Drugi Vatikanski koncil pred pedesetak je godina otvorio vrata Crkve laicima uvevši dramatične promjene ne samo u liturgiji nego i u teologiji, posebice izjavom da Crkva uključuje sve vjernike, a ne samo instituciju i hijerarhiju, da crkvena služba uključuje i socijalno djelovanje te da je spasenje za sve, ne samo za katolike. U dokumentu ‘‘Lumen gentium“ artikulirano je pravo laika da se udružuju. Štoviše, jasno je dano do znanja da je to njihova obaveza – sve učiniti eda bi se čuo i njihov glas u stvarima koje su za dobro Crkve.

 

Premda su odluke Koncila uglavnom ostale tek na dobroj volji, a crkvena hijerarhija sve više umanjivala njegovo stvarno značenje te umjesto reformi uvodila restauraciju, laici su u sve više zemalja spremni preuzimati svoj dio odgovornosti. Koncil je ponovno aktualan događaj i najbolja je obrana laika. Ono što je bilo tek smjernica, sada je nužnost.

 

Laici imaju intelektualni, emocionalni i duhovni potencijal koji nije iskorišten. Oni Crkvi mogu pružiti bolje razumijevanje seksualnosti, demokracije na djelu i jednakosti žena i muškaraca. Oni žele da se njihov glas čuje, da budu ravnopravni partneri u crkvenom vodstvu što se tiče organizacije i odgovornosti.

Da je postojao glas katolika laika koji imaju snažne i neovisne stavove, vjerojatno bi svejedno došlo do seksualne zlouporabe maloljetnih osoba, ali sigurno ne bi bila moguća zavjera zataškavanja

 

Vrijeme je da ne očekujemo od svećenika i redovnika/redovnica da žive i govore kako osjećamo da bi kršćani trebalo da žive, nego da sami živimo i govorimo ono što od njih očekujemo. Premda onaj najdublji put svatko prolazi sam, uzajamno nam se propitivati, poticati, obogaćivati. A i, ukoliko se stvori prilika, i udruživati.

 

Da je postojao glas katolika laika koji imaju snažne i neovisne stavove, vjerojatno bi svejedno došlo do seksualne zlouporabe maloljetnih osoba, ali sigurno ne bi bila moguća zavjera zataškavanja.

 

U Americi se u siječnju 2002. godine u crkvi sv. Ivana Evanđelista u predgrađu Bostona sastalo tridesetak ljudi da bi razgovarali o slučajevima pedofilije i skandalu, izrazili svoju bol i ljubav za Crkvu te slušali one koje je ona duboko povrijedila. Spontano okupljanje ljudi preraslo je u udruženje laika ‘‘Voice of the Faithful“ (Glas vjernih) koje samo u Bostonu broji na tisuće ljudi. Na konvenciji održanoj 20. srpnja 2002. bilo ih je 4000 iz cijele Amerike, a web-stranica (www.votf.org) na kojoj ljudi mogu postavljati pitanja, svjedočiti svoja iskustva, dobiti savjet i potporu, broji na pedesetke tisuća pristaša iz dvadesetak zemalja svijeta.

 

VOTF želi ‘‘govoriti istinu moćnicima u lice“, govoriti biskupima što im je znati, a ne što žele čuti. Njihov je moto: ‘‘Sačuvajte vjeru, promijenite Crkvu!“ Mobiliziraju se oko triju stvari: potpore žrtvama seksualne zlouporabe od strane svećenika, potpore svećenicima koji obavljaju svoju službu s integritetom i oko strukturalnih promjena u Crkvi.

 

Doista, neodgovorno je od nas da se povlačimo u kakvu nutarnju emigraciju te Crkvu prepustimo onima tko će govoriti u naše ime te sintagmom: ‘‘mi kršćani“ prekriti sve mogućnosti svjedočenja vjere i sve nijanse slobode toga svjedočenja.

Doista, neodgovorno je od nas da se povlačimo u kakvu nutarnju emigraciju te Crkvu prepustimo onima tko će govoriti u naše ime te sintagmom: ‘‘mi kršćani“ prekriti sve mogućnosti svjedočenja vjere i sve nijanse slobode toga svjedočenja

 

Ako već govorimo o istini, o kojoj je bolje šutjeti, onda se ne bismo trebali – kako kaže papa Franjo – ponašati se kao njezini gospodari i posjednici, nego biti njezini ponizni sluge i tragaoci. A savjest i ne može doseći svoju zrelost ako nema prostora za vlastitu odgovornost. Ta nije li crkvena hijerarhija pripravna ubrojiti među kršćane sve krštene kad joj to odgovara, a onda proglasiti nepodobnim svakog tko se usudi kritizirati njezino licemjerje?! A Crkva to smo mi, vi i ja, takvi kakvi jesmo.

 

‘‘Conference des baptisés de France“ (Konferencija krštenih Francuske) laički je pokret osnovan 11. listopada 2009. Anne Soupa i Christine Pedotti su 2008. organizirale prosvjed protiv diskriminacije žena u Katoličkoj crkvi pod nazivom ‘‘Commité de la Jupe“ (Povjerenstvo suknje): naime, koristeći oružje same Crkve, tj. pozivajući se na članak u kanonskom pravu, ove dvije žene tužile su pariškoga nadbiskupa Andréa Vingt-Troisa zbog uvredljivih riječi o ženama i odlukom crkvenoga suda, ovaj se svećenik morao javno ispričati zbog svojih uvreda. ‘‘

 

Povjerenstvu suknje“ su se ubrzo pridružili mnogi simpatizeri, muškarci i žene, laici, svećenici i redovnici te je prerastao u zamašan pokret još u fazi oblikovanja. Organiziraju se susreti po gradovima po cijeloj Francuskoj, marševi na kojima vjernici otvoreno iznose svoje patnje zbog rana zadobivenih u Crkvi i izražavaju svoje želje i nade za Crkvu. Svjesni problema koji ju pritišću, oni ju ne žele napustiti, ali ni šutjeti. Ističu jednako dostojanstvo i odgovornost sviju krštenih te se zalažu za to da Crkva bude prostor slušanja, blagoslova i nade, obnovljena evanđeoskoga života. Ne protiv Crkve nego za puninu njezina života kojoj će ravnopravno pridonositi i svi laici.

 

Crkva jamačno ima budućnosti. No, pitanje je u kojem obliku i kakvom snagom. Razlog zbog kojega je ona sve više potiskivana na margine društva nije ponajprije opća moralna kriza, nego moralna kriza u njoj samoj. Čime će se ljudi nahraniti ako li sol obljutavi?

Ta nije li crkvena hijerarhija pripravna ubrojiti među kršćane sve krštene kad joj to odgovara, a onda proglasiti nepodobnim svakog tko se usudi kritizirati njezino licemjerje?! A Crkva to smo mi, vi i ja, takvi kakvi jesmo

 

Još za održavanja Koncila Henri de Lubac izjavio je: ‘‘Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane ovakvom kakva jest!“.

 

Glavno ishodište krize Crkve jest u njezinu prilagođavanju i opiranju svijetu. Ona po svom poslanju nije od svijeta, ali to jest po svom ustroju. Njezina kriza zapravo je njezino prirodno stanje. Jednako kao što je prirodno stanje vjere napetost između sumnje i nade. Vjernik je osoba visoke napetosti što doživljuje svoje razrješenje tek u opetovanim susretima s Bogom. A ti se susreti događaju u prostoru intimnog iskustva, ne uvjerenja.

 

Od kršćanstva smo napravili religiju, a zapostavili vjeru. Povezali smo naciju i religiju, i zanemarili svoju odgovornost za svakog čovjeka. Naš zavičaj nije plemenska pripadnost nego kontemplacija. Naša inteligencija nisu argumenti nego mudrost. Naša istina nije ideologija, nego otajstvo.

 

Vjeru smo strpali među crkvene zidove i uvalili ju kao prijetnju ponad naših postelja, odričući joj njezin prostor koji je sam život.

 

Zabarikadirali smo se moralnim ograničenjima da ne bismo preuzeli rizik etičnosti i njezine slobode. Govorimo jezikom straha, ne povjerenja. Rado bismo utjecali na sekularne zakone a ne odgajamo se za one božanske upisane u nas. Očekujemo da nam ih drugi tumače, umjesto da ih otkrivamo i živimo.

 

Zaglavili smo u dualističkom ili-ili mišljenju koji dijeli svijet na lijeve i desne, ispravne i neispravne, dobre i loše, umjesto da budemo ‘‘sinovi Oca koji je na nebesima i koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i kiša pada pravednicima i nepravednicima“.

Doista, dosta je bilo nezrela kršćanstva! Kršćanstva koje se još bavi vlastitim egom i preživljavanjem. No, dosta je bilo i kritike te nezrelosti ukoliko je samoj sebi svrhom. Takva kritika nas uvodi u napast da preuzmemo logiku onoga što kritiziramo te na taj način i sami sudjelujemo u polarizaciji stavova i uvjerenja. Jedini stav pred Bogom jest otvorenost

 

Crkvu smo ogradili od svijeta nazivajući ju Tijelom Kristovim, dok je Tijelo Kristovo cijeli univerzum, a prvo mjesto Objave Božje stvoreni svijet. Ljubav je više od bratske sućuti, više od socijalnog angažmana. Ona je svijest o našem jedinstvu. Dok ne shvatimo da smo svi, sva bića, jedan veliki organizam, svako zalaganje za pojedinačne udove bit će uzaludno.

 

Prema Isusu se odnosimo idolopoklonički, da ne bismo poput njega živjeli kao Božji sinovi i kćeri. U usta mu stavljamo zabrane koje nikad nije izgovorio, a srž njegova nauka o nenasilju radije primjenjujemo na druge nego na sebe.

 

Svoje liturgije pretrpali smo riječima, pa ne znamo više osluškivati tišinu. O Bogu još uvijek razgovaramo teološkim konceptima, a ne znamo se više prepoznavati u simboličkom potencijalu biblijskoga teksta. O Bogu ionako možemo tek šutjeti. Ni jedna koncepcija ga ne može izraziti, a svaka predodžba o njemu više otkriva tko smo mi nego On. Tražimo Svevišnjeg na nebesima a ne spuštamo pogled prema zemlji gdje je on prisutan kao Svenižnji. Klonimo se patnje, umjesto da prihvatimo bol kao korito života. Naša borba nije protiv grijeha, nego za svetost bića.

 

Doista, dosta je bilo nezrela kršćanstva! Kršćanstva koje se još bavi vlastitim egom.

No, dosta je bilo i kritike te nezrelosti ukoliko je samoj sebi svrhom. Takva kritika nas uvodi u napast da preuzmemo logiku onoga što kritiziramo te na taj način i sami sudjelujemo u polarizaciji stavova i uvjerenja.

 

A kad je o odnosu s Bogom i u Bogu riječi, tu stavovi i uvjerenja nemaju nikakav raison d’être. Jedini stav pred Bogom jest otvorenost.

 

Svijetu treba Crkva odvjetnica i zagovornica onih koji za društvo nemaju nikakva značenja; Crkva koja u svojim redovima nastoji živjeti sve ono što društvu savjetuje da čini te ponizno osluškivati probleme i pitanja suvremenog čovjeka; Crkva u kojoj će osobe moći otvoreno govoriti o ranama zadobivenima od nje same; Crkva koja se bez predrasuda upušta u dijalog sa svijetom; Crkva koja sklapa saveze sa svim ljudima dobre volje; Crkva koja prepoznaje jedinstvo svih kršćana; Crkva koja jasno priznaje zajednički korijen svoje vjere sa židovstvom; Crkva koja se s poštovanjem odnosi prema islamu – spremna da zajedno s jednobožačkim religijama prinese svjedočanstvo o jednom, miroljubivom Bogu; Crkva koja ne želi svijetu davati upute o ponašanju, nego hoće služiti dobru u ljudima.