Za Nogometni klub Hajduk zadnji put se čulo u lipnju 1990., kada su doputovali u Australiju, u Sydney, da ponizno sa svojih klupskih dresova skinu grb sa zvijezdom petokrakom. Što se dalje događalo s Hajdukom znaju samo lokalni fanatici i fenomenolozi, jer ostalima Hajduk više nije bio zanimljiv nakon što se postupno, ali temeljito, odrekao svoje europske tradicije kao klub čiji su igrači, umjesto da nastupaju u ligama fašističke Italije ili NDH kolektivno otišli u partizane.

 

Na toj je tradiciji Hajduk nastupao po Europi, igrao u kontinentalnim kup natjecanjima, gradio vlastitu mitologiju. A kako se tradicija ne nasljeđuje, nego se, kao što reče dobri činovnik i pjesnik Eliot, iznova stvara u svakome naraštaju i u svakom pojedincu, tako ni današnji lokalni splitski nogometni klub s onim Hajdukom nema nikakve veze. Čak bi se moglo reći da od svih nogometnih klubova u Europi sa tradicijom kluba koji je cijeli otišao da se bori protiv fašizma današnji HNK Hajduk ima najmanje veze.

 

Nije tu riječ o petokraki, jer nje eno čak i u crnom i govnjivom Splitu, na Heineken pivu i San Pelegrinovoj mineralnoj vodi, niti o tome da je s daškom višestranačja zvijezda otpuhana s Hajdukova dresa, nego je riječ o tome gdje se to dogodilo. U Sydneyju, ispod slike Ante Pavelića.

Naravno da svi sidnejski Hrvati nisu ustaše, ali su Hajdukovi nogometaši tada odšivali zvijezdu zbog onih koji to jesu. Da su istu stvar učinili u Splitu, ili još bolje – u Beogradu, gdje će nastupati još cijelu jesenju polusezonu 1990. na 1991., ne bi im se mogla spočitnuti ista stvar. I to je, vjerojatno, baš svima jasno

 

I naravno da svi sidnejski Hrvati nisu ustaše, ali su Hajdukovi nogometaši tada odšivali zvijezdu zbog onih koji to jesu. Da su istu stvar učinili u Splitu, ili još bolje – u Beogradu, gdje će nastupati još cijelu jesenju polusezonu 1990. na 1991., ne bi im se mogla spočitnuti ista stvar. I to je, vjerojatno, baš svima jasno. Kao što svaka petokraka nema isto značenje, tako se ni ispod svake rašivene zvijezde ne pojavljuje slovo U.

 

Turneja Zorana Milanovića po Australiji i Novom Zelandu u jednom je trenutku neodoljivo podsjetila na odlazak slavnoga splitskog nogometnog kluba na kolektivnu ispovijed u Sydney, Melbourne i Adelaide. Samo što Milanović više nije imao zvijezde koju bi skidao s dresa i nije se ispovijedao na stadionu, nego u slikarskom ateljeu Čarlesa Biliča (Charles Billich), australskoga dekoratera, podrijetlom Hrvata.

 

Umjesto da se odriče jedne tradicije – komunističke, antifašističke, partizanske – Zoran Milanović putovao je u Australiju da bi tražio i nalazio opravdanja za onu drugu. Pa je tako rekao da su Pavelićeve slike po zidovima hrvatskih klubova “posljedica izoliranosti, a ne stvarnog ekstremizma”.

 

Potom je, valjda u organizaciji nekoga hrvatskog diplomatskog predstavništva u Australiji, išao kod Čarlesa Biliča i zastao pod slikom Josipa Broza Tita, s petokrakom urezanom na čelo i s vampirskim zubima. O tom umjetničkom djelu Milanović nije iznosio mišljenje, ali je činjenica njegova estetskog izbora mnogo zanimljivija od onoga što bi Zoran Milanović mogao reći o Josipu Brozu Titu i o svojoj političkoj transformaciji.

Umjesto da se odriče jedne tradicije – komunističke, antifašističke, partizanske – Zoran Milanović putovao je u Australiju da bi tražio i nalazio opravdanja za onu drugu. Pa je tako rekao da su Pavelićeve slike po zidovima hrvatskih klubova “posljedica izoliranosti, a ne stvarnog ekstremizma”

 

Uostalom, dok smo osamdesetih svojim pubertetima zlostavljali roditelje i nastavnike, događalo nam se da na koječiju, pa i Titovu sliku, docrtavamo vampirske zube i kojekakvo znakovlje po čelu, tako da i prema Biličevim i Milanovićevim kasnim pubertetima moramo imati razumijevanja. Ali kako imati razumijevanja za umjetnički talent Čarlesa Biliča i za estetske izbore hrvatskoga premijera?

 

Čarles Bilič relativno je uspješan moler, ali kako je svaki moleraj lokalna stvar, tako nas se ni njegovi radovi ne bi smjeli više ticati od duboreza s likom Ante Pavelića na štandu uz benzinsku pumpu na autoputu Zagreb-Beograd ili goblena s izvezenim likom druga Tita, kakav vjerojatno još uvijek, naravno u strogoj ilegali, visi na zidu u dnevnom boravku nekoga novozagrebačkog udovca.

 

Biličeve zastrašujuće ružne grafike s motivima Zagreba mogu se vidjeti po novouređenim kafeima na zagrebačkoj periferiji, Bilič se rado slikavao s hrvatskim vladajućim političarima, uglavnom patriotima i katolicima, dolazeći im u Zagreb na noge, a oni su, da mu se oduže, njegove dekoracije katkad poklanjali stranim državnicima.

Nije Zoran Milanović išao Čarlesu Biliču u svoje ime, u ime svoje žene, alkarskoga vojvode Kotromanovića i njegova konja, nego je, morate to znati, išao u ime hrvatske države i društva pokazujući na taj način koju i kakvu kulturu i tradiciju njegova vlast tradira

 

I sve je to, uglavnom, bilo u redu, sve dok mu jedan hrvatski premijer nije otišao na noge, u njegov atelje, da mu se ispovjedi i da mu prenese divljenje hrvatske države prema njegovu umjetničkom djelu. Jer dogodilo se upravo to: nije Zoran Milanović išao Čarlesu Biliču u svoje ime, u ime svoje žene, alkarskoga vojvode Kotromanovića i njegova konja, nego je, morate to znati, išao u ime hrvatske države i društva pokazujući na taj način koju i kakvu kulturu i tradiciju njegova vlast tradira.

 

Dok su se patrioti i katolici oduživali Biliču poklanjajući njegove dekoracije Georgeu W. Bushu, ministar Božo Biškupić je, ipak, takvom tradiranju ništavila i antitalenta činio kontru i protutežu gradeći Muzej suvremene umjetnosti i financirajući neku drukčiju hrvatsku kulturu, a danas takve protuteže naprosto nema.

 

Privatno Zoran Milanović ima pravo pokazivati prezir prema kulturi. Ne mora čitati, ići u kino, slušati glazbu, dosađivati se na otvorenjima izložbi i književnim promocijama. Ali ne samo to: Zoran Milanović, kao privatna osoba i kao predsjednik Socijaldemokratskske partije, može se pred svakodnevnim obvezama i stresom izolirati na najboljem mjestu za izoliranost koja, kako sam veli, ostavlja posljedice, pod fotografijama Ante Pavelića, ali sve što čini kao predsjednik Vlade, pogotovo na svojim putovanjima po svijetu, poruka je društvu i zajednici kojoj je on, Milanović, prvi državni činovnik.

U Australiju je Hajduk išao kao slavni europski sportski klub, a iz Australije se vraćao nekako malen. Milanović se iz Australije vraća kakav je i išao. Ali nam se zemlja za pola broja smanjila

 

A Čarles Bilič prvi je slikar ili “slikar” u čiji je atelje hrvatski kancelar ušao u svom mandatu, prvi je slikar ili “slikar” pred čijim se slikama dao fotografirati i snimati za televizijski dnevnik.

 

Zoranu Milanoviću vrijedi preporučiti da otputuje u Beograd i vidi platno velikoga srpskog slikara, pisca, filmskog redatelja, nacionalista i antikomunista Miće Popovića, na kojemu su žirafa, Richard Burton i maršal Tito, sve troje na Brijunima, s izložbe “Suočavanje”, koja je ove zime održana u jednoj maloj beogradskoj galeriji. Neka zatraži da mu pokažu sliku koja nosi naslov “Ričard Titovog lika”, odradit će to hrvatska ambasada u Srbiji, i neka se do mile volje fotografira pod njom. Puno je to efektniji prezir prema Titu i njegovoj vladavini, a bez ruganja hrvatskoj živoj kulturi i umjetnosti, kojoj se Milanović ruga pristajanjem uz antitalent svoga novog australskog prijatelja, čije ime ne bismo ni izgovorili u istome odlomku s imenom velikoga srpskog slikara.

 

Kao što bi nam bilo neugodno u članku u kojem je spomenut Čarles Bilič izgovarati imena dobrih živih hrvatskih slikara, čija je djela prezreo mladi hrvatski kancelar na svojoj turneji po Australiji.

 

Pouka je, na kraju, jednostavna: u Australiju je Hajduk išao kao slavni europski sportski klub, a iz Australije se vraćao nekako malen. Milanović se iz Australije vraća kakav je i išao. Ali nam se zemlja za pola broja smanjila.

 

(Prenosimo s autorova portala)