Susret s Kristom iz temelja je promijenio život Marije Magdalene. Naime, kako znamo, Krist je bio jedini u događaju na jeruzalemskim ulicama koji je nije bio spreman kamenovati, jer je uhvaćena u preljubu (sada nije važno je li zaista riječ o ovoj Mariji Magdaleni, jer se u opisu događaja ne spominje ime žene). [Read more…]
Houdini u Areni
Dan žena, 8. mart bio je nekad Međunarodni dan radnica, dok je radnica bilo. Zato sam protekli tjedan odlučila taj meni drag dan obilježiti upravo s njima – radnicama. Ženama kojima je ovaj divlji kapitalizam ukrao smisao. Tekstilnim radnicama.
Dan prije uputila sam nekolicini svojih prijateljica, s kojima se družim dobar dio svog svjesnog života, SMS da mi se pridruže i otputuju sa mnom u Pulu na prosvjed radnica Modne kuće Arena.
Pula je od Rijeke u kojoj živim udaljena, Istarskome ipsilonu zahvaljujući, tek nešto više od sat vožnje. No, moje drage, pametne i inače ženski vrlo osviještene dame usprkos kalvarijama što su ih i same prolazile na poslu kojim se bave, otkazima, šikaniranju, podcjenjivanju, mobbingu, neplaćanju, kašnjenju i smanjenju plaće – odabrale su na taj dan s velikim “D”ostati doma. Čak sam i od svoje kćeri dobila jedno odlučno, građevinarsko “Ne!”
Navikla sam ja, mada me taj nedostatak ženskog zajedništva i solidarnosti uvijek iznova rastuži. Prisjetila sam se kako sam i na predstavu Lenke Udovički koju je napravila s radnicama Kamenskog išla sama. Moji prijatelji i mnogi, mnogi drugi suosjećali su s njima pred televizorima glasno psujući iz udobnosti i sigurnosti svog doma one koje će sutkinja Ivana Čalić, po svemu sudeći, na duže vrijeme udaljiti od tvornica na za njih atraktivnim lokacijama.
Red carpet i radnici – koji li ironije. Usprkos okupljenima u prolazu što je dobio ime po svecu, za kojeg kršćani vjeruju da ima iscjeliteljske moći, te su mi se žene učinile tako nedopustivo same u svom beznađu. Uskoro će, ako im se brzo ne pomogne, biti tek statistika, pomislila sam. Novih stotinu i nešto utopit će se u na tisuće privatizacijom obmanutih i prevarenih
Jedina koja je spremno, bez ikakvih dodatnih pitanja tipa što ti to u tim godinama treba, prihvatila moj poziv da odemo u Pulu, na protestni radnički happening u Prolazu sv Teodora – bila je Vedrana Rudan. I dobro je da jest. Svojim dolaskom, solidarnošću, podrškom i kratkim obraćanjem okupljenima silno je razveselila radnike i radnice koji su od 21. veljače u štrajku zbog neisplate sedam plaća.
U svom stilu omotana šalom Arena trikotaže poručila je: “Treba raz…..ti gadove, oteti od njih ono što su ukrali nama i našoj djeci!” – i dobila aplauz odobravanja okupljenih.
I odista je tako. Treba li uopće posebno napominjati i da je tri, četiri tisuće četvornih metara ove tvornice na prestižnoj lokaciji uz samo more (Riva 12), da je novac iz ove tvrtke-simbola koja je othranila mnoge Puljane misteriozno, gotovo houdinijevski nestao. Ne samo onaj za plaće i za pletivo neophodno za Arenine uratke, već i štednja radnika, novac kojeg su se svjesno odricali, čak i donosili u tvrtku ne bi li u svakom trenutku imali sredstava za rad. Radnici su štedjeli, a firma je onda ta njihova sredstva obrtala za nabavku sirovina… I obrnula je – i radnike i novac.
Poteškoće ove renomirane tvrtke s vrlo kvalitetnim proizvodima i prodavaonicama diljem Hrvatske započele su u jesen 2012. godine – a kulminirale u lipnju 2014. kad su zbog dugova od navodno 18 milijuna kuna ostali i bez plaća.
Sad svi peru ruke. U srijedu je direktorica Arene Modne kuće d.o.o Snježana de Gravisi podnijela ostavku, jer kako kaže nema podršku radnika za predstečajnu nagodbu, koja podrazumijeva nastavak proizvodnje i očuvanje radnih mjesta.
Sindikalisti koji su za njezinu ostavku doznali iz medija tvrde pak kako direktorica nije dorasla funkciji, da je ostavku trebala dati znatno ranije, ali i da je krajnje nefer odgovornost za budućnost Arene svaljivati na pleća radnika i optužbe za nekooperativnost s Upravom.
Klasičnom radničkom protestu treba načiniti face lifting, jer današnjim klincima parole poput onih “poštena plaća za pošten rad”, radničko bratstvo i solidarnost samo su fraze iz udžbenika povijesti i sociologije potpuno ispražnjene od sadržaja. Dva desetljeća sistematskog zatupljivanja učinila su da sve što miriše na prošlost odbace kao opasno i subverzivno ukoliko se ne odvija na crvenom tepihu, uz malo alkohola i spektakla
Radnici samo koriste svoje ustavno pravo na štrajk zbog neisplate sedam plaća… Nitko od njih, uvjerila sam se i sama u subotu kroz razgovor s nekolicinom Arenaša, nije želio prekinuti proizvodnju, a kamoli izgubiti radno mjesto. No morali su obavijestiti javnost o nedopustivome ignoriranju njihovih zahtjeva da se istraži kamo je nestao novac iz radničke štednje i štrajkat će sve dok im se rad ne plati.
Uostalom neplaćanje radnika kazneno je djelo i odista čudi da Uprava nije ranije zatražila predstečajnu nagodbu ili stečaj, nego već osam mjeseci mrcvari radnike neplaćanjem i neizvjesnom budućnošću njihovih radnih mjesta i još im pritom nabija grižnju savjesti zbog obustave rada.
Koliko su ti ljudi vezani uz svoju tvornicu vidjelo se i u subotu, kad su ponosno ispred posrnule tvrtke, stepenicama prekrivenim crvenim tepihom, koračali u majicama i haljinama svoje Arene. Po stepenicama dolje uz osmijeh, veselo imitirajući manekenski catwalk, a natrag posrćući suznih očiju.
Red carpet i radnici – koji li ironije. Usprkos mnoštvu okupljenome u prolazu što je dobio ime po svecu, za kojeg kršćani vjeruju da ima iscjeliteljske moći, te su mi se žene učinile tako nedopustivo samima u svom beznađu. Uskoro će, ako im se ne pomogne, biti tek statistika. Novih stotinu utopit će se u na tisuće privatizacijom obmanutih i prevarenih radnika.
Zato su me u tu subotu na dan s velikim D, moj “D Day” nervirale kozmetičke intervencije u njihov bunt, pogotovo taj crveni tepih. Znam, znam po novim teorijama prosvjedima i prosvjednicima valja dodati zrno performansa kako bi se na njih svrnula pažnja apatične i na sve strahote otupjele javnosti. Klasičnom radničkom protestu treba načiniti face lifting, jer današnjim klincima parole poput onih “poštena plaća za pošten rad”, radničko bratstvo i solidarnost samo su fraze iz udžbenika povijesti i sociologije potpuno ispražnjene od sadržaja. Dva desetljeća sistematskog zatupljivanja učinila su da sve što miriše na prošlost odbace kao opasno i subverzivno ukoliko se ne odvija na crvenom tepihu, uz malo alkohola i spektakla.
Ja u svece, pa ni u one poput sv Teodora ne vjerujem – ali vjerujem u moć -, po bolesno društvo iscjeliteljsku moć radničkog jedinstva, solidarnosti i ženskog zajedništva. Zato mi suze na oči nije natjerao samo nespretan hod radnica po crvenom tepihu, već i pjesma u izvedbi Edne Jurcan. Za subotnji mutant, surogat protest odabrala je preko stotinu godina staru pjesmu radnica u rižinim poljima uz rijeku Po “Sebben che siamo donne”, čiji su stihovi nažalost i danas aktualni.
E la liberta non viene
perche non ce l’unione
I odista , sloboda, pa i ona od izrabljivanja i financijskog iscrpljivanja radnika, neće doći bez zajedništva. Danas Kamensko i Arena, a sutra i svi oni ispred televizora, uvjereni da se riječi sutkinje Ivane Čalić o zatvaranju očiju, okretanju i spuštanju glava ne odnose na njih – svi oni u kojima ni 8.mart ni hrabre tekstilne radnice ne mogu probuditi želju za zajedništvom i solidarnošću.
Huliganima u Jutarnjem listu: Niste dostojni Romane Eibl!
Mora li cijela Hrvatska strepiti od jednog čovjeka koji, kada mu se digne šećer ili približe istražni organi, tjera sve oko sebe da savijaju kičmu i da od sebe prave karikature?!
Jer, to se jučer dogodilo s glavnim urednikom Jutarnjeg lista Viktorom Vresnikom, čovjekom koji je uživao ugled korektnog novinara, i svima onima koje je Vresnik prisilio da se potpišu kao ”uredništvo” (na portalu Jutarnjeg) ispod vandalskog napada na našu kolumnisticu Romanu Eibl, koja je od svojih dojučerašnjih kolega u Jutarnjem listu ”premlaćena”, i to baš na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Vresnik na drugoj stranici lista jučer, osim toga, sugerira da Romana Eibl (uz Maju Sever i Aleksandra Stankovića) štiti strukture podzemlja. Oprema članka kojim Vresnik i Jutarnji cipelare Romanu čak je strašnija od samih optužbi iznesenih na portalu i u tiskanom izdanju da je naša kolegica ”neradnica”, ”nesavjesna u poslu”, ”osoba koja samo donosi štetu redakciji”, ”koja nije obavljala radne zadatke”, ”koja ne poznaje teren”, ”lažljivica”, ”kontroverzna”, ”skandalozna”, ”smiješna”, ”šokantna”, ”netočna”, ”maliciozna”, ”apsurdna”, ”nebulozna”, ”osobno isfrustrirana”, ”netko tko krije istinu o vlastitom neradu”, ”niškorist koja nikada nije napisala niti jedan pravi istraživački tekst o Zdravku Mamiću, Dinamu ili mafiji u hrvatskom nogometu”, ”što svaki čitatelj Jutarnjeg može provjeriti”, itd.
Viktore Vresniku, zašuti, kukavico! Takneš li našu kolumnisticu, nastaviš li s prekomjernim granatiranjem te krhke žene, imat ćeš posla s nama (kako bi se ono reklo, be my guest). Možda te boli ćošak, možda si nekarakterna osoba, možda si seronja, nama je svejedno kakav si, ali autograf.hr i naše autore nećeš vrijeđati
Optužiti za takvo što jedinu ženu koja se sama samcata suprotstavila neprikosnovenom vladaru hrvatskog nogometa, koji by the way nije neko oličenje pristojnosti i morala, jest abnormalno uvrnuta i degutantna stvar.
Bezobrazluk Viktora Vresnika veći je ako se uzme u obzir da je za nesavjesno i neodgovorno, pače kukavično novinarstvo teretio Maju Sever i Aleksandra Stankovića, kolege s HTV-a. Ne pamtimo da je Vresnik raskrinkavao mafiju (pamtimo, oh da, da je urednički ”svršavao” nad imovinom i bogatstvom svjetskih milijardera). Pamtimo jako puno emisija gdje su Sever i Stanković to radili, raskrinkavali nemoral i korupciju. Nemamo pred sobom sliku Viktora Vresnika kako svjedoči protiv korupcije u Saboru. Vidimo, pak, Maju i Aleksandra kako to rade, jer su branili našu profesiju.
Zagovara Vresnik potrebu da Stankovića i Sever, te ostale urednike i novinare Hrvatske uživo, ”proračunske” nametnike, HTV potjera na ulicu. Neće, vidimo i to, imati Viktor milosti, ili će je odglumiti, baš kao što je, kada je koncem lipnja saznao da je Romana Eibl bestijalno najurena iz redakcije, očinski obećao pomoć i kolegijalnu podršku. Dobro da je Romana tada, pred svjedocima, to čula i da se zahvalila Vresniku kazavši mu da se ne treba opterećivati njenin problemima i da bi bilo bolje da se brine o svom novom položaju. Jer, zamislite da se Viktor Vresnik tada pokazao solidarnim, kavalirom, hrabrim, ako baš želite, tko bi sada puzao i gimnasticirao kičmom pred velikim šefom sa sedmog kata EPH?
Tepa si Vresnik da predvodi najbolje i najmoralnije, najproduktivnije novinare. Pa ponižava našu kolegicu Eibl objavivši iznos njene ”nezaslužene” plaće (koja je navedena, a da se to ne pojasni, u bruto iznosu i s PDV-om). O. K., prihvaćamo tu igru: ima li petlje Viktor Vresnik objaviti plaću svojeg hipervažnog i hiperproduktivnog novinara i urednika Davora Butkovića, čovjeka koji na vrlo moralan način eskivira milijunske obaveze pred Ministarstvom financija? Ako se Vresnik poziva na Orlandu Obad i njeno raskrinkavanje tajnih računa bračnog para Tuđman, može li se pozvati na izmišljen intervju rečenog Butkovića s njegovim tadašnjim prijateljem i partnerom na žderačinama Ivom Sanaderom? Kužite sistem? Butković je O. K., njega se neće otarasiti nakon neviđenih skandala. Eibl nije O. K.
Hoćemo kazati: Viktore Vresniku, zašuti, kukavico! Takneš li našu kolumnisticu, nastaviš li s prekomjernim granatiranjem te krhke žene, imat ćeš posla s nama (kako bi se ono reklo, be my guest). Možda te boli ćošak, možda si nekarakterna osoba, možda si seronja, nama je svejedno kakav si, ali autograf.hr i naše autore nećeš vrijeđati.
Koliko je lažno da kolegica Eibl ne ”poznaje teren”, govori podatak da je neposredno prije utakmice s Turskom u jesen 2011. kada se govorilo da ide smjena Slavena Bilića, Romana jedina dobila Bilića od svih sportskih novinara i intervju s Bilićem objavljen je na 3 stranice priloga Jutarnjeg lista Magazin (subotom). Nino Pavić tada je ”neradnicom” Eibl bio toliko oduševljen da se spustio sa sedmog kata da osobno opremi tu ekskluzivnu ”robu” uz tapšanje ”izvrsno, mala”
A to Vresnik čini: jer ako tvrdi da je Romana Eibl sve drugo osim vrlo kvalitetne novinarke (kaže Vresnik: ”cijenio sam kolegicu Romanu Eibl”, ali je ne cijeni više), onda smo mi idioti jer smo zaposlili propalitet.
Mi idioti nismo. Niti se savijamo. Ni pred kim. A Romanu Eibl smo angažirali iz istih razloga zbog kojih su je kolege sportski novinari dva puta izabrali kao najbolju u struci, jer vrhunski radi svoj posao.
Koliko je lažno da kolegica Eibl ne ”poznaje teren”, govori podatak da je neposredno prije utakmice s Turskom u jesen 2011. kada se govorilo da ide smjena Slavena Bilića, Romana jedina dobila Bilića od svih sportskih novinara i intervju s Bilićem objavljen je na 3 stranice priloga Jutarnjeg lista Magazin (subotom). Nino Pavić tada je ”neradnicom” Eibl bio toliko oduševljen da se spustio sa sedmog kata da osobno opremi tu ekskluzivnu ”robu” uz tapšanje ”izvrsno, mala”.
Nasuprot Vresnikovu nečuvenom vrijeđanju jedne kolegice mi želimo istaknuti, možebitnim neupućenim čitateljima, i onima koji bi, ako čitaju Jutarnji list, mogli/trebali potvrditi da ”nije otkrila ni jednu novu informaciju” ili ”pokrenula bilo kakvu istragu”, tko je Romana Eibl.
Rođena je u Zagrebu 21. srpnja 1966. U Vjesnik ju je doveo njen doživotni mentor Žarko Susić, koji joj je predavao u srednjoj školi u Centru za kulturu i umjetnost predmet koji se zvao oblici novinarstva i u dvije godine usadio joj je ne samo novinske temelje, u tehničkom smislu, kako se što piše, nego ju je učio odgovornosti u poslu, čestitosti, dosljednosti, distanciranosti. Učio ju je ne samo biti poštena i odgovorna novinarka i spram javnosti, i spram sugovornika, i spram suparnika. Više od svega, Susić ju je učio biti i ostati uspravnim čovjekom.
S obzirom na to da je bila i vrlo dobra sportašica u svojoj dobi: pionirska prvakinja Jugoslavije te višestruka pionirska i juniorska prvakinja Hrvatske u stolnom tenisu, i da je opsesivno cijeli život uz oca (koji je preminuo kada je Romana imala 16 godina) pratila sve moguće tada im dostupne sportove, Žarko Susić odveo ju je sa 18 godina u sportsku rubriku Vjesnika.
Ako glavni urednik Jutarnjeg lista tvrdi da je Romana Eibl sve drugo osim vrlo kvalitetne novinarke, onda smo mi idioti jer smo zaposlili propalitet. Mi idioti nismo. Niti se savijamo. Ni pred kim. A Romanu Eibl angažirali smo iz istih razloga zbog kojih su je kolege sportski novinari dva puta izabrali kao najbolju u struci, jer vrhunski radi svoj posao
U Vjesniku je bila u honorarnom statusu od 1984. do 1991. i već u to vrijeme zapale su je i neke velike teme i velike priredbe. Intenzivno je pratila Univerzijadu 1987. i jedina napravila intervju s najvećom zvijezdom tada u Zagrebu, kineskom gimnastičkom legendom Li Ningom. Pisala je tih ranih godina i o onom glasovitom Šajberovu poništavanju prvenstva Jugoslavije u nogometu i sudovanju uslijed svega.
Godine 1991. dobila je radni odnos u Vjesniku, a 1992. postala jedna od najmlađih, a možda i najmlađa urednica neke rubrike od osnutka Vjesnika, rubrike Sport.
Na mjestu urednice ostala je sve do 2004., kad je samovoljno otišla iz Vjesnika zbog drastičnog urušavanja lista u svakom smislu, i financijskom i tiražnom i profesionalnom, a dijelom i da zbog zdravstvenih razloga predahne od razornog ritma dnevnog novinarstva. Od listopada 2004. do 2006. bila je urednica i novinarka u ženskom magazinu Viva, izdavača Sanoma. Lijepo razdoblje u kojem je bila kolumnistica i intervjuirala književnice, glumice, redateljice, i druge vrijedne ljude iz javnoga života.
Viva se 1. siječnja 2006. gasi, radi honorarno na više strana, a u svibnju i lipnju angažirala ju je kao autoricu novinarskih priloga i pripreme njezinih voditeljica Hrvatska televizija na golemom projektu Goleo, koji se emitirao mjesec dana za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu u Njemačkoj. Ostala je još godinu dana surađivati za HTV-ovu sportsku tjednu emisiju Arena sa zapaženim prilozima.
Od rujna 2006. do svibnja 2009. pomoćnica je urednika sporta u listu 24 sata, gdje je došla na poziv tadašnjega glavnog urednika Borisa Trupčevića. Na poziv Nine Pavića, osobno, preuzima mjesto urednice sportske rubrike Jutarnjega lista od 1. srpnja 2009. i to formalno ostaje do otkaza krajem lipnja 2013. De facto, smijenili su je s mjesta urednice u kolovozu 2011. netom nakon što je od 1. srpnja 2011. potpisala novi dvogodišnji aneks ugovora kao urednica rubrike.
Struka je upravo Romanu Eibl izabrala da Janici Kostelić na velikoj svečanosti u novoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici preda nagradu za najbolju sportašicu svijeta u izboru svjetskih novinara. Hrvatski zbor sportskih novinara proglasio ju je 1998. novinarkom godine u pisanim medijima, a 2002. Hrvatski zbor sportskih novinara izabrao ju je za urednicu sportske rubrike godine
Izvještavala je među ostalim s Olimpijskih igara u Atlanti 1996., iz Sydneya 2000., te Pekinga 2008. Nažalost, Olimpijske igre u Ateni u zadnji čas morala je otkazati jer se razboljela (štitnjača, slično kao Janica Kostelić). Izvještavala je s brojnih europskih i svjetskih prvenstava u košarci, skijanju, odbojci, veslanju, stolnom tenisu, pa i nogometu. Pisala je vrlo intenzivno i s terena o čudesnoj obitelji Kostelić i prije nego je postala planetarno poznata i pratila je Janicu do kraja njene karijere.
Struka je upravo Romanu Eibl izabrala da Janici Kostelić na velikoj svečanosti u novoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici preda nagradu za najbolju sportašicu svijeta u izboru svjetskih novinara. Hrvatski zbor sportskih novinara proglasio ju je 1998. novinarkom godine u pisanim medijima, a 2002. Hrvatski zbor sportskih novinara izabrao ju je za urednicu sportske rubrike godine.
I na kraju, bila je i pedagog jer je novinarski podigla i podupirala dosta mladih ljudi od kojih su neki bili i njeni vršnjaci. Neki su danas u Hini, neki u Dinamu, neki u Jutarnjem listu, neki u Večernjem listu, a neki, nažalost, kao i ona, na cesti.
Nama sve ovo nije bilo potrebno istaknuti kada smo je angažirali, ali sada smo prisiljeni navesti da odgovorimo ružnim uvredama i klevetama koje stižu iz njene bivše redakcije. Klevete i uvrede koje doživljavamo osobno i preko kojih nećemo olako prijeći.
Mi jesmo mladi i mali portal i strepimo, jer su vremena teška i jer nije lako preživjeti. Ali sagibati se nećemo. I još nešto, da kojim slučajem imamo financijsku, političku i medijsku moć tajkuna Ninoslava Pavića (neka nam se osuši ruka ako si takvo što ikad dozvolimo), prvo bismo se obratili radnicama Kamenskog, a donedavnog urednika Forbesa pustili bismo da i dalje melje o bogatstvu jer on i ostali huligani iz Jutarnjeg lista, koji ga podržavaju, nisu dostojni Romane Eibl. Mi jesmo.