U prisilnoj sam izolaciji već dva tjedna. Ne nisam putovala u inozemstvo, niti je itko iz stranih zemalja dolazio k meni. Ne znam nikoga tko je zaražen ili tko je bio u kontaktu s pozitivnima. [Read more…]
Hrvatska je mala zemlja velike panike
Društvene panike i masovne histerije nisu rijetke. Na svu sreću brzo se zaborave i sjećamo se smiješnih detalja i anegdota. Uvidi se da je prijetnja ili opasnost preuveličana u odnosu na realistične procjene, na medijsku eksploataciju straha od nepoznatog. No dok traje, panike je teško izbjeći. Razum govori svoje, no u ponašanju oponašamo druge. Uvijek ostaje sumnja, što ako je stvarno opasno, imamo li pravo biti smireni? [Read more…]
Panika? Pa šta…
A šta je vama, pitao me debeljuškasti tip mojih godina…
Ma, anksioznost, nesanica i tako… kazala sam.
Aha, vi ste oni koji nama uzimate mjesto bezveze, a nije vam ništa, otkantao me je.
On ima psihozu.
Kaže, nemojte nama šizofreničarima govoriti da smo šizofreničari, iako jesmo, nego da smo psihotični. To bolje zvuči, a i točnije je.
Panični atak teško je opisati onome tko ga nikad nije doživio. Riječ je o istinskom suočavanju sa smrću, unatoč činjenici da ta smrt prođe kako je i došla. No, malo je neobično umirati tako često, ponekad i više puta dnevno, a pomalo je i glupo. Posebno, ako vam zapravo nije ništa. Naime, nije da vam nije ništa, ali to što somatizirate emocije i probleme, pa umjesto da onoga koga treba pošaljete u pi.ku materinu, da šefu odvalite trisku, susjedi zatvorite vrata pred nosom, a mužu ili ženi kažete zbogom, i nije neka bolest
Nakon što se pomirio s tim da ću u ordinaciju prije njega, a valjda sam mu postala i simpatična, ispričao mi je priču kako je zapravo sretan jer šizofreniju nije dobio od mržnje nego od ljubavi. Na drugoj godini faksa se fatalno zaljubio u neku kolegicu i… puk’o. Mogao sam puknut u ratu, a to bi bilo puno gore, dovršava naš razgovor prije nego što me prozovu….
Psihijatrijske čekaonice zanimljiva su mjesta. Prvo, to su jedini odjeli na kojima se može pušiti, ako niste znali, a pritom ne moraš biti lud…
Ali, sad ozbiljno…
Pošast depresije, tjeskobe i napadaja panike trese Hrvatsku, a o tome se još uvijek malo govori. Antidepresivi su već godinama jedan od najpropisivanijih lijekova, instant-rješenje za podizanje serotinina, kemijski balans i, što bi rekao Bare – put ka sreći.
No, nije riječ o pilulama koje uzimaju samo oni koji bezvoljno leže na kauču, odustali od života i sebe, nego i oni na kojima se ne vidi ništa, koji izgledaju svježe, normalno rade, imaju djecu, poslove, cvijeće, kućne ljubimce, voze automobile, imaju čak i umjetne trepavice.
Panični atak teško je opisati onome tko ga nikad nije doživio. Riječ je o istinskom suočavanju sa smrću, unatoč činjenici da ta smrt prođe kako je i došla. No, malo je neobično umirati tako često, ponekad i više puta dnevno, a pomalo je i glupo. Posebno, ako vam zapravo nije ništa. Naime, nije da vam nije ništa, ali to što somatizirate emocije i probleme, pa umjesto da onoga koga treba pošaljete u pi.ku materinu, da šefu odvalite trisku, susjedi zatvorite vrata pred nosom, a mužu ili ženi kažete zbogom, i nije neka bolest.
A to što nam svima lupa srce, koče se prsti, trne vilica, ošit se diže do grkljana i što smo zapravo silno, silno prestrašeni, toliko da umiremo nekoliko puta dnevno, tjedno ili godišnje, to je… ništa. Htjela sam da ovaj tekst ima neku poantu, ali zapravo se ne mogu sjetiti kakva bi ona trebala biti. Valjda je ne treba tražiti. Nego ono, kad vas preplavi taj čudni val koji ne kontrolirate, samo recite: pa šta…
To smo, naprosto, mi. Biti zaposlen, uspješan, zarađivati, biti ukorak s vremenom, biti dobar prijatelj, žena, ljubavnik, susjed, radnik, biti simpatičan, dobre volje, dobro kuhati, imati izmanikirane nokte, frizuru, znati kupovati pametno i na rasprodajama, snalaziti se s teleoperaterima, vježbati tonus mišića, pronaći najbolju noćnu kremu, odoljeti da ne zvizneš dijete koje se nasred ulice baci na pod, imati vremena i energije za uplakane prijateljice, slušati recentnu glazbu i znati tko je dobio Oscara, razlikovati sushi od sashimija, hraniti se zdravo, raditi trbušnjake, raditi na duhovnosti, dijeliti dobrotu barem na fejsbuku, imati razumijevanja za slabe, nemoćne, siromašne, čitati vijesti, gledati dnevnike jedan za drugim, registrirati automobile, voziti se u tramvajima, biti pošten, dobar, drag, uljudan, pristojan, lijep, mlad, mlad, mlad, mlad…… halo?
S kim god sjednem, a da se malo dulje nismo vidjeli, kaže mi (oduvijek kod ljudi pobuđujem potrebu da mi ispovijedaju svoje medicinske probleme, valjda zbog četiri planete u dosadnoj Djevici i hipohondrijske prošlosti), ne znam šta je to, ali…. kako da ti objasnim…
Aha, znam, panični atak, odgovaram već lakonski jer to zapravo znači da nikome nije ništa, da smo zdravi, da nemamo rak, autoimunu bolest, da nismo za ludaru….
A to što nam svima lupa srce, koče se prsti, trne vilica, ošit se diže do grkljana i što smo zapravo silno, silno prestrašeni, toliko da umiremo nekoliko puta dnevno, tjedno ili godišnje, to je… ništa.
Htjela sam da ovaj tekst ima neku poantu, ali zapravo se ne mogu sjetiti kakva bi ona trebala biti. Valjda je ne treba tražiti. Nego ono, kad vas preplavi taj čudni val koji ne kontrolirate, samo recite: pa šta…
(Prenosimo s portala Forum.tm).
HDZ ima titanijska muda
U HDZ-u, čuli smo, imaju pripremljen gospodarski program za spas Hrvatske. A kad godinu dana pred izbore HDZ ima gospodarski program, vrijeme je da polako, bez panike, krenete prema najbližem graničnom prijelazu za slučaj opasnosti.
Centar za obavješćivanje RH trebao bi imati razrađen postupak za takve situacije: čim, recimo, dobiju dojavu da je Tomislav Karamarko najavio investicije u javnom sektoru, da sirene u gradovima tule znak opće opasnosti, a prijatelji iz EU da organiziraju prihvatne centre s dekama i sendvičima.
Kad se tako vrati na vlast, saznali smo, HDZ će krenuti u tri velika projekta: sustav navodnjavanja od cirka milijardu i sedamsto milijuna, kanal Dunav – Sava težak okruglo milijardu i mreža jadranskih podmorskih tunela, za početak samo milijardu i trista milijuna kuna.
Uistinu, morate se pokloniti takvoj hrabrosti: tek što su kao zločinačka organizacija osuđeni da vrate ukradenih dvadesetak milijuna kuna, u HDZ-u već imaju ideju da im damo još četiri milijarde!
Suncetijebem, još se čeka suđenje za jedan od klasika hadezeovske korupcije – deset puta preplaćeno bojanje tunela Mala Kapela i Sveti Rok – a HDZ već traži lovu za cijelu mrežu podmorskih tunela!
To su, brate, muda. Da u SDP-u imaju takva muda, gdje bi nam bio kraj?
Pitanje nije retoričko. S HDZ-om, naime, barem to znamo: to gdje bi nam bio kraj.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Liberalna moralna panika
Gušimo se u seriji karnalnih prazničnih svetkovina sa i bez smisla, pa dokonom čoveku padaju na um svakojake bar naizgled frivolne besposlice… Tako sam se, stanovitim povodom, o kojem ću nešto kasnije, setio svog prošlojesenjeg – ne, sada je to zapravo već jesen preklanjske, 2012. godine – landranja po Parizu. Obilazio sa tako i čuveni kvart Marais; to je stari ‘‘jevrejski“ deo grada, na svakoj drugoj-trećoj zgradi videćete spomen ploču koja čuva sećanje na nekoga ko je tu živeo, a ko je stradao u Holokaustu, naravno tako što su ga Petainovi žandari (koji su ‘‘samo radili svoj posao“, je li tako) jednog lepog dana pokupili i izručili nacistima ‘‘na izvolite“, da rade s njim šta hoće.
No, ako je Marais ‘‘jevrejski“, onda je jedan njegov deo, sklop od dve-tri ulice, danas poznat i kao okupljalište gay populacije: svuda okolo su klubovi i barovi za međumuška upoznavanja i aktivna druženja, šetaš tako ulicom i prolaziš pored kafea gde se momčići drže za ruke. Ima nečega dirljivog u toj sceni, baš tamo od svih mesta: kvart koji predstavlja simbolički centar i uporište jedne vekovima proganjane manjine u međuvremenu su delom naselili i pripadnici druge manjine, ne manje proganjane kroz istoriju.
Quoi que ce soit, u samom središtu tog gay podznaka jednog specifičnog pariskog kvarta ima jedna pekara; prolaziš pored njenog izloga u mokro i mirisno novembarsko predvečerje, a u njemu se kočoperi poveliki falus napravljen od testa; kažu da je narečeni jestivi muški ud deo redovne ponude pekare – i vrlo je, dakako, popularan – no kako je baš tog dana bio Halloween, isti je bio spakovan u celofančić tako da može da bude zgodan poklon
Quoi que ce soit, u samom središtu tog gay podznaka jednog specifičnog pariskog kvarta ima jedna pekara; prolaziš pored njenog izloga u mokro i mirisno novembarsko predvečerje, a u njemu se kočoperi poveliki falus napravljen od testa; kažu da je narečeni jestivi muški ud deo redovne ponude pekare – i vrlo je, dakako, popularan – no kako je baš tog dana bio Halloween, isti je bio spakovan u celofančić tako da može da bude zgodan poklon. A na njemu je pisalo, baš ljupko & šarmantno: baguette magique, iliti čarobni štapić. Eh, ta blažena dekadencija velikih gradova naše, hvala dragome bogu, umorne i samim tim tolerantne zapadne civilizacije… Premišljao sam se da kupim jedan, žao mi je što nisam; cena, sitnica: 5 evra.
E, sad, šta me je ponukalo da se setim svojih pariskih potucanja? Čitao sam ovih dana u jednom beogradskom polutabloidu (Blic) ‘‘potresnu“ reportažu iz Novog Sada, gde je jedna zgrožena, užasnuta i nadasve zblanuta majka kupila svome detetu nekakve gumene bombone, da bi tek po raspakivanju kupljenog otkrila da je među njima i bombon u obliku falusa. Ima i fotografija: onako zelenkast, providno-želatinozan, sve sa majušnim okruglim testisima, odgovarajuće zakrivljen (po EU standardima!) i zaglavićen… work of art, što bi se reklo. I onda kreće ofanziva moralne panike, u kojoj novine terciraju majci, ili obrnuto, ko će ga više znati: ah i oh i uh, pa kako je to moguće, pa to je skandal i sramota, pa kako se takve gadarije mogu prodavati ‘‘našoj deci“, tu na štandu u blizini nekakvog Dečjeg sajma…
Međutim, šta? Proizvođač i prodavac (legalan i poznat) ima svoj štand na javnom mestu, ali NE na nekom ‘‘Dečjem sajmu“, i njegova roba, dakako, nije namenjena deci, nego odraslima, kao što je odrasla i osoba koja je te bombone kupila; e sad, to što je ona i nečija mama, to ipak nije prodavčeva briga. U suštini, stvar je obična budalaština iz zimske božićno-novogodišnje ‘‘sezone kiselih krastavaca“, jasno je to negde iz samog teksta, ali njegov je ton ipak u osnovi na tragu podizanja moralne panike, malograđanskog histerisanja nad izmišljenim problemom.
Kao da na svetu postoji neka permanentna, vazda ista količina moralne panike, samo što s vremenom menja adrese, opsesije, načine ispoljavanja: na jednom mestu popusti, na drugom zategne. Marihuana odjednom može, ali zato nikotin ne, to je fuj! Ili, okej je biti gay (naravno da je OK, da ne bude nesporazuma!), ali je užasno i politički nekorektno biti debeo ili nositi krzno, ili šta već…
Da sam sve ovo pročitao u Pravoslavlju, ne bih se ni osvrnuo. No, Blic nije nikakav desno-konzervativni propovednik ‘‘porodičnih vrednosti“ koji drži mrtvu stražu nad viktorijanski shvaćenom čednošću društva, nego umerenjački, centrumaški ‘‘za svakog po nešto“ večernjak. Njegovi su ispadi moralne panike otuda striktno komercijalno motivisani, ali ne svodi li se to na koncu na isto? I uostalom, nije mi taj bezvezni, iskonstruisani novosadski slučaj gumene zašećerene ćune ovde zanimljiv zbog svoje medijske eksploatacije, nego zato što pokazuje nešto drugo, mnogo važnije i univerzalnije.
Kako je tome nečemu ime? Još tragam za njim, i za najprikladnijom sažetom definicijom fenomena, a sam fenomen koji me opseda i o kojem sam već pisao nekim drugim povodima otprilike je ovo: kako dolazi do toga da nešto što je u osnovi liberalno, stalnim napredovanjem u liberalnosti u nekom trenutku postane naprosto konzervativno? To jest, izvrgne se u sopstvenu suprotnost? Gradacija, naime, glasi ovako: liberalno, liberalnije, najliberalnije… konzervativno. Da li je to uistinu čudno i ‘‘nenormalno“, or it’s just me?
Ovo je, dakle, permisivno vreme, oslobodili smo se koječega iz ‘‘mračne prošlosti“, već i na navike naših dedova i baka gledamo sa izvesnim pokroviteljskim nerazumevanjem, a oni na naše – ako imaju tu nesreću da su još živi pa nas vide – gledaju apsolutno užasnuti. Generacija naših roditelja (‘‘mi“ smo ovde, recimo, deca poznog socijalizma) nekakav je prelazni oblik: svašta bi oni, ali svašta im je i neugodno, pa se zato još zajapure i zakikoću kada neko na televiziji ili u kakvom ‘‘komičnom“ filmu kaže ‘‘kurac“ ili ‘‘pička“.
Recimo, tako što će, kao u nekoj školi u USA (pisao je o tome, i to sjajno, Boro Dežulović u ljubljanskom Dnevniku), šestogodišnjak biti izbačen iz škole jer je svoju vršnjakinju poljubio u ruku, i to s njenim punim pristankom, pače veseljem? Ne, nisu se na njih ustremili nekakvi mračni verski fanatici koji drže da dečaci i curice ne bi ni trebali ići zajedno u školi (da se ne bi odmalena učili grehu i grešnim željama…) nego zdrava levo-liberalna, politički korektna, postmoderna ordija
Istovremeno, međutim, kao da se ništa ne menja kvantitativno, nego samo menja oblik. Kao da na svetu postoji neka permanentna, vazda ista količina moralne panike, samo što s vremenom menja adrese, opsesije, načine ispoljavanja: na jednom mestu popusti, na drugom zategne. Marihuana odjednom može, ali zato nikotin ne, to je fuj! Ili, okej je biti gay (naravno da je OK, da ne bude nesporazuma!), ali je užasno i politički nekorektno biti debeo ili nositi krzno, ili šta već…
Ili, recimo, javni i medijski prostor smo hiperseksualizovali – pogledajte bilo koju reklamu: to je loše zamaskirani porno scenario u ranoj fazi – ali sopstvenu mladunčad histerično pokušavamo da zaštitimo od svake naznake ne čak ni seksualnosti, nego telesnosti kao takve, baš kao da klinci uistinu ne znaju da čike i tete imaju One Stvari među nogama. Čuj, oduvek su znali, i mi smo sve odlično znali, a nekmoli današnji cyber klinci! Kao da će dete zaista biti traumatizirano šokantnom spoznajom o postojanju ćune, i kao da, uostalom, ako ga već želite ‘‘zaštititi“ od toga, u tome mora da vam pomaže čitav svet, po mogućnosti tako što će se praviti da ćuna uopšte ne postoji…
Ideja da se ne bi smele prodavati nekakve ‘‘bezobrazne“ bombonice tamo gde se uvek prodaju smo zato što se u blizini upravo odigrava nekakav ‘‘Dečji sajam“ dolazi iz tog repertoara isfabrikovane paranoje. I ne radi se tu samo o seksu, nego o svemu ‘‘problematičnom“; u Beogradu je, recimo, na snazi nekakav zakon po kojem ne bi smele postojati sportske kladionice na valjda 100 ili 200 metara od najbliže škole. Kao da mali mangaši uistinu zalaze tamo jer im je blizu, pa neće zalaziti ako im bude dalje?! Ali, poenta je u tome da se celom društvu nametne neka unapred skrivljena krivica, jer eto nedovoljno vodi računa o mogućem ‘‘kvarenju mladeži“ (a i stareži).
Kako izgledaju moralne i praktične konsekvence oblikovanja generacija prezaštićenih i razmaženih malih monstruma, koje ćemo kinjiti i uništavati tako što ćemo im ‘‘sve“ dozvoljavati, osim upravo onoga što im prirodno treba i pripada? Recimo, tako što će, kao u nekoj školi u USA (pisao je o tome, i to sjajno, Boro Dežulović u ljubljanskom Dnevniku), šestogodišnjak biti izbačen iz škole jer je svoju vršnjakinju poljubio u ruku, i to s njenim punim pristankom, pače veseljem? Ne, nisu se na njih ustremili nekakvi mračni verski fanatici koji drže da dečaci i curice ne bi ni trebali ići zajedno u školi (da se ne bi odmalena učili grehu i grešnim željama), nego zdrava levo-liberalna, politički korektna, postmoderna ordija!
A rezultat je, gle, isti kao da je tamo uredovao Opus dei u kooperaciji s talibanima: dodir, intima, ljubav, želja, iskorak, drugost, samohotna, necenzurisana bliskost – sve je to, oh, tako nečisto, tako nekontrolisano, tako divlje, tako fuj…