i ’46. Nije ni čudo – na metli se u 21. stoljeću sporo napreduje.
Autor: Drago Pilsel / Leave a Comment
Mnogopoštovanoj gospođi X
Veleuvaženom gospodinu Y
Najdražem, cijenjenome drugu Z
Kao što vam je poznato, javio sam se na natječaj koji je HRT raspisao za (samo Bog i glavonje na Prisavlju znaju koliko ih kane uzeti, vratiti, uhljebiti, što li već) radno mjesto novinara-mentora i bio pozvan da se ljetos pojavim u tzv. Bloku 30 (Upravna zgrada) na prvome katu u sobi 115 radi ”psihotestiranja” znajući samo to da je tad i tad ”vaš termin, gospodine Pilsel”.
I pojavih se, nije mi žao što jesam, da potvrdimo što svi pametni znaju.
Pošto mi je već priređena jedna sačekuša i svinjarija, lani kada sam se javio na natječaj za poziciju šefa IMS-a (oliti glavnog za Informativni program), jer mi je tada neka uzorita, mnogopoštovana i veleučena gospođa za koju se zna manje-više samo ovo: da je sekundirala Smiljku Šagolju, pa joj dodatne preporuke nisu potrebne, postavila pitanje o razlici između BBC-ja i HTV-a, a ja sam rekao da je razlika jednostavna i da se sastoji od toga da se na BBC-ju radi, a na Prisavlju ne, odnosno da se, ako bi se prihvatilo da se na Prisavlju nešto i radi (svaka čast izuzetnima), to radi jako loše, ali da se na BBC-ju nikako ne može dogoditi da se loše radi, krenuo sam na novi susret s radnom jedinicom Ljudski potencijali da vidimo ima li granica toj njihovoj sposobnosti da pokvare.
I nema: samo im je nebo granica.
Ušlo je nas dvadesetak u tu sobu 115 i štrecnulo me vidjeti da će se, u tom izrugivanju zdravoj pameti, dati testirati jedan Tihomir Ladišić ili jedna Jasmina Popović.
Sjeo sam u prvi red da što bolje vidim spektakl, poslušao sam uvodne riječi psihologinje Dragice B., dobio testove i dok je Dragica B. pojašnjavala kako se rješava test (mislila je valjda gospođa da smo svi neupućeni i da ne znamo za tu američku izmišljotinu koja je uvezena prije desetljeće i pol kako bi Ljudski resursi pronašli pokorne, spremne da ih se bičuje i da ih se tretira kao zamorce onda kada firme potjeraju one koji nešto o poslu znaju) i negdje kod drugoga štopanja (prvo je bilo na tri, a drugo na četiri minute), odlučio sam sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo.
Napisao sam da ne želim u tome sudjelovati i da ne pristajem da mi bilo tko, ako se već traže novinari-mentori, nakon 35 godina bavljenja novinarstvom na uzoran način, često i jako dobro (to kažem jer ne volim da me se prca u mozak) određuje koliki mi je IQ.
Čak i da je IQ izmjeren Goranu Radmanu, a nije, čak i da je procijenjen IQ osobe koja se odlučila na ovakvu budalaštinu, prihvaćam da imam jako nizak IQ i da je moj CV čista izmišljotina (otprilike bi tako glasila naslovnica na portalu govno.ndh), jer je to časnije nego pristati na trikove korporacija koje izmišljaju načine da pronađu one spremne na pokornost i sluganstvo.
Nisam izazvao eksces, mada sam bio u iskušenju da prije odlaska iz sobe 115 dobacim očajnicima pusu i jedan ”pa-pa”, krenuo sam do ureda šefice Ljudskih resursa iliti potencijala, ostavio sam joj pismo u kojem svjedočim da je za mene ta predviđena procedura neprimjerena i ponižavajuća, a onda sam popio piće s kolegama koje sam sreo ”na trgu”, ispričao im dogodovštinu, a oni me gledaše kao što tele gleda u šarena vrata, pa sam se uputio do ureda kolege Tomislava Špoljara, šefa Informativno-medijskog servisa (IMS-a), da mu najavim ovo što čitate.
Stvar izgleda možda komplicirana, ali nije: ja sam tolika budala da sam devedesetih pomogao spasiti Hrvatsko novinarsko društvo i ono malo stručnosti i poštenja kojeg je tada bilo među hrvatskim novinarima.
Usput, HND je dva puta kazao da sam napisao najbolju vijest, odnosno izvještaj, pa me nagradilo iliti nagrdilo plaketom ”Marija Jurić Zagorka”. Ispunio sam neke obaveze prema domovini i prema civilnom društvu, našoj demokraciji ako želite. Pokrenuo sam nekoliko škola novinarstva, uredio par teoloških naslova, napisao i jednu dobru knjigu (o Papi Franji) i drugu (ne puno lošiju) koja se pokazala publicističkim hitom. Kada sjednem pred kamere, imam jak kontakt s gledateljima: tko me ne mrzi, tko u sebi nema neku patologiju, taj mi vjeruje.
Jednom sam popustio odluci da se na Prisavlju više ne pojavim dokle god se HTV ne ispriča za potjernicu koju su za mnom ili za mojom glavom objavili Hloverka Novak Sržić i Obrad Kosovac (tada su se stale množiti moje nevolje), pa sam, ali samo zato što je bila važnija kultura ljudskih prava, pristao gostovati u ”Latinici”, te se to onda nastavilo: čak tri puta u ”Nedjeljom u 2”, više puta u ”Dnevniku 3”, te u ponajboljoj informativnoj emisiji HTV-a – ”Hrvatska uživo”, to jest u posljednjoj emisiji koja u toj kuću duhova liči na novinarstvo, a koja će biti eutanazirana prebaci li se na Četvrti program.
Gospođi X, gospodinu Y, a napose kolegi Z, te ravnatelju HRT-a Goranu Radmanu i svima ostalima, znao im se IQ ili ne, poručujem: ukoliko mi se ne odgovori i ne dozvoli da, u prilikama koje će biti korektne, pokažem i dokažem da sam dorastao poslu novinara i mentora, na Prisavlju me više nećete vidjeti osim ako kamera HTV-a ne dođe na Mirogoj onoga dana, slutim da nije dalek, kada me Stvoritelj preseli na onaj svijet.
Nakon debakla Informativnog programa pokazanog one nedjelje kada su uhićeni Milan Bandić i suradnici u Gradskom poglavarstvu i Holdingu mene nitko više ne može uvjeriti da HTV-u nisu potrebni novinari i urednici od formata. Jasno je kao pekmez da se pogreške nisu dogodile samo zato jer se sustav urušio, na što upozoravam otkako sam vodio Forum 21, zajedno s kolegicama i kolegama s HTV-a koji su nas iz prve ruke izvještavali o problemima koji se godinama nisu rješavali (naprotiv, situacija je bivala sve gora) i koji su se sada pokazali evidentnima.
HTV-u trebaju jaki ljudi, jer je ugled te kuće temeljito srozan. Trebaju mu ljudi s kredibilitetom i znanjem.
Jesam li i ja taj? Da, jesam.
Da li bih pisao ovo ”otvoreno pismo” i da se nisam javio na gore navedeni natječaj? Možda i ne bih.
Ali očito nemam drugog načina da još jednom zatražim odgovor na pitanja koja sam postavio Goranu Radmanu, sada već smijenjenom uredniku Špoljaru i ovo ljeto Saši Runjiću, novom Ravnatelju programa HRT-a, koji mi je rekao da je sramota da za osobu poput mene nema mjesta na javnom radiju i televiziji, nego da to učinim javnim putem.
”Nisam zadovoljan kako smo to u nedjelju popratili. Bilo je to traljavo i trećerazredno. No, već sljedeći dan odradili smo to visoko profesionalno, izvanredno i besprijekorno, što znači da imamo ljude i znanja, ali nam ne funkcionira sustav upravljanja i organiziranja. Zato ćemo povući određene poteze i ubrzati neke promjene.” Tim nam je riječima ravnatelj programa HRT-a Saša Runjić prokomentirao način na koji je HTV u nedjelju 19. listopada odradio izvještavanje o uhićenju zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i ostalih osumnjičenih, kako to prenosi Večernji list.
Ja se s gospodinom Runjićem ne slažem u smislu da HTV puca po šavovima radi kvalitete novinara i urednika (da se pred tim kvalitetama, naime, imaju od srama sakriti jedan BBC, jedna Al Jazeera ili jedna Bavarska televizija za koju sam upravo odradio mali, ali važan poslić (http://www.br.de/mediathek/video/sendungen/quer/141023-quer-hgaa-102.html), te da je problem samo ”u sustavu upravljanja i organiziranja”, kojem je gospodin Runjić, by the way, na čelu.
Mislim da problem, naravno, nije u stupidnoj odluci da se dokazanim novinarima izmjeri IQ, već da se podrazumijeva da taj test nisu dužni položiti šefovi. Upravo svi oni koji su prihvatili uzuse i gabarite dr. Smiljka Šagolja, Obrada Kosovca, Hloverke Novak Srzić i onih koji razvlače sustav na Prisavlju onako kako odgovara ”našima” i ”njihovima”, ovisno o raspoloženju stanara u Banskim dvorima, umjesto da se pokuša spasiti što se spasiti može.
Mislim da je problem to što odjednom svi padnu na guzicu od iznenađenja, iako ih punih petnaest godina upozoravamo da će pasti na guzicu.
Autor: Miljenko Jergović / Leave a Comment
Prvo što mi je na um palo dok sam početkom prosinca čitao tekst Srećka Horvata iz britanskoga Guardiana bilo je da neće još dugo potrajati serijal emisija “Zdravo društvo”, emitiran jedva dva i pol mjeseca na Hrvatskoj televiziji.
Mladi je pisac i filozof u svom članku upozorio zapadnu publiku na ono što se prethodnih dana i mjeseci počelo događati u Hrvatskoj, ponudivši joj usporedbu Šimunićevih maksimirskih ida sa hipotetičkom situacijom u kojoj bi njemački nogometaš pozdravljao publiku uzvikom Heil Hitler.
Horvat je upozorio čitateljstvo da je buđenje i bujanje fašizma u Hrvatskoj neumjesno proglašavati sindromom Balkana, nego, upravo suprotno, riječ je o europskoj epidemiji ekstremno desnih, neonacističkih partija i pokreta, kojoj se nova članica Europske Unije entuzijastično i prednjačeći priključila.
Hrvatsku je Srećko Horvat nazvao simboličkim “trulim srcem Europe”, a formaliziranje zabrane ćirilice, koje se najavljuje budućim referendumom, usporedio je sa, opet hipotetičkim, referendumom za zabranu “židovskoga jezika”.
Članak iz Guardiana sa zanimanjem je dočekan na web stranici tih novina, prenesen je i komentiran diljem južnoslavenske regije, dok je u Hrvatskoj – s izuzetkom jednoga ili dva marginalna portala – prešućen na način na koji su se u Sovjetskom Savezu prešućivale kritike Kremlja objavljene u novinama s druge strane željezne zavjese, ili kako su u Jugoslaviji prešućivana zalaganja Heinricha Bölla u korist zatočenika savjesti, hrvatskih, srpskih i albanskih pisaca koji su robijali zbog verbalnog delikta.
Razlika je što su u komunizmu nalozi za takva prešućivanja dolazili iz ideoloških komisija u centralnim komitetima ili iz tajnih policijskih službi, dok u današnjoj Hrvatskoj stvar funkcionira sama od sebe, kao neka vrsta ideološkog i medijskog perpetuma. Horvatov članak prešućuje se zbog sadržaja koji narušava društveno ravnovjesje, proklamiranu simpatiju za Josipa Šimunića (koji, u najboljem slučaju, nije znao što radi i nije imao loših namjera, ili se njegove namjere prikazuju kao pozitivne, patriotske…) a bogme i istinitost javno iznesene tvrdnje premijera Zorana Milanovića kako u Hrvatskoj “nema političkoga ekstremizma”.
Srećko Horvat nagrđuje sliku Hrvatske, kakvom ju vide i predstavljaju Hrvatska televizija i drugi veliki mediji, uključujući i glavne dnevne novine, i zato je najbolje tu stvar naprosto prešutjeti. Pritom, svi ćemo se praviti kako bi i u The Guardianu, kao i u The New York Timesu ili Die Zeitu, mogli objavljivati svi ti hrvatski despoti, ivkošići i aralice, ali im se, eto, ne da, nemaju vremena ili nisu zadovoljni honorarima, i smetnut ćemo s uma spremno da se ne samo oni, nego i gospoda Josipović i Milanović, o Pozaiću, Košiću i Karamarku da i ne govorimo, u tim glasilima mogu pojaviti samo ukoliko zakupe oglasni prostor.
Ili ni tada, jer im ne bi bilo dopušteno da u plaćenim oglasima šire vjersku, rasnu i nacionalnu mržnju, pozivaju na diskriminaciju i ukidanje svih manjinskih prava, kao ni da tvrde kako u svemu tome skupa “nema političkog ekstremizma”. Srećko Horvat je među dvoje-troje hrvatskih državljana kojima će Guardian objaviti ono što napišu.
Jedini koji je javno primijetio njegov istup, pokazujući svojim primjerom zašto su se drugi pravili slijepi, nijemi i gluhi, bio je transformirani posljednji partijski sekretar Slobodne Dalmacije Josip Jović, koji je Srećka Horvata u svojoj nedjeljnoj komuni uvrstio među birane Židove i ine hrvatske neprijatelje, i to zato što je u britanskim novinama Za dom! Spremni!, taj “stari hrvatski pa i ustaški pozdrav” usporedio s Heil Hitler.
Jović je, poput pravog obraćenika, neofita i hrvatskoga novinskog udbaše izgovorio ono oko čega su se drugi snebivali, i branio stari hrvatski pa i ustaški pozdrav od usporedbi s Hitlerom i nacizmom. Ustaše su, kako smo od jedne građanke prije nekoliko večeri na televiziji mogli čuti, “hrvatski branitelji iz Drugoga svjetskog rata”.
No, to se može izgovoriti na način Josipa Jovića i pomenute gospođe koja je upravo išla na misu za dušu Ante “hrvatskog političara, publicista i romanopisca” Pavelića, ili se može prisnažiti prešućivanjem ne samo Srećka Horvata, nego i svakoga i sviju koji su proteklih tjedana po europskim medijima govorili i pisali o povratku hrvatskoga fašizma.
Emisija “Zdravo društvo”, koju je vodio Srećko Horvat, bila je jedina ekološki provjerena emisija na Hrvatskoj televiziji. Samo u “Zdravnom društvu” nije vam se moglo dogoditi da čujete kako je “ćirilica genocidno pismo”, kako “Hrvati prema ćirilici trebaju imati odnos kao Židovi prema Richardu Wagneru” (čime se sugerira da se Wagnerova djela ne izvode u Izraelu, što, naravno, nije istina…), ni kako su Srbi lišeni ontološkog svojstva da budu žrtve, ni koješta drugo što se svakodnevno čuje u informativnom, kulturnom, pa i zabavnom programu, i čime su se proslavili Branka Kamenski, Siniša Kovačić, Hloverka Novak Srzić i ini urednici i autori HTV-a.
Samo u “Zdravom društvu” nismo bili u prigodi da slušamo gnjevne nastupe protiv međunarodne nogometne federacije zbog Šimunićeva kažnjavanja, kao ni filonacistički intonirane potjernice za onim novinarima, intelektualcima, javnim i privatnim osobama koje su se odvažile zgroziti nad Šimunićevom uporabom “staroga hrvatskog pa i ustaškog pozdrava”.
Samo “Zdravom društvu” nisu bili inherentni pozivi na nasilje protiv onih koji o ćirilici ili homoseksualcima imaju ponešto različito mišljenje.
To je bio razlog zbog kojega je emisija morala nestati. Istina, potrajala bi ona do kraja sezone, eh da nije bilo tog Horvatovog članka u Guardianu. Da ga je napisao 1942. završio bi u Jasenovcu, da ga je napisao 1972. zalegao bi na neko vrijeme u Lepoglavu, dok je 2014. samo izgubio televizijsku emisiju.
Nismo dovršili svoju državu, kao što bi to rekao biskup Vlado Košić. “Obranili smo Hrvatsku, ali nismo stvorili državu po svojoj mjeri”, kao što kaže onaj vukovarski stožeraš. Obojicu smo, naravno, mogli čuti na Hrvatskoj televiziji.
“Zdravo društvo” ukinuto je, kažu na HTV-u, radi uštede. Slovenski hotelijer Goran Radman, koji se iz predratnog čelnika Komsmomola, preko služenja u Microsoftu, transformirao u šutljiva rođaka glasnome Josipu Joviću, pozvao je, u ulozi ravnatelja, Srećka Horvata k sebi u ured, da mu objasni zašto je ukinut. Rekao mu je da je to zbog – loše gledanosti. Bilo bi to glupo, nedostojno i džepnog digitrona, da nije cinično.
Gledanost, Radmane, je li, niska gledanost? A zašto, kompjutoru materin, ne ukide “Pola ure kulture”? Radmanov cinizam nije od njegove pameti i iz njegove glave, to je cinizam kolektiva, partije, pokreta, mitinga, bakljade, minhenske pivnice. Goran Radman je, naime, naslutio što duh iz minhenske pivnice od njega očekuje, nakon što je Horvat prevršio mjeru pišući u stranim novinama istinu o Hrvatskoj.
(Prenosimo s autorove web stranice)