novinarstvo s potpisom
Gradimir Gojer
Nevjerojatno me fasciniraju i vežu uz svoju atraktivnost stari bosanski i hercegovački gradovi poput Počitelja, Tešnja, Cazina, Gradačca… Svaki je od njih u mom emotivnom struništu ostavio dubokoga traga. [Read more…]
Siniša Glavašević
(Opaska uredništva: Rođen 4. studenog 1960. godine, Glavašević je bio urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj, a “Priča o gradu” dio je zbirke “Priče iz Vukovara” koja je izdana 1992. godine. Glavašević je dva dana nakon pada Vukovara iz vukovarske bolnice odveden na nepoznatu lokaciju, a tijelo mu je pronađeno nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari 1997. godine). [Read more…]
Vladina proljetna najava outsourcinga u javnom sektoru, odnosno prepuštanje čišćenja privatnicima, očito je s pola godine zakašnjenja inspirirala na čistku saborskoga zastupnika Hrvatske demokratske zajednice dr. Dujomira Marasovića, popularnog dr. Duju. U maniri jednog drugog doktora iz prošlosti svoje stranke, čije ime je ime u deminutivu obrnuto proporcionalno zlu koje je načinio, izbor četiriju članova Vijeća Hrvatske radiotelevizije, ovaj šezdesetdvogodišnji dermatovenerolog iz Kostanja kraj Omiša, iskoristio je, po običaju se ne držeći zadane teme, za najavu čistke na HRT-u.
Veli doktor, a doktori valjda znaju , pogotovo “zna se doktori”, da javna televizija izluđuje hrvatski narod i stoga prvo što valja napraviti kad za godinu dana dođu na vlast, je pomesti sve s HRT-a. Zna naš doktor da je čistoća pola zdravlja. Na replike kolega zastupnika i predsjednika Leke dometnuo je mrtav hladan dr. Duje: “Pomesti” jedna lijepa riječ. Mislio je valjda da već nekoliko puta od HDZ-a meteni i čišćeni novinari zaslužuju i znatno ružniji tretman, primjerice humano preseljenje na Burzu rada. Taj ga saborski zastupnik sa sveučilišnom karijerom (pa nek’ mi još netko kaže da znanje i obrazovanje oplemenjuje i širi vidike) stalno nešto ima s HRT-om.
Kad je Sabor birao ravnatelja javne televizije, a Kregar obrazlagao zašto bi na petogodišnji mandat od osam prijavljenih kandidata trebalo odabrati upravo Gorana Radmana, bivšeg direktora TV Zagreb i tadašnjeg dekana Sveučilišta Vern, replicirao mu je upravo Dujomir Marasović i: “Ne, ne pristajem na vaše kriterije! Glavni ravnatelj po meni bi trebao biti intelektualac katoličke provenijencije, jer je većina naroda katolička”, kazao je Marasović.
Pretpostavljam da dr. Duje nije čuo da je Hrvatska sekularna država i neće se smiriti sve dok Bozanić osobno ne zasjedne u Radmanovu fotelju na Prisavlju.
Ne bi ovaj doktor gena kamenih birao samo direktora. Ima ga on i s uređivanjem. Nikako mu se nije sviđala voditeljica Ankica Čakardić u prošlom sazivu “Petog dana”, a ni Srećko Horvat kao gost. Doživio ga je kao anarholiberala, “koji pretendira da bude neki revolucionar”. Naš dr. Duje ovu je emisiju okarakterizirao kao “nihilističku i totalno ljevičarsku”- riječju pogubnu, za mentalno zdravlje pretežno katoličkog hrvatskog naroda.
Pretpostavljam da se njega pita, na HRT-u bi se dvadeset i četiri sata vrtjeli naizmjenice “Mir i dobro” i stranačke konvencije HDZ-a, a ne, kao što je on u četvrtak u saborski mikrofon izrekao: “Agitprop Politbiroa Centralnoga komiteta – kao da je ’46.”
I dok ga Ankica Čakardić i Srećko Horvat nisu, a pretpostavljam da ni sadašnje uredništvo HRT-a neće, tužili za javno izgovorene budalaštine, kao što ga nitko nije pozvao na odgovornost ni kad je prije mjesec i pol ustvrdio da je u javnim ustanovama, u Vladi i Saboru toliko pripadnika manjina da ih se ne bi postidjele ni Terazije, sa svojim Dalmatincima prošao je puno gore.
Za klevetanje Kerumovog intendanta Duška Mucala zbog povrede prava privatnosti dosuđena mu je kazna od petnaest tisuća kuna. Mucalo je , naime, protiv dr. Duje podnio privatnu tužbu, jer je ovaj još 2010. godine u dnevniku HTV-a mahao njegovom vojnom knjižicom tvrdeći kako je kosovac koji je radio za Službu državne bezbednosti bivše Jugoslavije. Vojnu knjižicu Duška Mucala Marasoviću je netko, koje li slučajnosti, ubacio u poštanski sandučić baš u vrijeme izbora za intendanta. Premda je Duško Mucalo od Marasovića zahtijevao 110.000 kuna, a sudac Općinskoga suda u Splitu Joso Puljić za sramoćenje dosudio mu je 15.000 kuna.
Dr. Duje je nakon što je proglašen krivim kukao da se presudom zatvaraju usta hrvatskome narodu (narod to sam ja), brani sloboda govora te da se Hrvatska vraća u olovna vremena komunista kad se ljude kažnjavalo i ubijalo zbog izgovorenog. Bilo je tu mnogo naricanja folklornog tipa kakvog smo se naslušali u ogromnim količinama devedesetih, drvlja i kamenja na pravnu struku i pravosuđe koji su ga kaznili zbog javnog iznošenja stava njegove stranke, no mene se tada najviše dojmila usporedba s Galileom.
Nekadašnji ravnatelj KBC-a Split izjavio je na moj užas: Ja sam vam k’o Galileo Galilei, kažnjen zbog govorenja istine. No kako smo mogli vidjeti u četvrtak na saborskoj sjednici, kazna nije utjecala na preodgoj; dr. Marasović i nadalje posvuda vidi kosovce, komuniste, agitpropovce…
Je li mu to od buljenja u ekran ili nečeg drugog teško je reći. Ako je narod poludio od programa HRT-a – a narod, to je on – svakakve su utvare i priviđenja moguće i kod njega. Zasad mu se ukazuju samo aveti iz 1946. godine, ali što će se desiti za, kako on kaže, godinu dana kad naš istinoljubivi Galileo Galilei uzjaše metlu i krene deratizirati HRT teško je prognozirati…Kad su on i njegova stranka u pitanju, znam samo da se ništa ne kreće – zapeli u ’45 i ’46. Nije ni čudo – na metli se u 21. stoljeću sporo napreduje.
”Beograd je moja paranoja”. Kad sam ovih dana pročitao ovu rečenicu u jednom dnevnom listu, smrzao sam se. Jeste da ovom zemljom i njenim gradom haraju mnoge paranoje raznolike provenijencije (od populističko-političkih do somnambulnih, pogotovu iz usta onih koji su od grada mnogo očekivali, ali mu ništa nisu doprineli). No ovoga puta sve deluje užasavajuće dramatično, jer je gornji iskaz dao jedan od legendarnih likova srpske kulture, pesnik, filozof, guru nekoliko mlađih naraštaja Raša Popov (81).
Njemu se dogodilo da su ga u po bela dana, usred grada, sačekala trojica besprizornih dečaka (uzrasta 10 i 11 godina), saterala ga u škripac na kućnom pragu (kao vuci oko zeca, njegov opis). Uz fizički napad pokušali su da ga opljačkaju, ali se deda Raša nekako iskobeljao. Dok su mali banditi pokušavali da mu otmu knjučeve stana kako bi tamo izvršili premetačinu, naišao je neko hodnikom i prekinuo agoniju.
Novinari su zabeležili gorku ironiju da je čuvena tv-zvezda iz Ršumovićeve serije ”Fore i fazoni” nastradao od onih za koje je godinama radio: Rašina najnovija knjiga nosi naslov ”Opasne bajke”. Naravno, ovi mali predatori su najmlađi gubitnici, oni za Rašu nikad nisu ni čuli, samo su nasrnuli na bradatog starca znajući da se stari ljudi najteže brane.
Još crnja ironija je da su odmah nađeni podaci kako su junaci ovog banditskog napada već imali oko 300 zabeleženih napada, pljački i provala. Službe za socijalnu brigu su nemoćne, jer zakon ne dozvoljava da najmlađi prestupnici budu zadržani u pritvoru. Vrate ih u ustanovu, a oni odmah išetaju u razgolićeni grad.
Upravo tih dana napadnut je još jedan moj bliski prijatelj (čista slučajnost kad je reč o prijateljstvu), dekan Fakulteta političkih nauka Ilija Vujačić. I on ima bradu kao Raša (nešto manjih dimenzija), a je napadnut u blizini kuće bezbol palicama, takođe usred bela dana. Napadači su bili sa maskama. Kažu da su uhvaćeni, ali danima se ne otkriva ko ih je unajmio. Profesoru je mesecima ranije prećeno, traženo je da da ostavku na funkciju dekana, što on nije uslišio.
Možda ima razloga da se ne dozna ko je naručio ovaj banditski napad, jer se profesor Vujačić iskazao oko čuvenih plagijata ministra i njegovog mentora, spektakularnog vlasnika obrazovne ustanove Megatrend University. Za MegaMiću dekan je rekao da se u studentskim danima pojavio u pratnji nekog čoveka da bi položio neki banalan ispit, a njegov pratilac je objasnio da je budući obrazovni tajkun slep, pa mu valja malo progledati kroz prste! Mnogi su mu progledali i on je postao mentor polovini srpske vlade i mnogih ”brzinskih” doktora unaokolo.
Crna hronika u usponu, javni moral bačen u blato, neki cinik bi mogao da kaže: ništa čudno.
Englezi imaju srednjevekovnu uzrečicu koja je u korenu razumevanja zala ove vrste: Too poor for morality! Ta genijalna antropološka mudrost upozorava da kad jedno društvo dođe do tog stepena siromaštva (izuzimamo pola odsto tajkuna, ratnih profitera, riba za svaku vodu), onda nema koristi od podsećanja na elementarne civilizacijske norme ili pouke iz deset Božjih zapovesti.
To objašnjava kulturu ulice koja se danas čita kao užasavajuća. Događa se da neko padne iz ovog ili onog razloga, a građanstvo u blizini se pravi da ne vidi ništa. Gubitak delića solidarnosti ili milosrđa vidite na svakom koraku. To nikad ranije nije bilo tako poražavajuće vidno.
Grad je na nekoliko važnih tačaka ukrašen džinovskim bilbordima sa mapom ”grada na vodi” (san političke vrhuške, uz pomoć nekih arapskih šeika koji se tajanstveno pojave i nestanu, kao u Šeherezadinim pričama).
Na tim bilbordima Beograd blista u duhu ultramodernih gradskih četvrti, ali nevolja je što je to fatamorgana: na mestima gde je slika zamenila postojeću stvarnost još caruju deponije, straćare, legla zaraze…
Usred bilborda krupnim slovima je utisnuto ”Slavite Beograd!” Šta znači ovaj besmisleni poziv, kako se to slavi grad iz fikcije, kome je ovaj poziv upućen! Nemam odgovor, a nemaju ga ni oni koji narod zamajavaju sličnim ”futurističkim” opsenama.
Bio sam poslednjih godina u nekim varošima koji su nekad imale tradicionalna obeležja urbane kulture: ako izuzmem Vršac, Suboticu, Sombor i još poneku evropejsku naseobinu (primetićete da sam pomenuo gradove koji su uglavnom građeni u vreme Austrougarske Monarhije, pa se nešto od arhitekture i domaće radinosti sačuvalo), mnogi gradovi, pogotovu južno od prestonice, izgledaju ojađeno: domaća privreda i industrija uništene, glavne ulice više liče na zapuštene oranice (bez traktora, naravno).
Ali ne treba ići daleko. Pola Beograda nije vezano za vodovod ili javne sanitarije. Stanujem u biranijem delu Vračara, Čuburska padina. Povremeno se iz susedstva šire nepodnošljivi mirisi i onda stižu one čudne cisterne koje izvlače naslage iz dvorišnih septičkih jama. Ljudi bi lako pristali da se vežu za sanitarnu mrežu, ali to košta užasno mnogo. Niko ne voli da se muči iz mazohizma.
Naslov ovog mog zapisa pozajmio sam iz čuvene američke TV-serije koja se bavila borbom da se suzbije organizovani kriminal u Gotham Cityju. Posle nekoliko decenija u sećanju su mi ostale epizode koje opisuju kako se ljudi zakona bore, koga brane i od koga. Ovde je problem proistekao s vrha: organizovani kriminal je decenijama povezan sa političkom ”elitom”. Zato se nijedna afera ne razjasni do kraja.
Ali grad nije postao opasan samo za Rašu, profesora Vujačića i slične. Opasan je čim izađete na ulicu. Ulica na koju moram da kročim je relativno uska, sa obe strane pločnika bestidno su parkirani automobili, pešaci moraju da gaze sredinom ulice kojom suludo brzo brišu luksuzna kola (džipovi sa zatamnjenim staklima, limuzine koje bi svaku čestitu vlast nagnale da ispitaju poreklo imovine tog viteza luksuzne kutije).
Dok hodam do prve veće raskrsnice tom jednosmernom ulicom, šišaju kola u oba pravca rasterujući obične sirotane kao Turke na buljuke, kako kaže Filip Višnjić. U istoj ulici su dve obrazovne ustanove, decu razgone kao piliće. Kad preživim izlazak na ovu ulicu, znam da sam prošao kroz najgore.
Pošto sam pomenuo nasilje na ulici i ovu decu koja prolaze ispod mog prozora, primećujem da ih roditelji sprovode stražarno kako bi ih zaštitili od malih uličnih gangova koji već preko puta škole vrebaju nejač da im otmu novac namenjen užini. Ili da im udele neku pilulu-lilulu. Do pre dvadeset godina toga nije bilo, ali sada smo mnogo uznapredovali.
No čak i u najelitnijim ulicama (Kralja Milana, od ”Slavije” do Terazija) vreba još podmuklija opasnost: pošto je sređivanje pločnika dodeljivano za debele novce po burazersko-banditskoj vezanosti, pločnik je valovit i nekoliko puta sam opasno posrnuo prividno bez ikakvog povoda.
Nedavno sam na izlasku iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta stajao sa nekim prijateljima i primetio da je na određenom mestu nekoliko ljudi izgubilo ravnotežu na suvom. Posle desetak minuta jedna žena je vodila dečaka, on se zaleteo i pao baš na tom mitskom mestu!
Nehotično sam se nasmejao, jer sam taj film već nekoliko puta video u kratkom razmaku. Kako je žena išla ka meni, ja sam joj se izvinio rekavši da je njen sin peta žrtva na tom istom mestu. Ona mi je rekla: Izbegavaćemo ovu ulicu.
Pre nekoliko godina, sunčan letnji dan, vraćam se domu svom odmah pored Hrama svetog Save (u kojem su me roditelji krstili pre mnogo godina, nešto im se to nije posrećilo). Odjednom zapnem nogom o nešto i padnem na desnu šaku. Ustanem i ugledam, malo kasno, da iz asfaltirane staze viri kamen (možda neka sveta relikvija, zato sačuvan).
Ruka otekne, odem u Urgentni centar, ustanove lom dveju kostiju u šaci: pet nedelja gipsa plus tri nedelje fizikalnih vežbi. Ali u Urgentnom centru me pogledao mio lekar jermenske narodnosti (na praksi, lepo mi se predstavio). I rekao mi tri pouke koje ću pamtiti do kraja života. Prva: Ne vraćajte film, u stilu: kako nisam video mitski kamen, zašto sam morao baš tuda da prođem!
Druga: Imao sam sreće, jer, u mojim godinama, kaže mi ljubezni doca, da je nastradao zglob, tu velikog leka ne bi bilo. I treća pouka, najvažnija, doslovce: Ovom gradu nije potrebno novo bombardovanje, on i sada izgleda kao da je juče bombardovan! Za to su odgovorne upravo one sile na vlasti koje pozivaju napaćeni narod da slave ovaj grad!
Spletom slučaja, novinarskim sam se poslom našao u Zagrebu upravo prošlog tjedna kad je USKOK priveo zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića i petnaestak ljudi iz kruga njegove gradske vlasti. Zatekao sam se tako u Zagrebu, gradu koji po bogatstvu i komunalnom standardu apsurdno strši u hrvatskom kontekstu, upravo u vrijeme kad je pao politički orijaš koji je punih petnaest godina patrijarhalni gazda tog istoga grada, te personifikacija te zagrebačke ”belle epoque“.
Bilo je to zanimljivo iskustvo. Građani Zagreba – koji su desetljećima plebiscitarno glasali za ”Mikija“ – najednom su gledali kako njihov politički kumir pada u blato.
Oko Bandićeva hapšenja odmah su počele nicati teorije zavjere i spletke, povorke treš-selebritija stale su se javljati s porukama podrške, takozvani mali ljudi od taksista do konobara uvijeno su branili svog političkog idola s onom istom argumentacijom koju smo čuli toliko puta: da političari ”to svi ionako rade“, ali da je Milan barem brinuo za ”malog čovjeka“.
Tako se u ponedjeljak skupina od pedesetak takvih ”malih ljudi“ skupila pred Remetincem ne bi li s krunicama, šterikama i zastavama dali podršku Ocu Zagreba. Ni za Sanadera, ni za Čehoka ili Merzel ljudi nisu pred zatvorom stajali s krunicama.
Za Bandića jesu. Kad čovjek vidi tu solidarnost tzv. malih ljudi spram gospodara najmoćnijega grada u zemlji, shvati da je Bandić jedini političar današnje Hrvatske koji je na optužbe za lupeštinu imun kao da oko sebe ima oklop od teflona i kevlara. Za Bandića kao da vrijedi ona krilatica koju sam prvi put čuo s Titom u glavnoj ulozi: Milan je krao, al’ je i nama dao.
Je li Milan ”krao“, naravno, odlučit će sud. No, postoji nešto što je nesporno. U svojoj dugoj vladavini Zagrebom Milan Bandić razvio je osebujan sustav vladavine koji se temeljio na mitu o efikasnosti, a ta efikasnost počivala je na nepoštovanju procedure i poprečnom rješavanju problema.
Drugi gradovi i države imaju skupštine, natječaje, propise, komisije…: Zagreb je imao Milana i njegov telefonski broj. Milan Bandić personificirao je vlastitu vlast i postavio sistem u kojem je ljudske probleme rješavao on osobno.
Taj osebujni način vladavine reflektira se i u Bandićevoj optužnici koja je – koliko čitamo – u nekim svojim dijelovima gotovo šaljiva. Bandić je (slično Baldasaru) zapošljavao političke prijatelje i rivale kojima je ”teško padala nezaposlenost“, Bandić je TV voditeljice službenim autom slao na kemoterapije u Austriju, slao automobil po starice u Hercegovinu, na kolinja i fešte.
Bandić nije tako ”rješavao probleme“ samo Mili Horvat ili zagrebačkoj sirotinji s jugoistočne periferije. On je tako rješavao probleme i društvenoj eliti, uključujući i moje kolege kulturnjake, od kojih sam nerijetko slušao impresionirane pohvale kako se ”kod Bandića sve učas riješi“, a ne kao u ministarstvima i zakladama gdje se morate drviti po nekim natječajima i slati papire povjerenstvima.
Bandić je svojim poprečnim putem, uz kavu, personalizirano, rješavao ”šta čojku treba“ i sirotinji i kulturnjacima, i braniteljima i TV voditeljicama, i propalim političarima i Tomislavu Horvatinčiću. Čini se da ga je ”uslužnost“ spram nekih od tamnih figura na granici biznisa i kriminala sada i dovela do Remetinca.
I tu – nažalost – počinje neslavni dio priče, koji se ne tiče samo Zagreba. Naime, Milana Bandića Zagrepčani nisu voljeli UNATOČ tomu što je bio takav, nego upravo ZATO što je bio takav. Oblik vladavine koji je Bandića odveo u istražni pritvor bio je upravo oblik vladavine zbog kojega su građani glavnoga grada davali višekratno glas ”Mikiju“.
Umjesto vladavine institucija, umjesto protokola, procedure, povjerenstava, reda i zakonitosti, vlast Milana Bandića imala je ime, prezime i telefonski broj. Milan Bandić im je nudio vlast koja je bila preslika patrijarhalne seoske obitelji: zna se tko je ”ćaća“, komu se moraš obratiti kad imaš problem i tko ga rješava.
U tom smislu, Milan Bandić je bio i ostao perfektno oličenje onog fenomena kojeg je nedavno – u zapaženom i uvelike komentiranom znanstvenom radu – analizirao mladi zagrebački ekonomist Vuk Vuković. Analizirajući podatke u javnoj nabavi 300 hrvatskih gradova i općina, Vuković je pokazao da postoji mjerljiva granica klijentelizma, pa čak i korupcije, koja vam u Hrvatskoj jamči da ćete opetovano dobivati izbore.
Ako se uopće ne ponašate koruptivno i/ili klijentelistički, građani vas neće opet izabrati. Ako u klijentelizmu ili korupciji pretjerate, pojest ćete vlastiti supstrat i izgubiti, kao što se dogodilo Gabriću Jambi (ali nakon 16 godina!). Ako ste u pogodovanju i klijentelizmu izdašni do održive mjere, imate goleme šanse za reizbor.
Ta održiva mjera u Bandićevu je slučaju bila uvjetovana činjenicom da sjedi na apsurdno ogromnom budžetu Zagreba, grada koji poput bezazlene Marije Antoanete živi nestvarni život Picassa i Guercina usred recesijske, postindustrijske pustoši kontinentalne Hrvatske.
Ali – nemojmo si lagati – slučaj Milana Bandića u hrvatskom je kontekstu osobit samo po jednom: po veličini budžeta kojim je raspolagao.
Po svemu drugom, Milan Bandić je točno tip političkog patrijarha kakvi su uspijevali i još uspijevaju i u drugim gradovima. U Dubrovniku, Andro Vlahušić je već godinama neprikosnoveni vladar zahvaljujući politici po kojoj isiše, izmuze i proda a ma baš svaki gradski resurs, a onda prikupljenim novcem potkupljuje glasače aviokartama, vinjetama i darovima. Ivan Jakovčić u Istri je stvorio sličnu personaliziranu guberniju u kojoj je Nino bio taj koji sve rješava.
I građani su Splita, onda kad su birali Željka Keruma, glasali za svojega Bandića, dakle za vlast koja će imati ime, prezime, jedan mobitel i jednu tajnicu.
I – nemojmo si lagati – Splićani nisu svrgnuli Keruma jer su uvidjeli da je taj mehanizam vladanja opasan i potencijalno koruptivan. Oni su ga smijenili samo zato što je – za razliku od Bandića – bio lijen. I zato što, za razliku od Bandića i Vlahušića, u bankrotiranom Splitu nije imao novca da bi korumpirao vlastite građane.
Toliko je uspjeh političara poput Milana Bandića (ali ne samo Bandića) duboko obeshrabrujući za one koji bi željeli da u ovoj zemlji jednom možda zavlada zakon i red. On pokazuje da ako netko u hrvatskoj politici tupi po ”sitnicama“ kao što su procedura, javnost, otvorenost, natječaji i zakoni, ljudima može samo omrznuti.
Tko u hrvatskoj tupi s tim ”dosadnim“, ”nordijskim“ vrijednostima, steći će stigmu hladnog, neljudskog birokrata na kojeg se mali čovjek ne može osloniti kad mu treba. Takav će – na koncu – izgubiti izbore.
I upravo zato, imamo politiku i imamo državu kakvu imamo. Mi smo je stvorili takvom, nitko drugi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Neki dan sam se nekim poslom zatekao u zapadnim dijelovima grada, tamo oko Vinogradske.
Gledam gdje ću parkirati, nerviram se, neki mi kreten trubi, biva da mu se sklonim s puta umjesto da se parkiram… I tako na kraju iskočim iz auta, ljut kao leptir (kako bi to rekao jedan moj odavno pokojni prijatelj), i skoro slučajno pogledam u jednu od onih novih ploča s imenima ulica.
Piše: Nad Lipom. A ispod, sitnijim slovima, tako da se treba malo i zagledati: na početku ulice nekad je rasla lipa. I učas me prođe ljutnja, pomislim kako bi bilo dobro prehodati Zagreb, obići ploče, pročitati tu neobičnu knjigu grada, koja se, neočekivanim bljeskom lucidnosti gradskih otaca, rasula po uličnim uglovima.
Nekoliko desetaka koraka dalje gledam: Ulica Đure Čanića, austrijskoga podmaršala i narodnog dobrotvora. Nije taj Čanić bio neka velika figura narodne povijesti, Krleža ga nije volio, rugao mu se u svojim Marginalijama, ali dragocjeno je znati, onom tko ne zna, po kojem se vražjem Čaniću ulica zove Čanićevom. A ima tu i još nešto: kada si dijete, sričeš slova, upoznaješ svijet, ovakvi ti natpisi na pločama s imenima ulica mogu promijeniti život.
U istom kraju je i Bleiweisova ulica. Njeno ime jedno je od zvučnijih i nekako zagrebačkijih uličnih imena. Ali tko bi trebao biti narečeni Bleiweis? Janez vitez Bleiweis pl. Trsteniški, kako se uglednik punim imenom zvao, bio je slovenski veterinar, publicist i političar, narodni preporoditelj, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednik Slovenske matice, živio je od 1808. do 1881.
Po Bleiweisu ulica je ime dobila u neko već prilično davno vrijeme, a crveni ni crni revolucionarci nisu našli za shodno da ga promijene. Zahvaljujući takvima kakvi su bili Đuro Čanić i Janez Bleiweis, zapadni dio zagrebačkog središta, od Iličkog trga sve do Črnomerca, zadržao je u imenima ulica izraziti prohabsburški i protohabsburški identitet.
Tu je negdje i ulica barnuna Filipovića, hohštaplera i prilično nemilosrdnog vojskovođe, koji je 1878. prilično bezobzirno pregazio otomansku Bosnu, ne vodeći naročitog računa o razlikama u identitetima, niti o onome zbog čega se ulice nadijevaju ovim ili onim imenima. Ali dobro je što je i on tu, još su bolja objašnjenja, ispisana sitnim slovima, na ploči s ugla ulice.
Na drugome kraju grada, nekoliko kilometara zapadnije, tamo oko Martićeve, prije nekoliko mjeseci dogodila se fina kvartovska afera, o kojoj su izvještavale ove novine. Ljudi iz Vojnovićeve shvatili su da žive u ulici ‡ Koste Vojnovića, a ne njegova sina Iva. To ih je bilo načas razljutilo. Sada na ploči, ispod Kostina imena lijepo piše tko je on bio.
Kao i na ploči, ispod imena onoga bosanskog fratra, narodnog pjesnika i tribuna fra Grge Martića. Istina, pisce legende snebljivo su izbjegli da uz ono franjevac, dodaju pridjev bosanski, tako da bi fra Grga sad mogao biti i kakav hrvatski misionar u Kongu, ali bolje ikakva nego nikakva legenda.
Nove ploče, a naročito na njima brojke, kao što se već pisalo, nepregledne su, izrazito loše dizajniranog fonta (oblika i vrste slova, ako tko ne zna što je font). U povijesti Zagreba nije bilo nečitljivijih. Čudno je jedino što se nije pobunio nitko iz Hrvatskog dizajnerskog društva. Loš bi ih se dizajn, valjda, trebao ticati.
Ali ono što na tim pločama piše, u svakom je pogledu dragocjeno. Promijeni se čovjeku odnos prema jednome gradskom uglu, nakon što dozna da je nekada davno tu rasla lipa.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Upoznao sam ga u djetinjstvu kada sam se sa Marindvora s roditeljima preselio na Goricu. Ramiz je tu bio starosjedilac, par godina ranije se bio doselio u isto susjedstvo iz Hrvatske. Došao je sa majkom. Otac, poznati ugostitelj, je poslom bio u Zagrebu. Neposredno pred naš susret otac mu je naprasno umro. Iako ga nikada nisam upoznao, zamišljao sam ga kao iznimno topla i nježna, tako mi je Ramiz o njemu zborio.
Bili smo vršnjaci, obojica tada u petom razredu osnovne škole, iste škole, one u Šenoinoj ulici. Zajedno smo se igrali kao dječaci u obližnjim komšijskim baštama, zajedno činili nestašluke koji pripadaju tim godinama, sjedili u istim gimnazijskim klupama, skupa išli na igranke kada smo stasali da zagledamo djevojke, zajedno provodili ljeta na moru, gotovo istovremeno se i oženili, ja tek par mjeseci ranije.
Naše druženje se onda beščujno, neprimjetno, a sasvim prirodno provuče i utka kroz cijeli naš život. I djeca, koju smo dobili nekako u isto vrijeme, su nam se igrala zajedno, a i sada, kada su odrasli i samostalno žive svoje živote, istina, na različitim stranama svijeta, druguju blisko i iskreno.
Moja radoznalost da upoznam svijet, da se uvjerim da li sam dovoljno spreman za njega gdje god on bio, me još pred rat odvede iz Sarajeva, rastavi od Ramiza, istina, tek fizički. Cijelo vrijeme smo se dopisivali, nazivali telefonom, ostali bliski čak i u vrijeme kad je rat bjesnio u Bosni, a moj drugar morao tražiti utočište na suprotnom kraju Evrope, Africi skoro na domak. Nakon nekoliko godina izbjeglištva on odluči da se vrati u zavičaj, u rodni nam grad. Ja ostadoh da lutam po Evropi, rodnom mi kontinentu što mi čitav posta zavičajem. I evo, tako biva već gotovo četvrt stoljeća.
Viđao sam se redovno sa Ramizom svih ovih godina poratnih. Dolazio sam najmanje par puta godišnje da obiđem njega, Tunu i moju mamu, najdraže mi osobe koje sam imao u Sarajevu. Zadnjih par godina dolazim samo zbog njega. Ja mu to, istina, ne kažem, a ni on meni. Obojica znamo da je tako, riječi potvrde nisu potrebne. Najvažnije nam je da naše djetinjstvom utemeljeno, a mladošću betonirano prijateljstvo traje. Ja sam zbog toga sretan, presretan.
U našim prepiskama i kratkim susretima smo saznavali sve jedan o drugome, o našim bitkama kroz život i za život, o brigama i radostima kroz koje smo prolazili tokom te dvije podebele decenije naše rastavljenosti, o iskušenjima i pobjedama. O svemu, ili skoro o svemu. Jedino o čemu nismo razgovarali ili, tačnije, nismo puno razgovarali je Bog.
O tome sa Ramizom nisam nikada nadugo zborio, sa sobom i sa drugima jesam. Njemu tu temu nisam otvarao, jer je on bio i ostao tvrdokorni ateista. Bog ga nije zanimao, nije želio saznavati o njemu. Nije htio nikoga nevidljiva sebi za autoritet.
Ni ljudi koji su pošli tim putem ga nisu puno zanimali, radije bih rekao, odbijali su ga, posebno ako bi to što u sebi nose pokušali s njim podijeliti. Nikada Ramiz nije imao ni vjeru, ni religiju. Ni boga nije imao, onog pravog, svemoćnog boga što je iznad svih ljudi i bogova. On si je radije za boga uzeo jednog marginalca, tek slabašnu sjenu od božanstva, pomoćnog asistenta Zeusovog kojeg još i danas slijedi. Taj jedini bog što ga upućuje kroz život je moj bivši bog, Dionis.
Ja sam Dionisa zamijenio prvo jednim, onda drugim, pa trećim bogom kojeg su slijedili mnogi okolo mene. Mijenjao sam te tuđe bogove kao cipele sve dok nisam sreo Johna, mog dragog irskog prijatelja, koji mi je pokazao da je jedini bog kojeg svaki od nas treba tražiti onaj naš Bog, ekskluzivni, unikatni Bog koji je drugačiji za svakog od nas – naš privatni Bog, onaj koji vapi da bude pronađen, da postane dio nas, da mi postanemo dio njegov. Taj Bog nas preklinje da zavirimo u svoje i u tuđe srce, da ga tamo tražimo i nađemo kako bi nam podario sebe, podao nam trajnu radost življenja. Neviđenu.
Ramiz je znao da sam već dugo na tragu svoga Boga. Znao je to više po promjenama koje je na meni uočavao negoli kroz ono što sam mu ja o tome govorio, tačnije, izbjegavao da govorim. I čudio se, nije mogao shvatiti da ja hoću tu i takvu promjenu. Nije htio prihvatiti da sam svojom voljom postao konvertit, da sam samovoljno okrenuo leđa bogu kojeg smo nekoć obojica slavili i proslavljali. Čak mi je i prebacivao zbog toga. Upućivao mi prijekore da sam ga izdao, iznevjerio.
Ja sam mu pokušavao objasniti šta ja hoću, šta mi sada treba, čemu stremim. On to jednostavno nije htio da razumije. Odbijao je da shvati, jer se bojao da bi se onda i njegov život mogao promijeniti. Da bi morao ostaviti Dionisa.
Istovremeno nije htio vidjeti da mu njegov bog polako izmiče i odmiče. Nije si htio priznati da ga povelika perla nanizanih godina sve više sprečava da drži korak sa Dionisom i da ga slijedi. Ostao je tvrd i slijepo vjeran svom bogu jedinom, čak i sada, kada mu ponajčešće u leđa gleda. Takav je moj Ramiz. Takvog sam ga ja vidio, prihvatao i volio. Takvog ga i danas volim.
Jedne večeri, nakon decenijama dugog izbjegavanja priče o vjeri i Bogu, ona otpoče između nas dvojice, bez ičijeg prisustva. I to na način kako već priliči zakletom nevjerniku, ateisti iz interesa, mom Ramizu. Bili smo na Skypeu, ja za svojim kompjuterom u Amsterdamu, on za svojim u Sarajevu. Upalismo ton, pokaza se slika, meni njegova, njemu moja. Uvod kao i obično poče standardnim otvaranjem: kako si, šta ima nova, koga si vidio, jesi li kamo putovao?
Počesmo lagano ćaskati. A onda on ugleda mali drveni križ što je na tankom koncu visio meni oko vrata, križ koji sam odnedavna počeo nositi, pa odjednom promijeni ton. Prepoznah njemu svojstven cinizam. ”Šta je to Mik, jesi li to postao kardinal. Samo još da nabaciš zlatan prsten-pečatnjak, pa da mi počneš propovijedati. Daj, skidaj to, ne sramoti se!”
Ja ga pogledah ozbiljno, ne znam da li je kvalitet slike na skypeu dozvolio da on to primijeti, pa odgovorih smirenim glasom:
“Ramo, ovo je moja vekerica, moj budilnik, podsjetnik na najdraža mi učitelja, na njegove riječi i upute. Ovaj križ me, kad god se u ogledalu pogledam, opomene da za me ima samo jedan put, jedna istina i jedan život. Križ mi simbolizira Isusa Nazarećanina, Isu, kako u Kur’anu Časnom stoji, koji uči da voleći druge kao sama sebe možemo živjeti potpun život, možemo doživjeti samorealizaciju i istinsku sreću, trajnu.”
On mi govori da je ljubeće srce svemoćno kao Bog, da je to jedini Bog, ta toplina što nam je u srcu podstanar.
Ramiz, ne očekujući ovakvu ozbiljnost u mome tonu i riječima, malo zastade, pa onda poče poznatu mi ateističku mantru, onu komesarsku:
”Šta ja mislim o svemu tome – evo lakonski ću ti reći. Znani i neznani su ‘nakitili’ knjige o Isusu da bi privukli podanike koji će u vjeri naći neki smisao. Naravno da će nam oni u tim knjigama pisati i braniti da radimo sve ono što i sami znamo da je protivno zdravom razumu i moralu. Namjera njihova ‘privlačenja’ i okupljanja naivnih masa pod stijegom Krista je prozirna, ona leži u želji da dušebrižnici manipulišu ljudima. Oni znaju da su podanici, zarobljeni religijom i strahom od kazne zbog grijeha, spremni dati poslednju paru da bi se bogu i njegovim ambasadorima na zemlji dodvorili.
Otkazivanje poslušnosti vjerskoj vlasti i suprostavljanje crkvenoj dogmi i porezu nije moglo proći bez sankcije. Pa i one na lomači. O tome sam ti nešto već ranije napisao….
…Dragi moj Mik, znam, reći ćeš za zle i nevaljale, pa makar svi oni odreda bili Kristovi ambasadori, sve sami kardinali i biskupi, da takvi nisu pravi vjernici, ali tu dolazimo da opšteg zaključka da i vjernike, kao i sve ljude, dijelimo na dobre i loše, na prave i manje prave, na one koje daju i one koji otimaju. Zašto u takve pojave uplitati boga i bilo koga njemu sličnoga?
Neki ljudi su jednostavno zli i sebični. Ostali, njih je, vjerujem, nešto više, su spremni pomoći drugome, vođeni su osjećajem da su dio zajednice, da pripadaju grupi s kojom dijele bliskost. Tà i sam nedavno vidjeh kako čovjeku pozli na ulici, a onda nepoznati ljudi pritrčaše, podigoše ga, donesoše odnekud čašu vode, pozvaše ambulantna kola. Ljudi su spremni žrtvovati nešto za druge, neko više, neko manje. To je jednostavno ljudska priroda.
Zašto tu tražiti boga, zašto ga izmišljati i nekima dati priliku za manipulaciju? Zašto miješati nešto nepostojeće u sve ovo, uplitati nešto nadnaravno, boga tražiti kao objašnjenje i izliku? Nazovimo to jednostavno altruizam i živimo dajući drugima po našem osjećaju, po vlastitoj mjeri i potrebi.”
Ja, vođen svojim novim životnim kredom, u smirenom, najdobronamjernijem tonu pokušah objasniti kako ja gledam na stvari, kako ih moj razum tumači, a srce prihvata. Počeh ovako:
”Dragi moj Ramize, svi smo dobri ako se poredimo sa drugima, uvijek ćemo naći nekoga od kojeg smo u našim očima bolji, topliji, nesebičniji. Isto tako, kada smo u nečem ili, pak u mnogo čemu loši, i tada se s malo napora možemo opravdati upoređujući se sa zlima i opakima. To je tako lako kada koristimo relativne mjere, sopstvene, rastegljive.
Ali ako se poredimo s nečim perfektnim, idealnim, što najčešće ne želimo, jer se ne usudimo suočiti sa sopstvenim manjkavostima i slabostima, sa našom gramzivosti i egoizmom, onda ćemo vidjeti da smo podbacili, svi do jednoga, svaki od nas. Vidjećemo da je naša ljubav za druge, nas altruizam tek sitna milostinja koju im dajemo kako bismo opravdali našu sebičnost, imperfektnu narav i oprali lošu savjest.
A sada, evo kako ja nadalje mislim na temu doziranog altruizma, o kojoj promišljam već godinama. Veoma dugo. Zašto ljudi neće da prihvate Isusa, neće da slijede njegovu mjeru davanja i ljubavi, koji su im izgovori da budu altruisti po sopstvenom nahođenju, da daju drugima u maloj dozi, ‘na kašičicu’? Jednostavno jer sebe mnogo vole, previše, toliko mnogo da zaboravljaju da smo sudbinski isprepleteni sa drugima, da smo braća, da smo jedno. Iza njihovih na pod bačenih mrvica koje oni ljubavlju za bližnjeg zovu, krije se jedna ogromna zamka. Zamka egoizma.
Svi oni imaju svoje specifično vjerovanje u ljubav, imaju svoju posebnu mjeru ljubavi za druge; oni tu mjeru sami tumače i primjenjuju na sebičan, vlastiti način. Za jedne to znači dati puno, za druge znači dati malo, a za treće znači ne dati ili čak oteti. Njihova mjera ljubavi je rastegljiva: od žrtvovanja za druge do žrtvovanja drugih. To je osnovna greška koju ja vidim, to je meni izvor svih zala ovozemaljskih.
Ja zato neću ljudsku mjeru ljubavi. Hoću Njegovu mjeru – želio bih bar da se krećem putem kojim ću je učiti koristiti. Taj sin stolara iz Nazareta tačno kaže koliko ljubavi moramo imati za druge da bismo im dali sreću, da bismo trajno bili srećni. Tačno u milimetar, u gram. ‘Ljubi drugoga kao sama sebe’, kaže i savjetuje nam. On ima mjeru koja je univerzalna, a do kraja prilagođena svakome pojedinačno. ‘One size fits all’ – rekli bi u modernim propagandnim porukama.
Ramize, za mene je taj mladić što je živio prije dva milenija genijalan mislilac, filozof nad filozofima, jednostavan u svojoj poruci, jednostavno perfektan. On mi kazuje kojim putem da hodim, kako da tražim istinu, odakle da započnem novi život drugačiji od dosadašnjeg.”
” Mik, ja te ne prepoznajem kada tako zboriš” – prekinu me Ramiz. ”Imam osjećaj da se razilazimo, bojim se da ću te izgubiti ako tako nastaviš. Nego najbolje da religiju i vjeru (to dvoje on stalno brka, ne razumije da je religija ono što drugi za nas odaberu i onda hoće da mi u to vjerujemo, a vjera ono što mi sami sebi otkrijemo i u šta onda vjerujemo i u skladu s vjerovanjem živimo) ostavimo po strani u našim razgovorima, neka one budu tvoja privatna stvar.”
Tako reče, pa mi onda postavi pitanje koje prethodnu rečenicu derogira u trenu. Pitanje kojim meni dade do znanja da očekuje da se vratim njegovoj vjeri, njegovu bogu, mome bivšem bogu.
”Mik, ko je sročio ove stihove koje si ti nekoć tako rado citirao? – Vino, žene, kocka, ovamo, neka ide do đavola ko misli na sutra. Smrt nam stalno šapuće na uho. Dolazim sigurno!”
Ja u sebi pomislih: ”Stari Ramiz, nepopravljiv epikurejac”. Nasmijah se slatko, pa onda krenusmo o fudbalu, dobroj hrani, skorašnjem putovanju ili nečemu sličnom. Ne sjećam se više.
Kada smo završili nas skype-razgovor pokušah da više ne mislim na ono o čemu se on vodio. No, ne mogoh.
Pitao sam se da li sam mu rekao sve na pravi način, na način da me shvati, da me prihvati i u toj mojoj dimenziji, spiritualnoj. Nisam imao iluzija da bi on nešto od moga htio za sebe uzeti. Nisam se ponadao ni da bi on tu svoju mjeru ljubavi mogao približiti nekoj univerzalnijoj. Dovoljno dobro i dugo ga poznajem da bih se u to ufao.
A onda opet pomislih da je sve moguće. Čuda se dešavaju, u to sam se lično uvjerio. Možda se dese i Ramizu.
Kako sam onomad najavio; moj razgovor sa Paradžanovom vođen je krajem aprila 1988. u Bakuu. Prvi put objavljen je 7. maja 1988. u najstarijem dnevnom listu na Balkanu (kasnije nekoliko puta objavljen u nekim inostranim zbornicima posvećenim ovom velikanu). Prenosim ga bez ikakvih naknadnih intervencija.
Naslov: Moje najbolje zatvorske godine
Najveći živi sovjetski filmski reditelj i jedan od najznačajnijih filmskih maštara današnjice, Sergej Paradžanov (1924) je ujedno najosporavaniji i najkontroverzniji sa stanovišta zvanične sovjetske kulturne politike. Rođen u gruzijskom gradu Tbilisiju, Jermenin po nacionalnosti, Gruzijac po široj kulturnoj pripadnosti, Paradžanov je počeo da se bavi filmskom režijom posle studija, još davne 1953. i od tada, za trideset pet godina – uspeo da završi samo tri dugometražna filma o kojima se nešto zna izvan granica Sovjetskog Saveza.
Pre nego što je stvorio ”Senke zaboravljenih predaka” (1964), o kojima se malo zna, jer nisu zvanično dobro ocenjena i nisu prikazivana u inostranstvu. ”Senke” se smatraju najuspešnijim sovjetskim filmom od Eisenstina naovamo. Ovim filmom je osvojio Grand Prix u argentinskom gradu Mar del Plata, a nagrađen je na još petnaestak festivala.
Drugi igrani film koji se svrstao u antologijske primerke modernog filma, ”Boja nara” završavan je pune tri godine, pa se čak navodi da ga je (sada dodajem, navodno po partijskoj liniji – MV) montirao Srgej Jutkevič. Film nije stavljen u cenzorski bunker, ali je vrlo skromno distribuiran, i tek su krajem sedamdesetih neke kopije iznesene u svet ilegalno, da bi prikazivanjem na uglednom njujorškom festivalu zabeležio neverovatan uspeh.
U međuvremenu je Paradžanovu odbijeno čak deset scenarija, 1974. je, ne prvi put, uhapšen zbog više navodnih prekršaja, kao što su homoseksualizam i ”širenje venerične bolesti” (!). na opšti protest međunarodne kulturne javnosti, pušten je iz zatvora 1978, ali mu je zabranjeno da režira filmove. Živeo je od prodaje starih stvari, a 1981. je viđen kako prosi na ulicama Tbilisija. Načinio je 1984. godine sjajan film ”Legenda o suramskoj tvrđavi”, koji je prošle godine prikazan sa velikim uspehom na Međunarodnom filmskom festivalu u Zapadnom Berlinu. I ovoga puta bez prisustva autora.
Na Paradžanova sam sasvim slučajno naleteo poslednjeg dana boravka na Svesaveznom festivalu sovjetskog filma ovog reditelja u nekakvom filmskom katalogu, učinilo mi se da bi jedan stariji poseilac na festivalskoj projekciji u bioskopu ”Nizami” mogao biti upravo on. Pre toga niko nije gostima i kritičarima, prisutnim na festivalu, pomenuo da Paradžanov u Bakuu dovršava tonsku montažu svog novog igranog filma ”Ašuk kerib” (naziv za neku vrstu gruzijskog narodnog pevača, trubadura) o pesniku Ljermontovu.
Rizikujući da ispadnem smešan, prišao sam prosedom čoveku kojem se pola dvorane javljalo srdačno iz daljine, i zapitao ga da li je on Paradžanov. Iako je poznato da je samo nekoliko domaćih novinara uspelo da od njega dobije neke odgovore (ne voli novinare, neki su mu naneli mnogo zla i uvreda, retko se pojavljuje na javnim mestima i tek je ove zime bio izvan granica svoje zemlje) odmah je pristao da priča sa gostom iz Jugoslavije.
Čim smo te večeri kročili u hotelsku sobu 113, Paradžanov je svečanim pokretom podigao čašu sa rakijom i rekao:
– Nećemo da se kucamo, samo tiho da popijemo do dna za uspomenu na dragog Andreja Tarkovskog i Ivana Korničuka koji je igrao glavnog junaka u mojim ”Senkama zaboravljenih predaka”. Siguran sam da su ušli u večnost, besmrtni su. Verovatno su sada negde između nas.
Tokom razgovora Paradžanov je neprekidno nasmešen i zbog ironije njegov iskaz se mora čitati ”između redova”. Neka moja pitanja dobroćudno odbija rukom kao previše ozbiljna i podvlači da ovo treba da bude ”običan razgovor dva prijatelja”.
– Dolazili su nedavno selektori kanskog festivala tražeći da mojim filmom o Ljermontovu otvore ili zatvore festival. Nisam hteo ništa da brzam. Uostalom, ne volim velike festivale. Ne znam kako bih se tamo osećao. Najnoviji film ću verovatno prikazati na Minhenskom festivalu krajem juna. Tamo će verovatno napraviti retrospektivu mojih filmova, objaviće mi knjigu mojih priča i imaću izložbu crteža. Ja sam sve vreme slikar i ne znam šta mi je važnije u životu – slike ili filmovi.
Podsećam ga da je njegov dokumentarni film ”Arabeske na temu Pirosmani” prikazan ove godine na Berlinskom festivalu, ali je naknadno uklonjen iz borbe za nagradu, jer je prethodno prikazan na festivalu u Roterdamu.
– Baš me briga što su ga uklonili, kaže, Paradžanov. Pozvali su me pre toga u Roterdam, osečao sam se strašno čudno. To nije moj svet. Dobio sam nekoliko stotina maraka od organizatora i poslednjeg dana pred povratak u moju zemlju imao sam još sve te pare. Ništa nisam želeo da kupim. A pošto moja zemlja ne dozvoljava da građani unesu inostranu valutu, stao sam na uglu i delio novac prolaznicima.
Onda se pojavila holandska policija i mislila je da sam ludak. Sve se ubrzo razjasnilo. Zapravo, najbolje se osećam u svojoj kući, u prirodnoj sredini, u jednom seocu kraj Tbilisija. U kući nemam ni telefon, ni televizor, imam frižider iz predrevolucionarnog perioda. Po kući nosim ogrtač od lamea i volim stare i retke stvari. Ne volim da putujem, jer onda moram da nosim, kao dokaz svoje genijalnosti, sve svoje rukopise i dela sa sobom.
Pošto imam svoj život, svoj svet, nije mi potrebna Đokonda ili Milonska Venera. Kad bi moj prijatelj Ron (pokazje na Rona Hollowaya, urednika ”Hollywood Reportera”, koji prisustvuje ovom delu razgovora i snima ga malom digitalnom kamerom) došao kod mene u goste, ostao bi desetak dana, sve bih mu pokazao što smatram bitnim u životu i osećao bi se kao da je završio Oxford.
Život je neverovatan i samo treba gledati oko sebe. U selu Surahami, dvadesetak kilometara od Bakua, pronašao sam čoveka koji se zove Aramijan Hačaturijan. On je prost čovek, umrla mu je ćerka i on je od tuge ceo svoj vrt iznenada ispunio skulpturama. To je drugi Pirosmani, čisti genije. Za mene je to više nego potresno i nosim se mišlju da o njemu načinim film.
Zanima nas zašto je svoj najnoviji film (koji sam video u gruboj montaži) posvetio velikom ruskom pesniku Ljermontovu.
– Vidite, Ljermontov je vrlo složen stvaralac i ne daje se lako ekranizaciji. To nije njegova nesreća, nego naša. Imali smo nekoliko osrednjih i neuspešnih ekranizacija. Pokušao je Rosticki da ekranizuje njegove priče ”Kneginja Meri” i ”Bela”. Jedan užasan film načinio je glumac i reditelj Burljajev, poznatiji kao zet Sergeja Bondarčuka (donedavnog moćnika u sovjetskim filmskim krugovima, naša primedba). Zabavio nas je, između ostalog, svojom perikom i maskom jer je kao 45-godišnjak igrao 20-godišnjaka.
Moj film je zasnovan na Ljermontovljevom ”Demonu” i zasad se zove ”Ašuk kerib”, što označava narodnog pevača, nešto poput trubadura ili lutajućeg minstrela u srednjovekovnoj evropskoj poeziji. To je fantazija na temu lutajućeg pesnika, koji na svom putu susreće svadbu, neme, slepe, umiruće, sultanske dvorove i nesreće… Voleo bih da se Ljermontov čita u celom svetu, kao što se ova bajka može gledati svugde, čak i tamo gde nisu čuli za genijalnog ruskog pesnika.
– Kakve ste sada uslove imali, pošto ste ranije imali mnogo nevolja pri snimanju filmova.
– Uslovi nisu bitni. Uvek sam bio tretiran kao sumašedšij i kao kosmopolita. Ponekad naizmenično, ponekad istovremeno. Snimali smo u Jermeniji, Azerbejdžanu i na Apšeronskom poluostrvu. Sve je već snimljeno i vidite da sam zadovoljan. Sada za ovaj film snimam ”medhane”, azerbejdžanske narodne pesme sa čuvenim narodnim pevačima. Za ukrajinski filmski studio spremam se da snimim filmu o ”Slovu o polku Igorovom”.
– Kako ocenjujete promene u sovjetskom društvu koje se označavaju političkom šifrom ”perestrojka”.
– Perestrojka je i meni mnogo pomogla. Mogu da radim i to mi je najvažnije. Čitav život sam se spreman za ovaj život. Najzad sam dobio natrag sve moje skice za film ”Kijevske freske”, koje mi je KGB zaplenio pre 22 godine. Obećan mi je konačno i ovaj film koji sam smislio 1967. U međuvremenu sam mnogo radio. Sve svoje scenarije pišem u glavi, a kad sednem da zapišem, to traje samo tri dana. Iako sam imao mnogo muka da snimim filmove, snimao sam brzo. Sve je već bilo u mojoj glavi. Čitavu mladost sam proveo u antikvarnici, otac mi je bio direktor, njemu zahvaljujem što sam zavoleo staru knjigu i literaturu.
– Između ”Boje nara” i ”Legende o suramskoj tvrđavi” su petnaestak teških godina o kojima se malo zna.
– Tri puta sam zatvaran i ostale su mi još dve godine uslovne kazne. To su najbolje godine mog života. Načinio sam u to vreme osam stotina slika, šest scenarija.
– Koji vam je filmski reditelj blizak?
– Paradžanov koji još nije snimio film. Ali ja o sebi ne razmišljam kao o reditelju. U Erevanu sam pravio izložbu šešira, lutaka, kolaža. To je moja omiljena izražajna forma i smatram je dostojnom mojih filmova.
– Zašto su Vaši filmovi toliko smetali, kad su se bavili narodnim životom, a ne ideologijom?
– Možda su smetali jer se baš nisu bavili ideologijom. U ”Senkama zaboravljenih predaka” su otkrili nacionalizam, jer su likovi priče govorili na guculskom, priča je pripadala tom kraju, a ne na ukrajinskom. Nisam pristao na ”moskovski dublaž”, sinhronizaciju na ruski i tako je to krenulo. Nadam se da se ta vremena nikada neće vratiti.
ZAŠTO SAM UBIO FRANJU FERDINANDA
1.
Davno je bilo, malo bih o tome mogao.
A ona me pita što o tome mislim.
Kažem: ”Ne mislim ništa“. Baš tako kažem: Ništa o tome ne mislim. Nisam imao nikakvo stajalište ni ranije, a ni sada. ”Nije moguće, pa ipak ste u sve to bili upetljani, to vam je bio važan dio života, sami ste odabrali da to uradite, nitko vas nije tjerao…“.
Sve je bilo baš tako, a ipak nisam ništa mislio, bar ništa ozbiljno. Jednostavno, bio sam mlad, prilika, u pitanju je slavna ličnost po kome bi u inozemstvu očas identificirali moj grad (Lawrence Durrell: ”A village like an instict left to rust/Composed around the echo of a pistol-shot“), bit će novaca, platit ću kiriju, kupit novo odijelo, a možda i na more. Shvatio sam to kao neočekivan poklon, kao nešto što se dogodilo jer se moralo dogoditi, kao nešto što je došlo i što će, kao i svaka igra, brzo i najednom proći. Tako je i bilo.
Cijelu tu godinu sam dobro živio, konačno uspio pokupovati sve filozofske knjige do kojih mi je bilo stalo, a i konobari me počeli pozdravljati s uvažavanjem. Dugo, doduše, nisam mislio da će to sve zajedno imati jačeg odjeka, ništa nisam očekivao, nikakvu slavu posebno, iako sam za nekoliko dana odjednom bio u svim novinama, na ulici me počeli zaustavljati, oslovljavati drugim imenom, gnjaviti uvijek istim pitanjima i priglupim komentarima, u kavani prilaziti, jedna mi u krilo sjela, policajac mi se u dva ujutro nasmiješio. A i dalje mi nije bilo naročito stalo. Već ranije osjetih da ne bih mogao ostati u toj profesiji, osjetih da mi je mnogo više do stvari mišljenja i da nikako ne bih da budem neko drugi, da ne mogu da budem neko drugi, da me je čak pomalo i stid kada sam na sceni onaj koji nisam, jer mogu da budem samo ono što jesam. Baš tako je bilo.
2.
Što bih sada, poslije toliko godina, mogao reći o sarajevskom atentatu? Najjednostavnije bi bilo ponoviti da je atentat bio povod Prvom svjetskom ratu, a i razlog mnogih kasnijih dijametralno sučeljenih interpretacija.
Atentat je neosporno bio značajan događaj, događaj po kome pamtimo i sve njegove učesnike, i Principa i Ferdinanda. Za sam grad to ipak nije bio najznačajniji događaj, nije bio ni presudan, a ni katastrofalan kao požari iz davnih, ni kao opsada i razaranje iz novih vremena, ali je upravo taj događaj ”svijetu“ bio i ostao ono po čemu najprije prepoznaju moj grad. Lokalni i ”svjetski“ događaji nisu identični, a to pogotovo nisu stajališta o njihovom značaju i karakteru, ali se po ovom ”svjetskom“ spominje i ”lokalno“. Što bih dakle mogao o tom događaju?
Mogu li jedno ubojstvo, dva pucnja, nesporan čin nasilja dovesti u vezu s Camusovim razumijevanjem anarhizma u Pobunjenom čovjeku (1951.), anarhizma koji Albert Camus slavi kao individualnu pobunu protiv nepravde i svakog oblika tiranije, kao dokaz neke vrste pravičnosti, kakve je bilo u atentatima (ruskih) anarhista, jer su oni svoje živote ”razmjenjivali“ za tuđi, jer su dragovoljno išli u smrt nakon što bi ubili nekog predstavnika carske vlasti, što, istini za volju, nije nikakva utjeha ubijenom i svim onima kojima je ubijeni kao osoba ili utjelovljenje određenih vrijednosti bio blizak.
Ili pak povezati ubojstvo s pojmom žrtvovanja (podjednako u religiji, kao i u revolucionarnim pokretima, jer im je fanatizam i život u imaginarnoj budućnosti zajednička crta), sa žrtvom koja bi da bude jedina žrtva i jedina odgovorna za svoja djela, premda je spremna uništiti sve što joj stoji na putu ka odabranom cilju, sa žrtvom koja u sukobu i svojoj borbi sve svoje daje za ono što je iznad njene postojeće egzistencije, jer se nada da će se iz njene borbe roditi novo i bolje.
Je li Mlada Bosna kao ”revolucionarni pokret“ bila anarhistička ili teroristička organizacija, koja je težila oslobađanju zemlje i promjeni političkog sistema? Sigurno je da je bilo upliva različitih ideja, a u samoj organizaciji oprečnih interesa. Anarhizam je protiv svake dominacije, posebno protiv opresivnog državnog ustrojstva i njegove hijerarhije, a često mu se pripisuje spontanost, neorganiziranost (a ne ”organizacija“) i (uzaludna) borba protiv sistema, pa je vremenom ovaj pojam, posebno kada je u pitanju individualni anarhizam, dobio neki romantičarski prizvuk i auru očajničkog pokušaja da se individua suprotstavi nadmoćnom društvenom uređenju.
Zato je danas mnogo više u uporabi pojam terorizam, ”prazni pojam“ kome se uvijek pripisuje drugačiji sadržaj: ovim pojmom je najprije označavano vladanje zastrašivanjem (u doba Francuske revolucije), a danas se terorizam opisuje kao nasilje nad onim što je dobro i lijepo i sve češće kao akcije sila Zla, koje vrše nasilje nad (zapadnom, a prije svega američkom) demokracijom. O tome na misaono provokativan način diskutira u svom instruktivnom tekstu Filozofija i ”rat protiv terorizma“ Alain Badiou (2003.). Ja bih terorizam definirao ovako: Terorizam je politički motivirani organizirani čin individualnog ili grupnog nasilja nad selektivno izabranim, a najčešće nezaštićenim osobama ili objektima.
Ovdje se treba prisjetiti još jednog gledišta o nasilju, onog koje je iznio Maurice Merleau-Ponty u svojoj knjizi Humanizam i teror (1947.). On je doduše govorio o komunističkom, ”revolucionarnom nasilju“, ali ono nalikuje svakom drugom ”oslobodilačkom“ i/ili ”revolucionarnom pokretu“, jer je svaka želja za slobodom uznemiravanje postojećeg reda, a u slučaju nasilja i težnja ka rušenje ustanovljenog političkog poretka.
Pobuna, prevrat, revolucija… uvijek postaje brutalna, razorna, puna krvavih sukoba, uvijek nosi žrtve i sije teror, ali kroz revolucionarno nasilje (koje ne treba ni uvijek ni svuda vrednovati mjerilima zapadnih demokracija) može da vodi i do slobode, do humanih odnosa među ljudima, do humanizma.
Teško je izboriti slobodu bez upotrebe sile ili neka vrste golemog pritiska. Teror je, naravno, uvijek teror, bez obzira u ime čega i s kakvom motivacijom nastaje, ali je nekada nužan, posebno onda kada nema drugog načina da se zaustavi nepravda okupacije i da se ostvari pravo na slobodu. Zato Merleau-Ponty tvrdi da teror nije uvijek protivnik ”humanizma“, nego može da vodi uspostavljanju boljih, humanijih odnosa među ljudima, premda ne poriče ni okrutnost ni nasilnost takvih političkih i revolucionarnih djela i čak ih smatra nužnima, neizbježnim na putu ka boljem i pravednijem svijetu.
3.
Anarhizam (kao društveni, a i kolektivni anarhizam) ima samo jednu zajedničku osobinu sa individualnim i grupnim terorizmom: upotrebu sile. Izvršilac nasilja unaprijed zna da može i sam biti ubijen. Njegova akcija je samo-ubilačka. Tako je bilo i sa Mladom Bosnom.
Naravno, i u ovom slučaju mi povijesni događaj razumijevamo iz svoga Sada, iz situacije u kojoj je naše razumijevanje uvjetovano onim što sami živimo i iskušavamo. U balkanskim krajevima ovaj događaj je politizirani povijesni događaj. Zato o njemu nitko ne govori bez doze pristranosti.
Podjele su bile očite odmah nakon atentata, a i danas su slične. Oni koji gaje simpatije prema djelu atentatora nazivaju Mladu Bosnu ”oslobodilačkom“, oni na suprotnoj strani ”terorističkom“ organizacijom.
Iako se sam Princip izjašnjavao kao ”Srbo-Hrvat“ i ”jugoslavenski nacionalist“, svi ga smatraju Srbinom i u nekadašnjoj Jugoslaviji kao Srbina slave ili pak osuđuju. Srbi tvrde da je atentat bio čin pobune i borbe za slobodu, Bošnjaci i Hrvati uglavnom staju na stranu ubijenog i hvale Austro-Ugarsku vlast, ”nije bila loša okupacija, bolja je nego kasnija sloboda“, što je nepoznate ulične ”revizioniste povijesne istine“ navelo da na početku rata u Bosni uklonile u Sarajevu i ”stope Gavrila Principa“, zapravo obilježje mjesta odakle je atentator pucao, kao da će time ukloniti i jednu povijesnu činjenicu.
Terorizam je uvijek terorizam ”onih drugih“. Zlo je ”njihovo“, dobro ”naše“; zločin ”njihov“, pravednost ”naša“. Istini za volju, akcija Mlade Bosne je bila težnja ka oslobađanju od strane vlasti, ali nije bila izraz sveopćeg ”narodnog nezadovoljstva“, pa iza atentata nije došlo do pobune širih razmjera, nego je došlo do žestokih nacionalnih podvajanja, nacionalnih sukoba u bosanskim gradovima a uskoro i do Prvog svjetskog rata. Sa svim njegovim posljedicama.
4.
Sklon sam tvrdnji da anarhistički pokret koji posegne za nasiljem zapravo maltretira svoj vlastiti narod. Kada to kažem ne mislim toliko na učinak samog pokreta, koliko na reperkusije vlasti nad onima koji su se pokretu priklonili i nad narodom iz koga je pokret izrastao, jer je pokret uvijek nemoćan i nikada ne uzrokuje stvarni prevrat ili radikalne promjene, a vladajuća struktura uvijek nemilosrdna, posebno kada je ugrožena, pa nakon ”terorističke akcije“ sprovede rigorozne mjere i donese okrutne zakone. A u borbi protiv takve, opresivne vlasti nikada nije dovoljna samo individualna pobuna, koja je prije očajnička gesta nego učinkovita akcija.
Pravne posljedice takvog djelovanja su jasne: onaj koji posegne za nasiljem zakonski je kriv, jer ustaje protiv vladajućeg režima i njegovog zakonodavstva, i ukoliko bude uhvaćen ili u svojim nakanama onemogućen slijedi mu kazna, bez obzira na počiniteljevu motivaciju, jer nema zakona a ni etičke norme koja bi odobravala ubojstvo Drugog, ali jednako tome nema ni zakonodavca koji može naći dovoljno uvjerljive argumente da ukine prirodno pravo na vlastitu i opću slobodu, pa toga radi zakoni okupacionih vlasti ne obavezuju porobljenog, a porobljeni mu često poriču kompetencije i relevantnost, jer ne udovoljavaju njihovom poimanju pravde i ljudskog dostojanstva: počinitelj svjesno, sračunato ustaje protiv postojećeg zakona i puca u to isto zakonodavstvo, koje smatra utjelovljenjem nepravde, a zakonodavac smatra svojom zakonskom obavezom da protiv takvog provede sankcije i da primjeni kaznene mjere.
Etički aspekt ovog pitanja je još jasniji, jer dokazuje i potvrđuje jednostavni, usvojeni moralni zakon, prema kome nije dozvoljeno ubiti drugog čovjeka. Optuženi Princip je u svoju obranu rekao da je njegova meta bio predstavnik službene vlasti, da je pucao u (i na dvoru neomiljenog) austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, a ne u čovjeka Franju Ferdinanda, što znači da nije pucao neselektivno (žalio je što je ubio Ferdinandovu suprugu Sophiu), iz čega je lako zaključiti da je atentator zapravo pucao u simbol, a ne u osobu.
Ali, i ubojstvo službenog lica je jednako ubojstvo i u nekim slučajevima se smatra čak težim prestupom. Mogao je optuženi doduše reći da je bio u pitanju okupator, dakle osoba koja vrši nasilje u njegovoj zemlji, ali bi pritom valjalo dodati da je bila u pitanju takva okupaciona vlast koja je dozvoljavala razne političke aktivnosti i postojanje autonomnih nacionalnih kulturnih institucija i organizacija, pa se legalnim putem moglo težiti izmjeni postojećeg stanja i napokon općem oslobođenju.
Stvar se na emocionalnom planu posebno komplicira kada čovjek pomisli da je i taj predstavnik vlasti bio nekome mio, da je i on bio i opet trebao biti otac, da je nekome bio draga osoba. A što bismo tek mislili i osjećali kada bi bila u pitanju nama bliska osoba ili kada bi se nama bliska osoba našla u takvoj situaciji? Ili bar ona do čijih moralnih i političkih vrijednosti držimo, kada bi bila u pitanju osoba do koje nam je ili ona s kojom dijelimo zajedničke vrijednosti i interese?
5.
Nije lako pravdati ubojstvo drugog, ma kako uzvišen i svet bio cilj ubojice, prije svega zato što je taj cilj uzvišen i svet ubojici, ali ne i ubijenom: ne može počinitelj zlodjela biti moralni kriterij, a njegova žrtva odgovorna za ubojstvo. Doduše, atentator je izjavio da nije htio pucati u čovjeka, nego u uniformu, u nadvojvodu, u predstavnika Dvora i okupatorske Vlasti.
Ali, i kada je shvaćen i slavljen kao ”borac za slobodu“ terorist ostaje terorist. Atentator je bio mlad čovjek, gajio je neke svoje nedovoljno artikulirane ideale, slutio ovo i ono, fanatično vjerovao u svoje južnoslavenske ideje (koje je kasnije upropastila velikosrpska ideologija, u koju je bila ugrađena želja za vlastitom nacionalnom dominacijom), mnogo toga nije shvaćao, pa niti je znao niti je mogao znati da li je postao dio šire zavjere i zakulisnih političkih obračuna, a pogotovo ne kakve sve konzekvence i reakcije njegov čin može proizvesti.
A upravo zato što nije (dovoljno) znao, mogao je nepokolebljivo vjerovati u ono što je činio. Ubijeni je pak znao da ima razloga za strahovanje, ali je ipak došao na otvaranje sarajevske bolnice, došao da obiđe malu pokrajinu, da se pokaže, da dokaže da je dostojan prijestolja, Carstva, da demonstrira svoju vjeru i snagu carevine. Jedna za njega ne previše važna, premda riskantna životna epizoda odluči o njegovom životu i životu njegove supruge (Romantici bi rekli da su se morali sresti dva sanjara, da su se morali ujediniti u smrtnom zagrljaju ubojica i ubijeni, dvojica kojima je nadasve bilo do budućnosti, a nijedan je nije imao, dvojica, od kojih je jedan snio o ujedinjenju svih Slavena, a drugi o vječnosti Carstva i zato obojica postali žrtve vlastite vjere).
Istraživači dokazuju upetljanost srpske tajne službe (Crne ruke) u atentat, a pričalo se i o mogućoj konspiraciji dvora, koji se htio osloboditi nadvojvode, posebno njegove žene i započeti rat. A možda je sve ipak bila samo dobrodošla slučajnost. Prvi svjetski rat bi se dogodio i da nije bilo atentata u Sarajevu. Rat je bio pripremljen, tražio se i eto našao povod. I našli su ga u atentatu, koji je označio i sam grad u kome se dogodio.
6.
Prvo sam Principa igrao u filmu Fadila Hadžića (1968.). Poslije mene, u Bulajićevoj verziji Sarajevskog atentata (1975.) Principa je igrao Irfan Mensur. Kada mi jedan reče da će Principa valjda jednom konačno igrati i netko tko je Srbin, ta mi opaska zazvuča nekako prijeteće, nedobro. Kasnije sam, nakon što završih svoj izlet u glumu, zapisao da ”nisam ubio samo Ferdinanda, nego, kao loš glumac, i Principa“.
Sarajevski atentat u kome sam igrao, naravno, nije uopće dobar film, ali je to ipak bio film snimljen s vrlo malim sredstvima, sa najviše dva ”dubla“ po kadru, s četiri teške, masovne scene, a snimljen za samo jedanaest dana! Ono što je vrlo rijetko, igrao sam isti lik iste godine i na sceni u predstavi Veleizdajnički proces, a u režiji i adaptaciji Radoslava Zlatana Dorića. Predstavu smo igrali dosta dugo u sarajevskom Kamernom teatru.
Tekst je zapravo bio zapisnik sa suđenja Principu i drugovima, pa sam s pomoću ove rekonstrukcije stvarnog procesa saznao malo više i o Mladoj Bosni i Crnoj ruci i samim atentatorima. Premda sam na sceni ”ušao u lik“, ipak nisam, rekoh, puno osjećao za Principa, ali mi moje starije kolege, iskusni glumci koji su u predstavi igrali tužitelje, sudce i obranu, rekoše da nisam bio nikad bolji nego kada sam svoju ulogu odigrao poslije jedne neprospavane noći, umoran, valjda potpuno bez sebe. Ali se glumom nisam više htio baviti.
Zahvalio sam se na svim potencijalnim novim ulogama, a pred kraj snimanja jednog filma napravih skandal i napustih snimanje odlučan da više nikada ne stanem pred kameru kao glumac. I više nisam. Nisam ni slutio da ću, evo, o svojoj jedinoj filmskoj ulozi ili točnije, o liku koga sam igrao, mnogo godina kasnije ponovo misliti, i, eto, ovo smisliti. Ne baš o povijesti, jer povjesničar nisam, ali sigurno o tome što jedna osoba, jedan lik i njena gesta, jedan događaj koji je osoba proizvela i onaj kasniji kome događaj bijaše povod, može da znači.
Možda sve samo zato što sam svojedobno u sebi tražio što je i kakva bila ili mogla biti osoba atentatora. Ili možda zato što smo svi mi, a u Bosni posebno, dugo, a na različite načine osjećali posljedice tog događaja. Osjećali bez obzira što smo o samom događaju i njegovim akterima mislili.
ps.
Kao dječak se zaljubih u jednu djevojku, za mene tada ”tetu“, koja me učila plivati. A imala je momka, glumca Berta Sotlara. Mnogo mi je bio mrzak. On je poslije igrao Franju Ferdinanda. Ja ga iza ugla sačekah kao Gavrilo Princip.
(Tekst je po prvi put objavljen u knjizi Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays (with a Forevord by Cathi Unsworth), Style Writes Now, 1. I. 2014. Knjiga je dostupna na: amazon.com)
