novinarstvo s potpisom
Autor: Ante Tomić / Leave a Comment
Cjevari i varioci “Brodosplita” okupili su se u učionici plašljivo se pogledavajući koji će od njih u žestokom, nemilosrdnom nadmetanju nekoliko tisuća radnika proći stroge testove i naposljetku biti izabran za astronauta?
Tko su nekolicina sretnika koje će gazda Tomislav Debeljak poslati u kozmos sofisticiranom letjelicom čiji trup već leži poluzgotovljen na škverskom navozu? [Read more…]
Autor: Nela Vlašić / Leave a Comment
Dan žena, 8. mart bio je nekad Međunarodni dan radnica, dok je radnica bilo. Zato sam protekli tjedan odlučila taj meni drag dan obilježiti upravo s njima – radnicama. Ženama kojima je ovaj divlji kapitalizam ukrao smisao. Tekstilnim radnicama.
Dan prije uputila sam nekolicini svojih prijateljica, s kojima se družim dobar dio svog svjesnog života, SMS da mi se pridruže i otputuju sa mnom u Pulu na prosvjed radnica Modne kuće Arena.
Pula je od Rijeke u kojoj živim udaljena, Istarskome ipsilonu zahvaljujući, tek nešto više od sat vožnje. No, moje drage, pametne i inače ženski vrlo osviještene dame usprkos kalvarijama što su ih i same prolazile na poslu kojim se bave, otkazima, šikaniranju, podcjenjivanju, mobbingu, neplaćanju, kašnjenju i smanjenju plaće – odabrale su na taj dan s velikim “D”ostati doma. Čak sam i od svoje kćeri dobila jedno odlučno, građevinarsko “Ne!”
Navikla sam ja, mada me taj nedostatak ženskog zajedništva i solidarnosti uvijek iznova rastuži. Prisjetila sam se kako sam i na predstavu Lenke Udovički koju je napravila s radnicama Kamenskog išla sama. Moji prijatelji i mnogi, mnogi drugi suosjećali su s njima pred televizorima glasno psujući iz udobnosti i sigurnosti svog doma one koje će sutkinja Ivana Čalić, po svemu sudeći, na duže vrijeme udaljiti od tvornica na za njih atraktivnim lokacijama.
Jedina koja je spremno, bez ikakvih dodatnih pitanja tipa što ti to u tim godinama treba, prihvatila moj poziv da odemo u Pulu, na protestni radnički happening u Prolazu sv Teodora – bila je Vedrana Rudan. I dobro je da jest. Svojim dolaskom, solidarnošću, podrškom i kratkim obraćanjem okupljenima silno je razveselila radnike i radnice koji su od 21. veljače u štrajku zbog neisplate sedam plaća.
U svom stilu omotana šalom Arena trikotaže poručila je: “Treba raz…..ti gadove, oteti od njih ono što su ukrali nama i našoj djeci!” – i dobila aplauz odobravanja okupljenih.
I odista je tako. Treba li uopće posebno napominjati i da je tri, četiri tisuće četvornih metara ove tvornice na prestižnoj lokaciji uz samo more (Riva 12), da je novac iz ove tvrtke-simbola koja je othranila mnoge Puljane misteriozno, gotovo houdinijevski nestao. Ne samo onaj za plaće i za pletivo neophodno za Arenine uratke, već i štednja radnika, novac kojeg su se svjesno odricali, čak i donosili u tvrtku ne bi li u svakom trenutku imali sredstava za rad. Radnici su štedjeli, a firma je onda ta njihova sredstva obrtala za nabavku sirovina… I obrnula je – i radnike i novac.
Poteškoće ove renomirane tvrtke s vrlo kvalitetnim proizvodima i prodavaonicama diljem Hrvatske započele su u jesen 2012. godine – a kulminirale u lipnju 2014. kad su zbog dugova od navodno 18 milijuna kuna ostali i bez plaća.
Sad svi peru ruke. U srijedu je direktorica Arene Modne kuće d.o.o Snježana de Gravisi podnijela ostavku, jer kako kaže nema podršku radnika za predstečajnu nagodbu, koja podrazumijeva nastavak proizvodnje i očuvanje radnih mjesta.
Sindikalisti koji su za njezinu ostavku doznali iz medija tvrde pak kako direktorica nije dorasla funkciji, da je ostavku trebala dati znatno ranije, ali i da je krajnje nefer odgovornost za budućnost Arene svaljivati na pleća radnika i optužbe za nekooperativnost s Upravom.
Radnici samo koriste svoje ustavno pravo na štrajk zbog neisplate sedam plaća… Nitko od njih, uvjerila sam se i sama u subotu kroz razgovor s nekolicinom Arenaša, nije želio prekinuti proizvodnju, a kamoli izgubiti radno mjesto. No morali su obavijestiti javnost o nedopustivome ignoriranju njihovih zahtjeva da se istraži kamo je nestao novac iz radničke štednje i štrajkat će sve dok im se rad ne plati.
Uostalom neplaćanje radnika kazneno je djelo i odista čudi da Uprava nije ranije zatražila predstečajnu nagodbu ili stečaj, nego već osam mjeseci mrcvari radnike neplaćanjem i neizvjesnom budućnošću njihovih radnih mjesta i još im pritom nabija grižnju savjesti zbog obustave rada.
Koliko su ti ljudi vezani uz svoju tvornicu vidjelo se i u subotu, kad su ponosno ispred posrnule tvrtke, stepenicama prekrivenim crvenim tepihom, koračali u majicama i haljinama svoje Arene. Po stepenicama dolje uz osmijeh, veselo imitirajući manekenski catwalk, a natrag posrćući suznih očiju.
Red carpet i radnici – koji li ironije. Usprkos mnoštvu okupljenome u prolazu što je dobio ime po svecu, za kojeg kršćani vjeruju da ima iscjeliteljske moći, te su mi se žene učinile tako nedopustivo samima u svom beznađu. Uskoro će, ako im se ne pomogne, biti tek statistika. Novih stotinu utopit će se u na tisuće privatizacijom obmanutih i prevarenih radnika.
Zato su me u tu subotu na dan s velikim D, moj “D Day” nervirale kozmetičke intervencije u njihov bunt, pogotovo taj crveni tepih. Znam, znam po novim teorijama prosvjedima i prosvjednicima valja dodati zrno performansa kako bi se na njih svrnula pažnja apatične i na sve strahote otupjele javnosti. Klasičnom radničkom protestu treba načiniti face lifting, jer današnjim klincima parole poput onih “poštena plaća za pošten rad”, radničko bratstvo i solidarnost samo su fraze iz udžbenika povijesti i sociologije potpuno ispražnjene od sadržaja. Dva desetljeća sistematskog zatupljivanja učinila su da sve što miriše na prošlost odbace kao opasno i subverzivno ukoliko se ne odvija na crvenom tepihu, uz malo alkohola i spektakla.
Ja u svece, pa ni u one poput sv Teodora ne vjerujem – ali vjerujem u moć -, po bolesno društvo iscjeliteljsku moć radničkog jedinstva, solidarnosti i ženskog zajedništva. Zato mi suze na oči nije natjerao samo nespretan hod radnica po crvenom tepihu, već i pjesma u izvedbi Edne Jurcan. Za subotnji mutant, surogat protest odabrala je preko stotinu godina staru pjesmu radnica u rižinim poljima uz rijeku Po “Sebben che siamo donne”, čiji su stihovi nažalost i danas aktualni.
E la liberta non viene
perche non ce l’unione
I odista , sloboda, pa i ona od izrabljivanja i financijskog iscrpljivanja radnika, neće doći bez zajedništva. Danas Kamensko i Arena, a sutra i svi oni ispred televizora, uvjereni da se riječi sutkinje Ivane Čalić o zatvaranju očiju, okretanju i spuštanju glava ne odnose na njih – svi oni u kojima ni 8.mart ni hrabre tekstilne radnice ne mogu probuditi želju za zajedništvom i solidarnošću.
Autor: Marijana Matković / Leave a Comment
Tek u ponedjeljak ujutro, paralelno s dolaskom radnika Brodosplita pred kapiju, poslodavac im je službeno počeo uručivati “odluke o udaljenju s posla“, na koje bi se trebali očitovati u roku od deset dana, tako da dostave pisani odgovor, izvijestio je u ponedjeljak kolega Damir Petranović na tportalu. Potvrda je to pitanja o legitimnosti postupka, odnosno vikend-gerilske akcije, koju je protiv šefa Brodosplitova Nezavisnog sindikata Zvonka Šegvića i oko 230 radnika koji prosvjeduju poslodavac poduzeo za vikend. Kao što smo pisali, pozvao je oko 25 radnika s kojima je u subotu razgovarao u splitskom “Jockeru“, da bi u nedjelju privolio 50 radnika na potpisivanje očitovanja u kojem navode kako nisu krivi za nasilje u pogonu koje vlasnik škvera Tomislav Debeljak imputira prosvjednicima.
Zaista nevjerojatno! Jer te su izjave radnici potpisivali kao službeni dokument na temelju kojega je disciplinski postupak trebao biti zaustavljen i oni vraćeni na posao, a da nitko od njih tada nije imao u ruci službeno rješenje ili odluku kojom ih se suspendira, niti je imao vremena tijekom zakonskoga roka razmisliti što želi ili što mu je pametno učiniti. Štoviše, nama su u Upravi tvrdili da su takve odluke radnicima poslane u petak prijepodne te da nije isključeno kako su ih radnici možda u subotu prijepodne već dobili i potpisali, (”jer riječ je o preporučenim pošiljkama, svi su u Splitu, a Pošta je danas brza”), čime formalno-pravno odluka o udaljenju s radnoga mjesta stupa na snagu, da bi se sad ispostavilo da nitko nikomu ništa službeno poslao nije i osim sms-poruke, koja je radnicima poslana u zoru, poslodavac se nema na što pozvati.
Sada, dakle, napokon možemo napisati ono što su nam u nedjelju nekoliko puta spomenuli sindikalci i sami radnici moleći da to ipak ne napišemo jer im je cilj doći do nekakva dogovora – to “da je Debeljak lažljivac“.
Tek u ponedjeljak – dakle, nakon što su potpisali dokument na temelju kojega bi disciplinski postupak trebao biti zaustavljen, (o čemu je poslodavac još u nedjelju obavijestio kadrovsku službu!) – radnici su dobili obavijest da se postupak pokreće. Debeljak se tijekom vikenda nije zamarao time je li njegov postupak pravno utemeljen jer bilo je važno ”obraditi” izmrcvarene ljude koji su, unatoč tomu što prosvjeduju, istodobno i u strahu od mogućnosti od gubitka posla, pa su spremni potpisati bilo što, čak i to da nisu krivi za nešto za što nema dokaza da se uopće dogodilo. Naime, kad smo u nedjelju zatražili da nam objasne što podrazumijevaju pod nasiljem, rečeno nam je da je jednom radniku razbijena kaciga te da su jednoga prosvjednici gađali.
Ne treba niti govoriti da je i to apsolutno nedopustivo, no doista – nakon ovakve redikulizacije radno-pravnog postupka – čudno je, zapravo, da nisu “pucale“ glave, a ne jedna kaciga.
Reakcije radnika škvera apsolutno motivira nervoza, što objašnjava zašto su se digli na noge samo nekoliko sati prije nego što su mogli vidjeti da je plaća sjela na račune, kao i na to da su nekima plaće manje, što poslodavac opravdava novim sustavom obračuna i pravom da više plati radnike od neradnika. Ne treba mu oduzimati to pravo i taj alat da uspostavi red u škveru jer o tome ovisi hoće li škver konkurentno zaploviti svjetskim brodogradilišnim vodama. I radnici se danas moraju pomiriti s time da u vrijeme kad je država dotirala brodogradnju nitko nije morao razmišljati o tome što ih je previše ili o tome što im “marende“ traju predugo, dok je s privatnim vlasnikom koji u posao ulaže i dio svoga novca, situacija ipak drukčija.
No krajnje je nedopustivo da se netko prema ljudima ponaša kao da su ovce, nedostojne toga da se na njih primijene važeći propisi iz radnoga prava, odnosno tako kao da ga se propisi ove države uopće ne tiču. Škverski grmalji su, kako ih pomalo u šali nazivaju u Upravi da bi opisali grozote koje ljudima utjeruju strah u kosti kad oni prođu kancelarijom, radnici, koje nitko, jednako kao ni rad, ne bi smio ponižavati. Koliko god nas zanimale poduzetničke slobode ili ideja rasterećivanja poslodavaca da bi izdržali trenutačno stanje na tržištu, ne treba zaboraviti da je osnova svakoga poduzetničkog uspjeha upravo radnik. Zadovoljan, pošteno plaćen ili upozoren na vrijeme, (u pisanom obliku), da će ga nadzirati, snimati njegov učinak, valorizirati i na temelju toga vrednovati rad u kunama. Sve ostalo proizvoljna je zajebancija onih koji su jako daleko čak i od bauka koji se danas često spominje – truloga kapitalizma.
I na tvrdnju Tomislava Debeljaka da se provalom u ormariće radnika našlo 2,5 tone alkohola nameću se, stoga, samo dva moguća zaključka, utemeljena na zafrkanciji, jednako kao što je i on olako rabi: prvi je da je to zgodna mogućnost da potpiše ugovor s “Dalmacijavinom“ i izbaci taj alkohol na tržište, gdje će dodatno zaraditi. A druga je parafraza naslova koji smo nedavno pročitali u “Večernjem listu“, nad tekstom u kojem je pisalo kako je autobus jedne prijevozničke tvrtke vozio ”dibidus pijan vozač”: Kako neće piti kad radi u Brodosplitu?!
Autor: Marijana Matković / Leave a Comment
Oko 500 sindikalaca iz Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) i Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), u četvrtak je prosvjedovalo ispred Ministarstva rada i mirovinskog sustava te sjedišta Hrvatske udruge poslodavaca protiv najavljenih izmjena zakona o radu (ZOR) u režiji Ministarstva. Pred Ministarstvom je bilo i “bezobraznih” poruka (jedan transparent sa šakom i podignutim srednjim prstom uz poruku: “Monetizirajte ovo!”); ali i parola za koju je, čini se, i u Hrvatskoj napokon sazrelo vrijeme: “Radnici neće biti robovi!”
Dan ranije sindikalci su napustili razgovore o zakonu nakon što se pokazalo da prijedlog dobrano odstupa od onoga kako ga je ministar rada Mirando Mrsić mjesecima najavljivao – kao zakon koji bi trebao liberalizirati uvjete rada, ali i osigurati maksimalnu zaštitu radnika. Naime, prijedlogom zakona ukinuo bi se postojeći sustav otpremnina, odnosno postojeća zakonska odredba po kojoj radnik ima pravo na otpremninu u visini najmanje trećine plaće po godini staža, za svaku godinu staža, i to nakon dvije godine kod poslodavca.
Prema tvrdnjama sindikata cilj je Ministarstva da se otpremnine u potpunosti izbace iz Zakona o radu. U praksu bi se uveo tzv. fond za otpremnine, u koji bi se uplaćivao sadašnji doprinos za zapošljavanje te iz toga financirale buduće otpremnine radnika. No to bi pravo imali tek radnici nakon tri godine staža, a šanse da se nešto “ozbiljno” na računu prikupi tek oni koji u sustavu provedu bar 20 godina, pa je nužno osigurati odgovarajuće prijelazno razdoblje za one radnike koji neće biti te sreće, upozoravaju sindikalci. Za njih je sporna i najava ograničenja odštete koju poslodavac mora isplatiti radniku u slučaju sudske presude, sa sadašnjih 18 na šest plaća ubuduće.
I dok je ministar najavio da je spreman odustati od odredbe o financijski uvjetovanom otkazu (onomu koji bi poslodavac mogao “uvaliti” radniku ako on ne prihvaća smanjenje plaće), čini se da je vrlo nepopustljiv oko mogućnosti da se pod određenim uvjetima radno vrijeme produlji i na više od maksimalnih 48 sati tjedno. Trenutno ono iznosi 40 sati i do osam sati prekovremenih, no u nekim profesijama u kojima se redovito radi sezonski, moguće je kolektivnim ugovorom najdulje tijekom četiri mjeseca propisati i dulje radno vrijeme, koje poslodavci po sadašnjim propisima moraju platiti kao prekovremeni rad. Time se otvara mogućnost produljenja radnog vremena i do 56 sati tjedno, slijedom čega bi radnici sa šestodnevnim radnim vremenom mogli raditi više od devet, a oni s petodnevnim i više od 11 sati dnevno. Ideja o produljenju radnog vremena u ZOR-u značila bi da se takav rad ne mora tretirati kao prekovremeni, pa ne mora biti niti plaćen ili nadoknađen slobodnim danima.
Bez ikakve sumnje, spomenuti su prijedlozi veliki korak natrag za radnike, osobito ako to gledamo u kontekstu postojeće situacije. Naime, stenjanje o tome kako su otpremnine poslodavcima velik teret poprilično je smiješno uzmemo li u obzir da većina malih poslodavaca sigurno nije ugovarala njihove basnoslovne iznose. A ZOR predviđa da radniku pripada trećina plaće po godini staža, najviše do šest plaća, što je doista mala satisfakcija kada se to isplaćuje nekom tko iza sebe ima 20 i više godina kod poslodavca. Istine radi, valja naglasiti da se tomu pribrajaju i plaće za trajanja otkaznog roka, no usporedba tih parametara s prosjekom u zemljama EU-a već je odavno pokazala da je to možda tek sedmi ili osmi problem koji opterećuje konkurentnost. I svakako ne najvažniji.
Među prvima su parafiskalni nameti, odnosno raznorazne vodne, spomeničke, komorne i slične naknade koje poduzetnici obavezno plaćaju, a čiji popis i plan smanjivanja nije uspjela napraviti nijedna vlada u posljednjih dvadesetak godina. Problem naših poslodavaca su i vlasti – sve odreda – koje jednostavno ne uspijevaju stvoriti okružje u kojem se može normalno poslovati, pa danas, na primjer, imamo na snazi odredbu po kojoj i mali poslodavci PDV plaćaju po obračunu, iako je neizvjesno kada će i kako posao naplatiti. A obveze prema državi naplaćuju im ovrhom. S druge strane, naizgled pozitivna slika o položaju radnika u Hrvatskoj zapravo se diči prosjekom koji premalo govori o tome kako zaista živimo.
Na primjer, izmjene ZOR-a o produljenju radnog tjedna bez plaćanja prekovremenih sati mogle bi se primijeniti na trgovinu, gdje radnici, odnosno mahom radnice, već sada rade u smjenama do 21 sat (a u “supermarketima” i do 22 ili 23 sata), za pišljivih 3500 kuna mjesečno. I velik je problem ako je nađu da sjedi, čak i za blagajnom. Ili na kioske, u kojima žena sa 28 godina staža, uz prodaju novina, naplaćuje režije, prima pakete, isplaćuje gotovinu, kao da je riječ o bankomatu, a u zadnje vrijeme prodaje jeftine tave na koje se ne lijepi hrana i prima fotografije za razvijanje. I sve to za doslovce 3100 kuna, pa samo sanja da preživi još dvije godine do prijevremene mirovine, inače odredbe u zakonu čije je izmjene ministar Mrsić ovih dana već pustio u javnu raspravu.
Ideja tih izmjena, naravno, ide za tim da bi gospođa iz kioska trebala raditi puno dulje nego što planira jer će joj se u suprotnome drastično smanjiti ionako niska mirovina i ugroziti egzistencija. Bar do 65, po 12 sati dnevno. To će, valjda, spasiti naše gospodarstvo. I pogaziti čovjeka.
Autor: Marijana Matković / Leave a Comment
Iako se već mjesecima priča o novome modelu otpremnina u Hrvatskoj te najavljuje da bi prijedlog novog Zakona o radu (ZOR) uskoro trebao biti predstavljen javnosti, mnogi detalji još nisu poznati. Zna se tek da bi novim sustavom otpremnina bili obuhvaćeni svi novozaposleni nakon što zakon stupi na snagu, za koje će se u poseban fond preusmjeriti sadašnji doprinos za zapošljavanje, i to na račun koji nosi ime i prezime radnika. Radnik bi ta sredstva mogao povući u slučaju da dobije, pa čak i ako sam da otkaz. Ako eventualno ne iskoristi novac s tog računa tijekom radnog vijeka, ili ga djelomice iskoristi, taj bi se novac “pribrajao” računu za isplatu mirovine.
Time se skida teret isplate otpremnina s poslodavca u trenutku kada zbog problema u poslovanju mora otpustiti višak radnika i sasvim sigurno olakšava proces restrukturiranja gospodarstva. No po sadašnjim najavama, sredstva bi se mogla povući tek nakon što radnik napuni tri godine radnog staža, što je svojevrsni korak unatrag za radnike koji po sadašnjem ZOR-u imaju pravo na otpremninu nakon dvije godine kod poslodavca. Sindikati ističu kako je spomenuto ograničenje posve neprihvatljivo, ne samo zbog toga što se povećava uvjet staža sa dvije na tri godine, nego zato što danas sve veći broj zaposlenih radi na određeno, po nekoliko mjeseci, nakon kojih su neko vrijeme bez posla. Sličan je slučaj i s onima koji povremeno rade preko ugovora o djelu.
Tako bi se moglo dogoditi da radnik ima sredstva na računu, ali ih ne može koristiti kada dobije otkaz kod trećeg ili četvrtog poslodavca i novac mu doista treba, jer će uvjet od tri godine staža ispuniti tek za pet ili šest godina, dok bi oni koji daju otkaz nakon tri godine imali to pravo.
Povoljnije za one s dugim stažem
Osim što bi mogao olakšati restrukturiranje, novi model otpremnina mogao bi biti povoljan za radnike s duljim stažem, koji su sada primali otpremninu temeljem ZOR-a, jer ih ne bi “kačila” odredba po kojoj otpremnina može iznositi najviše šest plaća, osim ako to kolektivnim ugovorom, pravilnicima ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno.
Po sadašnjim propisima radnici u takvoj situaciji imaju pravo na trećinu plaće za godinu staža, do šest plaća, a ako se ta sredstva ne mogu naplatiti u stečaju, država jamči isplatu minimalnog dijela otpremnine i iz Agencija za osiguranje radničkih potraživanja u stečaju isplaćuje trećinu plaće o godini staža, najviše do tri plaće. Po novome bi sustavu radnici sredstva od otpremnine imali na računu i ona ne bi ovisila o mogućnosti poslodavca da je isplati, a u slučaju onih s duljim stažem, iznos bi svakako bio veći od današnjeg minimalca.
Spomenuti model temelji se na austrijskom Fondu za otpremnine koji je zaživio prije točno deset godina, pa su austrijski stručnjaci u Hrvatskoj nedavno predstavili svoja iskustva. Ona su uglavnom pozitivna, osim što se u praksi pokazalo da postoji potreba za dodatnom zaštitom radnika u prijelaznom razdoblju, osobito onih koji rade povremeno, na pola radnog vremena ili uz minimalnu nadnicu. U Hrvatskoj bi se to, kako sada stvari stoje, bar na neko vrijeme “anuliralo” nastavkom prava na naknadu po nezaposlenosti, pa s time ne bi trebalo biti problema, smatraju stručnjaci.
