(Opasna uredništva Autografa: Reportaža, odlična reportaža Branimira Pofuka objavljena je u subotu 5. svibnja u prilogu Obzor Večernjeg lista i trebala je biti prenesena na našem portalu prije ovogodišnje komemoracije na Bleiburgu, što je upriličeno u subotu 12. svibnja. Premda smo dobili dozvolu urednika Obzora i autora reportaže, iz tehničkih razloga nam to nije uspjelo. Premda kolega Pofuk u više navrata spominje komemoraciju koja će se dogoditi, smatramo da je vrlo vrijedna i da je zaslužila da se nađe u Književnim ogledima, makar i naknadno). [Read more…]
Pun (po)nos svastike
“Priveden izgrednik”, “Ostojićev policajac”, “tri mlađahna i revoltirana pripadnika jednog krila Torcide”, “rukopis UDBA-e”, “Labrador 2.0”, “beogradska mafija”, ekskluzivne dojave iz nepotvrđenih izvora i tako dalje i tako bliže u posttraumatskoj igri “predložite počinitelja pa ću vam reći tko ste”. Paralelno pak teku nagađanja o ishodu: je li reprezentacija u predsoblju izbacivanja iz kvalifikacija, hoće li joj oduzeti neki bod, prijeti li Splitu gubitak domaćinstva utakmice s Bugarskom, kolika bi mogla biti novčana kazna. [Read more…]
I ja kažem: Naprijed, Hrvatska!
Ivo Josipović je bio gost u jučerašnjem terminu emisije ”Nedjeljom u 2” na HTV1 i ne mogu reći da sam oduševljen izvedbom niti bivšega predsjednika, niti voditelja i urednika Aleksandra Stankovića (emisija ne ispadne bolja ako voditelj prekine sugovornika i to nekoliko puta usred važne rečenice). Počnimo od nepotrebnoga ponavljana stvari iz kampanje, na što se potrošilo puno vremena. Koga to više zanima, odnosno, koliko je puta to već apsolvirana stvar? Zar kolega Stanković zaista misli da je potrebno po enti put ponavljati Josipovićevo priznanje kako je griješio u predizbornoj kampanji? I da to priznanje životno zanima gledatelje emisije kada su ga već čuli ili pročitali jedno deset puta?
Bilo je zaista smiješno na kraju emisije slušati teme koje urednik i voditelj ”nije stigao, a imao je namjeru otvoriti”. Pa, kume, što nisi bolje koncipirao emisiju? [Read more…]
Kolinda kao Mugabe
Paradiranje s predsjedničkom lentom, koju novoizabrana predsjednica Republike već od svoje inauguracije kani reaktivirati, nije samo pitanje stila nego je prvorazredna politička poruka. Kolinda Grabar Kitarović možda voli ekstenzije, ali ovakvim potezom neće pojačati državničku važnost predsjedničke funkcije. U njenom timu, pozivajući se na zakonsku formulaciju, objašnjavaju da je lenta znak predsjedničke časti.
Ali njenim konzumiranjem nova šefica hrvatske države neće osnažiti svoj državnički kapacitet. Upravo suprotno!
Kićenje lentom Franje Tuđmana, koja je u međuvremenu – za vrijeme predsjednika Stipe Mesićai Ive Josipovića – bila izvan upotrebe, danas djeluje još anakronije i bizarnije nego devedesetih kada je prvi hrvatski predsjednik, inzistirajući na državotvornim insignijama, sam konstruirao hrvatske državne simbole, pa su neki od njih i danas opterećeni njegovom fascinacijom uniformama i staromodnim ceremonijalima.
Stavljanjem lente Kolinda Grabar Kitarović vodi Hrvatsku u red latinoameričkih i afričkih država. U europskim razmjerima – gdje je Hrvatskoj, valjda, mjesto – predsjednici države preferiraju decentnu ozbiljnost, a ne vlastito dekoriranje lentama
Stavljanjem lente Kolinda Grabar Kitarović vodi Hrvatsku u red latinoameričkih i afričkih država. U europskim razmjerima – gdje je Hrvatskoj, valjda, mjesto – predsjednici države preferiraju decentnu ozbiljnost, a ne vlastito dekoriranje lentama.
Franjo Tuđman ulogu je predsjednika države formatirao sukladno svojem shvaćanju demokracije, odnosno vlastitim autokratskim sklonostima, takoreći u kraljevskim gabaritima. “Nije vjerovao u demokraciju nego u izuzetnu ulogu izabranog pojedinca”, “govorio je da Sabor uopće nije potreban, nego postoji samo kako bi se zadovoljili zahtjevi Zapada” – prisjećao se kasnije svjedok vremena Žarko Domljan, prvi predsjednik Sabora samostalne Hrvatske, koji je Tuđmana proglasio predsjednikom i prvi put mu stavio tek kreiranu lentu preko ramena.
Hrvatska je tako dobila formalno polupredsjednički, a praktično naglašeno prezidencijalistički sustav, Tuđman se nazivao državnim poglavarom (ta je formulacija kasnije, 2000. prilikom rekomponiranja predsjedničke funkcije i smanjenja ovlasti brisana iz Ustava), simbolički pokušavajući podebljati svoj položaj ukrasio se lentom, kasnije je navukao i bijelu maršalsku uniformu, u kojoj je djelovao kao frapantna replika Josipa Broza, ured na Pantovčaku nazivao se Dvorima, formirao je gardu u lažnim povijesnim kostimima…
Svaka zemlja, logično, drži do svoje tradicije. Ali ovdje se nije radilo o tradiciji, nego o njenim instant surogatima. O izmišljanju povijesti. Generalno, lenta je bila izraz Tuđmanova shvaćanja predsjedničke uloge.
Njenim ponovnim aktiviranjem te najavljenim pompoznim krojem ukupne inaguracije, Kolinda Grabar Kitarović pokušava se nasloniti na Tuđmanovo naslijeđe. Je li taj postupak rezultat manjka samopouzdanja ili nerazumijevanja duha vremena?
Funkcija predsjednika države značajno je, naime, u međuvremenu redizajnirana, postala je u svakom pogledu mnogo decentnija, pa je logično da su tim slijedom reducirane i neke njene insignije. Tuđman je sa svojim simbolima predsjedničke vlasti djelovao nazadno i kičasto. Na međunarodnoj je sceni bio predmetom ironiziranja. Izazivao usporedbe s južnoameričkim diktatorima. Europa ga je smatrala reliktom 19. stoljeća.
Njenim ponovnim aktiviranjem te najavljenim pompoznim krojem ukupne inaguracije, Kolinda Grabar Kitarović pokušava se nasloniti na Tuđmanovo naslijeđe. Je li taj postupak rezultat manjka samopouzdanja ili nerazumijevanja duha vremena?
Govorilo se o njegovom arhaičnom poimanju nacije, o pretvaranju države u pozornicu za operetski stiliziran državni protokol. Petnaest godina kasnije vraćati se na tadašnju ikonografiju i pretendirati zauzeti njegovu poziciju – pa, to već djeluje prilično farsično. Ako je devedesetih sve to i imalo nekog smisla, danas je takva inscenacija apsolutno deplasirana.
Kad na inauguraciji prebaci lentu preko desnog ramena, Kolinda Grabar Kitarović nikako neće izgledati poput moderne europske državnice, kakav bi dojam, vjerujemo, htjela postići. Kad njene fotografije sa svečanog polaganja prisege obiđu svijet, nova će se hrvatska predsjednica naći rame uz rame uz Huga Chaveza, Eva Moralesa, Fernanda Lugoa, Roberta Mugabea…
Jer, kao simbol predsjedničke časti lenta se gotovo isključivo koristi u južnoameričkim državama (gdje je na djelu republikansko uređenje predsjedničkog tipa) te u nekim afričkim državama s jakim predsjednikom.
Predsjedničku lentu na predsjedničkim inauguracijama u Europi ne nosi nitko. Po medijima se sada može pročitati da austrijski, finski i portugalski predsjednik u tom smislu predstavljaju izuzetak. Ali lenta koju na svom ustoličenju stavlja predsjednik Finske dio je odlikovanja koje predsjednici imaju po funkciji (The Order of the Lion of Finland).
Supružnicima pripada nešto niže odlikovanje, koje nose istom prigodom. Austrijski predsjednik pojavljuje se s lentom samo na Bečkom novogodišnjem balu. Isključivo tada. Ponekad je u svečanim prilikama nose i europske okrunjene glave u parlamentarnim monarhijama u kojima je njihova uloga ceremonijalne prirode ili ceremonijalni predsjednik Portugala koji nasljeđuje monarhističku tradiciju. Ali u tim slučajevima lenta je dio najvišeg državnog odlikovanja. No takvo prešetavanje sa znamenjem kraljevske vlasti sve je rjeđe.
Europski monarsi pokušavaju živjeti životom običnih građana i čuvaju se nepotrebnog isticanja statusnih simbola. Princeze se ponašaju poput građanki, a neke predsjednice države htjele bi, eto, ikonografiju kraljevske ili prezidencijalne vlasti. U Europi lentu u svečanim prilikama nose valjda još samo gradonačelnici u Italiji i Francuskoj. Liberalni gradonačelnik Rima Ignazio Marino okitio se lentom i prilikom velikog vjenčanja gay parova u gradskoj vijećnici, kao i dok je marširao na čelu gay pride povorke.
Ponovnim stavljanjem u funkciju Tuđmanove lente, koja zakonom nije ukinuta, ali su nasljednici na Pantovčaku od njenog nošenja davno odustali, Kolinda Grabar Kitarović šalje posve pogrešne signale. Nova predsjednica Hrvatske pokazuje da ne razumije ni europski kontekst ni političku modernost, što je od diplomatkinje koja je gradila karijeru i u Bruxellesu posve neočekivano.
Pokazuje također da ne razumije promjene koje su se dogodile u Hrvatskoj. Mesićeva i Josipovićeva decentnost u obnašanju predsjedničke funkcije, vidljivo naglašena i njihovim odustajanjem od paradiranja s lentom, primjerena je današnjoj ustavnoj ulozi hrvatskog predsjednika, koju najbolje definira formulacija “predsjednik građanin”. Na koncu, nije ovdje riječ o obnovi hrvatskih tradicija. Riječ je obnovi Tuđmanu tako dragog provincijalnog kiča.
Najave da će se Kolinda Grabar Kitarović dati inaugurirati po Tuđmanovom ceremonijalu, s gardom, lentom, navodno i počasnim plotunima, te još nekim zasad nepreciziranim “novim nacionalnim elementima”, govore o opasnom gubitku mjere i ukusa. U Europi izabrani predsjednici svečanu prisegu uglavnom polažu u parlamentu, bez obzira jesu li birani neposredno ili posredno.
Ponovnim stavljanjem u funkciju Tuđmanove lente, koja zakonom nije ukinuta, ali su nasljednici na Pantovčaku od njenog nošenja davno odustali, Kolinda Grabar Kitarović šalje posve pogrešne signale. Nova predsjednica Hrvatske pokazuje da ne razumije ni europski kontekst ni političku modernost, što je od diplomatkinje koja je gradila karijeru i u Bruxellesu posve neočekivano
Tako je u Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Finskoj, Rumunjskoj… Drugdje se inauguracijske svečanosti održavaju u predsjedničkoj palači ili ispred nje, na primjer, u Mađarskoj, Rusiji, Grčkoj, Francuskoj, Slovačkoj… Nakon prisege u parlamentu prateći ceremonijal, ako ga ima, uglavnom ne pati od ekstravagancije. Važnost predsjedničke funkcije ne bilda se populističkim efemerijama.
U kontekst najava o nemodernom i prekomjernom šušuru, u koji Kolinda Grabar Kitarović kani upakirati svoje ustoličenje, mnogo jasnijim postaje i njeno nedavno nevjerojatno problematiziranje pojma “građanin”.
Ako nova hrvatska predsjednica zaista još nije uspjela usvojiti notorno, da okosnicu civiliziranih država čini ideja građanina – ne kao stanovnika grada, nego kao pripadnika političke zajednice koja ne razlikuje ljude po nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj vrsti pripadnosti – onda to može značiti samo jedno: da joj nisu jasni elementarni politički pojmovi i ne razumije karakter moderne države.
Iz tog pojmovnog košmara proizlazi, valjda, i zamisao o reanimaciji Tuđmanove lente. Nije ovdje riječ o simboličkim značenjem impregniranoj vrpci, nego o shvaćanju države, s implicitnim odricanjem od njenog građanskog, liberalnog karaktera.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Frljićeva samopromocija
Pogledao sam predstavu ”Hrvatsko glumište” HNK Ivana pl. Zajca Olivera Frljića i Marina Blaževića i moram reći da me jako, ali baš jako razočarala. Umjetnički.
Nisam od onih koji imaju previše predrasuda i prihvatio bih kritiku pa i kad je neopravdana kad bi to Gesamtkunstwerk nudio – ali on ga ne nudi. A niti ovo može biti taj Gesamtkunstwerk jer je riječ o gotovo skorojevićarenju.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije
Vrijeđanje kršćanskih simbola – da, ima ga. Ima vrlo mnogo nategnutih i jeftinih slika. Tekstualno – apsolutna nula.
Ima tu, naravno, i nekih jačih slika i poruka, ali ono što me najviše razočaralo jest, barem kako ja shvaćam umjetnost, izostanak istinske umjetnosti i umjetničke ekspresije. Nema je…
Predstava je u dramskoj i umjetničkoj artikulaciji ostala nepovezana, smušena, nedorečena i impotentna. Ništa u njoj nije suvislo povezano osim napadne želje za provokacijom.
Dobro, ako ćemo provokaciju podvesti pod umjetnost tada to netko treba tako i nazvati. Ja to nisam spreman tako shvatiti niti mi pada na pamet to tako prihvatiti.
Riječ je o predstavi koja je, to se ne dade sakriti, sklepana na brzaka. Nedostaje joj daha, onog umjetničkog erosa koji bi mogao iznijeti i kritiku i svjetonazorski novum ili pak kakav oblik umjetničke inovacije.
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu
Ovako ostalo je sve na nekoj nesuvisloj provokativnoj i blasfemnoj matrici koja ne bi bila dostojna ni trećerazrednog kazališta.
Kad nakon predstave ne znaš što bi o njoj mislio, to je dovoljno da je ignoriraš. A mislim da ovakve uratke naprosto treba ignorirati…
Ono što redatelj želi jest da se priča o njemu i njegovim akcijama, da je stalno u središtu pozornosti. To nazovimo svojim imenom: riječ je o političkom ili politikantskom marketingu.
U spomenutoj predstavi umjetnost je izgubila bitku s tim i takvim marketingom. O tome se radi…
(Komentar Antona Šuljića je objavljen na Facebook zidu riječkog urednika i teologa Zorana Grozdanova).
Spremno branim mandarinu
Tamo gdje odlazim nekoliko puta godišnje rastu naranče i narančini. Naranča je k’o neka kraljica, a narančini su, bit će, paževi. Narančini nikada neće dorasti do naranača, prosto zato što ne pripadaju istoj vrsti. Njih u drugim dijelovima Hrvatske, i još ponegdje, u ovom jeziku i izvan njega, zovu – mandarine. Oni su, narančini, došli s drugoga kraja svijeta, iz puno udaljenijih zemalja, nego naranče, nisu mediteranska kultura, ne pripadaju istome kulturnom ni agrokulturnom krugu.
Naranče su na jugu rasle još u devetnaestom stoljeću, gdje su stigle iz Italije, Grčke, Španjolske, ili još stoljećima prije toga, iz osunčanih dalekih pokrajina Otomanske imperije. Ali dugo je naranča, sve do kraja pedesetih godina našega dvadesetog vijeka, u siromašnim kućama, kod proletarijata ili na selu, bila ravna čudu. Prodavala se samo u boljim kolonijalnim dućanima, i to za skupe novce, i bila statusni simbol boljestojećega građanstva.
Tamo gdje odlazim nekoliko puta godišnje rastu naranče i narančini. Naranča je k’o neka kraljica, a narančini su, bit će, paževi. Narančini nikada neće dorasti do naranača, prosto zato što ne pripadaju istoj vrsti. Njih u drugim dijelovima Hrvatske, i još ponegdje, u ovom jeziku i izvan njega, zovu – mandarine. Oni su, narančini, došli s drugoga kraja svijeta, iz puno udaljenijih zemalja, nego naranče, nisu mediteranska kultura, ne pripadaju istome kulturnom ni agrokulturnom krugu
Među narod naranča se spustila u kampanjama Škole narodnoga zdravlja Andrije Štampara, i u socijalističkim kampanjama zdravstvenog prosvjećivanja, kada je za sva vremena nastalo vjerovanje kako su naranča i limun puni vitamina C, korisni su protiv prehlade, a neizravno i protiv tuberkuloze. (Ovo s tuberkulozom u zbilji nema temelja, kao ni mnoga slična medicinska vjerovanja, što su se prenosila među narodom, a medicinari ih nisu demantirali, naprosto zato što nisu donosila štetu…).
Legenda o naranči živa je, međutim, stotinama godina, u jeziku i u narodnim predanjima. U Bosni naranča se zvala – prtokal ili portokal. U makedonskome jeziku narančasta boja ostala je od tih doba – portokalezna. Portokal je, naravno, Portugal, etimologija vrlo jednostavna a romantična. Portugal bio je za bosanske urođenike najudaljenija tačka pojmljivoga svijeta. Ono iza njega bila je propast, ništavilo, kraj svijeta. I po tom Portugalu nazvana je naranča, voćka koju nikada nisu u rukama držali oni koji su je tom riječju zazivali.
Kada bi se s Pila ulazilo u Grad, prelazeći onaj drveni most, koji je trebao dočarati srednjovjekovnost Dubrovnika, osjetio bi se za sunčanih zimskih dana miris trulih naranača. Rasle su na Gracu i posvuda, nitko ih nije brao ni jeo, nego bi tako zrele i trunule na granama.
U riječi Dubrovnik dugo je ostao taj dragi dječji vonj trulih naranača, koji će kasnije, s protokom vremena, i još kasnije, s naprečac donesenom odlukom da se ne spuštam dolje, jer tamo više nije nitko moj i ništa moje nije, postao zlokobnom potvrdom o dekadenciji i konačnom nestanku jednoga važnoga porodičnog i historijskog mjesta.
Mandarina je plodnija i otpornija od naranče. Sitnog je stasa, lako se bere i ne zadivlja ako se na pazi na nju. Osjetljiva je na led, ali na Mediteranu nema leda. Tisućama godina ranije rasla je po središnjoj Africi, odgovara joj tropska i suptropska klima, pripitomljavali su je u dalekoj Aziji, kao znak i simbol integrirala se u međusobno udaljenim kulturama. Na Mediteranu uvijek ostat će tuđinka, strankinja
Sedamdesetih, naranče su dolazile zimi, kada u piljarnicama nije bilo drugog voća. Svaka je bila umotana u tanki i šuškavi sivkasti papir, i pečatom utisnutim u koru: Jaffa. Premda Titova Jugoslavija odavno prekinula diplomatske odnose s Izraelom – zbog agresivnog zaposjedanja arapskih teriotorija, koje mu nisu pripale prema međunarodnom planu o ustanovljenju jevrejske države nakon Drugoga svjetskog rata – uvoz naranača normalno je tekao, i postojala je preko njih, ali i preko iseljenika koji su odlazili i vraćali se, ili su samo dolazili da posjete rodne krajeve, intenzivna veza između dva istovremeno bliska i udaljena svijeta.
Simbol Izraela je, iz perspektive svakodnevice, bila naranča s mastiljavim žigom, utisnutim hiljadama kilometara dalje. Prelazio sam prstom preko natpisa Jaffa, i tinta se razmazivala po narančinoj kori. Bilo je to čudo velikih geografskih razdaljina, i međunarodnoga bratstva: mislio sam o čovjeku koji je tamo jako daleko, u Izraelu, u zemlji Palestini, gdje rastu naranče, žigosao ovu naranču. I tom je mišlju, najednom, taj komadić kore postajao dragocjen dokument.
Po svojim ladicama sakrivao sam, da Nona ne nađe i da ih ne baci, komadiće narančine kore na kojima je pisalo Jaffa. S vremenom bi se smežurali i osušili, natpis bi se smanjivao, ali je ostajao vidljiv. Preko njih naučio sam kako sjećanje funkcionira: kao prst širok komadić narančine kore s natpisom Jaffa.
Po Mediteranu mandarine su se počele širiti nakon Velikog rata. Nakon velikih epidemija filoksere s kraja devetnaestog stoljeća, i propasti tradicijskog vinogradarstva, u siromašne i uboge iseljeničke dijelove južne Italije, na Siciliju i u Grčku, u Južnu Španjolsku, kolonizirane su mandarine, e ne bi li narod spasile od gladi, a zemlju od iseljavanja.
Tito bi, javljao je televizijski dnevnik malo nakon Dana Republike, s Brijuna slao tovare mandarina, i slao ih domovima za djecu bez roditelja. Tradiciju je nastavio Tuđman. Stvoren je mit o brijunskim mandarinama, koji je, možda, kod neupućenih stvorio dojam kako je mandarina naša, domaća voćka. Ili kako su naši vladari svjetski ljudi. Neki i jesu bili, ali to nije imalo veze s mandarinama
Mandarina je plodnija i otpornija od naranče. Sitnog je stasa, lako se bere i ne zadivlja ako se na pazi na nju. Osjetljiva je na led, ali na Mediteranu nema leda. Tisućama godina ranije rasla je po središnjoj Africi, odgovara joj tropska i suptropska klima, pripitomljavali su je u dalekoj Aziji, kao znak i simbol integrirala se u međusobno udaljenim kulturama. Na Mediteranu uvijek ostat će tuđinka, strankinja.
Po Dalmaciji prva stabla zasađena su tridesetih godina našega stoljeća. Na dar iz dalekih krajeva donose ih Karađorđevići. Kralj Aleksandar, na fotografiji iz spomen albuma Jadranske straže, negdje u Dubrovačkom primorju nogom potiskuje lopatu u zemlju; kopa kolijevku za maleno stabalce, koje su uz njega postavili da se vidi: Mandarina. Čudo jednog doba.
Nakon toga, njena će povijest u nas biti vezana za vladare. Tito bi, javljao je televizijski dnevnik malo nakon Dana Republike, s Brijuna slao tovare mandarina, i slao ih domovima za djecu bez roditelja. Tradiciju je nastavio Tuđman. Stvoren je mit o brijunskim mandarinama, koji je, možda, kod neupućenih stvorio dojam kako je mandarina naša, domaća voćka. Ili kako su naši vladari svjetski ljudi. Neki i jesu bili, ali to nije imalo veze s mandarinama.
Ustvari, narančin je primitivna, pučka i neprofinjena naranča. Narančin je naranča za djecu i neškolovan svijet, za one koji ništa ne čitaju, ništa ne znaju i ne razumiju. Narančini se ne mogu iscijediti u raskošan narančin sok. Njihov blag okus prija nepcu, ali nema u njemu narančine raskoši.
Čitam u novinama da je ukrajinski najamnik (…) djeci poklonio dvadeset tona mandarina. Hrvati su ganuti dobročinstvom svoga odličnika. Kolektivno ganuće strašnije je i od ličnog samosažaljenja
Narančin je laživoćka, egzotična prevara, stvorenje iščupanih korijena. Narančin je trajno neuklopljen stranac, vječni tuđin u domaćinskoj patrijarhalnoj kulturi. Zato ga volim, spremno ću ga braniti, prešućujući sve njegove manjkavosti, njegov vječni primitivizam i nedovršenost.
Uzgred još i to: u isto vrijeme, o istom trošku i istoj kraljevskoj kampanji, u naše je krajeve s mandarinom došla i japanska jabuka, koju je južnjački jezični genij prozvao kaka, najbesmislenija i najneuklopljenija egzotična voćka naše kulture. Ponekad sebe podsjetim na kaku, pa se spremam zauvijek otići u neki svoj Japan.
Ah, ta mučna čovjekova potreba za samosažaljenjem, koja vonja poput Dubrovnika, na trule naranče i na luku.
Narančini su ove godine jako kiseli. Nije bilo sunca, pa su kiseli. Sunce je slatko u agrumima. Čitam u novinama da je ukrajinski najamnik, hrvatski nogometni reprezentativac, rodom iz Neretve, ukrajinskoj djeci poklonio dvadeset tona mandarina. Hrvati su ganuti dobročinstvom svoga odličnika. Kolektivno ganuće strašnije je i od ličnog samosažaljenja.
(Prenosimo s autorova portala).