autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Oliver Frljić: ”HDZ je uspješno lobotomizirao Hrvate”

Autor: Mirjana Dugandžija / 10.09.2017. Leave a Comment

Oliver Frljić Foto: Pescanik.net

Oliver Frljić
Foto: Pescanik.net

Ime Olivera Frljića trenutno je amblematsko, a jedno od prerijetkih, imena za bunt u hrvatskom kazalištu. Društveni bunt: protiv religijskih devijacija, svačijeg nacionalizma, Katoličke crkve (dobro je poznaje), kapitalizma, siromaštva koje kapitalizam proizvodi, zaslijepljenosti koju kapitalizam proizvodi, homofobije, posljedica kolonijalizma, protiv melankolije, domoljublja, sjećanja i small talka, a bori se još i protiv samoga sebe i vlastitog odrastanja. U Travniku. [Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Bog, Ćiro Blažević, Crkva, Družba Isusova, ekumenizam, Filip Latinovicz, Fort Worth, Genda, Goran Stefanovski, HDZ, HOS, Hrvatska, Hrvatska vojska, Jan Lauwers, Katolička crkva, Košić, Matoš, MESS, Mirjana Dugandžija, NDH, Nina Badrić, Oliver Frljić, Pariz, Pleština, Shermin Langhoff, Stefan Kegi, Štrljić, Teksas, Thompson, Valentin Pozaić, Vasja Kovačić, vitez, Zdravka Krstulović, Zoran Đinđić

Pobrojivi i neubrojivi građani

Autor: Nela Vlašić / 26.11.2015. Leave a Comment

AUTOGRAF Nela VlašićProteklih nekoliko dana uz izlazak Ive Sanadera iz pritvora, ukazanje Nadana Vidoševića pred sudom, presudu Tomi Horvatinčiću koja ne vrijeđa samo osjećaje djece nastradalih talijanskih jedriličara već i zdrav razum većine koja se crvenila čitajući o njoj, još je jedan bizaran događaj zaokupljao našu pažnju. Riječ je o verbalnom incidentu, primitivnom napadu Zlatka Viteza na Vitomiru Lončar – Bucku. [Read more…]

Filed Under: POGLED S LIJEVA Tagged With: Božo Petrov, Bucka, HDZ, Horvatinčić, Lončar, Nela Vlašić, Pogled s lijeva, Sanader, SDP, Vidošević, vitez

Vitez Branko Pilsel

Autor: Drago Pilsel / 09.01.2015. 1 Comment

Branko Pilsel PeristilU prvim satima 23. listopada 1991. grupa hrvatskih branitelja, nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem 178. Jugoslavenske ratne mornarice, nestala je u vodama blizu otoka Šipana. Bili su to diverzanti IV. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, kasnije HV, koji su nastojali zadati udarac neprijatelju u široj akciji pokušaja da se zaustavi prodor prema Pelješcu, odnosno, magistralom prema luci Ploče.

 

U grupi su bili Andrés Branko Pilsel (rođen u Argentini) i Miljenko Tadić (iz Splita), Hrvati, pripadnici IV. brigade, te Fernando De Lucchi i Alejandro Patrón (Argentinci), također pripadnici iste postrojbe. S njima je nestao i pripadnik posebnih postrojbi I. gardijske brigade iz Zagreba, Arnold Nožić (iz Mostara).

 

Približavajući se otoku Šipanu, oko dva sada iza ponoći, odakle su se namjeravali prebaciti ”iza leđa” neprijatelju, koji je dvadeset dana ranije bio zauzeo Slano i tako presjekao magistralni put prema Dubrovniku, pred njima se stvorio jugoslavenski brod koji je mještanima toga dijela Dubrovačkog primorja bio poznat po napadima na civile, što je PČ. 178 JRM još jednom dokazao pucanjem po gradskoj jezgri Dubrovnika. To najžešće bombardiranje grada zbilo se 6. prosinca 1991.

Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili. Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez

 

Hrvatski branitelji, vjerujući da će ionako biti potopljeni ili zarobljeni i ubijeni, prvi su otvorili vatru na jugoslavenski brod a iz njega je vraćeno smrtonosnom paljbom. Iako okolnosti nestanka petero branitelja do dana današnjega nisu sasvim poznate, prema iskazu preživjelog kormilara čamca tipa leut, Ivice Kaznačića, koji je skočio u more prije razmjene vatre, nestali su branitelji navodno razneseni u eksploziji.

 

Drugu verziju sam godinama kasnije čuo od jednoga mornara koji je te večeri bio na jugoslavenskome brodu 178 a kojeg sam sreo u luci Bar u Crnoj Gori – nje se bitno razlikovala. Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili.

 

Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez.

 

Mama i tata su dobili mirovinu i invalidninu. Mama k tome i manji stan na Laništu (njega smo bili prisiljeni prodati kako bih spasio obiteljsku kuću nakon razvoda od Nataše kojoj sam trebao isplatiti polovinu vrijednosti naše zajedniče kuće), a predsjednik Franjo Tuđman dao joj je i odlikovanje (uručila joj ga je tadašnja veleposlanica u Argentini, Neda Rosandić). Branko i drugi s njim stradali branitelji dobili su – zahvaljujući prijateljima, suborcima, vlastima općine Dubrovačko primorje, ali i tadašnjoj ministrici branitelja Jadranki Kosor – spomenik u uvali kod mjesta Doli, nadomak Stonu, odakle su krenuli u posljednji borbeni zadatak bez povratka.

 

Imam silnu potrebu da kažem nešto više o herojstvu mojega brata, neustrašivoga borcu te hrvatske brigade. Možda da, za početak, kažem nešto meni vrlo važno i povijesno neoborivo: zapadni političari su u ranu jesen 1991. godine vjerojatno bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj.

Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života

 

No, taj je stav postao neodrživim već nakon dva mjeseca kada je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila veliki dio zemlje te kada se u Dalmaciji, među ostalim postrojbama, poput Davida pred Golijatom uzdignula pesnica 4. brigade koja je uspješno pogodila diva s praćkom, ali i pokazala da se rat može voditi i bez da se osnaži anarhija u dubini društvenoga tkiva zemlje.

 

To se, nažalost, dogodilo kad više nije bilo generala Ive Jelića, utemeljitelja 4. brigade i njezinoga prvog zapovjednika – postao je smetnjom onima kojima je (dogovoren) produžetak rata služio tek za učvršćenje osobne vlasti i koristi.

 

Kada mi je moj bivši zapovjednik, general Jelić, ponudio da budem recenzent njegove knjige 4. Brigada ZNG – Čovjek i rat 90/92, te da joj napišem predgovor, znao sam da se nemam pravo dvoumiti te da moram prihvatiti tu obavezu, tešku ali i časnu, iz duga koji sam osjećao, i osjećam, prema tom čovjeku, prema suborcima 4. brigade kojoj sam se pridružio nakon bratova nestanka želeći ga ”zamijeniti” te prema uspomeni rođenoga brata Andresa Branka Pilsela koji je, s još četvoricom branitelja,  poginuo kao njegov vojnik.

 

Ivo Jelić me još u ratu naučio postavljati pitanja koja nam daju pravo da svakog vojnika, dočasnika, i časnika, svakog visokog časnika sve do vrha naših oružanih snaga, kao, uostalom, i svakog građanina koji bi se usudio dovesti u pitanje naš patriotizam, čvrsto gledamo u oči. Poslije prizora iz Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta, Pakračke poljane, Osijeka, Medačkog Džepa, Gospića, Varivoda, Grubora i drugih stratišta gdje su Hrvati okrvavili ruke, svijet je brzo zaboravio prizore iz Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Škabrnje, Zadra…

 

Ljudi poput Ive Jelića imaju pravo postaviti pitanja: Što se dogodilo? Kako to objasniti? Zašto odjednom mrki pogledi na hrvatski narod? Zašto smo postali kao ”oni”? Zašto se sve to ponavlja i nakon važnih pobjeda Hrvatske vojske u ”Bljesku” i ”Oluji”? Zašto su počinjeni zločini u Gruborima i Varivodama? Zašto su se dogodile pljačke, paleži, nepotizmi, arogancija, bahatost i druge ružne pojave?

Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život

 

General Jelić me odabrao za recenzenta iako sam od djela javnosti – budući da sam bio jedan od pokretača Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava te, kao član HHO-a i kao nezavisni novinar, među prvima stao opisivati zločine što ih je počinila hrvatska ruka – bio žigosan kao izdajnik. Učinio sam to ne stoga da bi se te zločine moglo koristiti u izjednačavanju krivnje agresora i branitelja, nego da bi jednom zasvagda povijest Domovinskog rata bila oslobođena tereta pojedinačnih izdaja.

 

Jelić je iskreno zatražio pomoć svih svojih suradnika, pa i moju, ne bi li moguće neprecizne informacije u tekstu bile svedene na najmanju moguću mjeru. Nije to učinio iz oholosti, nego iz dubokog poštovanje za svakog svog vojnika, bio on živ, ranjen ili mrtav. Moj zadatak je bio vrednovati djelo u cjelini, nakon čitanja i vrednovanja stavova osjetiti da je riječi o konzistentnom djelu s potrebnom dozom samokritike i kritike objektivnih poteškoća što su ih stvarali neki zaista nedorasli političari, a kadikad i vojnici koji nisu znali osjećati bilo naroda koji se branio, ponegdje i protiv svake nade.

 

Pročitavši njegovu knjigu u miru, zaključio sam da je riječ o neobično poučnom djelu. Ne samo za one koji će tražiti sjećanja na važne vojne zadatke kakav je bila, primjerice, vrlo složena i uspješna obrana Zadra i njegova zaleđa, već i za one koje će tražiti humanističko, pedagoško, filozofsko, sociološko, psihološko, čak i teološko tumačenje fenomena rata.

 

Knjiga generala Ive Jelića odisala je koherentnošću i iznenađujuće svojom iskrenošću. Iskren je čak i onda kada bi kao zapovjednik mogao biti optužen za prekomjernu lakovjernost, za mekoću u zapovijedima kojima je želio – imajući viziju čovjeka koji se brani a ne osvetnika koji mora nužno ubijati – spasiti što više života i dobara.

O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam  samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca

 

Iako je jednim okom pratio što se događalo na relaciji Zagreb-Beograd,  general Jelić morao je izvršavati zapovijedi i paziti da njegova vjernost kao vojnika ne pogazi humanost intelektualca. Intelektualac nikada, ni u najžešćim bitkama u kojima je sudjelovao, nije prestajao biti.

 

Čitajući Jelićevu knjigu i dan-danas se prisjećam tih napetih i izazovnih dana. Poput generala Jelića vjerujem da za današnju političku situaciju u Hrvatskoj nisu krive ni međunarodne zavjere i brojni unutarnji (trebam li navesti njihova imena?!) i vanjski neprijatelji, nego naša nesposobnost da iskreno odgovorimo na pitanja: Za kakvu državu se ovaj narod borio, a kakvu je dobio? Da li je to što je dobio i ono što je očekivao i čemu se nadao?

 

Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života.

 

Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život.

 

Pitanje je, dakle: ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Nadam se i vjerujem da su mnogi među vama, čak vrlo brojni, takvi heroji te da moj brat nije umro uzalud.

Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast

 

O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam  samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca.

 

Ovo što pišem, iako je kratko, promišljeno je i više puta odvagnuto. Više sam puta gledao u sebe prije nego sam krenuo pisati, a pisao sam zato jer je trebalo reći vojnički, građanski i humani ”ne” svima onima koji su željeli propast Hrvatske, svima koji nastavljaju ponižavati naš narod i planiraju porobiti naše ljude i opljačkali ih.

 

Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja.

 

Jean Monet, jedan od njih, rekao je 1952.: ”Mi ne ujedinjujemo države, mi ponajprije  zbližavamo ljude”. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj kao dijela Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, ljude koji su heroji građanskog društva.

Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu

 

Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.

 

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime kakvog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

 

Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska je vlast mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

 

Dok bilježim u ovoj knjizi svoja sjećanja i komemoriram važne događaje, na neki način obnavljam i vjeru da banka pravde nije propala. Ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Stoga kažem da treba unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

 

Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu.

 

(Iz knjige ”Argentinski roman”, Profil, 2014).

Filed Under: OGLEDI Tagged With: 2014., Alejandro, Argentina, Argentinski roman, Arnold, autograf.hr, Branko Pilsel, Drago Pilsel, Fernando, Hrvatska, izdavač, knjiga, književnost, Miljenko, obitelj, ogledi, profil, rat, vitez, Vrlika, Zagreb

Pismo debilu na čelu Splita

Autor: Viktor Ivančić / 17.05.2014. 2 Comments

Štovani gospodine Debilu,

 

vjerujem da nadimak kojim ste u ovome dopisu oslovljeni neće kod Vas izazvati zlovolju, pošto se – barem u određenim krugovima – uvriježio još od prošlih lokalnih izbora, na kojima ste nakon žestoke političke borbe pobijedili g. Kretena. Tada ste, želeći valjda naglasiti svoju integrativnu misiju, nadasve plemenitu namjeru da programski okupite sve slojeve ovdašnjeg pučanstva, upotrijebili glazbenu metaforu i izjavili kako u trenucima opuštanja uživate slušati ”i Cohena i Thompsona“.

 

U spomenutim krugovima odmah je prostrujalo logično pitanje – ”Zar može postojati takav debil koji s jednakim užitkom sluša Cohenove i Thompsonove pjesme?“ – no odgovor je stigao iz izbornoga štaba Vaše (socijaldemokratske) partije: Može, zove se Ivo Baldasar i kandidat je SDP-a za gradonačelnika Splita!

 

Ishod je poznat, osobito Vama, ishod je posljedica one vrste političkog mamurluka kada građani zaključe da je ”bilo tko bolji od onoga Kretena“.

U petak, 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom – kada sav civilizirani svijet obilježava završetak Drugog svjetskog rata – prisustvovali ste svečanome otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a ”Rafael vitez Boban“, jedinici iz zadnjega rata koja nosi naziv po čuvenome ustaškom vojskovođi, ratnome zločincu, zapovjedniku zloglasne Crne legije, i tom prilikom održali jedan krasan govor

 

Sada ste, g. Debilu, pokazali da su Vaše glazbene preferencije mnogo više od obične muzike. U petak, 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom – kada sav civilizirani svijet obilježava završetak Drugog svjetskog rata – prisustvovali ste svečanome otkrivanju spomenika IX. bojni HOS-a ”Rafael vitez Boban“, jedinici iz zadnjega rata koja nosi naziv po čuvenome ustaškom vojskovođi, ratnome zločincu, zapovjedniku zloglasne Crne legije, i tom prilikom održali jedan krasan govor.

 

Prizor je općenito bio dojmljiv: u publici više stotina ljudi, mahom u crnom, oko Vas skupina viđenijih neofašista s nabreklim vratnim žilama, a oko spomenika u stavu mirno pripadnici pravaške postrojbe, s crnim zastavama, u crnim uniformama, s oznakama veličine šake na kojima se koči ustaška parola ”Za dom spremni“.

 

Jeste li se osjećali ugodno, g. Debilu? Pretpostavljam da jeste, jer kada je jedan od komandanata jedinice, umirovljeni pukovnik Marko Skejo, nazočne pozdravio istim nacističkim pozdravom – ”Za dom spremni!“ – oklijevali ste svega sekundu-dvije, a zatim orno pridružili svoje dlanove pljesku razdragane svjetine. Osim toga, među okupljenima se zatekao i sam Marko Perković Thompson, Vaš glazbeni idol, čovjek čije koračnice, kako velite, uživate slušati. Šteta što je Leonard Cohen zbog nekih razloga izostao.

 

Uvaženi g. Debilu,

 

ovim putem želim Vam javno čestitati na maestralnom utjelovljenju vladajućeg cinizma. Gotovo da je riječ o konceptualnoj umjetničkoj gesti, hrabrome iskoraku kojim se eliminiraju zadnje iluzije i do srži demaskira sustav proklamiranih vrijednosti o kojima Vaši stranački drugovi diljem Hrvatske drže redovite pjevane mise.

Prizor je općenito bio dojmljiv: u publici više stotina ljudi, mahom u crnom, oko Vas skupina viđenijih neofašista s nabreklim vratnim žilama, a oko spomenika u stavu mirno pripadnici pravaške postrojbe, s crnim zastavama, u crnim uniformama, s oznakama veličine šake na kojima se koči ustaška parola ”Za dom spremni“

 

Postavi li tkogod logično pitanje – ”Zar postoji takav debil, socijaldemokrat, nominalni ljevičar, koji će na Dan antifašizma odavati počast postrojbi što svojim imenom slavi ustaškoga ratnog zločinca, i još se tupo kesiti među ustaškim simbolima i zastavama, i još zdušno pljeskati na ustaški poklič…?“ – čelnici Vaše (socijaldemokratske) partije moći će s ponosom reći: Postoji, zove se Ivo Baldasar i SDP-ov je gradonačelnik Splita!

 

Meni, doduše, nije baš najjasnije zbog čega je vojna formacija nazvana po nacističkome oficiru uopće zakonom dopuštena, a kamoli da joj se podiže spomenik, niti razumijem zašto nositelji fašističkog znamenja, čim su stupili na javnu površinu, nisu privedeni u najbližu policijsku stanicu, no Vas, kao pragmatičnog političara, zainteresiranog za osjetljivu problematiku nacionalnog jedinstva, to ne mora brinuti.

 

Hoće li Vas korisnici usluga pritom smatrati antifašističkim fašistom ili fašističkim antifašistom – hoćete li svoje glazbene simpatije udijeliti Leonardu Thompsonu ili Marku Perkoviću Cohenu – od sporedne je važnosti, dok god Vaša uzvišena nakana nije opterećena misaonim stranputicama kakve se, avaj, vrzmaju po glavi ovoga potpisnika: na primjer da gori od ustaša mogu biti samo oni koji ih opslužuju antifašističkom ambalažom.

 

Stoga Vas, g. Debilu, navodni gaf na spomenutoj svečanosti nije mogao zaobići. Obraćajući se svečarski raspoloženoj rulji, rekli ste: ”Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom…“, što je kod okupljenih izazvalo oduševljenje i salve odobravanja, a i sami ste se šeretski nasmijali svojoj tobožnjoj zabuni. Ali nije se radilo o zabuni, g. Debilu! Zar ima veće pobjede nad antifašizmom od prizora u kojem nominalni ljevičar, na Dan antifašizma, veliča jedinicu koja nosi ime ustaškoga vojskovođe i čiji su pripadnici postrojeni u fašističkim uniformama?

Postavi li tkogod logično pitanje – ”Zar postoji takav debil, socijaldemokrat, nominalni ljevičar, koji će na Dan antifašizma odavati počast postrojbi što svojim imenom slavi ustaškoga ratnog zločinca, i još se tupo kesiti među ustaškim simbolima i zastavama, i još zdušno pljeskati na ustaški poklič…?“ – čelnici Vaše (socijaldemokratske) partije moći će s ponosom reći: Postoji, zove se Ivo Baldasar i SDP-ov je gradonačelnik Splita!

 

Ovim Vas pismom, g. Debilu, želim ohrabriti da se ne opravdavate, da odbacite zadnje ostatke stida, da ponosno stanete iza svojih riječi, makar one bile ispljunute nehotično, jer nije Vam se dogodilo nikakvo verbalno otkliznuće, nego greška strukturalne prirode, takoreći, lapsus in fabula, erupcija realnosti u samome središtu antifašističke obmane. Ponekad je jedino retoričkim gafom moguće izreći punu istinu. Zbog toga je, g. Debilu, Vaš nastup bio ljekovit!

 

Slutim da su mu prethodile zanimljive diplomatske aktivnosti, pošto je isprva bilo zamišljeno da se spomenik HOS-ovoj bojni otkrije 10. travnja, na dan proglašenja Endehazije – kada ste, usprkos tome, potvrdili svoj dolazak – no sva je prilika da ste u kasnijim pregovorima iskamčili promjenu datuma, utanačili termin s nešto drugačijim simboličkim nabojem, što se naposljetku i organizatorima svidjelo: u redu, umjesto klasičnoga ustaškog derneka, imat ćemo raskošan spektakl cinizma, s lijevim gradonačelnikom u ulozi službene maskote.

 

Dogovor je zapečaćen Vašom znamenitom izjavom da između bojne ”Rafael vitez Boban“ i Prvoga splitskog partizanskog odreda ”za mene nema razlike“, jer su se ”jednako borili za Hrvatsku“.

 

Podsjećam Vas da su slične pomirbene ideje opsjedale pokojnoga Franju Tuđmana, toliko da je, slijedeći primjer Francisca Franca, u Jasenovcu planirao prirediti magijski obred s miješanjem kostiju ustaša i njihovih žrtava, a onda poprište ukrasiti granitnim spomenikom sa šahovnicom dimenzija nebodera, međutim, sirotan je ostao nerealiziran, ispostavilo se kako ipak nije toliki debil da svoje zamisli provede u djelo. Ali vi jeste, g. Debilu!

Cijenjeni g. Debilu, primite izraze najiskrenije potpore ovoga skromnog potpisnika. Poučno je bilo vidjeti kako se bezbolno uklapate u crni ambijent, kako od srca plješćete pukovniku Skeji, ordinarnom ustaši, dok s pjenom na usnama proklinje one što su ”Boga našeg razapeli“, misleći po svemu sudeći na Židove, i dok podno spomenika u obliku klesanoga falusa skraćenog za glavu izriče zakletvu: ”Kristovi smo apostoli, mi smo za dom spremni!“

 

Vaša odvažnost naprosto plijeni! Vaša je snaga u Vašoj mentalnoj oštećenosti! Pitam se što bi mogao biti sljedeći podvig: možda da službeno pohodite misu zadušnicu za Antu Pavelića u splitskoj Crkvi sv. Dominika ukoliko je pater Luka Prcela pristane pomaknuti na Dan ustanka ili – zašto ne – na 29. novembra?

 

Cijenjeni g. Debilu,

 

primite izraze najiskrenije potpore ovoga skromnog potpisnika. Poučno je bilo vidjeti kako se bezbolno uklapate u crni ambijent, kako od srca plješćete pukovniku Skeji, ordinarnom ustaši, dok s pjenom na usnama proklinje one što su ”Boga našeg razapeli“, misleći po svemu sudeći na Židove, i dok podno spomenika u obliku klesanoga falusa skraćenog za glavu izriče zakletvu: ”Kristovi smo apostoli, mi smo za dom spremni!“

 

Skejin Isus i Vaš lapsus, to Vam je isti Đavo, gospodine Debilu. To je isti par rogova pod zastavom. To je ”jedina i vječna Hrvatska“. A to je i zalog svetog kontinuiteta, koji – naizgled paradoksalno – u Vašem slučaju nije zajamčen tvrdokornom isključivošću, već, kao što iz svoje lijeve perspektive volite naglasiti, liberalnom otvorenošću i odsustvom predrasuda. Uostalom, nije li svejedno hoćemo li u Splitu njegovati fašizam i postrojavati crnokošuljaše zbog ideološke zatucanosti kakva je krasila g. Kretena ili zbog demokratske širine kakva krasi Vas, g Debilu?

 

Jedino što će – s obzirom da je g. Marko Perković rezervirao mjesto u neposrednoj blizini mikrofona – biti malo teže zadovoljiti sve muzičke ukuse. To Vam je, nadam se, poznato: kada glazbenici poput Thompsona uživaju počasni status, glazbenici poput Cohena obično su na turneji, putuju u stočnim vagonima prema nekom od Auschwitza.

 

S osobitim štovanjem,

 

Viktor Ivančić

 

(Prenosimo s portala Peščanik.net).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, Boban, Crna legija, debil, dom, fašizam, gradonačelnik, HOS, Isus Krist, Ivo Baldasar, osvrt, Peščanik.net, pismo, portal, Rafael, rat, Split, spomenik, ustaša, Viktor Ivančić, vitez

Što Baldasar radi u SDP-u?

Autor: Emir Imamović Pirke / 16.05.2014. Leave a Comment

“Za dom, spremni!”, uzviknuo je umirovljeni pukovnik Mate Skejo na otkrivanju spomenika poginulim pripadnicima Devete bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”, a gradonačelnik Splita, član Socijaldemokratske partije Hrvatske, Ivo Baldasar mu je aplaudirao.

 

“Svaki put kad ovdje dolazim i govorim, pitam se što reći i ima li se što novo reći. To je podsjećanje na zlo u čovjeku u koje ne vjeruješ dok se ne dogodi… Ti zločini ovdje bili su ne u ime naroda, jer ja pripadam tom narodu, nego države koje nema u hrvatskom Ustavu, nikad je nije bilo i nikad ne neće biti. Ona nije bila neovisna, bila je instrument sile, država je bila, ali je li bila Hrvatska – za mene nije”, rekao je Zoran Milanović, hrvatski premijer i predsjednik Socijaldemokratske partije Hrtvaske na obilježavanju godišnjice proboja iz ustaškog logora Jasenovac.

 

“Različiti su pogledi na povijest, a ja bih trebao biti gradonačelnik svih građana Splita. Na Gradskom vijeću smo glasali za spomenik HOS-ovoj postrojbi. Za mene nema razlike između njih i Prvog splitskog partizanskog odreda. Jednako su se borili za Hrvatsku”, rekao je Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita i predsjednik gradskog SDP-a.

O Zoranu Milanoviću, njegovoj vladi i stranci, možemo, bez suvišnih zašto i nimalo pogrešno, reći puno lošega. Postoji, međutim, nešto što se njemu i njima prigovoriti ne može i što ovu vlast i SDP razlikuje od većine političkih protivnika. Zoran Milanović je antifašist, baš kao što je SDP antifašistička stranka. Za njega i njih, minus onaj Baldasar, nema znaka jednakosti između ustaša i partizana ni dvojbe o tome što je bila NDH-a i da današnja Hrvatska nije njezina verzija u granicama AVNOJ-a, nego naslijeđe partizanskog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe

 

“Moramo iskreno zažaliti što se taj zločin dogodio u ime hrvatske državnosti. Tijekom toga rata ogromna većina hrvatskog naroda bila je protiv takve ideologije i zločina, što je potrebno naglasiti u ime pravde i povijesti”, kazao je predsjednik Ivo Josipović onoga dana kada je Milanović o NDH-u rekao što se reći treba.

 

“Danas je dan pobjede, dan pobjede nad antifašizmom…”, kazao je i osmjehnuo se Ivo Baldasar. Bio je deveti svibnja, Dan pobjede nad fašizmom, a njega, socijaldemokrata, slušali su prisutni na otkrivanju spomenika bojni koja je nosila ime “Rafael vitez Boban”.

 

“Današnja demokratska, europska Hrvatska, izrasla je na vrijednostima antifašizma, na miru, slobodi, demokraciji i zaštiti ljudskih i manjinskih prava. To su trajne vrijednosti i na njima želimo dalje graditi budućnost, a da bismo u tom uspjeli zločine pamtimo i oštro osuđujemo, a njihove žrtve poštujemo i nikada ne zaboravljamo. To je vrijednost demokratske Hrvatske”, riječi su predsjednika Sabora, Josipa Leke, izgovorene u Jasenovcu.

 

O Zoranu Milanoviću, njegovoj vladi i stranci, možemo, bez suvišnih zašto i nimalo pogrešno, reći puno lošega. Postoji, međutim, nešto što se njemu i njima prigovoriti ne može i što ovu vlast i SDP razlikuje od većine političkih protivnika. Zoran Milanović je antifašist, baš kao što je SDP antifašistička stranka. Za njega i njih, minus onaj Baldasar, nema znaka jednakosti između ustaša i partizana ni dvojbe o tome što je bila NDH-a i da današnja Hrvatska nije njezina verzija u granicama AVNOJ-a, nego naslijeđe partizanskog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe.

 

Njih ne treba podsjetiti što bi bilo da je Drugi svjetski rat završio drukčije. U tom slučaju – znaju i Milanović, i Leko, i Jospiović i mnogi drugi, osim Baldasara – ne da ne bilo neovisne Hrvatske, nego ne bi bilo ni onih što su se za nju borili u Domovinskom ratu, jer, kako piše Miloš Vasić u nedavno objavljenom tekstu u povodu 9. svibnja: “Da smo bili poraženi u Drugom svetskom ratu, ne bi nas danas bilo ni u tragovima; takav je bio plan Rajhskancelarije, a bio bi sproveden, bez brige: oni su bili temeljiti.”

Hrvatski se premijer kada nastupa kao takav, kao predsjednik jedne trome Vlade, ponaša poput lažnog Valtera. Pravi Valter se, kao u filmu Šibe Krvavca, uvijek pojavo kada je najpotrebnije, kada treba ponoviti gradivo o logorima i vitezovima u crnom, o ustašama i onoj njihovoj državi koja bi bila samo komična, da nije Jasenovca i Gradiške Stare. E pa kada je tako, a drugačije nije, kada se iz SDP-a može ispasti zbog protivljenja ili “Spačve”, ostaje pitanje: koji muški spolni organ u toj stranci još radi Ivo Baldasar?

 

Hrvatska je, međutim, pobijedila u Drugom svjetskom ratu porazivši, uz ostale, i one što im je zapovijedao Rafael vitez Boban.

 

Sve to znaju i Milanović i SDP i o tome govore kada i kako treba i to je ona, možda i jedina, ali svakako ključna i civilizacijska razlika između njih i druge strane, hrvatske desnice podijeljene između nasilu upristojenih kleronacionalista i očekivano nepristojnih neofašista.

 

Za ovo godina Kukuriku koalicije na vlasti vidjeli smo kako Zoran Milanović ne podnosi da mu se proturječi i da mu se laže. Tako su, u najkraćem i bez bitnih detalja, iz stranke izbačene Aleksandra Kolarić i Mirela Holy, a iz ureda ministra financija Slavko Linić. Ivo Baldasar, gradonačelnik Splita i čelnik tamošnjeg SDP-a, međutim, još nije.

 

Hrvatski se premijer kada nastupa kao takav, kao predsjednik jedne trome Vlade, ponaša poput lažnog Valtera. Pravi Valter se, kao u filmu Šibe Krvavca, uvijek pojavo kada je najpotrebnije, kada treba ponoviti gradivo o logorima i vitezovima u crnom, o ustašama i onoj njihovoj državi koja bi bila samo komična, da nije Jasenovca i Gradiške Stare.

 

E pa kada je tako, a drugačije nije, kada se iz SDP-a može ispasti zbog protivljenja ili “Spačve”, ostaje pitanje: koji muški spolni organ u toj stranci još radi Ivo Baldasar?

 

Možemo sada, ako ima potrebe, to jedno razložiti na nekoliko pitanja:

 

Je li ono što je rekla Aleksandra Kolarić, a ako ćemo pravo, nije rekla ništa epohalno, gore od Ive Baldasara među crnim košuljama?

“Oni koji danas šire simpatije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo i za to nema opravdanja”, riječi su Zorana Milanovića. Nedostaje još djelo. Izostane li, bit će to potvrda da su se i u SDP-u, kako je rekao Milorad Pupovac istupajući u ime Antifašističke lige, navikli na fašizam

 

Je li e-mail Mirele Holy u kojem traži da se supruzi stranačkoga kolege sačuva posao problematičniji od obilježavanja “Dana pobjede nad antifašizmom?” i aplaudiranja ustaškom pozdravu?

 

Što je opasnije i odvratnije: preigrati se s nekoliko milijuna državnog novca kao Slavko Linić ili reći da između Devete bojne “Rafael vitez Boban” i Prvog splitskog partizanskog odreda nema razlike?

 

Je li gore biti nepošteni član Socijaldemokratske partije ili pošteni ustaški pokrovitelj s članstvom u SDP-u?

 

Ako se već ne može biti malo nepodoban i malo nepošten, kao što se ne može biti malo trudan, kako se, onda, može biti malo fašist, a malo i antifašist, kao što je to Ivo Baldasar?

 

“Oni koji danas šire simpatije prema takvima, prema onome što su radili, rade lošu stvar i bude u čovjeku opet ono zlo i za to nema opravdanja”, riječi su Zorana Milanovića. Nedostaje još djelo. Izostane li, bit će to potvrda da su se i u SDP-u, kako je rekao Milorad Pupovac istupajući u ime Antifašističke lige, navikli na fašizam. Između privikavanja na njega i podilaženja fašistima nije dug put. Traje koliko onaj od odluke splitskih vlasti da se podigne spomenik pripadnicima Devete bojne “Rafael vitez Boban” do aplaudiranja ustaškom pozdravu.

 

Dakle, čekamo… Pa neka onda Ivo Baldasar cvili kako je kažnjen zbog verbalnog delikta. Uostalom, već je pronašao novu izbornu bazu: samo treba promijeniti ruku kojom će pozdravljati simpatizere i glasače. I, naravno, bijelu košulju zamijeniti onom u adekvatnoj boji.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).

Filed Under: OSVRT Tagged With: AVNOJ, Boban, Emir Imamović, forum.tm, Gradiška, Hrvatska, Ivo Baldasar, Jasenovac, Mate Skejo, Milorad Pupovac, NDH, osvrt, partizan, premijer, pukovnik, Rafael, SDP, Valter, vitez, Vlada, Zoran Milanović

Aleksandra Zec je naša

Autor: Goran Gerovac / 28.04.2014. Leave a Comment

”Hrvatstvo je značilo vitešku borbu s argumentima za pravdu, zakonitost, ustavnost, čovječju slobodu, a protiv svakoj surovosti, bezakonju, samovolji i zulumu.” Trudio sam se što točnije citirati rečenicu čiji je autor Josip Horvat, jer čitajući je danas, pitam se jesmo li podcijenili ubojice, hulje, lopove, licemjere u nama ili smo precijenili vlastito nacionalno viteštvo.

 

Kako god, jedna od najdevalviranijih riječi u proteklih 25 godina je Hrvatska i sve njezine pridjevske izvedenice. Iskorištavana, blaćena, zloupotrebljavana, ogađena od ekipe koja je u ratu ubijala i haračila, u miru pljačkala i izvlačila, galameći u oba slučaja da je to što rade za našu stvar.

Jedna od najdevalviranijih riječi u proteklih 25 godina je Hrvatska i sve njezine pridjevske izvedenice. Iskorištavana, blaćena, zloupotrebljavana, ogađena od ekipe koja je u ratu ubijala i haračila, u miru pljačkala i izvlačila, galameći u oba slučaja da je to što rade za našu stvar

 

Siguran sam da to nije bila moja stvar, kao što sam siguran i u to da se pred mene postavila dilema i da sam ja morao preuzeti odgovornost za odluku “neovisna Hrvatska, ali mora biti ubijena Aleksandra Zec”, Hrvatska bi još i danas bila u Jugoslaviji.

 

Moje je prokletstvo uvjerenje da nema tako svete političke ideje kao što je svet svaki život. Nikada ne bih mogao za bilo koju iracionalnu vrijednost poput države, nacije, religije žrtvovati čovjeka do sebe. Za te su stvari zadužene “velike povijesne osobe”, pa ispada da je njihova osnovna odlika da su to ljudi bez savjesti.

 

U moje ime nitko nije smio ubijati, u moje ime nitko ne bi smio tražiti opravdanje za ubijanje i pristajem biti Hrvatom isključivo ako moja nacionalnost nikoga oko mene ne čini prestravljenim, ako zbog nje ne mora spuštati pogled, ako se u slobodi mog nacionalnog ponosa ja osjećam ponosno, a svi oko mene slobodno. U svakom drugom slučaju moja nacionalnost postaje moj sram i moje samoodređivanje na krvi drugog.

 

Zato i danas sve ono što se događalo u posljednjem ratu, kao i ono što se događalo u svim prethodnima u kojima su se nacije kupale u krvavim kataklizmičnim lokvama, vidim kao gomilanje ljudske patnje u tragedijama pojedinačnih umiranja. I nema tu mojih i njihovih u smislu trobojnica i uniformi, jer svi oni koji su ubijali, palili, pljačkali, odvodili i prokazivali ljude nikada ne mogu biti moji, nikada ne mogu ući u Horvatovu vitešku definiciju hrvatstva koliko god ona naivno zvučala.

Siguran sam i u to da se pred mene postavila dilema i da sam ja morao preuzeti odgovornost za odluku “neovisna Hrvatska, ali mora biti ubijena Aleksandra Zec”, Hrvatska bi još i danas bila u Jugoslaviji

 

Pogotovo tu nema mjesta za one koji su ubijali djecu, apsolutno nedužne male duše što im se život tek otvarao pred očima. U Hrvatskoj ih je ubijeno 402. I Aleksandra Zec je među njima. O Aleksandri su ispisane stranice tekstova, uključujući i ovu, napravljena je kazališna predstava, sudilo se, isplaćena je odšteta, a sve nema nikakvog smisla jer se to dogodilo prekasno. Onda kada je bilo bitno, Aleksandra Zec je bila sama.

 

Četvrt stoljeća nakon što je okrutno ubijena društvo još nije dokraja kategoriziralo njezinu sudbinu, ma koliko se god trudilo u toj uvredljivoj namjeri. Kategorizirati nečiju smrt statistike i definicije radi drugo je ubijanje iste osobe. Pojmovi koji se vežu uz ovu tragediju, poput “naša” ili “njihova”, ponovo mrcvare tu nesretnu djevojčicu ne dopuštajući joj mirno počivanje ni u smrti u koju su je surovo gurnuli.

 

I sve njih 402 smo najčešće koristili prema potrebi, ekshumirali smo ih kao argumente i kao kapital, kao temelj karijerama ili objedama, dokazujući preko njih drugima koliko smo dobri i uvjeravajući sebe da nismo loši. Jedina istina od koje se u ovoj plitkoj stvarnosti mora krenuti da bi se uopće nekamo došlo je da je i okrutno ubijena Aleksandra Zec bila hrvatsko dijete.

Priču o Aleksandri Zec doživljavam i kao priču o svakom ubijenom djetetu, kao nepovratnu nepravdu i tugu za koje utjehu ne nalaze 402 obitelji u ovoj zemlji. I ako nekoga mogu smatrati svojim, onda su to njih 402. Jesu li oni svi Hrvati? Mogu li ih više uvrijediti nego da ih i mrtve dijelim i razgrćem?

 

Bila nam je susjeda, djevojčica iz Zagreba i iz kvarta i da, ako se to ovdje još mora naglašavati, bila je naša. Doslovno naša, kao što je naše i onih 402-oje okrutno ubijenih dječaka i djevojčica za koje nebeska pravda gradi nove odraze u savjestima, vrišteći nam u uho da nema te Hrvatske za koju bi trebalo poginuti ijedno dijete.

 

Zato priču o Aleksandri Zec doživljavam i kao priču o svakom ubijenom djetetu, kao nepovratnu nepravdu i tugu za koje utjehu ne nalaze 402 obitelji u ovoj zemlji. I ako nekoga mogu smatrati svojim, onda su to njih 402. Jesu li oni svi Hrvati? Mogu li ih više uvrijediti nego da ih i mrtve dijelim i razgrćem?

 

Nikada neću biti nikome toliko blizak kao njima u trenutku kada su nas napuštali. Znao ih poimence ili ne, oni su tada bili ja i ja sam tada bio oni. S njihovim odlaskom svijet je nestajao u gašenju sjaja u malim očima. Bismo li danas mogli pogledati u te oči, a da se ne zacrvenimo zbog svega onoga kako smo živjeli nakon njih?

 

Bi li olakotna okolnost za počinjene grozote bilo to što su oni koji su ih činili možda i mogli vrištati da su naši, ali nisu mogli ni šaptati da su svi svoji? Prelagano za bijeg iz predumišljaja, a preteško da Aleksandra Zec napokon pronađe svoj spokoj što joj ga remeti prokletstvo nacionalnih zamjenica.

Filed Under: OSVRT Tagged With: Aleksandra Zec, autograf.hr, borba, dilema, djevojčica, Goran Gerovac, harač, Hrvatska, Josip Horvat, Jugoslavija, nacionalizam, nepravda, osvrt, pljačka, pravda, rat, ubojstvo, vitez

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Vrijeme je za obnovu

    Vrijeme je za obnovu

    vladimir-jurisic
  2. Ratna skandinavizacija

    Ratna skandinavizacija

    marinko-culic
  3. Familija

    Familija

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Manjine su žrtve samovolje pojedinaca

    Manjine su žrtve samovolje pojedinaca

    anja-kozul
  2. Mladen Anđelić: Dvaput na prijekom sudu

    Mladen Anđelić: Dvaput na prijekom sudu

    zoran-vitanovic
  3. Zanemaren manjinski i klasni moment

    Zanemaren manjinski i klasni moment

    anja-kozul

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog...

    07.01.2022.
  2. Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    07.01.2022.
  3. Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    07.01.2022.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT