Zdenka Vučković je glas duboko utisnut u naše pamćenje pjesmama kao što su “Moja mala djevojčica”, “Zeko i potočić” i “Zagreb, Zagreb”. Đuka Čaić zagrmio je, pak, već na samom početku rata 1991. ratničku koračnicu “Hrvatine”. Što spaja ovo dvoje pjevača? Stih “Tisuću generacija noćas ne spava” koji su zajedno otpjevali u pjesmi “Moja domovina”. [Read more…]
Frljić, heroj ili zločinac?
U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci u srijedu navečer premijerno je izvedena predstava “Hrvatsko glumište”, autorski projekt redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića kojim oni, po Frljićevim riječima, žele “stvoriti distancu prema govoru mržnje koji je obilježio hrvatsko kazalište 90-tih”.
Tristotinjak gledatelja, koji su popunili sva mjesta na montažnoj tribini smještenoj na pozornici tako da gledaju u kazališno gledalište, svoj doživljaj izrazili su na kraju predstave burnim, dugotrajnim pljeskom i uzvicima odobravanja.
Glumci skidaju hlače te se na njihovom donjem rublju vide portreti Zlatka Viteza, Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Jakova Sedlara i Anje Šovagović Despot, čijim se imenima i predstavljaju. Izgovaraju citate nekih od njih iz 90-tih godina prošloga stoljeća, dok se nad njih spušta natpis “Narodno kazalište Jasenovac”
Na početku predstave pred publikom stoji platno s prizorom “Posljednje večere”. Nakon podizanja, na sceni ostaje osmero glumaca odjevenih u ogrtače poput apostola na slici. Ubrzo ih skidaju i ostaju u ustaškim crnim odorama dok se čuje snimka proglašenja NDH Slavka Kvaternika. Slijedi niz prizora kojima se dočaravaju orgije, a akteri na sceni postaju nalik zvijerima, što se prekida kad pokraj njih prolazi kip Gospe, a oni skrušeno kleče.
Glumci potom skidaju hlače te se na njihovom donjem rublju vide portreti Zlatka Viteza, Mile Budaka, Ozrena Prohića, Jasena Boke, Joška Juvančića, Krešimira Dolenčića, Jakova Sedlara i Anje Šovagović Despot, čijim se imenima i predstavljaju. Izgovaraju citate nekih od njih iz 90-tih godina prošloga stoljeća, dok se nad njih spušta natpis “Narodno kazalište Jasenovac”. Na stražnjoj strani donjeg riblja su pak portreti Snježane Banović, Vitomire Lončar i Slobodana Šnajdera.
Predstava se nastavlja scenom u kojoj se glumci svlače i ostaju posve goli, a nad njih se spuštaju glave tuševa dočaravajući plinske komore u nacističkim logorima te glumci liježu na hrpu poput žrtava.
U završnom dijelu scenu prema gledalištu zatvara replika svečanog zastora zagrebačkoga HNK s Bukovčevim “Hrvatskim preporodom”. Glumci se simbolično peru vlažnim maramicama a jedan od njih govori o tome kako se izjasnio javno kao Srbin, na što ga ostali napadnu vrijeđajući i mučeći ga.
Na tribini o “upotrebi činjenica u kazališnom predstavljanju stvarnosti devedesetih”, održanoj u srijedu i najavljenoj kao uvod u predstavu, Oliver Frljić je kazao da on uvijek govori o temama koje službena politika zaboravlja i koje “ispadaju iz službene historiografije”
To prekida djevojčica s kalašnjikovim u rukama uperenim u glumce. Svojim kostimom podsjeća na djevojčice iz prethodne predstave Frljića i Blaževića “Aleksandra Zec”.
U predstavi su glumili Damir Orlić, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Jasmin Mekić, Jerko Marčić, Nikola Nedić, Dražen Mikulić, Nika Mišković i drugi. Kostimografkinja je Sandra Dekanić a scenografkinja Petra Veber.
“Hrvatsko glumište” je treći dio “Trilogije o hrvatskom fašizmu” Frljića i Blaževića, nakon “Bakhi” i “Aleksandre Zec”.
Na tribini o “upotrebi činjenica u kazališnom predstavljanju stvarnosti devedesetih”, održanoj u srijedu i najavljenoj kao uvod u predstavu, Oliver Frljić je kazao da on uvijek govori o temama koje službena politika zaboravlja i koje “ispadaju iz službene historiografije”. “Za oporavak društva je važno da se suoči s onime što je radilo”, kazao je Frljić objašjavajući namjere autora.
Na premijeri “Hrvatskog glumišta” viđeni su među ostalima gradonačelnik Vojko Obersnel te zamjenik ministrice kulture Vladimir Stojisavljević.
Majmune, javi se!
Ima jedan prastari ulični štos. Nije osobito duhovit, ali uglavnom uvijek upali. Valjda zato što je naprosto i priprosto jednostavan. Sve što vam za taj štos treba je da viknete ”Majmune!” i da gledate tko će vam se od prolaznika odazvati.
Mislim da Krešimir Dolenčić nije pravio nikakvu spačku kada je ujesen 1991. u intervjuu tjedniku Danas prozvao neimenovanog ”majmuna” i ”divlju stoku s istoka”, ali vidim da su se neki svejedno odazvali, i to nakon 22 i pol godine. U ulogu prolaznika koji je nasjeo na ulični štos stavio se pravni tim Republike Srbije spomenuvši Dolenčićev intervju u svojoj kontratužbi protiv Hrvatske za genocid, odverglanoj pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, i optuživši hrvatskog redatelja da je Srbe tom prigodom nazvao ”zvijerima s istoka” – u engleskom prepjevu ”beasts from the east” – te tako otišao ”još dalje od običnog govora mržnje i izravno pozivao na uništenje Srba”.
Dolenčić je reagirao priopćenjem u kojem je negirao majmunarije za koje je prozvan u Haagu navodeći kako je kao ravnatelj Dramskog kazališta Gavella u vrijeme rata ”imao čast upravljati zaposlenicima različitih generacija, nacionalnosti, vjere, ili pak svega onoga o čemu se u kazalištu uopće i ne pita”, a potom je i od hrvatskog pravnog tima zatražio da ga uzme u zaštitu od optužbi za poticanje genocida.
Dolenčić je reagirao priopćenjem u kojem je negirao majmunarije za koje je prozvan u Haagu navodeći kako je kao ravnatelj Dramskog kazališta Gavella u vrijeme rata ‘‘imao čast upravljati zaposlenicima različitih generacija, nacionalnosti, vjere, ili pak svega onoga o čemu se u kazalištu uopće i ne pita“, a potom je i od hrvatskog pravnog tima zatražio da ga uzme u zaštitu od optužbi za poticanje genocida
Navodno je angažirao i sudskog tumača koji je ”potanko analizirao” razlike između izraza ”zvijeri” i ”divlja stoka”, dakle – između onoga što su mu srpski prevodioci na engleski, držeći više do zavodljive rime negoli do leksičke preciznosti, stavili u usta i onoga što je koristeći se jezičnim stočnim fondom, identičnim i u hrvatskoj i u srpskoj varijanti, doista rekao.
Ne znam kako je sudski tumač distingvirao zvijeri od divlje stoke, kao što ne znam ni zašto se, osim zbog rime, na engleskom divlja stoka izgubila u prijevodu i prometnula u zvjerinje, ali to ovdje i nije važno. Važnije je činjenično stanje koje su uvidom u rečeni intervju Danasu utvrdile današnje hrvatske novine, pa ćemo na ovome mjestu ponoviti gradivo.
Novinarka Danasa Sanja Muzaferija je, prema tom uvidu, nakon što je Dolenčić iznio svoja razmišljanja o hrvatskim kazalištima, kazala: ”Tko zna hoćemo li ih imati i poslije rata…” Redatelj se osjetio pozvanim da na ovu opasku odgovori ovako: ”Ma, jasno da hoćemo. Divlja stoka s istoka nema šanse. Majmun razbija po kući i svejedno mu je da li je razbio čašu ili kinesku vazu, jer ne zna što je to. Nema majmun šanse u borbi s čovjekom. Uvijek će se naći način da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je i mjesto.”
Potom je umjesto novinarkina sljedećeg pitanja otisnut samo rječiti upitnik, a onda i nešto rječitiji Dolenčićev odgovor: ”Pa, da. Oni su takvi bili i 1551., kad je Držić u Dubrovniku pisao ‘Dunda Maroja’. To nije ništa nova i ja se ne iznenađujem. Ljudi se stalno pitaju: kako mogu? Ja znam da mogu i da mogu još i više. Između njih i nas razlika je kao između kompjutera prve i pete generacije.
Treba ih ili zatvoriti ili eliminirati, jer ništa se bolje od njih ne može očekivati. Nema s njima puno razgovora i pregovora. Uvjeren sam da je njihova kultura ispod razine primitivnog, jer primitivne kulture mogu biti zanimljive i bogate duhovnošću. Ljudi koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu – idu u domenu rudimentarne kulture i ne treba žaliti vlastiti život da bi ih se u tome spriječilo.”
Ako bi srpski kontratužitelji i pred Međunarodnim sudom pravde inzistirali na tezi nekih srpskih povjesničara književnosti da je autor ‘‘Dunda Maroja“ srpski pisac i da se hrvatski redatelj neovlašteno dirnuo u srpsku kulturnu baštinu, susljedno tome bi morali pred svih sedamnaestero haških sudaca prisegnuti i da su Držićevim Dubrovnikom vladale srpske nakaze
Ako su ovi citati iz Danasa točni – a preneseni su, ponavljam, doslovce onako kako su objavljeni u novinama – i ako nisu istrgnuti iz konteksta koji bi nedvojbeno upućivao da Dolenčić koristeći zamjenicu ”oni” zapravo govori o Srbima, tada mu ni pet srpskih pravnih timova ni šest haških sudova ne može dokazati da je Srbe nazvao ”divljom stokom s istoka”, ”majmunima” i ”kompjuterima prve generacije”, a srpsku kulturu ”rudimentarnom” i ”ispod razine primitivnog”.
A ako je sugovornik Sanje Muzaferije tim izrazima počastio isključivo ”ljude koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu”, tada se srpski pravni tim ponio poput onog prolaznika koji se na povik ”Majmune!” ne samo odazvao nego i sebi uzeo pravo da se odazove u ime svih Srba. I tim su odazivanjem zastupnici srpske kontratužbe na sve Srbe svalili i ono za što ih ne optužuje ni hrvatski pravni tim u Haagu ni Dolenčić u intervjuu Danasu: poistovjetili su ih s ”ljudima koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu”, pa bi jedina logična pravna konzekvenca bila podizanje optužnice Republike Srbije protiv svih Srba za počinjenje kaznenog djela genocida zbog kojega je umjesto njih tužena Republika Srbija.
Zvuči zamršeno, a moglo bi biti i još zamršenije ukoliko se srpski pravni tim uhvati i Dolenčićeva spominjanja Marina Držića. Ako bi srpski kontratužitelji i pred Međunarodnim sudom pravde inzistirali na tezi nekih srpskih povjesničara književnosti da je autor ‘‘Dunda Maroja“ srpski pisac i da se hrvatski redatelj neovlašteno dirnuo u srpsku kulturnu baštinu, susljedno tome bi morali pred svih sedamnaestero haških sudaca prisegnuti i da su Držićevim Dubrovnikom vladale srpske nakaze.
Jer nije teško nepobitno dokazati da je Marin Držić dubrovačke vladare u više navrata nazivao nakazama i da ne nabrajamo čime sve još, pa ako je Dubrovnik – kao što tvrde – bio srpski, onda njime nije vladao i pisca proganjao nitko osim srpskih nakaza, a koje su bile toliko nakazne da je njihov podanik nagovarao firentinskoga vojvodu da ih svrgne s vlasti.
Čitav štos bi bio u tome da je Krešimir Dolenčić – kao što nije – tamo negdje, recimo ujesen 1993., u nekom intervjuu ponovio sve ono što je rekao i Sanji Muzaferiji u Danasu 1991., samo da je uz ‘‘divlju stoku s istoka“ spomenuo i naprimjer ‘‘divlja stada sa zapada“ i da je ‘‘ljudima koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu“ pridružio i tamo neke ‘‘ljude koji pucaju na Stari most u Mostaru“
A to bi opet tražilo pokretanje sudskog procesa protiv Marina Držića post mortem em zbog urote protiv Srbije – pa makar i one izvan sebe – em zato što je uvrijedio Srbe, iako ih nije ni spomenuo. Pravnim bi se putem onda moralo dokazivati da optuženi Marin Držić nije govorio o srpskim nakazama na vlasti, kao što uostalom nije govorio ni o nakazama hrvatskim, ali ga to svejedno nije spasilo od optužbi za veleizdaju hrvatskog Dubrovnika kojom su ga častili – i još uvijek ga časte – domoljubni hrvatski literati.
E, tu već dolazimo do pitanja zašto je Dolenčić uopće uzimao u usta Marina Držića govoreći o tim nekim ”njima”. To, naravno, nije pitanje ni za kakav sud, niti bi se njime trebao baviti bilo kakav pravni tim. To je pitanje samo za Krešimira Dolenčića, a on na njega uopće ne mora javno odgovoriti.
Dovoljno bi bilo da samome sebi, onako za po kući, definira tko su mu ti ”mi” i ti ”oni” o čijim je međusobnim razlikama govorio, uspoređujući ih s kompjuterima prve i pete generacije, pa da bude načisto spadaju li mu u te ”njih” samo oni ”koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu” kao i da li u te ”nas” ubraja i one koji o Držiću i dan-danas pišu kao o hrvatskom veleizdajniku.
U tom stavljanju svakoga na svoje mjesto Dolenčiću je od pomoći mogao biti jedan stari ulični štos, koji nije pretjerano duhovit, ali provjereno pali. A čitav štos bi bio u tome da je Krešimir Dolenčić – kao što nije – tamo negdje, recimo ujesen 1993., u nekom intervjuu ponovio sve ono što je rekao i Sanji Muzaferiji u Danasu 1991., samo da je uz ”divlju stoku s istoka” spomenuo i naprimjer ”divlja stada sa zapada” i da je ”ljudima koji pucaju na sv. Vlahu, šibensku katedralu, osječku katedralu” pridružio i tamo neke ”ljude koji pucaju na Stari most u Mostaru”. Živo me zanima koji bi mu se sve majmuni tada odazvali.
(Prenosimo s portala Novoga lista)
Žele da njihov film igra ostatak naših života
I ove će se godine slaviti “Božić u Ciboni”. Koncert je to koji već dulje od dva desetljeća novcem poreznih obveznika “na svoj trošak” organizira Košarkaški klub Cibona i od toga, kako kažu, neće odustati sve dok ijedna skela bude na zagrebačkoj katedrali. Budući da će na prvostolnici – takvo je iskustvo – biti skela dok je i tornjeva, koncert će se organizirati isto tako: skoro pa zauvijek.
Godinama “Božić u Ciboni” prolazi negdje pokraj masmedija, koji ga se tek prigodničarski sjete kakvom beskrvnom panegiričkom objavom, vidljivom samo sudionicima i njihovoj rodbini. I tako u rijetkim pauzama između obruča dvorane, nekad slavnog dvostrukog prvaka Europe, zaigraju svećenička lica, pa Cibona dobije nekakvo drukčije ozračje.
Ono će, međutim, ove godine biti “drukčije”. Režira ga Krešimir Dolenčić, koji se već nekoliko puta okušao u istom poslu, ali je ovaj put punim srcem predložio/prihvatio ideju da među glavnim gostima na proslavi toga kršćanskog blagdana bude – pazite ovo – najmanje četveročlana muzikalna obitelj koja će svojim video-uratkom prije toga dokazati da je vrijedna nastupa u Draženovoj dvorani.
Ne treba puno mudrovati zašto su se Kaptol&Dolenčić dosjetili “najmanje četiri člana” u trenutku kada se Hrvatskoj, u petoj godini recesiji bez ikakve naznake izlaska iz krize, pitanje definiranja bračne zajednice nameće kao ključno.
Ne treba puno mudrovati zašto su se Kaptol&Dolenčić dosjetili “najmanje četiri člana” u trenutku kada se Hrvatskoj, u petoj godini recesije bez ikakve naznake izlaska iz krize, pitanje definiranja bračne zajednice nameće kao ključno. “Božić u Ciboni” dođe im kao trica
“Božić u Ciboni” dođe im kao trica.
Dolenčiću na tekućem računu, a Kaptolu na širenju utjecaja.
Najmanje dvoje djece, po mogućnosti stariji sin i mlađa kći, i amen!
Ako se tako kler postavlja prema svome stadu, u kojem ima i onih što su željeli imati dvoje djece, pa nisu mogli, ili prema onima što uopće ne mogu imati djece, pa će ih sada dodatno kazniti nepjevanjem u Ciboni – što onda očekivati od njihova odnosa prema istospolnim zajednicama?!
Katran i perje.
Prozivanja u propovijedi s oltara, prijetnje jedinicom iz vjeronauka, pa i izbacivanje iz zajednice onih koji i pomisle drukčije, logična su posljedica nakaradnog rezoniranja u kojem svijet nalikuje nacističkoj razglednici ozarene plavokose obitelji na čelu s ocem zadovoljno zagledanim u planine, čiji su vrhovi okupani snijegom, majkom koja sretno, ali ipak zabrinuto, jednim okom pogledava u objektiv, a drugim na nestašnu malenu koja se ne da uvjeriti da kikica koju joj je netom složila nije za sisanje, nego za pokazivanje, i sina kojeg samo obećane očeve batine zadržavaju na ovakvu kretenskome mjestu.
Slika toliko savršena da je dijabolična. Arkadijska fotografija režirana među onima koji su je zamislili tek kao uvodnu špicu, jer taj je plan puno ozbiljniji. Oni žele da njihov film igra ostatak naših života.
I zato su opasni. Zato im ne treba dopustiti da realiziraju svoj foršpan, jer će tako početi film iz kojeg ćemo se teško izvući.
Njegov je scenarij artikulirao ultrakonzervativni pokret skriven iza raznih imena, ali u principu je to onaj “U ime obitelji”. Svoj je ulični pohod ta mala, ali vješto organizirana skupina, počela lani kampanjom protiv 4. modula zdravstvenog odgoja u školama, u kojoj se posebno istaknuo Ladislav Ilčić, predsjednik stranke Hrast i prvi čovjek udruge Grozd, čiji je program zdravstvenog odgoja izbačen iz škole, zajedno s novcem koji je za to ubrao.
Potom su se neko vrijeme zadržali na osporavanju medicinski potpomognute oplodnje, pa je lani građanska inicijativa “I ja sam embrij” saborskim zastupnicima predstavila liječenje neplodnosti “alternativnom i neinvazivnom metodom “Fertility Care”, utemeljenoj na NAPro tehnologiji koja obećava izliječenje tako da vas na seminarima poduči dotad nepoznatom “pouzdanom prepoznavanju plodnih i neplodnih dana u ciklusu”. Sve je, naravno, utemeljeno na učenju da život počinje od začeća i sve se, naravno, plaća.
Da ultrakonzervativni pokret ”U ime obitelji” nije obična građanska inicijativa, kako se predstavlja, može se iščitati i iz njihove najnovije objave u kojoj optužuju i Vladu i medije i nevladine organizacije kako rade na izigravanju volje hrvatskih birača da narodnim referendumom “stave veto na trenutačnu politiku vladajućih prema braku, djeci i obitelji”
Predstavnik inicijative “I ja sam bio embrij” je Krešimir Miletić, viđen u još nekim udrugama, inicijativama, pa i strankama. Isti onaj koji se u svom pravovjernom zaletu usput okrznuo o školsku lektiru želeći zabraniti dječji roman “Bum Tomica” kao pornografsko štivo.
Treći član eksponenata ideala čiste prirode i društva je predvodnica inicijative “U ime obitelji“ Željka Markić. Bivša novinarka, liječnica, vlasnica nekoliko tvrtki koje se bave kliničkim ispitivanjima lijekova, osnivačica “Marijinih obroka“ i majka četvero djece.
U najmanju ruku podvojena osobnost.
Ni doktorica ni novinarka! Ni političarka ni aktivistica! Ni ideologinja ni švora! Ima je posvuda, a nema je nigdje.
U to se uklapa i njezina izjava za Hinu iz svibnja 2013.: “Vi stalno imate fokus da se nekome nešto želi zabraniti; nije poanta u zabrani. Istina jest da je brak zajednica žene i muškarca. Zajednica ili veza dvoje ljudi istoga spola, vi je možete nazvati kako želite.”
Ali, ono što je vrijedilo u svibnju, ne vrijedi u listopadu: “Građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ oštro se protivi predloženom zakonu. Prijedlog zakona o životnom partnerstvu suprotan je sadržajnoj referendumskoj poruci za koju su birači prije četiri mjeseca zatražili raspisivanje referenduma.”
Iako joj se može pripisati nekonzistentnost, ne može joj se poreći propulzivnost i želja za političkom pozornicom. O tome bi više mogli reći utemeljitelji Hrasta, stranke koju je pomela čim su se ovi usudili postaviti pitanje petljanja s donacijama iz iseljeništva, a zbog čega su još uvijek na sudu. Novac, uostalom, Željki Markić zadnjih godina nije problem jer usred žestoke krize njezina farmaceutska tvrtka iz godine u godinu postiže sve bolje rezultate.
A da ultrakonzervativni pokret nije obična građanska inicijativa, kako se predstavlja, može se iščitati i iz njihove najnovije objave u kojoj optužuju i Vladu i medije i nevladine organizacije kako rade na izigravanju volje hrvatskih birača da narodnim referendumom “stave veto na trenutačnu politiku vladajućih prema braku, djeci i obitelji”.
A Hrvatska? Evo, u Vukovaru već kreće inicijativa za novi referendum, kojim se želi promijeniti Ustavni zakon ne bi li se spriječilo uvođenje drugog jezika i pisma u svim općinama i gradovima u kojima manjina nije većina.
To je ta arkadija o kojoj oni sanjaju.
Prenosimo s portala forum.tm uz dopuštenje autora
