U prvim satima 23. listopada 1991. grupa hrvatskih branitelja, nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem 178. Jugoslavenske ratne mornarice, nestala je u vodama blizu otoka Šipana. Bili su to diverzanti IV. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, kasnije HV, koji su nastojali zadati udarac neprijatelju u široj akciji pokušaja da se zaustavi prodor prema Pelješcu, odnosno, magistralom prema luci Ploče.

 

U grupi su bili Andrés Branko Pilsel (rođen u Argentini) i Miljenko Tadić (iz Splita), Hrvati, pripadnici IV. brigade, te Fernando De Lucchi i Alejandro Patrón (Argentinci), također pripadnici iste postrojbe. S njima je nestao i pripadnik posebnih postrojbi I. gardijske brigade iz Zagreba, Arnold Nožić (iz Mostara).

 

Približavajući se otoku Šipanu, oko dva sada iza ponoći, odakle su se namjeravali prebaciti ”iza leđa” neprijatelju, koji je dvadeset dana ranije bio zauzeo Slano i tako presjekao magistralni put prema Dubrovniku, pred njima se stvorio jugoslavenski brod koji je mještanima toga dijela Dubrovačkog primorja bio poznat po napadima na civile, što je PČ. 178 JRM još jednom dokazao pucanjem po gradskoj jezgri Dubrovnika. To najžešće bombardiranje grada zbilo se 6. prosinca 1991.

Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili. Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez

 

Hrvatski branitelji, vjerujući da će ionako biti potopljeni ili zarobljeni i ubijeni, prvi su otvorili vatru na jugoslavenski brod a iz njega je vraćeno smrtonosnom paljbom. Iako okolnosti nestanka petero branitelja do dana današnjega nisu sasvim poznate, prema iskazu preživjelog kormilara čamca tipa leut, Ivice Kaznačića, koji je skočio u more prije razmjene vatre, nestali su branitelji navodno razneseni u eksploziji.

 

Drugu verziju sam godinama kasnije čuo od jednoga mornara koji je te večeri bio na jugoslavenskome brodu 178 a kojeg sam sreo u luci Bar u Crnoj Gori – nje se bitno razlikovala. Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili.

 

Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez.

 

Mama i tata su dobili mirovinu i invalidninu. Mama k tome i manji stan na Laništu (njega smo bili prisiljeni prodati kako bih spasio obiteljsku kuću nakon razvoda od Nataše kojoj sam trebao isplatiti polovinu vrijednosti naše zajedniče kuće), a predsjednik Franjo Tuđman dao joj je i odlikovanje (uručila joj ga je tadašnja veleposlanica u Argentini, Neda Rosandić). Branko i drugi s njim stradali branitelji dobili su – zahvaljujući prijateljima, suborcima, vlastima općine Dubrovačko primorje, ali i tadašnjoj ministrici branitelja Jadranki Kosor – spomenik u uvali kod mjesta Doli, nadomak Stonu, odakle su krenuli u posljednji borbeni zadatak bez povratka.

 

Imam silnu potrebu da kažem nešto više o herojstvu mojega brata, neustrašivoga borcu te hrvatske brigade. Možda da, za početak, kažem nešto meni vrlo važno i povijesno neoborivo: zapadni političari su u ranu jesen 1991. godine vjerojatno bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj.

Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života

 

No, taj je stav postao neodrživim već nakon dva mjeseca kada je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila veliki dio zemlje te kada se u Dalmaciji, među ostalim postrojbama, poput Davida pred Golijatom uzdignula pesnica 4. brigade koja je uspješno pogodila diva s praćkom, ali i pokazala da se rat može voditi i bez da se osnaži anarhija u dubini društvenoga tkiva zemlje.

 

To se, nažalost, dogodilo kad više nije bilo generala Ive Jelića, utemeljitelja 4. brigade i njezinoga prvog zapovjednika – postao je smetnjom onima kojima je (dogovoren) produžetak rata služio tek za učvršćenje osobne vlasti i koristi.

 

Kada mi je moj bivši zapovjednik, general Jelić, ponudio da budem recenzent njegove knjige 4. Brigada ZNG – Čovjek i rat 90/92, te da joj napišem predgovor, znao sam da se nemam pravo dvoumiti te da moram prihvatiti tu obavezu, tešku ali i časnu, iz duga koji sam osjećao, i osjećam, prema tom čovjeku, prema suborcima 4. brigade kojoj sam se pridružio nakon bratova nestanka želeći ga ”zamijeniti” te prema uspomeni rođenoga brata Andresa Branka Pilsela koji je, s još četvoricom branitelja,  poginuo kao njegov vojnik.

 

Ivo Jelić me još u ratu naučio postavljati pitanja koja nam daju pravo da svakog vojnika, dočasnika, i časnika, svakog visokog časnika sve do vrha naših oružanih snaga, kao, uostalom, i svakog građanina koji bi se usudio dovesti u pitanje naš patriotizam, čvrsto gledamo u oči. Poslije prizora iz Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta, Pakračke poljane, Osijeka, Medačkog Džepa, Gospića, Varivoda, Grubora i drugih stratišta gdje su Hrvati okrvavili ruke, svijet je brzo zaboravio prizore iz Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Škabrnje, Zadra…

 

Ljudi poput Ive Jelića imaju pravo postaviti pitanja: Što se dogodilo? Kako to objasniti? Zašto odjednom mrki pogledi na hrvatski narod? Zašto smo postali kao ”oni”? Zašto se sve to ponavlja i nakon važnih pobjeda Hrvatske vojske u ”Bljesku” i ”Oluji”? Zašto su počinjeni zločini u Gruborima i Varivodama? Zašto su se dogodile pljačke, paleži, nepotizmi, arogancija, bahatost i druge ružne pojave?

Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život

 

General Jelić me odabrao za recenzenta iako sam od djela javnosti – budući da sam bio jedan od pokretača Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava te, kao član HHO-a i kao nezavisni novinar, među prvima stao opisivati zločine što ih je počinila hrvatska ruka – bio žigosan kao izdajnik. Učinio sam to ne stoga da bi se te zločine moglo koristiti u izjednačavanju krivnje agresora i branitelja, nego da bi jednom zasvagda povijest Domovinskog rata bila oslobođena tereta pojedinačnih izdaja.

 

Jelić je iskreno zatražio pomoć svih svojih suradnika, pa i moju, ne bi li moguće neprecizne informacije u tekstu bile svedene na najmanju moguću mjeru. Nije to učinio iz oholosti, nego iz dubokog poštovanje za svakog svog vojnika, bio on živ, ranjen ili mrtav. Moj zadatak je bio vrednovati djelo u cjelini, nakon čitanja i vrednovanja stavova osjetiti da je riječi o konzistentnom djelu s potrebnom dozom samokritike i kritike objektivnih poteškoća što su ih stvarali neki zaista nedorasli političari, a kadikad i vojnici koji nisu znali osjećati bilo naroda koji se branio, ponegdje i protiv svake nade.

 

Pročitavši njegovu knjigu u miru, zaključio sam da je riječ o neobično poučnom djelu. Ne samo za one koji će tražiti sjećanja na važne vojne zadatke kakav je bila, primjerice, vrlo složena i uspješna obrana Zadra i njegova zaleđa, već i za one koje će tražiti humanističko, pedagoško, filozofsko, sociološko, psihološko, čak i teološko tumačenje fenomena rata.

 

Knjiga generala Ive Jelića odisala je koherentnošću i iznenađujuće svojom iskrenošću. Iskren je čak i onda kada bi kao zapovjednik mogao biti optužen za prekomjernu lakovjernost, za mekoću u zapovijedima kojima je želio – imajući viziju čovjeka koji se brani a ne osvetnika koji mora nužno ubijati – spasiti što više života i dobara.

O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam  samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca

 

Iako je jednim okom pratio što se događalo na relaciji Zagreb-Beograd,  general Jelić morao je izvršavati zapovijedi i paziti da njegova vjernost kao vojnika ne pogazi humanost intelektualca. Intelektualac nikada, ni u najžešćim bitkama u kojima je sudjelovao, nije prestajao biti.

 

Čitajući Jelićevu knjigu i dan-danas se prisjećam tih napetih i izazovnih dana. Poput generala Jelića vjerujem da za današnju političku situaciju u Hrvatskoj nisu krive ni međunarodne zavjere i brojni unutarnji (trebam li navesti njihova imena?!) i vanjski neprijatelji, nego naša nesposobnost da iskreno odgovorimo na pitanja: Za kakvu državu se ovaj narod borio, a kakvu je dobio? Da li je to što je dobio i ono što je očekivao i čemu se nadao?

 

Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života.

 

Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život.

 

Pitanje je, dakle: ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Nadam se i vjerujem da su mnogi među vama, čak vrlo brojni, takvi heroji te da moj brat nije umro uzalud.

Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast

 

O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam  samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca.

 

Ovo što pišem, iako je kratko, promišljeno je i više puta odvagnuto. Više sam puta gledao u sebe prije nego sam krenuo pisati, a pisao sam zato jer je trebalo reći vojnički, građanski i humani ”ne” svima onima koji su željeli propast Hrvatske, svima koji nastavljaju ponižavati naš narod i planiraju porobiti naše ljude i opljačkali ih.

 

Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja.

 

Jean Monet, jedan od njih, rekao je 1952.: ”Mi ne ujedinjujemo države, mi ponajprije  zbližavamo ljude”. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj kao dijela Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, ljude koji su heroji građanskog društva.

Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu

 

Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.

 

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime kakvog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.

 

Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska je vlast mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.

 

Dok bilježim u ovoj knjizi svoja sjećanja i komemoriram važne događaje, na neki način obnavljam i vjeru da banka pravde nije propala. Ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Stoga kažem da treba unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.

 

Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu.

 

(Iz knjige ”Argentinski roman”, Profil, 2014).